srp mog djeda antuna

 
jučer sam gledala na kratko big brother. a ne znam. imala sam tad stotinu stupidnih pitanja, al se ne sjecam sad ni jednog. ja one ženske uopće ne razlikujem. osim one koja ima crnu kosu. to se neka od njih pofarbala il šta? pa do nedavno su sve bile plave i tupih pogleda. oni muškići su daleko karakterniji od tih djevojaka. bar ih RAZLIKUJEM, ak niš drugo. osoba s kojom JAKO ne bih htjela imat kontak je onaj...no, onaj sa bradom od 4-5 dana i s frćkavom odužom kosom šta mu pada po očima. s lancem i dlakavim prsima. nisam do sad imala tip osobe  s kojom NE bih htjela ništa.do sad. eo s njim ne bih htjela bit u istoj sobi. s onim plavim kojem na majici piše duje, s njim bih. lik mi je super antipatičan, a to me ne bi sprečavalo da komuniciram s njim. na ODREĐENI način. al onaj s kosom.....khm.
na drugom nekom programu je bila schtzhpitzca. oni svako tolko stave u kadar ono pseto i onda ono, kao, daje neke komentare. na nešto bilošta. ti komentari NISU smijesni. oni su, samo, tako izgovoreni. od strane nekog ko zaraduje novac dajuci glas psu koji nije animiran.
i stavili su nagradnu igru u kojoj daju čašu iz koje je pio russel c. khm.
izgasila sam to i pokrila se jastukom preko glave i ležala tak neko vrijeme.
neki dan smo se vozili nekam, hranitelji, drugo im dijete i ja. na radiju je bila neloša muzika.ja sam sjedila iza i pokušavala stavit glavu u položaj u kojem mi sunce neće ić DIREKTNO u zjenice i uništavat mi očni sklop. u jednom momentu sam skuzila da svi četvero slušamo voditelja kak nabraja eventualne nagrade pogađatelja točnog odgovora, postavlja glupo pitanje slušatelju, nešto u stilu:jel crno crno il bijelo? ..a slušatelj odgovara KRIVO.
ja sam pogledala u potiljak oca mi, jednog od najnormalnijih osoba koje znam. on NIKAD ne dopusti da u eter nam ulaze takve stvari neg pravodobno promijeni stanicu. il gurne kazetu.
sad nije ništa napravio.
poludio je. i on. otišao kvragu. sranje. to je osoba koja me prije 20ak godina držala na koljenima i pjevala: sretan sam što osjećam da nisam kao drugi, ne zatupljuju me medijima, u podsmijehu sam prvi... između ostalih stvari, i tu.
e pa ako je on otišo u kuac, otišlo je puno toga. svi su stoički slušali stupidni dijalog.šutke. još sam malo žmirila prema suncu. onda sam rekla glasom iz groba:
- tata. izbavi nas.
- ... čekam prve tri stvari.
 
DOBRO JE. DOBRO JE. čekao je vrh top ljestvice. nije OGLUŠIO na glupost. samo ju je stoički trpio. DOBRO JE.
ipak je okrenuo na par sec na nešto drugo. jer je dobar tata.
 

 
a kako da se odmorim?
psmtr
 
 

