srp mog djeda antuna

 
ako kupujete mak, za kolače, ne opijum, morate znat da postoji mljeveni i nemljeveni. na opip rukom preko vrećice su identični.
ali je jedan mljeveni, a drugi nije
i na mljevenom piše "mljeveni". na  nemljevenom NE piše "nemljeveni".
a to bi mi uvelike pomoglo da je pisalo. onda bih rekla:oh, zar postoji i takva kategorizacija? i uzela bih mljeveni.
ali ovako nisam to učinila.
zato sad imam mak-kocke s peta zeta efektom
 
ahhh. rekla sam to mami, pa je rekla:peta zeta???
znate ono...onaj praškić neki šta bi u dodiru sa slinom počeo pucketat? i poslije se pretvorio u kaugumu. il nešto već?
objašnjavam.
bah.
 

 
mocca. onaj birc na trgu. nasuprot parfumerije one. iris.
bila sam tam dva puta i danas još jednom. tam ja idem s ljudima koje ne poznajem.
prvi put sam tamo bila sa nekim slovencima koji su isli u tvornicu na neki uzasan koncert, a link je bio lik kojeg sam pol godine prije upoznala u ljubljani i s kojim se nisam baš često čula, al me se dosjetio netom prije odlaska u hrvatsku glede i poradi nabavke za pušit trave, one koje se ne smije. pa sam ih odvela tamo jer mi nije pao na pamet ni jedan birc u centru u koji mi se išlo, a praćku sam odavno prerasla.
bilo je zabavno, al se poslije više nismo sreli.
drugi put sam tam bila kad sam volontirala na onom festivalu prije godinu dana pa sam otisla s curom jednom šta sam ju tamo upoznala na pivu, dvije, tri, a onda je bilo 11 pa smo morale otić.
bilo je zabavno, al se poslije vise nismo srele.
danas sam bila sama jer volim prije početka mensturalnog ciklusa ne stavit uložak pa mi je svaki put zabavno kad me zatekne isti usred grada kad sam solo i kad mi se ne sjedi na kavi. onda se prisilim kupit uloške i sjest na kavu. nakon posjeta veceu. to je čista avantura jer nikad ne znaš kad će ti se dogodit i dal ces nac tam di ti se dogodi ulozaka i dal ce bit birceva za sjest.
bilo je zabavno, ...a nadam se da ću se srest još koji put.
 

 
šaltam sad nešto po programima i naletim na svašta, između ostalog i na oprah show.
obrađuje žena temu tourettovog sindroma.
nakon tog vidim spot od tram 11, stoje oni pred kamerama u bezrukavim majicama i mašu. neki iz lakta, neki iz ramena, neki iz zgloba. neki sve to kombinirano.
i pomislim, vidiš ti opru, dobar joj je prilog
samo šta kanal nije bio isti. ja si slažem svoje emisije od ponuđenog :D
 

 
dezića pri dnu ima puno više nego kad ga je cijela bočica
NIKAKO DA SE POTROŠI !
ja sam se s pojmom "dezić" srela u prvom razredu srednje škole. kažem, S POJMOM. nemojte insinuirat da smrdim.
tada mi je bio urnebesno smiješan i glup.
a sad ga koristim kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
bezveze.
 
aha, da. još nešto. imam lijek protv kihanja. makar je zdravo kihat al ako to ipak želite spriječit jer smatrate da je neumjesno (kad se, na primjer, nalazite u mojoj blizini), ima lijeka. 
lijek je: G
to morate reć prije neg kihnete. jučer ja jesam, sasvim slučajno. sve velike stvari se ionako slučajno otkrivaju. ko šta je onom pala jabuka na glavu i ko šta je onaj sanjao sustav. eto tako.
i onda nećete kihnut.
 

 
u današnje vrijeme se ne može ležat na livadi bez straha od manijaka.
mozda je straha bilo i u vrijeme prije današnjeg. al to nebih znala. tad, naime, nisam SMJELA sama nikud ić.
aj probajte s vokmenom leć na leđa na livadi na jarunu. aj probajte. aj ak imate muda. ja jesam prošle godine usred bijelog dana i neću to više nikad ponovit.
ne da neću leć, neg neću ni vokmen više imat na ušima ak sam stacionirana na jednom mjestu.
aaa ne.
 

 
nema mi ga
gdje li je, gdje li je
u košuljici na pruge
plavoj
hoda on po hodnicima
 

 
sad sam pametnija gradivom za sat i pol. di ste sad?
ae nek mi neko kupi badić dvodijelni.
za protiv klora.
sad mi vise nije bitno ni da je jeftiniji. svejedno kolko dođe.
dat cu vam pare i sve.
i da mi ga tu negdje na trešnjevku dostavi.
pa ne da mi se vise lutat dućanima, bogamu.
  

