Muškarci i žene...i nešto između

...a neki dematiraju, spominjući dva pedlja niže



Nemam pojma da li bazga ima afrodizijačka svojstva - diže li hidrauliku za koji cm više, čini li glavobolju kraćom i prolaznom u relativno prihvatljivom vremenu, a međusobnu aktivnost zabavnijom i učinkovitijom, bez nagovaranja i opravdavanja ;P
Fakat ne znam, ali znam da je jako fina kao pekmez u svim varijantama.

Recept:
(nastavak jučerašnjih komentara, ne znam više na čijem blogu, u standardnoj varijanti – ili je o seksu riječ, ili o klopi, ponekad i oboje :)

Dakle ovak'...
-1 kg zrelih bazginih bobica (moraju biti boje kupina)
-500 g šećera
-sok od jednog limuna + jedan narezan na kolutove
-1 vrećica želina

Bobice oprati i očistiti od peteljki, prokuhati pola sata. Ako se radi u manjoj količini, štapnim mikserom zdruckati ih. U većoj može i ono metalno, rupičasto čudo za pire krumpir - stisnuti bobicama dušicu, da puste sok :)
Propasirati ih (ne volim sjemenke), dodati želin, kratko prokuhati, pa šećer, limun narezan na kolutove, sok od 1 limuna i još malo kuhati.
Po mogućnosti imati na sebi nekaj kaj vam nije žal ak' bu sflekano jer prilikom kuhanja bobice znaju biti jako, jako nestašne, pa pljuckaju i šprickaju na sve strane.


Jednostavno.
Relativno brzo, ak' vam u međuvremenu, od čišćenja peteljki žifčeki, pa i oni u rezervi, ne pobenave.
I jeftino, ak' se ufurate u tradicionalnu ulogu žene, sakupljačice svakojakih, jestivih plodova, umotane u bivšu živinu, ritualno oderanu, dok vaše muško, umornim korakom, s ponosom na licu, prebačeno, preko kršnih ramena, tegli do pećine nekaj konkretno za klopu.

Samonikle bazge ima svuda oko nas, treba se okrenuti oko svoje osi, ne samo oko svog dupeta.




I tak', to je to.
Savršeno za palačinke, uz sladoled; za slatke poljupce, uz ruke koje poznaju put....

Dobar vam tek, i uz Link

Se sjećate onog stanja duha i tijela kad vam želuček daje jasne znakove da ima podosta praznine u njemu, pa otvorite frižider u namjeri da riješiti problem, gledate po policama, frkćete nosom, birate, ne odustajete iako bi bilo najjednostavnije speć jaja. I na kraju vam niš ne paše.
E, tak otprilike izgleda moj dolazak na blog, u zadnje vrijeme – pisala bih, pisala, a nemam pojma o čemu. Ili – imam, ali…
Kao kad su oči veće od spomenutog želučeka, a njegova zapremina ipak diktira koliko bu tanjur pun. I svaka žlica više je previše.

Htjela bih biti opet cendrava, iako cendravce zaobilazim jer mi se više ne posuđuje rukav da obrišu šmrkav nos.
Ali, ima nekaj u toj mekoći.
Prelijevanju preko ruba.
Razlijevanju u svim smjerovima.
Skvrčenim koljenima.
Zaškurenim prozorima.
Obavijenim rukama oko šalice čaja.
Uronjenom nosu u vijagavu toplinu iznad njenog ruba.
U pogledu tamo negdje, uglavnom nigdje.
Cupkanju končića koji vire iz rašivenog ruba.
Promatranju rasparenih čarapa na nogama i tankim nitima na vrhu palca koje će uskoro nestati.
Lijenosti koja nije osobni izbor. Ili je, ali zbog inertnosti pušta korijenje koje se spretno isprepliće oko gležnjeva, spajajući jedan uz drugi i noge od stolice.

Nekak' mi se čini da u toj cendravosti lakše izvučemo dio sebe na površinu. Čak i ljutnja pomaže. Energija koja je na neki način zbijena u premalenom prostoru.
Kao metar zguran u svoju polovicu. Pretijesnu.
Cipele broj manje.
Plitko disanje u suknji koja bi trebala biti broj veća.





…..ovo pišem više od sata….



Nastavak? Nemam pojma kaj dalje. Nek' si svak' dopiše kaj želi.
I javite mi kad blog umre :P



Dobar vam dan! :)

Nestrpljiva sam.
Strpljiva sam.
Oboje.
Ne istovremeno.
Nije važno o čemu je riječ. Ali je, o mojoj poziciji u odnosu na nešto ili na nekoga.

Trenutno čekam. Pristajem na taktiziranje, svjesna da je vrijeme ipak na mojoj strani.
Strpljenje ima manju cijenu nego kad bih bila u pat poziciji.
Korak unatrag da bih bila korak bliže.
Umijeće pregovaranja.
Odmjerenost.
Definiranost koja je iscrtkana i ostavlja dovoljno međuprostora za ugurati opciju koja će u zbrajanju biti u plusu.

Dobro je biti u prednosti. I strpljivost se tada rješava na drugi način, a ne cupkanjem na mjestu.



Srela sam, nedavno na godišnjicI mature, curku s kojom sam išla u razred. Sad je uspješna poslovna žena koja je spojila formalno obrazovanje i ono kaj ju je kao dopuna zanimalo. Radi s ljudima kao osobni savjetnik.
Kaže da je manipulacija u međusobnim odnosima nužna u njenom poslu, ali kroz formu dok njeni klijenti sami ne poču vjerovati u ono što im je cijelo vrijeme pred nosom, a duboko su sve to negdje sakrili u sebi. Ona je samo svojim znanjem i iskustvom, prečicom, izvukla na površinu.

I taktiziranje je oblik manipulacije. Poslovno potrebno. Spretno ispričati priču, podvuć' činjenicama koja drugu stranu stavljaju u poziciju da povjeruje da je tuđi izbor upravo njen ;)

Tak..čekam. Znam kaj čekam.
:)

Dva i pol sata do vikenda, za početak.
Oblačan Zagreb.
Kažu, bit će i kiše. Možda i nevremena popodne.
Volim grmljavinu.
I….

