srp mog djeda antuna

ja se danas vidim ko jastog u loncu s kipućom vodom. imam problema s ovom vrućinom. zbilja imam.

nego, bijah na sastanku stanara. to je prekrasno iskustvo. tak mi je isto i kad sam na planinarskim sastancima samo šta se tamo povremeno načme tema koja me zaista zanima.

al svo to bogatstvo novih profila...slurp. ima jedna prekrasna bakica, naborana ko naborani psi al tako prokleto vesela. ona se smije HIHOTAVO. žene njenih godina se ne smiju hihotavo. rijetko se i smiju. podsjeća me na onu iz pohanih zelenih rajčica. zatim, penzionirana profesorica hrvatskog. distancirana, ozbiljna, suzdržan. kad progovri, ipak, simpatična. racionalni sredovječno poslovni čovjek s konstriktivnim prijedlozima i stoičkom stavom prema gospođi Svima-idem-na-živce-svakom-loncu-poklopac-i-žena -sam-predtsavniks-stanara-pa si dopuštam prekidat-sve ostale-uključujući-njega. Gospođica Širokokutna, ne racionalna i lucidna, al ne pozdravlja ljude koje smatra neobraozvanim i prljavim, time ne mislim na sebe nego na susjeda s kojim sam pričala. takve stvari mi idu na živce. stoga je njena fizička kaakteristika široko postavljenih očiju bila polaizšte za nadimak. simpatična starja ljepuškasta žena koja se oblači u zastore...

..i niz drugih.

divno popodne.

sutra idem na more, ginga. rekla si da ti kažem:)

danas su se dogodile dvije stvari koje nikad nisu.

prva je da mi se tako jako kenjalo da sam se vratila doma s obzirom da sam tek krenula bila na dalek put put grada. JA sam se vratila doma. zbog kenjanja. JA. kraljica opstipacije. pa ja sam do nedavno bila u stanju pet dana govno sa sobom nosat. a mnijem da znam od čeg je to. to vam mogu reć na pvt da sad ne duljim. hihi.

druga stvar je da sam ja sasvim trijezna, makar ne i sasvim zdrava, odlučila sjest na kavu u shopping centar.stavr je bila takva da sam mogla birat dal ću se srušit po onoj sparini, iskopat si rupu u zemlji i probat se ugurat u nju il otić u kaptol centar.

past nisam htjela jer i se svi ustrčali oko mene kad bi došla sebi a to i se tek nije dalo, a kako zemlje po tkalčićevoj nema, kaptol centar je bio jedini izbor kao jedini klimatizirani prostor do kojeg sam još bila u stanju doć.

a SVE to šta je prvi put se dogodilo u mom životu je rezultiralo time da sam se uslijed kenjanja pa kiše koja me prikovala za gmail, šta ću jadna, našla sasvim slučajno s frendovima koji su sasvim slučajnpo bili gore, a inače nisu i sasvim slučajno imali viška vremena ter se s istima nešto docnije družila uživo.

druga dobra je šta sam napokon jela tortu od sira u 'torte i to' i zbijla je vrhunska. vrijedi svaku kunu.

svih osamnaest:)


kraj.

s obzirom da sam u posjedu samo tri program i s obzirom da očito u krivo vrijeme gledam tv, moja konzumacija tog mass medija se svodi na konzumaciju reklama.

uočila sam da ne gledam iste kao pauzu unutar filma kad mi se već ne piša, nisam žedna i ne moram skoknut u kuhinju po hranu neog ih gledam zbog samih reklama.

odnosno, ne zbog reklama kao reklama nego zbog nade da će iza TIH reklama bit nešto dobro.

onda po završetku propagandnog dijela uvidim da sam bila u krivu, prebacim na drugi program, tamo sport, pa prebacim na treći, tamo se vrte reklame pa se zadržim u nadi.

i tako neko vrijeme.

aparati za muhe i komarce temeljeni na pijesku, dok ostali koji zahtijevaju stalno punjenje i mijenjanje tableta završe na tavanu, omekšivač s aloa verom gdje nacrtanu biljku gladi nacrtani pas, sretni simpa-ljudi koji sretno provode ljeto i zovu te da i ti provedeš ljeto i zabilježiš ga mobitelom, više različitih ljudi koji sukcesivno pjevaju različite stihove poznate pjesme s kadrom koji završava na mobitelu ugnježđenom u ruci zadnje pevaljke, krema koj premazuje djetetovo razbijeno koljeno i podrapani auto, navojec, mikić i onaj treći s pivom u situacijama koje su, mislim, trebale bit smiješne, ali meni nikako nisu, i meni definitivno najdraže:

kratke sekvence tuširana s različito glazbenom pozadinom pomiješane s padanjem narezanih ploški krastavca. kapljice iz tuša, prelaženej zapjenjenom rukom preko donjeg dijela leđa, zvuk udaranja ploške o ploške, kapi iznad gornje usne, otkucaji srca.

