Muškarci i žene...i nešto između

Oduvijek je bila u funkciji.

Oderano krzno navučeno na golo tijelo i u kožu umotana stopala.
Pamučna tkanina obavijena oko tijela i pridržana na jednom ramenu ukrasnom, bakrenom kopčom.
Krinolina ispod koje se je, u slojevima čipke skrivala čednost, a bivala prodana za dvorac više.
Ravne linije koje se raskošno, žensko tijelo minimalizirale.
Hlače muškog kroja kao dokaz da žene ne moraju, ako ne žele, hodati nekoliko koraka iza svog ili tuđeg muškarca.

S rubom suknje iznad koljena započela je ženska igra odjećom. I muškim pogledima, ciljano usmjerenim. Ponekad i krivo tumačenim :)

foto: Rosea Posey

Danas, odjeća nije ništa drugo nego ambalaža. A svaka ambalaža ima za cilj opravdati cijenu, postići raznolikost u uobičajenoj ponudi, potisnuti konkurenciju i na kraju iznivelirati uloženo s dobivenim, ako već nije riječ o pozitivnoj bilanci.

S odjećom možemo sve! Barem do trenutka kad ona više nije samo vizualni oblik (privremene) identifikacije.
Možemo komunicirati na način da sugovornicima šaljemo sadržaj koji zamjenjuje riječi. Ili je dodatak izgovorenom, ako je jedno i drugo spretno povezano.
O nespretnostima neću. Ili hoću, ali drugi put :)

Odjećom, o sebi, možemo davati informacije koje želimo da budu vidljive. I univerzalno prihvatljive, bez dodatne provjere, nebitno da li su istinite ili ne.
A možemo sve to i sakriti.
Zaokrenuti smjer.
Namjerno. Ili slučajno.
Biti netko drugi. Pomalo nevidljiv. Bez oznaka koje bi nas unaprijed odredile. I ljude oko nas prema nama samima.

Jer ipak, odjeća je samo nadogradnja. Ponekad dobra. Ponekad loša. Sa stilom ili bez njega. Oku ugodna ili tema za svakakve komentare.

Ali kad otkopčamo i zadnji gumb, pustimo da nam se odjeća obavije oko gležnjeva, ostajemo ono kaj jesmo.
Odjeveni samo u svoju kožu. A to je ipak najteže. Ili najzabavnije, ako se ne bojimo mraka, pogleda u ogledalo i/ili imamo ugodno društvo ;)

foto: Thorsten Jankowski

Dobro vam jutro! :)

Da mi je netko rekao da ću na blogu pisati i o klopi, ostavljati recepte, podigla bih u nevjerici obrvu i rekla – ma daj, kaj ti je :P

A meni je vruće. Nemam pojma kak vi podnosite ove pentrajuće celzijevce i da li vapite za kišom, koja nam je, ne tako davno, još pred neki dan išla na žifce, ali ja nikak.

Na pol snage sam.
Niš mi se ne da.
Minimalno se krećem. Ako moram nepraviti nekaj više od toga, ne treba mi puno vremena da smislim dobro opravdanje za suprotno, ili barem za odgodu. U najboljoj varijanti bez definiranog datuma.
Klima je delala cijelu noć. Moji doma su ignorirali mačkoliko-dernjajuće, jutarnje buđenje pod prozorom, osim domaće beštijice koja je, nemam pojma zakaj, imala dva broja veće oči i smrzla se ko ukrasna, keramička figura u kutu, a ja sam, još krmeljava, iskoristila blagodati vode u kanti za zalijevanje cvijeća i malo mačore ohladila.

U nastavku sam mam dobila volju da napišem nekaj o zapišavanju teritorija, ritualnom ispuštanju čudnih zvukova, vizualnom napuhavanju, s naglaskom na spigani rep u upitnik, povlačeći paralelu s potencijalno dragim muškarcima u potrazi za hladom ispod ženske kiklje, ali nije mi se dalo.
Onda sam pokušala uhvatiti cmoljavi dio sebe iz jučerašnjeg zapisa i friška figa. Nema ga. Nema me.

Na blogu je nirvana. Vjerojatno i na drugim adresama vrućina odrađuje svoje, pa smo usporeni, ižmikani i čekamo, nemam pojma kaj :P
Kišu.
Godišnji.
Princa u bilo kojoj varijanti.
Malo pameti.
Malo manje gluposti.
Ponedjeljak.
Idući mjesec.
Njega.
Nju.
Sebe.

Sad bi tu, kao premosnica, do recepta, trebalo pisati nekaj o kuhanju, afrodizijacima, seksu. Fingerfood-u kao zgodnoj, asocijativnoj igri prstima i jezikom, dok se stopalom ispod stol, na točno određenom mjestu, provjerava postignuti efekt, ali ni to mi se ne da.

Zato....

Klopa gotova za 20 minuta. Fino. Jeftino. Kao prilog ili samostalni obrok.

Šampinjone narezati (na listiće, naravno), prodinstati na luku, dok ne kihnu (čitaj: ne ispari sva tekućina).
Začiniti suhim povrćem (koje naravno svaka prava žena ima doma jer poslije posla, kao Crvenkapica šeće prirodom i skuplja, ne samo jednom jestive, začinske travuljage), ili vegetom.
Skuhati zelene rezance.
U šampinjone dodati vrhnje za kuhanje, naribani masniji sir, tipa gaude, trokut sir, običan, a može i bilo koji drugi, aromatiziran.
Pustiti da se sve otopi. Poveže. Prokuha kratko.
Dodati papra, puno peršina. Može čak i sušeni.

I to je to.
Uz zelenu salatu, čašu hladnog, bijelog vina, dobar vam tek!


I dobro vam jutro! :)

(za Bell :)



Pogled.
Dodir.
Riječi.
Tišina uz dodire. Ili poglede. Može i oboje.
Njegov miris koji osjećamo, iako nije uz nas.
Jastuk koji zagrlimo umjesto njega.
Sat do njegovog dolaska, a minute nikako da prođu.
Mrak koji je uz njega manje gust.
I jutro svjetlije, unatoč možda i oblacima. Ili suncu koje još spava.

Tako je to u početku.
S vremenom dođe do pomaka. Varijacija na temu.
Ostaju pogledi. Dodiri. Mirisi. I riječi.

Pusti, budem ja.
Si umorna?
Daj, izmasirat ću ti noge.
Lijepa si danas.
Hoćeš jastuk pod leđa?

A jednog dana....