 
ovak, čovjek od svojih 60 godina koji se smatra profesorom je u stanju napisat tekst na pet stranica u kojem o osobi  koja je bitna za taj kolegij koji drži kaže tri stvari:
da je bila protiv tjelesne kazne
da je u jednom momentu života izgubila nogu
da je svakodnevno preplivavala savu
s tim da zadnje dvije natuknice više puta spominje, a prvu samo jednom. da se razumijemo, ja ne studiram dif. nit medicinu. protetiku. ne to.
taj isti to napiše koji nas je vraćao zbog NAŠIH seminara da nisu dovoljno dobri. po sto puta.
posrat ću mu se na glavu u utorak.
 

 
poljubilo me dijete. trogodišnje.
MENE !
ne pod prisilom.ičijom. nakon sat i pol. MENE??? mene.
pogledao me u lice, nagnuo se unazad naslonivši se na rub stolice, još malo gledao
i poljubio.
MENE.
dijete.
mene
dijete
mene
dijete
mene
a izgleda ko zločesti denis. i JE zločesti denis.
 
JA SAM KOLAJAH. OSVAJAČICA DJECE.
JA!
 
 

 
a ozbiljno...jel ima neki zakon koji štiti sustanare? tipa, znam da je prek ljeta zabranjeno radit građevinske radove u mjestima di ima turista. ono, od nekog šestog do nekog osmog ne smiješ upalit ništa glasnije od miksera.
 
POUZDANO znam da tog ima.
 
jel ima kakav takav za sustanare u ne-vikendicama? mora bit nešto. pa ovdje se svako malo netko sjeti rušit stan i gradi novi i onda to rade. ovi iznad nas su kontinuirani u svom nekontinuitetu uređivanja interijera si. naprave malo, pa postanu valjda kratki s novcem pa čekaju plaću pa onda opet. il ne znam koji je razlog da godinu i pol već s pauzama od par dana jebu mater nam živčanu od njih više svima.
nemre to sam tak.
 
upičkumaterinu
 
ZNAM.  to ću im predložit. nek fino oni stave raspored dole na stubište kad će drkat po stanu si i dužni su svakom stanu isplatit određenu svotu novaca. dovoljnu da se može bit izvan stana tokom njihovog drkanja. 10 kuna za kavu il kartu za do negdje il kartu i smještaj za do negdje.
mislim da je pravedno. pun mi je kurac hodanja po ulicama, sjedenja po kavama i čubljenja u knjižnicama.
 
PUN MI JE KURAC.
DEMOLIRAT ĆU VAM STAN I GLAVE ODMAH POTOM.
 
 
 

 
kae ovo? dejavu? il se zbilja onaj log s popisom nickova koji smrde ili ne pojavljuje svaki dan svakih pet sati?
 
no, nevezano za to..htjela sam pitat jel ima negdje za kupit bešumnih pila?
 

 
(ahaaa...skužila sam. da cinizam ne valja. vidjela sam ga u njegovoj snazi. zli crv pun gorčine. a dooooobro, moglo mi je i duže trebat, šta sad.)
 

 
muhica mi upala u mlijeko. ustvari je vrlo dlakava i poveća. mislim da je to ona od jučer šta mi je zujala oko glave.
iz tog razloga nisam odmah uzela žlicu neg sam si dala vremena da razmislim dal da da il da ne.
a onda opet..a šta će jadna muha. ne zna ni odakle dolazi, ni kam ide, ni da nekom ide na živce.
pa sam je zagrabila žlicom i stavila na stol na balkonu. nek sama vidi šta će sad takva uljepljena od mlijeka. nije to moja struka. ja spašavam puževe, ne muhe.
vratila sam se u kuhinju i pogledala lonac s mlijekom. izgledalo je kao da muha nikad nije nogom kročila u nj.
onda sam pogledala regoča koji je u blaženom neznanju gledao tv. pa lonac. pa regoča.
 
pa lonac. pa regoča.
pa lonac. pa regoča.
pa lonac. pa regoča.
pa lonac. pa regoča.
 
a on jako voli mlijeko pit. i voli čokolino jest.
odvrtila sam si scenu u glavi kako ja njemu govorim tokom zadnje njegovog zalogaja čokolina da je debela muha plivala u tom mlijeku. i kak me ne uzima za ozbiljno. i kak ga povlačim za rukav i pitam ga da mi objasni što onda radi žlica sa sasušenim mlijekom na stolu i sapeta muha pored stola.
 
a onda sam ipak izlila mlijeko u sudoper.
ah. partibrejkerica sam.
 

