srp mog djeda antuna

 
i tak ja odlučim ostat doma danas i odlučim isto tako ostavit mobitel upaljen. idem si na živce s tim. ko da sam ja sama sebi dijete i sama sam sebi mama pa onda kad želim večerima ostat doma i učit, onda gasim mobitel da me poruke sotonske ne dovedu u napast da izađem.
i zaključim kak jednostavno mogu zrelo odlučit da neću ić van jer imam opravdanih razloga za to i kako se mogu tog držat jer samo volja je ono što čini čovjeka, rekao je jednom despot. i rekao je isto da ako nemamo volju, da što smo onda? životinje. e moj  despote, pomislila sam ja, nemaš ti pojma.
(jeste se pogubili malo? )
hihi. a neće vam bit smiješno, al meni je bilo. ovo je ujedno rečenica kojom započinjem prepričavanje većine svojih dogodovština svojim roditeljima. i oni gotovo uvijek taj moj uvod opravdaju svjim reakcijama.:D
oko pol osam dolazi sotonska poruka. "šta radiš večeras?".
ja sam odma zauzela gard princa perzijskog, isbacila jedan lakat van, a drugom rukom čvrsto držala mač udaljen od lica za dužinu ruke: "ne. danas ne. sutra."
znam ja nju šta ona oće. vabilica.
na to je samo skomentirala da ide dalje onda tražit i dobro.
a onda, smješnost cijele ove glupe priče nastupa sat vremena kasnije, odnosno maločas, kad me rezignirano obavijestila da je poslala poruke SVIMA, a da joj se nitko nije udostojio bar VERBALIZIRAT odjeb.
hihii.
khm.
 
a dobro.
sad ovak napisano nije ni meni više smiješno.
no da.
 

 
sasvim slučajno skužih, dok sam si mijenjala godine u profilu, da se sutra navršava četiri godine mog postojanja na iskri.
hihi.
ne znam šta da kažem sad. možete me pitat za neki savjet il tak nešto, vi novi. hihihi. ono, na konzulatacije mi neke doć i tak to.
pa da.
 
AJDE PITAJTE ME
 
 

 
ja se uopće ne znam nosit sa životom.
znam samo ispružit dlanove, spojit ih kod malih prstiju, pustit nos da proviri između njih
 
i plakat.
 
eto ja samo to znam.
 
i to i radim.
 
 

 
jučer je bio dan za poželjet. jedan od onih kad imaš izbor od par stvari koje bi bilo lijepo radit, al ni jednu NE MORAŠ.
jedan onako sasvim opušten dan sa čitanjem među luđacima, čitanjem u duetu, s pet pogledanih filmova (tek dva su valjala), kavom, menzom, pivom, a onda, u drugom dijelu dana slijedi pomak u smjeru sjeveroistok, pedeset metara zračne linije, odmah preko pruge, pa opet pive, jedna šetnja zbog cigareta i hrane pa opet malo pive i tek tri popušene cigarete.
i svi su bili nekako opušteni i mili.
uključujući i mene.
 
al sam zato danas nadrkana i čekam prvu žrtvu. roar.
 
 

 
:)) zurim ja tako u bonsaijeje i odaberem si u mislima već kojeg ću i žena mi ih spusti na dohvat ruke i iza odabranog nađem jednog šta je baš strašno dobar bio i onda sam se nećkala malo i teška srca uzela tog strašno dobrog.
znam da sam luda. takla sam odabranom, a ostavljenom koru i rekla: oprosti. znam da sam luda, al to sam napravila tiho i nitko nije skuzio da tapšam kržljavo drvo pozdrava i utjehe radi.
i onda krenem prema ocu koji je bio prisutan pri odabiru i dilemi al je u meduvremenu već odlutao za svojim interesima i skuzim oca si na 15 koraka i kažem mu da me uzmogne čut:
" a znaš, on bi sad mogao bit tužan"
i uto se čovjek pored kojeg sam prošla i koji je držao teglu supervelikog bonsaia  i gledao je ODOZDOLA okrenuo i rekao:
"a? zašto? aha, zato jer sma ga digao gore i pomaknuo s mjesta'"
na šta sam ja sasvim NEHAJNO odgovorila:
"ma ne taj bonsai. onaj drugi, na polici"
 
