HIPOKRIZIJA

odgledah večeras film "Ponoć u raju"! i pregršt misli izrečenih u njemu (neću o glumcima, glumi i sadržaju jer je sve deja vu), ali ću...

"....tuga nije racionalna. ...žalite li kada zbog svojih odluka što ste se oženili ili što ste otišli? ...

a odgovor:

...život je kratak, ako zaista želiš nešto, moraš se boriti za to. iako će to neke povrijediti, iako će to i tebe povrijediti. imao sam mnogo ljubavnica i ljubavnika, no nitko od njih sada nije ovdje samnom da me njeguje do gorko-slatkog kraja. pa što! jesam li kriv što sam odabrao biti iskren oko toga što i koga želim, umjesto da to potisnem kao većina drugih? prihvaćam posljedice svojih djela! prigrlio sam ih.

a obitelj?
obitelj može preživjeti sve ako ima ljubavi! stvari se mijenjaju, i to je ok....

život je kratak i nije generalna proba, pa treba slušati instinkte i snositi posljedice...

ne trebamo li svi povremeni predah od stvarnosti. svaka veza zahtijeva zdravu dozu zavaravanja...

većina velikih ljubavnih priča na filmu ne može preživjeti svakodnevicu (do posljednjeg daha, casablanca)..."

nekako sam se držala ovih nekih postulata kroz život! i ovih dana se srećem s tim da obitelj može sve preživjeti ako ima ljubavi. a ima je!

i da, iracionalna tuga me pere ovih dana. tko o čemu, ja o filmu..."dobar dan, tugo"!

jedini čovjek koji me ikad u životu (i to cijeli svoj život, kako nedugo reče) volio, jedva da je danas bio u stanju reći pokoju rečenicu. to me potreslo. s tim čovjekom imam djecu! možda najviše što sam ikad imala u životu a nije uopće stvar do imanja. i trebala sam te prvi put danas, možda čak istinski prvi put nekog uopće zadnjih godina.

i nije te bile, kako te ne bje niti tolike dane u ovim nekim našim danima. i što reći? nemam ja nikoga. i tu rečenicu sam toliko puta danas ponovila kroz suze!

a danas ju je rekao i moj dobri i dragi frend. to je ono kad moraš navesti u nekom formularu kad biraš doktora koga obavijestiti u slučaju smrti? nemam ja nikoga, reče on! dok je on danas izgovarao tu rečenicu, nisam znala da ću je i ja danas upravo izreći! jer, nemam ja nikoga.

a mislila sam ovih dana da imam tebe. nemam, jer ti ne poštuješ moje vrijeme, pa time ne poštuješ niti mene., ok, ja sam nagla i brzopleta, ali tko god me zna, zna da sam takva, strastvena vlajinja!

gdje je tu vodenjak? pa možda tu da strast i huja minu za po ure i nastupi nirvana...svijest da je bilo to što je bilo, jer je trebalo biti. i da više nije. i kako ikome to objasniti? nikome, jer nemam ja nikoga!

i nadam se da nije danas bio zadnji put da pričam sa svojim čovjekom iz bivšeg života, ali je zadnji put da bilo kome (osobito sebi) dajem nadu za bilo što.

zajedno. ne možemo mi ništa zajedno. i da, zadnji je put, ko što je svaki dan zadnji i ne znam hoće li biti slijedeći. to nas nisu učili u životu, da ga živimo danas, ne znajući za sutra. svašta su nas učili ali susret sa ništavilom nisu.

zato je susret da nemamo nikoga tako bolan. ali, dobar je to susret. jer znaš, ne nadaš se više, ne očekuješ...nema više ljubavi, poštivanja, zajedništva! ostaješ jedinka koja baulja jedino što neki bauljaju u dvoje a neki kao ja, posve sami.

trideset i više godina kako sam ostavila tog svog čovjeka, a voljela sam ga više od petnaest! i on mene. onda su nam se puti razišli, on osnovao novu obitelj, ja osnovala svoj brak...jer, ništa nije zauvijek. kad to shvatiš (a nisu nas tome učili) prihvatiš da je sve bilo i više ničeg nema. nema...ni slike, ni lika. samo praznina prostora, duše i...

"kako po kišnom danu...."

"....nije baš nešto....?"

"Pustinja sveposvuda. Idem ovog vikenda vidjeti Iskricu.
U Zurichu, pa što bude. Ioanko još nisam tamo bio."

