nereducirano tekstovlje

moja prijateljica povodom pjesme o tipu s čipom u glavi: "...hm...ti pesoljubica...tko bi drugi čipiranim nazvao svoju...želju? hm...možda ni ti nisi dobro obilježila teritorij? a možda je teritorij...ex teritorijalan...pustopoljina čista koju u stvari nitko neće osim otužnih....zemljoposjednika!"


odgovaram:

a možda sam i ja ubilježena,
možda mi je umetnut neki potajni virus,
ko u davna doba arheja i prvih protista,
možda neka meni slična genska sekvenca koju je moj imunosni sistem prepoznao kao kompatibilnu,
pa se usadio u moje stanice i replicira se,
replicira do beskonačnog,
a onda u obliku neke besprizorne pjesme izleti,
pa se opet vrati unutra...

miris.
samo ono
što se može osjetiti kao feromon mojeg osobnog prostora,
i tu se usude zalaziti samo oni koji
prepoznaju okruženje.
za sve druge sam nezanimljiva pustopoljina
i samo se zbiljam jako pohlepni
zemljoposjednik
zaleti da ogradi moj teritorij. da ga otme.
neki zamole za najam. pa se pogodimo, cijenu i rok.
neki se nasele ne pitajući, koriste se mojim bazenima i teniskim terenima,
hladovinom mojeg vlastitog drveća i mahovine,
a onda odu,
ma taman sam im narezala malo sira, natočila čašu...

ne ulazim u tuđa dvorišta,
ne.
samo primam one koji su iz njih otišli.
neki pokupe moje dijeliće i odnesu ih,
neki svoje nesebično dijele,
a nekima ih darujem s radošću.
makar znam da im više nisu na vidiku svjesnog korteksa,
nego im prijeđu malo dublje,

tamo gdje pohranjuju sjećanja gladne životinje.

I još si sve nešto mislim, ma već desetak dana, čudan razgovor s dragom frendicom, ma žena dobra ko kruh, topla i čestita, sjedile mi u nekom zadimljenom kafiću i čavrljale o životu.

Nekako me ono okoloprazničko raspoloženje pritisnulo, malo radosti dodatno uspaljene lampicama, šarenilom i stalnim druženjima i osmjesima isplahnulo se kao hamper vode na cestu i nisam usprkos fasadeksu mogla ne spomenuti vehementno zanemarivanje mojeg kratkog postojanja u životu dotičnog bezobraznika. Jer sudim po formalnim bespotrebnim pitanjima i rečenicama dobačenim usput, pri odlasku, na štengama. Pa onda, valjda, iskonstruiram po diktatu nerazuma i vlastitih čežnji, da još nije sve gotovo. A mi medicinari smo tvrdoglavo uporni i uvijek želimo znati zašto. Jer, bez dobre dijagnostike nema ni adekvatne terapije, zar ne? Pa mi se na licu vide sve one suze stisnute pod trepavicama, bježe ispod kože, duboko, i ostavljaju bolne nabore na čelu i obrazima.

I onda me prijateljica suosjećajno tješi govoreći mi nešto što je njoj povjereno, nešto što uopće nisam trebala znati, nisam smjela znati, i bilo bi najbolje da nikad nisam saznala.

I ne zna moja draga prijateljica da to nije bilo njoj povjereno iz tuge i jada, nego samo zato da bude vezana osobnom tajnom, jer, znati nečiju osobnu tajnu podrazumijeva lojanost, povjerenje i obavezu o šutnji. A tako i suosjećanje, dakle, suposjednica tajne iz visokomoralnih razloga mora stati na stranu posjednice tajne. To se odnosi, naravno, i na zabranu činjenja zločestoća toj istoj, kao što je npr. možebitno upucavanje nečijem frajeru,pogotovo ako je „vlasnica“ dotičnog šarmantnog komada ona ista tajnoposjednica. Da, mi medicinari smo stvarno nesnosni u tom traženju za pozadinskim zračenjem.

Elem, požalila se dotična mojoj prijateljici, koju je tek površno poznavala, da je jako tužna. Jer njezin dragi nije adekvatan u krevetu. Naprosto mu se ne diže. A ona je mlada žena, naravno da ima svoje potrebe, zbog toga su toliko puta prekidali, no nikako da se stvari poprave. Željela ga je ostaviti, čak i je našla nekog dalmoša i s njim upražnjavala veselja koja su joj nedostajala. A ovoga namjerava i napustiti. Oh, što da radi? Moja ju je dobronamjerna frendica mudro svjetovala: nemoj ga ostaviti, još si mlada, ali nećeš tako zadugo. Drži se čovjeka koji je pošten i dobar, takvog nećeš baš lako naći.