-Opet kasniš! (Popizdit ću, nikad ne stigne na vrijeme.)
-3 minute. (Nekad ga to nije smetalo.)
-A ja 2 kruga oko zgrade.
-Daj, par minuta sim ili tam.
-Je, i kreteni za guzicom koji su jebali mater, meni i žmigavcima. (Kaj ona opet mene na suho?)
-Kaj ti je?
-Kaj mi je? Kaj bi mi bilo? Umoran sam.
-Pazi, žuto!
-Ne jebi me sad i ti sa žutim! Gle idiota! Ajde, lupi me, pizda ti čorava!
-Znaš da ne volim kad psuješ.
-I? Znaš da ne volim kad kasniš, a dalje kasniš. Da si dovukla dupe na vrijeme, ne bi zaglavili u gužvi. Ili 'oćeš ti voziti?
-Neću. (Ne kužim zakaj je u zadnje vrijeme tak nadrkan i zakaj se dere na sve kaj velim?)
-Onda šuti i ne komentiraj.
Link
-Se sjećaš?
-Kaj? (Cmizdravu pizda od Erosa. Mo'š mislit'- „I belong to you“...)
-Mog rođendana i ove stvari?
-Hmmmr...
(Nikad neću skužiti kaj mu to mumljanje znači. Vidim, ljut je. Stisnuo je usne. Brada mu je ukočena. Pobijelili su mu zglobovi na rukama. Još malo pa će prste utisnuti u volan.)
(Kako ta žena mene, još uvijek raspizdi. Ne sjećam se da se meni ovako osmijehnula.)
-S kim sms-aš?
-Sanjom. Ma, znaš nju, blesaču.
-Ne znam. I ne zanima me.
-Daj, pa bila ti je simpa.
-Je, i jučer je bio utorak. (I nekad sam ti u vožnji razmaknuo noge i zavukao ruku pod suknju, i kad sam je htio pomaknuti, stisnula si je koljenima, oblizala usne i jebeno me pogledala.)
-Stani kod Konzuma. (Nekad je za tvoj osmijeh bilo dovoljno proći ti lagano noktima po vratu, zavući prste u kosu. Bojim se da bi se danas trgnuo i pomaknuo u stranu, dalje od mene, možda i rekao: „Pusti me, vozim!“)
-Čekaj, preparkirat ću se. (Jutros sam je htio zaustaviti, još onako toplu od sna, uhvatiti za dupe i nabiti na kurac koji se još uvijek, na nju diže. Nisam. I ne sjećam se jutra kad jesam. Jebote, kak' bih u pet minuta izbio tu hladnoću iz nje.)
-Možeš tu. (Još uvijek, nakon toliko godina, gladno volim njegove usne i tragove na koži.)

***

-Hoćeš kavu?
-Neću. Ostavi sve. Hoću tebe. Dođi....





Sve je to ljubav.
Ista, a drugačija.
Lako mjerljiva, ako je želimo izmjeriti. Ako nam nije dovoljno ono što osjećamo, nemjerljivo, a vidljivo u osmijehu kad ga se sjetimo.
Samo, treba se malo pomaknuti u stranu.
Zaboraviti tuđe priče o ljubavi.
Definicije praktično neprovjerene. Ili provjerene, ali arhivirane u tuđim iskustvima.

Voljeti na svoj način jedino je moguće. I mjerljivo, bez bitnog odstupanja....

;)

(za mušku ekipu :)

Veliki.
Mali.
Srednji.
Prpošan.
Nestašan.
Vrijedan.
I prekovremeno, ak' treba.
Razmak između raširenog palca i kažiprsta je 20 cm. Tako kažu.
Hladna voda pogubno djeluje.
I piva. Ona jedna previše.
Priče koje ostaju samo priče, a Trnoružica se nabola ipak samo na trn.

Pimpilimpi.
Miško.
Njihovo najbolje, ponekad i jedino društvo.
Ajmo, lijeva, desna, je'n, dva, tri....

Pisati o muškoj anatomiji, a ne pisati direktno o aktivnom sudjelovanju iste te anatomije je onak'...kak da velim, škakljivo.
Već dulje vrijeme pokušavam napisati nekaj ozbiljnije, ali mi ne uspijeva. Možda zato kaj usput vidim naše drage iskričare kak cupkaju na mjestu, tipkajući jednom rukom, prebirući po slovima u potrazi za pravim, a drugom rukom dokazuju da ipak istovremeno mogu sasvim solidno raditi još nekaj. Ispod stola.
Ili ih vidim kak ostavljaju slinav trag, zaboravljajući da su prerasli vremena kad je potraga za maminom cicom bila samo hranidbeno uvjetovana, a godine koje imaju ne odgovaraju ponašanju.

Mogla bih ovako do sutra, a možda i dan više, trkeljati, a niš konkretno ne napisati.
Zato pitanje: dečki, kad ste zadnji put bili kod urologa?

Je, je, znam odgovor – nije mi niš, pišam ravno, diže se kad treba i ne treba, niš me ne svrbi.

Još jedno pitanje: kako bi reagirali da vam partnerica, nježnim, sućutnim glasom, ali istovremeno bez mogućnosti ustupka, veli - micek, nema goluždravog parkiranja dok ne odradiš kaj trebaš?

Ha?

Pokunjili bi se?
Blenuli u čudu?
Uvrijedili se i u nevjerici ponovili njeno pitanje?
Crtali osmice vrhom cipele po podu?
Rekli – kaj ti je, pa pazim se?
Uzeli daljinski u ruku i počeli šaltati programe?
Ili krenuli s nagovaranjem?
Obećavanjem – bum sutra, i usput skidali gaće?

Možda sve ovo zato kaj sam danas odradila i ja svoj interni, godišnji servis ;)
A možda i zato kaj znam da se većina muškaraca kod urologa, na samu pomisao da će ih netko vidjeti spuštenih gaća i motati im se iza leđa, stisnu ko kišna glista koju slučajno trknemo nogom, u prolazu.

Svi mi koji smo seksualno aktivni, osim kaj imamo odgovornost sami prema sebi i svom zdravlju, imamo i prema partneru. Ili partnerima.
Čak i onim koji su nam samo prolazna varijanta. Ili alternativna.
A pričati o tome, otvoreno, bez crvenila, zamuckivanja i izbjegavanja odgovora, potrebno je. I prije nego kaj se netko počne čohati....

Ha?

Ili je lakše samo odmahnuti rukom i promrmljati u bradu „znam kaj radim“?
A znate li i s kim?
Ste sigurni? ;)

...dok ne odlučim o čemu ću dalje na blogu, probudite dijete u sebi...Link :)

Pustite ga i krmeljavog na danje svijetlo.
Pokazat će vam da je život ipak obojan bojama.
I zabavan, ako se (smo) nismo zaboravili smijati..

Dobro vam jutro! :)

....dok ne promijenim ? u neku drugu interpunkciju

Dobro vam jutro! :)

Reciklirana priča. Jedna od prvih „nečijih“, prije skoro 3 godine. Do nekih novih….