 
bwahhh. zanima me kad cu napokon pogledat dobar film u tuškancu. s obzirom da idem po random principu i vjerujuci u zakon vjerovatnosti, to bi se JEDNOM moralo dogodit. s druge strane, ionako ne idem tamo zbog filmova. tamo tražim azil i tamo ga nadjem. al bi bilo zbilja lijepo da tamo naletim jednom na film koji me ispunjava.
tuškanac je super mjesto za otić ako ne želiš ić nigdje s nikim. a ipam želiš bit NEGDJE.
možeš doć tam i sjest se na onaj drveni podij vani uz drveće i tamo čekat početak. il možeš odma uć unutra i od straaašno ljubazne (nije cinično) cure na blagajni UZET kartu (uzet, ne kupit) i otić gore na jedan od nekoliko kauča i sjedit tamo i pušit. ili ne. možeš samo sjedit. možeš otić u wc di ima papira i iskoristit taj papir. il si samo oprat ruke i provjerit dal ti se jako vidi ožiljak. il nešto drugo na licu čime si već opterećen.
i onda ti neka jednako draga cura na ulazu u dvoranu otrgne komadić karte i ti uđeš.
jedino šta je loše tam je da je zima. i stolice u redu ispred  tebe su predaleko pa ne možeš koljena naslonit na naslon ispred. al možeš skinut tenisice i sfrkat noge podno guzice ti. što i čine svi zimogrozni. valjda. ja to uvijek radim.
nema tamo puno ljudi, a onih kojih ima, dijele se u tri kategorije. na one koje to zanima, na one koji su tamo jer MOGU tamo bit i na one koji su se došli grijat. a takvih ima uvijek. neka gospoda s puno godina koja su sjedenjem u kinu odlučili prekratit vrijeme između dvije pive ispred kvartovskog im dućana. i ima dosta Lutača. njih znam iz viđenja po raznim mjestima zagreba, al ih nikad ne pozdravim. to je neko nepisano pravilo. obratit im se samo pogledom. bez trzaja obrva prema gore. il dole. il kako već.
jučer je pokraj mene sjedio jedan šta je lud. ispostavilo se to malo kasnije. sjela sam u red sa 20 praznih stolica i on se sjeo dvije stolice dalje od mene. nisam nista pomislila. samo sam mu osjetila prisutnost tijela. nakon sta smo bili informirani glede redatelja, produkcije i glumaca koji glume u filmu, dotični je počeo proizvodit dvojake zvukove. jedan je zvučao kao da jako grčevito u sebe uvlači šmrklje. drugi je išao kratko nakon toga, nešto vrlo piskutvo i nije mi jasno kako je to uspio producirat. kojim organima.
rekla sam si:kolajah, ti si bolesna na zvukove. da si normalna, ne bi ovo primijetila, fokusiraj se na film i eliminiraj stvarnost.
pa sam to i napravila. i bilo je uspješno.
dok dotični nije počeo pričat. komentirat film. smijat se i podmsjehivat. ja sam spustila pogled prema gornjem dijelu trbuha gdje vjerujem da mi stoji onaj magnet koji privlači takve. pomislila sam:"božže, prejak si. prejak si, smiri se malo". ali bilo je kasno tad. trebalo je odživjet taj film pored njega. takvog.
nisam gledala u njega.al sam u jednom momentu bila prisiljena okrenut se prema njemu. ne s pogledom:koji ti je kurac. ne s tim pogledom. te poglede upucujem ljudima koji revno jedu kokice tokom CIJLELOG filma i glasno izvještavaju partnera s kojim su došli o stanju u svom mjehuru, dojmu koje su kokice ostavile na njega, nagađanjima o eventualnoj žeđi koje će te kokice kod njega izazvat etc. ovog nisam TAKO pogledala. ovaj je samo bio lud. nije bio nepristojan. ne trpim nepristojne i neuviđane likove. lude trpim. ludi su, ako ništa drugo, zanimljivi. na svoj način. nepristojni su samo nepristojni. i idu strašno na živce.
ipak, u par navrata je dotični rekao nešto ZBILJA glasno i uz neke kretnje tako da mi se učinilo da govori nešto MENI, pa sam se refleksno okrenula prema njemu da mu odgovorim na pitanje il sta je vec htio od mene. ali ne. nije se meni obraćao. ne znam kome se. nekom u glavi svojoj.
tri put sam popušila spiku, a onda sam čvrsto odlučila kontrolirat se i NE MISLIT da sa mnom priča. i nisam ga razumjela ŠTA priča. palo mi je na pamet da je iz brisela il od nekud i sad je tu izgubljen u zagrebu i ne zna nikog pa je došo gledat si sunarodnjake. pa onda on nešto za sebe priča s tim likovima s platna. što mu i opet u mojoj glavi nije skinulo etiketu poremećenog.samo ga je detaljnije definirillo. poremećeni belgijanac.
na kraju filma je rekao:"...(nešto nerazumljivo).. pa se boji da se ne dočepa klavira". tad sam ga pogledala teatralno. radilo se o nekoj opereti, pa je mozda ta izjava i imala veze s filmom. stajaznam. nekim tokovima njegovih misli možda je.
i tako. to je log o tome.
bezveze.
 