Očito da ju je ova poslušala. Naravno, nije ni mislila definitivno to riješiti, nego se samo, onak, ženski pojadati. Jer, ne pričaju se takve stvari tek friško upoznatoj ženi iz društva, osim u cilju da je se ima na vidiku. Pomirili se oni po ne znam koji put, čak otišli na more, ma ljubav cvate, pa se opet pokefali početkom jeseni.

Pa, eto, uletila ja u tom međugasu, luk jela i luk mirisala, ali glavno jelo se još pržilo, ova to nanjušila i zgrabila opet svog dilbera i ne pušta ga više iz svojih rotvajlerskih ralja. Vjerojatno sam mu toliko digla… ego… da mu je bio dostatan za ostanak s njom. I sve se to poklapa s njegovim pričama o tome kako ga ona seksualno ne privlači, nema leptirića, i činjenicom da je prije imao gomilu veza koje su trajale taman do one vremenske granice kad se pošteni parovi uz sve peripetije uvodničkog hofiranja počinju ozbiljno pitati: your place or mine?

I sad mogu o tomu okretat i obrtat do beskraja, ništa se ne mijenja. Njemu naprosto nije stalo. Ili sam ga precijenila (opet ovaj odurni crv nade da još nije izgubljeno)? Možda nema muda. Čak ni toliko da mi pošalje poruku i čestita novo leto.

Šic, glupačo! Njemu zapravo nije stalo!

Jučer sam tako, slučajno
Između dva čaja s medom
Čula
Da si čipiran
Da sam se uvukla u te nepovratno
(ruka se podiže k srcu)
I ostala zavijek ovdje
(prsti kuckaju po tjemenu,
Uz zavjerenički smiješak onih
Koji poznaju situaciju
U povjerenju i strogoj diskreciji,
Dakako!)
Čipiran
Kao zbunjeno štene
Odbjeglo od nemarnog gazde
Zalutalo u tuđe dvorište
Ta dobio si svo gostoprimstvo koje čuvam za posebne goste
Ne, nema tu samilosti nad gladnim smrznutim beskućnikom
Ni patetičnog češljanja ofucanog repa
Ni milosrđa zdjelice s hranom i vodom
Samo sam se držala Pravilnika o postupanju dvaju bića u svemiru
Kažu da sudbina dovodi one koji su potrebiti
Onima koji su potrebiti
No ovdje se nije dogodilo ništa, baš ništa karmičkog
Ta ne držim u ruci hardver čitača
Za kristalnu pločicu vlasništva

To su samo
Moji ludi leptirići
Odlutali u tvoje misli
I sad ih nosiš u sebi kao srebro pod svojim šeširom

Pitam se, pitam,
Koji nas šejtan to tjera
Ko daleke sjeverne ptice
Da vraćamo se na mjesta
Opet i opet
Da sretnemo svoju tugu
Vuče nas baš kao krivca na locus criminis
A onda sjednemo
Blaženi i mirni
Kopamo po ožiljcima,
Kao što rade majmuni kad trijebe buhe
Razgledamo stare rane
I skidamo suhe kraste s koljena

A onda kroz živo meso
Srču nam bolnu krv
Oni, baš oni
Kleptomani
Mala djeca što kradu sitnice po dućanima slatkiša
I ližu po skrivečki, presretno i slasno
Daleko od, ah, tako ispravne sigurnosti obiteljskog stola

I nije ih briga
Za ono malo straha
I nije ih briga
Neće dobiti po prstima
Pa to je samo jedan griz čokoladice, zaboga
I nije ih briga
Što su nam raskinuli meso, rasparali utrobu
I pojeli pola duše

Možda je vrijeme da dogovorim kirurga plastičara
Ili barem par doza transfuzije?
B, rhesus pozitivna

ma baš se već i zabrinula za tebe, jel te samo peru ljetne vrućine i školski praznici ili ti se nekaj pripetilo drugo, nedajbog loše, nadam se da naprosto nemaš vremena za landranje po internet-bespućima i prazninama, doduše tu se najde i pokoja pametna stvarca.

