HIPOKRIZIJA

toliko riječi za samo jedno značenje! prošlost nas uvijek sustigne, ako se ne suočimo posve s njom? pa me tako i moja sustigla. trebao mi je jedan jarac (moja venera je u jarcu) da mi pokaže, da svojim strahom prokaže moj!
svojim si kratkim pojavljivanjem i boravkom u mom životu, svojom stigmom (znakom) obilježio moju bol i pomogao mi da ju odbolujem! jer, valjda si mi trebao ti i tvoj strah da mi pokaže i prokaže moj strah i moju bol! to da sam obilježena u prošlosti od čovjeka kojem sam poklonila svoje povjerenje i koji mi je zapečatio budućnost, saznah tek u poznu jesen svog života, usred zime! konačno sam shvatila da više nikad niti jednom muškarcu ne smijem (a niti trebam) davati bilo kakve iluzije a niti aluzije za sex. za mene je to (zahvaljujući tebi i tvojoj stigmi) završena priča. bilo je i vrijeme nadomak sedamdesete!
danas ću odbolovati uz albinonija i njegov adagio svoju prošlost i krenuti u budućnost. nisam više ljuta na tebe, jer si mi omogućio da shvatim svu svoju bol i odbolujem. neću se raspasti, ali tako mi treba ovaj albinoni. nadam se da sam i ja tebi nešto podarila pa ako ništa, odslušaj ovaj link, možda te podsjeti na neku tvoju bol? kakogod, pozdrav ti...prijatelju, drugu i čovjeku...(razumijem da nisi mogao)! ali ja moram pa onda i mogu ostaviti prošlost iza sebe!

Link

eh da, pročitah B. i sve što reče, i moje je! mojih 18 godina ovdje, mojih skoro sedamdeset godina života...prostrla sam se ovdje na blogu upravo tako kako kažeš, ko malnar! avaj...ženi to nije dopušteno. pa ipak, ja sam si dopustila, čak i unatoč svima, pa i tebi! sjeti se onomad kak si reagirala na moje zapise! no, evoluiramo svi...pa i ja od pred koju godinu. i ti ćeš, vidjet ćeš...do neprepoznatljivosti. a upravo ovaj blog tj ti na njemu ćeš udariti pečat sebi! jer, razgovaraš sa sobom...prvenstveno tu, jer tu je najbolje mjesto. bolje od bilo kojeg partnera, bilo koje prijateljice...ovdje mogu sve! unatoč i uprtkos stotinama ljudi koji čitaju, zaviruju, osuđuju...cijene? iz svog kuta i ugla, koji uglavnom nije bio moj. iako ponekad čovjek naiđe i ovdje na čovjeka! i lijep je to osjećaj da nisi sam, ne samac već sam ko čovjek! i ja sam sretna danas jer sretoh tebe...makar virtualno! jer, sve je to i moje...iako je tvoje. to je to pobratimstvo o kojem sam dugo već i ovdje pisala...i moj tin...i tvoj malnar...da si su oni neshvaćeni ljudi koji su tražili smisao...sebe...drugih. nažalost, izgubili se u besmislu. možda je nas (mene i tebe valjda) upravo to majčinstvo sačuvalo i čuvalo da ne odemo ukurac ko oni (malnar i ujević)? zahvalna sam na tome, a opet...možda bi bolje bilo da me nema i nije bilo tako kako me bilo! ovako, nedjeljnim jutrom....opet blog s posvetom.....meni..tebi!
nekoć davno (prije više od deset let) imala sam nick ovdje menibezmene i bjesomučno sam pisala, upravo aludirajući na sve ovo što si napisala...i na tina i njegovu pjesmu meni bez mene! vrh...sa kojeg sam obično silazila sama. bez čaše, bez droge...naprosto pri punoj svijesti. o kako to boli, međutim, bol jača ljudska osjetila i izoštruje...iako ne znaš što bi s njima! kakogod, idem se posrat jutrom nakon kave. možda je to i najbolje podsjećanje na malnara! da, bio je frajer jednom rječju (jer meni to znači biti frajer u svakom pogledu, (pa i kad se usereš). no važno je kad se posereš po drugima, to učinit i po sebi. pa se onda još malo zavaljat u ta svoja govna. jer kako reče...sve što je ljudski, nije mi strano. glumci i "moralne vertikale" kako bloga tako i inače u životu, proseravaju se po nama i inače ne zato što mogu, već zato što im mi to dopuštamo! no, uvijek sam se držala one, činim što mogu, desit će se što moram. zahvalna sam svojoj djeci koja su me držala ko onaj kamen balon...da ih nije bilo, da ih nisam imala...otišla bih davno već u "strujnom krugu" r. marinkovića i lj.tadića...nenadjebiva scena za cijeli život. kad ti dođe kraj, treba naprosto skončat. što je bilo bilo je. glavna glumica se umorila i više ne stanuje ovdje. pred tobom su još i premijere a kamoli reprize. stay well