Dobro vam jutro! :)



Kažu da svatko od nas ima i vraga i anđela.
Skrivenih negdje.
Vidljivih ponekad. Kad treba i ne treba.
Moji su mi jučer skratili dan. Razgrnuli oblake. Noć učinili manje gustom. Čula sam ih kaj pričaju, ali pravila sam se da čitam.

Enđi se udobno smjestila na mom lijevom ramenu, zašušljala se u meku tkaninu, jedva provirujući ispod kapuljače. Malo krmeljava, malo pospana, s maglom u očima.
Na desnom ramenu je Vragec, uspuhan nakon dva kruga optrčavanja po kvartu, posvađan s cuckima po putu, ali oran za nastavak jutarnjih pizdarija.

Enđi je lagano rukama pomilovala perje, protresla krila i sjetno se još dublje uvalila, udahnula puderasti miris parfema i utonula u note Link

Za to vrijeme, ne gubeć' vrijeme, Vragec joj se izbeljio. Namignuo. Pokazao figu, pa potom srednji prst. Ritualnim pokretima zglancao rožićke. Provjerio da li mu je rep dovoljno oštar za novu turu podbadanja.



-I kaj sad, ćeš do jutra cmoljiti? – Vragec ne bira ni vrijeme ni način, i znatiželjno čeka odgovor.
-Tko cmolji?
-Moja baba Luce. 'ajde pogledaj se. Razmazala ti se šminka. Zgledaš ko rakun. Nos ti je crven. Je l' smijem reći ko da si ga gurala nekam di ne trebaš?
-A da me pustiš na miru? - Enđi je pogledom tražila nešto, vjerojatno ni sama ne znajući što dok to nešto ne pronađe.
-Neću. Dosadno mi je. Ionako nemam kaj pametnije za delati. A zakaj i bi? – Vragec se vragoljasto vrpoljio, vrtio palčevima prekriženih prstiju i podsmjehivao se u nedostatku druge aktivnosti
-Zato kaj mi od ranog jutra cupkaš po živcima. Ko žvaku ih rastežeš. Daj se zgasi!
-Enđi, a da si obrišeš nos? Šmrkava si!
-Poljubi me u dupe.
-Hoću, ak' se naprčiš.
-Ti nikad ne znaš stati.
-Znam, kad treba. Ne brini! Ali znaš i sama da sam u pravu. Ne samo večeras.
-Vidim, pameti imaš viška.
-Ti posudim malo? Očito ti treba. A i ovoj dolje, našoj Klari. Čovječe, ženama, kad su muškarci u pitanju, pamet k'o da se skvrči na najmanju moguću mjeru. Ko špek na tavi. Jebote, gladan sam!
-Vragec, kad si tak pametan, kak' to da nisi niš' drugo uspio u životu? Običan si provokator, sigurno ulogoren na Klarinom ramenu.
-Si primijetila da se žalim? Ne kukam po cijele dane kao ti i ona. Vidi u kakvoj je komi. Da je netko trkne, ko domino pločice bi se složila po podu. Uostalom, s ramena imam sjajan pogled na njene cice. 'ajd joj reci da otkopča još jedan gumb, da mi čipka malo zagolica umornu dušu. I snove učini mekšim. Dobro, može i tvrđim.
-Ma da ne bi, pa da se strmopizdiš!
-Enđi, dam se okladiti da sad zaknjavam, nagovorila bi je da mu pošalje sms.
-Kome?
-Susedu Peri. Pa Igoru, naravno.
-Ne bih.
-Aha, mo'š mislit! Da ti vjerujem? Ptico pernata znam te dok si jaje bila.
-I kaj bi ti tak strašno pametan napravil na njenom mjestu?
-Sterao ga u kurac. Ne sad. Odavno.
-Samo tako?
-Ma jok, uz čevape i pivu. Da, upravo tako. I klin klinim izbio. Što prije.
-Ne psuj! Znaš da ne volim tvoje jezične eskapade.
-Enđi srećico, ne glumi mi tu nevinašce. Kaj te puca PMS? Mogla si pričekati pun mjesec, pa bi imala, recimo, prihvatljivo opravdanje za svoju cendravost. I daj, uvuci kandže. Kaj misliš da nisam služio da si jutros, u minuti, promijenila 3 raspoloženja.
-Ne kužim, o čemu ti to trkeljaš?
-Ne pravi se opet bedasta. Ne stoji ti. Jutros, kad si ga vidjela ...
-Si ga i ti vidio? Žurio je, kao i obično.
-Možda mu se pripišalo, pa je produžio i ubrzao korak. Zakaj nisi trknula Klaru da mu potrubi?
-Napredujem.
-Presporo.
-Vragec, mogu te nekaj pitati?
-Pitaj.
-A da šapnem Klari da mu pošalje mail?
-Ma koji kiki se petljaš i koji kurac mu treba ikaj slati? Ups, sorry, ne bum više psoval. Znaš li koji je najbolji afrodizijak za muškarce?
-Domaća sarma i punjena paprika?
-Jok, ne odmah. Nedostupno-nezainteresirana žena.

Vragec se već pomalo narogušio, i nestpljivo migoljio s jedne noge na drugu.

-Znaš Klaru. Nemre ona to. Joj, nisam ti rekla, rekla mu je da ga voli. Dobro, ne baš tak, tim riječima, ali tak nekak.

Vragec je u nevjerici blenuo. Protresao glavom i počeo kolutati prstom u poznatom smjeru prema Klarinoj slijepoočnici.

-Ježi ga. Valjda joj je izletilo, kaj si takav! Fali joj.
-Je, fali i ona njemu, k'o kurje oči na desnoj nozi.
-Baš si odvratan. Od tebe nikakve koristi. Želim joj pomoći.
-Micica krilata, pernata, ak' se ne varam, ne guram se u prvi red. Pomoći ću i ja, ali ne na način na koji ti ili Klara očekujete. Ne bum ni jednoj puhal pod rep. Odjebite obje u troskoku, ti me prestani daviti, a nek' si Klara nađe novu igračku.
-Otkud ti ideja da se s njim igrala?
-Ak' nije ona s njim, morti je on s njom. Dopizdila mu je. Točka. Nema više.
-A da mu je rekla da.....?
-Ma daj, je...i da želi s njim dvoje klinaca, sina i kćer. Koje ste vi tuke, tip vas k'o kornjaču prevrne na leđa, a vi odmah krenete s petogodišnjim planovima koji uključuju bližu i daljnju familiju.
-Aj me još lupi nogom u dupe, da mi bude lakše.
-Ne kužim kaj oćeš od mene? Vrtiš se sa Klarom mjesecima u krug i ne čuješ kaj ti govorim.
-Ma briga me za tebe. Ti ne kužiš o čemu je riječ. Testosteroni su ti mozak ispilili na puzzle. Nagovorit ću Klaru da mu se javi. Mogli bi i na kavu.
-Glupačo! Kozo blesava!
-A jesi kreten. Bezosjećajan kreten!
-Ajme, sad si me fakat uvrijedila. Fuf, jadan ja. Kme....kme...
-Baš si idiot. S pedigreom. Pusti me na miru.
-Puštam. Tak' i tak' si dosadna, k'o i Klara. Idem radije dolje, prije sna i za ljepše snove, baciti oko na njene cice.

