nereducirano tekstovlje

Pun je mjesec na nebu
Pripazi
Noć je i tako si sam
Znaš da se tada događaju čudne stvari
O tome su pričali naši stari
Pokrivši usta dlanom
Da ne čuju djeca
O djevojkama koje izranjaju
Iz jezera i lebde nad putnicima
Pokriju ih prozirnim velom i odnesu
Da nitko ih nikad više ne vidi žive
Vučice se šuljaju šipragom
Oblizuju zube i dižu žarke oči do mjeseca
Vještice i vidarice po poljima prebiru čarobne trave
Što cvatu samo u ponoć, ujutro zauvijek venu

Snovi se prepliću sjenkama
A tako silno želiš zaspati
Umoran i sam

Odjednom nečiji dah te takne uz obraz
Protrneš. tko je?
Ne vidiš nikog, samo se srebrno svjetlo
Razlijeva niz tvoje rame, sklizne na prsa, škaklja po stegnu
Uzalud pridižeš ruke
Dirneš, pod prstima vruće
Čvrsta obla glatkoća u dlanove se puni
uzeti je želiš. zadržati čvrsto. posegneš za njom.
Nestane učas!
Vikneš i ustaneš. zoveš.
Ništa. tišina.

Poznaješ svoj krevet kao svoj džep
Gle – ondje je i stolac, prebačena košulja
I obris svjetiljke.
U sobi nikoga.
Svuda samo raspojasana mjesečina
I sad pleše, pleše na tvojem tijelu
Ljubi te, ljubi
I šuti.

Pun je mjesec večeras
Pripazi
I nemoj kasnije reći
Da nisam te upozorila.

Neki mi mladac jučer dobacio
S čudnim sjajem u očima
Da imam noge - pršutaste ikserice

I sad dvojim
Kako da shvatim što je mislio govoreći
Takav glupi oksimoron?
Čini mi se, onako, s aspekta čiste geometrije,
Da je ipak bilo ponešto sladostrasnih primisli
Na obli volumen što se valja pod suknjom
Premda ja nimalo ne sličim na Gradiscu

Neću se sad zamarati što je mislio
Izustivši tu rečenicu
Uostalom, ionako „…svi smo mi povremeno ludi…“*

Ili je možda želio apostrofirati
Samo neumitnu binarnost mojih nogu
Koja je slučajno, genetskim algoritmom
malo pomiješala strogu i suhoparnu ravninu
slova I , I
(omiljeni köd modnih sladokusaca koji me nije dopao
pri dijeljenju estetskih darova mojih predaka)
sa bogatom
lijepom
simetrijom
moga
ženstvenoga
X-a?

posljednji pokušaj osvajanja ljubavi

Teške sam bitke vodila
Za svaku stopu nečijeg grada od zagrljaja
Po nepreglednoj stepi samoće
gazili su me konji temudžina
Vođeni mrmljanjem šamana
Nagnutim nad rasutim kostima

Šunjala se za svojim uhodama
Koje sam poslala u izvide
Dajući im precizne naputke
Da brzo se vrate s dobrom viješću
A onda u blatu gazila
Njihove jadne ruke bez oružja

Koliko su puta brižne vidarice
Šivale moja ranjena leđa oštrim iglama
I prinosile zdjelicu da pijem
Žedna, usahlih usana
koje ne ljubi nitko

I neka se sakriju svi oni križari
Grabljivci tuđih planina i skrivenih blaga
Uz dreku da kunu se bogom
Moji su mi bogovi odrali
Zadnji komadić razuma dok sam
Teoretizirala od clausevitza do brucknera
I osvajala ljubav

Mijenjala sam lukavo taktiku
Jurišala teškim topništvom
S nakanom da osvojim
bar jednu riznicu nježnosti
Bacala vrelo ulje na bedeme
Onih koji su me zvali da trgujemo
A onda zatvarali svoje duše preda mnom
Kao kapije okovane lancima

Smjerno sam im pružala ruke na ogled
U nježnoj haljini od čipke
Ta željne su samo blagog dodira
Ma barem vrškom prstiju
Jer već odavno su me sažgale lomače ratničkih poraza
I od mog tijela je ovdje tek malo pepela