he...bila ja na starom mjestu (route66) nakon više od tri leta! a brother su samo brother bez onog debeljucanog čovječuljka koji je nenadjebivo svirao i pjevao blues baš po mojoj mjeri! i što sad? ići ili ne ići ubuduće? dobro, ima tamo i drugi sasion-a ali to nije to? kako u životu sve ima svoje vrijeme. i dileme! jer, on kaže, da je elitist! s jednim takvim sam provela 20 godina i danas mi je žal! i kaže da sam ja fejk (istina, govorio je o mom slušanju muzike), a onda se pola sata ispričava da nije to mislio? ali, nešto drugo imamo privlačno, a da to još nismo definirali niti konuzumirali? a ja njega pitam kako netko tko je završio filozofski može radit u MORH-u? očito može! meni to nespojivo i tako, sve neka pitanja i loši odgovori, a mjuza ne tako dobra! ali, večer je bila dobra, kaže on! a potom svatko na svoj tram. pomalo neugodan osjećaj vraćat se doma u pola 12h tramom a ne autom. jbt ga, navikla sam kad sam godinama izlazila do sitnih sati (a ove to čak nit nisu bili) da se vozim autom..od mjesta A do mjesta B (moj stan). tako da je opći dojam jam sasiona i ne baš odličan, više kao dobar! čitam ovih dana iščuđavanje na fejsu ljudi kako neki mladi ljudi nemaju djecu i ne žele ih! nisam niti ja to dugo razumjela, jer sam mislila da nas djeca odgajaju i da je najveće postignuće u životu, stvoriti čovjeka! pa sam onda slušala svoju jednu kćer i njezine argumente zašto nema i ne želi djecu i nekako sam shvatila. da, i ti ljudi imaju pravo na svoje odluke...bez obzira kaj će nas kao čovječanstvo to odvesti u p.m. tko kaže da moramo produžit vrstu u ovom usranom svijetu nasilja, ratova i svega što smo sjebali prirodu? da ne govorim o financijskim posljedicama odgoja djece. jbt za tih 30 tisuća eura kaj sam potrošila za šest godina njihovog fakultetskog obrazovanja samo mogla sam dodati još toliko i živjeti u nekoj kućici negdje na osami (jer i sada sam sama) i rentati stan i imati puno više love nego sada. ne bih morala čekati prvi za svoju penzijicu. no, kako se ovo ne bi pretvorilo u svakidašnju jadikovku, eto malo radosti patuljcima! snježi...zabijelilo se sa mog prozora. kak ide ona, ne pada snijeg da prekrije brijeg već da sakrije tragove!

moj komentar o 15 godina bje onak, dobronamjeran, iz vlastita iskustva! pri tome naglašavam, da sam ja imala tog i takvog čovjeka uz sebe baš tih nekih skoro 20 godina samohranosti (od svoje 35 do 50g.) i da znam što to jest! otom potom da li je to dobro ili loše...jer bilo je svega! neke trenutke ne bih mijenjala ni za što u životu koliko su bili divni, a opet...oni drugi, hadovi, bili su najgori u životu! ne ponovilo se, jer eto me, koračam i dalje sama, sada više ne sanjajući to o čemu pišeš u svom zadnjem blogu. drago mi je da si skomentirala u svom blogu svoje viđenje...a ovaj potonji blog s dubokim naklonom i šeširom do poda, posve potpisujem! i želim ti svu sreću koju si želiš...znam o čemu pričaš! malo tko to zna i razumije...ali to je nešto zbog čega je vrijedilo živjeti. nažalost, ja ne doživjeh...tog "svog" čovjeka! no, barem u pokušaju...trudila sam se, bila i ostala željna. žedna. neka, to je najbolje potrešeno vrijeme svih tih godina mog života. ti neki tragaoci za sobom i smislom sebe i onog drugog su jedino što je vrijedilo živjeti. ovako, sada u smiraj života, nadomak 70-te mogu mirno reći: život mi je prošao u traganju za smislom...a u tom traganju, našla sam i smisao, bez smisla. pomalo otužno za čovjeka, ali istina koju spoznaš je, da tražiš...da bi našao sebe! nema onog drugog ti. nema tu tuge, nema sjete...samo spoznaja o istini. ne znam, možda se nekom jednoć i dogodilo takvo što? jednom davno, prije cca 20 godina čitala sam jedan članak u vjesniku koji mi je pojam takvog čega? dakle, jedan par intelektualaca u francuskoj...doživjeli su svoje kasne 70.godine i onda se ona, žena razboljela i umrla. on je izgubio smisao svog života i postojanja i svjesno si okončao život jer njih dvoje su bili to što nas dvije sanjamo cijeli život. nije to bila samo ljubavna priča (romeo i julija), bila je to priča o esenciji čovjeka, muškarca i žene, mislećih bića sjedinjenih u misli i emociji. eto, posrećilo im se! možda nam je to (i meni i tebi) glavna misao vodilja kroz život bila? meni ostala iza mene, ti je tek trebaš doseći! želim ti da dosegneš...sebe. s njim!