"Wow...svaka čast, tako treba....jedan je život! Kapa do poda, prijatelju! "

i bje to događaj dana! da moj prijatelj ide u Zurich da bi se našao sa iskricom! kao što i rekoh, wow! to je čin vrijedan pažnje i divljenja! takav čovjek od mene to zaslužuje. istina, možda sam i ja imala takvu priliku biti "njegova iskrica" ali prije skoro dvije godine nekako nisam se mogla na to odlučiti! nije me privlačio (fizički) pa smo ostali samo frendovi...koji se povremeno druže na kavi, kakvom ručku, kakvom kulturnom događaju i tak...

no, moram priznati da sam danas poželjela imati takvog čovjeka...koji bi za mene krenuto nekud? ne mora biti na drugi kraj svijeta, ali barem nešto, nedje, nekako... neću reći da nije toga bilo, ali nekako uvijek u krivo vrijeme, s krivim ljudima a oni "pravi" su obično omanuli? ili nisu niti poruku poslali kad su trebali, nisu donijeli cvijeće a trebali su, nisu učinili nešto, a trebali su...ili su učinili ono što nisu trebali...ajme, koliko je takvih čina i nečinjenja!

a drugi događaj dana je da je moj ex prvi završio u bolnici! fibrilacija atrija. davno bje kad smo se razišli, ali je otac moje djece! čovjek sedam banki koji puši ko turčin, sve više pije...i očito ga zelo? žal mi čovjeka, ali pitanje je koliko svatko od nas čini ono što bi trebao tj čini ono što ne bi trebao? pušit kutiju cigareta u ovim letima, bome nitko me neće uvjerit da je to dobro! popit pol litre rakije jutrom već, isto nije dobro (tipično muško rješavanje bračnih problema)! a u familiji generacijski i dnk srčani problemi. možda sam ja postala preveliki trezvenjak pa se držim reda i otaljavam ove godine, ovaj život...i starost? koja nimalo nije ugodna, pače, okrutna je! i lamentiraš tako na temu kako tivišeništanije...a onda dobiješ takvu neku vijest o fibrilaciji i sretan si kaj si živ! živ živ!

kako nas život uzvisi pa opet unizi! jedno bez drugog nejde. ovaj put nisam zapizdila ja s porukom nekom njemu a nit neću. oću li imat strpljenja pa sve to shendlat, ne znam? imam dojam da dnevno pet puta popizdim! a njega nema. radi čovo. zgrće pare sa sedam banki? jebem ja lovu i ljude koji ne vode brigu o sebi.....bilo da puše, piju, prekomjerno rade....sutra vas više neće biti! možda vam i zavidim jer sam postala čisti trezvenjak?

poput ovih božura, koje sam danas kupila na trešnjevačkom placu, obično me i život svlada! intenzivan miris kojim je odisao cijeli boravak, pomalo me zamarao. čak toliko da sam navečer dotične preselila u blagavonicu (kuhinju)! taj intenzitet povezan s nečim drugim, malo mi je dao misliti? treba li baš uvijek intenzivno doživljavati druge ljude, događaje, osjećaje? kod mene ta dilema izgleda otprilike ovako: ili postoji ili ne postoji! nema između! kad osjećam i doživljavam nešto ili nekog, to činim svim svojim osjetilima, bićem...kako umom tako i tilom! kad pak ne, nema ničega....mogu ja pričati, mogu probati glumiti zainteresiranost, ali džaba! no, sve češće se pitam koliko je dobra ta i takva isključivost? možda je bolje biti mlak...u svemu! tako se manje trošiš, manje patiš, manje ulažeš sebe, manje te košta. lakše se povučeš, manje sudjeluješ i analiziraš, okupiraš tijelo i um. ali kako, kako tako? ok, s godinama to je malo jenjalo, nema više da jurnem, a ako čak i jurnem, stanem. analiziram, osluškujem, premišljam i razmišljam...ko one video vrpce, čak i brišem već snimljeni sadržaj. intenzivnost je moj životni moto, bio i ostao. nije to baš nešto za pohvalit se, ali dobro je da je čovjek svjestan svoje prisutnosti...u svemu! i onda učiniš swich off. ali, večeras prije no što se isključim, poslušat ću malo upravo tim intenzitetom sebe ovu mjuzu...ne mogu drugačije, ne želim...i neću! ma koliko bila sama u tome! jer, u slušanju glazbe, u plesu...nikad nisam sama ma koliko sam upravo to bila!