I sad, kad tužim bez pobjedničkog lovora
Kao hipolita prevarena zlatnim jabukama hesperida
Pribjeći ću posljednjoj varci
I ostaviti trojanskog konja pred vratima

Komadić mog raznijetog srca

Ako je još koja trunka preostala

Otmjeni lokal
Razvikano ime
U kutu diskretna lampa
Ruke se podižu, zveckaju čaše
Zavjerenički osmijeh ljubavnika
Dok konobar užurbano nosi pune pladnjeve
Zablista na čas goli vrat prekriven svilom
Dok ispod stola znatiželjni prsti puze po njenom koljenu
Bit će to dobra noć, zasigurno
Baš prema protokolu za uspješno zavođenje
Dobro će se najesti i kasnije, omamljeni
Vinom (avec l'appellation d'origine, dobra berba)
S mirisom korijandora na jeziku
Ljubiti se pred vratima stubišta.
A onda će je pozvati u svoj stan
Na još jedno pićence. Sve je već spremno.
Sva čula sretno zadovoljena
Ona će se nasmiješiti, dopustiti
Da joj skine ogrtač s ramena i odvede je
Do sobe u kojoj svira bolero
(naravno, karajan, preporuka od znalca)

Budale! Nemaju pojma o kemiji.

Kad utroba urla od nesnosne gladi za tvojim mesom
I usne žedne vapiju ispiti tvoju srž
Posrkati zadnju kap do krvavog dna
I ruke prazne pružaš jer u njima nema ništa
osim znoja, nabreklih vena i adrenalina
i stegnuti mišići bedra čekaju tajni znak
pregladnjele zvijeri što vreba u šipražju,
a ti si tako zvjerski gladan i žedan,
da zariješ svoje zube u poljupce
hraniš se mirisom bezumne puti
očiju slijepih od čežnje
i tutnjave krvi u karotidama.


Tada se ljubi najžešće.
A one budale o tomu pojma nemaju.

moje srce sada tužno rida
gdje je dragi da mi dušu vida
da mi finu kahvu kuha smjerno
i dočekuje me sa posla vjerno

fućkaš svađe, politiku, cijene
banovan je i nije uz mene
brzopleto pravdu on sad tjera
istina i vjera mu je mjera

ponosna bih bila na tu diku
al mu jezik ne daje priliku
udri on sad prebrzo u glavu
ne koristi on taktiku pravu

sve možeš uradit ti polako
jer galamit, to ti može svako
treba biti smiren, elokventan
lukav, mudar i benevolentan.

u tefterić tvoje pjesme spremam
đuvegiju tražim, jer ga nemam
nekoga ko kuha, pegla, sprema
i uz mene kraj uzglavlja drijema

nosim, nosim dragog preko praga
da se znade ko je kući gazda
pazit ću ga, pestovat i mazit
samo da me posluša zavazda

galebanja nema ni u šali
internetski seks i slične trice
drva cijepat, za djecu se skrbit
kuhat, spremat i ljubit mi lice

rakijicu ne smiješ da piješ
dok nožice moje toplo griješ
u obziru nema ni pajdaša
ostavit će te tvoja draga snaša

dobar bit ćeš i mekan ko duša
inače u krevet dođe suša
nećeš mislit ni na što bez mene
takve su ti mog kalibra žene

hofirantu, milo moje drago
kako meni ti biglišeš blago
nježno šapćeš u uvce mi riječi
poljubac te može sam da spriječi

a onda te čeka velka muka
čopor djece, treba jaka ruka
izmorio me ovaj vikend dugi
pa nek kuću redi netko drugi

odoh si ja malo na havaje
frižider pun je, da ne bude graje
brini dragi o dječici, kući
jer ak ne buš, žena će te tući

karticu ne trebam, svoju imam
niti tuđa sponzorstva ne primam
uživam u obiteljskom raju
dok ti put se ne približi kraju

ajme, divno, slobodu sad daješ
al to znači za ljubav ne haješ
da te ljubav drži barem malo
na put mi srce tvoje ne bi dalo

fulirantu, odoh sad sa neta
ne daj da te preveć to ometa
imam posla, za kruh zarađujem
i samo se pjesmama naslađujem

