nereducirano tekstovlje

Opet mi brbljaš, dosado,
Usporen prinudom godina
Neke nevažne priče o pravednom ogorčenju
I junačkim podvizima
Naravno, neostvarivim bez tvoje prisutnosti

Ali o tomu ćemo vani, kad izađemo i popijemo kavu,
Jednom drugom prilikom, sad nemaš vremena, žuriš,
Tako te nužno trebaju,
A usput moraš podijeliti i nekoliko šarmantnih osmijeha,
Uvijek si bio pristojan i kavalir, i prema meni, naravno,
Nemam se rezona buniti,
Uvijek si pomno pazio na formu, stupanj prisnosti
I distancu, barem su tako vidjeli oni
kojih se to zapravo nije ticalo,
no bio si dovoljno slijep da zanemariš mene
koja sam znala gledati

I opet nismo rekli ništa važno
Pa neke se stvari podrazumijevaju
Zašto kompliciram kad je tebi jasno sve
Pa valjda je i meni
Možda si umišljam previše, naravno,
Budimo razumni
I ne čuješ kad te očima preklinjem:
Gle, opet mi nisi ništa rekao,
Osim nekoliko nesuvislih poluistina
koje ovdje nisu nimalo bitne
za rasvjetljavanje slučaja pod radnom dijagnozom:
kako reći ženi da je ne voliš i zašto.

A ti si frfljao o simptomima i skidanju temperature
Bezazlenim aspirinima
dok je termometar pucao od celzijusa
i sam si se navukao u objašnjavanje
neupitanih pitanja jer u glavi imaš samo
svoje scenarije i već uvježbanu dramaturgiju, didaskalije,
a ovaj put se ne radi o teatru, zabogamiloga!
Ovo su samo priučene fraze za stišavanje
Ono malo savjesti
I neprikladne muške taštine
I misliš da si uvijek bio fer i mekoga srca
Pa možeš recitirati napamet naučene
Rečenice koje zvuče tako razumno i obzirno

I iskreno žalosna promatram tvoj zaleđeni osmijeh
I oči iza kojih stoji samo neprilika i zbunjenost
Jer ne bi se uopće trebalo osjećati nelagodno,
Pa savjest ti je potpuno čista
pred bogom, zakonom i ženama, zar nije?

No za istinu je svako mjesto pravo
Samo za onu potpuno meni veliku i bitnu
Trčiš naokolo i preskačeš tuđa dvorišta
A susjedi ujutro nalaze
Slomljene letve
Skini tu izdajničku čarapu
I barem stavi flaster
Kad ti skoreni tabani više ne osjećaju ništa
Pa čak niti čavle.

Kako je dobro
Da pada ova lijepa
proljetna kiša
Bit će mi lakše
Sakriti
Da plačem
Neka pomisle svi
Da to je
Proljetna kiša
Na mom obrazu

Samo, što činiti,
Nemam pojma,
Kad kiša prestane padati
Kako da opravdam
Svoje mokre oči
I lice po kojem cure
Prozirne kapi
Kao proljetna kiša

kad netko ode
mjesto mu zjapi
prazno
i možeš sjesti tamo
da te još malo grije
znaš da je bio, sjedio
sve dok je još toplo

što ako ne dođe nitko
a čeka ga mjesto
čeka ga
a on ne dođe?
šteta
bit će teško
držati to mjesto
tako toplim i udobnim

napisat ću oštru predstavku
gradskim vlastima
možda i šire
ne samo da se troše pare
na kojekakve besmislice
kao što su strasti, čežnje i nadanja
nego se dopušta i
neviđen hohštapleraj –
prazno mjesto
koje više ne želim,
ne želim,
ne želim
grijati uzalud.

Radna verzija pjesme o portabl ljudima, premalim za velike žene, ili da naslov bude, po onoj clarckovoj, kraj djetinjstva?

Dok sam bila mala
Bila sam tako mala
Da sam bila manja od bicikla
I svi su bili tako veliki
da nisam čula
o čemu govore
bili su preveliki

onda sam bila malo veća
tek toliko da mogu čuti
sve što govore, ali sam i dalje
bila mala, manja od
maminih cipela, a svatko je stao u
vlastite cipele, a divovi u daljini
oni su nosili svoje divovske cipele

onda sam još narasla
taman se dovoljno rastegnula
da vidim da ima i manjih ljudi
manjih od mene
i onih koji su tako veliki
da ih nikad neću stići razgledati
sa svih strana

i dalje mi se ponekad čini da se širim
i debljam, kažu da je to
normalno za moje godine
klimakterij, štitnjača, što li?
Paaa, gledajući s pozicije
Visoke, široko razbacane žene
Sve mi se nekak čini
Da su oko mene u pitanju, hmmm
Antropoidne portabl- verzije?

