vještičje kronike

malo sreće, malo pameti, toga treba, i iako je malo, bez tog "malo" teško da bu išlo dalje
i šta ako nije savršen, pa ništa, jednostavno se koncentriraš na sitnice, koje onda dovedu do "krupnica"..
pa ipak bude lijepo..
a vikend sitnica je da recimo radite nešto tako obično, kao što je razvrstavanje i prostiranje veša, ali to radite zajedno
i da, naravski, blesavo je i onak prođe bez zapažanja, jer wtf? veš?
ali onda negdje u primozgu, ti dođe misao..
-gle, ovo nisi sa nikim nikada zajedno radila
a znaš da je toga veša nekada u nekom prošlom životu bilo stalno i da si ti to stalno tako radila, ali sama..
i koliko te smoždi ta misao, da nešto tako obično i jednostavno nikada nisi radila u paru, iako si u paru bila 24/7
sada kontaš da je to odjednom ona fina sitnica, koja te povezuje, za dalje..
i onda ti to nekaj "blesavo" postane odjednom mjerilo, zašto je ovako kako je
zapravo ipak taman, sasvim dobro,ma i bolje...
sitnica je recimo i da je očistio lijepu gomilicu matovilca, domaćeg, sitnog, poprilično zaprljanog od zemlje
i uz kuhana jaja i malo kuhanog krumpira, napravio finu proljetnu salaticu, koja ti je servirana uz raženi kruh premazan svježim sirom
eto to je sitnica..oko koje si se ti nešto u svojim mislima unaprijed malo nervirala
-da ko će to, da joj pa nedjelja je i ti bi radije još sjedila uz 3. po redu ness-kavu u pidžamici i gledala sa terase u sunčani grad i slušala kakofoniju ptica i sad baš ne bi tu nešto sudjelovala u pričama i planovima šta ćemo i da li ćemo ovo ili ono ili ništa
jer tvoj izbor je ionako za sada- najrađe ništa..samo mir, i dopodnevno lijeno uživanje u pogledu i zvuku
ali eto sitnica pa sitnice, se gomilaju, a na tebi je samo da ih primijetiš i cijeniš
i onda možeš dalje, sasvim fino..jer je sve ipak u sitnicama, koje postanu "krupnice"..

uspjela je postaviti natrag te zavjese, i sad se kao sve nešto divi i pije kavicu i gleda kako je opet sve kak bi kao trebalo biti
a lijepe su, nije da nisu..ali onaj zvuk, povlačenja onog bijelog konca za nabiranje, na tim zavjesama...
taj specifičan zvuk je baca u trans, negativan trans..brrrr ...takav trans od kojeg joj zubi utrnu, onako polubolno.
taj zvuk koji izaziva takvo ježenje od užasa na taj zvuk, opip, osjet..taj podmukli zvuk..kada se povuku ona dva bijela konca za nabiranje, a zavjesa se uvijek malo rastegne, pa se to mora natrag povući..i nije joj jasno zašto već do sada nije međusobno zavezala ta dva konca..pa da sve ostane nabrano, na predviđenu mjeru..
ne, ne sjeti se, nego ona svaki puta ponovno, 'bemu, na tim vlažnim zavjesama povlači te vlažne špagice i ježi se
i zubi joj trnu, bolno...
i onda kada se sjedne, da srkne nessicu i ispuši cigaretu i da kao uživa u napravljenom,
ne, ne može uživati, ni malo
jer pogleda prema njima i sjeti se tog zvuka i onda joj opet trnu zubi,bolno, i koža se ježi i sve i najmanje dlačice su u zraku
i to sve tako taj odurni osjećaj traje barem daljnjih pola sata..ponovljenog asocijativnog užasa...aghhh


