srp mog djeda antuna

:) nakon dugo vremena, vidjeh se jučer s prijateljem. to je bio jedan kratki susret u parku sa svrhom primopredaje stvarčice koja mu je trenutno od životne važnosti.

uvid u njegov život mi je sasvim jalov, ne znam više kako provodi dan, kako noć, koga voli i koji su mu afiniteti.

ne zna on ni o meni više puno.

ipak, kad smo se sreli u parku, pri čemu je bilo evidentno da sma ja došla iz grada, a ne od doma (zato jer sam rekla "vraćam se iz grada. budi tam za 15":D), on mene pita:

"a na kakvom si predavanju bila?"

hihi. ja ostanem gledat isprede sebe, spustim bocu iz koje sam tog trenutka ispijala vodu, uzdahnem i kažem:

"ja sam odavno odslušala sve kolegije"

"ma ne faks. neg ono. tamo neka luda. predavanja. pa ti si znala svako tolko odbauljat na tak nešto. na nekim čudnim mjestima. s čudnim temama. i onda si uvijek imala priče neke o tome. i o ljudima koje si tam srela."

hihi. kazem mu da mislim da nisam uopće svjesna kakvu sliku ljudi imaju o meni,i da to uopće nisam često radila, a on se smije.

i kaže: i kaj? onda nije bilo nikakvog uvrnutog teksta koje je neko odlučio ispirčat drugima, a oglas za to stavio na stup pa si ti otišla tamo jer nisi imala pametnijeg posla za radit večeras?

ja kazem: ne. bila sam s prijateljicom.

on kaže da dobro i nastavimo dalje pričat.

smiješno u svemu otme je činjenica da ja upravo jučer JESAM bila na takvom nekom slušanju tamo nečega, ali nisam bila rapsoložena za diskutiranje o tome s ikim pa sam izmislila beeezočnu laž:DDD

vidjela sam jučer vrapca palačinku. sa kljunom i sve. da sam imala maloduže nokte moga sam ga odljepit s parkinga i uokvirit.

jadan vrabac.

oni u paru. hetero paru. on je nju učio kak se tuče. mojih su godina. nasred nasipa. ustvari, i jedan i durgi su samo mlatarali rukama i nemaju pojma o tučnjavi, al je on ipak imao malo preciznije pokrete.

drugi par, isto mojih godina, se igrao lovice. tam svud naokolo. pa do jednog pa do drugo drveta pa do OneNekeNoveSkultpure.

ono, LOVICE.

da mi je z at kad sam jam zadnji put lovice igrala. da sam znala da mi je to zadnji put, lovila bi ko luda. il bi trčala najbrže šta mogu i preko potrebnog.

to je, ustvari, dost zabavna igra. ne treba ti rekvizita i nema puno pravila. a i smiješna je. ljudi se uvijek smiju kad ih se lovi.

(osim ak ih ne lovi fredikruger.)

(za par minua ću naljutit svoju priajteljicu otkazivanjem dogovora koji nije bio striktno utanačen i zapečaćen krvlju, ali koji je postojao kao lijepa ideja.)

to tu pišem da se sjetim kad se mene bude odjebalo da nemam šta pizdit i moralizirat i pozivat se na svoju korektnost u odnosima. i slična sranja.

a mrzim kad sam neodlučna. sad ne znam dal sjeverni il južni. vikendom il u tjednu. spavanje u x il spavanje u y.

ustvari, jedina istinska stvar koje me muči je strah od gužve. a naivno je očekivat nepostojanje iste u ljeti, makar se i o velebitu radilo.

sasvim sam luda. taj srah od gužve mi upravlja životom, mislim. danas sma na rolanju bila ujutro isključivo zato da izbegnem gužvu popodne.

to šta ja uopće NISAM jutarnji tip je druga priča...:/

:DD mene se moli i kumi.

da nahranim gladna usta:DD

a nisam ja majka tereza bogamu:D hiihhi

prije dvije godine sam došla na briljantnu ideju osnivanja cirkusa.

nisam imala posebno ime za to, jer ga dalje nisam ni razrađivala, a to opet zato jer moj glupi dečko nije pokazivao interes za to.

to bi bio cirkus ko kineski, ali ne baš SASVIM kao kineski.