evo meni vikend prošao pod dekicom i temperaturom, ufatila me neka viroza, puni nos šmrkalja i sve grebe u grlu, neki dinosaurovirus, sve me boli, stare kosti, ha, ha.

ma bila ja u petak u društvu opet, oni s kojima sam slavila novo leto, i baš je bilo zgodno, namještaju mi jednog tipa. dečko jako drag i mio, sladak i dobričina, no ima isto kao i ja svoju žalosnu povijest neuspješnog braka, neuspješnih veza i neostvarenih ljubavi i isto je blesav ko i ja da dolazi na mjesta gdje susreće svoju tugu i ono što nije mogao dobiti.

baš smo blesavi, ne zna da ja to znam i da ga razumijem, ja još uvijek blentavo sanjarim o svom gitaristu koji je tako bezobrazno bez riječi okrenuo leđa našem druženju i vratio se svojoj rotvajlerici. kaj buš, neće dečki danas se ni potruditi da dobiju ono bolje gdje bi bili sretniji, nego kukavički tavore i migolje u neslavnim vezama koje im donose bijedni minimum sigurnosti, a maksimum neispunjenosti i dosade. pa zato okolo škicaju i kradu sitnice, ko mali kleptomani u dućanu sa slatkišima.

i tako mi moji frendovi namještaju isto jednu takvu dušu kao što sam ja, koja se batrga sa svojim avetima prošlosti (joj koja glupa sintagma, fuj, sramim se svoje nemaštovitosti), i koji ni sam ne zna kako bi dalje jer ima petsto važnijih problema, nema zaposlenje, radi honorarno, za malo para, nesigurno, podstanar, i svi misle da takve probleme ljubav zaliječuje. ma varaju se, kad si u takvom stanju nisi sposoban za ljubav, niti imaš snage za započinjat i truditi se oko drugog čovjeka. znam po sebi. sad mi nije do ničega, samo razmišljam hoće li sinek proći maturu, upisat se na faks, hoće li dobit još koji epileptički napadaj (skinuli ga s terapije, već dvije godine nije dobio epi-napad, dobro je), i onaj drugi zmotanac blesavi koji je napustio faks i sad ko budala ustaje u rane sate i dolazi doma sav premoren s posla za malo para, nikakva budućnost, nema perspektivu, i postao malodušan. da ne pričam kako mi se samo spava, kao da organizam hoće stavit me u hibernaciju da se ne raspadnem do kraja. bljuf! i onda drugi misle da će ljubav sve spasiti. ma drek. ne vjerujem ja već odavno u takve priče.

niš, idem sad delat, na poslu sam,imam zimicu i tresavicu, nemrem si priuštit nikakvo bolovanje. a onaj bivši iz singapura me stalno zove, trenutno je u zg na godišnjem pa mu je valjda dosadno pa bi se štel z menom družiti, dobila sam na poklon od njega za Božić parfem i ivsenloren maskaru i dao mi nešt love da mi se najde, ma brižan i skrban, ali ubitačno emocionalno isprazan, osjeća samo moralnu dužnost i onda uživa u osjećaju da može činiti dobra djela, to mu valjda uzdiže ego. no, jako je pristojan i ne nudi mi i druge konkrevetne benefite, valjda zna da bih ga nakon neslavnog raskida šupirala natrag u singapur, ha, ha. dobar čovjek, ali ne znam što bih s njim. eto, niš posebno, samo moram čekat još tri mjeseca do proljeća, bljak. a onda možda zasja neko toplije sunce.

„spomenar neostvarenih priča, događaja, očekivanja? hm...morao bi to bit neki veeeeeeeeeeeeeeeeliki muzej?“

ah, ja sam već počela slagat tak nekaj,
u tomu ima svašta, baš svašta

nedoigranih partija šaha,
nekakav play-off koji se nikad nije zbio,
morske obale nedoplivane,
neoplovljeni tropski otoci,
nedohranjena živinčad za koju se vidjelo unaprijed
da su opasne zvijeri gadnih očnjaka,
no ja imam debelu kožu i izvana se ne vidi ništa, baš ništa
neispušeni cigaretlini na nepostojećim jastucima
(zapravo, post festum nemam potrebu za cigaretom),
neke pjesme bez refrena,
prekinute rečenice,
odbjegli pogledi,
neizgovorene misli,
nedočekano vrijeme,
nedotaknuta ramena,
neljubljene usne,
prevrnute figure, razbacane igračke
ugasli mobiteli s neizbrisivim porukama
i rukom na mojoj guzi
nikad se nisam razumjela u te moderne sprave
uzalud pritiskam delete, delete, delete, psmtr, ja sam jebeni tehnički idiot!

