srp mog djeda antuna

nakon mog višeminutnog istraživanja, zaključila sam, kao što sam očekivala, da akupunktura pomaže psi apsolutno svim tegobama koje čovjek može imat. isto kao i shiatsu masaža.

isto ko šta svaki sastojak za hranjene na svijetu jača oslabljeni imunitet. bah.

uglavnom, jel akupunktura pomaže pri bolnim leđima? jučer sam sanjala da je to ono što mi treba. a s obzirom da sam sva zbrčkana, moram ipka to provjerit:) jel zna netko nešto o tome? i jel to efikasnije od shiatsu? nisam baš luda za iglama. i jel to boli?

i oće mi to pomoć?

ha?

dan je bio nešto kao ugodan.

al tek od momenta kad sam po tisućiti put u svom životu uspješno isključila grižnju savjest glede toga što isti nije počeo u cik zore.

a to nakon šta sam po tisućiti put u svom životu osvjestila da je nužnost započinjanja dana na taj način nametano od strane oca mi od kad znam za sebe. i da nema veze SA MNOM nit s mojim obavezama nit slobodnim vremenom danas.

tak da sam u principu sve napravila i sve nekako lako ko paperje mladog goluba.

istina, nisam računala da ću pred kraj dana nanosit razrjeđivač po šakama nagriženim neurodermitisom i da ću sad tipkat krvavim rukama al to i jest život, nije li...onaj neki postotak događaja na koji naprosto ne možete utjecat. niti ga očekivat.

e to je čarolija života.

čarolija brutalija.

kad imam mengu, i drugi il treći dan mi je i onda me netko zove da dođem u posjetu doma il samo na druženje u bi9rc. meni je to super jer uvijek u jednom momentu ulovim sebe da po glav vrtim sadržaj vlastite torbbe, daljinu wc-ai dužinu majice i smišljam što je upotrebljivo kako bih obrisala potencijalnu krvavu mrlju na stolici. ko oni majmuni kad mu date dva štapa koja se mora domislit umetnut jedan u drugi da bi dohvatio bananu.

osim toga, smišljam i način na koji ću sugovornici/ku priopćit da sam ostavila krvavu mnrlju na stolici, a da ne izgubim dostojanstvo i da ne izgledam ko da mi je jako neugodno.

to u onim pauzama kad se ne priča neg udahne malo zrak il cigaretu i gleda u daljinu il kad slušam nešto šta mi nije jako zanimljvo il kad me zbilja PRIMARNO mori the uložak jer znam da ga nisam promijenila zadnja dva sata.

nije mi se jednom ta scena dogodila pa se naprosto to razmišljanje o rješenju problema nameće samo od sebe.

ne mogu garabtirat da ću bit potpuno zdrava kad odem od njih, al ću bit daleko ZDRAVIJA.

sve ovo potiskivanje stajat će me raka na nekom organu.

njih isto.

što se tiče malih i velikih slova, jel znate razliku između velikog i malog N?

s obzirom da se praznici pišu velikim slovom, ako zaželite Novu godinu nekom, i niste baš velikodušni s obzirom da ste mu zaželjeli sretan tek prvi dan nove godine.

ukoliko to isto zaželite malim slovom "n", e TO znači ono što ste vjerojatno htjeli reć kad ste pisali veliko "N" - cijelu narednu godinu da bude sretna.

oće netko kupit gamaše za djecu? prodajem po kupovnoj cijeni pa malo manje.

OTEŽANO mi je navlačenje istih na noge.

nisu NI JEDNOM korištene.

zbog gornje rečenice.

tj. možda će sutra bit, al mislim da ću brzo odustastat i nosit ih u džepu.

a TO im NIJE radni položaj.

tu sam sad neš kolutala oko ručka pa me majka pita: jel znaš ti kolajah onu priču?

hihi. ja zakolutam opet i kažem: jel o laaažljivooom paaastiru?, makar znam da nije, al me je s tom stalno davila kad sam mala bila.

jer sam bila lagala. al ja sam živjela od osme godine sama 5 sati dnevno i morala sam nekako opravdat sve one gluposti koje su mi na pamet pale da radim.

za tatu se sjećam priče, ak to može spadat u tu kategoriju: kolajah, i iznad rupe na plot piše pička pa nije.

jer sam bila naivna.

za to nemam opravdanja.

nit sam to prerasla:D

mislim da ću počet ić u kino u samobor il veliku goricu. s obzirom da ne idem često u kino, to neće bit problem. uzet si sat dva više i odvest se tam il na bus sjest. a i ovi moji bi išli, kontam. bar dvoje njih bi.