John Lee Hooker featuring Bonnie Raitt - I'm In The Mood
Link
Link
kosovski božuri, korni grupa
Link

Dobro društvo (najbolje je društvo koje se ne planira), super mjuza 80.tih...sjajno! vele kaj je dobro, treba ponoviti! izvrstan prostor kluba Jiggy bar (Novinarski dom), publika raspoložena za ples (čagicu)...puno smijeha. čak niti dugotrajno čekanje taxija me nije omelo, pa sam na koncu prije dočekala noćni tram nego li taxi! nisu više izlasci za mene otkad nemam svoj auto. a moj komad ima auto ali neće samnom na čagice! život je pun kompromisa

nekako me ova fotka uvijek razgalila, pa i danas kad mi ju je fejs poslao kao podsjetnik na druženje na jarunu prije sedam let!
tada sam bila mlada baka, a sada sam već seniorka. no, kako mi valja iskoristiti i ovaj zadnji dan premiuma, lijepo je da se pozdravim na prvoj strani. sretan vam prvi maj, praznik rada!

nije praznična, ali nakon katarze i čišćenja, dobro dođe!

Status Quo: Whatever You Want
Link

Ken Hensley - Lady In Black
Link

još malo, a možda i posve drugačije...namjere su uvijek iste!

Chris Rea - The Road To Hell
Link
i da, nismo sami!
Gary Moore - Still Got The Blues
Link

za kraj, zna se! vrh!
John Mayall & The Bluesbreakers with Gary Moore - So Many Roads
Link


ovih dana su mi se motale svakojake misli, neke su preživjele a neke su umrle, umjesto mene! riječi su izgovorene, pisma napisana...ostala je samo mjuza! jebeš nas vodenjake...mi kad ne znamo kaj bi, naprosto isparimo!

o da, ima još...I'll take care of you
Joe Bonamassa & Beth hart - I'll take care of you
Link

EMANUEL....i moja privrženost!
Danas sam pohodila njegovu izložbu! Prekrasne slike, meni barem. I upravo to što se nije uklapao u svoje vrijeme, slikarske pravce i proklamirane uzuse (nije imao svog mecenu kako pollitičkog tako niti materijalnog te nije slikao portrete i drugo po narudžbi) upravo to mi se kod njega sviđa. A time odišu i njegove slike...tako je svoj! Sva ta drugačijost koju je imao. Osobito par slika. U dva tona...ili čak jedan..jednu od tih sam i zakeljila. Ekspresionizam i impresionizam su mi inače dragi iako ovo njegovo nije to, ali je radio izlete. Istina, draži su mi akvareli od ulja...no njegova ulja na posebnom platnu (jute) čine njegove slike tako drugačijima od ostalih ulja...kao da će iskoračiti sadržaj iz slike. Cijela ljepota je stajala 25 kn (uz vodiča)!

Smiješi mi se i Ermitaž...Katarina Velika. Oni koji su bili u Rusiji davno su mi rekli kako je muzej Hermitage (jeste li znali da to na francuskom znači utočište?) prekrasan! Nažalost, meni je strašno da je tu divotu i to zlato platilo svojim životom i bijedom, glađu i bolešću milioni ruskih ljudi. Kada ste bili zadnji put na nekoj izložbi? Otiđite!

A kada ste bili nekome netko?

Jutrom me probudila poruka sms...
„Vozim se u vlaku kraj tebe...dobro jutro
A nema ni Sare
Prozor spušten“
„Dobro jutro i tebi...pogledala sam kroz prozor...onaj drugi, koji nije „spušten“. I otpratila te pogledom.“
„Lijepo“
„Pa ti si meni bio nešto lijepo i žao mi je što više nije tako“
„I meni
Nedostaje mi to lijepo.“
„Pa javi se nekad...i tak...“
„Može“

Shvatiš da je dobro što osim pogleda na Grmoščicu i Sljeme imaš i pogled na tračnice! Iako vlakovi voze pravocrtno, imaju stanice! Na kojima možeš sići ili se popeti? U stvari, u ovu godinu dana kako sam tu, malo sam koristila tu prednost silazaka...na pravoj stanici? Možda sam češće ulazila na pogrešnim?
No, da se vratim na Emanuela Vidovića, koji je bio drugačiji od drugih slikara. Tako su i neki drugi umjetnici npr života drugačiji od drugih ljudi?
I neki ostaju zauvijek upisani i utisnuti u nečijem životu! Ja očito ostavih traga...jer neki bivši su i danas gotovo tu? Ne treba trgati sve spone života ali niti ih održavati na životu tek toliko. Ako sam ikome (ili bolje ičemu) privržena to je ta moja ideja o ljudima...sve ih trebamo, sve ih imamo!