što te muči, čitatelju dragi
zar u svemu nismo čisto blagi?
pjesmice o kavi pjevam eto
a ti bi se ko ovan zaleto

što ti smeta prepiska ta mala
čak i osti spremaš, bogu fala
tvoj je sonet prežestok izjutra
ostavi se srdžbe bar do sutra

oj nesice mila moja diko
moj želudac na tebe je sviko
ne funkcioniram bez gutljaja tvog
pjesme, evo, pišem ti na blog

eto se spustila kiša
nad gradom, popodne spava
sutrašnji ručak da spremim
pruža se prilika prava

sve pod kontrolom, sve mirno
i djeca i rublje i pas
otvorih hladnjak, kredencu
povrće pronađoh za čas

čistim sad mrkvice, grašak
i odmah prionem djelu
dodajem začine, vodu,
napunim lončinu cíjelu

a onda lupi me nešto
sred mozga što glupo drijema
krumpira u loncu nije
nigdje u stanu ga nema!

Nabirem čelo, razmišljam
I već ideja poleti
Zbunjena ta luda glava
Dragog se bića dosjeti

Oh, on bi odmah mi dao
Bez sumnje, dao bi svega
A meni zgodan je razlog
Da – ponovno vidim njega

Pomno prebirem šminku
Parfem? Crno il bijelo?
Što li ga najviše pali?
Ne idem! Maštam presmjelo!

I daj si zamisli scenu
To grub bi bio presedan
Pred vratima stoji baba
I žicari – krumpir jedan!

Ugasi tog glupog claydermana, molim te
Nije sad vrijeme za sladunjave zabavljače los vegaskih kasina
Bachov d-mol bi bio bolji početak
Uvertira u duge korake bijega i ubojstva kojeg svatko počini
Stope za tobom ostaju priljepljene
kao rašireni dlanovi u pećinama davnih lovaca
A tebi očito nije jasno, ta nije dobro da svatko onuda tumara
Trag kontaminacije raširit će se
U koloniju zloćudnih bakterija
A što ćeš onda?
Prekrit će tvoje postojanje običan pseudomonas i putrificirati
A onda će na tom mjestu porasti bujna trava
i nitko ti neće staviti novčić u usta
Da haronu platiš prijevoz do carstva sjena
Odloži pustolovne bajke o monte christu
I ne trančiraj nesmiljenom pedanterijom
Žalosnu scenu oproštaja,
gdje andromaha posljednji put grli konjokrotu hektora
zamorno je čitati o čavlu o kojeg će se
objesiti glavni junak na kraju priče
ionako je najljepši roman
napisan na rižinom papiru boje ljubičice
finom kaligrafijom rezerviranom samo za ljubav
i diskretnim mirisom potiljka jedne dvorske dame
već mi je dosadilo enciklopedijsko nabrajanje
životinjskog svijeta po kladogramu,
navigacijskih uređaja, dijelova raketnog motora
i detaljni opisi keramike žarnih polja
ne zanimaju me ni beskrajni popisi
značajnih turističkih destinacija niti njihove cijene
dosadne priče o bivšoj ženi, ljubavnicama i zavidnim prijateljima
niti o načinu posluživanja bijelih vina
(pazi, ovo je izborna berba prosušenih bobica, arhivsko)
Podastireš mi svoje blebetanje
Kao da prosipaš bisere otetih ogrlica,
ruke se tvoje nisu ni taknule filigrana
a nemaš pojma da nisi mi rekao ništa, baš ništa još nepoznato
uzalud uporno mašeš bahatim prstom
i otpravljaš me kao nemarnu služavku
tvoja je logoreja već nesnosna
ne kažu uzalud, starci žive u svojem posebnom svijetu
a ja sam te samo htjela pitati
koje je apsolutne magnitude moja zvijezda
ili si me već obrisao s koordinata
svog osobnog hertzschprung-russelovog dijagrama?