sićućni ljudi koj plešu po sicevima auta

nekako..kanda su ipak malo bolje nego preko zime. ja ih gledam ko kandidate za one take film festival ili za neki festival superkratkih filmova. haiku i to.

to tako neko vrijeme.

a onda odem nešto drugo radit.

(a ne da mi se sad o ovisnosti o čistoći, a i ne bi bilo u skladu s pravilima.)

(kolajah piše u zagradama)


(homogena sintagma)

..čista bivsbathedovština al svejedno :D

popišam se, navučem gaće, NE zakopčam body i navučem hlače i zakopčam gumb.

al ne i ciferšlus.

i hodam tak po stanu i skužim hihihihih

da mi viri hihihi

kroz otvoreni ciferšlus hiuhihihi

prednji kraj bodija hihihhi


kooo nekiii maliii, crni pimmmpeeekkk hihihihihihihiihihihi

odmah sam si ga navukla i išla pred špigl stat da vidim kak iz profila to izgleda hihihihi


joj bože.


...hihihihihihhihjihiihihi

u određenim situacijama se znam sjetit onog šta mi je rekao instruktor vožnje prije ispita.

kolajah, nemoj im dat da te ruše na pizdarijama.

tu je mislio na osnovna pravila vožnje.

ipak su me rušili. ne znam koliko su to bile 'pizdarije', al polagala sam vozački više puta.

ipak, sjetim se tog nekad. pa se probam osigurat da ne padnem na banalnostima. da si ne bacam sama klipove pod noge. i to.

npr. kad trebam paprologiju riješit, raspitam se šta mi treba od dokumenata. pogledam na net na stranice službe koja mi treba, nazovem info telefon, isprintam obrasce koji su mi potrebni, pričam s ljudima koji su to prošli. šta, kako, gdje.

i ipak. će. te. sjebat. jer.

b.i.r.o.k.r.a.c.i.j.a.

je.

N E N A D J E B I V A


živijo i hura triput za nju

da me pita netko tko bih htjela bit, ja bi bila ona. birokracija. ne možeš je ni za glavu ni za rep ulovit.

depersonicifirana, rascjepkana na milijune službenika, nesmiljena.

za sve potrebna, za ništa odgovorna.

ehhhhhhhhh da mi je bit.

birokracija.

ja nisam lav s rogovima. ja sam ovan. ja nisam rođena '2.kolovoztravanj' neg '2.travanj. nakon šta mi je izdala potvrdu s mitskom figurom koja se kočila posred teksta, nakon šta sam je dala na potpis nadležnoj osobi i nakon šta sam napravila nekoliko kilometara biciklom do javnog bilježnika da to ovjerim u par kopija tek TADA uočim da

nema astrološkog znaka odgovarajućeg mi

nego nekakvo modificirano čudovište.

uz tisuću pitanja koje sam joj postavila, KAKO da pazim i na njene tipkalačke sposobnosti?

osim toga, ČEKALA sam da završi da je ne bi OMELA, takvu nadrkanu i tek ONDA sam postavljala pitanja.

i usprkos svemu tome sam morala past na pizdariji.

na pizdarije uvijek moraš računat i ne smiješ se ljutit na njih. zato to jesu pizdarije, a ne problemi. s problemima znaš kako.

s pizdarijama ne znaš.

nisi ti kriv.

zato ću sutra naprosto otić do nje i izbost je šerafcigerom.

MOJE europsko prvenstvo je, usprkos mojim nadanjima, počelo TOČNO kad i ovo službeno.

iako sam se nadala da će proć bar par dana kasnije.