Ako da, ako pak ne, ne treba ih! Eto npr danas sam bila sa svojom frendicom koje smo si više od toga više od 40 godina! Ta naša vodenjačka sposobnost da uzimamo tj primamo ljude i otpuštamo jednako...bez imanja i bez moranja, onakvima kakvi jesu! Nikad nikom od svojih partnera nisam uvjetovalla da nešto moraju...ali sam uvijek jasno davala do znanja što želim i što mislim o njihovim „sranjima“!

Izbor je bio na njima...nažalost, neki su namah izabrali svoja sranja a post festum shvatili da su se zajebali? Naravno, potom to i skupo platili. Nažalost, to sam onda i ja skupo plaćala jer nije bilo ostanka ili opstanka meni bez njih! Dvoje je dvoje a nikako jedan nije dvoje! Dugo nisam nikoga ostavila, barem ne namah! Naučila sam tu lekciju jako dobro u životu...uvijek možeš otići ako nemaš drugog izbora?

Sada, pod stare dane shvatila sam da je umijeće...ostati? Ne pod svaku cijenu niti preko granica? Taman toliko da budeš i da jesi...jer kad nisi, nikome, pa niti sebi nisi! Od toga nitko nema „koristi“ a uopće nije stvar do koristi. Često sam se pitala zašto su drugi ljudi tako isključivi? Onda me poučila moja mlađa kćer: „Mama, pa nisu svi kao ti, daj shvati već jednom, dovoljno si stara!“ .

Pomalo okrutno, ali istinito! Ja ljude sudim po sebi, umjesto po njima!

/zapisano, objavljeno 2018.g./

e moj nepismeni narode, tko će ti voditi državu!

https://www.facebook.com/watch/?v=1863626774077877&rdid=PGAi18YFQMiaB4jX

prođoše i dvije godine od tog našeg posljednjeg dana. na mojim si rukama, najprije utonula u san, a potom posve otišla. vet branimir bio je tvoj posljednji dom. često onuda prolazim a i ova fotka podsjeća na taj dan, zadnji naš dan. ni danas se nisam oporavila od tvog gubitka. imam pregršt ljubavi iza sebe (brakovi, odgoj djece i dr.), ali tvoja ljubav...naša ljubav bje drugačija, onako kako samo čovjek i pas mogu biti. 13 godina je puno godina i u mom životu. donijela sam te u kuću iz dumovca na rukama...imala si svega tri mjeseca. promijenila si mi život, ti si meni bila puno, ja tebi sve. kažu mi, uzmi drugog psa! nema drugih. glede toga sam ti vjerna, moja sara! ima jedan kutak u mom stanu u kojem su sve slike koje mi znače...djeca kao mala, potom njihova vjenčanja, pa unučica, pa moji muževi, moji roditelji...moja vjenčanja....ali najveća i centralna slika te moje obitelji (izgubljene i aktualne) je upravo ona, moja sara.

dakle, petak je dan za metak...ali u ovoj iznimnoj situaciji (dno dna) valjalo bi da metak primi netko drugi!

dakle, troje sudaca ustavnog suda su jasno rekli NE mišljenju Ustavnog suda. a srž njihova priopćenja i izdvojenog mišljenja je upravo ovo:
"....Ono što većina u US RH zapravo govori u svome Priopćenju je sljedeće:
rezultate izbora ćemo priznati ako premijer bude netko drugi, a ako to bude Zoran Milanović, onda ih nećemo priznati. To Priopćenje je, u stvari, prijetnja i novom Saboru da paze što rade, i koga podržavaju. Ta je prijetnja duboko protuustavna", navode u očitovanju."