Sve mi se rjeđe svraća ovamo. Naprosto, dođe mi da se deaktiviram s iskrice, jer sve manje imam volje za bilo što. Zasitila sam se očito ovog prostora u ovih skoro 17 godina. Užas, još malo pa ću biti punoljetna na iskrici. Kakogod, unatoč ovim mračnim danima, večerima…nekako me drži neka nada i želja. Možda ima veze s jednim tipom kojeg sam nedugo srela? Lijepo nam je. Naprosto je. Danas, jučer…a možda i sutra! Čak smo si splanirali i prvi izlet. Onak, ko kakvi školarci…kofer, HŽ besplatna karta (koja tako veseli) i par dana šetnji i plahti! Tko zna što će donijeti, ne šetnje, već plahte. Iako i šetnje po kiši baš i nisu nešto. Dakle, poželjno je lijepo vrijeme. Ajd ga naruči? Ha ha…po željama slušalaca. Na Islandu vulkan, Huti gađaju, Palestina gori, ovdje prebijaju djecu, kćer se dere na mene ko da sam ja njoj kćer i tak…sve u svemu, nisu baš neka vremena. A mene ništ ne jebe! To ja zovem životom, kad konačno moš sve odjebat…i misliš samo na sebe! I kako da si ugodiš. I lijepo je, od riječi do ponekog dodira. Baš onako školski. Jbt nije isto srest nekog u zimi ili u ljeti? Zimi jedva da se uspješ dotaknut od silnih slojeva odjeće…a kamoli da pokušaš nekamo doprijet. Ali, ali…aluzije su tu! Dugi razgovori nadomještaju nedostatak sunca i topline. Pa se užare žice kojih nema. Uho mi oće zgorit. A kad stavim slušalice ništ ne čujem. Ili kad uključim zvučnik svaka druga je razumljiva. Pa onda malo malo pa kuršlus. Hm…pomalo postaje naporno i dobro je da nije svaki dan. Tu i tamo…prava je mjera. Što će biti (a bit će) kad malo više posegnemo, ne znam? Kakogod, jedva čekam veljaču! Reklo bi se da sam na pola puta, ali da ne ispadne ko lani…velika očekivanja a daš dreku pljusku. Ovaj put neću ništa očekivat, naprosto ću priredit i odradit da bude dobro. Ako bude super, super. Ako pak ne, opet dobro. Uvijek postoji kolotečina, crvotočina a bome i crna rupa! Ako ništa ovdje barem ne suklja lava. Kak reče neki dan ova moja druga kćer (pametna mala), nema ovo, nema ono, ali eto….može biti sretna jer je rođena kao bjelkinja, živi u EU i ima sve što ima. Mnogi, ako ne i većina, nema ništa od toga. Valja biti sretan s malim, ali treba težiti velikom! Ha ha…ne pričam o njemu već o sebi! Vrijeme je poći spati, a leći ćemo možda drugi put?

ma koliko pobjeđivao! jutrom, onako uz kavu, zasuzile mi oči? na jedan tekst pod nazivom TIP! jedna žena (samohrana majka dvoje djece) se prostrla mrežom. nada je dobra, i ona nas održi. ako i ne bude tako (a biti će ta opatija sigurno) mi ćemo se pobrinut da kad tad bude tako. nažalost, djeca odu i ostave pustoš...materijalnu, emotivnu i svekoliku! ali...ali...s godinama nekako nadođu na naše. često to ne izuste ali vidiš im u očima...jer prolaze iste patnje kao ti kao roditelj...a još kad dođu godine sa boleštinama...e da, treba to sve izdurat! ali, možeš (i moraš) ti to. dobro je dok čovjek ima takav neki pogon (savjest i svijest) da mora majka odgojit dijete! kasnije, puno kasnije kad ostane pustoš...e tada opet treba bit junak a nemaš jer si potrošio svo gorivo. pa ipak, nađe se u sebi to nešto...pa počneš uživat u malim sitnicama koje ti život znače. i sve ga više odvijaš u svojoj glavi...i ne treba ti više nitko! ali, tu i tamo želiš ponešto, ponekog...i tako prođe taj vijek trajanja i uporabu, bez uputa, bez ima natrag, bez naše želje koja je često kad i postoji put u pakao popločen najboljim namjerama pa bolje da ih nije niti bilo? pa ipak...pa ipak...ova cura je odradila sve...i djecu (solo), i posao (40 godina rada) i brakove i ljubavnike i jebače...e vala, sad sam u mirovini od svih i svega...sada konačno imam samo sebe! a ne znam što bih sa sobom...jer mi je opet previše i mene. no dobro, zaključiš to ko da zatvoriš knjigu koju si pročitao i opet otvorit neku novu, iako znaš sva slova i gotovo svaki sadržaj? što mi se to može dogoditi a da mi se već nije? možda ipak nešto...netko..pa da i ja otvorim usta i kažem: wow

