nereducirano tekstovlje

Kako ono ide s kokošima:
Ak bežim,ne bu me mogel stići...
Ak stanem ispala bum laka roba...
Najbolje da se slučajno popiknem!

na znam, jel mi se to samo pričinja, uo nom mojem
silnom asocijativnom senzibilitetu, no čini mi se
da uvijek, baš uvijek kad na svom zidu napišem
nešto snažno, i dobim puno lajkova i komentara,
onda se u udruzi i obavezno i drugim fejsovim
stranicama gdje sm i ja član, javi ona goga,
žakova cura, s podsmješljivim kvaziduhovitim
postovima i linkovima. daje opaske na starost. ili
se hvališe kako je sjajno biti pod dekicom sa
svojim draganom ljubljenim (da mi je znati jel pod
dekicom drže i laptop, da bi obavijestili
svekoliko obćinstvo da su pod dekicom? ili
upozorenje publici da opet stanuje kod njega:
ljubav je zajedništvo, pod istim krovom, bla,
bla. uz komentar: eh, sve bi bilo još sjajnije
kad bismo imali još i dva kompjutora. u istom
stanu. no, najžalosnija je biola jedna objava,
još pred par mjeseci, kad je stavljala preslatka
srdašca i postove tipa: ja imam najboljeg dečka
na svijetu, pusi-pusi, ja sam lavica, kraljica i
niko mi ništa ne može, a istovremeno je taj
njezin dilber provodio večeri sa mnom, što u
zagrljaju punom strasti, što u dugim prekonoćnim
razgovorima u kojima smo se skidali do kraja. ona
ista cura koja je okolo mnogima pričala da je
toliko puta prekidala s njima jer, eto, on ima
nekih konkrevetnih problema. i ne, nije to rekla
samo jednoj prisnoj prijateljici, nego i ljudima
koji s tom informacijom ne mogu ništa, osim da je
šire dalje ili da se po njoj ravnaju (to će
reći: da se i upucavaš njemu, ne bi imala
sreće, samo ja znam kako treba s impotentnim
starcima). i onda me čudi, isikreno čudi: kakav
je to oblik "ljubavi" koji ih drži
zajedno. oprosti što te s tim gnjavim, no nije mi
jasno jesam li luda ili zaista netko može biti
tako podao i nanositi bol tek tako, iz vlastitog
osjećaja nadmoći. jer, on jest njen. njen osobni
predmet na koju ulogu on očito pristaje.

pedagoški dijalog


wtf?
što sad vrijedi banalnost
puke pristojnosti
(jer su te učili od djetinjstva
da se ne valja nikom zamjerati)
kad je naprosto činjenica
da si stao pred mene, iznebuha
(kako su dosadni ti malograđanski rituali)
strgnuvši svetu ispravnost s mojih ramena
i shvatio
(grom me ubio, ovo bi mogli postati prekomplicirano!
rekla je da sam obični prasac!)
da bih s tobom
pristala
(jbt, otkud se ova stvorila,
a čini se tako nedostižna)
i na laganu šetnju po himalaji
(što da radim? gledaj
ovdje ih ima bar pet
koje su lude za mnom)

prodaješ dušu, doktore faustus
u zamjenu za sitni zaborav
uz fusnotu pouzdanog javnog bilježnika
da ugovor neće nikad stići na naplatu
(a to što si rekla
nadam se da se šališ!?
uostalom (pogled u stranu), o tomu ćemo još razgovarati)
moje me ženstvo naučilo strpljivosti
i čekam da vratiš moj jin
ne nužno direktno u ruke,
moj jin
s kojim si se tako vehementno zaigrao
ne pospremivši ga
kao što to inače rade
pristojni dječaci

znaš koja mi je najbolja scena iz filma?
nenadjebivo!
g.j.jane s demi mur.
tamo gdje ju onaj ludi
pukovnik
isprovocira na fajt.
i na kraju, ona,
spretučena,
dok joj iz blatnjavih usta lipti krv,
pogleda uvis
i kaže:
suck my dick!

bilo bi vrlo zanimljivo
da mi klozetfrau prigovori s gnušanjem:
- diže mi se želudac na tebe
i tvoje pjesme

tada bih sa smiješkom pogledala
onako, slatko, ženski
i umilno je utješila
- draga, tebi se diže želudac
na moju poeziju
muškarcima se diže ona stvar, svima, do kocena
provjereno višekratnim random pokusima.
ni tvoj nije statistička iznimka.

zar je važno kako se zovem
zar je to uopće važno
u gomili nepreglednih imena
kojih se sjećaš samo po boji kose
ukradenim milsima i pogledima
izjeo si njihove svilene oči, osamljene i snene
nudio samo višak svoje radosti
preostao nakon ludog pijančevanja
usadio ga kao udicu, nepovratno, u utrobu
i vučeš to jato iznemoglih riba
oguoljenih krljušti i škrga krvavih do kosti
sve dok ih ne rastoče sol i sivi zaborav

i nije važno kako se zovem
nisi popio konjak kojeg sam grijala na svojem nepcu
ni kušao južne krajeve mojih bedara
kako si obećao u noći kad je padalo lišće
i prijetio da sam sranje jedno malo
i da ćeš me se dočepati
makar pozvala vojsku specijalaca
oblizao si pohlepno prste, ljepljive od čokolade
crvene od vina i krvi s mojih usana
a onda ostavio na stubama
da trunem kao mrtva bremenita mačka

nije uopće važno kako se zovem

ne spominji tituliranje jer nemaš pojma tko sam. osim toga, evidentno je da iz ovihovdje postova nisi shvatio ništa. osim onoga, za što si sposoban. u onom segmentu u kojem govoriš od gluposti pasivne idolatrije raznih self-help metoda, u potpunosti se slažem. i nemam pojma otkud ti ideja da sam spitalica i obožavatelj takvih para-metoda za stjecanje osobne zrelosti, ha, ha, ha. mislim da presamouvjereno i neznalački, bez dubinske analize hitaš ljude na raznorazne gomile. no, ne prema činjeničnom stanju, nego isključivo prema svojim idejama koje baš, u ovom slučaju, mislim pri tom na ove djevojke ovdje, nisu prikladne niti točne. no, to je tvoja stvar, ionako svatko sam razvija svoj pogled na svijet.

