srp mog djeda antuna

 
samo malo, oni su izvrtili sve epizode seinfelda i onda ih jednostavno ispočetka počeli vrtit? il šta?
mislim, već duže vrijeme imam TAJ osjećaj :DD
a šta, ja sam sve te ionak nakon tv-a gledala s kazete još jednom i kad su ih prošle godine počeli opet vrtit na tv-u sm ih manje-više ionak sve znala napamet.
čak zadnje sad ni nisam gledala jer moram spavat.
al ovaj jušni nacist...pa to je bilo već dva put u ovom emitiranju? kaj ne?
il sam ja luda. mozda uopće nema seinfelda. ja sma toliko željna nečeg ZAISTA smiješnog na tv-u da sam si umislila da je seinfeld. upalim tv na tam di je snijeg i onda gledam u ekran, a mozak mi  sam lansira neke slike iz davno odgledanih epizoda 
i onda ja mislim da gledam seinfelda, a ustvari ga se prisjećam
jel ide uopće seinfeld na novoj zadnjih godinu i pol?
 
a jebote pa mora ić. istina, ne sjećam se da sam s ikim pričala o seinfu vani u stilu:e, jesi gledo jučer seinfa?...hm. al gledala sam ga više puta s dečkom ,zabogamiloga. pa..ak nije seinfelda ni bilo..
...ČEMU se, dovraga, ON smijao??????!!!!!
 
 
 

 
prvo je bio dogovor u 21h, onda je pitala da jel može pol devet, a moj tok misli (i pokreta) je bio:
pogledam van, vidim da se smračuje, PROMUĆURNO pretpostavim da će za pol sata bit još veći mrak te zaključim da MOŽE u pol devet.
..nisam sad ovo dobro složila. a uglavnom. imam zmazanu trenirku koju koristim ko jaknu i već me sram izlazit s njom van, a sjetim se da je moram oprat samo kad je uzmem predvečer prije neg odlaprdam do grada:))
i još sam nešto htjela jako pametno reć al ne znam sad više.
 

 
đizs.
"GLOĐO je mitsko biće u prilici mršava čovjeka. vječno je gladan. u slavoniji plaše djecu koja slabo jedu, da će ih oglodati škljocajući zubima. "
ljupko.
 
 

 
s obzirom kako svjedočim vlastitoj glavobolji i očobolji već neko vrijeme, počela sam opet koristit naočale za čitanje koje koristim kad mi padne na pamet il kad imam očobolju ili glavobolju za koju mislim da je potomak očobolje.
da, da, debele su ko pepeljara i imaju smeđe debele okvire (ah, ..)
i zaključila sam da ja ustvari ništa ne radim kako bi pomogla svojim očima. mislim, kad u monitor buljim il u tiskana slova, onda mi je fokus na tom nečem u šta gledam. al kad hodam il kad pričam s ljudima, tad isto vršim fokus..fokusaciju...djelujem fokusativno na objekt...tada se opet fokusiram na nešto, tako da u principu cijelo budno stanje naprežem oči.
tako da je terapija koja mi je pala na pamet bila
- ili stalno spavat
- ili imat defokusiran pogled
od spavanja sam brzo odustala jer sam se išla natjerat da spavam u 2 popodne pa sam se sama sebi počela smijat kak sam glupa. ostala je defoku..sa..cija. a TO je TEK smiješno.
imala sam priliku vidjet 15 ljudi na hrpi kako defokusirano zurlaju oko sebe i to je naprosto neopisivo smiješna situacija. nisu bili ludi, neg. ne da mi se objašnjavat sad uzrok toga. nije bitno.
uglavnom.
to su nužne stvari koje vaše oči naprosto zaslužuju.
to ja mislim.
 
 