p.s. ako će me ko ikada mučiti, s ovim će definitivno uspjeti, i sve ću priznati

***** američki trbušni ples***-daniela gioseffi

"nas dvoje bismo se mogli divno zabavljati"
"misliš da bi moglo klapati?"
što?
"ovo s nama"
"ne mogu ništa pouzdano tvrditi.morali bismo se ozbilno potruditi"
"međuljudski odnosi su strašno složeni, naročito oni odnosi koji su doista intimni!"
ona je trljala njenu stapku, a on je škakaljao njen pupoljak, još uvijek mu je sjedila u krilu, s njegovim lingamom u svojoj yoni..njezine su ruke bile obavijene oko njegovog vrata
njegove oko njezina poprsja
grudima su bili čvrstostisnuti jedno uz drugo, dok su i dalje sjedili tako, zagledani u oči jedno drugome, uživajući u doživljaju šutljive senzacije potpunog tjelesnog dodira.
osluškivali su ritam svog zajedničkog disanja- zagrljeni, nepomični.
pustili su da im snaga osjetilne senzacije potisne svaku verbalnu ili konceptualnu misao tako da u njima više nije postojala čak ni predodžba sexualne želje ili spolnog odnosa ili želje da pokušaju učiniti bilo što više od onoga što već jest.

kao u jogi, doživljavali su transcendenciju svojih svjetovnih ličnosti i osjećali se kao prvobitan par
Mjesec i Sunce u sizigiji
njegovo pulsirajuće treće oko

njegovo pulsirajuće treće oko otvorilo je njezin tamni, mirisavi lotos i postali su jedno
poput dvije polovice tibetanske statue-brončanih obličja muškarca i žene kod kojih se kada se sastave, mijenjaju uloge spolnih organa.
falos postaje vulva, a vulva falos
nisu se micali, nisu čak ni pokušavali svršiti
samo su se gledali ravno u oči i duboko disali
kraj njih je prošla jedna obitelj turista
baš kad je otac obitelji primijetio: "pogledajte ove lude, gole, bitničke hipije"
stanisulaus i dorissa su doživjeli potpuni orgazam
pod krošnjama divovskih sekvoja njihova su se tijela i duše za trenutak potpuno sjedinile
otkrili su pravi nepatvoreni "veliki O"
jin je utonuo u jang u savršenoj ravnoteži

ok bajka i svašta nešto..imalo se za lektiru
al interesantno je kak je tema malo onak reklo bi se ..gnjec..
jer eto svi siromašni su naravski pošteni, jer oni koji "imaju" su valjda oma sumnjivi..od kuda im, i ziher su na nepošten način došli do toga i bla bla
pa se tamo malo Majka, kao ne slaže sa Snahom, koja je šta drugo nego Guja..čisto zlo i naopako..jer je zavela, jer se umiljavala, pa i izvoljeva, neće sad ona tamo nešto radit i bit vrijedna...već bi snijega, pa šarana, pa svašta nešto..al jok, ništa to njoj Sin ne priskrbljuje..već ko? ko će njoj to sve nabavit ako ne staramajka...
a i staramajka mudra..odma prepoznala da je Snaha guja..štać drugo nego to
odma zlo i naopako

(a ako je sve to uspjela na zahtjev SnaheGuje..kako to i inače nisu radili za sebe, šarane i sve to?)

a i ta Gujina.. i ona začarana, jer je u začaranoj šumi..zarobljena grešna duša i nema oprosta, a neš, jok, nikad...

a Sin naravski glupav, tupav povodljiv i niš ne kuži, još potpao pod utjecaj Gujine, zle opake itd pa ide protiv svoje Majke
i sad kao oni svi žive jadno i bijedno, a zajedno..i nema tu mira...

(fino, Sin čim ide protiv volje staramajke..glupav, tupav i povodljiv, a inače je kao bio nešto posebno pametan, interesantno)

al ima još ta neka Sirota, koja je naravski nasmiješena i dobra, iako okolo doduše hoda sva poderana i nikakva i Staramajka njoj zašije rukav

(jer eto Sirota ne zna sama, i kak je ona sada tak ovdje jako dobra, a ne sašije sama sebi, već i to opet neko za nju radi
interesantno je kak se glorificiraju staremajke..i svekrve, jer eto one će sve..a sve i dobre i loše nebitno kakve, a snajke su ionak blago rečeno- nesposobne..)

i ajd, da ona te lučice kao protuuslugu..iz kojih poiskaču ti Domaći i Tintilinić
i Majka se žali i kuka i svašta nešto..a kao Sin jadan, glup i tup ne kuži ništa pod milim bogom

i na kraju naravski
staramajka se svega odrekne, sveg veselja, bogatstva, mladosti itd..jer kakva bi bila da to kojim slučajem ne napravi
iako je taj njen jel..nesposoban, tup i glup)

i nestane sve čarolije
i šume i Stribora...al guja koja je ionako bila začarana..opet postane guja i odplazi u šumu
e pa ako je nestalo sve čarolije.i šume i Stribora....zakaj je Gujina i dalje ostala začarana???