ta dva mjesta su navedena kao jedina koja puštaju filmove osim onih multipleksa. šta ni u griču više ne igra? tam sam ne tako davno bila. ni forum onaj studentski ne radi. bar ga nema na netu više. a kino zagreb? radi samo kad su festivali il šta?

daj nemojte me zajebavat.

ja imam nalete odbojnosti i gađenja kad moram ić u cinestar koje onda uvijek moram izracionalizirat da se kolko tolko normalna tam pojavim.

i onda to uvijek znači sjedenje na cugi u tom prostoru. umjetnom. barbie svijetu.

ne znam. provedem kroz sustav racionalizacije. al nemrem si pomoć. ko kad netko ima fobije od buba. il zmija.

posrat ću im se iza pošljokičenih tegli za cvijeće. govno je najbolji način za iskazivanje stava. (kaže ona pred diplomom)

fuj fuj fuj kenovi i barbike koji me tamo poslužujete. fujfujfuj.

ZNAM šta ću. svinut ću ruku u laktu i namjestit smješak na lice i tako stajat. i pričat kroz tam smješak. i prst ruku ispružit i stisnut jedan uz drugi kao da im se imaginarni pravci koji izlaze iz njih spajaju u nekoj udaljenoj točki.

frendicu ću oslovljavat sa "skipper".

eto tako ću.

uf.

ne zna kak da počnem (jer sam nadrogirana hihi). najbolje kronoški.

kad sam ono vidjela na trgu da na štandovima "hrvatski proizvodi" prodaju vuneni sladoled i lizelice u obliku kišobranskog štapa i one veeelike kotačaste u raznim bojama i ušećerene jabuke i sve ostalo šta se u američanskim filmovima često može vidjet, odmah sam se sjetila kako sam ja žudila za tim ko mala, posebice za kotačastim lizaljkama promjera većeg od moje glave.

i sjetila sam se nedavno gledanog filma o curi koja se za bombaša samoubijicu prijavila pa je prije neg se htjela raznjet mahnito kupovala i jela svašta, između ostalog crvenu ušećerenu jabuku, to je krasno izgledalo, bila je čudno lijepa i imala bijele zube i jela tako slatko i požudno tu ušećerenu jabuku ko da joj je zadnja uživotu, što je i bila. hihi. tj. mislila je da joj je, al neću sad u digresiju ulazit.

al onda se racionalna kolajah probudila i sneno rekla kaj je već trebala reć ovoj drugoj koja je već pipkala po džžepu brojeći kovanice po opipu.

tako da se niš od tog nij kupilo. ni ušećerena ja buka, ionak nemreš grist kolajah to, ni kotačasta lizalica, dopizdit će ti nakon pet minuta, kolaja, i bit će ti preslatko i nećeš znat kam s tim.

a onda sam nekoj djeci kupovala to. kotačaste. kao, joj, to je efketno, veselit će ih.

i tako kupih.

ne znam jel podsvjesno il ne, al jedna liza mi je skliznula na pod i pukla. tak da je tri četvrtine ostalo na štapiću. a nemreš potrgano poklanjat.

jel da.

i to još djetetu.

aemolimvas, ko je to vidio.

UGLAVNOM, to je droga. uvalila sam to u usta i jela kao da godinama nisam ništa okusala. konkretno, tata me našao kako stojim pred ogledalom i mahnito ližem kotačastu lizalicu dok luđački zurim u svoj lik u ogledalu koji to radi kao što sam prije 20 godina sa zavišću zurila u klince amerikance koji su se okušavali u svojim prvim filmskim ulogama.

sva mi usta bride i crvena su od farbe.

ma kupit ću sutra i sebi jednu još.

jebeš ratio!

i više ništa nije isto:))))

mislim da sam svojedobno imala razgovorčić neki, oprostite, znanstvenu raspravu s doktorom znanosti tajnog imena Rudolph, a radilo se o kajgani i petru. ili sam i to možda pobrkala. ko i gunj.

uglavnom, ovako vam to ide:

"Apokrifna priča kaže da su Isus i sveti Petar prenoćili kod nekoga seljaka, koji ih nije ponudio večerom pa su legli gladni. Zato se, ne mogavši zaspati, u gluho doba noći sveti Petar ustao, ukrao nekoliko jaja i napravio kajganu. Kad se najeo, mirne duše i želuca legao je kraj Isusa. No škrtac je primijetio krađu i lopova pa ga je nekoliko puta dobrano kolcem pomilovao po leđima, za kaznu. Zato je sveti Petar probudio Krista i predložio mu da zamijene mjesta, bojeći se što će mu seljak još učiniti. Isus je, ništa ne znajući, pristao. Ali domaćin se tada sjetio da je izdevetao samo jednoga, a da su obrok vjerojatno podijelili, pa se opet ustao i raspalio po onom drugom, tj. ponovo po svetom Petru. Tako je on, posve zasluženo, dvaput platio svoj grijeh."

ide hladan zrak ispod vratiju i bude mi hladno za noge. mislila sam da topli gore, hladni dole pa zato, al nije.

ja di god dignem noge, hladni zrak ih lovi i one budu hladne.

razgirani hladni, baš je MEDENI.