Dobar vam dan! :)

Zadnjih mjeseci, radeći na projektu koji je sad u završnoj fazi, podsjetila sam se da:
-muškarci su ugodniji suradnici od žena
-žene koriste svoje komparativne prednosti, ako nemaju niš više u ponudi
-klinci kad muljaju, znaju im se sfrfljati jezici, odrasli gledaju u oči i tečno govore
-zbog osobnih interesa igra skrivača je neminovna, za one kojima je vlastito dupe točka oko koje se uporno vrte
-ponekad reći manje bolje je nego reći više
-sve ima svoju liniju kretanja, pa bila i ona pravocrtna ili vijugava
-cilj opravdava sredstva, ali sve ima svoju cijenu, ponekad i nenaplativu ili s debelim kamatama
-zbrajanje i oduzimanje, ako se poštuju znakovi ispred zagrada uvijek daju isti rezultat, ma koliko puta ga provjeravali
-i jedino je on, na kraju važan :)

Iako sam umorna i još uvijek u ritmu kad mi je dan bio prekratak, kad sam više bila s ekipom na poslu nego s mojima doma, zadovoljna sam učinjenim. Onaj osjećaj kad se okrenem(o) iza sebe i nemam(o) potreba niš baš bitno promijeniti.
I ponovila bih, ako treba.
Na kraju, to je i najvažnije! Spremiti iskustvo i iskoristiti ga kad bu bilo potrebno.




Čekam kišu.
Možda se uspijem naspavati.
Volim njen ritam.
I miris.

U Zagrebu sunce. Dobar vam dan! :)

Ima nekih ljudi koji su u našoj blizini nužno zlo.
Dam se okladiti da svatko od vas ima nekog koga u prolazu pristojno pozdravite, pitate „kako ste“ i produžite istim ritmom koraka, ne čekajući odgovor.
Ali gle vraga, nemre to tako. Kajgod :P
Taman kad ste pomislili da ste nadomak ulaza u zgradu ili blizu vugla iza kojeg će se izgubiti glas, krene priča:

-Joj suseda, da znate kak sam loše noćas spavala. Nemam pojma kae bilo, ali mučila me žgaravica. Vi nemate problema s tim?

Naravno da je slijedeće njena rečenica tako gusto spojena s prethodnom, da ako ste i htjeli odgovoriti, nije bilo šanse da se ugurate između te dvije.
I nastavlja....

-Znate, meni se čini da ne bu dobro. Pogledajte ovo vrijeme. Ak bu kiše, opet bum veš morala sušiti nutra. Kaj, nije vam, dobro? Malo ste mi blijedi.

Naravno da ste blijedi jer skoro je 6 sati, zadnje kaj ste uspjeli ubaciti u sebe je bilo pecivo i jogurt oko podneva, žuljaju vas cipele i iskilavili ste se noseći klopu u vrećicama koje vam se uspješno urezuju u dlan jedne i druge ruke.

-Suseda, ja vam ne bum išla na izbore. Znate, meni su vam svi isti. Da mi nema moje dece, na tanko bi srala. Vaš Goran je koji razred? Vidla sam ga neki dan. Skoro ga nisam prepoznala. Zrasel je. A zakaj se malo ne ošiša? Šlampavo izgleda.

I dok se meškoljite na mjestu pokušavajući izbjeći slijedeću turu rečenica koje vas uopće ne zanimaju, ni danas, ni sutra, a bome ni za 6 mjeseci, razmišljajući kako ćete stvari ostaviti u hodniku, izut' cipele i uvaliti se u fotelju barem na 15 minuta, spas stiže u obliku prvih kapi kiše koje nagovješćuju i svoj nastavak.

Tak' otprilike ide razgovor ljudi koji se nađu u isto vrijeme, na istom mjestu - susede koja nema pametnijeg posla nego da drugima krade minute koje bi bez nje korisnije potrošili i vi s druge strane jer ste pristojni, jer su vas starci naučili da pristojnost nije luskuz odabranih i jer niste do sada stekli naviku ubrzanog hoda kad ugledate daveža u svojoj blizini.

I tak' otprilike izgleda blog komunikacija Mai i mene, već dulje vrijeme. Ja jednu rečenicu, ona 10, od kojih 9 ne kužim. Ja lijevo, ona desno. Ja desno, ona lijevo, uspješno prateći me.
I znam da će opet nedužno treptati okicama, cendrati po blogu kako je opet prva spominjem. Jer ona nema pojma o čemu je riječ.
Možda će i zakolutati istim tim trepćućim okicama i otpuhnuti pramen kose s čela. Pa u nastavku izvući koji citat s google, spomenuti Tagoru, Tina i Hotentote, možda i Franceka. Bosance ziher. Muškarce zahrđale hidraulike u njenom krevetu. Glupost na blogu koju preskače, a upućena je u svaku ispisanu riječ.
Pa će se malo propeti na prste da bude uočljivija. Mahnuti rukom za one koji ne gledaju u njenom smjeru.
I završiti kako pije popodnevnu kavu, kako je samo u prolazu i nema pojma zakaj se je po n-ti put zahaklala na moj blog.
Koji je u stvari uopće ne zanima.
I ne čita ga.
A slijedeći će isto tako zaobići.

Ima žena praf. Sve kužim, ali...

Evo čitam njen komentar na mom zapisu prije ovog (koji je kopirala na svom blogu, valjda da nekom ne promakne), po treći put, a bum probala još jednom, ali fakat ne kužim kakve veze s temom o prijavljivanju zapisa ima njena ispovijest o njenom trenutnom seksualnom statusu i ustrajnoj namjeri da se uskoro, kak veli, konačno pojebe (sorry na eksplicitnom izrazu, samo ponavljam njene riječi).
I ne kužim zakaj misli da mene njena seksulana (ne)aktivnost zanima?

Zna li netko?