Jutros, tam negdje između prvog i drugog semafora na Zelenom valu, poslije križanja s Gundulićevom, a prije slijedeće ture zijevanja, shvatila sam da je današnji dan dan kad sutrašnji više ne bu kao jučerašnji.

Uvažavajući jučer upućenu kritiku na moje ponašanje na blogu, vrijeme je za korjenite promjene!

Za početak bum se logirala svaki ponedjeljak u mjesecu. Ako je pun mjesec, onda i te dane.
Možda i kad kiša pada. Ili ako je sunčano od jutra.
Bum u hodu smislila dinamiku, da ne bu ni previše, ni premalo.

Zapise ću reducirati, prvo na pola dosadašnjih. Jer ak ih radikalno srežem, bez postupnog prijelaza, morti mi se pošemeri tlak ili mi se počne štucati, a to ne bu dobro.

Teme ću prilagoditi prognozi vremena i svom hormonalnom statusu, uz pomno biranje istih da slučajno nekom ne budu iritantne.

S vremenom, a nadam se da će biti prije od planiranog, prijeći ću na mjuzu i sličke, s naglaskom na moje kreativno izražavanje u paint-u.

Na blogovima s ozbiljnim temama, smanjit ću broj komentara. Reducirat ih na minimum, da bih na kraju, kak planiram, ostala na „icokej“ i trep-trep. Možda uz pokoji uzdah i/ili smajlić.

Mušku blog ekipu zaobilazit ću u širokom luku. Ni u ludilu, pa ni onda ne bum prismrdila ni na jedan blog di je barem jedan dlakavi testosteronac, a sve ću, pa i one manje dlakave, pristojno zamoliti da ne dolaze na moj jer meni, kak veli Mai, a i nekim drugim blogericama, fuj, fuj, u njihovoj blizini, fuj, fuj, još jednom fuj nekaj bljak falusoidno iz očiju viri.
Ovo obećajem pred svekolikim blog pučanstvom i nadam se da ako pokleknem, da ćete mi pomoći da se vratim na pravi put i ustrajem u svojim odlukama, koje sam, priznajem, teškog srca donijela.

Od danas pisat ću o kulinarstvu - redovito ću svako jutro ostaviti po jedan prijedlog za ručak, uz popis namirnica i slikovnu ilustraciju.
Teme će biti i o kišnim glistama, kako ih bez pretjerane gadljivosti i želuca u grlu, uhvaćene palcem i kažipstom, najbolje desne ruke, elegantno, u maniri dame maknuti iz komposta.
Redovito ću vas informirati, jer znam da žudite o tome, i o kućnoj ljubimici i njenim prehrambenim navikama, s naglaskom na njeno ponašanje kad skuži da je zdjelica prazna.

I naravno, odmah danas, poslije posla, krenut ću u potragu za džepnim izdanjem nedavno reklamirane literature za prvi dejt. Pa ću vas ukratko, uz istaknute citate, upoznat s bitnim, da ostavite što bolji dojam na sugovornika. I naravno, da prevenirate njegovo drsko buljenje u vaše cice ili nedajbože zadržavanje pod stolom mjerkajući vam noge.
Jer nakon kaj pokažete kak ste pametne, bit će osupnut vašom inteligencijom i širinom znanja, bez da vas pita: „si dobro“ ili „hoćeš čašu vode sa šećerom“.

Eto, toliko o mojim planovima. Znam da me čeka veliki posao, ali imam volje i želje da malim, ali užurbanim koracima korigiram svoje ponašanje na blogu.

Zahvaljujem na svakom savjetu i dodatnoj pomoći.

:)

Nisam sklona uvredama, ako se može na bilo koji način nastaviti komunikacija.
I kad razmišljam o njima, lakše bi mi bilo, ma koliko čudno bilo, reći osobno nekome kaj imam za reći, na minimalnoj udaljenosti, nego tu. Čujno samo za onoga kome je namijenjena.

Mogu biti izuzetno strpljiva. Mogu nestpljenje prikrivati mirnoćom. I stavom i glasom. Mogu čak i pomaknuti svoje osobne granice, pa pustiti nekoga da dođe bliže nego što bi bilo uobičajeno, nadajući se da će shvatiti, kao odrasla osoba, da nije potrebno nikoga odgurnuti dajući mu jasno do znanja di mu je mjesto jer sam to treba znati.

A onda ima dana kad strpljenje više nema svrhe. Kad se ne prihvaća zaustavljanje na mjestu di bi se svatko razuman zaustavio i ne vukao dalje vraga za rep. Kad je potrošena i predzadnja opcija, a ostaje samo ona, razumljiva.
Mogu opsovati jer psovke su vrlo decidirane i s njim nema nedoumicama. A mogu i drugačije...

Mai,
moraš konačno jednom shvatiti i prihvatiti da nisi nikakva moralna vertikala bloga. Da nemaš baš nikakvo pravo prozivati druge, prečesto mene, na temu morala, gurati u kontekst koji odgovara samo tvom vlastitom dupetu, u svrhu osobne promocije. Jer očito potrebno ti je stalno uspoređivanje s drugim ženama, propinjanje na prste da budeš uočljivija jer na drugi način to nisi.

Kroz zezanciju, ublažujući ozbiljnost riječi, znala sam te pitati da li i drugim ljudima zaviruješ u krevet, vodiš o njima evidenciju gdje su, s kim su, kad su.
U nekim godinama za očekivati je da se zna kaj je obična znatiželje, kaj nepristojnost, a kaj opsesivno ponašanje.
Za tebe to ne vrijedi jer kako se ti ponašaš prema meni (pogni neću ni spominjati) to više ne graniči s opsesivnošću nego to i je.
I nemoj se pozivati na moralnost kao opravdanje jer kao osjećaš se prozvanom i pozvanom da brineš o tuđem (ne)čudorednom ponašanju, kad sama se spopikavaš godinama na to kaj drugima zamjeraš.

