srp mog djeda antuna

kad sam danas u jedan popodne odlučila da neću ić u grad, jer sam umorna, jer je nebo bilo sivo i grmljavo, jer nije bilo nužno

te sam legla bez grižnje savjesti zbog toga, mirna zbog položenih ispita, u rashlađenu sobu i pokrila se poplonom preko glave.

bilo je fino, vani je bilo hladno, a meni ne. i susjedi se uopće nisu čuli, a ni djece na livadi nije bilo. jer je bilo pred kišu.

ljudi i drugi živi organizmi su strepili pred nevremenom, a ja po prvi put nakon dugo vremena nisam strepila nad ničim

ne znam kak da počnem uopće. uglavnom, igrom slučaja sam na ovu autobusnu avanturu na mp3 stavila predavanja neka, a ne glazbu. i zaključila kak je to bolje. sadržajnije i tkime zanimljivije te je samim time i put percipiran kraćim.

slušat muziku je bezveze. mislim, ak to moraš radit četiri sata. svaka pjesma ima po deset rečenica, s tim da se dvije-tri svako malo ponavljaju.

da ne znam ko što znam, pitala bih vas jel postoji neka audioteka s mogućnošću posudbe/kupidbe. imaju u savezu slijepih tako nešto, al moraš bit slijep za to.

al da se može, to bi bila naprosto fenomenalna stvar. ja svako malo odlučim vozit se javnim prijevozom na duge staze u nedogled (jer mi je dobro, jer su autobusi i vlakovi čisti i uredni, ne kasne, ne smrde i suputnici se peru i ne jedu kobasice iz novinskog papira za vrijeme vožnje)pa bi mi taj format savršeno odgovarao.

ipak, tako je kako je.

sjetila sam se prijatelja onog svog šta me zajebavo da po budalastim predavanjima hodam, dok sam imala to na ušima, pa sam zaključila da mu o toj mobilnoj ex catedra nastavi neću ni zucnut.

isto tako me to odvelo u rikverc malo, u kronološkom, ne emocionalnom smislu (ni u fizičkom, bogami, jerbo nisam ja vozila pa nije ni bilo vjerojanosti nikakve da se to dogodi (digresija)) pasam se sjetila svog prvog predavanja u životu.

imala sam 7-8 godina i u dvorani di smo primljeni u pionire, di se održavao tjelesni, koncerti, predstave i sve ostalo što iziskuje prostor veći od klasične učionice, je bilo predavanje o

pranju zubi.

to je bilo umjesto nekog sata. doveli su nas tamo i na zidu nam pokazivali slike čistih i zmazanih zubi.

i grica i greca.

i rekli su da se mora četkakt kružno.

a zlurada sam, znam. al drago mi je da je pala. najviše volim te imam-razvijeno-kritičko-mišljenje-i-najpametnija - sam-na-svijetu ljude. i osim toga i drska. i osim toga i mišljenja da je cijeli svijet podređen njenim obavezama.

-e, cure, mogu ja prije vas?

- pa...prvo ispituje xy jer nas ima malo. a ti si bfdz, šta ne?

- pa jesam, al..ja bi ušla ipak prije vas. ono, imam ispit još jedan, helooou?! (volim taj "helou")

- i mi imamo poslije još jedan ispit

oke, nemamo. al ja imam bus, a frendica dečka. nisam joj ja kriva kaj je čekala kraj rokova i onda se sjetila polagat sve moguće.

još da je bar bila draga. pustila bi je odmah. ja sam laka na osmjehe.to mi je ujedno i mana, mislim. ma.

xixix. i ipak se zgurala s nama. i pala. xixix. ne možeš bez OSNOVNIH znanja doć na ispit. pa da je ne znam kak lagan. (kao što smo, na primjer, MI došle. s minimalnim osnovnim:D)

kakva bahata koza. i kojeg boga nam se povjerava prije samog ispitivanja da niš ne zna. jel ja imamcrni ovratnik s kockicom bijelom na vratu? koji ti je kurac.

budalo.

i ja oću bit na ekranu.

nešto se čudno događa. postoji poveznica između uzorka majice, filtera i tipkanja. al tome ću se čudit kasnije. ovo nije log. ovo su tek bilješke za budući log s intrigantnim naslovom.