hmmmm

kad se malo makne sa ovoga mjesta, ljudi m/ž...se sasvim lijepo ponašaju
a to obično znači da su i susretljivi, ljubazni, nasmiješeni, skroz kulturni i sasvim im lako ide, ta kultura, lijepo ophođenje, biranje riječi, uz obavezno ..molim, hvala, izvoli i sve to uobičajeno..a skroz bez zamuckivanja, skanjivanja, oznojenosti ili bilo kakve naznake ne snalaženja ili neugodnosti
ne psuju baš jako
ne upiru prstom u nekoga i nisu podrugljivi
ne olajavaju ko, kaj, s kim
ne govore drito u facu kaj sad kod tamo nekoga nikako ne valja, kaj bi svakako trebalo promijeniti itsl.
nisam primijetila ni malicioznost, ni seksualne aluzije i iluzije, ni neke stvari ili geste ili primjedbe
zbog kojih bi se recimo trebalo smjesta ustati i otići, a ni imala poriv da sipam tu neku kavu drito u facu ili krilo
i tak da sam sve u svemu ugodno iznenađena
da, zamislite
jako su normalni
pa ispadnu i dragi i šaljivi i zabavni i osjetljivi i pametni i promišljeni
i skroz simpatični
da ih poželiš vidjeti još koji puta, da ih poželiš spremiti u kutijicu pod
potencijal za...xxx

Ima tu nekih blogera..koji zdvajaju, sipaju beskrajne mudrosti,
teže ozbiljnosti i bezvremenosti..
pa se pitaju…
čemu ljubav?... a iz njih govori prazno srce…
pa se pitaju …što je ljubav?... a iz njih govori zbunjeno ili ranjeno srce..
i naravno da smo svi ovakvi,ponekad, stalno, manje-više...takvi…
a nikakvi…
jer težimo ozbiljnosti, jer težimo racionalizaciji,...
i sve ostalo nam je bespredmetno,
jer to ne postoji,jer to nam ne priliči, sigurno ne tako i na taj način
takva doza infantilnosti i nikako ne...u tolikoj količini…
pogotovo ne u tim godinama…
ne sa tim iskustvom…
ali život, sudbina, kismet, zvijezde..ko već, imaju svoj plan
i što se dogodi?
…dogodi se nečiji treptaj oka… taman kad nam se pogledi sretnu…
….dogodi se nečiji- da…a još zapravo ni pitali nismo…
I onda krene osmijeh i poleti srce ….i daleko smo, udaljili smo se, neprimjetno, odjednom…
od one oštre,ozbiljne, kritične,shvatljive osobe..
i pretvorimo se u nasmiješenu, blesastu
nakliberenu kreaturu koja…
i stihove i „corny“ priča priče…
i nije nam jasan "blijedi" pogled okoline…
i nije nam jasno kako nas ne razumiju…
dok eto naše srce tako sretno kliče…

a šta je?
odrastamo, shvaćamo, učimo, starimo…i sve nešto ozbiljno,
klimajući potvrdno glavom, na sve te životne smrtno "ozbiljne" teme, dileme, probleme
sa onom mudrom crtom između obrva, prihvaćamo, neizbježno...
ali našem srcu, srećom, niko nije rekao
da mora odrasti i na odrasli način sa tom nekom ljubavlju se nositi…
jedino je valjda srce u nama još dovoljno infantilno…
pa svaku zaljubljenost-ljubav prihvaća upravo tako…nevino,a zahvalno.…silno…