..hihi. sad mi još samo nije jasno ko je tu točno koga zajebavao:D
 
 

 
neki dan mi je palo na pamet kako bi bilo dobro da neki pisci koje volim upoznaju neke ljude koje znam
pa da o njima pišu.
to iskustvo bih si voljela priuštit. nekako. negdje.
 
 

 
pa idite vidit.
 
http://www.zagrebdox.net/html/hr/raspored.php
 
 

 
sad me ignjat sjetio svojim logom da sam prije dva dana razmišljala o imenima. koje će bit upotrebljeno kad si nešto rodim. s obzirom da psa imam, a ništa drugo živo ne želim po kući više.
osim biljke, eventualno.
i onda sam isla slagat ime neko takvo da ima "k" i "h". jer je "k" najjače slovo (koje poznajem:)). a "h" je ...egzotično. ili nešto slično tom pojmu.
uglavnom, bilo je nekih pokušaja tipa khata, katah, khira, kahna, kihya i slično, al sam zaključila da to nije dobro radit djetetu. stavljat mu ime neko koje ne odgovara kulturi u kojoj se nalazi.
nisam ja, tamo neka, angelina jolie da si to mogu dopustit.
i onda sam isla tražit u glavi riječ s ovih područja, a da sadržava navedena slova.
 
kruh.
izašlo je "kruh".
moje dijete će se zvat KRUH.
isprva sam pomislila kako to nije žensko ime i da kako ću sad, jer sam težila smišljanju ŽENSKOG imena..al sam onda zaključila da kad ti se dijete zove Kruh, da je svejedno jel muško i žensko, zaboga.
 
tako da.......Kruh.
 
:D i sad mi na profil sjedne nick kaylash:D zaimebožje:D
 

 
sjedim jučer opet čekajući nekog boga i baba prebaci na program prvi, il di već ide život uživo.
i tam voditeljica priča s neka dva.
jedan je imao psa na uzici, drugi ne. i sudeći po njihovom načinu sjedenja, izrazima lica i vještini verbalnog izražavanja, ja sam pomislila da su jedni od onih kojima se bavi moja prijateljica za novac.
a ona radi na goljaku.
i još je taj jedan imao ožiljak neki, ja kontam: od operacije neke, a drugi tog psa: kontam, slabo vidi, osim šta je malo i mentalno pomaknut...
bogamimoga. to mišljenje se oformilo unutar prve 3 sekunde. prije nego sam shvatila žalosnu istinu.
 
radilo se o navijačima dinama.
  
 

 
već me dugo ništa nije taklo.
ajd, osim ljudske gluposti.
al ne mogu o tome.
neću joj dat da živi kroz moje logove.
kad je već svugdje okolo.
ah.
 
 

 
ono na rtl-u, jel. neki dan je bila reportaža o tome kako pas pjeva na zvuk mobitela. mislim da su tom reportažom, tj. samim odabirom teme, nadmašili sami sebe u gluposti.
i dobro. sad pas pjeva, žena objašnjava kak su to otrkili kao da objašnjava da je ameriku otkrila. i onda još scena kak se psu prodruži u pjevanju još jedan pas, a onda i papiga. i svi oni, kao, pjevaju.
moj pas je ispuštao zvukove kad sam ja učila usnu harmoniku svirat, al mislim da su to bili jauci. a ne pjevanje.
isto mislim i za ove sirote životinje.
uglavnom, smiješni element priče je veterinar. koji objašnjava da je to ustvari normalno, da životinje reagiraju na određenu frekvenciju. osim toga spominje se kak taj pas uvijek u pol šest mora ić van, makar je cijeli dan vani. jer se u pol šest nalazi sa svojim prijateljem dinom, koji je pekinezer i onda se oni druže na livadi. i veterinar tu skomentira:
životinje rade stvari koje im se rade. kad treba van, traže van. kad su gladne, traže jest. a ne ko čovjek.
kad je gladan- on radi
kad bi trebao radit- on spava
kad bi trebao spavat-(ja sad tu napeto čekam ŠTA onda radi)-  (kratka stanka veterinarova)...on TRČI
 