 

 
logove od jučer nema smisla pisat danas. osim ako nije super dobar. a nije. bah.
strašno me boli koža. ne volim ovo vrijeme aklimatizacije.. makar sam zadovoljna jučerašnjim danom. unatoč boljenju (?). jučer je bio prvi pravi jesenski dan. da je bio NORMALNO hladan. mislim, MENI prehladan, al gledano s perspektive tamo nekog godisnjeg doba, normalno hladan. da si zamislim da je u mojoj osobi ovaploćena jesen, da ja sad nešto hodam po gradu i da sam jesen, JA bih bila zadovoljna temperaturom tog dana. i suncem i lišćem i svim.
nda.
 
(trebala bih PRESTAT pisat logove ako nemam sta za rec :DDD)
 

 
bijah danas kod indijanera.
i na belgijskom filmu.
to ću ubuduće radit češće. bit kod malog apača. ne gledat belgijske filmove.
ja bi htjela da mi dijete tak izgleda.tamnoputo. s crnom kosom. tolko crnom da je skoro plava.i da ima kose. taj mali ima masu kose s obzirom da ima 11 dana. istina, nema fokus još. ja sam iz solidarnosti prema njemu isto ne imala fokus. kad mi ga se dalo da ga držim. gledala sam besfokusno u njega ko i on u mene. pa me se od strane starijih sisavaca zamolilo da to ne činim jer izgledam umobolno. i da će mi ga oduzet ukoliko nastavim.
nije plakao kad mi ga se dalo. naglo se umudrio i osjećao me. svi ostali su mi govorili da mu pričam nešto i sugerirali mi ŠTA da mu pričam. osjećala sam se tad iznimno glupo, pa sam ih pogledala bez fokusa.i rekla da me puste da uspostavim SVOJ bonding s njim na način na koji JA oću. onda smo se još neko vrijeme osjećali, mali apač i ja, a onda smo išli testirat šta će pas napravit ako izađem s njim iz sobe. njegov pas. pas nije ništa napravio, al je mama apača izvinula vrat i izbečila oči, pa sam se vratila natrag u vidokrug joj.
onda se počeo nešto kao mrštit. pa je prestao. pa onda opet. onda sma ga dala mami mu jer bi plakanje mu doživjela ko vlastiti poraz.
dalo mi se da ga češljam poslije. to se, kao, treba. zbog tjemenca. tjemenice. takvog nečeg. ona mu je namazala kosu s uljem i dala mi četku. i da ga češljam.ja sam u tri poteza od njega napravila hitlera, šta je meni bilo strašno smiješno, a njoj ne. jer mu je to isto par dana prije napravio njegov tata, njen muž, a moj rođak. ja sam rekla:oke, onda klasični nerd look. ona je rekla:kolajah. prijekorno. ja sam rekla da šta. ona je rekla da neće nerd look na sinu si. ja sam rekla da sta kenja, da ga je ONA namazala uljem, a ak TO vec nije nerdovski, onda ne znam šta je. i tako. apač nije ništa reko. balio je samo s vremena na vrijeme.
zijev. i tako.
 

 
ako se noću voziš tramvajem i gledaš kroz donji dio prozora, u onaj dio ceste koji je tik uz tramvaj
i vidiš asfalt i sasvim malo, žuto lišće koje daje super kontrast tom sivilu i koje se kovitla uslijed strujanja zraka
i ako samo to postaviš u vidno polje, vrlo lako možeš zamislit da si BILOGDJE drugdje na svijetu, u BILOKOJEM drugom gradu. koji ima tramvaj:))...
i onda neko vrijeme to misliš.  
 

 
zijev. ne mogu se riješit grča. kolko god spavala, on je tu. neki neizbacivi umor. treba proć vremena. da se odgrčim.da se odmorim. a ne da mi se čekat. oću neku tabletu za odgrčivanje.
danas pijem. s ljudima koje vidim. makar je bilo blizu da otkažem sve.jer je poruka kojom me se zvalo na to počinjala sa: "ej, black logic woman, oš doć kod mene lalala...". ak je poruka takva bila, mogu ZAMISLIT otprilike kakva ce bit vecina dijaloga tam kod njih. ahhhh. jako su mi smijesni ti prijatelji, jaaaaako smijesni. britkih jezika i bez takta.
a tako mi je kako mi je. nije da ce mi pomoć u odgrčavanju s tim.
al ću bar moć brusit jezik na njima. AKO nista drugo. hihi.
floydi me otupljuju. majkuimnjihovu.
astadrugodastavim stastasta
 
 

 
ZAŠTO mene napada to šta napada ljude koji vode SJEDILAČKI život??
pa JA BAR ne vodim sjeidlački život.
ja čak i kad sjedim, ja se VRPOLJIM. dakle, da vodim sjedilački, bio bi prije vrpoljački.
a NE VODIM sjedilački život.
sad bi nekog izmlatila zbog tog, al ne znam kog.
 