kako da počistim ovaj svinjac, već sam se odavno otrovala domestosom
u upornoj nakani da
napravim totalni čistac i riješim
mrtva jata leptira nošena jesenjim vjetrom,
a tek nedavno su još lepršali i mutili mi vid,
možda i nisu umrli,
samo sam ih ja pospremila nekud duboko u kutije,
pribodene pedantnom nomenklaturom
užarenog ženstva koje je ostalo besramno i golo
da ne gledam,
da siđem konačno s ovog križnog puta

ali kako da pospremim pustoš na police
prazne staze,
postojanje kojeg zapravo nema
nikad nije ni bilo
a moglo je biti...
obično ne plačemo za onim što je bilo dobro.
plačemo za onim što je moglo biti dobro,
a sad postoji samo u obliku neke proklete bezdimenzionalne točke singulariteta

i još se nisam otarasila one šunjajuće prokletinje
koja me zaskače iz svakog ugla
nesnosna ko svrab
s pakosnim šaptom hijene: uvijek ima nade, uvijek ima nade, uvijek ima nade…

ah, pospremanje duhovnog interijera je tako zahtjevno
neke stvari naprosto ne mogu odvojiti za nekakav muzej antikviteta,
previše su blizu, boja je tako svježa, miriši na bablje ljeto...
ipak ću ostaviti onu bijelu haljinu još u ormaru

sven adam ewin:

Čitam najnoviji post na topicu pjesnikinje mah****.
Vrlo dobre pjesnikinje!
Kaže:
„krenuo si nježno,
bijelim pijunom!“

Ali ja moram reći: ne, mah, zar si zaboravila?
Prošlo mnogo let, a ja vsjo pomnju.
Ti si vukla prva,
Ti si bila bijela!

DAMIN GAMBIT

Bio sam opsjednut šahom. Bio sam prvak svijeta.Te godine
Tukao sam Bobbya na međuzonskom turniru u Tunisu.
Bila je to kap koja je prevršila
Čašu.

Rekla si: dragi, ovako više ne ide. Stavimo sve na kocku!
Dobro, rekao sam. I kao džentlmen
Izabrao crne
Figure.

Povukla si d-4.
Ja d-5.
Ti c-4.

Pogledao sam te: damin gambit? Nasmijala si se:
O tebi ovisi, dušo!

Uzeo sam ponuđenog pješaka. Kasno sam shvatio
Da je pješak bio otrovan. I evo, sada,
Trideset šest godina poslije,
Partija se primiče
Kraju.

Otrov polako ovladava mojim tijelom,
Imobilizira periferne funkcije,
Sprema glavni napad,
Ne skriva namjere,
Igra na sigurno,
Pješaci izlaze
Na osmi
Red.

Ti hladno,
Svih osam pješaka pretvaraš u kraljice.
Slijedi okrutna iznudnica.


ja181213:


Ne sjećaš se?
ta bilo je gotovo jučer
možda i dan ranije
tjedan, "...pa zar je to neko vrijeme?..."
šotola me gurkao ispod stola
i šaptao najljepšu ljubavnu pjesmu
"... i sijed, i sijed ću te još voljeti...
nozaimeisusovo..."

pogubila sam figure usput
proždrla ih je velika bijela neman
jed-nu-po-jed-nu i žvakala u triješće

krenuo je prvi,
da, krenuo je prvi
bijelim pijunom
gledajući me u oči pomno
pa znaš da se to radi sa smiješkom gladne zvijeri u zasjedi
a moji su pješaci ostali skamenjeni
u spazmu, nemoćnoj paralizi
prepušteni sudbini i vinu

stavila sam sve na kocku
možda je to bio blef moje podsvijesti
koja je savršeno svjesna situacije
da moja crna kraljica nema ništa, baš ništa
što bi mogla izgubiti
a bijelom kralju očito nije stalo da se s d1 dočepa d8
iako na tom mjestu nije bilo ni jedne druge figure

Partija šaha

Službena objava turnira?
Kajgot
Samo stisak ruke, tihi dodir na vratu
Tu i tamo bljesnula bi površina šahovske ploče
Kao crvena manta iskusnog matadora
I u trenu figure na stolu
A ja ne znam ni pravila, ni ulog, ni nagradu

Krenuo si nježno
Bijelim pijunom
Namamio vješto u igru
Tek toliko da otvoriš partiju
Sa strane škiljeći očima sivog vuka

Ura je mjerila dane i tjedne
(zar nemamo svo vrijeme svijeta?)