Spominješ licemjerje, moje? Ponovit ću ti – ovdje sam na blogu, samo na blogu. Pišem. Ne tipkam ni sa kim. Ne dejtam. Imam jedan jedini nick i kad se maknem s bloga, deaktiviram profil.
Možda da te podsjetim kaj znači licemjeran? Ili da su u laži kratke noge? Ili da imaš drugi profil u kojem imaš 38 godina, savršene proporcije, u braku si i tražiš partnera za avanturu? A možda imaš samo malo drugačiji smisao za zabavu od mene, i cerekaš se kak su muškarci lakovjerni kad ih vučeš za nos?

Spominješ moral? Ti koja se javno hvališ da si na Iskri okrenula sve kaj se dalo okrenuti, pišeš abecedu na način da se mnogi mogu prepoznati i da ih druge žene mogu prepoznati, da je o njima riječ. Ili ja ne znam kae moral, pa je u stvari sasvim ok javno pisati kak si se s kojim prčila, da li mu se digao ili ne, da li ima mlohavog ili je samo neraspožen.
Pišeš da ti je netko napisao da si nimfomanka. Ne znam da li te trebam podsjetiti da opravdavajući promiskuitetno ponašanje, bedasto je i smiješno izjednačavati seksualnu osvještenost i trčanje za svakom raspoloživom muškom anatomijom.
I onda ti nekoga ovdje prozivaš za moral! Spominješ spodobe i ženturače na blogu koje se, zamisle, usude napasati nekaj kaj nije u tvom krugu razmišljanja.
Kaj te nije sram?
Nisam ti namjeravala ovo reći ovako javno, ali ako ti prijeđeš tuđe granice, moraš prihvatiti da će ti se to vratiti kao bumerang.

Ružno mi je ovo kaj pišem o tebi. I ne osjećam se ugodno. Ali danas sam te zamolila da se zaustaviš i da me pustiš na miru. Nekoliko puta sam ti to ponovila i ranije. Tebi to očito nije dovoljno. Možda će biti ovo, mada sumnjam.

Ne znam pravi razlog zakaj se zapikavaš na mene godinama. Nekad me zanimao. Više ne. Jer čak nisam ni ljuta na tebe. Samo mi te je jako žao. I zbog toga prije nisam reagirala grubo. Ali kao što sam napisala na početku, ponekad se strpljenje prelije preko ruba. Ovaj put je.





Neću zatvoriti blog za komentare jer to nisam nikad i jasno sam napisala kaj mislim o takvom monologu pod formom komunikacije, ali vas koji čitate molim da ovaj put preskočite komentiranje.

Ovo je samo između Mai i mene. Javno. Jer je tako sama izabrala.

(Nisam ljuta, iako sam ozbiljna. Mogu i takva biti. Eto, upoznali ste me i na drugi način.)

Čitamo se sutra :)

Ajmo ovak'…

Činjenica je da se nekaj nije dogodilo samo tako, kaj ne? Sve ima nekakav smjer kretanja, vijuganja, pa i mrdanja na mjestu.
Kako naši dragi muškarci nisu uvijek divna i poželjna stvorenja, tak' ni mi nismo uvijek umilne ženice s vjenčićem od tratinčica na glavi.

Za puno problema međusobno se ispreplićemo; akcijama, reakcijama ili ničim od toga, a trebalo je biti, ili jedno ili drugo.

Tko od vas ima volje, želje, pa i potrebe ipak pročeprkati po sebi u potrazi za odgovorima?
Maknuti se od pozicije „ja, pa ja“.
Skinuti ružičaste cvike.
Protrljati oči, ako krmelje još nisu skinute.
I otkopčati se sam ispred sebe.


Mogu prva. Nije problem :P
Hoću li?
Ne znam.
Možda sutra ;)


Sunce se opet sakrilo.
Jok, evo ga! :)

Dobar vam dan!

...čaj, sok, piva....a mogu i čevapi ;)

NYNA je u pravu. I Dona. Obje.



Jer postoji bitna razlika između znatiželje i nepristojnosti.
Postoji i bitna razlika kako smo reagirali razmišljajući na relacji dupe/glava i imali metar godina manje nego sad.
Postoje i pravila ponašanja, univerzalno primjenjiva, izvan kategorije osobnih stavova, koje prečesto koristimo kao opravdanje nas samih. U odnosu na neke.

I tak'...
Na prvoj kavi ne kopa se nos (je, je, ni na 586-toj :P).
Ne odlazi na wc 10x u pola sata.
Ne počkaljuje konobara ako na prvu nije primijetio mahajuću ruku u zraku.
Ne lupka žličicom po stolu, u ritmu mjuze ili vlastitih žifčeka, bila ona plastična ili metalna.
Ne luftaju noge ispod stola, skidajući cipele, unatoč umoru.
A bome se ni ne zjaka uokolo, izvrćući vrat do krajnje elastičnosti mišića, u potrazi za zanimljivijom zabavom od trenutne.



I ne, nema veze, baš nikakve veze da li smo sigurne u sebe ili ne, pa (ne)prihvaćamo, bez durenja, rogoborenja (ili znakovitog udarca u nogu ili pod rebra), takvo ponašanje.
Uostalom, na prvoj kavi, nevezano gdje je i na koji način dogovorena, ako zatitramo, pa želimo da bude jedna u nizu, nitko me ne može uvjeriti da nam treba biti sasvim svejedno da li on zaboravlja (a može biti i ona, u studioznom promatranju štepove stražnjih džepova konobarevih trapki), da samo smo pola metra od njega jer mu je metar ispred nosa prošla zanimljiva ženska guza, utegnuta u još zanimljiviji kroj suknje.

Jer kao trebale bi biti samouvjerene.
Emancipirane.
Tolerantne.
Mirne na njegove hormonalne gluposti, dječački obojane.
Spremne na kompromise.
Pa i na druge žene zbog kojih (potencijalno) naše drago muško zaslini ko bebač na maminu cicu. Oduzme mu se dar govora i jedino kaj može je ostavljati i dalje mokar trag iza sebe i nastaviti užurbano disati, brojeći korake na visokoj peti koji se udaljavaju ili približvaju. :P

Je, kak' da ne, mo'š mislit'!

Piše NYNA, zalit' ga kavom. Može, ako je vruća, još bolje :). Kao slučajno, prebacujući nogu preko noge trknuti stol, pa neka gravitacija odradi svoje.
Ili još bolje, bez riječi se dić', ostaviti lovu za svoju cugu i otići.
A možda se ispričati na trenutak, noktima ga, iza leđa poškakljati po vratu, konobaru u prolazu reći da gospodin u bijeloj košulji časti ekipu i prošetati do doma.

Bilo kako bilo, muško nije muško samo po anatomskim obilježjima, vidljivim i nevidljivim, nego i po načinu kako se ponaša prema ženi.
Ženama.