u tom jednostavnom trenutku
nerazumijevanja
kad smo se oboje našli u dubokoj vodi,
dubokoj noći bez zvijezda
nismo se slušali do kraja

ni ti, dok sam vapila
za smrću koja bi me milosno odriješila
svakog straha, zauvijek,
vječnog straha da te ne izgubim
kad sam te, konačno,
već na izdisaju, iznemogla, pronašla,
nisi čuo moj posljednji šapat
u kobnom trenutku kad mi je
voda zahroptala ispod rebara

ni ja tvoje vikanje
koje je zvučalo potpuno bezumno
dok je oko nas hučalo nasilno more
i rezalo tvoja usta u sinkopi
staccatu slomljenih jarbola i triješća
i ruku koje su htjele umrijeti zajedno

samo na tren da smo stali
ti čuo bi moju molbu
da ostaviš me na životu
ne ubiješ me od žalosti i straha
da si posljednji i jedini,
ja to ne bih mogla podnijeti,
a sad sam se predomislila,
znaš da su žene čudna bića
i idem s tobom do kraja svijeta
i neću se bojati ničega
nereja kćer dobro pliva
pa zašto ne bih i ja

samo na tren da smo stali
čula bih tako žuđene riječi
koje si urlao kroz vihor,
volim te, čuješ li, volim te,
vežući konopce na gole vratove, ruke i sidro
da potonemo zajedno

samo da smo stali
u tom jednostavnom trenutku nerazumijevanja
i slušali jedno drugo, slušali do kraja
ne bismo sad ležali oboje tako sami
kao bijela lica mornara na dnu mrtvoga mora

kako sam se samo zaigrala, divno zaigrala,
kao Alica u onoj čudesnoj zemlji uz mačku, zeca
grifona, plamence i karte
sirenskim zovom mamljena

kad si me pozvao prstom:
- kukuc, do-oo-đi!
i vadio iz svog čarobnjačkog šešira
dragulje, srebrne lance i lude leptire
kristalnu kuglu
iz koje si uzeo moju sliku
moje oči, moje usne, moje ruke i moja ramena
i onda ih nježno, jedno po jedno
položio u svoju pomno čuvanu zbirku
gusarskih karata
vilinskim pismom pisanih
slikanih mjesečinom, vinom i morskim travama
spremio u atlas gdje blistaju otoci
daleke obale i škrinje s blagom

začarana, prišla sam stolu
primakla prste, tek takla,
ushita puna
ta slova od tvojeg zlata
samo tvojeg zlata
i moju sliku što sjaji tamo, kao zvijezda

a onda si skočio bijesno
konsterniran neviđenom drskošću
mahnuo odlučnom rukom
i moja je slika nestala, nestala s tvojih putokaza
izbrisana s meridijana
i više me nema na kartografiji tvojih peljara

i zaboravio si, baš šteta,
da atlas je samo snop
šarenog vezanog papira,
u skupljem slučaju tanka pergamena
i da me možeš tamo opet
narisati kad god ti se prohtije

ova je pjesma nastala pod blagotvornim utjecajem jednog nicka i njegove pjesme s bloghaera, no budući da nemam autorovu dozvolu, ne mogu je ovdje predstaviti. no, bilo je sasvim dovoljno da u meni izazove lavinu asocijacija.

mjesečina

ponekad pogled prhne
neplanirano, usput,
i, eno,
dvoje se grli i ljubi
pod mjesečinom

neugodno je,
indiskrentno, zar ne,
buljiti u tuđu intimu
pa misao traži prikladniju temu
lista po pamćenju
prebire slike i matematičke izvode dokaza

da je pred cirka 4 milijarde ljeta
neka luda mala planeta
bila grubo, tako grubo
izbačena iz svoje elipse
gdje je teturavo orbitirala
možda je tome uzrok,
tko će ga znati,
obična gravitacijska praćka
kojom se služe astronauti
neki se silni plinoviti div
poigrao slučajnošću
pucnuo prstom kao dječak
i sudbinski, tako neopozivo
lansirao je kao špekulu
pravac na Zemlju