hm...iako sam danas čitala kak je sinoć zege fensi krema odgledala premijeru dotičnog frenč filma w.alena, nekako me to baš i nije impresioniralo. ali, htjela sam vidjeti taj film...pa sam ga večeras i vidjela, u kinoteci! puna kinoteka mladih ljudi, što me začudilo. bila sam tamo i ljetos pogledati jedan solidan film ali bilo nas je nekolicina. kakogod, w.a. me razočarao. očekivala sam super scenario, a u filmu je sve bilo bolje (i zvuk tj mjuza dobar laganini jazz te slike, pariz u jesen) od scenarija. užas, i gluma. ni w.a. više nije kaj je bio. kakogod, prohladno veče, odšetali smo do tamo on i ja ruku pod ruku, kak ima biti kad cura i dečko idu u kino! istina, on se ne seća kad je zadnji put to napravil, a ja kao što rekoh, ljetos! mislim da će bolji izbor biti ovaj drugi, anatomija pada? iako se i film pase...osim specijalnih efekata teško da moš pogledat neki film. ok, tu je napoleon kojeg još nisam odgledala, pa sada i openhaimer...ali sve u svemu, to nisu filmovi koje bih ja gledala otvorenih usta. pitanje je što bih uopće radila otvorenih usta? ipak sam ja prestara za ići u kino i potom čekati tram na minus sedam! nije nešto...no bje to moj izbor. ponekad je bolje ne birati. do idućeg zajeba!

reče danas jedan bloger da nije u redu iznositi javno? i kako tajno (privatno) postaje javno? i što je istina? može li ona biti javna ili tajna, ili samo istina! koja se govori. javno ili tajno ovisi samo o tome koliko ljudi sluša. nije isto ako sluša npr pet ili 500? zašto? ako je istina. istina ima pravo uvijek biti javna ma koliko bila tajna. na koncu, zamislite koliko bismo bili siromašni da su svi koji su pisali, pisci, bili tajni i ne pisali o svojem tajnom kao javnom? u čemu je problem? možda u tome što mi ne želimo da netko sazna istinu? jer, naša istina bila je namijenjena samo nekim, određenim ušima. i šta kad recimo neka muljaša, laž dođe do ušiju nekog kome nije bilo namijenjeno? dobijemo npr aferu Wotergate i tolike druge. ali, srž te rabote, te čini, te mislli.....ostaje ista. bila javna ili tajna. dakle, nešto što netko čini ili jest ili nije dobro. po meni je bitna istinitost! ok, treba čuvati privatnost, bilo svoju bilo nečiju. ali kako možemo govoriti o privatnosti, ako smo s nekim podijelili neke misli ili djela? samim time što smo se jebali s partnerom, znači da smo s njim podijelili čin. zašto on o svom činu (njegov je jednako kao i moj) ne bih mogla npr pričati javno? ne samo tako, ali u nuždi, sa nekom svrhom i razlogom, da! jednom sam i ja tako nakon jedne bolne veze (bila sam ostavljena onak...ključ i ceduljica na stolu, a njega nema više...odselio) odjaukala i odbolovala dotičnu javno! pri tome iznoseći tajne...laži, povrede i slična sranja! je li to moralno? je li nemoralnije lagati ili pričati o laži? dakle, da se vratim na tajno i javno! ovo je javno mjesto i doisrta, većina na blogu se već desetljećima sablažnjava od mojih tajni koje su javne. ali ne zato što je to netko otkrio već stoga što sam ja, kao autorica dotičnog, odlučila pisati o tom! i to je moje, ma koliko svi vi mislili da je vaše? vi ste samo promatrači, čitači...to je vama istina iz druge ruke, ispričana mojom prvom rukom. a znate li što je istina? možda čak niti ja ne znam, jer nema objektivne istine. moja subjektivna istina postaje vaša subjektivna istina. sve te istine su obično bez prevodioca...pa se često sva istina izgubi u prijevodu! ako i kada dvoje ljudi odluče iznositi "svoj prljavi veš" van, to je samo njihova stvar. jer, kad god se upustiš u neku interakciju, bio to telefonski razgovor, poruka, razgovor...to postaje javno! očekivati da onaj drugi poštuje našu privatnost a sami smo je podijeliti s drugom osobom, smiješno je! no, ne znači da ne možemo to željeti...jer nam je ipak ponekad neugodnjak od samih sebe, naših čini. ali, i to smo mi i kadri smo to preživjeti, preboljeti i...opet voljeti! opet sebe podijeliti s drugom osobom i uvući se u nepregledne javne tajne. u svemu tome, dopušteno je sve...ali istina je poželjna i potrebna. ne radi drugih već radi nas! i znati razlikovati što je naša istina, što je istina a što je izmišljotina i mašta. često dok sam čitala neko djelo i u školi su nam objašnjavali kaj je pisac htio reći? pa sam se uvijek pitala...kako ja to ili bilo tko osim autora zna što je pisac htio reći? jer to zna samo on, a često možda niti on, jer u dotičnom trenutku je mislio tako i maštao onako, a već sutra...tko zna tko i gdje bje ona/on? stoga, uživajte u trenutku...ma tko bili. da li sudionik ili promatrač ili naprosto samo...živi!