Diplomacija i odmjerenost
Volim recimo imati oko sebe ljude koji nemaju stalnu potrebu izjašnjavati se o nekom svom viđenju istine,
utvrđivanju iste i dramatiziranju oko takve…a njihove, tobož univerzalne
pa ti onda takvu, počesto surovu istinu, stalno sipaju u lice, nabacuju se njom i svašta nešto
a ako, i ako, ti sasvim isto jednostavno ne radiš, ne radiš jer tako ne radiš, ne želiš raditi jer nemaš potrebu za
takvim čime..."silovanjem" tzv. univerzalne istine
kažu ti da si …
prijetvoran, licemjeran i sve nešto kao nevaljalo…neiskreno…dvolično
Naime..našli su se njih dva u društvu nje jedne..
jedan je prijatelj oduvijek, ali je bio neko vrijeme i prijatelj sa povlasticom (po naški FF :P)
..i oni još uvijek prijateljuju, bez ikakvih problema…bez napetosti, uz i dalje mnoštvo prijateljske dragosti
No, našao se tu i taj jedan vrlo aktualan, vrlo „napet“ i sadašnji..
I sad pošto su svi diskretni, kulturni i odgojeni, niko nije ništa izrekao, ni naslutiti dao
a svi sudionici te male soareje su na neki način znali baš sve i bez potrebe izgovaranja i utvrđivanja, tih nekih riječi…-univerzalne istine
ko je kaj i u kojem svojstvu..toj nekoj njoj..ili ona njima, bila, je ili će biti
I tako su proveli jako ugodnih dva sata uz kavicu i pričanje, razmjenu mišljenja, o općenitostima…
I Hvala Bogu na tome…

Posložila sam sve …(tek unazad nekoliko godina)..gotovo pa po svojoj mjeri…
i uživam u postignuću…koje nekada nije bilo baš moguće…ali sada je…
dobro, napravila sam grešku…jednu, priznajem..
koja se protezala na skoro xy-godišnju obavezu, ali sam je odradila pošteno, predano, skroz romantičarski usanjano i smjerno..
kako tobož i treba…
i ko kaže drugačije…jednostavno je maliciozan i laže…
e sad…da li je to na kraju ispala „greška“ zbog moje naivnosti, zaluđenosti, vjerovanja
jel bilo pri tome nevinosti…khm…
uglavnom onako smrtno zaljubljena…
trudila sam se iskreno, svim srcem i pokušala smjerno shvatiti i prihvatiti i primijeniti
sve što se od mene očekivalo, pa i više od toga…onako čisto, iz dubine srca i inspiracije…
i da slušala savjet svoje majke, koja ionako misli da je za uspjeh svakog braka
nužna ženska briga o tome gdje su njegove čarape i gaće i da li je jeo, najmanje tri obroka dnevno…
i pokušala pogoditi pravi omjer tajnih sastojaka, nikad otkriven od strane njegove majke…
da svaki ručak ispadne upravo kako njen princ voli…
i da (o moj bože, kako mi je to promaklo)..nema prašine na gornjoj strani ormara..
ali na kraju ipak je nešto u svemu tome nedostajalo…
a za sreću je potrebno tako malo..jel?
ubrzo…ja sam smatrala da se trudim preko svake mjere….
a on je mislio,( iako u tu sposobnost „mislio“ nikada nisam bila baš sigurna),
da je njegova ljubav dovoljno očitovana time što se na vrijeme vraćao kući i što nije išao sa prijateljima van..
a i novac je uredno pristizao...
a onda je došao još jedan 8. mart, kad opet nisam dobila cvijet i kad se meni više nije „brinulo“, gdje je njegov donji veš…
( u he** donjoj ladici ti je,gdje eno stoji već zadnjih X- godina)
kakva je to „idealna“ juhica… (povrtna od svježeg grincajga,sa placa, sa gris knedlima)
(op.a za one koje baš zanima.)
i ima li prašine na vrhu ormara…( ko će se dovraga penjati na dva metra da provjeri)
i da li on dolazi na vrijeme doma..(zadnjih godina sam poželjela da više ni ne dođe)
i tako je taj dio životne priče završio…
a sada...
dobivam nekoliko cvjetova na taj dan, i ne samo na taj dan ,pa čak i rukoljub uz instant poziv na ples,
jer svira „naša stvar“…
niko ne očekuje ručak, a ako je skuhan..sve je garnirano zahvalama, pusama i pohvalama uz stvarno obećanje da je slijedeći njegov..kod njega…
riječi da me se upravo takvu kakva jesam…čekalo predugo…
oslobođenost da se brinem…o "svjetski" važnim pitanjima ..tipa
veš, čarape, prašina i ine ozbiljnosti..
spoznaju da je sasvim dobro kad se dogovorimo za susret, kavu, vikend…
uz nekoliko dnevnih razgaljujućih sms-a …i da je sve savršeno u svojoj nesavršenosti
koja obiluje šarmiranjem, pažnjom, malim iznenađenjima, poljupcima, smijehom i veseljem..
i zato jako volim ovakav dan žena…jer ja to sve napokon mogu…
i sad recite da sve to nije nimalo sebično