Dobro je podsjetiti se na to. I ne zaboraviti da puno puta i o nama ovisi kakvo ćemo muško imati uz sebe.
Ili ne, svojom voljom i osobnim izborom.




Čaj od naranče s medom.
Kroasan s pekmezom od marelica.
Produljeni vikend iza, slijedeći čini se predaleko.
I dalje ne volim ponedjeljak, iako bi ovaj mogao biti zanimljiv.

Dobro vam jutro, uz Link Michael Bublé – Everything

:)

...mojoj i "nečijim", davno, jako davno napisano....za Slipi :)



Kava br. 1

Naravno da nisam u prvom pokušaju našla auto. Obično je tako. Javne garaže za mene su labirint. A nije ni čudo: izgubljena u prostoru i vremenu nakon prve kave. Iskričarske. Jedan na jedan. Bilo je zanimljivo. Ne onako kako sam očekivala. Još ne znam da li je to dobro ili loše. Doznat ću, vrlo brzo.

Sva sreća da sam imala narukvicu s hrpom privjesaka, pa sam pauzu kratila brojeći ih: slonić, on donosi sreću, tako kažu, tamno siva kuglica, antracit kockica, srebrno gravirano srce. Srce! Mislila sam da će mi više tika-takati u grlu. Je, čula sam ga, ritmički je udarao dok sam od garaže do kafića, u liftu promatrala svoj odraz. Ha, da uvučem trbuh? A i ova majica nije baš nekaj. Bijelo deblja. Ma nisam debele. Ponovo ću u teretanu poslije mora. Ulijenila sam se.

Nakon o-ho-ho vremena i oj-la-la izgovora, najviše mojih, sjedio je metar od mene. Isti kao na fotkama. Ošišao se. Nadam se da nije skužio da umjesto u oči gledala sam ga niže. Čitala riječi s usana.
I mislila sam si...
Tako mi je poznat, a istovremeno dalek. Ne na onaj strani način. Drugačiji. Dok sam ga slušala, vrtile su mi se po glavi, a niže, znatno niže, sve one poruke koje smo u traktatima jedan drugome slali. A di su sad te riječi? Zapele u njegov tanki zlatni lanac? Ostale na pola puta utopljene u čaši s ledom? Ili zapetljane o moju narukvicu? Obično kad sam nervozna, skrivam je bujicom riječi. Ne znam da li je to prokužio, da li me toliko dobro pozna? A i o tome smo nekad pričali, znali se zekati kako će izgledati naša prva kava.
Ništa nije isto.

Ne znam da li je zapamtio kad sam mu rekla da ako platim kavu, znači da mi je dužan slijedeću. Preduhitrio me.....


***

Kava br. 2

Rekla sam: „Ajd da i to čudo vidim.“ Obećal mi je da bu me naučil roniti na bocu. I skijati.
Ma sve bi on mene. A vjerojatno i štošta drugo osim vodenih sportova. Jedan na jedan. Baš me zanimalo da li je jedan od onih koji su na fotki svoja sušta suprotnost od reale. Kak veli, tip bi trebal ak niš drugo imati pristojno smještene mišiće.
I umjesto dobre zeke, iskoristila sam blagodat tehnike i aktivirala nakon 20 minuta lažni poziv na mobu, kao predah, a i moguća odstupnica.

U stvari, kaj znam o njemu. Baš niš, osim da dobro izgleda i da je to on. Barem nije poslal fotku suseda ili svog kompića. Ali brate mili, dosadan je sa svim tim fotkama koje mi je gural pod nos; pa vidi me tu na Palagruži, tu smo na Santoriniju, e, to sam oderao lijevu stranu potkoljenice na greben. Ma boli me patka za to. Sva sreća da nema kućne ljubimce, valjda bi me i s njima zašodrao.

Čudno je to kako se u pisanoj formi ufuramo u neku svoju priču. Ili sam pretpostavila, a nema veze s vezom, da tip koji ima i neke druge preokupacije osim šaltanja programa i peglanja trosjeda, ima nekaj i u glavi. Gornjoj. Za donju me niti ne zanima ako mi gornja nije zanimljiva.
A kad je počeo s pričom di kaj ima, očekivala sam da će mam izvaditi i odrolati ko harmoniku šarenilo kartica. Očito je jedan od onih koji, unatoč neminovno sportskom duhu, misli da svaka žena ima svoju cijenu. Pogotov iskričarka. I da je on to u mogućnosti platiti. Ako procijeni da vrijedi kao investicija.

Sva sreća da me je Ane nazvala u pravo vrijeme, pristojna isprika za neodgodiv odlazak......


***


Kava br. 3

Nisam imala pojma kako izgleda. I da li ćemo se uopće prepoznati. On mene. Ja njega. Kak je to nekad bilo jednostavno: Večernjak pod rukom i pod repom.

Tri dana sam razmišljala kaj bum obukla. Niš mi se nije sviđalo; jedno predugo, drugo prekratko, u trećoj kombinaciji cice na izvolite, četvrtoj me španalo u struku, moram na dijetu, u petoj sam sve samo ne ja. Bijele sandale me žuljaju, crne su mi onak bzv. za popodnevnu kavu, smeđe natikače su ok, ali ne pašu uz ostalo. Crvene. Nek gleda u noge.
Ima jedna fora, nemam pojam čija, vjerojatno provjerena u praksi: na prvi dejt treba ići onak niš posebno sređena, pa ak nema drugog, opravdanje je u tome, polizan povrijeđen ego trivijalnim opravdanjem, a ak ima, e onda mu slijedeći put priuštiti da ima u kaj blenuti.

Dogovorili smo se u kafiću di ekipu znam, tak da ni jedan od nas ne bu bauljao pogledom tražeći drugog i doveo se u bedastu situaciju da mobitelom traži tko bu se javio na njegov poziv. Dovoljno je Darku na šanku reći ime i on će sve ostalo odraditi.
I je....

Nisam ga tak zamišljala. Spojila sam glas s drugom facom. Rukovali smo se, ali cmoku u obraz nisam očekivala. Nasmijan. Opušten. Vidjelo se da mu sve to skupa, te prve kave nisu niš novo i da već ima rutinu. Za razliku od mene smotane.

Pričao je o svemu. O svojoj kćeri koja mu svakodnevno provjerava zalihu živaca, bivšoj koja ne posustaje od puhanja za vratom. Cucku kojeg priprema za CACIB u Francuskoj. A onda je zašutio. Poklopio svojim dlanom moju ruku na trenutak. Naslonio se. Podigao obrvu i rekao da sam sad ja na redu.

To ćemo na drugoj kavi, sutra.....