Bit ću zahvalna na informaciji koja će mi ovaj dan učiniti ispunjenijim, a bome i vikend :P


Dobro vam jutro, posebno Mai koja će i ovaj zapis preskočiti, kao mnoge moje do sada i neće me spominjatu u svom! :)

Jučerašnji zapis mi je prijavljen. Zakaj, nemam pojma. Ali da me zanima, zanima. Eto, zanimanje ni dan poslije nije nestalo. Nije da nemrem bez tog odgovora, ali... ;)
Ako netko tko je to napravio ima petlje navesti razloge, rado ću ih pročitati.
Neću psovati.
Neću gađati daljinskim.
I eću niš kaj inače ne bih :)

Za podsjetnik, u formi objašnjenja, a znam da će zvučati kao opravdanje koje to i nije – psovke su uobičajene u kolikvijalnom razgovoru i svaki drugi izričaj koji odudara od standardnog govora za određenu situaciju je....ajd' da vidimo kakav je:

„Ma, jebeš auto!“ (Ma, ...kaj da napišem umjesto spomenutog glagola...općiš auto? :P)

Dalje...

„Koji kurac ti to treba?“ (Može ovako: Koji penis ti to treba?)

Ima još...

„Kurac, kaj bi mi bilo. Već me tri dana jebe u zdrav mozak.“ (Ili: Penis, kaj bi mi bilo. Već me tri dana seksualno iskorištava u zdrav mozak.)


Postoje riječi koje sažeto, čak i u par slova kažu sve kaj bi inače zamijenila rečenica u kojoj bi bio subjekt, objek, glagol, pridjev, veznik, sastavni ili rastavni.
Psovke su upravo takve.
Shortcut!
S njima nema dilema.
Točno su ciljane, pogotovo kad je riječ o aktivnim glagolima. Kao i srednji prst u zraku.

Ako sam ikoga povrijedila spomenutim riječima u izvornom obliku, kao ilustracija razgovora dvoje ljudi koje ne snima kamera, čiji starci nisu u blizini da ih lupe po njonji, ovom prilikom se ponizno ispričavam.

A ako je razlog zakaj je zapis prijavljen njegova ruka u zraku, opet se ispričavam jer eto, zaboravila sam da se to ne događa u svijetu gdje mi živimo, pa sam pričicom neke navela na krivi trag, nesvjesno manipulirajući igrajući se riječima.

I fakat, rado bih pročitala razloge zakaj je to napravljeno. Ne da doznam tko je zapis prijavio, nije važno, nego me zanima na koji način i inače šljakamo u životu kad nam se nekaj ne sviđa, kad o nečemu imamo suprotno mišljenje od istaknutog, a ovdje, umjesto dijaloga u rješavanju verbalnih i inih zavrzlama koristimo opciju tužakanja, prijavljujući zapis.

Dobar vam dan! :)

..koji to nije, o komunikaciji i onoj koja izostane, o jednostavnim stvarima koje postanu komplicirane, o njoj i njemu i prešućenim problemima, o drugoj strani priče (davno napisane, jutros ponovljene ;)



Žac, napravio sam sranje. Generalno.
-Kae bilo? Si razbil auto?
-Ma jebeš auto! Lupio sam Gabi.
-Daj sereš. Ne zaebavaj se s tim stvarima.
-Kaj ti zvučim da se zajebavam?
-Ček, kaj si je stvarno zveknuo? Pa ti nisi normalan! Koji kurac ti to treba?
-Koji kurac mi to treba? Daj me ne jebi još i ti. U stvari, nisam je lupio...
-Jesi ili nisi?
-Kao da jesam. Izmaknula se. I odletila prek fotelje. Nabila se na radijator. U stvari, niš joj nije.
-Di je sad?
-Tko?
-Gabi, čovječe!
-Otišla je do Marine. A znam kaj će sad biti. Svi će doznati. I jebati mi sve po spisku.
-Pa dobro, kaj ti bi?
-Kurac, kaj bi mi bilo. Već me tri dana jebe u zdrav mozak. A danas mi od jutra puše za vratom. Počelo je za doručkom i policom za knjige u njenoj radnoj sobi. Jebala je polica. Po njoj trebala je biti zmontirana još prošli tjedan.
-Kaj nisi bio putu?
-Naravno da jesam. To njoj niš ne znači. A nastavila je da ak nemrem, ne da mi se, da kaj se ne pobrinem za više love u kući, pa da će ona to sama rješiti s majstorom. I još mi je gurnula i tebe pod nos.
-Kakve sad ja veze imam s vama?
-Nikakve. Valjda je laprdala s Kiki. Znaš njih dve kad se nađu. E da, spomenula je da i ove godine idete na Kronplatz.
-I kaj ćeš sad?
-Niš. Čekati da dođe doma. Gle, triput sam joj rekel da sam umoran ko živina, da radim od jutra do sutra, da pokušavam namaknut neku lovu da se riješimo krede. Ali nje se gasila. Maknuo se iz sobe. Vrag joj nije dal mira. Cvokotala je bez prekida. Hodala za mnom. Znaš i sam kako zna biti naporna kad si nekaj ufrlji u bulju. Popizdio sam kad je tresnula daljinskim u zid. A samo sam želio izbjeći daljnju raspravu jer znam nastavak.
-A da odeš do Marine, po nju?
-Nema šanse. Ionako je sad u svom patničkom elementu. Ženska solidarnost na djelu. Nek se oboje ohladimo.