a kao doktorica se nikad nisam predstavljala. o gramatici i stilistici, ne bih rekla da si kompetentan. tek - prosječno pismen. stil? verbalizam pomalo začuđujući za frustriranog muškića koji ima zajeban brak pa ne zna što će od pustog slobodnog vremena dok se stvari ne smire. najlakše je lunjat po iskrici i zajebavat druge.
pa ak ti je ovdje dosadno, misliš da nismo podobne niti za kavu (ne, čim si oženjen ne dolaziš u obzir, ne namjeravam zabavljati dokone tipove!). i kakve veze imaju babe i jadna sarnavka, s kretenima koji se vucaraju ovdje po iskrici?
kako to da s faustom nikad nismo došle u konflikt? čovjek je razuman, ne bahat.
ne, meni ne treba da ti se dokazujem, niti da nešto dokazujem. ovdje sam da komuniciram s drugim ljudima ako imam o čemu.
što uopće ovdje radiš? ništa. izdrkavaš svoje muške traume?

kaj se tiče izgleda, prvo na čovjeku zapazim visinu, širinu ramena. zatim cipele. nedobog da se pojavi na čvenku u nekakvim fensi-šmensi špičokama koje s inače nose samo na svadbe i primanja u visoko društvo. a kad se tek pohvali da su rađene po narudžbi, ha, ha, a dolazi u njima u obični kafić ili na šetnju po gradu, ha, ha, za krepat. obično u nekoj iskrzanoj prekratkoj jakni kupljenoj na sniženju, odostraga vise ostaci upale guzice, ili iz svega na sve strane kipti špekina, napol zauzdana nisko opasanim remenom. izgle:natprosječan! i nema veze što su ramena pogrbljena, prstići ko kranjska kobasa, glavno da iz jakne izvire trbušina s poluprozirnom košuljom za službene sastanke, ispod koje se bjelasa potkošulja modela /57. a tek kad nose sportske majice ugurane u hlače, ili one finopletene beneton puloverčiće (čisti moher, dakako), usko uz tijelo, tako da im se dobro ocrtava svaka buhtla, neš ti seksipila.

pogotovo su mi degutantni tipovi s pečatnjakom i uskim trapericama gdje se dobro ocrtava na koju su stranu spakirali svog pitona, uz obligatno izbjeljenje na dotičnoj lokaciji (valjda kaopotvrda da je taj dio često u uopotrebi, ko bi ga znal). a nogice tanušne ko dvije gliste, dobiješ dojam, da ga samo malo počkaljiš, da bi s slomile ko treske. jbt, to me podsjeća na jednog tipa koji je, u kritičnom času, počeo zapomagati: joj, joj, slomit ćeš mi zdjelicu!. doduše, imala sam i takvih iskustava, jedan je vikal: slomit ćeš mi rebra. i kaj je najžalosnije, stvarno, kad smo se pograbili u kupaoni, u žaru strasti izgubio je ravnotežu, tresnuo na kupaonske pločice i završio u traumi. a doktoru je iskreno priznao: da, istina je, pao sam u kupaoni.

elem, rijetki su koji su došli normalni, ne s obzirom na moje zahtjevne estetske kriterije i profinjen ukus, nego s obzirom na njihov osobni stil bez prenemaganja i hohštapleraja. jer, ponašanje treba biti u skladu s ličnošću, a trenutni odabir odjeće u skladu s oboje. plus okolnosti i prigoda sastanka. ležernost, onakva kakva je potrebna i u ponašanju. i to nema veze s količinom love, posjedovanjem informacija o modnim trendovima, nego unutarnjim skladom osobe.


zapravo, mmmm, nemam niš protiv muževnih dlakavih podlaktica. dlanovi dovoljno veliki da obuhvate cijelu moju ruku. i još par stvarčica, he, he. taman da stanu. prvo što me takne (ili ne takne), to je pogled. odmah me ili drmne ili ne drmne. kad opazim da mu se zaista sviđam, i to ne može zakamuflirati niti formalni razgovor, niti njegova zbunjenost, ni oficijelno ponašanje tipa koji se nastoji upucavati, eh, onda mi prorade sva čula.

instinktivno mi pogled odluta na druge detalje, širinu ramena, držanje, pokreti ruku. i, da, ruke, čvrstoća i položaj svakog prsta, zamjećujem najsitnije detalje, elastičnost zgloba, tvrdoću mišića, oblik nokta i svaku dlačicu na zapešću.

širinu kukova. da. iznedadili biste se koliko širina kukova doprinosi izgledu cijele stature, ne radi se o slinjenju za velikom ženskastom guzicom, ne, te guze u hlačama su privlačne kad se tek nazire gluteus, ali ga ima, a ispod, još niže, mišići oblikovani čvrstim, a elastičnim i nonšalantnim korakom. jer ne sliče na suhonjave žilama opletene štake starčića ili izgladnjelog bušmana u lovu, niti nogicama tek ižđikalih pubertetlija. ne, želim osjetiti pritisak te široke muške zdjelice na svojoj, da me poklopi, pritisne, da osjetim svaku tetivu i napetost, da bude jača od stiska mojih biciklističkih nogu. da me znade savladati.

usne. ponekad mi se desi da ih ne vidim, da su skrivene u bradi i brkovima, ali nepogrešivo unaprijed preosjetim kako ljube. i to čak ne ovisi o obliku, mesnatosti, punoći, širini, nego o gotovo neprimjetljivim sitnim pokretima tokom govora, načinu smijanja, refleksnom bezzvučnom odgovoru usana na moje riječi, na mene samu, usne koje pokazuju njegove trenutne želje, misli i namjere. kao što, kad hodate uloicom, vidite da vas je zapazio neki muškarac, običan prolaznik, no spoznate nepogrešivo da mu se dopadate kad posegne istog trena popravljati svoj remen, uhvati se za rub kaputa, popravi ovratnik, dotakne sat na ruci, "popravlja" košulju gurajući je nepotrebno pod remen.