mi bi kao bili neki žongleri i akrobati i svašta bi radili, razne figure i to, ukratko, naprosto IMPRESIONIRALI svojim vještinama publiku.

ali bi sve to radili ležećki.

odnosno, publika bi bila smještena na nekoj terasi il podiju s kojeg bi ravno dole gledala na stejđ, a mi bi ležali na stejđu i pomičući tijelo po podu radili zvijezde i kolutove i salta i stoj na malom prstu i razna prekobicavanja i to.

i sad vidjeh u geu istu foru. slika s dvoje klinaca kak se pentraju po stijenama. il klinac kak s plišanim konjem preskače ogradu. klinci samo leže na boku u određenom položaju, a oko njih su postavljene stvari tipa plahta zgužvana koja stoji ko stijena i plava plahta ispod svega toga ko nebo i tak...

vrhunska fora, kažem vam.

i ne smao zato što je originalno MOJA:D

 
riva je dobra. splitska riva. savršena, pače.
a na početku iste nalazi se maketa splita. na onom početku di je lučka kapetanija. ne na onom drugom početku:) meni su super te makete. bar znaš di si. staviš prst negdje i onda ideš s prstom di ćeš kasnije ić s nogama. prvu sam vidjela u ljubljani. a drugu u splitu. i zadnju, za sad. a takve makete gradova u bronci odljevene volim gotovo jednako kao babuške. a njih volim jako. obje te koje imam:))
i iza prvog reda kuća na rivi nalazi se trgić sa kipom nekim. znam taj trg, al ne znam u čijem liku je kip izrađen. al stojim nad maketom i buljim u konture sićušnog kipića i kontam: jebomepas ak na tom trgu stoji kip mačke. TO bi valjda zapamtila.
i odem vidjet i vidim da na kamenom postolju najnormalnije stoji marko marulić. i vratim se do makete kontajući da mora da sam JAKO umorna kad sam od stiliziranog ljudskog lika vidjela sjedeću mačku.
i vratim se do makete i zbilja - M.A.Č.K.A.
a onda mi je došo prevoz.
 
i tak još puno toga. nemrem pisat, past će mi kompjuter.
 

 
 (ja čekam da me nešto TAKNE)
 
 

 
na više točaka u sobi imam locirane paketiće maramica. ne zobg tog jer mi nešto jako trebaju nego ih samo, eto tako, imam. zato jer volim imat stvari na dohvat ruke. (da, soba mi je u konstantnom neredu)
u tom mom rijetkom ali ipak povremenom korištenju maramica, s vremenom dođem do toga da izvučem predzadnju maramicu iz paketića. to svede broj postojećih maramica u paketiću na broj jedan pa onda, da smanjim sadržžaj zagrade u prvom odlomku, tu zadnju maramicu prebacim u neki drugi paketić maramica koji ih ima više.
a suvišnu ambalažu bacim.
tu emigrantsku maramicu nikad ne mogu ugurat u njenu novu domovinu tako da bude ravna kao i uredno složena kao i ostale pa je onda samo preklopim i UGURAM unutra. ili je uguram svu zgužvanu od nastojanja da je uguram ravno.
eto. to je prvi dio priče.
drugi dio priče je o dlačicama. povremeno si znam pincetom čupkat dlačice koje korijen imaju ONKRAJ ruba gaća. to nekad radim u kupaoni, al sam nekad lijena za otić tamo pa je mjesto zločina u sobi. a već spomenute maramice tada koristim kao odlagalište otpada.
po završetku ih srolam i bacim u smeće.
treći dio priče je ujedno i razlog zašto sam pomislila da uopće od svega ovog imam priču.
jednom sam tako nakon bavljenja dlačicama u sobi srolala nevinu maramicu. s obzirom da mi se nekako potkralo da je ipak ostala zadnja u paketiću, a ne bila već odavno žurno prebačena u paketić koji je istima obilovao, tu istu srolanu, a dlačicama bogatu maramicu srolala i NE bacila je u koš.
nego je ugurala u prazni paketić, a paketić bacila na ormar, s namjerom da ga bacim u koš.
kasnije.
neko vrijeme nakon tog događaja dobila sam strašnu potrebu da plačem. pa sam plakala i plakala i tu bi svemu bio kraj da mi nije i nos počeo curit, pa su počele sline mi curit i suze i...onda sam..
pomislila..
kako bi bilo dobro da sve te šmrklje i bale i suze obrišem
 
.....maramicom.
 