(tak' je nekak' , neki dan bio RR naslov, u spomen na g.W.Bloga na umoru koji se, na radost familije, suseda, ljubavnica i poslovnih partnera ipak oporavlja, zahvaljujući vašim odškrinutim vratima ljubavi :)




Dođoh, vidjeh i ostadoh!
Sažeto, u 3 riječi, uz veznik i dvije interpunkcije.

A u proširenoj varijanti, ide ovak'...

Nisam kao stiki-klinka pisala dnevnik. Umjesto riječi, bojama sam popunjavala bijelu prazninu papira. Tkanina. Zidova. Svega ostalog kaj je višekratno, a bome i samo jednokratno bilo perivo.
I danas su one moja ljubav. Boje. Uz još neke.

Kao mala bila sam šutljivo dijete. Čak toliko da se moja teta zabrinula da li ću ikad, makar u tragovima, pokazati dalmatinsku jezičavost.
I jesam. Nadoknadila. Sve.
Kad sam prestala biti prgavo, inatljivo i najpametnije dijete na svijetu, skužila sam, uglavnom na vrijeme, da je moja mama bila u pravu kad je znala savjetovati u formi naputka da ne moram baš uvijek reći ono kaj me žulja na jeziku.
Ima neke mudrosti u generacijama koje su nam zacrtale putanje kretanja, a mamine riječi sam (hvala mama), ipak malo modificirala i prilagodila sebi. Pa kažem što mislim da trebam reći, prilagođujući se drugima (i) zbog sebe - kad, gdje i na koji način.

Tako i tu...

Prvi zapis na blogu bio je ciljan. Za nekoga ;)
Tako obično počinje.
Blog kao iskoristiv prostor za emotivnu reciklažu. Odvajanje važnog od nevažnog. Provjeravanje da li nam ono, kaj je spremljeno za glomazni otpad, stvarno više nikad neće trebati. Ili ćemo se u zadnji tren predomislili, kad padne mrak iskoristiti susjedovu zaokupiranost nečim važnijim od zjakanja uokolo i dovući nešto od odbačenog natrag, doma. Spremiti negdje kad će nam možda, a vjerojatno nikad, zatrebati.

Bilo je zapisa, iako rijetkih, kad sam pričajujući s vama, u stvari pričala sama sa sobom.
U zadnje vrijeme, već dulje vrijeme, preskačem autopsihoterapeutske tretmane jer osim potrošenog vremena niš se ne bu promijenilo.
Čak ni nemam potrebu, ma koliko god sam sistematična, k'o hrčak vrtiti se po rotirajućoj igrački, brojeći prijeđene krugove u nizu. Nekako se sam se reducirala (osim pisanja :P), fokusirala i usmjerila. Prestala pitati, sebe i druge. Čekati odgovore. Tuđe. Jer svoje znam ;)

A znam se i zapitati koliko vam stvarno koristi transparentno čeprkanje po vama samima, ovdje na blogu?
Da li ima ikakvog efekta kad se blog koristi kao ogledalo?

Ne, odmah da presječem nastavak kojeg može biti – nemam baš niš protiv toga! Toliko smo svi međusobno različiti da ne postoje pravila ponašanja koja bi bila univerzalno primjenjiva na sve nas, bez nužnih korekcija.
Ali ja volim stajati sa strane, naslonjena na nešto ili nekoga i promatrati ljude. Kako govore. Smiju se. Hodaju.
Pružit ću ruku. Pristojno se predstaviti. Poznate pitati kako su. Pričekati odgovor. Razmijeniti još pokoju od rečenica. Ispričati se i otići.

Zato pitam.
Zanima me odgovor.
I zato sam ja na blogu takva kakva sam i inače.
Ne bitno drugačija od dana kad sam ostavila prvi zapis.

Prije mjesec-dva, možda i ranije, dobila sam vrući tanjur jezikove blog juhe jer sam napisala da svima vama, kroz zapise dajem dio sebe, onaj koji želim da je vidljiv, čitljiv, a isto to i od vas očekujem. Ni više ni manje od toga jer smatram da je reciptrocitetni odnos jedino relacijski fer.
Nisam od onih koji se pred drugim ljudima rasprostru u svim smjerovima. Ni svim frendovima ne pričam o svemu.
Možda, da nisam solo, ne bih bila toliko udaljena od svih vas. Ovako, taj svoj mali svijet držim tamo gdje mu je mjesto. A tu na blogu sigurno nije.
(Znam da će ova rečenica, netom napisana/pročitana biti svakojako shvaćena. Nadam se i na moj način ;)

Bilo je dana na blogu kad sam se pitala koji mi je kiki da sam i dalje tu, da bih za par dana dematirala samu sebe, s guštom nekaj napisala, rado ostavila negdje svoje komentare i bila dio iste te ekipe na koju sam par dana ranije frktala.
Bila sam blizu i da nekima pokažem kak' znam sasvim solidno psovati, ne preskakući ni užu ni širu familiju, a ni kućne ljubimce i domaće živine. Ali nisam.
Znala sam reagirati na nekaj na kaj danas ziher ne bih, ali i na ono na kaj ću opet, ako i kad se ponovi.

Danas, na puno toga samo ću odmahnuti rukom. Preskočiti. Ili zaobići.
Jer 4 godine sasvim su dovoljne za naučiti neke stvari. Tu na blogu.
O drugima.
A bome i o sebi.

Ja jesam.
A vi?

:)




(Poruka za stiki: nemoj da ti slučajno padne na pamet da kremiraš blog sutra. Živ je. Ak nisi ziher, tutni mu špigl pod nos, povuci za ...biraj za kaj hoćeš, pa buš vidla ima nade za njega. I za nas :)

O da, ima ga!



U ljubavnom pismu sažeto je sve ono kaj postoji kad sami sebe ogulimo kao naranču. Iscijedimo.
Jer ljubav nije samo sreća. Nije samo sretna.
Kad je, dovoljna je sama sebi. I ništa više nije potrebno da je uokviri.

Ali...

Kaj s onom koja je skrivena, koja još nije toliko hrabra da se suoči i s odbijanjem?
Ispruži ruku, pa je u zadnji tren povuče.
Potraži usne, a skrene i smjesti se na njegovom/njenom obrazu.
Zagrize jezik i proguta „volim te“.
Ne postoji?
Itekako postoji!
Čeka da sazrije.
Naraste.
Do one veličine kad će biti tijesna sama sebi. Postat će opipljiva i u mraku onome kome je namijenjena.