Napao si skakačem, silovito
Otvorio put i lauferu
Premještao figure
Hitro kao šibicar na vašaru
Udarao teškim topništvom
pa nije to partija iz bergmanovih flmova, zaboga

A ja sam rekla:
hmm, najjače naoružanje ostavljam za finale
budala
i petljala sitnim potezima
promišljala što bi o tome rekao spaski
u ovim smo godinama daleko od amatera, zar ne
I zašto uopće gubiti vrijeme na sitnice
Ili je u pitanju samo pokazna vježba
Tek rutinski trening da velemajstor ostane u formi
Možda su mi samo zakržljali refleksi
Ni teoretski, ne, ne, pa ja se još uvijek dobro držim
A ovo je samo igra crnih i bijelih komada drveta

Gle, htio bi šah-mat?
E, ne može, ne, nikako,
Kraljica još nije pala na koljena!

Ustaješ naglo od stola
Ne sviđa ti se razvoj situacije na terenu
Ili su te omeli kibici
Ne želiš remi?

Već slijedećeg trena preturio si šahovnicu naopako
I rasuo figure.
Pogled uvrijeđenog dječaka kojem je dosadila igračka.

Ostala sam sama za praznim stolom
Slijedeća partija?
Damin gambit.
Što bi o tome mislio capablanca?

SKERCO

Ah, čime me to plašiš, mah?

Zar time što si me ostavila ovako rano u krevetu?
Zar time što si (kao u lošim holivudskim ljubićima),
Svojim omiljenim ljubičastim karminom,
Preko cijelog ogledala u kupatilu,
Napisala:

„odlazim! ne zovi me! zbogom zauvijek!“

Uostalom, da vidimo: trag karmina duboko je zaderao u staklo,
Dakle, poruka bi trebala biti neopoziva. Zatim dva puta podvučena, znači:
Ne sumnjaj u to!
Dalje: taj kaligrafski ispis,
S neprimjetnim nagnućem tvojim nježnim pasusima
Iz razdoblja koje još nije moglo prepoznati svoju budućnost,
Ostavlja suviše plačnog sentimenta u naizgled gruboj odrješitosti,
Da ostaviš utisak pod svaku cijenu. (Jesam li to dobro rekao?)

A zašto ta boja, ta teška ljubičasta, valne duljine 360 nanometara?

To je boja mrtvih usana. Zgrušane krvi ispod tanke opne.
To je boja tvojih usana
Kada bestidno
Lažeš.

Da, draga moja,
Ostavila si dovoljno prepoznatljivih znakova
Za forenzičara kalibra jednog Svena Adama Ewina.

Dovoljno,
Da se sve može ponoviti bez fatalnih posljedica. Sfumato.

sven adam ewin


ja:


ne umišljaj koješta!
prevario te tvoj okcipitalni centar

uhvatio si svojim senzibilnim neuronom,
(tko zna gdje je smješten,
još nedokazan raznim magnetnim rezonancama
u glavi, nekoj čakri, meridijanu ili sefirotu)
samo ultraviolet
kratki val velike energije
bar tako kaže spektrofotometar

nije pisalo ništa na ogledalu
ne glumi siesaj i njihovo prenemaganje,
filmovi o doktorima i policajcima
su presmiješni za moj ukus

moj ruž je žarkocrven
deborah 11
chanelova nijansa ne odgovara stanju mog tekućeg računa
boja arterijske pulsirajuće krvi
možda tek malo zagušena karboksihemoglobinom
prokleto bilo, nikako da prestanem pušiti
a twain je rekao: prestati puštiti?
pa to je bar lako
ja sam prestajao bar stotinu puta!
no ta se sentenca pripisuje i shawu
poganom ircu, đavoljem učeniku

dakle, ne umišljaj da si vidio!
tek
pokupio si mojih par fotona
zaostalih iz
moje nježne, sentimentalne priče
__________________

sae:

UVJETI EKSTREMA

Jutros je dan obećavao obiljem,
A onda sam se pogledao
U ogledalo.

Matematičkim jezikom rečeno,
Bio je to nužan razlog,
Da dan bude
Otpisan.