(*stari malokoc prerađeni txt)

a?dela?
tnx iskrici:))) kaj nam je dokazala i pokazala da smo -ovisnici i jesmo, neka smo
valjda nam je sada svima jasno
ko prizna pola mu se prašta, ne?
a da nije bilo..njaaa, dosadaaa, niš se ne događaaa..i sve tak bla bla
a svaki dan se klikalo, barem nekoliko puta, a često i u sitne sate..onak nadajući se da ipak ... dela???!! ne??!!! ciju %$$
i kaj sad??
mrmlj hjoj delat, ili pogledat gde se kaj događa:))

seksualni čin koji je fizički vrlo zadovoljavajući može imati moć..- stvoriti duboko doživljenu povezanost između dvoje ljudi
kad smo u vezi koja je za nas "izazov"..strast je nerijetko jača, samim time veza koja je ugodnija nakima zna biti "prepitoma",
tako da smo svi stalno izvrgnuti mišljenju(filmovi, romani, serije itd.) da jedino "prava"ljubav uključuje strast, napetost, borbu, bol i dramatičnost
to dovodi do rasprave o tome što je prava ljubav, iako je ljubav teško odrediti
ali grci su to fino objasnili
da postoje dvije tzv. ljubavi..

eros- prava ljubav je sveobuhvatna, očajnička žudnja za voljenom osobom, koju se doživljava kao različitu, tajanstvenu, neuhvatljivu, dubina te i takve ljubavi mjeri se intenzitetom opsjednutosti voljenom osobom..sve je zapostavljeno, jer puno energije ulažemo u to kako nam je bilo i smišljanju kako će nam ponovno biti i tu je element patnje..s ovom vrstom ljubavi povezano je-uzbuđenje, zanos, dramatičnost, napetost, tjeskoba, tajanstvenost i žudnja..
i
agape-ljubav koja je partnerstvo kojem su oboje duboko predani, dijele se osnovne vrijednosti, interesi, ciljevi i prijateljski se poštuju međusobne razlike, dubina takve ljubavi mjeri se međusobnim povjerenjem i poštovanjem, puno radosti donose zajednička iskustva, prošla, sadašnja, buduća..svaki partner onoga drugoga smatra najboljim prijateljem, iskreni smo i sagledavamo sami sebe, te se mijenjamo na bolje, da poboljšamo vezu i produbimo prisnost..ovdje ide osjećaj spokoja, sigurnosti, razumijevanja, partnerstva, kao i međusobne potpore

cijena koju plaćamo za strast je strah..strah i bol koji hrane strastvenu ljubav na kraju je mogu i ubiti..
cijena koju plaćamo za stabilnu vezu je dosada, sigurnost koa obilježava takvu vezu može je učiniti beživotnom

eva reče barryju: "...ne obazirite se na briana mlađeg i njegovu sestru,oni vam žive u jako skučenom svijetu koji se zove internet, na kojem je cinizam pravilo , a okrutnost je zamijenila humor..."s. towsend-
žena koja je legla u krevet na godinu dana-

be my Valentine….

Volim se igrati, stvarati…
Malu ljubavnu osvetu čarati
Večeras ću upravo to raditi…
Tvoj lik od slame, voska i ljubavi graditi..

Složit ću lutkicu, malu , uzeti suhu posebnu travu..
a onda ću oblikovati tijelo i glavu…
obući to u kaputić napravljen od crvene čoje…
opšiven pažljivim bodom crvene boje…

Uz prigodnu pjesmu i riječi molitve moje..
Naravno da ću staviti nešto tvoje..
možda...onaj tvoj pramen kose lijepi..
jer sve to moje ustreptalo srce krijepi…

Uz riječi koje atmosferu i djelo tvore..
svijeća, njih dvije trebam…da gore..
i na pergamentu još ispisati tvoje ime…
da te podsjetim na sebe, samo da ne pobrkam rime…


A zatim ću uzeti one igle, špenadlice,u sedam boja..
pažljivo ću ih zabadati, …ona bolna, ta će biti moja..
u mjesto gdje je zašiveno tvoje ime i pramen kose…
osjetit ćeš, ne brini, ovakve večeri svu težinu čarolije nose…