hrabro je stara hraniteljica
izdržala udar,
htjela je prigrliti kao drago dijete,
milovati, da ne bude samo
a planeta, dijete ko dijete
otrglo se iz zagrljaja
okupilo pomno sebe i svoje planetezimale
držeći se i dalje ljubavi
njenog gravitacijskog skuta

i tako je nastala mjesečina

meni se pričini gdjekad
da svijet se pruža preda me
upoznam nekog, ponekad,
a ne mogu naći sred tame

u njem ni svjetlosti traga
ni šarma, muške čvrstine,
neskromnost preveć mu draga
sužanj je svoje taštine

neću ni glupog prostaka
oholog, nesklonog znanju,
ni onog kom dala bi svaka
jer hofirant je po zvanju

ponekad srce zakuca
luda me žudnja spopada
pomislim: evo, svjetluca

za srodnom dušom mi nada,
a onda sve se okrene
jer - on ne mari za mene :(

haj, draga.
evo imam još jednu pričicu o internetskim
iživljavanjima blagoglagoljivih nam virtualnih
veličina.
neko vrijeme sam stavljala doslovno sve o tome na
svoj blog sad sam skinula, da ga doradim i izbacim
sve nepotrebno. da bude ljepše za čitati, ha,
ha.
naime, radi s o pjesničkim manevrima. pisala ja
pjesmuljice svoje na forumhaeru, stari sam tamo
član književnog kutka. i onda se u naše
društvo ubaci i jedan pjesnik. odličan pjesnik.
i tako mi počnemo čavrljati. javno, niš na pp.
onda se ubaci i jedna sjajna pjesnikinja s kojom
sam po ženskoj liniji, naravno, čavrljala i na
pp. i usput od nje saznala neke činjenice o vrlom
pjesniku. da se pojavljuje samo virtualno,
furajući neku zapravo besmislenu tezu da je
važna samo pjesma, a ne ime pjesnika. pri tom
zaboravljajući da ono što se napiše itekako
govori o pjesniku. za onoga tko zna dobro čitati.
jer, nije bitno jel oženit, jel star ili mlad,
gdje stanuje i kakvo mu je bilo djetinjstvo. to su
fakta. no svaki takav fakat oblikuje osobu,
njezino mišljenje i način komunikacije. dakle i
njegove riječi. a u virtuali su upravo riječi i
forma kojom se obraćaš sugovorniku pokazatelj
tvojeg karaktera. načina ophođenja, tvoj
temperamenat i kulturu razgovaranja. i, dakako,
osim same pjesme o tome kakav je tko u duši
pokazuje i javna i privatna prepiska. elem, nisam
na pp baš puno s tim likom komunicirala, osim
što je pohvalio moje pjesme i pitao me za kontakt
na fejsu. pristala sam i sfrendali smo se. on je
bio pod pseudonimom, no to me nije smetalo. ne
namjeravam s njim o ničemu doli o poeziji. koju
pišem, izvodi se javno, a sve ostalo tu uopće
nije bitno. elem, od drugih saznala da je njegova
manira pomalo čudna: već par godina se javlja na
svim mogućim sajtovima gdje ima ljubitelja
poezije, uvijek je inkognito, s namjerom da nitko
niikad ne sazna ni tko je on zapravo ni što je,
jer, ah, patetike, ovdje je bitna samo poetska
riječ. no, nije se toga držao, nego je oko sebe
skupljao čopore obožavatelja i obožavateljica
koji su mu se divili (s pravom, što s tiče
poezije!) i naravno, čisto ljudski, bili
radoznali kakva se osoba zapravo iza svega krije.
kad bi to skužio, brisao bi svoje upise, nestajao
s neta, da bi nakon mjesec-dva ponovno uskrsnuo na
nekom drugom mjestu, uvijek pažljivo
ostavljajući svoj trag da bi ga se moglo ponovno
naći. i tako par godina.
očito je tip uživaju radeći pomutnju svojim
zagonetnim nestancima i uskrsnućima, mnogi su se
javno pitali tko je i što je. moš mislit enigme.
u međugasu se i virtualno zbližio s
dragom, pametnom djevojkom, sjajnom pjesnikinjom,
nepogrešivo nanjušivši njezinu ranjivost i
nježnost. takvi uvijek iskoriste priliku. njihova
je veza očito bila strasna, no sudeći po svemu i