u stvari, ovo je upravo dobro mjesto za tebe, unatoč tvojih 36! jer, ovdje možeš sve..i reći, i opsovati, i zaplakati...i pričati o svojim nacrnjim mislima...i onim nestvarnim snovima. i to vrijedi više od možda bilo kojeg kurca ili onog drugog, nježnog dragog parntera! u ovim okolnostima, možda je bolje i da ga ne nađeš, iako ga želiš i tražiš! ne možeš si to priuštiti, jer svaka veza, čak i ona od malo sexa u ovim uvjetima dvoje male djece ne može se ostvariti! moraš se strpjeti bar još 10 let! znam, to je cijeli jedan svemir i dobar komad života, ali nažalost, svoj zajeb moraš ispaštati! znam, ne sviđa ti se ovo...i ne želim ti prodike držat. goni sve to ukurac! ti najbolje znaš kaj jesi kaj nisi...i što nećeš a što oćeš! ali i što možeš. prilično plastično to se da iščitati iz tvojih blogova. mudar i pametan muškarac će te se kloniti. onaj drugi neki, pa takav ti niti ne treba. i dobro je da si u pripizdini...tamo se mozak najbolje bistri. jebat ga...kako bih ja to znala da nisam i sama sa 30 godina ostala solo sa dvoje djece. i to po vlastitoj volji i želji a da nisam imala pojma kaj je to biti samohrana sa dvoje djece! ali bila sam...i još k tome ljubovala! ali stvarno sam bila solo...za sve svoje nedaće, htijenja, želje...on se pojavio tu i tamo, otišli bismo na neki dobar izlet, neki dobar restoran, neki dobar sex...ali stvarno sam bila sama sa svoje dvoje djece (jedna 13, druga 7g) i tako 20 godina. i rintala sam tako, misleći kako mi je dobro i da sam ja dobro. a ukurac, nisam bila...jer ne možeš biti dobro sa 30 i kojom sa dvoje djece bez parntera! ali moraš. nema druge. ok, nakon 50 g. kad sam došla ovdje na iskricu riješena djece (uglavnom, jedna se udala a druga je bila apsolventica), ostavila i drugi brak i dugogodišnju ljubav iza sebe....e tek tada mogu reći da sam počela disati. samo to, jer kad prodišeš udahneš i svako smeće...pa se tog smeća nakupilo opet slijedećih 10 let...jedno za drugim. upravo baš ovdje na iskrici! a sve išteći ljubav, uništenog samopoštovanja zbog svojih grešaka, promašaja, zabluda. i nemaš nikog nego sebe...i više nit ne pričaš nikome...nego sebi. i blogu! dobro je ovo mjesto, baš za takve...misleće, ali sjebane. one koji znaju i mogu, a opet si amputiraju i ruke i noge ko da su najveći kripli. pa onda i privlače kriple. nemam ništa protiv njih, ali nisu mi par. tražim egal odnos. i dobro je da ne želiš da ti ovi starci prilaze blizu. dovoljno je da se jednom zajebeš i zavoliš takvog. i ja sam, meni je bilo 30 a njemu 40...pa je meni bilo 40 a njemu 50...pa smo još tada bilježili i tucet orgazama...a onda je meni bilo 50 a njemu 60 i tu je počeo kraj! šteta što nije i ranije, bilo bi bolje. trebalo mi je 20 godina da shvatim da nisam dobro izabrala...jer nisam izabrala sebe već njega! bio mi je bog...bio mi je sve...bio mi je božanstvo, a ne samo bog! dok ga jednog dana ipak nisam skinula sa pijedestala na koji sam ga popela. i zamisli, potom je bio tako običan, tako malen, tako jadan....hendikepirani čovjek od 60 ljeta koji meni sigurno nije bio par! jebeš mene. ali, voziš dalje, ideš dalje...u pičku materinu! ima i tamo života za nas hrabre i lude! eto, ovako uz kavu malo sam se i ja prostrla zahvaljujući jednom praćenom...ali, kaže L. ono što doživi jedan čovjek, doživjeli su svi ljudi!