 
bile vile u špilji. i u zoru bi ljudi, hodeći u planinu, odatle ćutjeli miris pečenog kruha. al se uklanjali vilinskih špilja. a nekoga gladnog pastirića primamio taj vonj kao mrava.
uzlizao on uz planinu i došao vili pred spilju. nije se bojao vile, tek se malo uplašio videći joj konjska kopita. no brzo on s njih skine pogled, pa samo vilinsku kosu gleda. bila poput zlata.
- mali moj - prva će vila - ali si gladan?
- jesam, dobra vilo - veli dječak - a kruh lipo vonja.
- dođi! - i dade mu vila toplog kruha
i pastirić se pohvali drugim pastirima:
- e, ma znate li vi da su gore vile. znate, u stijenama gdje orlovi slijeću
a bijahu vile pod samim orlovim gnijezdom
- idem i ja, neka mi dadu kruha - reče drugi dječak, pa potrča uz goru
no, kad im vidi kopita pred špiljom, zakloni se za gomilicu. viri i govori sa sobom, sav u strahu:
- joj, lijepe li gore, ali imadu noge od konja!
vila čula šapat. uzela iglu i ubola malog u oko, dok je virkalo za gomilicom. kako ga ubola, zaplače on i otrči k pastirima.
- što ti je? - pita ga prvi dječak
- ubole me iglom. ništa ne vidim.
- a što si im gledao noge - prvi će dječak - zašto ih nisigledao gore. i ne rekao im kakve su im noge, nego ih pohvalio kako su lijepe gore. bješe reći: gle, kako su lijepe!, a ne :joj, kakve su im noge! i dale bi ti kruha, i ne bi ostao bez oka!
i taj mali ostao bez očinjeg vida, a onaj prvi dobivao od njih uvijek kruha. bijaše već mladić, a pohvali ga vila:
- znaš, ti si nama drag jer vidiš, a ne vidiš. a onaj drugi sad ne vidi, jer vidi što vidi! eto, stoga evo tebi topla kruha.
 
 

 
dan sa stuartom, macićem, čovječkom
jednom lulom (samo iz prikrajka)
kišom kroz krošnju
stolnom lampom
pink floydima
bedemima
i
... prijateljima.
 
(to je moj novi način izražavanja u formi nadstrešnice s postoljem) 
 
 

 
znam se nekad smijat ko da me svi đavli gone.
jedini je problem što mi se to događa (i onda) kad sam sama u sobi.
ne pred monitorom, ne s mobitelom.
iz sjećanja mi bez ikakve najave iskoči sekvenca razgovora ili djelić situacije...
..i osjetim snagu željeznice u pokretu koja tutnji kroz mene i manifestira se smijehom.
ali kad imam tako prokleto smiješne ljude oko sebe.
tolko su smiješni nekad da im se moram smijat s odgodom jer bih u suprotnom umrla od smijeha da odsmijem sve odmah.
 

 
(sve propada. sve. svi planovi. i koji ovise o meni i oni drugi. sve.)
 

 
fadom si raščešljavam tugu. znate, ko ono kad seljaci uzmu vunu od ovaca pa onda rade nešto s njom, češljaju je i natežu i onda ona postane ravna i od nje naprave čarape.
il vestu.
il nešto već.
došlo mi je da se napušim. tam na cvjetnom. makar to nama uopće ne treba, mislim. trebamo samo malo više sati provest učeći i vrlo brzo postajemo sasvim tupe i ne sasvim suvisle.
a cerekanje nam nikad nije bio problem.
pogotovo ako za to ne postoji ni najmanji suvisli razlog.
 
 

 
a umorna sam (opet) od poziva i doziva i odziva i jauka
da di si, da šta radiš, da dođi, da fališ
i drugih nekih ljudi, koji nisu on, s kojima
pričam
pušim
lutam
gledam filmove
smijem se
napijem se
i to sunce i ptice i lišće i zeleno i žuto i cvrkut i ajmo sim i ajmo tam i oćeš s nama to mi je sve nekako
ko da šećem reprizom filma kojeg sam gledala već trideset puta
eto tako mi je to zabavno
kad nema njega.
 
 

 
od nedavno nemam novaca. ono, baš nemam. ni dve kune da zveckaju.
isprva me to opterećivalo. al sam onda prihvatila to stanje. i skužila da me RASTERETEĆUJE.
ne izlazim više van. kad nemam s čim. ne pijem kave, ne pušim cigare. ne pijem pivo.
prošli tjedan sam hodočastila u kino svako popodne i natrag. fillmovi su besplatni. vraćala bi se kući šutajući kamenčiće pred sobom. s rukama u đepovima.
skužila sam da nemam više potreba. istočnjački mudraci bi se ponosili mnome. ono, NEMAM potreba. ono šta sam prije zvala potrebom, to je bila potrošačka groznica. ne potreba.
moram kupit vodu
tic tac
sjest na kavu
kupit geo
meridijan
sendvič
rižicu namočenu u čokoladu
griotta dva komada, možda tri
ne, ne, ne, nee, ne, neeeeee brate.
 
sad mi to ne treba više. zbilja ne. za sad. nekako je...smirujuće. ne svrbi me niš. hodam ulicom bezbrižno ko vrabac. ko haklberi fin.
ko coetzeeov michael k. u sljedećoj navali žeđi, svinut ću žličicu, zavezat na nju konopčić, spustit u kanalizaciju i napit se vode.
eto to ću.
 