***
-Marina, si doma?
-Ojla, baš sam pomislila na tebe.
-Ajd stavi kavu, za par minuta dolazim.

***
-Otvoreno je. Sad ću doći. Samo da poberem veš.......Eto me. Natren? E, moram ti pokazati nove cipeliše. I moram po dobrom starom običaju zmuljati Lovru kolko su koštale. Vidi ih. Savršene su. Pašu mi uz onu zelenu haljinu. Gabi, alo, di si?
-Tu sam.
-Kaj si opet u e modu?
-Ostavit ću ga.
-Koga? Ne kužim.
-Marka.
-Kaj ste opet zasrali?
-Ja niš. On je.
-Češ mi reć ili da čupam iz tebe?
-Lupio me je.
-Kaj te je?
-Čula si.Udario.
-Ma di, kad?
-Prije pola sata.
-Jebote. Ne mogu vjerovati. Ma daj. Stvarno te je lupil?
-I pala sam preko fotelje. Sva sreća da nisam ruknula glavom u radijator.
-Koji je on kreten! Čut će me! Di je? Doma?
-Nemoj ga zvati. Si luda.
-Di te je lupil. Daj da vidim.
-Ma u stvari nije me lupil, u zadnj tren sam se izmakla. Ali kao da je. Kaj me sad tak gledaš? Krenuo je da me ošamari. Kaj sam trebala ko sveta krava čekati da poberem šljagu?
-Daj se smiri. Oćeš nekaj da ti dam? Nema veze; lupio, ne lupio. Ali ne mogu vjerovati da ste se doveli u situaciju da tak rješavate probleme. I da je dignuo ruku na tebe. Nemoj mi reći da to nije prvi put.
-Je. Nije bio prije takav. Plane bezveze. Nadrkan je stalno. Niš mu više ne mogu reći, a da u trenu ne popizdi. A samo ga tjedan dana molim da sastavi policu za sobu.
-Jebala vas polica. Kaj to razlog da se pomlatite?
-I znaš kaj još; ofrljil je tv, da me ne čuje kaj mu pričam. E sad više nema daljinski.
-Kak nema?
-Ima, ali nek ga sastavlja, ak nađe sve dijelove.
-Gabi, znam te, ne kompliciraš bez razloga, kaj je u stvari bilo?
-Niš.
-Aj ne serendaj. Predugo smo frendice.
-Oš iskreno, pun mi je kufer svega. Otkad je na novom projektu, razgovaramo u prolazu. Previše sam sama. Ne sjećam se kad smo se zadnje smijali. Trampila bih sve za pola sata šetnje s njim.
-Si mu to rekla?
-Naravno da jesam. Ali glupo mi je da mu moram crtati. Kaj on ne kuži da nam je brak na nizbrdici. Ak on ne želi da bude drugačije, ni ja se neću truditi. Kolko je njemu stalo do mene, toliko će dobiti vraćeno. Ni mrvu više. Ove godine je i godišnjicu zaboravio.
-I kaj sad? Godišnjica ko godišnjica, predugo ste zajedno da bi to trebalo biti problem. Hoćeš štrudle od jabuka, još je topla? Gabi, razgovarajte. Ali za početak prespavajte današnji dan.




Reći će opet neki (bok paperjasti :), da teme, malo teže od pola kg, nisu za blog.
Ok nisu, jer svima nama rastu tratinčice iz dupeta, nekima možda i maslačci.
I nemamo pojma kaj se događa pola metra od nas, a ponekad i između nas :P


Dobro vam jutro! :)

Znam da se nekima ovo, u nastavku, ne bu svidjelo, ali kaj sad – ni ja nisam luda od veselja kad mi nosnice poškaklja kelj na lešo, ali iz solidarnosti prema mojima doma i nutritivnim svojstvima zelenoslinog drača pojedem do kraja, ne brojeći žlice „jedna za mamu, jedna za tatu….“

Kad smo bile klinke, obično smo se skrivale iza mamine kiklje, pokušavajući nadglasati strah u sebi ponavljajući rečenicu: „moj tata je jači od tvog“. U pauzi bi zakmečale, obrisale šmrkav nosu u spomenutu kiklju i narasle koji cm i nanizale koju godinu

U slijedećoj fazi bile bile smo u znatnoj prednosti ako smo imale buraza koji bi, ak niš drugo, grdim pogledom i psovkom u nizu, ponekad i nesuvislo spojenih riječi, riješio problem viška tuđih, nepoželjnih ruku na našem dupetu u prolazu. Same bi, s frajerom više, povećale prednost u odnosu na ostale.

Onda je došlo na red konkretno muško, promotivni primjerak naše vrijednosti, kao mjerilo da smo i same tu negdje, u plusu. Još ako to muško zna odraditi svoj posao, anatomski definiran, broj uzdisaja je kao brojčanik koji zorno prikazuje savršeno podmazanu mašinu koja ne škripi u zavojima.

Polako s godinama, s reduciranim emotivnim i inim angažmanima, što svjesnim, što slučajnim, pa i tuđim odabirom, kad se smanjuju komparatine prednosti, itekako naplative u nekim prošlim vremenima, zabrijemo na nekaj kaj nema veze s realnim brojčicama koje imamo uz osvoje osobne podatke.
I umjesto da nam to bude trenutno uljuljana ugoda, na dulje vrijeme zaboravljamo di smo, tko smo, i zakaj smo tu di jesmo.
Pa krenu priče kak smo neodoljive u svojoj zrelosti, zaustavljajući dah jer nas špana obleka u koju smo se jedva uvukle. Promatramo se u staklima izloga, tješeći da gravitacija nije odradila svoj posao, iako je već u evidentno silaznoj putanji.
Ak' nam se posreći, ufatimo kakvog mlađahnog frajera koji nam barem na tren uveća vrijednost, nesvjesne, opet njene realne vrijednosti kad i nakon nekoliko mjeseci ševe ne upoznamo njegove frendove, ne pitajući se zakaj je to tak.
U nastavku mjerkamo konkurenciju, gurkamo je laktom pod rebra, damski trepćući.
Svoje mane ne vidimo. Tuđe mjerimo raširenim rukama, iako bi i samo jedan otvoren dlan, možda, bio dovoljan.