a nije menopauza. što se ne bi moglo reći za neke muške ovdje? pošalje mi danas tip poruku da bi se želio samnom upoznati, a ja kakva jesam, pristojna, htjedoh odgovoriti porukom: zašto ne? kad kaže ne može, ignore! ha ha...pa me uhvatio smijeh...kakvi su to muškarci koji pošalju poruku a stave te na ignore. ili slučajno? ili pak nemaju veze sa samima sobom? kakogod, zadovoljna životinja je i zadovoljena! pa tako, nakon godinu i više pauziranja od sexa (mojom voljom), danas nakon finog ručka, svrših, dva puta! jel tome bio razlog burger submarine sa onom njihovom prefinom salatom od bebi špinata sa mrvicama prepečenca i gran padano sira, ne znam? cijena je paprena, 15 eura...ali nakon svih tih čula za nepce (popraćeno finim kalazićevim crnim pinotom), nije nit čudo što sam svršila sama sa sobom! eto, ne treba mi muško niti za to. a morti je razlog bio što mi je trebala utjeha? jer, danas sam bila (nakon više od mjesec dana) na kavi s jednim frendom, koji je u međuvremnu dobio lošu vijest, rak prostate! pa je i mene to ubediralo a kamoli njega! pet let je stariji od mene, ali ipak...nije to star čovjek? kakogod, još jednom se potvrdila moja davna spoznaja da život ide svojim tokom i ne čeka na naše...budem, drugi put, budem kasnije, ne još etc etc...jer ne znamo nikad koliko dana je još pred nama? mjeseci? godina? a morti i desetljeće? treba biti spreman, moj horacije! a većina ljudi se ponaša (rade i u šezdesetinekoj ili sedamdesetinekoj kao da su u cvijetu mladosti, ali ne zato što im treba već zato što ne znaju kaj bi sami sa sobom) kao da ima jako puno toga ispred i mogu tepsti vrijeme. jer oni nemaju vremena za sebe...za svoje želje, već samo za stjecanje, imanje...a ništa od bivanja! i onda ih zatekne takva neka boleščina. dakle, prije no što stisnete pauzu, odživite život na najjače! uvijek stignete pauzirati, novce zarađivati, kuću urediti, kupiti novi auto...ajde investirajte u sebe i ono što volite? većina još niti ne zna što to je? saznajte!

oni i ja ušli smo danas u 51. godinu našeg druženja! dakle, od davne 1973.g (prošlo je pol stoljeća) bečki filharmoničari su na ovaj dan samnom uvijek tu! to mogu zahvaliti mojoj mami, koja je otkad su počeli prijenosi ORF u YU (HR) gledala taj koncert pa sam ja uz nju zavoljela dotični (možda je baš ta 1973.g. bila i prva godina prijenosa kod nas)! Danas su mi i oči zasuzile...jer to je 50 godina mog života! pozamašna brojka, puno uspomena, takvih dana na samo novo leto uz zvuke Na lijepom plavom Dunavu i Radetzki marsh. Nenadmašno! i što reći?to sam ja, to je moj svijet i tome se radujem. nažalost, mnogi su me pratili u životu, s mnogima sam dočekivala Nove godine, ali jedini jedan čovjek je zajedno samnom jednako tako volio te bečke filharmoničare. zahvalna sam mu jer mi je omogućio da ih i uživo slušamo kad su bili u zagrebu u Lisinskom. evo par fotki današnjeg praznika u mom domu. a i jedna fotkca sinoćnjeg vatrometa. bome se pucalo preko svake mjere. ali, što ćeš, nekima je vrhunac bečka a nekima petarde i pucanje!

lijep je osjećaj kad naiđeš na ovakvo nešto nakon deset let! kažu, važno je što sami mislimo o sebi, ali ponekad je važno i što drugi misle o nama. a ovo mi je važno! kad te netko "pročita" bez da te uopće sreo...e to ja zovem znanje i moć (njezina ili moja, nije bitno). a dotična je upravo to zapisala i napisala ovdje na blogu prije deset let. stoga danas, na staro leto, koje gotovo da nikad nije bilo mirnije i tiše, ovim ću se i ja oprostit od ove stare i s nadom dočekati novu! a danas mi je važno da sam dobro, da su deca dobro. ovo što nije dobro, ne mogu promijeniti ali imam strpljenja durati! sretna vam, nam...Nova!