7.6. 2008. u 18.05 nazvala sam đuru i rekla:

"jesi za kratko druženjce, imam sat vremena..?"

na što je on rekao, a time i otvorio MOJE europsko nogometno prvenstvo:

"samo ako dođeš kod mene gledat tekmu i nikako drugačije."

na što sam ja rekla:

"a joooj daj ahhh kaj to već sad ide aaa neeeću onda, ne da mi se to AAAAAAAAAA dobro ajde doć ću ionak nemam kam agrhbrhrbrh"

ubacila sam u prvu i odlučila ovaj mjesec posvetit prijateljicama.

sjetila sam se tog dok sam zurila u kutiju na vrhu ormara koja je čuvala od prašine stolni hokej kupljen davno u tko zna kojem dućanu.

smještenoj odmah iznad kutije koja je čuvala od prašine jeftinu verziju stolnog nogometa kupljenog za parsto kuna u mercatoru prije par godina.

nogomet na brokve. vjerojatno sam već pisala o tome, koćegaznat.

ovako vam se to radi.

uzmete drveni pravokutnik debljine par centimetara. sedamdesetak cenimetara dužine, četrdesetak širine.

kupite ga u prodavaonici geometrijskih komada drveta il gdje već.

povučete flomasterom liniju tako da spaja središnju točku pravokutne dužine sa središnjom točkom suprotne pravokutne dužine. uz rubne linije pravokutnika na svakih deset centimetara zabijete po brokvu do pola.

uzmete špagicu i zavežete je za prvu brokvu random izabranu u čvorić. nategnete je do najbliže brokve, napravite fjokić, nategnete do njoj najbliže, napravite fjokić, nategnete do njoj najbliže, napravite fjokić, nategnete do njoj najbliže, napravite fjokić, nategnete do njoj najbliže, napravite fjokić, nategnete do njoj najbliže, napravite fjokić, nategnete do njoj najbliže, napravite fjokić.

i tako dok brokve do glave ne budu u špagici.

uz svaku širinu pravokutnika zamislite mini pravokutnik paralelan s njom svojom dužinom koja iznosi pet centimetara. na zamišljeni mini pravokutnik zabijete četiri realne brokve. do pola. tri strane mini pravokutnika omotate špagicom po principu 'nategni pa fjokić'. četvrta, otvorena strana je ona koja gleda prema suprotnom mini pravokutniku.

iliti golu.

uzmete 22 brokve i rasporedite ih po ploči na način da imaju funkciju golmana, obrambenih igrača, veznih i napadača.

il kako se zovu te uloge nogometaša.

onda uzmete jednu kvačicu. ne onu na "č" ili "š" neg onu za okaČit veŠ.

razdvojite je na pola i pronađete pikulu.

pikula ima po zemlji ili u kutovima ladica.

i onda igrate.

s kvačicom šutnete pikulu pa se ona odbija od brokvi ili špagaste ograde.

onda šutne vaš protivnik.

onda vi.

onda protivnik.

i tako.

na kraju uvijek netko pobijedi.


eto tog sam se sjetila neki dan.

nekaj, ono, kaajaaznam, ukratko.

ha?

narasla su mi slova, sve mi je veliko. sad mi je ko da obilazim skulpturu od izljevenog betona u obliku slova u, b,c,d, f, g i ostalih slova tu po logu.

znate koliko treba da se pročita išta obilazeći slovo po slovo?

šta je došlo ovom kompujteru?

mijenjam šake za neke normalne.

svisnut ću :(

da sam huckelberry finn, zarađivala bi na njima.

bliži se kraj mojoj jogi i sad sam sva nesretna. najrađe bi otišla u ashram neki na par mjeseci. da mi tam daju da jedem čudnu hranu, dišem na neprirodne načine i stavljam tijelo u čudne položaje.

i da mi pričaju da niš drugo ne postoji neg sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad

no uglavnom, razlika u glavi, između ostalih jest ta da samim počecima meditacija nisam po završetku istih bila u stanju uopće reporducirat to mnoštvo misli koje su me saljetale tokom procesa. onako, nebrojeno puno isječaka, započetih pa prekinutih rečenca, slika u boji, crno bijelih, blabla.

gomila.

sad više nije tako.naravski da nemrem na dugo postić praznoću, ali bar sam u stanju verbalizirat si poslije ometala. što znači da ih ima znatno, znatno, znatno manje.

ipak, osim aktualnih briga, četiri su stvari koje me, ipak, konstnatno napadaju od samih početaka jogiranja.

a to su:


-fcuk, kaj to kiša pada?

- hmm...oću savskom doma il prek črnomerca?

- iza ovog do vinceka na šumsko voće idem.