tako i usne, kao direktni relej njegovih zrcalnih neurona, njegove mašte, želja i poriva neumoljivo ukazuju da li te želi. i neumitno se izdaju, govore kako ljube, jesu li samo formalni uvod u ono dalje, dosadni i nepotrebni ritual, ili se radi o zaista strastvenom lovcu, senzibilnom, senzualnom, koji uživa u svakom trenutku dodira, zavođenja, koji osjeća cijelim svojim bićem, svakom stanicom, jer mu je veličanstvenost uvoda nimalo manje važna od eventualne kasnije eksplozije strasti. to znaju samo pravi majstori. eh, da, ova moja nesretna epizoda, tu se radilo o velemajstoru!

meni u pet mjeseci tri "negativna" boda.

taman skužim da smo uglavnom kompatibilni, kad ono dečki dadu petama vjetra. zakaj? na stranu to kaj sam im zgodna, duhovita, zabavna, pametna, imaju o čemu razgovarat, diže im se pri pogledu na moje ženske atribute, ma sve pet (bar su mi tak neki od njih rekli, dapače i demonstrirali uživo, ha, ha), samo kad dođe do ogoljavanja, kad shvate da nisam žena koju mogu muljat s debelom zadrškom (ne, smatram da svatko mora imati pravo na svoj osobni prostor), da pod ozbiljnu vezu smatram pripadanje, odgovornost, brigu, povjerenje, iskrenost i poštovanje, onda im se učini da sam "prejaki" karakter i zbrišu od straha od obaveza u vezi (ne, to mi ni jedan nije priznao). obično se više radi o inertnosti, nemanju potrebe za angažmanom u novoj vezi, nepotreban rizik i ulaganje moždane energije. ljepše im je tak, bez naročitih obaveza, samo uz sigurnost da me imaju. na žalost, shvate na vrijeme da me ne mogu "imati", jer to podrazumijeva i osjećaj obaveze za drugo ljudsko biće. a to je preteško, kaj da si kompliciraju život! kad imaju oko sebe isto tako zgodne, možda malo manje pametne, no u svakom slučaju puno manje zahtjevne žene uz koje će im biti udobno, toplo i tako bezbrižno.

wtf, ispada da sam rospija i goropadnica koja bi svakog odmah strpala pod svoju čizmu. doduše, još bi možda i pristao koji fetišist na crnu kožu, bičeve i štikllu, ha, ha. no, ja ne tražim poniznog crva. meni treba netko s kim bih se nadopunjavala, da zajedno gradimo nešto novo i lijepo.

evo, nedavno upoznala tipa s kojim bih mogla i na himalaju. pun životne radosti, energije, ideja, vrckav, zna se igrati (da, kad se zaborviš igrati i smijati se, onda si zaista mrtav), ima onu snagu i polet koji nedostaje istim takvim sredovječnim vršnjacima, zakukuljenim u svojuo sobnu sigurnost, komoditet, mediokritetstvo trosjeda u dnevnom boravku i uvjerenja da žena preko pet banki nema kaj tražit na plesnjaku. kojem ne pada na pamet odzujati nekud u nepoznato i snalaziti se u zanimljivim okolnostima (nije li inteigencija zapravo snalaženje u nepoznatim situacijama??), niti slušati prek jubitua neku glazbu koju dosad nisi čuo. eh. čovjek koji je, u mojih puno godinica, jedanod rijetkih koji se ponašao potpuno spontano, ik ad bi bio zbunjen, pokazao je to bez straha, pitao me, a onda bismo se zajedno smijali i zezai u parku kao dječurliija. tip koji je shvatio da sam usprkos auri kojom su me ovjenčali drugi, intelektualizmu, znanju, autoritetu, sigurnosti u govorenju i ponašanju, jedna obična žena koja voli živjeti i biti sretna.

i bilo nam je lijepo dok je trajalo. ne sam da me uspio izvući iz faze uspavane trnoružice, jer definitivno nisam ženska kojoj nužno treba muškarac da bi se osjećala živom, pa pristaje na bilo što samo da ne bude sama, nego je naprosto iskazao svoju divnu sposobnost da bude opušten, otvoren, prirodan. razotkrio je moje ženstvo, potrebu, iskonsku potrebu da budem njegova družica, potrebu koja se javila tek onda kad je otkrio sebe. doduše, više sam otkrivala ja nego što je on to namjeravao u tim trenucima. jer, nosio je u sebi kroniični osjećaj luzerstva, tako grubo i nasilno zatočen u podsvijesti, kojeg već od djetinjstva neprestano baca u najtamnije zakutke svoga bića.

dječak koji je odrastao s puno sestara i braće, majka kojoj se nije bio u stanju pojaviti na sprovodu, sin s kojim se posvadio oko neke bezvezne love (kaže da je tu puno kumovala njegova bivša žena) i nije ga vidio dvije godine, poslovi koje je otvarao pa napuštao, brakovi u kojima je bio sretan neko vrijeme i odlazio, mnogobrojne žene kojima se iskreno oduševljavao, a onda ih ostavljao bez posljednjeg zbogom, samo ležerno ih ostavivši kao dosadnu igračku. dečko koji može sve, a ne napravi ništa do kraja. kaže, nema strpljenja. stalno su mu potrebni novi izazovi, nova iznenađenja da bi se osjećao živim. mogu zamisliti dječaka s govornom manom, ismijanog od ostalih, zbunjenog pred djevojčicama, koji se nastoji izboriti da ima mjesto pod suncem, jer zna da mnogo zna, da mnogo može, i da ima ideje i talente za koje su mnogi potpuno gluhi i nesposobni. naučio je svirati gitaru, pjevati,razviti potrebu za čitanjem i obrazovanjem, pisao pjesme, fantastično slikao i imao izuzetan smisao za vizualno, usprkos suhoparnoj struci u kojoj je samo dobio diplomu, komad papira. i na taj se način probio da bude zapažen, eda bude priznat, da pokaže koliko vrijedi. mogu si zamisliti užasan, svakodnevni napor da se istakne, u svemu, u sve većim izazovima, da pokaže samom sebi i drugima da itekako može, da zna, da je sposoban. i u tomu kovitlacu zaboravio je samog sebe.

