Životinjsko carstvo

Danas me Iskrica podsjetila na priču koju mi je ispričala jedna prija: kako je njena baba jedva čekala da bude neki pogreb u selu. Nije mogla sama ići, ali bi stala uz prozor i čekala da se kći vrati.

"Je li bio dobar pogreb?", pitala bi.
"Odličan!", odgovorila bi kći.
"Tko je bio?"
A onda slijedi izvještaj: tko i kako odjeven; tko već faćka ucviljene udovce/udovice; tko je ostao dužan i sigurno nikad neće vratiti i oko čega se nasljednici poprijeko gledaju; je li pop znao točno ime i prezime pokojnika/pokojnice ili se opet pričestio iz duboke čaše prije obreda... A onda o pokojniku ili pokojnici sve najbolje; ali uvijek završi i na najgorem, bog da mu/joj dušu prosti, jer nitko nije savršen.

I svaki je pogreb bio dobar; ne odličan, ali lošeg pogreba nije bilo.



Tako i ovdje. Nema loše smrti, svaka je prilika da se iskažemo: kako smo upućeni, kako smo plemeniti, kako nam je do svakoga stalo.

A nije. Stalo nam je do onih koji su nam blizu i koji su nam bliski. Meni se fućka za pokojnu Amy, jerbo je nisam slušala i nije me zanimala; a ruku na srce, ne marim osobito na za poginule u Norveškoj, jer ondje nikoga ne poznajem. Iako sam zgrožena. Moglo bi se to i kod nas desiti... E, onda bih marila! Od svih nedavno umrlih, najviše me dirnula smrt Bobija Marottija. S kojim sam nekad davno roštiljala. I gledala ga u filmovima i na telki. I urlala od smijeha kad je posuđivao glas u crtićima.

Ali, ipak je on više slavna osoba nego neki moj poznanik. Neću mu na pogreb. Kao što najvjerojatnije neću ništa poduzeti ni za gladne i žedne diljem svijeta. Sve dok glad i žeđ ne zakucaju na vrata u neposrednom mi susjedstvu. Ili dok netko gladan, žedan i na samrti ne osvane pred mojima. Jer tada ću možda moći pomoći.

Lelekanje za dalekima i nepoznatima je blesavo, licemjerno i ogavno kao i postupak fotografa koji je snimio ovu sliku. Jer je slika bila važnija od pomoći. Kao i našim blogerima produciranje vlastite "svijesti i svjesnosti". Fotograf se ubio tri mjeseca nakon što ju je snimio.