mini državni udar ustavnog suda! jer, ovdje uopće nije u pitanju Milanović niti mandatar niti premijer, ovdje je u pitanju volja 4 miliona birača koji su izabrali svoje predstavnike u Sabor, najviše tijelo vlasti RH! e sad, tko može tim izabranim sabornicima nametati koga oni smiju ili ne smiju izabrati među sobom za premijera, koji pak bira vladu tj ministre? kažu da je iznad naroda samo bog (iznad mene nije nitko) tak da ne dam da mi itko prijeti! a o govnaru šeparoviću i ostalim govnarima ustavnog suda (pola hdz, pola sdp) koji su isluženi političari prvo treba smijeniti kad dođe bilo koja nova vlast (normalno, nehadezeovska)! kao i sav taj šljam i nakupine mulja koje su se namnožile desetljećima! po meni može bit premijer i Penava (užas) ili bilo tko...samo nek se slože i odjebu HDZ s vlasti!

neću o izborima, jer je raja rekla svoje i sad pijunčići trebaju složit figurice i počet se igrad demokracije! za jedno 200 godina nakon prve zasađene trave (višestranački izbori) morti bumo kosili onu pravu, englesko-hrvatsku travu? ili bumo uskoro jeli svoju, suverenu travu! ali ja ovih dana doživjeh jednu svoju katarzu izazvanu jednim običnim i banalnim kuršlusom!

a potom je nesporazum ovladao svim porama. i kako to obično biva, prođu dani gnjeva, pas mater, jebemjojmater,jebemumater....pa onda šutnja posvemašnja! istina, nismo lupali vratima, ali ionako su nam ovi jučer zalupili sva vrata pred nosom. osim onih pakla!

no, kad su ljudi normalni (čitaj, stari) onda dođu k pameti i zgruntaju pizdarije, kako svoje tako i od onog drugog. pa se neki ohlade, a oni drugi dođu do usijanja...a zna se da hladna voda hladi usijano željezo! i dogovorili smo primirje, paktirali ga čak. ne i patentirali, ali bumo. makar samo na riječima. u dobroj vjeri, ko što su i glasači izašli na izbore u dobroj vjeri...a ovi sad nek kemijaju! tko vam je kriv kaj niste kartagu ne samo porazili već i razorili. neka se horde i pljačkaši zalijeću i slijedećih četiri godine! što se mene tiče mogu i četiri puta četiri! po meni nisu imali niti one prve četiri.

a glede novih priloga, nadam se da će ih biti. ne moraju biti kao prošli vikend, ali smiješi se slijedeći. bit će zanimljivo. čak i sama misao da ću biti gdje ću biti, bit će dovoljna! klasa optimist, iako sam ovih dana bila prvak u pesimizmu. ne znam jesam li više preferirala hičkoka ili agatu? imali su svi negativci svoje uloge. klaun je prema njima beba. no, svršilo je sve preko šnicle i arsena. kojem se potom pridružila i lili (ona od neko veče). i skladno smo se rastali, uz poljubac do...preksutra! tako je lijepo biti nekome nešto i kad je taj tebi nešto. do prvog nesporazuma? nove katarze? hm...sinusoide su srž života...malo gori, malo doli! eppur si muove

a. dedić: pravilna ishrana
Link

btw nemam trenutno što pisati...naprosto živim...iznenađenja (lijepa)...sranja...ljepote....sklad! ali, život jest sve to! nakon dugo, predugo vremena...netko mi se uvukao u misli, tijelo...do nedostajanja mi! no, u tome i jest poanta i ljepota...biti zajedno i dati si prostora. hm...bliži se ljeto...pitam se kako i koliko ću s tobom? već mi je sada previše...vruće! no, kao i obično u životu, nije sve niti do nas. na toliko toga ne možemo utjecati, ali na ono što možemo, trebali bi. dobro je znati razliku. kad, ako ne sad?

tek toliko, da sam bila ovdje....
David A. Stewart - Lily Was Here ft. Candy Dulfer
Link

volim francuske filmove! volim filmove pune okusa (hrana), boja...cijelo vrijeme cvrkut ptica u francuskoj 1880 i neke, prekrasni pejzaži, kadrovi, kamera...a i ona i on! film okus ljubavi odgledah večeras u dobrom društvu i uživala sam. istina, malo su pretjerivali sa hranom, jer su non stop jeli...a kad francuzi počnu spravljat hranu, to je fešta. a dokoni ljudi tog nekog doba u današnje doba zvali bi se žderonje! ali, danas ljudi u malo čemu znaju (i mogu) uživati!