Kaj nam sve to treba?
Čini mi se da s godinama više za vratom, veća je potreba i uspoređivanja, zbrajanja i oduzimanja, a bome i žmirkanja na jedno oko.
Matematika je egzaktna, a mi? 2+3 uvijek je 5 ;)

I znate kaj, kad se zbudim, neodoljiva sam. Onak, fino zgužvana, s otiskom čipke jastuka na faci.
I definitivno ni jedna žena 30-tih godina nemre se sa mnom mjeriti…
:P

Dobro vam jutro! :)


(Pitanje za mušku ekipu: osim kaj mjerkate tuđeg Miška u zajedničkim piš prostorijama i uspoređujete sa svojim (fascinantan mi je taj pogled u stranu ;), brojite konje pod haubom, komade koje ste okrenuli, popijene pive kao plus u odnosu na nekog drugog, kaj sam preskočila kao vašu komparativnu prednost u odnosu na ostale kao mjerilo osobne vrijednosti :P?)

...za sve one koji lako dižu ruku na drugoga, opravdavaju se onim kaj nema opravdanje i za žene koje u ženi vide krivnju, ponavljam zapis star godinu i nešto



Priče..nečije...35

Zima se pod svjetlima ulične lampe zrcalila u zamrznutoj, blatnjavoj lokvi vode, zamutila stakla i zaustavljala riječi u tragu dana na -4. Do auta bilo im je prehladno za šetnju jer ionako je bilo i kasno, a parkiralište udaljeno 3 tramvajske stanice.

-Daj, kaj ti je? Kaj se duriš? – Gala je od onih žena, ako joj i nešto nije jasno, uvijek pita, ponekad ni ne dočekavši odgovor do drugog pitanja. Ovaj put je bila iznenađujuće strpljiva. Preko Tominog ramena gledala je prema križanju, istovremeno na dispeju prateći oznaku dolaska tramvaja na stanicu.
-Fakat mi je bilo neugodno. – Tomo je i dalje bio na pola puta do ljutnje.
-Koji si ti krelac! Kaj ti ima biti neugodno?

(Umorna i od sebe i od drugih, zaklonjenja nadstrešnicom, naslonjena na hladnu metalnu konstrukciju privukao me je ženski glas-djevojka 30-tak godina, stasa koji glasu zrcalno odgovara.)

-Daj Tomo, kaj ti misliš da se ovi tvoji ne ševe, ne fukaju? Drže se za rukice, recitiraju zeku i potočić, šmrcnu razlomljeni tugom nad zečjom sudbinom, u pauzi između stihova poskrivečki obrišu nos rukavom i čekaju u nirvani da noć zamijeni dan? Ili vode ljubav na špagici, uz nogu, pogotovu srednju i zaljubljeno guguću brojeći zvijezde?
-Lupiš i ostaneš živa. Baš si našla pravi način da probiješ led s mojom ekipom.
-A kaj sam trebala? Samo sam rekla da smo se neplanirano pričepili i da smo zato zakasnili. Točka. Nema više.

(Gledam i nju i njega. Toliko je drugačiji od mog Ivana. Strpljiv. Ivana više ne prepoznajem. A možda ga nikad i nisam upoznala. Sad je prekasno. Tramvaj je već trebao doći. Još koja minuta i zbrisat će mi bus pred nosom. Danas je opet zahladilo. Ivan će doći doma prije mene.)

-Gala ... –Tomo je pokušao što mirnijim glasom nastaviti.
-Kae? Sam trebala treptati okicama i umilno se hihotati? Da te nisam prekinula još bi pol čuke trkeljal o nečemu kaj nema veze s vezom. I znaš kaj, takva sam, kakva sam.
-Da, ali si i žensko.

(Sva sreća da sam jučer skuhala za danas. Na brzinu ću pregrijati saft, dodati tijesto, i bit će ručak na vrijeme na stolu. Možda ipak stignem prije Ivana. I moram potražiti drugu rukavicu. Ruke su mi ispucane od hladnoće, hrapave crvene kože, kao da nije moja. Ne volim se vidjeti u staklima tramvaja. Drugi vide ono što ja ne vidim. I ne znaju što ja znam.)

-Da i? Pa mislim, jebote, ak' smo ravnopravni, a jesmo, koji klinac mi treba fejkanje pod parolom „žensko je žensko“? I kaj to znači? Kaj moram navlačiti rub kiklje preko koljena, čedno spuštati pogled na svaku dvosmisleno izgovorenu riječ, zaustaviti dah da namjerno pocrvenim jer mi je, kao neugodno? Znaš da nisam od onih koje guguću i stišću koljena tak da im se ni kreditna kartica nemre između njih progurati.

(K vragu, dvojka. Možda je iza trinajstica. Možda ću ipak stići. Ni u upola, kao ova djevojka, jučer nisam povisila glas. Samo sam mu rekla da sam morala ostati 15 minuta dulje jer je zapelo na prijenosu podataka.
Lupio me je u pola rečenice. Ne prvi put. Više ne boli kao prvi put. Nisam vjerovala kad sam znala čuti da se na sve u životu priviknemo. Po putu se valjda potrošimo i ne reagiramo. Kad pomislim da bih trebala, ne znam kako.)

-Kaj sad pizdiš? –Tomo se približio Gali i pomaknuo joj je kosu sa čela.

(Osim šamara, ne pamtim Ivanove dodire. Ponekad sumnjam da ih je ikad i bilo. Znao me je isto pitati, kao mladić uz ovu glasnu djevojku, ali nije očekivao odgovor. Pitanje je i bilo postavljeno bez potrebe da bude odgovoreno. A i nemam mu više što reći. Šutim.)

-Ne pizdim, idemo doma.-Gala ga je na brzaka poljubila i okrenula se prema tramvaju koji je dolazio.

(Super. Stići ću na vrijeme.)

............................................

*U stanu, u Gajnicama pronađena je mrtva 44-godišnja žena; pretučena s vidljivim tragovima davljenja.*


Prema podacima SOS udruženja u svijetu je
• svake je tri minuta jedna žena pretučena,
• svakih 5 minuta jedna žena je silovana,
• svakih 10 minuta jedna djevojčica je seksualno zlostavljana.
• jedna od dvije žene pretrpjela je bar jedan incident nasilja do svoje 16. godine,
• preko 80% nasilja nad ženama vrše njihovi partneri (suprug, vanbračni partner, raniji bračni ili vanbračni partner),
• 45% žena smrtno strada od svojih partnera,
• kod 75% žena nasilje traje dugo godina,
• kod 52% žena nasilje se dešava SVAKODNEVNO


A Hrvatska?