U nevjerici,
Pogledao sam u ogledalo još jedanput. Isuse!

Istim egzaktnim jezikom rečeno,
Sada je to bio i nužan i dovoljan razlog,
Da dan koji je toliko obećavao,
Bude
Definitivno otpisan.


ja:

hmmm, to me podsjeća na jednu priču oscar wildea.

doduše,
tamo se radilo o slici,
ne ogledalu

u svakom slučaju,
nije to onaj špigl,
nema karmina ni poruka.
možda tragovi starih dodira,
srebro se rastočilo na rubovima,
tu i tamo koja neobrisiva mrlja.
sfumato.

hofiranje

negdje nekog svibnja, 2011.


pjesma
malo o tebi
malo o meni
a bio bi bolje da je nema

o tebi
kratka bolna sekvenca jednog filma
unijela je nelagodu nesigurnog, usamljenog očekivanja
i ne znaš je li baš toliko dobro
ne znaš, a tako je zamamno vjerovati
da je dobro
dobro
koje nam onaj gore zlobno ne da iskusiti

o meni
znaš, zapravo znaš
makar ti uopće nije važno
da nisam kukavica
i u tom si trenu popustio
sitnoj muškoj sujeti
oh, pravila daju iluziju sigurnosti, zar ne?

a da nisam došla
s mislima one koja svjesno krši nebeske zakone
i bagažom kuraže u mudrost lošeg iskustva
bi li napisao sitnu porugu mojoj taštini?

možda i ne bi
galantan i pristojan,
znajući da bi me povrijedio
zakinuo vlastitu radost

no možda kasnije, čisto obranaški
u nekoj nebitnoj zajebanciji
nabacio tih nekoliko mučnih kadrova
i više ne bi bilo zajebancije

možda smo ipak oboje dovoljno hrabri
ponekad ja više znam
a ti više možeš.
kondicional: mogao bi
ne sumnjam

meni će doći dani kad neću moći
trenuci kad se osjećam slaba, umorna
i beskrajno sama
hoćeš li tada doći
ili ću pjevati ovu žalosnu pjesmu

riječi su prekrasne, tvrde, unatoč ceci,
ne bih nikad o njima znala
da nema filma
i da ti nisi pasionirani fimofil
i da ne znaš pronaći
važne riječi
u kaosu slika i zvukova.

daj me već jedamput zagrli kak spada!

POSLIJE 75.

Nema sumnje, poslije tvoje blistave „Sedamdeset pete“
(Mada mi sve skupa smrdi na B. Bakarićevu,
Ali, ne, ona ga je ćopila tri godine poslije!)
Dakle: nema sumnje,
Nekom ćeš
Imbecilu
Koji ti se bude upucavao na Forumu lošom poezijom,
Odgovoriti ubojitim citatom koji si jednom stavila
Ispod antologijske pjesme velikog S----a,
Navodim po sjećanju:

„dečec, ovo mi više miriši na cajke.
ono, skidaj, mala, dok vremena ima,
fučkaš moral dok se koko cima!“

Naravno, taj infantilac će malo proguglati stvar,
Napisati: respect!
I mislim,
Više ti neće dosađivati.

s--


ni skromno ni neskromno.
hvala.

/75

sjedio je na mom balkonu
u varteksicama i plavoj majici
bilo je to /75-te
i frfljao o tome kako će zapaliti svijet
svojim pjesmama
ne zanima ga toliko fonetika
niti njegova sestra
ljetovanja u ninu
(vojarnu u skopju je odslužio nešto kasnije,
primio moje pismo na koje nije nikad odgovorio, naravno)

došao je da preuzme stari dijanin dnevnik
pronađen u nekom memljivom podrumu
(naravno, nije pristojno čitati tuđe dnevnike,
flagrantne detalje o ondašnjim napušenim tulumim
ljudima koji su koketirali sa žutim
iako se to tada nije tako zvalo)

spominjao je mog frenda zvonkeca,
koji je gadno stradao kasnije u ratu,
a bio je prvi muškarac koji me poljubio u usta,
i to kako svira na svadbama narodnjake
(ah, od nečega se mora živjeti
iako je, čini mi se, taj melos
preostao iz sarajevskih dana,
ne opravdavaj se, Đoni!)