----------
jednom davno sam napisala log koji je glasio ovako:
"užas koji vas obuzme kada energično četkajući zube ugledate u čaši s četkicama VLASTITU četkicu, ne može se usporedit s ničim"
 
sada, eto, mislim da može.
 
 

 
oćete bit večeras tu?
 
(hihi)
-
jel vam se dogodilo kad da se ponovno zaljubite u istu osobu? a da niste prekinuli  prije tog ni ništa. nit bolujete od shizofrenije. nit ta osoba boluje od shizofrenije. neg samo bivate u toj nekoj vezi i onda nakon, štajaznam, godinu dana se počnete osjećat ko onda kad ste tek počeli bivat s njom?
ha?
-
imam jednu strašno dobru priču s maramicom i dlačicama
dooobro, to "dobru" mislim u relativnom smislu:)  
 
 

 
sklona sam
sklonostima.
a ŠTA!
 
 

 
prvo sam oprala suđe i skuhala ručak. da se spriječim da ne napišem glupost neku u onom afektu. jer je poanta ispravit, a ne pogoršat.
i onda sam otipkala taj mejl. jebemti, ja sam carica komunikacije, rekla sam sama sebi i otišla dalje kroz život. bio je to vraški dobro složen mejl. s željnom poantom i bez vrijeđanja čovjekovog digniteta.
no, očekivana reakcija se i ostvarila. glasila je:
"ko je tebe zvao da se miješaš, prepusti to nama"
tako misli i glavni glumac filma Obiteljsko Nasilje koji svakodnevno možemo pratit u tekstualnom obliku u novinama. taj glavni glumac uvijek ima druge inicijale, ali se u principu radi o istom liku.
Zlu, Agresoru, Patrijarhu.
tako misle i sporedni glumci u liku susjeda i prijatelja pa šute i ne čačkaju puno po tome.
ja vas pitam, di je granica tog pravljenja ludim?
 
 

 
ima taj jedan šta bi ga trebalo preko koljena prebacit i dobro natamburat po guzici.
ne zato jer mislim da je to pedagoški opravdano, nego zato jer je to (možda) jedini kanal kojim se može doprijet do njega.
njegovo ime je Usađivač Krivnje. i nisam upoznala vrsnijeg nositelja toga imena. čak ni izbliza tako dobrog kao on. to mu ide naprosto perfektno.
osude mu nemaju AMA BAŠ NIKAKVE veze sa stvarnošću, al kako to objasniti čovjeku iskrivljene percepcije?
zanimljivo je da to nikad ne radi oči u oči. čak ni telefonski. nego porukama. poruke su njegovo oružje. iza njih se osjeća dovoljno zaštićen. ne možeš mu kontrirat u istoj sekundi i ne možeš ga ošamarit.
i zanimljivo je da to ne radi nikome osim Njoj. koju nitko nikad nije vidio da urla na nekog i da je bezobrazna. pričala je jednom da se izderala na nekog bahatog tipa koji ju je pilao cijelu večer, ali joj nitko ne vjeruje.
nisam vična rješavanju tuđih problema, ali ovdje se radi o ugnjetavanju koje se događa već duži period. on JEST moj prijatelj, ali je i ona. i nekako mi se digne tlak kad vidim da netko nekoga koristi ko boksačku vreću. svaki put kad mu se digne kurac.
jednom je pretjerao sa svojim glupostima, u odnosu on-ja. jednom. nakon što sam dugo vremena gutala sranja. jednom je prešao granicu. i saznao je to. on i svi ostali na tom parkingu. mislim da nisam nikad prije i nikad poslije URLALA na nekog.
to je, naravno, okrenuo na zajebanciju i na maksimalno čuđenje. da šta mi je i da šta sam histerična.
u svakom slučaju, poslije me nije dirao više. i čak se i za kasnija benigna jebanja u mozak ispričavao.  
ne želi valjda OPET da mu pokažem jezičinu?!
ima dvostruki završetak.
(kad to hoću.)
 
 

 
(ma poserem ti se ja na to.)
 
 

 
je išo.