...........
e sad ili se označava valentinovo ili ne,
ali
ako imate dragu osobu pokraj sebe, zašto se ne zabavljati, smijati, poklanjati, ljubiti..
zašto opće tak šta izbjegavati,
to nešto što se zove ljubav,
zato kaj vam je muka?
a od čega točno?
pa niko vas ne tjera da delate kerefeke,
sudjelujete onoliko i na način na koji želite
ali svejedno podsjetite se, opet
zašto ste skupa, zašto je baš ta osoba onaj izbor, samo vaš i samo vama bitan
i pokažite, recite, jasno i glasno, uz smiješak, uz šalu, uz zagrljaj i poljubac
..
a ako nemate nikoga, jer je taj još nepoznat netko, jer je još tamo u nekim daljinama snova i očekivanja
do kojih niste stigli i još se niste sreli
i baš zato vam sve to crveno i srčekima krcato..ide na živce, dozvoljeno je biti i ciničan..
mada ja nekak vjerujem da:

everybody need somebody to love

http://www.youtube.com/watch?v=HCTJeT2i9QU
blues bro.

vidjela sam ga, nisam ga mogla ne vidjeti, kolko god da se pravila dotična, vidim
i svi ostali na stanici
da se baca kroz onaj tram prozor, i sa obje ruke šalje mi poljupce
a onda izlazi i plešući prilazi prema meni
i opće ga nije briga kaj ga gledaju,
jer ne skida pogled sa mene i smije se i oči mu se smiju
i toliko me uporno gleda
da u meni tada počne pjevati janis..:
"You're out on the streets, looking good.."
i kaže : ooo kakvo svemirsko iznenađenje, tu si
i padne poljubac
požudan, željan
i svijet na čitavu sekundu-dvije, nestane

jučer popodne nešto obavljala po pošti, a u vezi westernU i sve tako..i uzmem one redne brojiće i ispunim formulare
a ona sve nešto ljubazna..ispisuje, pita, tipka, pa pita oib..
a ja u mobitel, pa kao sad ću..i kažem ja njoj broj, a ona meni
a zakaj si ga ne zalijepite na poleđinu osobne..
i veli sad bum vam ja sve fino pojednostavila
i ona to umanjila, isprintala, izrezala škaricama, i zalijepila mi na osobnu..
i eto, sad imam..
i da onda mi je još uzela te neke račune, da bu ih ona eto kod sebe (nije gužva) sama naplatila..
ma ljubazna skroz i baš me nešto razgalila, koliko je uslužna i dodatno angažirana bila
i tak smo se lijepo zahvalile jedna drugoj i ja njoj- da je srce i da mi je zbiljam uljepšala skroz kišno popodne
eto
ecce homo

lukavo je to kad neko računa na tvoju pristojnost i neke tvoje unutarnje granice i nemoć za takve rasprave
i općenito gadosti
jer te zna godinama i zna da nećeš, jer nećeš...
i do sada nisi
jer vataš bodove eventualno samo na buku
jer nemreš i ljutiš se sam na sebe, jer je to, ta nemoć sada tvoja glavna slabost
i sve si onak kažeš
ma fck, niš od toga, nemrem ja tak sad igrati
i ne sviđa ti se ta spoznaja..uopće
i ide ti na živce, ta nemoć, nesnalaženje u igri kad postane jako gruba
a jes da bi najradije reko,
ma krebile jedno...ajde lezi, da te šutam
ali jok, ne možeš i ne možeš, pa da i fakat zalegne...
i sad tu ima onak razmišljanja, kombiniranja, da zakaj?
jer jave se te neke male zluradosti, ali tak brzo nestanu, iz misli,
gotovo isto tak brzo kao što se i pojave
da se ni ne stigneš uživiti, makar u tu zamišljenu scenu i zluradost i pri tome guštati i xixixixi se smijati...
jer čim se stvori ta slika u glavi
da je eto sve tak pošlihtano, da ćeš taman onak iz finog slow motion voleja upucati nogom, tog nekog, sa guštom...
jok , sve nestane, raspline se..
i onda moraš računati i uzdati se i stiskati fige i ufati se
u tu neku kozmičku ravnotežu
koja bu jednog dana sve to naplatila, iznivelirala..i u tvoje ime
al eh, za to treba strpljenja...