život mu se pretvorio u larpurlartističko nadmetanje, neprestane juriše u osvajanju novoga, preuzela ga je ta brzina, postala samoj sebi svrhom, neprestana izmjena lica, riječi, događaja, senzacija, neprestalna potreba i dalje da bude prvi izrodila se u hiperaktivnog površnog i emocionalno ovisnog roba vlastitog kompleksaštva. pretvorio se u histriona koji mora biti kolovođa, alfa, u centru pažnje, ponekad čak ni ne mareći je li uspio, već hita dalje za novim podražajima, nepoznatim terenima, neiskorištenim, čistim dušama. to se inače u psihijatriji naziva ADD, ili adhd, poremećaji pažnje, koncentracije i nedostatak sposobnosti zadržavanja na problemu od početka do kraja, što rezultira gomilom nedovršenih poslova, mijenjanjem običaja, društva, osoba, zaposlenja, neodgovornost prema zadacima i popuštanje trenutnim emocionalnim impulsima. taština koju je razvio pretvorila ga je u bezdušno čudovište kojeg više ne može zaustaviti nikakva sila. ni ljubav, ni žena. no, najgore je to što je ipak, u najtamnijem kutku svoje svijesti, toga ipak bolno svjestan. potreba da ima svoj dom, nekoga da ga tamo čeka, sigurnost povratka i toplina bezuvjetne dobrodošlice primorava ga da pristane na bilo što što imalo sliči na njegovu davnu neutaženu čežnju za potpunim zagrljajem. i pri tom, vidjevši da mu vrijeme neumitno teče i da neće još dugo izdržati takav tempo, priklanja se kompromisu: nalazi ženu koja je dovoljno slobodna i bez obaveza da bi ga pratila u njegovim lutanjima. no, ja sam znala da njemu već odavno nije samo do lutanja. on je vuk, sivi vuk. a vukovi su vrlo obiteljske životinje. onda je shvatio da sam ga shvatila. i uvređeno rekao: nadam se da se šališ! ne, nisam se šalila, i on to dobro zna.

no, već je, prema svom starom običaju, otišao dalje, ne zamarajući se tim problemom. prenaporno mu je. zar nije zabavnije odlaziti s curom koja je ionako dovoljno površna, da ne razumije ni glazbu, ni umjetnost, ni psihologiju, kojoj je bitno da bude veselo, puno poznatih faca, izlazaka, onda bezbrižni odlasci u zajedničku ložnicu uz preslatke slikice kasnije na fejsu kako joj je spremio veličanstven doručak i rdovna izviješća kako im je bilo udobno pod dekicom grickajući kokice uz tv i neku ljubavnu limunadu. ah, baš ste sladak par.

prodao je dušu za zaborav o samom sebi. pristao je na udobnost takve veze, kompromisno riješenje za njegovu starost. uvjeren da mu je ona potpuno odana, da ga obožava i da će tako vječno i biti. ne tješim se, tu svakako ima i neki oblik ljubavi, partnerstva, zajedništva i razumijevanja. oodaaa. funkcioniraju zajedno. trebaju jedno drugog.

i ja tu ne namjeravam ništa. držim se one psihijatrijske metode: nije važno što pacijent i dalje ima halucinacije, ako se osjeća dobro i sretno. jer, ionako je opet pobjegao od vlastite istine.



Nije grijeh u tome što žena odlazi ljubavniku koga voli, već ako se daje onome koga ne voli, pa makar to bio i njen muž.

zgodna sentenca. vrijedi i za muškarce, naravno.

a kaj se tiče onog kokota iz prethodne pjesme
zanemarimo sad anatomske peripetije
i centimetre i cole i kalibre:o

takvo davanje posljednje počasti
skriva se u tišini
isključivo pojedinačnom tugom
svaki put iznova
uz paklenu sumnju u vlastiti seksipil:(
raspituju se zapanjene koke
jedna po jedna, svaka za sebe,
a onda uz zajedničko kokodakanje
preko svih sredstava informiranja
o emisiji zadnjih klimakteričnih feromona
onda o upadu izdajničke svjetlosti u crvene oči
ne, možda mi je zapelo zrno ječma u kljunu
kao kobni špinat u pričama o neuspjelom randevuu:504:
onda se počnu sumnjičavo pogledavati:

opet ima miljenicu pa me zato neće!:503:

no, dotična izabranica, sirota
i sama se pita žučljivo što joj fali
ne dobije ni svoju redovnu rundu
koja joj po pravu kokošinjca
neopozivo pripada
pronalazi razne razloge, opravdanja
naoružana beskrajnom strpljivošću
(ta ona je kraljica dvorišta i gnojišta!)
sve do trenutka blistave spoznaje
da mrak nezainteresiranosti ne leži
u nedostatku atraktivnosti njezinih bataka
nego u notornoj činjenici da mu se naprosto ne diže:rofl:

naravno, pametne koke brzo shvate
uzročno-posljedičnu vezu njezinih podočnjaka
i nagli oporavak glavne sultanije
koje li koincidencije:rolleyes:
iza susjednog plota čuje se lepet
mladih pjetlića
tek pripuštenih na livadu iz svoje skučene gajbe:D

i tako to ide
kokot i dalje gazduje u svom dvorištu
koke i dalje marljivo zobaju svoja zrnca
tek tu i tamo
diskretno svrnu pogled
na svoju supatnicu

gle, koketnim je krilcem zastrla krijestu svoga metuzalema
da sakrije svima poznatu činjenicu
kako joj oko čeznutljivo viri u tuđe dvorište:kava:

Sven Adam Ewin:

a kad se već o frulici radi,
koju si neoprezno izgubila pa našla
pitam te: kako ćeš je podići sa zemlje,
kad se u nju uvukla zmija koja je ugrizla kleopatru?