 
jučer sam u umaku, onom iz tegle, našla komad stakla. nisam ga uočila okom nego osjetila zubom. naravno. ipak sam pojela do kraja to šta mi je bilo na tanjuru jer neam priliku baš često jest.
zato sam prvo uvalila umak u usta, pa ga jezikom pritisnula na nepce i kad bi ustanovila da unutra nema ničeg za naočale i boce radit, ugurala u usta kruh i meso. i pažljivo žvakala. unatoč testu jezik-nepce.
s obzirom da sam si dala vremena jest, užitak je bio potpuniji. više sam osjećala okuse i teksturu sve te hrane. TO se zove svjesno hranjenje.
nasut ću si stakla opet danas za ručak u tanjur.
kako god, obavijestila sam majku već pri samom nalasku stakla da sam ga našla
- a jebote aaaa
- kolajah..kak se to razgovaraš
- a u afektu. pa našla sam staklo. kaj.
onda sam pojela do kraja i odnjela joj to između palca i kažiprsta u kuhinju. s obzirom da nije pokazala znatiželju i došla do mene u trenutku pronalaska. pogledala je komadić i zabrinuto zaklimala glavom. i nastavila čistit salatu.
spustila sam dva prsta razdvojena staklom tik do površine preostalog umaka i pitala jel hoće da joj učinim ručak zabavnijim.
coknula je jezikom.
- ali jest ćeg ga sa maksimalnom svješnošću. to ti je super stvar
sad već opranu salatu stavila je u zdhelu i odnjela je na stol, ne trepnuvši. ko da me nema.
krenula sam za njom do stola.
- ha? jel oćeš?
vratila se u kuhinju. vadila iz vode rezance skuhane.
- a oš staklene rezance? a?
stojim s prstima nad zdjelom s tjesteninom i iščekujem reakciju.
ništa. nula. nema reakcije.
 
moram promijenit roditelje. ovi me više ne zadovoljavaju. šta god napravim il kažem više ne može polučit kod njih IŠTA. osim ako je nešto suvislo. a to je dosadno pa izbjegavam.
neki dan sam je htjela gurnut u frižider. otvorila sam vrata i rekla:maaamaaa jel imaaa vrhnjaaaa
mama je rekla da sam nesposobna jer da je sigurno negdje iza rajngle al da mi je teško maknut rajnglu
pa se digla i uvukla između polica frižidera s jedne strane i vratiju frižidera i mene s druge. i gurnula glavu IZMEĐU dvije police frižiderske.
pa sam je probala zgurat između krastavaca i variva od poriluka od sinoć.
a ona me NEHAJNO opalila rukom po bokovima. i smireno nastavila dalje tražit vrhnje.
KAO DA JE SVAKI DAN GURAM U FRIŽIDER.
 
 
PA REAGIRAJTE MALO, BOGAMU
 

 
imala sam možda deset godina. tada smo još visile po parkićima i skupljale se na haustoru jedne od. taj dan sam došla zadnja. njih pet-šest su već bile okupirale po stepenicu il po dvije dijelile jednu i pričale. haustor nasuprot "našeg" sjedili su Oni.
debili. 5-6-7 godina stariji pripadnici muškog spola koji su se igrali frajera. nit sam ih voljela pojedinačno nit kolektivno. frajeri. agresivci. trablmejkeri. uvijek sam ih se klonila. prelazila na drugu stranu ceste. okretala glavu. ignorirala dobacivanja.
dio njih je na "svojim" štengama sjedio po isotm principu ko i cure. ostala trojica su stajali između "muških" i "ženskih" štengi i naguravali se. iz zafrkancije.
locirala sam se u stajaćem stavu ispred cura i pričala s njima. okrenuta dečkima leđima. u jednom momentu je jedan od njih valjda pomislio (ako je uopće bio sposoban za ikakve kogntiivne procese) da bi bilo smiješno povuć mi trenirku prema dole.
pa je to i napravio.
tako da sam u narednoj sekundi stajala s gaćama na pol guzice okrenute prema njima.
i stajala sam tako naredne dvije sekunde. to je njima bilo jako smiješno. pa su to manifestirali životinjskim urlikanjem. ja sam se pokupila na slobodnu štengu kod cura i prepustila daljnje razgovore ostalim sjedačicama.
bilo me sram.
i vrijeme je odmicalo. cure su i dalje pričale, dečki koji su sjedili na suprotnim štengama su navlačili neakkve cigarete po ustima, a trojica koja su se na početku loga naguravala, sada su uz pomoć gornjih ekstremiteta što visili što se naslanjali na ogradu štengi.
a onda su cure rekle da idemo do školskog. pa smo se digle da krenemo do školskog. s tim da sam ja na trenutak zastala i pospremila svoju šaku u trbuh onog koji me skinuo.
nakon tog sam saznala di je pleksus i da vrijedi u njega ciljat.
zato jer se počeo grčit, pljuvat i urlat:
pička joj materina, kak mala zna di je pleksus
 
cure su okrenule leđa i ubrzale prema školskom. ja isto. s tom razlikom što sam rukama nategnula gornji dio trenirke ispred trbuha i čvrsto ga držala stisnutog.
ako bi mu palo na pamet da mi se osveti.