Izvor:
ISTRAŽIVANJE JE PROVEDENO METODOM ANKETE U SKLOPU PROJEKTA
DRUŠTVENI TROŠKOVI OBITELJSKOG NASILJA NAD ŽENAMA
( u ispitivanju je sudjelovalo 976 žena u dobi od 18-65 godina, različitog obrazovanja, socijalnog i inog statusa)

¾ nasilje nad ženama u Hrvatskoj je daleko ozbiljniji problem nego što se misli – smatra 85% ispitanica (13% ne može procijeniti; 2% se s tim ne slaže)
¾ žene se uglavnom stide progovoriti o nasilju kojemu su izložene u vlastitoj obitelji – smatra 87% ispitanica (6% ne može procijeniti; 7% se s tim ne slaže)
¾ nasilje nad ženama nikako se ne bi smjelo smatrati isključivo privatnim problemom tih žena, nego i problemom društva u cjelini – smatra 92% ispitanica (6% ne može procijeniti; 2% se s tim ne slaže)
¾ zlostavljane žene teško se odlučuju za napuštanje nasilnog muža jer im u našoj zemlji nitko ne jamči fizičku, pravnu i financijsku zaštitu
¾ mjere koje država provodi protiv osoba koje zlostavljaju žene ili djecu su nedovoljne i preblage – smatra 91% spitanica (8% ne može procijeniti; 1% se s tim ne slaže)
¾ raširenost nasilja nad ženama pokazuje da država ne štiti ljudska prava svih svojih državljana – smatra 74% ispitanica (15% ne može procijeniti; 11% se s tim ne slaže)

Nemam pojma zakaj, ali mi više ne ide pisanje.

Ne vjerujem da sam ispisala sve kaj sam imala jer sam od onih koji uvijek imaju nekaj za dodati. Rekli bi neki zlobnjikavo, a realni ponovili – tipično žensko ;)
Možda je razlog i taj kaj zadnjih mjeseci nemam viška vremena koje sam inače utukla u škrabuckanje, pa i tu, na blogu.
A možda i zato kaj se tu svi već jako dobro „znamo“, pa smo pomalo dosadili jedni drugima u svojoj predvidivosti pisanja i komentiranja vrteći se u krug, zato kaj se prihvaćamo po inerciji definiranoj prostorom, pročitamo prvu, petu i zadnju rečenicu, mahnemo u prolazu ili preskočimo zapis, s razlogom ili bez.

Koliko god je nekima teško povjerovati, a pogotovo prihvatiti, za mene je blog samo blog. I Iskra je blog. Ništa ni više ni manje od toga – virtualna bilježnica u koju mogu zapisivati kaj god mi padne na pamet, nadajući se da će to barem jednu osobu zanimati i da će svoje vrijeme čitajući trampiti za moje ispisane riječi.
Možda baš zbog toga falim sama sebi kad sam u „nečijim pričama“ bila ja, ali bila i neka druga žena koju sam upoznala, koju ću možda upoznati, a možda nikad ni ne sresti. Falim se i u onoj varijanti kad me se lako povuklo za jezik i kad sam znala u trenu reagirati. Valjda otupimo s vremenom postojanja na istom mjestu :P

Je, je, znam, pitat će neki opet – zakaj iskričin blog postavlajući opet teorije koje nemaju baš nikakve veza sa mnom.
Za njihovu informaciju, da preveniram zapetljavanje na istu temu – imam profil na blogeru (ili blog.hr, nisam ziher na kojem), ostavljen jedan jedini zapis prije godinu ili dvije i nekoliko primljenih poruka u formi „oš na kavu?“, „koji si kvart?“, „kako si moje plavo oko?“. Toliko o mogućnostima uz pisanje koje su iskoristive ili ne, tu ili na nekom drugom portalu, ovisno tko je s jedne i/ili druge strane ekrana i zakaj je tam di je ;)

Kad razmišljam i blogu i pisanju, pomalo se čudim sama sebi. Pisanje mi je gušt. Zabava. Na neki način i hobby.
A čudim se da me toliko dugo drži na istom mjestu, skoro 4 godine, nakon ispisanih 200-tinjak zapisa.
Puno toga sam u životu počinjala, bavila se određeno vrijeme, uglavnom do one točke dok nisam skužila da mogu, da znam, i da ako hoću i dalje mi može biti u fokusu interesa. Ali obično je to bilo tom bez potrebe da nastavim dalje.
Ne bih htjela da mi se to dogodi s pisanjem!

Ako se i dogodi, ovo iskustvo ovdje vrijedi svakog teksta, napisanog i/ili pročitanog, kao i svih vas koje sam ovdje, slučajno srela.
Jer uz vas upoznala sam i sebe….

Dobar vam ponedjeljak! :)

...moje...

(ak' srijedu započnem s blog fotkama, a u nastavku i pričati sama sa sobom, ne bu dobro :P)

Čitam…

Uspješno su se, vidim, preko vikenda, drugima gurale pod nos smrdljive čarape, pikalo šestarima i keljile žvakalice u kosu.
Pomalo mi se i štucalo, ali znam i zakaj :P

Namjeravala sam još malo ispružiti jezik, ali drugi su to, onak' fino odradili, ne štedeći ni vrijeme, a i trud, pa se ne bum gurala. A malo sam se i ispuhala.

Ima jedno pitanje koje me onak' već dulje vrijeme kopka: da li ste svjesni svoje neobjektivnosti, tu na blogu, kad komentirate neke ljude na koje inače frkćete nosom ili kolutate očima?
Ja da!
Zato neke zaobilazim. Uspješno. Ne komentiram. Već dulje vrijeme.
Jer znam da se ne bum mogla zadržati samo na napisanom, nego bum se progurala i između redova, povezala s međusobnim odnosima, čak i onim koji se ne tiču direktno mene, ili se tiču jer dijelimo isti prostor.
I eto vraga kad bijelo nije samo bijelo, nego ima glupu kompoziciju boja omeđenih nekakvim kružnim linijama, rubovi su iskrzani, iako ih samo ja takvim vidim, a i umjesto bijele bolja bi bila crvena, plava, zelena, ili žuta boja.