tada mi je još tamburao preko telefona
"daaankaa, voooliiim teee"
iako je znao da sam premlada i prebedasta
a on ima tako velike planove

i kasnije, dok sam odrastala uz usne vrele višnje
i poljsku u mom srcu
njegove su crne oči sjale divlje i žarke
znala sam da neće ostati na svojem opjevanom balkanu.

s--:

KAO TI I JA

(j. b. štuliću, negdje u amsterdamima)
vodu između sebe primijetili su kasno
kao ti i ja
odjednom su bili na suprotnim obalama
kao ti i ja
bilo je očito htjeli su preko rijeke
kao ti i ja
rijeka je bila hladna i mutna
kao ti i ja
hodali su preko uske brvi
kao ti i ja
očajno uvjereni u spasonosni čvor zagrljaja
kao ti i ja
a prošli su nemušto jedno kroz drugo
kao ti i ja
svaki na sebi suprotnu obalu
kao ti i ja
shvatili su da su dva ukleta holograma
kao ti i ja
da su dva potpuna idiota
kao ti i ja
koji nisu naučili hodati po vodi
kao Prorok.


061213:


osjećam li isto?
još uvijek?
pa kaj to tebe uopće briga!

ta notorna činjenica tebi ionako nije konvertibilna
i ne možeš je deponirati kao zlatnu rezervu
kao što rade svi razumni merkantilisti

spremila sam je zasad u podrum
u crnu vreću i dobro zavezala
da ne smeta u mom osobnom prostoru
(kakva sam nespretna, popiknula bih se na nju sto puta
i možda slomila vrat)

čekam da je odvezu komunalci
kao glomazni otpad
a možda završi
na iličkom placu nedjeljom kao antikvitet
ili u muzeju
neostvarenih veza

SVEN ADAM EWIN:

Ne čekaj me

Ne čekaj me, nisi luda. Ne dolazim garant.
Hej, čuješ li, ne čekaj me, glupačo!
Tko još čeka nekoga po kiši pa još žutoj, zaboga. Daj odrasti.
Pa to ne radi više ni onaj plačljivi Prevert. A vrućinu spominješ?
Uključi klimu.
Po mećavi bi me čekala?
Jesi normalna? Pa da se smrzneš! A tebi se valjda još ne umire.
Međutim, ako da, ima sto elegantnijih načina. Da ti šapnem jedan?
Dobro.
Budi za sat na fejsu. A ja ti opet kažem: ne čekaj me,
Nisi luda. Što si tako zapela: čekat ću te, pa čekat ću te?
Zar ne vidiš da nitko više nikoga ne čeka. Dojadilo.

I slušaj što ti govorim: vrijeme je da sve zaboraviš.
Nema nade.
Svi te lažu dok piju gorko vino za moju dušu, jebe se njima.
Jednako lažu i sin i mati, moral se srozao, dušo.
I zato sjedi s njima i napij se k'o guzica, što ti drugo preostaje?
Ja ne dolazim. Ne čekaj. Nisi luda.
Mene je već ubila smrt. Više ne može. A ti ćeš svojim čekanjem
Upropastiti sebe, prije svega. Meni je savršeno egal, je l' jasno?

Odustani, dovraga od čekanja pa bilo gdje si,
Toliko za mnom nisi luda.
Ili ipak… jesi?


rf:

jesam li?

pa nek bude zrno ludosti
u bivanju jednog uz drugo
makar na kilometre, kroz zidove
nečija tijela, zvuk i košulje

pristajem na tračak bezumlja
(nek i doktori za dušu imaju posla)
a kažu da si i poljubac poslao,
katapultiran na brzinu, s vrata,
dakako, brižno pritvorenih
ili mi se samo pričinilo u mojoj ludosti?
a možda su lagali?


predaleko, s druge srane vratnica
ostalo je tvoje tamno, teško tijelo
u gomili zadimljenih sardina
koje su glasno pljeskale repovima
u crnoj kutiji gdje si ostao zatvoren

da, zbiljam sam tako šašava
jer: nosila sam fotone tvojih očiju na svojima
i onda ih ugasila koracima
samo okret, preko ramena, ruka u zraku
i vrata su se zatvorila

znam da sam brižno pozdravljena
lud ludom pri odlasku daje blagoslov
makar vrata bila i zatvorena
i sad reci da sam blesava
lunatik što vlastitom sjenom za leđima
maše samom sebi i šalje poljupce

ako hoćeš, može i tako:
luda sam i čekam.
pa što?


http://www.youtube.com/watch?v=1ODVyWqW4ps