A divovi su ostali divovi
Nedostižni i stameni.

No sad me već situacija
Ozbiljno zabrinjava!
Vaga stoji na mjestu
A drugi mi se čine sve manji i manji
Tko je tu jeo one lude gljive
Pijuckao čarobne napitke?
Portabl ljudi, dakako,
ni ruku da pruže, prekratke im

ponešto se i može izvući
na nanotehnologiju
sad je sve toliko uznapredovalo
sve strpaš u stick, pod prst stane.
No zašto mi se ljudi čine
Sve manji i manji i manji
Nemaju više ni ruke da mi pruže
(kunem se, na strogoj sam dijeti,
cipele ni broja veće!)
ljudi poda mnom sve manji i manji
a divovi su i dalje
tako nedostižni i stameni?

Jedan čitac uzdahne:
Ahahah. jako lijepo.
aliiii....

Drugi vrti glavom:
Opasno!

Zabrinjava me očiti negativizam
prema mom poetskom uratku,
ta ovo je samo pjesmica,
otkad su pjesmice opasne –
pitam namrštivši čelo.

Odgovor dobijem u hipu, mudar i jasan:
Nekima jesu.
Nije jedna glava pala
zbog napisane riječi
jer se njena snaga očitala kao
opasnost
za nečiju
„istinu“

Hm, možda i jeste u pravu
No da bi glava pala, treba je najprije
Gordo podignuti

A u ovom jednostavnom slučaju
lakih stihova
postoje samo dvije verzije, jasna tumačenja:

- Daj pičke.
- Neću.

- Na ti pičke
- Neću.

Sve drugo ostaje otvoreno
na slobodno iščitavanje
umjetničkim konzumentima
i ovlaštenim kritičarima s certifikatom
za trančiranje pjesničkih iznutrica

na pitanje tko tu koga
precizno možemo odgovoriti
samo ti i ja.

Skini sad s ramena
Te bijedne krpe što nosaju ih pravednici
I oni što pravilnike o čestitosti uče napamet
Ne registriram predmete unutar crte neživosti
Pa slobodno razaraj bedeme svoje svete ispravnosti
Kulu bjelokosnu u kojoj ti
Duša strepi od urokljivog pogleda
Kamen po kamen satri zidove
Što podigli su ih strahovi i nadanja
Nekih potpuno drugih ljudi
Otrgni sumnjivi sram urastao kao korov
Lišaj nametljivih prošlih riječi
Baci ih daleko
Nek žderu meso podatnijih od tebe
Otvori svoje trgove, ne skrivaj ih drvećem
Ni poniznicima koji se okupljaju kao jeka čežnjivih sjećanja
I klanjaju bogovima
Zatečenim na ruševnim oltarima

A gledaj, stvari su zapravo
vrlo jednostavne
Ovdje smo samo ti
Ovdje smo samo ja
Ovdje smo samo mi
Dok vodimo ljubav
U ovo nježno jutro

pala
mi je
kap
tvojega soka
na usnu
soka
životvornog

ne budi
škrt!

pusti me
da ga posrčem žudnjom
da se napojim
tvojeg
izvora

uzalud oblačiš odijelo
pristojnosti
i distance osobnog prostora

ja vidim te golog

nema koprene prošlosti
nevine čistoće svilenih ponjava
ponosa, stida i obzirnosti
jer tako nalažu pravila o
dostojanstvu i časti

vidim te golog

uzalud širiš dlanove
i kriješ neprikladne ožiljke
koji su tako neestetski i sramotno jasni
rane što zjape, a nisi ih isprao do kraja

vidim te tako golog

jer gol sjediš na svom pustom kamenu
a oko tebe je uredni urnebes užurbanog grada
kojeg si sagradio u mislima
tvoja osobna barcelona
i ne vjeruješ mi kad ti kažem

da vidim te potpuno golog:

bah, tako gledaju samo prepohotne
i nedostojne žene!
pristajem na obranašku objedu.
tvoja ogorčenost ne mijenja činjenicu

da si gol
i da vidim te tako golog.