nju je držao kao način svoje samopromocije,
utaživši i onu glad za obožavanjem kojoj su
tako skloni ljudi koji se vole skrivati i praviti
zagonetnima. i svi takvi znaju upiknuti upravo na
prava mjesta, znajući da je posljedak upravo
slijepa odanost, obožavanje i čežnja. no, tu se
zaribao, djevojka je našla stvarnog čovjeka,
usput virtualnom patronu kazavši ponešto oštrih
riječi. za "kaznu" joj se prestao
javljati. kad sam to saznala, bilo je definitivno
jasno da se radi o čudaku, koji ima porive da
manipulira ljudskim dušama. ma kakav pjesnik
bio.
tu foru s "konceptom poetske promocije"
ovjesi mačku o rep! prava umjetnost se ne
promovira konceptima, nego pokazivanjem djela.
djela govore. o djelu. no, ne, on nije promovirao
na taj način samo djelo, nego sebe, upravo
ističući u prvi plan svoju vlastitu
"zagonetnost". dobro znajući da ta ista
umjetnost izvire iz konkretne osobe, sa svim
svojim osobinama. mislio je da ih je sakrio.
možda i jest, za one koji nisu manijakalno
tragali za njim po netu. ime, prezime, datum
rođenja, cv i ostale generalije. no, pokazao je
ono što nije slutio da je "uspio". svoj
karakter! sebični, egotični, impulsivni,
neempatični manijakalni karakter.
sve sam to slagala na svoj blog, jer na javnom
blogu ne pišem. ni ovdje. samo onaj koji zna moj
nick, ili, naletjevši, slučajno pročita moj
blog, zna što sam pisala. a ne može čitati
ukoliko nije ovdje ulogiran. dakle, pratio me.
čak je išao tako daleko da se stavi kao folover
na fejsu, i da me ide gledat na tv, iako mu nisam
rekla taj detalj. niti je, vjerujem, itko od
zajedničkih poznanika imao nakanu da ga to
obavijesti. čitala sam i dalje njegove pjesme
koje je nanovo metnuo na internet, i, kao i
obično, uočila da neke reciklira, a neke piše
nove. no, te novije su mu lošije, očito je pala
inpiracija. i to sam komentirala. ne njega, nego
pjesme žestoko je i uvrijeđeno reagirao,
popljuvavši moje. i nije, naravno, mogao
odoljeti, nije se držao komentiranja o
pjesništvu, nego je počeo neukusno vrijeđati,
čak je napisao i par otrovnih pjesama
aludirajući na mene. i optuživši me javno da ga
proganjam, da sam mu se nudila, da me je odbio, pa
sam sad uvrijeđena i pokvareno širim svoj otrov
želeći mu nauditi! alooo! nauditi na netu!
čovjeku možeš nauditi samo ako lažeš ii
iznosiš njegov privatni i poslovni život javno!
usput, muški bedasto, ciljajući na žensku
taštinu, veličao moje pjesme, moje sposobnosti,
duh, pamet, bla, bla. meni to ne treba. cijepljena
sam od taštine i hohštapleraja. I s dovoljno iskustva da znam kakva sam.
osim toga, nije
govorio o pjesmi, nego o meni kao osobi. sorkač,
još jedan dokaz da mu nije toliko do promocije
poezije, nego njegove vlastite. jer, on je,
dakako, toliko veliki pjesnik da je njegova
procjena neprikosnovena. zajeb, uočila sam
nekoliko bitnih falingi i rupa u erudiciji, no o
tome ću elaborirati drugi put. jer ovaj put se
nije držao teme, poezije, nego je skrenuo debelo
u privatne vode. iznoseći svoje mišljenje, na
koje, dakako, ima potpuno pravo. ali nema pravo
lagati. jer time pokazuje svoj karakter. loš
karakter. debelo me pomiješao vlastitu realu,
konkretno napisane riječi pjesama, s fikcijom
onoga što mu prolazi opterećenim umom. ti me
znaš uživo. moje napisane riječi pokazuju moj
karakter, bez obzira na nedostatak osobnih
činjenica. isto tako njegovi verbalni ispadi
pokazuju o kakvom se karakteru radi. bez obzira
tko je, što je, kakvu je školicu završio i što
misli o sebi i drugima.