pogledaj, pogledaj, molim te,
rep joj viri iz devete rupice,
a iz piska joj psiče palucavi jezik otrovnice.

i kako ćeš je onda podići iz trave pitam te,
da bi zasvirala bogovima?

da vidimo:
ako je uhvatiš sa dva prsta s one strane na koju izlazi glazba,
zmija će se munjevito izviti i ujesti te za palac.
ako je pokušaš dohvatiti grešnim usnama,
naranče i smokve u tvojoj zdjeli na stolu
prokrvarit će
prije
tebe.

idemo dalje: da nožem usiječeš rašlje od svibovine
i pokušaš joj pričepiti vrat,
ona će se uvući
dublje
u šupljinu
i više nećeš znati na kojoj strani svirale vreba joj glava.

da frulu pritisneš nogom? ali draga, pa ti si lijepa nimfa,
u butinama ti je divlji sirtaki, nosiš otvorene sandale, suludo.
taj ples sa satirima zmija ti nikada ne bi
oprostila.

a da zapališ baklju?

da,
doista,
to bi zmijicu otjeralo, ali, kako ćeš pred bogovima svirati u frulicu,
u kojoj ne spava kleopatrina zmija?

oni te neće slušati,
ako u glazbu nije uključena i smrt.


Ja:

o pjesmi koju je SAE napisao, ali je još nije stavio ovdje na čitanje.


ne možeš naprosto puhnuti
i istjerati je volumenom funkcionalnog kapaciteta zraka iz svojih pluća
ne možeš je niti pričepiti o zemlju,
rašljama ili petom
(koliko se samo puta spominje nečija bolesna peta, ccc, kojeg li neopreza)
nije zgodno ni sažeći je plamenom,
jer, drvo je tako podložno oksidativnoj destrukciji
ili truljenju bez kisika,
pa bi od frulice ostalo samo malo neiskoristivog pepela.
a i žestoko bi smrdilo, fuj

a jesi li probala šutnuti je u vodu?
u neku plitku lokvu,
ne mora biti ocean.
samo je opali, dok ona guja iznutra ne viri.
da vidiš kako će hitro odvijugati
kad osjeti da voda prodire u njeno drago skrovište.

a frulica će plutati na površini.
dohvati je, otresi, i stavi u zavjetrinu da se osuši.
na njoj će još uvijek svjetlucati ostaci zmijske krljušti,
taman dovoljno makabristički
da ona pijana gomila odozgora
neće primijetiti ništa.

SAE:
problem je, x, što će se pijana gomila otrijezniti da mogu ponovo piti uz zvuke frulice i opet će biti: ili sviraj, ili smrt!
ili sviraj do smrti! što je izvjesnije kad su u pitanju raskalašeni bozi bez empatije!

ja:
pa kažem, ta će frulica još uvijek zadržati na svojoj površini dovoljno prijetnje i straha, mirisa grobljanske zemlje, ustajalog zraka i smrću opaljenog drveta, i služit će svojoj svrsi: uveseljavanju nerazumnih nebesnika, ovisno o vještvu sviračice. glavno je da se ova snašla: izbjegla vlastitu mučnu smrt uslijed neuroparalize zmijskim otrovom. ne gledaj tako fatalistički!
eno ti tamo, gdje pišu razni učenici i maheri, prouči

SAE: dobro, dobro! (pomirljivo ću ja)

ovo je napisala moja prijateljica mai, nakon što sam ja njoj opisala djelić svog dana. nakon toga se na jednom sajtu vodila pomalo glupava diskusija koja je pokazala koliko ljudi zapravo, ne samo da ne shvaćaju što je pisac htio time reći, nego nemaju osnovnu empatiju prema drugima. ne samo da, naravno, ne mogu osjetiti kako se drugi osjeća, ta to je isključivo stvar vlastite svjesnosti, nego nemaju čak ni toliko imaginacije da se uvuku u kožu glavnog aktera. no, ti isti tako zdušno i uživljeno prate one suljoman-sapunice i tresu se od straha dok glavni junak filma odlazi u nepoznatu opasnost.


MAI :
..I KAKTUS JE CVIJET!
Kako moj prvi zapis ove godine nije ugledao svjetlo dana ne stoga što je bio loš a ja dobar autocenzor već naprosto iz nesmotrenosti jer ne stisnuh pravu tipku oliti dirku! A dirkao me jako, no otišao u vjetar kao i toliko toga. Stoga, ovo objavljujem i ovdje, gdje možda i pripada?
Ma nije tako strašno, ne brini, proći će! Reče ona. Bila je u stoput goroj situaciji. Njoj osjećaji čine dobro. Kad ih nema, onda je aparat... savjestan, brižan, osjećajan, ali defektan. Često sam znala reć da je roba s greškom, jer nema ono jedino što je samo njeno! Moje! Za mene, za moju dušu. Čovjeka ti ne može nitko zamijeniti, nitko. Prijateljstvo je drugo, djeca su drugo, veselja oko knjiga, izleta, prirode, znanja, posla, veselice su drugo. I ne dolazim na Štros zbog njega. I znam da nema nade. Jer da ima, on bi bio samnom! Da me hoće on bi bio sa mnom. Žal za onim što smo kao dvoje mogli biti, boli me još uvijek ta nezavršenost, ta priča o tramvajcu koji mi se slučajno obrati? No, oni, muškarci, jesu upravo takvi. To znam već dugo godina. Naučila se, iako je to mojem habitusu nepojmljivo. Biti obični sirovi prostak, a većina su baš takvi. I on. Ne, nikad ga više neću kontaktirati. Naprosto ga ne zanimam. Uopće. Samo, umorna sam od praznine, ne od tolikog bola, na njega sam naučena ko magare na batine. Na činjenicu da nisam napunjena ljubavlju. Nisam napunjena ničim, ne obnavljam svoju energiju, nemam od čega. Sve ono čime se inače s radošću i dalje bavim, više mi nije dovoljno. Što sam starija treba mi više snage za živjeti. To ne mogu nadoknaditi prijateljice, veselica, knjige, ni drugi ljudi. Treba mi dodir, svaki dan, da se naprosto osjetim živom. On ili neki drugi, ili ni jedan, nema veze. Obično nije ni jedan. Ja sahnem, ko kaktus. Sušim se. U trenutku čitanja poruke osjetih dašak smrti. One od koje kaktus sahne. A bio je trenutak taman za poći. Danima su se misli vukle u kutcima vijuga spremne izaći, a ovih nekoliko tvojih pogodilo je ko užarena kugla koja juri svom nastanku. Ili nestanku? To je misao zbog koje se razlikujemo od ovih svakodnevnih bloških ljudi...moja Barbara, moja Koka i ja! Tri nonice koje venu i sahnu nenapunjene ljubavlju! Ismijavati se esenciji života (to upravo često i ovdje činite a da toga možda niste nit svjesni?) nije drugo do li ostajati..bez nje! Ostali ste bez ljubavi davno već al toga niste nit svjesni. Lakše se ismijavati iz tuđih života nego li imati svoj. Pogrešan? Nikakav'? ali znaš da je tvoj i ne odričeh ga se. Vratih se doma iz Armanija (on bje na neki način okidač) jer morala sam ovo večeras napisati. Nisam ju čak niti pitala jel smijem? Iako nit ona ne zna tko je Barbara? Ta ima nas toliko Barbara.