Opet slušam stare dobre stvari
I miriše mi štrudl od višanja
Šušti mamina haljina od ripsa
Dok skida brašnjavu pregaču s bokova

I slušam te male ljude u kutiji
Kako pjevaju, i tatu slušam
Kako pjeva. I smiješi se
I pružaju ruke jedno drugome
I plešu i pjevaju i smiješe se

Kad su otišli mali ljudi iz kutije?
Čudim se kako ih nisam vidjela
A bdjela sam čitavu noć da čujem kako izlaze
I pazila ujutro da vidim kako ulaze
A onda je mama okrenula zeleni valjak,
Čulo se klik i opet su pjevali, a ja ih nisam vidjela

I još čujem tatu kako pjeva stare dobre stvari
I ponekad zamiriši mamina štrudla od višanja

Vrijedi li dalje čekati male ljude iz kutije
Kad mama i tata više ne plešu
I tako se rijetko smiješe?

imovinsko stanje:
- dva pogleda u oči. namjerno
- još dva. slučajno
- ovlaš poljupčić. komada tri.
u razumnim okolnostima
(tu se ne broji
rođendanski i oni holivudski, pred publikom.
- jedno grljenje oko struka
vrlo spontana radnja.
strasna!
trajalo je sekundu predugo
taman toliko da vide svi zainteresirani
- ruka oko ramena
uvijek u strogo prigodnim okolnostima
naravno.
ionako nema ni razloga ni svrhe da bude drugačije
- povremeni veličanstveni sjaj u očima uz komplimente o dobrom izgledu

utrošeno:
- nekoliko lijepih haljina
- satnica pred ogledalom
- skladište prepuno kritične mase strasti i neizvjesnosti
uz povremenu potrebu za hitnom intervencijom
da bi se izbjegla totalna katastrofa
- gomile higijenskih potrepština za brisanje suza,
razmazane šminke, deterdženta za pranje unterveša
potpuno natopljenog tjelesnim sokovima
ovdje se ušteda mjeri samo po nedostatku popravaka uslijed destrukcije pogodnih površina za rad. ne, nije bilo destrukcije i raubanja matrijala, jer nije bilo niti uporabne dozvole, a ilegalni rad rezultira visokim kaznama (ta ipak smo pošteni ljudi i nećemo ništa moralno neprikladno, to se podrazumijeva)

dodatno:
- nepredviđeni honorari
za tjelohranitelje emocionalnog integriteta
(čitaj: energija potrebna za suzbijanje nepoželjnih nuspojava kao što su
nekontrolirano bacanje predmeta nekome u glavu
fizički atak na nečiji lik&djelo
uništavanje tuđe imovine
koja se random našla na vidiku)
- zatim potpuno neprihvatljiv izdatak za previše ljubaznih osmjeha
neprofitabilnih
i sa strane marketinga totalno promašenih

može li se što ušićariti
na nekretninama?
ne.
ta cijene padaju starošću objekata
nije rentabilno.
postoji li mogućnost otkupa?
nagodbe?
ništa od toga.
nema zainteresiranih investitora.

daklem: na sastanku upravnog odbora zaključeno
(molim neka svaka stavka uđe u zapisnik!):
stečajni postupak neminovan!

pitam se jel uopće ostalo išta za ovrhu?

Katkad poželim da varka potraje vječno
Igra šutnje u kojoj tražim značajnu tajnu
Pipkam očiju zatvorenih
I slijepih
gonetam znakove po mirisu čežnje
i broju kapljica znoja na vratu

a ti, ti naprosto šutiš
jer ne treba reći ništa
i nemaš reći baš ništa značajno
ne vidiš kako mašem praznim rukama
privijam se kao plesačica, strasno
i visoko sam na planini
tamo gdje vjetar donosi suho granje
i oblake što me ovijaju i grle
kao nježne ruke
a ja se naslanjam na njih
tako sigurna i mirna...

pa neka varke i šutnje potraju vječno
ti ionako šutiš
i gledaš kako plešem i grlim,
dodirujem svaki zvuk

i ne vidiš

i ne vidim

kako se penjem na notornog
slona
kao slijepci iz notorne priče
o gluposti i zatvorenim očima
i grli me slonovska surla o kojoj ne znam ništa
i podupiru slonovske noge
kao jedini stupovi sreće

i pusti me da ostanem slijepa
da se ne gledam tako smrvljenu
pod težinom
tvoje
vrlo obične
i notorne
istine

Kad umre ljubav,
To nikad nije posljedica nesretnog slučaja
Nema tu iznenadnog kucanja
Dežurne ekipe na vrata, utvrđivanja identiteta
A onda ostajemo u svečanoj tišini ili jecamo glasno
Dok drugi nas tješe jer je to dobro činiti
A žalovati se mora, inače ostaneš tužan za vijeke.