 

 
ahhh.ma tu sam gledala Direkt...o ženjavanju..brak il ne i zašto da i zašto ne.
ah. ali ne da mi se sad o tom. mislim da cu otić spavat. i pričat o tom s rundekom :DD
 
al ženit ću se sigurno. oćubogamimoga. super je taj život. šta je više tu, više ti daje razloga za mijenjat mišljenja. veli ona crvena da vjeruje da ce bit s onim s bitls-zurkom zauvijek i da ce se voljet vječno...o isusatiboga...mislila sam to i ja za onog jednog pa se ispostavilo da je covjek imao problema na psihi mu. koje se nije libio manifestirat na meni mi.
vjenčavat ću se. zbog njega. TAD sam rekla...da je sam isus krist...udat ću se.
 
ne zbog ljubavi. zbog zaštite.
 
 

 
znate ono kad u filmovima oće prikazat kak se neko društvo dobro zabavlja, pa onda pokažu njih na hrpi i jednog kak izgovara taman zadnju rečnicu nekog vica il neke zgode koja bude triger ostalima za gromoglasno smijanje. a ja se uvijek ko debil osjecam i uvijek me zanima šta je to prije tog išlo.
zijev. i tako.
nabavila bi si muzičkog trenera. ili tako nešto. ja sam sigurna da na ovom svijetu postoji muzika za svaki dio dana mi i raspoloženja, ali ja nemam živaca to tražit. tako da nekad ne slušam ništa jer mi ne odogvara ništa šta imam. mislila sam, kao, da se s tim trenerom muzičkim prvo upoznam, tak..neka dva tjedna, tri, čisto da dobije konture mene i onda..šta ja znam..onda mi on sugerira muziku kad ga ja pitam da šta da slušam. eto to bi ja.
i jede mi se nešto OPAKO žestoko. dogodila mi se stvar o kojoj bih maštala ko mala DA sam se samo USUDILA. naime, otac je došo neki dan doma sa DESET najvećih čokolada milka na svijetu i rekao da to MORAMO pojest do 29.9. jer je do tad rok trajanja. pazite, MORAMO.
kuiš, nije to da imas gro čokolada pa ih imaš. ti IMAŠ GOMILU čokolada i ti ih MORAŠ pojest unutar pet danas. zabogamiloga. počela sam se štipat jer nisam mogla vjerovat da NE spavam. i sad sam od dijela tih čokolada napravila nešto kao tortu. i ostale su još dve čokse.
pun mi je kuac više čoksi.
SAD bih feferoničnu pizzu. npr. al narezanu na komadiće. ja moram sve na komadiće. nisam bolesna, neg imam sasvim opravdane razloge, a nisu mi ti razlozi samo u mojoj glavi.
 
nda.
 
sad sam tu malo pisala i kao supstituirala to šta nisam s nikim riječ izgovorila cijelo popodne i dio večeri do sad.
 
ah. a kad kiša pada , jebiga, šta da radim. da ne pada, otišla bi van i pričala s tetom s kioska
"dbr dn, bijeli walter"
"izvolite"
"hvala"
 
šubidubidu
 
 
 

 
sjedoh za komp i na telki taman počne uvodni dio štrumpfova..
 
khm...PRVO sta sam napravila je da sam digla pogled PREMA ogledalu i isla vidjet jel sam to ja sa 23 il ja sa 10 godina...hihi
 
apajebote!!!! OVAJ VIKEND JE U CIIIJEELOM SVIJEEETU SUNČANO. U CIJELOM. ČAK NI U LONDONU NE PADA KIŠA. PA JEBOTE.
molim vas da mi kažete ako negdje nije.
 

 
a kupih si te flamence. flamenci nisu UKRAS za uši koji NIJE naušnica nego to JE naušnica u obliku flamenca. za neupućene ;)
i sad..ne znam. kad ih stavim, onda jednom kljun ide u vrat mi, a drugom od vrata. to me ljuti. ja ocu da bude simetrično. ti izrađivači nemaju pojma o tom kak se kače flamenci na kuke.
 