"mai je Žena.
Jedna od onih zbog kojih su pjesnici mrljali ruke tintom,
slikari razvijali platna, fotografi čamili u komorama, vajari vidjeli u svakom kamenu njene obrise.
mai je Žena sama po sebi. Ali kakva žena?
Onakva iz koje ženskost juri kroz svaku kovrču, svaki korak, pokret ruke.
Ženskost od iskona.
mai je Žena u vremenima kada se ženskošću drže blijeda lica i beskrvni osmijeh.
Nju vide veliki majstori filma jer njeno lice osunčat će platno.
Suncem jarkim i žestokim kakvog vole oni mencelovski, felinijevski, almodovarovski ljudi.
mai je diva i cesarica. Iz kraljevstva gdje se slave tijela, gdje je vječno ljeto, gdje se magle rastjeraju vrtnjom na plesnjaku.
mai je vagnerovka, žena zemlje, ali one koja rađa i kad ju ne siješ.
mai je botičelijevka zalutala u gotički hlad.
Što prkosom plaši čak i sami had.
mai je Žena!
A, ne njena Sjena!
(objavljeno 30.04.2013. u 18:32 by lanena ) "

pročitah ovaj svoj REZIME od prije pet godina i ostah živa! pače, svaka mi čast da sam to napisala još prije pet ljeta! što imam danas za dodati? neki novi rezime? ništa! na zapadu ništa novo! ne igra kod mene (niti je ikad) seljačija ala prijović i slični. ja obleku mijenjam ali ćud i svjetonazor nikad! ne može mi nikad stonse, beatle, tinu...eh, potrajalo bi kad bih sada nabrajala...zamijeniti nitko. kao nit arsena. manje više svi moji su sada dobro, čak i on, moj pokojni bivši. čak i ovi neki drugi bivši s razlogom su bivši. sve u svemu, uživala sam u ovoj godini povratka k sebi! kako emotivno, tako i fizički. dobar je osjećaj opet uređivati svoj "place"! i točno znaš gdje si kaj stavio i kad nisi. i ništa ne moraš, niti se prilagođavati, niti imati obzira...samo živiš! to je taj predivan osjećaj kad si solo! normalno, prati ga i onaj drugi..napuštenosti, samoće i nemati kome reći. ali..ali..došlo je pravo vrijeme baš za to. nema više novih pregnuća, nada, stremljenja...reklo bi se ravna crta! ovih dana čitam poznatog američkog liječnika koji je rekao da bi želio živjeti do 75.g. života i tada otići! jer sve poslije toga je patnja. i suglasna sam posve s njim. zato mi nema druge nego uživati što više mogu do tada. za neke puno, za neke malo...meni dovoljno! sretna vam i ova Nova!


REZIME

(29. prosinca 2018.) ·
danas je točno godinu dana kako sam zadnji put radila! ova godina je za mene bila poprilično teška! počelo je već u siječnju sa dvije operacije, kćeri i zeta! oporavak je bio dug i težak, no zadnjih dana je konačno dobro! konačno se vratila normalnom životu, počela raditi, osmjeh ne silazi s njezina lica. i zet je dobro, kažu da je rak izliječen! i ja sam ljetos imala jednu bezazleniju operaciju koja je uspjela posve dobro i riješila moj problem! na osobnom planu dogodio je prijelomni događaj koji sam čekala 40 godina. otišla sam sa 1.1. u mirovinu i mogu reći da je stvarno tako dobro kako ljudi pričaju! tek sada shvaćam, ne koliko vremena sada imam, već koliko ga prije nisam imala. jurnjava je bila obilježje mog života. u ovoj sam imala i jednu vezu i dvije vezice! reklo bi se tri jebača ha ha malo jača! pregršt druženja sa prijateljima, poznanicima....sve u svemu osim djeteta, prilično dobra godina zame! čak sam se i dugova uspjela riješit zahvaljujući pozamašnoj otpremnini. i znate kaj sam još otkrila ove godine? to da volim svoju samoću, prigrlila sam ju i uglavnom uživam u njoj! redovno odem van na izložbe, kazališta, kino, plesnjak...no više ne jurim bezglavo u društvo samo da nisam solo! istina, teško je ponekad i bolno kad nemaš s kime podijeliti tugu ili radost, ali sve više to dijeliš sa sobom! i nekako si smiren, sretan i zadovoljan! nisam još posve odustala, ali kako je ovih dana prošla i 12. godina mog soliranja, recimo da sam izgubila svaku nadu da ću srest stvorenje koje mi odgovara. što ne znači da opet neću učinit neki kompromis, neku vezicu radi sexa, radi priče ili čega got što se u određenom trenutku pokaže prikladnim? mogu sve, ali i ne moram! to je daj dobar osjećaj, taj balans...ništa ne moraš osim onoga što želiš! definitivno, u ovoj godini nije bilo ljubavi za mene i za nekog od mene! i sve u svemu, ovo je bila dobra godina! nakon šest godina izlazaka i dočeka, odlučih ovu biti doma! bila sam karakter pa sam odoljela raznim pozivima..naprosto sam odlučila biti doma! ta predvidivost nekih događaja sve mi više paše! no, iskočim ja još uvijek tu i tamo iz svakodnevice...ko ona ribica iz vode! no izroni su sve kraći i sve pllići, a dubine sve dalje! svijest o tome pomaže mi živjeti. jedno je kad znaš tko i što si i to prihvaćaš a drugo je kad si u nesvijesti i nemaš pojma kaj ti se u stvari uopće događa jer nisi u stanju zaviriti use! osim nase i podase! svakom njegovo! anyway, i ova Nova će biti kako doliči! i što sam starija svjesnija sam kako je novac važno sredstvo sreće! moš kupit ponešto što te veseli.....eto, u frižideru se "ladi" šampanjac neki talijanski, neko fino francusko vino, nešto janjca, sarmica pod obavezno...ostaci kolača...i bok te veseli! u stvari jedino čemu se radujem je i ovaj put novogodišnji koncert bečke filharmonije! jedino će se juhica krčkati i ometati te zvukove radeckog i dunavske plave valove...davno su mi rekli da sam morti ja trebala živjeti u nekom drugom vremenu, kad se slušao jazz, blues i kad su žene bile...dame? no ipak, draže mi je ovo vrijeme s obzirom na moju feminiziranost! jesam li vam rekla da ću se početi baviti politikom? onako, volonterski sa žutim prslukom na cesti! iako nisam sigurna koliko i u tom društvu nisam ispred vremena? pa ipak, vrijedi pokušati! u Novu s novim entuzijazmom svih prethodnih! A kako se "Nijemac" i ja još ne družimo, valja stvarati nova sjećanja! tko zna što će biti sutra ako me on posjeti? film "zauvijek alice" mi još odzvanja u glavi..tnx no tnx! kak ono vele...činim što mogu, a desit će se što mora! sretna mi...sretna vam..Nova!
p.s. neki (slavni) razotrkivaju sise, guzove i slične im "pertinencije" javno...a je eto razgolitih se....ljudski! jer, sve što je ljudski nije mi strano!