(ustvari, naslov je u zadnji čas promijenjen. jer se naglo degradirao iz intrigantnog preko smiješnog do blesavog. pa da.)

tužno je vidjet dijete od osam godina kako te mrko i prezrivo gleda podočnjikavim očima ispod oka.

istim pogledom kojim te gleda i njena BABA.

samo šta me toga po novom strah, a nije mi tužno.

to zato jer mi se nedavno ponovno sralo po sranju mog psa, a od strane neke babe koja je s prozora svog drugog kata nadgledala proces pražnjenja crijeva mog đukca i osjetila se pozvanom dat svoj kritički osvrt na to.

sad se bojim svake namčoraste babe kad sam s psom vani, a gotovo svaka je namčorasta.

da im govna nisu glavna preokupacija, možda bi bile zadovoljnije. bar naizgled.

a straci mi nisu nikad dali da šećem psa ispred zgrade jer je tamo park. pod "park" mislim na travnati pravokutnik s nešto klupa i štangom za klofanje tepiha. tamo su djeca visila stalno i igrala nogomet i bauljala po tim klupama, pa kao, nemoj kolajah tamo ga šetat.

i nisam. neg iza zgrade di je kao staza neka između zgrada s nešto trave i par drveća. to sam radila dok još nije bilo popularno brinut se oko govana. dok, moram primijetit, drugi vlasnici pasa nisu tako razmišljali.

i sad su mi tam babe počele s verbalnim sranjima. glavni argument je da se djeca tamo igraju. mislim, ta djeca se SVUGDJE igraju. od svih livada i parkova oni izaberu drvo uz stazu tu i onda kopaju rupu i guraju kamenčiće u nju.

šta, djeca se igraju, djeca se igraju. pa nije vam ovo timpetil, babe!

ja prek ljeta moram skakat po sovm haustoru ko divokoza da im izbjegnem ruke i stopala i karte kojima se na hausotru igraju. i doživljavam ih kao audio zagađivače. i najradije bi ih ubila nekad. al to se ne bi mojim roditeljima sviđalo, mislim. a ne želim ih uzrujavat. ne želi da sad moraju živjet s tim da im je kćerka ubojica djece.

šta ne pišu bandiću neg postavi koševe za govna i odredi sankcije u slučaju odbijanja vršenja sakupljačke djelatnosti.

neg meni seru po glavi.

jel stvarno misle da ću se na njihov komentar čučnut i spremit govno u džep.

nek pišu logove ak im treba ispušni ventil.

sutra idem na ručak. mljac i slurp.

baš me hvata takva neka glad. za zdravom gladi glad.

ja da se svaki vikend penjem po brdima, ko što se ne penjem, bila bi debela ko neko zbilja debeo.

u brdu sam u stanju pojest grah s DVIJE šnite kruha i janjetinu koju mi netko baci na tanjur i još malo te iste janjetine i uzet od nekog kulena i sira i onda još poslije maštat o šampiti.

da kak bi ju dobro sad bilo imat i lizat joj rubove.

pravi bi prasac bila da se aktivnije bavim sportom.

kad sam onomad veslanje veslala bila sam ko omanji tenk. bogami.


kako god, jedva čekam ručak sutra. juhajhaj

ja ne podnosim dobro ovo. mukica mi je i moram nosit gaziranu majicu. dugih rukava.

i uopće ne mogu MISLIT.

:) ja volim ružnu pačad. tako su mi nekako lijepi u svojem postojanju izvan gabarita lijepog.

to odjevalo šta sam ja kupila je vjerojatno najružnija majica shopping centra Plac. tako bi izgledala majica da sam je ja radila (a nisam vična izradi nosljivih stvar). i da sam uzela prvi materijal koji mi je došao pod ruku.

od klasičnih dućana sam odustala. ne znam nosit te stvari. majice izgledaju ko da su od šala napravljene pa pospajane nekak. i od onog materijala šta curi iz ruke i nakon kojeg se napravi onaj pokret prstima ko kad se provjerava dal je ostalo ljepila na rukama ti nakon što operete ruke od istog. fuj.

i sve neke do pol guzice dužine. zato su šosevi širine REMENA, a ne šosa.

s obzirom na to kak ja sjedim, s nogama na stolici, na ramenu, iza glave, TO bi bio dosta zanimljiv prizor.

budalaši.