Kaj s onom koja je spakirala stvari i na odlasku je?
Ne možemo je samo tako zaustaviti.
Ni zaključati vrata, pa namjerno zagubiti ključ.
Zažmiriti.
Ugasiti svijetlo.
I čekati jutro s nadom da će nestati?
Ljubav postoji i onda kad se zatvore vrata, dvaput zaključaju, a mi naslonjeni na njih brojimo korake u hodniku koji su sve udaljeniji. I to je ljubav!

Kaj s onom koja nije na dohvat ruke?
Pa rukama obavijamo svoje tijelo, čežnjom načeto.
Čekamo.
Spoznajemo da sati mogu biti dulji od 60 minuta.
I opet čekamo.
Zabavimo misli nevažnim stvarima da ne bi mislili o važnim.
O čežnji koja sputava, ali i budi tijelo.
Nije o ljubavi riječ? Itekako je!

Kaj je s onom koja se pretvorila u svoju suprotnost?
Negirati njeno postojanje ispod skorene mržnje?
Zaboraviti, kad si dopustimo luksuz sjećanja, na vrijeme koje je nepovratno ošlo k vragu, sve ono što je bilo, a povezivalo nas je čvršće nego išta drugo?


Super je kad je ljubav dvosmjerna, kad ne vijuga, ne skreće di ne treba.
Kad postoji bez da je provjeravamo. Pitanjima. Odgovorima.
Ne moramo je ni opipati, ni pogledati, znamo da je tu. Jer osjećamo je.

Ali ljubav ima lica i ona koja su nama neprepoznatljiva.
Nepoznata.
Koje još nismo ni sreli, a možda nikad ni ne budemo.
I dobro je da je tako. Jer za svakoga od nas ima je ;)



Dobro jutro, svima vama koji u ljubav još uvijek vjerujete.
Ma, dobro jutro i onima koji su je po putu negdje izgubili. Nadam se da će je uskoro i pronaći.

:)

(objavljeno već, nečije, moje, a vi nastavite ;)




Ne znam kako se mjeri ljubav. Znala bih kad bih svaki put bila sigurna da je baš takva i nikako drugačija.
Znaš, klincima je lako – samo rašire ruke, namreška im se nosić u smješku, propnu se ponekad na prste da budu vidljiviji i uvjerljiviji. Možda nagnu glavu u jednu ili drugu stranu, i u svojom dječjoj neodoljivosti zagrle zrak. Pa obrišu prste umrljane čokoladom u rub hlača i nešto im zanimljivije od ruku u zagrljaju odvuče pažnju.
Njima je lako. I nikad ne pogriješe. I kad vole, samo vole. Ne pitaju. Ne čekaju odgovore. Jer znaju.

Nikad te nisam pitala kakve je boje tvoja ljubav.
Kažu da je ljubav crvena. Možda drugi, ponavljajući slažu tuđu boju kao svoju. A možda se i njihova mijenja kad se sunce sakrije, kad se dan umori, pa prema snovima krene.
Noćas je moja bila tamna. Gusta. Prekidana u trakastom tragu iritantne svjetlosti ispod prozora.
Ne volim spavati sama. Znaš to. Krevet mi je prevelik. Čak mi ni ne godi hladna strana tvoga dijela. Praznina iza leđa nije ugodna. Ni ona ispred s tvojim mirisom u jastuku.
Nije mi se noćas dalo tražiti tragove tvojih ruku. Budeš ti. Znaš gdje si stao. Ja ne znam. Ma znam, zezam te. I ti znaš da te zezam.
Dan mi je bio težak. Gužvovit. Zaspala sam s dlanovima priljubljenim uz bedra, negdje na prvoj polovici filma.

Jučer sam s balkona gledala u živici magličastu opnu paukove mreže. Ne volim ih. Mada kažu, ako ih se sretne unutar 4 zida, da donose sreću. Uvijek tebi ostavljam da ih iseliš. I ritualno, po istoj špranci prigovaram ako ostanu zalijepljeni na papuči.
Za sreću je potrebno tako malo, i dobro je da je tako.

Nemam pojma zakaj ti pišem. I ne sjećam se kad sam zadnji put i kome pisala pismo.
Htjela bih da bude ljubavno. A više ne znam kako se pišu ljubavna pisma. Trebala bi počinjati s „dragi“, a to mi zvuči onako nekako obično, ponavljano, kao kad po inerciji odgovaramo na pitanje da smo dobro, a nismo.
Uostalom, znaš da da te volim, a voljeti je puno više od dragosti.
Baš me zanima, se sjećaš kad si prvi put ti znao da me voliš? Znaš onaj trenutak koji je totalno drugačiji od ostalih, prepoznaješ ga u nekim detaljima, nekad opipanim, pa i tuđim rukama, a opet, sve je novo.
Ne znam da li na isto mislimo, ali pamtim kad sam ti pričala o svojim strahovima, a ti si me samo zagrlio, kao klincu između prstiju dodirivao ušnu resicu i rekao da šutim. I ja sam te poslušala i zašutjela.
Možda onda kad si me na pola puta do auta poljubio i rekao da si ponosan na mene, a ja sam već tada dva dana umirala od treme, nemušto sprdajući se s njom, i u kombinaciji sa strahom i skvrčenim, više praznim nego punim želucem čekala svojih 5 minuta.
Pamtim i dan kada si prvi put vidio moj ožiljak, meni ružan i neizbježan. Bojažljivo prstima taknuo ga, lagano dodirom izmjerio njegovu dužinu i poljubio. Pa još jednom. Ne znam da li si primijetio da sam pogledom hvatala rubove plahte i htjela se što prije zavući dalje od tvog pogleda, ugasiti svjetlo i pustiti mrak da prvo mene, pa tebe zagrli.

A ja, kad sam ja tebe zavoljela? Puno puta. Kao ispočetka. I svaki put kad sam mislila da ne mogu više, prelila sam se preko ruba i zeznula. Na svu sreću. S paukom ili bez.

Nisam ti nikad rekla da sam nakon naše prve svađe otišla sama na kavu tamo gdje smo prvi put bili, planirala do Jaruna gdje si u mraku, opet prvi put, prebrojavao gumbe na mojoj haljini, ali nisam stigla dalje od pola.
I ostala sam iznenađena koliko mogu bez prekida plakati.
Namjeravala sam te poslati k vragu, ali nisam mogla. Sad znam i zakaj. Tada sam bila samo svjesna da bi mi bez tebe bilo teže nego s tobom. Pa i u svađi.

Znaš, sve ostalo ću ti reći kad se vratiš. Nekako, ovako napisano šupljikavo zvuči. Kao da se između prstiju može provući. I neopreznim pokretom potrgati.

A možda ti neću ništa reće. Ne znam. Možda ću te samo zagrliti. Onako. Znaš kako. I znat ćeš bez riječi sve što trebaš znati. U stvari, znaš već, samo ću ti ponoviti....