Ne, kad umre ljubav
To je već teški kronični slučaj
I svaki pokušaj reanimacije
Svaka palijativna terapija
Molitve za ozdravljenje
Kljukanje ljekovitim napitcima
I čudotvorno bajanje dobronamjernih iscijelitelja
Je uzaludno.
Nepriznavanje činjenice
da je pacijent već na izdisaju toliko vremena
I samo troši skupe lijekove
Da će neminovno umrijeti jer je to prirodni zakon,
Pogotovo u ovakvim žalosnim okolnostima
Donosi nam nesnosnu bol dok gledamo nemoćni
Kako iznutra migolje masni bodlerovski crvi i zunzare
Mlatimo ih uporno ne želeći vjerovati
Da su izletjele iz tog napuhanog blijedog trupla koje se zvalo ljubav
Da je živjelo i disalo, sretno plesalo i smijalo se
Samo za nas, samo za nas i našu varljivu sreću,
I nismo ni primijetili da ovdje leži već tako dugo, predugo
Jer mi smo i dalje plesali, plesali, plesali…
I tek kad izmoreni konačno stanemo
Zasopljeni, umornih ruku, bez zraka i zagrljaja
Kad stanemo iznad tog uzglavlja da odmorimo od ludila,
s jastuka nas gledaju samo stare fotografije
probušenih rupa na mjestu gdje su se smijale oči kojih nema
oči kojih možda i nije bilo i nisu se nikad smijale zajedno s nama
I tek tada, najednom, kao da nas je strefio gadan napadaj astme
I obnevidjeli od gušenja vlastitim čekanjem,
Tek tada s gnušanjem zovemo mrtvozornika, u panici,
Hitro, hitno, što brže, ta gdje su dosad,
ne treba zvati narikače
ni popa ni susjeda, nećemo oglas u novine
i službenu objavu
da konačno je mrtva naša ljubav
Obavimo traljavi pokop, tek zagrebemo zemlju
ne čekamo limenu glazbu, ni vijence, ni ruže,
obrišemo već suhe suze,
A onda krenemo s groblja direktno na cestu.
U tramvaj.
Na ručak.
A karmine?
Obavili smo ih i prije nego je pokojnik proglašen mrtvim.

o meni se ne pišu pjesme

ne zovem se barbara
i o meni se ne pišu pjesme
naravno, i ja čekam i čekala sam pod kišom
cekerima pretrpanih ruku
pretrpanu šesticu i isparavanje jeftinih kaputa
brojanje izloga što promiču i
slijedeću plaću
da ne kupim ono što mi ionako ne treba

ne zovem se ines
i o meni se ne pišu pjesme
bila sam pristojno gradsko dijete
i moja je prošlost formalno čista
jer ne pada mi na pamet da prizivam
čeznutljiv trenutak neke davne ljubavi
ma kako bio sladak i neodoljivo drag
ljubav bi se nesumnjivo tvrdoglavo zadržala
da je vrijedila i dan više u kalendaru

ne zovem se marija
i o meni se ne pišu pjesme
ljubljena svetost mojih sinova
utopljena je u svetosti svih sinova i kćeri
koji su ikad ljubljeni ili neljubljeni
svejedno sveti, najsvetiji, odabrani
da prežive barem čas svojega rođenja

ne zovem se milena
i o meni se ne pišu pjesme
ustajem i dalje na nesnosnu zvonjavu vekerice,
idem na posao
sretna što se s posla vraćam
a za zanoktice postoje jeftine kreme
i, kažu, samo malo više južnog voća

ne zovem se natalie
i o meni se ne pišu pjesme
nisam nikada bila lijepi vodič kroz snove
zanimljivom strancu
niti primila razglednicu zahvalnosti
danas je ionako lakše s gps-om
pritisneš tipku,
ne treba platit ni kavu

ne zovem se laura
i o meni se ne pišu pjesme
moja ljupkost odavno je posustala
tukući se s hirovitim željama modne diktature
i neshvatljivim zapovijedima
čiste biološke uvjetovanosti:
kako biti dovoljno koketna da upecaš Onog Pravog
tu lekciju ni dan-danas nisam savladala za prolaz

ne zovem se katarina
i o meni se ne pišu pjesme
ne sjećam se priča, s posebnim strahopoštovanjem,
o zločestoj pratetki s mačem i crnim velom
ime mi često pobrkaju, bar jedno slovo u njemu
ili s diskretnom sumnjom pitaju:
a otkud su vaši, draga?