Z:
Tko god je ovo napisao ne sviđa mi se .Svaka žena lijepa je na svoj način.Čemu pesimizam praznina i tuga.I kad se zatvore jedna vrata otvore se druga.Samo je pitanje da li smo sami sebi spremni dati šansu.Ne zaista mi se ne sviđa ovaj tekst.I kaktus procvate neki samo jednom u pet godina,i onda je tako divan.NE,NE SVIĐA MI SE OVAJ TEKST SORRY

D: Žena realno nažalost kaže, istinu samo.

MAI:
hm...Z. , vjeruj mi ni meni se ne sviđa da se nekom ono što ja pišem mora sviđati! istina, na fejsu postoji glupi lajk, but...slobodno ga ne moraš stiskat! da sam ja netko (poput one indexove, al ne sajta već vokalne grupe) sigurno bih uvela na fejsu rubriku...ne sviđa mi se! a opet, da sam ne daj bože bog, ukinula bih fejs!

btw Z, zar je pesimizam zabranjen? proskribiran? nepoželjan? ta jasno je da napredak čovječanstva zahvaljujemo upravo ljudima koji su promišljali i bili nezadovoljni! da smo bili samo(-)zadovoljni i nadalje bi ko svinje bauljali po blatu ili skakutali s grane na grani! živjela različitost. zašto misliš da lijepe žene ne mogu tugovati? pače, ima jako puno lijepih i pametnih žena, začudo!

i kaj ti znači tko god? hm..moja malenkost, if i my say?

Z:
mai, mislim da sam jasno napisala komentar, sad sam skužila tvog osobnog teksta.Nitko nikom ništa ne brani osobni odair je kojim će putem netko krenuti..Ali ako taj svoj odabir javno obznani mora biti spreman na drugačije mišljenje .Molim te pročitaj ponovo ja tvrdim ;DA JE SVAKA ŽENA LIJEPA NA SVOJ NAČIN,za mene ne postoje lijepe i ružne.Kao što ne postoji ni razlika između ruže i procvjetalog kaktusa.Za mene ti jesi NETKO da nisi nikad ne bih čitala tvoje komentare a kamoli se upuštala u bilo kakvu prepisku.

MAI:
pa da bi uopće mogli komunicirat, valja nam se uvažavat! pa tako uvažavam i ja tebe...za mene je ovo bio jedan trenutak jedne žene koja ima trenutni ljubavni problem...koji rješava tako kako zna i umije. nije mi strano budući da sam i sama u takvim situacijama u teškim situacijama...a i općenito...sve što je ljudski nije mi strano (reče jedan pametan čovo) nismo svi isti..dapače, nekima je ljubav kao zrak! nažalost, onda tu ljubav dignemo na pijedestal (kao i osobu koju obožavamo) pa srozamo sebe! no, to su već priče koje sežu u djetinjstvo, odgoj, ljubav roditelja (ili uskrata) i tak...no sigurna sam da svatko nađe svoj put iz labirinta čak i tako da ga ne...nađe! btw ljepto je u oku promatrača ali priznati ćeš kad primiš ružu da ne naletiš i na bodlje! recimo da postoji mala razlika med njima? a što se javne pričaonice tiče, ponekad samo podijelim neku misao više radi sebe iako se slažem s markuzeovom..ono što doživi jedan čovjek, dožive i svi ljudi!

mah:
ovo sam iskopala iz svojih bilješki, čini mi se da bar unekims egmentima odgovara temi:treba pisati, vjerojatno je to jedan od ventila. naravno, shvaćaš da to ne riješava problem, ali izbacuje suvišak napetosti. život ide dalje, ne može se utjecati na druge ljude, no samoubojito pobjeći u tugu, odnosno prepustiti se tomu, ne treba uopće tragati za krivcima, i ni spomena nema da smo zbog toga neuspjeli. to je zapravo jasno, iako se svi mi pitamo i svodimo račune i u tomu nalazimo neke svoje minuse. možda se radi samo o akutnoj krhkosti i manjku obrambenih mehanizama. akutnoj. a naprosto nismo u situaciji da sad mislimo samo o svojoj patnji, ne da špotam, nego naprosto nije uvijek prikladno niti konstruktivno. kako možemo uopće drugačije biti nego upravo onako kako mi je jučer rekao moj dragi čovjek s kojim mogu razgovarati o svemu: prema čovjeku biti totalno iskren, bez prenemaganja, laži, konstrukcija i mehanizama tipa "kako najbenignije raščistiti stvar". razgovarati kao s osobom, ne kao objektom ljubavi,, žudnje, savjetništva, ispovjedništva... onako kako bismo samo željeli da razgovaraju s nama. nemamo, očito, na žalost, pravo biti bezvoljni. imamo s jedne strane to pravo, da doživljavamo taj osjećaj, ali isto tako i mogućnost da taj osjećaj odmaknemo. ne kažem obavezu!, nego mogućnost. jer, život će ionako pokraj tebe prolaziti, bio ti u bedari ili ne. a svjestan si da postoji samo jedan jedini koji pripada tebi. i ako ga dopustiš provesti u bedu, o tome si odlučio sam. bolje reći, prepustio si svoju odluku o sebi samome vjetru u nepovrat. gruba sam, znam, i nemam pravo soliti pamet, ali pokušavam sa strane, što objektivnije, prikazati situaciju i mogućnosti. znaš, čovjek je u biti cijeli život sam, i nema osobe koja bi ga 24 sata držala za ruku. nekima to treba, čeznemo da nam se to dogodi makar na mjesec dana. tjedan. ma jedan jedini dan. no, toga nema. naprosto nema. barem sam ja tako naučila da jest. cijeli život. i shvatila da jedina ja mogu utjecati na sebe samu. otkud mi snage? nemam pojma, zapravo nemam puno snage, nemam. ali ono malo štoimam upotrebim korisno. m,a puno bih još o otmu.
pa pitamo: no, i što misliš da bi bilo dobro za tebe? prvo za tebe, a onda ćeš moći misliti na druge! jer, treba znati biti sam. tek kad si sposoban potpuno biti sam, a da se ne osjećaš loše, onda možeš biti dobro i s drugima.