 

 
razlog zašto sam jučer sjela s njim na kavu je bio taj što ga doživljavam kao člana kluba. i on je Lutač. dođe do centra grada i onda hoda po knjižarama i lista knjige. ili samo luta gradom s rukama u džepovima. uvijek sjedne na kavu negdje i lista novine. ili sjedne na zrinjevac il negdje i puši. i uvijek solo. ponekad sretne neke ljude pa ih pozove na kavu. oni pristanu. ili odbiju.
ja sam ga gotovo uvijek odbijala. i onda on naoko nehajno kaže:ništa onda, idem ja. al mu se promijeni boja glasa. i bude mi malo žao zbog te promjene boje, al nikad ne odem. jer sam i ja Lutač. i nek me pusti na miru.
i jučer sam čučala u knjižari i listala knjigu frenda si i razmišljala malo o...astajaznam..o meni, njemu i našoj generaciji..di smo mi sad i di je on sad. i onda je došao Lutač. bozze, nije mi se dalo. pusti me da budem 15 godina unatrag sama sa sjećanjima si. i pustio me. otišao na kavu i pustio me. da svratim. ak oću.
i tad negdje sam skontala da smo iz istog kluba. i mislim da sam zato otisla gore. klupska solidarnost, stadakazem..hihi. dosla sam do njega, pokunjeno sjela i rekla:evo me. on je odložio novine i nasmijao se. bilo je lijepo pričat s njim. on je malo čudan čovjek, al je svejedno bilo lijepo pričat s njim. ustvari, možda baš zato:)
rekla sam da je vrijeme da idem. on je rekao da ce ostat jos malo. ja sam rekla da dobro. okrenula sam se, a on je vec bio udubljen u novinski članak. izašla sam van, stavila ruke u džepove i krenula u smjeru gdje je bila najmanja koncentracija ljudi.
 

 
aaaa on njoj faaaaaliiiii
ona bi njeeegovu deeermu na svooojojjjj
i da je primi za ruku kad ide preć cestu bez gledanja, a s lijeve strane ide tramvaj
 
 

 
nekoć davno htjela sam susjedu u prizemlju zavrnut šiju. susjed je slušao techno. i bio je generalno ultra odbojna osoba. slušao je techno u autu. i slušao je techno doma. na način da je cijeli kvar ti okolica to slušala s njim. slušao je to stalno. i sudeći po tajmingu slušanja nam, mislim da je taj čovjek radio doma. nisam izvršila kazneno djelo nad njim jer sam se tog sjetila sa 18 godina i nešto sitno mjeseci. to je značilo da bi mi tad sudili kao odrasloj osobi. dakle, nepovoljnije po mene. pa sam iz tog razloga odustala. di mi je bila pamet samo PAR mjeseci ranije.
ipak, bilo je neizdrživo. imamo u hausotru tu neku oglasnu ploču di se piše ko kad čisti snijeg. tamo sam jedno jutro napisala da molim konzumenta tekno muzike da je konzumira u privanosti svoja četiri zida i da ima obzira prema drugim susjedima kojima to nije fetiš. napisala sam to bez psovki. dakle, ljubazno. papir, srećom, ne prenosi TON kojim sam to mislila. mislim da je to bilo u redu s moje strane. nisam navodila ime konzumenta. istina, nisam ni svoje navela:)). ali je bilo VIŠE u redu od toga sta je on nama radio.
na povratku iz škole, vidjela sam da je netko nadopisao: i u miru piju svoju kavu. netko je stao uz rame mi. bilo mi je drago. ne znam tko, al sumnjam na dečka sa zadnjeg kata. s njim s euvijek ljubazno pozdravim kad ga sretnem. uz neki priglupi cerek. s obe strane.
makar, nisu totalno isključene ni ove divljakuše. istina, one preferiraju škoru, al škoro nije tekno. s druge strane, one ne izgledaju da bi na ikoji način mogle bit revoltirane.
susjed već dugo ne sluša tekno. ponekad mi sjebe kočnice kad mu ga sparkiram na mjestu koje on svojata svojim, a nije njegovo. ja ne napravim ništa. ne ulazi mi se u zatovreni krug. al se nadam da ce jednom gadno najebat. na psihičkoj osnovi.
da.