(šta mi je s tim ugljikohidratičnim pridjevima?)

štamije

štamije

štamije

štaaaaaaa

kojot vili kojo je ostao bez teksta. bez otrovne strelice, bez noža u leđa, bez vrućeg ulja s bedema, bez hampera hladne vode, bez biča, bez ostiju.

na zadnji mi log je rekao tek:

Will_E_Coyote:
(Ovo mi oduzelo volju za podjebavanjem.)
18.12.2007. 22:09:19

i onda još:

Will_E_Coyote:
Mda, nit' cinizam, nit' sarkazam, a nit' ironija ne idu na ovo. Pa i ja sam ljudsko biće. Imam i dušu. I osjećaje čak. Ah!
18.12.2007. 23:02:07

tako da sad nekako imam osjećaj da ak mi ikad padne na pamet otić s iskre, da to mogu mirne duše napravit. nikad ne bih rekla da je to možebitni razlog mog konstantnog bivanja ovdje, al...moguće da JE. uvrnuti su mozgovi ljudi. hihihi

aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa:))))

sad će me pokopat, znam, da nadoknadi, al neka mu :))

..logova koje ste trebali proživjet da vam budu smiješni.

sjedim ja tako za stolom i komuniciram s djetetom prije dvije godine rođenim, koje sjedi za tim istim stolom.

komuniciram na načain na koji komuniciraju svi odrasli s djecom. dakle, ko idiot.

kako konkretno? na krilu mi sjedi pas, a ja zgrbljenih leđa i glave pognute na način da se ista nalazi iza pseće glave, držim rukama prednje šape psa, mlataram njima i kenjkavim glasom govorim:

"bok mali, ko si ti? nisam te nikad vidio! ja sam toto, daj pet!"

i tako sve nešto na tu foru.

rečenica u kojoj objašnjavam: ja se igram ko da to moj pas priča jer iz nekog razloga mislim da je to djetetu zabavno.

nitko za stolom ne trza na to, uključujući i to dijete koje se uopće ne smije neg samo zuri u mene tj. nas, UTO regoč nakon jednog od njegovih kaj-si-poludila-daj-se-skuliraj pogleda mrtav ozbiljan pita:

dobro, kolajah, kaj ti je?, u trenu srušivši magiju govorećeg psa i ostavivši mene zgrbljenu iza pseće glave na vjetrometini smijeha ostalih.

nakon višeglasnog ha-ha-ha -kaj-si-malo-glupa - kolajah ISTI uzme sok u kartonskoj kutiji, stavi ga ispred face i vrteći ga lijevo desno oko zamišljene točke, glasom debelog, dobroćudnog šeprtljivca kaže:

hej heeej kolaajaah, boo-ook, ja sam Teeetrpaaak

a kolajah umre od smijeha, preleti pogledom po stolu, uzme najmanju čašu s istog, postavi je ispred lica i kaže glasom nagutala-sam-se-helija:

hee-looou, ja sam...čašica!!!


živijo

-hihi..a kaj se živciraš?- kažem ja nehajno, žvačući doručak u obliku korice kruha i margarina dok je on, stisnuvši gumb za prekid razgovorao potiskivao urlik i manifestirao ga grčenjem facijalnig mišića i ocrtavajući amplitude ispruženom rukom s mobitelom na njenom kraju.

-ma. znaš kaj..ja ti se cijeli život živciram, a mast se ne topi - kaže on sa svoji preko sto kila

-a pa kaj, kažem ja nehajno, i ja se non stop živciram. tolko sam navikla na to da se više ne živciram što se živciram.

-da, kaže on, al ti si bar mršava.


kad smo već kod tog. od sutra počinjem. sa sklekovima. zaključila sam da je joga stvar za zanesenjake, nervozne koji to ne žele bit i stare babe. daleko od toga da neću nastavit ić.

ali ona ne rješava moj problem s kičmom.

zato ću uzet stvar u svoje ruke ko robert de niro u taxistu i počet sklekove radit. špigl imam i kažiprst isto. dakle sve.

bit ću oliva s popajevim rukama.

meni treba, BRATE, hard core stvar. ne vježbe za maćuhice. ae molim te. a od vikenda sam i na nasipu.

do-sta je bi-lo za-je-ban-ci-je.