Koliko naš subjektivni doživljaj ljudi na blogu, tu oko nas, gubi realitet zbog osobnih nesuglasica, bilo onih koji su samo virtualni ili su puno više od toga, zbog komentara koji su (samo) izraz suprotnog mišljenje, a (ne)definirani animozitet osnova i potka za sve ostalo?
Vjerujem puno.
Jer da nije tako, bilo bi drugačije, kaj ne? ;)

Dobar vam dan! :)

Sivnjikav je.
Kišni.
Prvi radni nakon godišnjeg.
Planiram već slijedeći.

Jučer sam izračunala cijenu mačje ljubavi:
-149,50 kabel za printer
- 18,00 kabel za telefon

---------------
Ukupno: 267,50 kn (uspješno pregriženo u pola sata)

Sve ima svoju „cijenu“, kaj ne, pa i ljubav, ma koliko negirali činjenično....

(obećajem, ne bum više :)



Piše Mai jučer u svom komentaru na mom blogu, u nevjerici, nevino kolutajući okicama:
„btw ne sjećam se da sam tebe igdje u zapisu spomenula? kao nit u komentaru koji je bio začetak svega? al ti mene jesi eksplicitno da "odjebem u troskoku".

A ja dodajem, main citat s dva zapisa ispred:
„ha ha..dok god je nekim ženama smiješno pa sexualni život (bilo čiji pa i svoj) opisuju na ovaj način..."hopa-cupa kao učinkovitu zabavu u dvoje :PPP..." makar i u šali...štovani, meni je sve jasno...“
(u nastavku je još nekaj dodala, po starom običaju, ali meni nekak malo nerazumljivo :)

Objašnjenje:
moju benignu zeku s hopa cupa protumačila je na svoj način, a komentar koji je djelomično citirala, jedva je dočekala, čučeći u grmlju, skidajući bube i lišće sa sebe.

Nakon dva dosadnjikava komentara koji nemaju veze sa zapisom, a bome ni s ostalim komentarima ekipe, ali imaju s njenim upornim zujanjem da bude primijećena i sadržajno se ponavljaju već dulje vrijeme, u nastavku je bilo s moje strane:
„...mai, mogla bih ti reći da si fakat već naporna
dosadna
iritantna s konstantnim zapikavanjem na mom blogu
uporno ponavljajuća
jednosmjerna
s minimumom osjećaja za zeku
ali maksimumom gluposti
mogla bih ti ponoviti da otfakaš u troskoku ili prošećeš laganim korakom, ali ne bum

samo ću ti poželjeti ugodan nastavak dana :)

Dakle, molim da uđe u zapisnik, časni blog sude, da Mai izvrće činjenice i piše neistinu jer joj nisam rekla da odjebe nego sam spomenula da bih mogla reći da otfaka u troskoku, i štošta još, ali da neću ništa od toga nego samo joj zaželjeti ugodan nastavak dana ;)

I tako je započela ovotjedna trakavica, vezana uz spominjanje nickova u Mainom zapisu koji je mudro zaključala, a slijedio je poslije mog i još nekih, prevenirajući komentare koji joj ne bi bili ugodni oku :P

Zato danas, u duhu mojih jasnih namjera, neprikrivenih značenja i konciznog izričaja, poruka za Mai - nemoj otfakati u troskoku, nego mo'š odjebati i dvoskoku, a i u dvokoraku, ako ti je tak lakše, biraj....! :P

Ups, izletilo mi :)



Izuzetno cijenim ljude koji priznaju kad zaseru stvar. Kad uvide svoju grešku, čak i ne nužno da je sami primijete. Kad skuže da su pretjerali.
Ali ne one koji se prave nemušti, ritualno kolutaju okicama, prekidaju nevjericu istim takvim isprekidanim uzdasima, a istovremeno žbockaju pod rebra, u tramvaju guraju kišobran u tuđu cipelu, gaze po nogama pikirajući jedino slobodno mjesto, a kao nezainteresirano su fokusirani u nekaj s druge strane stakla, preko tuđeg ramena.
Kad osjetim tuđi lakat pod svojim rebrima, neću na prvu pomisliti da je namjerno. Drugi put ću posumnjati, ali u trećem nema nedoumica. I reagirat ću!
Takve ljude izbjegavam, ako mogu. Pogotovo one kojima je potrebno i nekoliko puta, u pristojnoj formi reći da ih ne želim u svojoj blizini, nebitno iz kojeg razloga.

Ne volim ljude koji se guraju. Propinju se na prste, u namjeri da budu uočeni i stalno mašu rukama u određenom smjeru.
Ili gurnu, za svaki slučaj nogu između vrata, da im se ne zatvore ispred nosa. Nakašljavaju se, pokušavajući prekinuti tuđi, a njima zanimljiv razgovor i skrenuti pozornost na sebe.
Ili su uporni u svojoj dosadi, pa i gluposti, nadajući se da će netko ipak prihvatiti njihovo društvo jer je to jednostavnije nego slušati novi krug laprdanja.

Takvi ljudi ne (po)znaju svoje granice, a bome ni tuđe ne uočavaju.
Ne znam da li su dosadni sami sebi, ali drugima ziher jesu.
Meni, na primjer! Pa i tu na blogu, pogotovo kad netko ne može suzbiti svoj animozitet prema nekome i u pravilnim razmacima skače na zapise i/ili komentare.

Hm...možda ipak trenira(ju) troskok, a ja to ne kužim....

-THE END-

(barem za mene....valjda :)



Mokro jutro.
Kažu, bit će toplo.
Sunce u mom kvartu još spava.