 
 
 

 
sigurno NIKOM nije palo na pamet da se radi o mojih pet minuta trčanja. al i to je neka vrsta slave (mene same u mojoj si glavi si svojoj) s obzirom da sam se napokon natjerala otić na nasip.
kao, prije dve godine sam duži period godine trčala tamo. od brazila do močvare i natrag, pa sjednem na bajk i odvezem se doma. il na onu drugu stranu, prema jarunu. trčim 15 minuta u jednom smjeru pa dokle stignem i natrag.
nisam to doživljavala ko napor neki. mislim, nije to PUNO trčanja, al nisam ja tamo neki atletičar u najk tenisicama. to je bilo dosta da se u kondiciji održim planinarenja radi, da malo izađem iz zatvorenog prostora i da se malo razgibam.
i onda sam danas nakon sto godina opet na nasip otišla. kao, trčat ću ja do kapljica. prvi put mi je.l to je na pola puta do močvare. i natrag.
nisam trčala natrag. hodala sam i vitlala majicom i ključevima oko sebe. a DO kapljica mi je trebalo da otrčim TOČNO P.E.T. M.I.N.U.T.A.
mogla sam tako i oko zgrade si otrčat tri puta. ne do nasipa pedalirat:D
za cijelu prirodu u gradu vrijedi pravilo "do deset".
tad se tamo skupljaju normalni ljudi ili nitko. prije deset na nasipu nema gotovo nikog. poslije je gužva. nedefinirana.
prije deset na jarunu nema gotovo nikog. ni na stazi ni u bircevima. poslije deset je gužva. definirana. puno onih žena šta si kupe sprotske majice i hlače i naočale i pederske torbe one sa zlatnim privjescima i onda sjede i piju kavu s rolama na nogama.
valjda i mopsa doma imaju.
jadne.
JARUN LJUDIMA, A NE LUTKAMA!
 
 
 

 
jučer u 11 navečer dva su se gospodina valjala po cesti ispred kafića u mojem kvartu.
baš valjala. ne tukla. doslovno. v.a.lj.a.l.a.
pomislila sam kako je moja mama bila u pravu kad mi nije dala ostajat vani do kasno u noć.
pomislila sam kako sam ja bila u krivu kad sam je uvjeravala da mi se loše stvari mogu dogodit i usred dana.
mogu, ali je manja vjerojatnost.
pomislila sam kako sam, s godinama, internalizirala svoju mamu. to je možda njen najveći uspjeh i sreća. pomislila sam kako sad sama dignem guzicu u ponoć i došećem do svog kućnog broja.
nije stvar u tome da se bojim Ljudi Koji Se Valjaju Po Podu. zato jer sam uvijek u društvu dovoljnog broja muškaraca čija nazočnost priječi uplive Valjušaka u moj prostor.
stvar je u tome da se ti moji muškarci s vremenom pretvore u Valjuške.
e TEK TAD stvar postaje ZBILJA ZAJEBANA :DDD
 
 

 
nema se tu šta puno reć.
dobila sam direktivu da ga skuham pa sam ga uzela iz frižidera i ostala tako stajat s njim nasred kuhinje buljeći u istog.
otac je rekao: nećeš to tak skuhat
ja sam ga držala s obadvije ruke skvrčene u laktu i natkrilila ga licem. još uvijek.
zbilja, rekao je otac, ne možeš to tak skuhat. moraš vodu zgrijat i to stavit unutra.
tata, ja prvi put držim u ruci karfiol.
eto to je moja priča.
 
karfiol ima okus hrena. tako ja bar zamišljam da se ćuti hren sirov i neobrađen. sirovi kafriol je FENOMENALNA stvar. nešto ko sok od đumbira. u tom rangu.
jedite sirovi karfiol.
 
 
 

 
pužiću mužiću
lijeni golačiću
protežeš se po krevetu
ko...
..............ko čiča gliša
 
(napravila sam ti sendvič velik ko kuća)