- ili možda limun?


kad se riješim paklenne četovrke, bit ću probuđena.

zvat će te me buddha. kollah buddah.


ajbok

kupila sam cipele, a dobila sam lice.

moram ga ocrtat camo. to će bit, kao, moje lice.

stavit ću ga u profil kad ga završim.

tj. kad ga počnem pa završim:)

lice. moje lice. moje lice iz cipela.

kobireko.

vražji kinezi. baš su vragolasti.

naprosto sam genijalna. ja sam kolumbo novog doba. mislila sam da sam otkrila novi način komuniciranja, a kad ono - radilo se o prirodnoj metodi ispravljanja dioptrije.

jedan od načina komunikacije u tramvaju, kada ne želite da vac ostali čuju, je očnim jabučicama. do te briljantne ideje sa došla kad sam htjela pričat s njim u tramvaju, a da me nitko ne čuje.

to se vrlo lako izvod na način da očnim jabučicama oblikujete slova. da. ne može se tom metodom brzo pričat. ali teško je susprezat smijeh, ionako, tako da je i slovo po slovo sasvim dovoljno.

komunikacija bi bila ostvariva da DRUGA STRANA sudjeluje u tome i pozorno gleda pokrete, a ne smije se i ne vrti negodujući glavom nešto kao zgražam se.

no, s obzirom da to nije bilo tako, taj moj izum nije baš zaživio.

al se tm pkretima lia koje radiš dok pokušavaš očnim jabučicaam pričat pozitivno odražava na dioptriju očiju. bilo je na telki danas.da se vježbama gdje radiš razne grimase lica poboljšava vid. ima studij o tome u americi. prirodna okulistika. bez zajebancije.

skinite naočale i leće.

može se čak vratiti vid.
navodno.

(ovo je olakšavajuća stvar za moju noćnu moru koja me prati. fiju.)

ubila me informatička pismenost.

ovo vrijedi i kao cinična izjava i kao doslovna.

ubacit par crteža i slika.

metodom pokušaja i pogrešaka.

sad su mi oči krvave.

al sad znam kak radi.

i nitko mi neće moć reć:jel? sad ti treba? a kad sam te htio učit to nisi imala intersea.

belj. nisam.

i neću

učit

stvari

koje

me

ne

zanimaju

i ne trebaju.

(sve dok mi ne

počnu trebat)


ko da nisam toga odradila tokom školovanja mi.

rijetko ulazim u otvorene sukobe s ljudima. ono što umjesto toga radim je da se ljutim u sebi, pišem o tome na logu, ili, zadnje što se počelo pojavljivat, rješavam konflikte u snu. na razumne i nerazumne načine.

pod razumnim vodim urlanje na neku osobu. s obzirom da u budnom stanju PRIČAM s ljudima o problemu, a ne derem se na njih, u snu si to dopuštam. razumnim smatram to urlanje jer bar riječi koristim i pričam o toj temi.

nerazumni načini rješavanja problema u snu su koketiranje. oni se događaju samo kad imam s dečkom neke nesuglasice. onda si ja odsanjam da sm se drpala s nekim. taj netko UVIJEK bude njegov prijatelj i radimo to u njegovo stanu ili njemu iza leđa u bircu. onda u snu imam moralne dileme i žao mi je, zaključim da nije bilo vrijedno toga i da ja njega u stvari volim i da mu to nikad neću napravit ida bi sve dala da mogu vratit vrijeme. nakon tog se probudim, ustanovim da je to bio san, oćutim pročišćenje kroz koje sam u snu prošla i krenem dalje živjet ko da se ništa nije dogodilo.

jer se ništa ni nije dogodilo.

eto tako to ja.

ono što je bilo smiješno u zadnjem takvom u kojem ja svoju ljutnju na njega kanaliziram sanjajući drpanje s njegovim prijateljem (koji je, btw, izmišljen) je sljedeće:

radilo se o bojanu navojecu. on je bio njegov prijatelj.

bojan navojec.

karlo-vačko.

sve je išlo uobičajenim tokom. drpali smo se i onda sam ja skužila da sam pretjerala i da sam neukusna i kučka i sve.

u tom momentu sam se trebala probudit.

ali nisam.

ostala sam u snu, bojana kao takvog više nije bilo ali sam ja, u čučećem položaju pokraj utičnice u zidu (s plastičnom zaštitom protiv guranja dečjih prstiju u rupe)gledala u utičnicu i govorila:

a bojan, daj, gle. zbilja mi je žao. nismo to trebali napravit. oboje smo glupi. neće ona nikad saznat za to. malo smo se zajebavali i dobro. nemoj plaakat, bojan. daj koji ti je kurac, daj se smiri malo...

i..što je najbolje od svega..

utičnica mi je odgovarala.

bojanovim glasom.




koja metamorfoza.

vrhunska.