Dobro vam jutro! :)


(javno ću izreći pohvalu svakom tko je uspio pročitao zapis do kraja, pa makar i svaku 5-tu rečenicu :)

Ili...
Puno pričati, a ništa ne reći



Kad sam bila na faksu i probala se provuć' na nekom od kolegija koji me baš i nije zanimao smatrajući ga samo nužnim zlom, na ispitu sam znala okrenuti gumb na najveću brzinu i pričati o svemu i svačemu, demonstrirajući profesoru svoju elokvenciju, ponešto, pa i oskudnog znanja i puno toga ostalog kao dodatak.
Reakcija je obično bila ovakva – kolegice, sve je to točno što ste mi ispričali, vidim, savladali ste materiju, ali nisam vas to pitao.

Uz jutarnju, radnu kavu/čaj sa Sanjom, kolegicom koja mi je i frendica, obično pretumbam zadnja 24 sata, ponešto kaj je bilo prošli tjedan, a bome i ono kaj je već uhvatilo prašinu.
Zapetljamo se u suvišne riječi, ona druga, čekajući bitno cupka na mjestu, pokušavajući skratiti i usmjeriti priču potpitanjima, dok prva dodatnim informacijama zaokružuje ispričano.

Jedno i drugo primjer je kad puno pričamo, a premalo bitnog kažemo. Bilo namjerno jer jedino tako možemo zavarati riječima, ili slučajno, u namjeri da onome kome nekaj pričamo, ispričamo što šarenije i oblikovno zanimljivije.

I s lažima je slično. Kad se na pitanje odgovara proširenim rečenicama, nanizanim, jedna do druge, bez interpunkcija, uz dovoljnu količinu udaha koji će količinski izdržati do zadnje misli, viškom riječi pokušavamo prekriti bitno.

Naravno da će svatko od nas, u komunikacijskom odnosu, zauzeti poziciju koja mu je najugodnija, bilo da promatra reakciju sugovornika, pa prema njoj formira i svoju, ili da bude tu di je, ali usmjeruje pažnju na nekaj kaj mu je trenutno zanimljivije.
I naravno da nitko od nas ne želi biti u poziciji kad nas nečiji i lagani dodir pod rebra može izbaciti iz ravnoteže.
Uhvatiti prednost, uvijek je prednost, bez obzira o čemu je riječ.

Ali...

Ponovit ću i završiti s temom: spominjati nekoga u svojim zapisima, imenovati ih izrijekom, potruditi se napisati određenu, ne nezanemarivu količinu teksta, pa zatvoriti blog za komentare – NEKOREKTNO JE!
Kao staviti ruku na nečija usta i ušutkati ga, izreći svoje, okrenuti leđa i ignorirati sugovornika, ili jednostavno zalupiti vrata za sobom.

Znam da će se netko pozvati na osobnu slobodu kreiranja vlastitog zapisa, birajući način na koji želi da napisano bude u korelaciji s čitateljima, ali ako nečija sloboda uskraćuje tuđu, e pa onda nije samo o slobodi riječ.

Zato Mai, drugi put kad spominješ mene, pa i neke druge blogere, a reakciju spretno uviješ u odgovor koji je sve ostalo samo ne to, fakat bi bilo fer da ne zaključavaš vrata bloga.
Ako imaš potrebu referirati se na nekaj kaj je bilo napisano na mom blogu, bilo u trenutnom zapisu ili u jednom od komentara, pisati o meni, pa i zapikavati se i dalje na istu temu na koju se zapikavaš već dulje vrijeme, prisjeti se osnovnih pravila pristojne komunikacije koje bi trebale i ovdje vrijediti.
I kad već stalno vapiš za komunikacijom i kad provociraš jer drugačije ne znaš ili znaš, a ne želiš, ostavljanjem bloga otvorenim za komentare dobit ćeš i odgovor.
Ali ne ovakav....




I tak, kiša noćas.
Jutro oblačno.
Pernata stvorenja, pod prozorom, i dalje u svom điru.
Nisam znala da me travnati kukci vole, ostavili su jučer trag ljubavi na mojoj koži...mamicu im i taticu...!

Dobro vam jutro :)

Ide peta godina kako sam na blogu.
Do sad nikad nisam zaključala zapis, a ni ne bum.

Gruntam...

Blog je javni medij. Prostor di možemo nekaj s nekim podijeliti.
Pametno.
Bedasto.
Nešto između.
Dio sebe.
Svog vremena.
I štošta još.

Interaktivan je.
Dvosmjeran.
Komunikacijski ciljan, uglavnom. Angažiran po svojoj namjeni.

Svatko od nas ima različite načine nekome nekaj reći. Pa i sebi, istovremeno. Ni bolje, ni lošije od drugih. Samo drugačije.

Ali...

Izuzetno je nekorektno, zapis koji nije privatne naravi, koji komunicira i s ostalim na blogu, bilo imenujući ih ili spominjući na neki drugi način, zaključavati.
Jednako kao u dijalogu, sugovorniku ruku staviti na usta. Okrenuti leđa i ignorirati riječi iza sebe. Zalupiti vrata i otići.

Odrasli ljudi, zreli u reakcijama i svjesni svoje, tako se ne ponašaju.
A kad se ponašaju, ponašaju se tko zna zakaj.

Možda....

Penanjem na stepenicu više ostalima daju do znanja „tko vas šljivi“, uvećavajući svoju vrijednost i druge uvjeravajući u istu.
Ne znaju u kojem smjeru će se rasplesti razgovor, pa preveniraju neželjeni.
Nisu sigurni u svoje argumente kao odgovor komentatorima, pa se skriju iza zaključanih vrata i kroz špijunku prate kaj se događa u hodniku.



Rekli vi kaj god hoćete, pa i da na svom blogu svatko ima pravo delati kaj želi, mišljenja sam da nije fer. Pogotovo kad netko, nevažno tko, nepotrebno opusti jezik u slobodnom hodu, gura nos tam di mu nije mjesto i sigurno, dvaput okrene ključ u bravi.


I tak, to je to, za danas.


Dobar vam dan :)