srp mog djeda antuna

pomalo je tužno

..pomislila sam dok sam pažljivim pokretima trepavicama pokušavala izbjegnut iste.

'..i mušićava snatrenja' promrljala sam odmah potom prelazeći rijeku koja ide u rikverc.

to jutro sjela sam u kombi s čovjekom duplo starijim od mene i ponudila mu svoje govance u bočici što je on spremno prihvatio.

'koliko je samo RAZLIČITIH odnosa moguće uspostaviti s ljudima' pomislila sam dok sam susprezala cerek zureći u desni bočni prozor.

a kako ste vi?

Lane je umiljata srnica. malo dijete srne i srndaća. srnica. nježna i krotka. bambi, al ženski. i imena 'Lane', a ne 'Bambi'. pjegava i meka ko i sva srndaćka i srnetinska dječica.

Začega je nešto nalik tasmanijskoj nemani ali dlakavije. muškog spola. zvrkasto i divlje. agresivno. vrti se oko svoje osi i urla.

Začega i Lane se nisu sreli i žive sasvim odvojeno svoje živote makar žive u istom gradu.

za stanovnike tog grada, Lane se piše malim slovom, a izgovara 'laaane' i znači 'lani' ili 'prošle godine'.

za stanovnike tog grada, Začega se piše odvojeno i koristi se kao upitna rječca i supstitut za ono što svi ostali stanovnici ove zemlje koje sam do sad upoznala izražavaju sa: 'za što...?' i 'čemu...?'

dakle, stanovnici tog grada će, primjerice, pri susretu s objektom neobična oblika i nepoznate svrhe pitati:'za čega je ovo?', a ako žele reći da je nešto urađeno prošle godine, reći će da su to 'radili lane'.

vidite, meni to strahovito ide na živce. nisam jezični čistunac al nečem se moram iščuđavat, a jezik je savršen materijal za takvo nešto. također, ne želim da mi takve stvari idu na živce, pa si u razgovoru s takvima vizualiziram, sasvim spontano i nenametljivo, divlje zvijeri i krotku lanad u njihovim rečenicama i bude mi smiješno ili pak milo oko srca.

toliko o njihovom najčišćem govoru. s kojim se tako ponose. i sve se nešto kao ljute na nacionalnu televiziju što spikeri pričaju po zagrebački, a ne književno.

za čega to, braćo i sestre slavonci? ne budite licemjeri. imate dijelom pravo, al bogami dijelom i ne.

lanad vam vašu kvazi čistunsku.


(i sad on mene pita iz zabačenog kutka kuhinje ne znajući za sadržaj teksta: a za čega si rekla da ti treba prazna staklenka?) :D

jedva čekam da se darko skine, pa da odem po josipu.

vidjela sam ih tri mrtve na livadi.

tak je i meni. točno znam kak im je.

pomislila sam to i otišla kupit džemper.

sjetilo me čeljade koje je na dan smrti relativno mladog i više-manje simpatičnog te bez svae sumnje talentiranog glazbenika stavilo link s nekim scenama dotičnog u kojem mu puca nerv i to se ne libi pokazat..

..dakle, sjetilo me to nedavnog komentara prijateljice koja čuva u vrtiću klince za pare, kaže ona:

kolajah, oni nemaju osjećaj za druge. kolajah, oni izuzetno slabo pokazuju altruizam i empatiju. to je za njih stran pojam. kolajah, oni slušaju priču o tri praščića i NAVIJAJU ZA VUKA.

nakon šta sam se odcerekala, bilo mi je strašno.

to je naprosto strašno.

log s linkom spomenut na početku isto tako.

daj se podvrgnite introspekciji i oćutite malo i druge oko vas. raščlanite malo misli i osjećaje i pratite im nit, gledajte koliko unatrag sežu uzroci vaših trenutnih misli i radite malo na tome.

daj budite malo SVJESNI.