ne zovem se ni lilith, ni eva, ni justina,
i o meni se ne pišu pjesme
a moje su oči plave baš kao što su plave one opjevane
i ruke su moje dvije, kao sve one koje grle u pjesmama
i nježnost je njihova ista kao darovana riječ
i koračam daleko, sama, bez da me nose stihovi

ja sam samo Žena bez imena
i o meni se ne pišu pjesme

Pitaju me često radoznalci
Zašto pišem samo ljubavne pjesme
I kako to da mi nisu zanimljive teme
Npr o općem očaju propalih poduzeća
Gdje ostane gladan jedan i još četvoro
U hladnom stanu gdje ovrha kuca na vrata
Ne diskutiram o rasulu zdravstvenog sistema
Kao da i ja ne čekam pred vratima da me prozovu
I čudim se što djecu više zanimaju
Aplikacije ratnih igrica umjesto nabrajanja vrsti zavisnih rečenica
Zar nisam proživjela bezbrojne tuge
Plačući s majkama onih koji se nisu vratili,
A ako jesu, šute zatečeni tuđim obiljem
I ne spominjem velike riječi
Prijateljstva
Izdaje
Preljuba
Križa
Laži
Zavjere
Nepravde
Ne nabrajam velike ljude
I važne rang-liste
Moja je prisutnost ovdje minorna
I neće me nitko spašavati iz ruševina
Uvijek će na dohvat ruke biti neki
Jedinstveni umjetnički David
Dakako da neću vrijediti ni pišljiva boba
Makar vikala upomoć glasnije od kamenog kipa
Privikla se odavno na situaciju
Da ne pazim na svaku riječ
Sve su već odavno jalovo prožvakane
U silnim polemikama i filozofskim laprdanjima
Blijede i prostituirane
Kao zadnje kamenjarke u gajevoj
I više ne nasjedam na zvučna imena
I savjete kako spasiti dušu
A znanost je samo skup činjenica
O pojavama koje ne mogu izmijeniti nikakve riječi
Ma postavili se na trepavice
Kažu budisti, pravi ćeš zen
Dostići onda kad prođeš osam putova pakla
A onda se vratiš natrag
Da živiš dugo i sretno
Dakako, ako preživiš i odradiš sve
bez kobnih nuspojava
a kako da se vratim kad mi nedostaje
tako prokleto nedostaje
još samo jedan mali korak konačnog savršenstva
kojim me sudbina dosad nije obdarila

zar vam nije jasno zašto pišem samo ljubavne pjesme?

Na ovaj svečani dan
Možemo samo konstatirati
Da nama dragi planet juriša
Vrtoglavom brzinom oko sunca
(stohiljadakilometaranasat, cirka)
A ono još sedam puta brže
Slijedi svoj solar apex u susret žmigavoj vegi
Nije to ništa prema orbitiranju proždrljivog sagitariusa a
Usred mliječne staze, herinog rasipništva,
Vučenog neminovno u zagrljaj velike M31,
A kako kažu chandra i nesmiljeni hubble
Po dotičnom zakonu, dakako,
Stampedo će pomesti djevicu
Perzeja, pa čak i velikog povlačitelja
Sve to jasno piše u redovnim izviješćima nase
A i dečki iz cerna tvrde to isto
Pa kako da ne vjerujemo mudrim zvjezdoznancima
Ta radi se o brzinama nepojmljivim našem malom umu
Tako kažu, do granica svjetlosti
Ukoliko nas u međuvremenu ne proždre neka
Lutajuća crna rupa
Ili isplahne kosmički udar nasumce vrtećeg kvazara

I kako se uopće usudim naivno nadati
S ove dvije nemoćne, slabe ruke
Da ću te zagrliti na vrijeme
Da ću te poljubiti dok još si uz mene
I šaptati katula : da mi basia mille, deinde centum…
A već u slijedećem kobnom trenu
Odvući će nas neminovni zakoni prirode,
razdvojiti na stotine svjetlosnih godina?

Bit će da računam na lukavu opciju:
Da smo nas dvoje,
Kao što je pametni albert predvidio,
Zatvoreni svemirski sistem
U samo našem ljubavnom enterprise-u