lijepo je imati s kim otići u kino...nisam bila par mjeseci (zadnji put u kinoteci odgledala zadnji film w. alena). pisala sam i ovdje o dotičnom, al se više ne sjećam jer me nije baš me oduševio. pao je dogovor za slijedeći put u kinu neka komedija!

ja koja dobro kuham i jela sam svašta, i vani po restoranima diljem hr i vani, te doma kuhala gotovo sve što sam i vani jela, zabezeknuto sam gledala sva ta francuska jela, te delicije koje možemo samo sanjati! i dobro je jer ne volim pretjerivanje u ničemu, pa niti u hrani. uvijek su mi na pameti gladni kroz stoljeća dok su ovi i ovakvi iz filma žderali!

no, hrana je ljubav i kuhajući uvijek sam pružala ljubav! zato i ne volim jesti sama. a ni film ne volim gledati sama. prilika za sjesti u Muzeju suvremene umjetnosti, popiti neku cugi prije i odgledati film. publika posve drugačija od uobičajene publike u cinestarima...zvuk dobar i ne preglasan, osobito jer nema šuškanja s kokicama i ostalim kino pertiencijama! zato i treba otići u Metropolis kino ili u Kinoteku. tamo se puščaju filmovi ko nekad! otiđite, "studenti" (kak nam je tepao ovaj čovo na blagajni) imaju popust i mogu kupiti kartu za ciglih 2 (umjesto 4) eura! lijepo je okusiti ljubav ponovo!

ponekad nam se život nasmiješi tako da ne moramo sve sami. pa tako pročitamo ili čujemo nečije mislie koje su identične našima. netko kaže upravo ono što bismo sami, ali još i bolje! toliki su pisci učinili da sam čitajući ih, uzviknula, eureka! pa oni su to bolje napisali od mene, bolje se izrazili...kako je to predivan osjećaj sresti biće koje misli...osjeća...razmišlja. brainstorma s tobom! a stefanofski je u ovoj emisiji upravo to učinio. inače nije moj đir, ali me frendica upozorila da pogledam "u svom filmu" (danas bje repriza a dajem i link) i jesam. i nije mi žao! upravo čovjek kojeg sam nekoliko puta i uživo imala prilike slušati kako maestralno prebire po žicama, danas me oduševio i u svom promišljanju!

osvrnut ću se (po meni) na njegova najvažnija promišljanja!prvi i najvažniji zaključak je da ljudstva vrsta ne napreduje! napreduje tehnologija, ali ne i čovjek tj ljudska vrsta. i nadalje se ratuje kao prije stotine godina, i dalje se ubija, nema empatije, tolerancije, ljubavi. te sinusoide ratova i stradanja pa onda uspona vječne su otkad je čovjeka. tehnologija ne može zamijeniti čovjeka, unatoč AL-u.

jedna rečenica mi se naročito dopala: tražeći dobar život, život nam je prošao! ambicije, stres...ta trka za dobrima u 30-tim godinama košta nas izgubljenog zdravlja kasnije. trka za novcem i izgubljeno vrijeme umjesto da smo radili ono što volimo a ne što moramo! i složila bih se s njim...status penzionera je najbolji! radim ono što volim a ne što moram.

nema bliskosti, a celebriti kultura preplavila je sve pore društva. ta kultura postala je institucija, i dok ne dosegnemo dno (a blizu smo) nećemo krenuti gore! ta harmonija i kaos kozmosa događa se već 50 godina...i nikako da se preokrene trend kaosa u harmoniju.

zdravlje...jedino je zdravlje važno...barem meni u ovim godinama (i on ga se dotaknuo kao bitan čimbenik života)! govoreći o svemu ovome gore, ne mogu ne osjetiti da naokolo srećem upravo samo takve ljude...trče i jure za novcem, poslom, imanjem...a bivanje može čekati? ne može i ne smije! ako toga nisi svjestan sa šest banki, nikad niti nećeš biti. žalosti me to kad gledam ljude oko sebe i vidim to što oni ne vide. ne mogu im ja pokazati put, jedino što mogu jest skinuti šešir!

Link
Link

lijepo je jutros doći na blog...ko u dobra stara vremena...danas...jučer...imaš što čitati, komentirati...onako, osjećaš ko da šećeš ulicom punom ljudi...kao da su svi iznijeli svoja blaga na blagovanje sebi i drugima!