i čini mi se da tekst nema veze s patetičnom tugom, samosažaljenjem, pesimizmom i prazninom. a najmanje s ljepotom i pričama tipa ružno pače koje odraste u krasnu labudicu i skromna biljka koja procvjeta prekrasnim cvjetovima kad-tad. pa da kad-tad netko vidi tu plemenitu ljepotu (eh, sad se više ne metaforizira, nego prstom ukazuje na "ljepotu duše"). i nema nikakve veze s pseudopsihologijskim floskulama koje se vuku po netu, a naklade dosižu u nebesa.mai, piknula si, što bi se ono reklo, u sridu!

Z: Mislim da na sve ovo bilo koji komentar je suvišan.Ako je floskula za VAS da je svaka žena lijepa i da treba biti svjesna sebe i svoje osobnosti ja vam stvarno nemam što reći više na tu temu.Samo bih vas zapitala zašto se niti jedan muškarac nije javio za komentar.Ugodnu večer vam želim i lijepi pozdrav od rascvjetalog kaktusa

mah: da, komentar je prilično suvišan. jer tema nije ljepota žene i jel treba ili ne treba biti svjesna sebe i svojih osobnosti.

D. kaže:
"..Ponekad (kao, evo sada) se upitam ... a, da se to netko ne zajebaje sa nama, netko od dvoje, zapravo od jednog (ako se zajebaje)
Macher18 (nekako mi je potpunije i smislenije, ovako sa ovim "c" ... ne želim reći da je inače besmisleno, ali yebga, ja to uvijek čitam na njemačkom, i fali mi "c") Discipulus ... dodje mi ponekad, kako rekoh, da zamislim da je to možda jedna osoba, koja nas malkice vozika, preko šahovskih polja i tako to ... svašta nešto ... a, možda i nije.
Sve u svemu, vozikanje, kako god bilo, je, za običnu poeziju jako zakučasto, ali kao neobična poezija, jako dobro, poučno, zanimljivo..."

neka mi oprosti disci
na zloupotrebi
njegovog osobnog prostora,
no moram ti odgovoriti:

1. ova ideja
da se preimenujem u
macher
nije loša,
asocira na MACH,
nadzvučnu brzinu,
samo bi zvučala pretenciozno

2. možda i ima nekih sličnosti,
samo pogledaj bolje,
po bogatstvu asocijativnih elemenata,
referiranja na druge književnike i pojave u svijetu,
da se i ne osvrnem na prave leksičke viktorijine slapove
po silini i zvučnosti sintagmi,
neusporedivo sam siromašnija, skučenija i suhoparnija
od discija

možda zato što pišem
intimistički,
toliko osobno
da u svojim emocionalnim eskapadama
ne zamjećujem
ništa
osim onoga što u meni povremeno
kuha
i nije me briga
hoću li u tom svojem piskaranju
iznaći još koju paralelu s vanjskim svijetom

osim,
hm,
kad bi uzrok mojeg pjesničkog oduševljenja bio
dovoljno blizu

pri tome ne mislim na discija,
iako bi i to bila odlična opcija,
naravno čisto u umjetničko-pjesničkom kontekstu,
da uživo razgovaram s tim hiperproduktivnim sjajnim poetom

mislim
na komada
koji me,
na žalost,
ne šljivi ni pol posto

odgovor svenu adamu ewinu:


gdje smo?

postoje samo dva konačna mehanizma:

ili u crnoj rupi
gdje ćemo oboje postati špageti gluona
ili u totalnoj entropiji
udaljeni jedno od drugog beskonačno
jer, znaš,
usprkos tamnoj masi i tamnoj energiji
utvrđeno je definitivno
da se svemir neumitno širi

A: - hm...a kaj je najgore moje valentinovo baš pada čini mi se u petak...i sad ti izbjegni armani i feštu?

B: - nema šanse, ha, ha, tam buš kuhana i pečena

C: - jebes dragog ak te vodi u armani za valentinovo haha

A: - a tko zna možda dojaše neki konj na princu i odvede me nekam drugamo?

B: - mislim da ćeš rođendan za svekoliko pučanstvo odslavit tamo, a s dragecom otići na neko tajno mjesto koje će on odrediti kao iznenađenje

A: - btw , C, ja ti nemam dragog (barem ne onog stvarnog srcu dragog)...i ak me baš pitaš..hm..unatoč konjima i prinčevima nekak trenutno bi baš tam bila za svoj ročkas!

C: - onda samo uzivaj.. glavno da ti je lijepo

A: - hej B ...upravo sam danas javno rekla na jednom sajtu da ću se odreći trenutne pričuve...dakle ja sam slobodna i solo cura i možda je baš dobro tak u čoporu proslavit svoj ročkas dok svi drugi slave valentinovo?