kao što rekoh, jučer sam popila kavu na jarunu. istina, ne u st. tropezu već u jednom susjednom kafiću....a otuda puca pogled na jarunsko jezero! bilo je liski, labudova, riječnih galebova. i jedan ljudski galeb koji se okupao! bravo za njega...malo bilo neobično vidjet muško golo tijelo na štefanje. nismo na bačvicama, tamo je to pod normalno. i to je ta blagodat što mogu, cca deset minuta od kuće, pješice doć na jarun i uživat. kao da sam na moru! često nisam niti svjesna kako mi je lijepo u ovom mom zapadnom điru! čak i bez pese, sada sebe ispeljam u šetnju. sve u svemu, prošao proljev od blagdana, sad ide druga runda. jedva čekam utorak! do tada, hiberniram!

Danas završavaju Saturnalije, drevni rimski festival u čast boga Saturna. Praznik je proslavljan prinošenjem žrtava u Saturnovom hramu na rimskom forumu i javnim gozbama, koje su pratile razmjene poklona, stalne zabave i karnevalska atmosfera koja je ignorirala rimske društvene norme.
Za vrijeme sedmodnevne svečanosti posvećene bogu Saturnu pilo se, plesalo, kockalo i uživalo na svaki dozvoljen i nedozvoljen način; odnosno, nedozvoljeno je postajalo dozvoljeno tih dana, kada čak ni sudovi nisu radili, pa je upravo kratkotrajno odsustvo zabrana i reda pridonosilo slasti razuzdanih užitaka. Robovi bi bili slobodni te bi ih prema nekim tvrdanjama na gozbama posluživali njihovi gospodari. Zato su se zvale i praznikom robova, lat. Feriae servorum. Senatori bi nosili tunike umjesto formalnih toga, a bilo je čak i zamjene odjeće između muškaraca i žena. Saturnalije su završavale uoči dvadeset i petog prosinca, dana Mitre, iranskog boga svjetlosti, dana posvećenog nepobjedivom suncu, pa su taj dan kasnije pokršteni Rimljani elegantno pretvorili u kršćanski svetak i tako mu produžili vijek za najmanje dva milenija. Ali u što su se pretvorile saturnalije? Vjerojatno nisu nestale jer one nisu bile samo produkt rimske civilizacije, nego prvenstveno ljudskog poriva da u sumorno doba godine dobije oduška. Saturnalije su bile festivali kojima se rimska civilizacija, kao i indijska prije nje, i mnoge druge, prilagođavala, atavističkim valjda, ljudskim potrebama. Nesumnjiva im je prednost bila to što su bile jasno definirane – točno se znalo što saturnalije nude i podrazumijevaju. Pjesnik Katul je Saturnalije nazivao „najboljim od svih dana“.
Prema nekim izvorima je upravo ovaj blagdan prethodnica današnjeg Božića.
(c/p moj zapis sa fejsa 2022.g. izvorno sekularni kalendar)

valja raju opismenit, da znaju kaj slave? npr ovog krunu koji pojma nema tko je, gdje je...a još manje da je upravo on direktni potomak austro-ugarskih konjušara! kurve su uvijek bile na malo višem nivou od konjušara u svakoj državi, pa i ovoj!