moš ti branit komentiranje, ali ne možeš prikriti da lažeš, da bi
obranio vlastitu slabost: taštinu i ludost. i onda uvlačiš treću osobu, mene,
da bi pokrio svoju neljudskost. na stranu poezija, kao čovjek si se
pokazao samo lažljivo govno. eto ti o dobroti. ne trebaju mi virtualni
jebači, kao što to neki običavaju. neuspjeh kad te netko otkrije kakav
si, a tebe kao karakter se otkrilo. i nije važno kako živiš, što radiš, ako si na virtuali uobraženi histerik, sumnjam da si uživo drugačiji.


lirika (iliti svenadam, dedek, disci etc, etc:
vremena, ali ti mi se opet i opet ukakaš u ruku. daj, nađi si jebača i odjebi od mene već jednom. ali ti si bolesna i ne odustaješ pa mi preostaje jedino i efikasno sredstvo: da ti zabranim komentiranje.

dakle, da završimo našu priču, jednom i definitivno. imala si šansu čitati me, dopisivati se sa mnom, razmjenjivati neke duhovne srodnosti, ali o meni kao osobi nisi znala ništa. sve što si mogla iskonstruirati o meni - mogla si iz mojih stihova, mojih komentara, mojih riječi. a možda iza tih riječi (vice versa!), iza te moje virtualne verbalne turbulencije - stoji čista suprotnost onome što si ti onako vehementno opisala u svojoj ružnoj vivisekciji na svom blogu (pod naslovom: moj WEBlog - ... - Iskrica Weblog). ispovraćala si se, draga moja, ali po sebi. uvukla si i bubu (bolju osobu od tebe) u taj drek. i sad nastavljaš bljuvati ovdje, ispod mojih pjesama, jer ne možeš podnijeti da sam te odbio. da, tebe sam odbio, ne pravi se blesava. pa ipak, bio sam ti pružio ruku prije kojih sat


dakle, ne radi se o pjesmama, nego o povampirenom muškiću koji si je uobrazio da sam se nudila, on me odbio, pa se ja sad osvećujem kano guja.

ne zna mladić, ili je zaboravio da još uvijek cmizdrim za svojim gitaristom-fataljistom. preračunao se dječačić. ne, nije on onaj kojeg želim.

ima li netko
da me probudi
tako
da strugne nježno
stopalom svojim niz potkoljenicu
dok je još toplo i tiho
i zapne prstima po mom gležnju
dok još ne znam jesmo li budni
poškaklja, pipka
jesam li tu, uz njega
ima li itko da me probudi
tako
i da je sanjivo sretan
što je našao moj gležanj
pod svojim stopalom
dok je još tako toplo
i tiho

oprosti što se petljam. oprosti.
nisam Justine dostojna.
ali me muči boljka ista
mirim se s dušom
svojom zgusnutom dušom
da se ne raspucam
ko ona patrona od vatrometa:
pukkk!
i onda se razlete nebeski cvjetovi
pukk pukk
pršte zvijezde
pukk! pukk! pukk!
vruće strelice bolno bockaju posvuda,
iznutra stišće implozija požderane energije
ljubav rasprskana na sve strane
i tada riječi naljepše teku
najbolji versi se slažu…
eh, zar zaista mora to biti baš tako
razdiruće i bolno,
bolno
dozlaboga

i sad nam fali
fali tog žestokog jada
jer...
preostalo je samo mirno i šutljivo groblje
posuto gušljivim pepelom
težina memljive zemlje
u kojoj su razbacani oštri kristali zvjezdane prašine...


treba nam, očito, da se opet zaljubimo
žestoko
da se zaljubimo
pukk! pukkk! pukkkk!