trake od sunca

 
sjedim tako u uredu, kuckam po kompu, dobar dan, doviđenja, izvolite, smješkam se, odem si po kavu, nekad mi donesu, ooo kako ste nam danas, ooo pa dobro, kako ste vi, napokon ste nam stigli, riješit ću to, evo stižem, ne brinite, nosim cipelice i košulju s gumbima, imam moć u rukama i par fascikli u torbi.
bože, da me moji ljudi vide..., pomislim dok zatvaram vrata ureda iza sebe, skidam žuljevite cipele, sjednem na stolac sa dupetom i oba dva stopala na sjedalu, odgurnem se od stola kako bi se zavrtila na vrtećoj stolici i okrenula prema prozoru, gurnem prst u nos, ....da me vide, umrli bi od smijeha.
no, najbitnije je (za kolaju) da se kolajine putešestvije nastavljaju. jer ja sam još ona ista budalajah. sutra bih mogla pisati o ranojutarnjem posjetu nepoznatom groblju ili novim vidikovcima crno-bijelog grada. ili prečicama koje ne vode do željenog mjesta. ili o putu na posao koji izgleda kao put na izlet ili avanturu. nešto u stilu ivane brlić m. šegrt hlapić, gita i ta ekipa. ili ....
ili-ili.
 
 

 
do prije godinu - dvije sam imala moment koji sam zvala Ironijom Svog Života. sad to više nije bitno i degradirano je u Samo Ironija.
Vrijeme je razmotalo klupko mojih putešestvija i konstruiralo novu situaciju koje je sasvim opravdano zauzelo pijedestal ironičnosti.
pazite ovo, dvije u jednoj.
nije li ironično da kao relativno friška zaljubljenica u planinarenje odselim u Slavoniju, I DA U RAVNICI NAĐEM POSAO NA JEDINOM BRDU KOJE TAMO POSTOJI?
Ironija Mog Života. okej, učeći iz prošlosti, nazovimo je Ironijom Mojih Kasnih Dvadesetih.
jel život dražesno čaroban il šta?, pita ona cinično i u nevjerici. hihi
 

ja sam došla u grad si ko da neš moram radit. ono, ko da imam sastanke neke pet dana za redom. pa kombiniram kad ću koji.

pa..i imam sastanke.

zauzevši niski start, odmah sam popila jednu medicu da mi sve dalje klizi lakše. tako vam je to kad ste dugo u slavoniji. počnete na alkohol kod kuće gledat kao na nešto što se pije, a ne na komad stakla kojem povremeno provjeirte rok trajanja pa ga bacite il gurnete dublje u ormar.

e, dobra je. al moraju se zatvorit oči jer inače pecka. piti žmirečki!

ajbok

 
kad me netko prstom stisne u tu točku, umrem od smijeha. ak stisne 10cm dalje - muk. tam na leđima uz lijevu stranu kičme, a u ravnini lopatice.
možda je vi imate negdje drugdje, al probajte i s mojom. ak je univerzalna, onda ću se proslavit. past će u vodu sve one terapije smijehom i farmaceuti će biti na sto muka.
kolajah - spas za depresivne, pronađite i vi svoju k-točku!
grafenberže, imam i ja svog konja za jahanje! ha-HA!
 
 

 
moja senzibilna prijateljica. senzibilna ko vilinska harfa.ćuti ko instrument za ćućenje najfinijih podražaja.
kraljica šestog čula.
eto to je ona.
ništa joj ne može promaknut.
 

 
'kaj si ti moj dobar dečko?', kažem ja sjedeći u ljetnom kinu nakon šta nam je donio pive, okrenuo stolicu iz reda ispred kako bi mogla naslagat noge na nju, iskopao  upaljač iz đepa i pružio mi ga i ponovno kopao po hlačama za cigaretom koju sam naknadno tražila.
'ja sam tvoj JEDINI dečko...', kaže on intonirajući caps lock na pridjevu, a onda uz dramsku stanku nastavi, dodajući svakoj riječi dvaput veću dubinu glasa od prethodne..'...dobar, loš, zao.'
 
 

 
a kako ste vi?
 
(velik dio mojih naslova plod je mašte i ima male veze sa zbiljom.
nažalost, ovo nije jedan od tih.)
 
koliko mrava stane u jedan trbuh? šta rade tamo?   jel neki preživi? jel umru pateći?
 
 
 
 

 
(ficjeto?)