hihihhihihih.
to je u rangu onih stihova:
ko te ima, taj te nema
ko te nema, taj te sanja
ko te sanja, taj te ljubi
A TI O TOM POJMA NEMAŠ
 
svijet je presmiješan:DD
 
 

 
sigurni postoji neka caka al je ja ne vidim. jer da ne, i drugi bi to imali.
zašto si ljudi ne sagrade u sobi pećinu NA KOJOJ bi spavali i U KOJOJ bi držali stvari razne.
tako na jednom mjestu imaju ormar i krevet i ne troše kvadrate bespotrebno.
koja je caka u tome?
hoću to saznat PRIJE nego si pećinu sagradim:)
 
 

 
mene to zanima.
nije da se ona IKAD deklarirala kao tamo neka pacifistkinja.
ne. ne, ne, ne, ne
"vojska" i "mirna" su TOLIKO disparantni pojmovi da predstavljaju školski primjer DISPARANTNOSTI.
za sve one koji su poznavali mirnu.
to je jedna od rijetkih stvari na trač-nivou koja me zaintrigirala. ne tiče me se, al me zanima. eto tako. nju ionako nikad ne srećem, možda sad ni neću tako skoro, možda je u afganistan otišla, hihi, al da mi je srest jednu od onih šta znaju sve o svima.
njih srećem u prosjeku jednom godišnje.
eto tako.
zašto je mirna u vojsci?
 
 

 
tu se ja nešto pravim važna pred sobom kako sam korektna prema drugima, al onda svako tolko uvidim da nisam. to me onda stavlja u poziciju da naredne laspuse drugih ne doživljavam tako dramatično. i isto tako da preispitam malo svoje djelovanje.
no dobro. na šta sma sad konkretno mislila. mislila sam na to da sma ja korektna u posuđenim stvarima. da posuđeno vraćam na vrijeme i da vraćam u stanju u kojem sam to i dobila.
to već dugo mislim o sebi.
dok me neki dan prijateljica nije povukla za rukav da joj vratim cd-e koje mi je oko božića dala. što me nagnalo da..nije me nagnalo da se preispitam dal sma još nekome nešto dužna nego me nagnalo da prerujem cijelu sobu ne bi li ih našla, pa sam onda u toj potrazi naletila na niz stvari koje su kod mene samo u posudbi. sad, eto, stoje svi do jednog na polici i čekaju da butu distribuirani pravim osobama.
isto tako, posuđena društvena igra. koju sam vratila bez pijuna i sa pješčanim satom obljepljenim trakom!!!:D u mojoj svijesti je samo nedostatak pijuna koje sam, molićulijepo, supstituirala s likovima iz kinder jaja i legokocaka uz duboku ispriku.
al me se posliej teretilo još za pješčani sat obljepljen selotejpom i za krugove od vina na uputstvima za igru i za deficit jednog dijela tih uputstava hihihih
bilo mi je strašno neugodno.
s druge strane sam se cerekala jer je bukvica bila smiješno producirana. i ne sa nekom stvarnom ljutnjom.
al svejedno.
ah.
baš sma loša osoba.
 
AL JOŠ UVIJEK TVRDIM DA NISAM SELOTEJPIRALA VRIJEME
 

 
al dobro je šta ih već tri mjeseca dobivam:))
37.3
ne kuzim sam kak nije bilo nikakvih simptoma prije. jednostavno nije. samo je odlučila doć u 18.00 i došla je.
al pijem propolis. jedem alge. pajebote.
 
NE MOŽE TO TAKO