- (crtica)

vezano za latinicu od ponedjeljka. gledam istu i u krupnom kadru se nađe nataša bebić u momentu kad je brat moj rođeni prolazio pokraj tv-a

- ko je to? (pita i produži u kuhinju)

- ma. ...budala.

- ko?

- a budala neka. vidiš i sam.

- ... kaj je to transvestit?

- ???hihih. kaj?

- transvestit.

- buraz...to je stara, naborana žena koja fura film da je mlada. jebote.

- ma da. nije. (zabulji se u televiziju)

- a da! sad su svi pederi, lezbe i trasvestiti. samo je stara, bogamu.

- (bulji u tv u nevjerici)

- (buljim u njega u nevjerici)

hihi.

mene je cijelo popodne zvala jedna žena. na telefon. tražila je seku. i kad sam sew drugi put opet JA javila, a ne izvjesna seka, sva se bila usplahirila i počela ispričavat jer je opet pogriješila.

ja sam bila draga jer znam da stari ljudi ne znaju pričat na telefone.

ipak, dotična je opetovano griješila 30 minuta. nisam se javljala jer nisam znala na koji način da joj kažem da odjebe, a da ne zvučim nadrkano.

pa sam pojačala muziku.

-

mislim da moja obzirnost prelazi sve granice i postaje bolest. ulovila sam se kako poslušno stojim u wc-u napravljenom

-usred šume

-u rano jutro

-s pouzdanim saznanjem o tome kako nema ljudi u okrugu od kilometar, osim jedne cure u ženskom i jednog u muškom

-i s prilično žestokom potrebom za kakanjem

i ne pokazujem uopće namjeru da uđem u treći, slobodni wc ZATO što je na njemu nacrtan invalid mali u kolicima!!

(a to je, mislim, zato jer se vlado jednom zgražao kak na faksu ljudi koji mogu hodat koriste liftove one nove, pa je mene bilo sram jer ih i ja koristim nekad ak ga baš vidim da stoji na mom katu.)

kad se sjetim na kog liči onaj portir onda možda napišem log o njemu. i nekim drugim portirima.

liči na glumca. nekog. iz nekog filma.

mislim da je miks dvije poznate face.

onda? na kojeg?

uglavnom, na nekog koji je za pojebat.

oko pedeset godina.

(ne znam koji mi je kurac. zadnja osoba prije ovog, koja mi je bila simtapična/zgodna/ privlačna je imala preko 60 godina. )

niz koji slijedi je mogao bit i drugačijeg redoslijeda. naprosto ne znam šta da stavim na prvo mjesto.

- ima kuću usred šume (blizu neba)

- jaše konja

- kuha i peče sam kruh

- ima vlastiti vrt

- ima smisao za uređenje prostora


jedina mana mu je što sam ja u vezi.

a bilo mi je jako smiješno, a onda malo neugodno.

neugodno zato jer sam se vozila sama u busu dok mi je počelo bit smiješno.

a neki ljudi su stajali oko mene i gledali me.

ono šta mi je palo na pamet bilo je "csi keglič", al to nije tak čudno jer se taj SLOŽAJ riječi ponovio u zadnjih par sati preko nekoliko puta.

da sam znala da će to povuć sa sobom sjećanje na genezu te sintagme, odmah bi počela mislit o afganistanu, djeci u africi, vlatki pokos ili bilo kojoj drugoj nesmiješnoj temi.

ali nisam. počela sam mislit o tome kako smo MOJ PRIJATELJ ĐURO i ja sjedili na kavi i dijelili kolumbo (MOJ, a on je svoj sebično čuvao za poslije)

- kolumbo je najbolja stvar za jest koju ti netko može donjet. meni je super jer ima vosak unutra

- ima i lješnjak.

- nema.

- ima. evo piše. mliječna čokolada s lješnjakom i medom.

- hm. (tražim jezikom po ustima. nađem. gurnem palac i kažiprst u usta i izvučem tvrdi komadić) gle, fakat. lješnjak. (približim komadić njemu da ga vidi)

-(već je iskopao iz svojih ustiju nešto bijelo. poveće) hm.

- e to je vosak!

- veliko je. to je nešto tebi iz usta ispalo.

- hihi. daj izvuci još nešto da analiziramo. mi smo csi neki

- csi keglič

(i onda je poslije još izvlačio svašta iz ustiju, a meni je bilo smiješno dosta)


I DA, UZGRED BUDI REČENO, ĐURI JE CURA NEKA LIJEPA SJELA U KRILO.

eto ja sam rekla.

danas su vikale na mene.