A: - dugo već ne volim svoje rođendane. kao prvo ukrali su mi ročkas jer sad svi slave valentinovo..nije to ko nekad mogo si u koji kod hoćeš restoran otić bez rezervacije (tad valentinovo nije bilo tak značajno)...a imalo je i smisla! volim dobro jesti u dobrom društvu...a kako sada stvari stoje...no chance!

B: - ha, onda ćeš se barem baviti onim što najviše voli, onak za svoj gušt, bez obzira na datume i ostale kerefeke: plesat ćeš!

A: - toooooooooooooooo uvijek mogu, hoću, volim!

C: - rezerviras ranije...

B: - za koga? doduše, ja sam znala rezervirati mjesto u poželjom restiću samo za sebe. solo. i uživati bez čekanja da me netko povede.

A: - eh C, ...rezerviram s misterom x a na samo valentinovo recimo sretnem mistera y i bi to susret onak za pamćenje?
hm...bilo je dovoljno ročkasa uz svijeće...ovaj će bit baš onak kak veli B ...čoporativno! još samo da nađem neku divljakušu kak je bilo prošli petak dok smo divljale do 2 ure...ha ha...super provod!

B: - ma ja ću udahnut duplu dozu iz pumpice i eto me tamo, da divljam skup s tobom

C: - tak i ja radim B., tocno .. uvijek sretnes nekog pozeljnog kad se najmanje nadas.. a i poslje otic na grupno divljanje nije lose .. mozda i ja dodjem, da ti cestitam :))

A: - nakon esplanade, kordića, pavela, zlatne školjke...hm...nemrem se nit imena sjetit...bje to davno. ovi ročkasi se više ne slave...a i jedini s kojim bih htjela je pok...tak da...tnx B!

A: - nekako sam počela zadnje vrijeme više cijenit žensko društvo neg muško! tko bi reko...al tak je

C: - i ja sam imala tu fazu.. pa se nakon nekog vremena opet vracam muskom drustvu

B: - hm, ja od muškaraca okupljam oko sebe samo prijatelje.
bit će da mi rastu brada i brkovi, cice i guzice se smanjile do mikroskopskih veličina, ha, ha. ili možda smRdim po kolomazu, češnjaku i zmazanaim čarapama, onak kak počesto smrdiše muški rod, ha, ha. pa me valjda prepoznaju kao svojtu i dio ekipe, tko bi ga znao.

A: - C, , ja sam ipak malo naprednija od tebe...bar po godinama tak da bi prije rekla da ćeš ti tek doć u moju fazu...a nakon nje baš i nema samo tako povratka na staro (muški rod)? sve čekam da me neki zadivi..al ne svojom glupošću?

A: - pa i u menie sve veći broj muških prijatelja, B, ...al ja bih za promjenu baš onak..pravog ljubavnika? pa mi poslije može postat...prijatelj ha ha!

A: - a dobro je kad ti ovak javno prsluk pucam...znači da te ne zanimaju šareni papirići u koje će se dotični zamotat...već baš onak sadržaj..glavom i bradom! pri tome baš je i glava i brada jako poželjna?

B: - draga, znaš da meni nije toliko važna tehnička izvedba, nego više polažem na umjetnički dojam.

A: - no, kako sam tipično vodenjački počela sama sa sobom pričat, a kako ne bih i sama počela izvodit dvostruki aksl...kidam nalijevo! eto jedne od prednosti rada u državnoj firmi...moš otić na bolovanje i trkeljat na fejsu!

A: - znaš mala (mislim da te mogu ne samo po šibice već i po cigarete) mogle bi nas dvije jednog dana tak zajedno ušetat u neki muški...ok koral?...tek tolko da potrošimo petarde kaj su zaostale od novog leta? i onda promatrat efekat od tog? jel vjeruješ da mi je to baš onak neki sanak pusti ha ha!

B: - draga, ima onih koje uopće ne zanimaju takve igračke i igrice sa mnom. nemaju isti interes. a oni koji imaju i koji bi se rado poigrali, odustanu jer se boje da se ne raznesu, neoprezno.
valjda misle da bih potpalila krivi fitilj u krivo vrijeme, ko zna.

A: - ma znam i ja da ti znaš da pametna i zgodna žena nema šansi! no, što mogu...mene baš pale takvi koji se usude upravo s takvima...a osim igre...što je važnije u ovoj dobi? ta nećemo valjda pokoravati već pokoreno, osvajati izgubljeno...ta nismo (k)hanibalice da vičemo: uostalom, kartagu (muškarce) valja razoriti?

B: - jel ti to kradeš misli? ne, ne treba ih razoriti, non delendos esse, i mene pometu oni koji se usude, osim toga to nije rekao hanibal nego katon, nema veze, oni to ne znaju, a misle da bi bili razoreni. ajme, otkad vesela igra s nekim razara, osim možda nešto igračaka...

A: - vidiš kako su nas krivo učili...ne samo glede hanibala!

A: - btw sad u tri minute naučim više o hanibalu i katonu nego prije u godinama učenja povijesti? btw piše da katon nije ratovao već samo pisao...ha ha...vidiš kak je i onda bilo muškaraca koji su ratovali i onih koji su pisali! reklo bi se da baš i nisu evoluirali? ili se to meni samo čini po pitanju...razaranja? govorimo o kartagi naravno!

B: - u početku bijaše Riječ. a tek onda je kain ubio abela.

A: - i za kraj, da se vratim vodenjacima...iako ti nisi ta ziher se činiš takvom? mora da imaš nekog vodenjaka u sebi...barem u nekom ako ne podznaku a ono veneri, marsu ili nekom drugom..satelitu?

B: - rekli mi da sam u podznaku vodenjakica. a da imam sve neke ozbiljne planete zgurane jednu do druge, jupiter, saturn, mars, mjesečinu, i da je to tako jaka kombinacija da mogu ubit, ili dati život. očito je prevagnula ova druga strana. dosad, koliko znam, nisam nikog utamanila. ali sam odabrala neke čudne šamanske putove...i lijek i otrov, ovisno o dozi, ha, ha