žene šta rade u turbosportu.

ušla sam unutra jedući pecivo, a prije toga sam, bogamimoga, pomislila:

- jel ja smijem s pecivom unutra? pa smijem. nije pecivo sladoled pa da kapne na robu. a nije ni turbosport crkva. dakle, smijem.

tako da kad je žena gromoglasno s 8m udaljenosti prozborila: ne možete unosit hranu unutra

ja sam se okrenula na peti poslušno ko vojnik na navijanje i krenula prema izlazu.

malo mi je bilo neugodno šta je s tako daleke točke to viknula jer su to čuli svi koji su unutra bili pa su, shodno ljudskoj radoznalosti, buljili u mene na kratko.

stajala sam u hodniku ispred njihovog glupog ulaza točno na deset centimetara od praga, jela pecivo i dalje i gledala prema unutra. vlado bi reko: "evo ga opet, oliver twist."

ne znam zašto nisam spremila pecivo u trobu jednostavno. naprosto ne znam.

kad sam napokon pojela i ušla unutra, opet mi ona ista s iste udaljenosti glasno vičući sugerira da imam koš za smeće tam u nekom kutu.

i usprkos tome što sam na pola gurnula već papir u torbu, izvadila sam ruku van i prateći njene sugestije bacila ga u koš.

ja sam bila popila ketonal prije 20 minuta i njegovo djelovanje je počelo netom prije mog ulaska u shopping centar. mogli su mi radit šta su htjeli, teško da bi mogli smanjit moje uživanje u odsutnosti boli.

kad suse još derale...da, kad sam kabinu tražila pa sam fulala smjer.

al to je strašnobilo. ja ustvari uopće ne znam lica. ja samo čujem glas od nekud glasan i pustim se da me navode.

s blaženim smajlom.

i u konačnici je žena ispred garderobe pitala DIREKTNO mene (a ne tu koja ju je zamjenjivala do maloprije):

jeste mi ovo vi naslagali 4 para hlača tu?

(mislim, kaj to nju briga, jebote.)

ja se nacerim i velim da jesam držeći u rukama još dva para.

milsim,...ja si sama kupujem robu. uglavnom. nemam tam sad neku frendicu koju ću moć slat tri put do police, jebote. a nije da mi se 12 puta oblači da bi isprobala veličinu. koju nikad ne znam. i koju nitko ni ne može znat. kak da se snađem između 5 različitih sustava veličina?

uglavnom, hlače im ne valjaju. ja ne znam za kakva tijela je to krojeno. možda je stvar u meni.

2 su pravila za hlače :

1. da ti stane guzica
2. da se čučneš (BEZ prethodnog povlačenja hlača prema gore) i da ti se pri tome ne vidi početak crte od guzice.


njihove množina hlače nisu zadovoljile.

ovo je bila klasična kolajah-scena.

bijah danas na ultrazvuku. ne, ne muzičkoj grupi o kojoj vjerojatno nitko ništa ne zna, tako da je ova digresija sasvim suvišna, neg na onom pravom.

i tako čovjek mene odultrazvuči. i pokušava chit chat uvijek neki nabacit (zato jer tam uvijek izgledam ko usrana grlica pa da me opusti valjda), ali ja ŽELIM bit usrana grlica i ne želim potiskivat to i baš mi je lijepo tamo bit u identitetu usrane grlice i ne pada mi na pamet zabavljat njega svojim pričama, a bogami ni sebe vlastitim unutrašnjim monolozima.

i završi on šta je trebao zavšrit i ja se dignem i .. i trknem laktom tastaturu ultrazvuka mu, na šta kažem:

-oh! oprostite

a on me upitno pogleda, jer nije skužio da sam trknula.

nije skužio do naredne sekunde kada su se na monitoru mahnito počeli zatvarat svi mogući prozori i slike hihihii

na što se ja, a šta ću drugo, počnem smijat veselo ko malo dijete, velim kroz smijeh:

"jel to znači da sam vam uništila sve šta ste do sad radili?"

i zavalim se samoinicijativno natrag.


hihi. ajebote. jesam shizofrenična. bogami jesam.


bok, kolajah! - o, bok, kolajah