HIPOKRIZIJA

kako je dobro otić spati u 23h...fala bogu sinoć nije bilo pucnjave oko ponoći, barem ne u mom kraju! i krasno jutro...nigdje nikoga! svi zalegli...a ja ko i svako jutro...moj doručak, moja kava...i blog! jedino kaj su mi se dani pobrkali...nekak mi ne liči na ponedjeljak? u ovo doba inače raja ide na posel, deca u školu i tak...sve vrvi od gibanja...a danas...muk i tišina! ogromni parking pred kućom pun! sinoć s večeri sam uslikala krasan pogled s mog prozora prema zapadu! čitala sam nedugo da će toga biti ovih dana, tih nekih prirodnih rijetkih pojava! još je bolje zgledalo uživo nego na fotki! a evo i moj aranžmanić od pravih grančica (borek je isto tu, ali umjetni). volim si napravit ugođaj! nisam vjernik, ali volim te neke običaje. jjoš iz djetinjstva se sjećam kak je moj stari na badnjak mlatio bakalar i potom ga kuhao on sam, jer ga mama nije znala spremati. meni dobro poslužio jučer i bakalar na bijelo! sve u svemu, sjajan dan koji će mi zasigurno uljepšat moja unučica!

"nažalost, poanta ove države jest upravu u status quo...okamenilo se u glavama ljudi pa je rezultat toga i ova država! istina, 50% stanovništva ove države došlo je iz vilajeta, bilo bosanskog bilo ovog našeg, podvelebitskog...pa je taj mentalitet zagore i krša preplavio metropolu. a tu se skuplja najviše love a zna se, tko ima lovu ima i moć.tko ima moć, ima i društvo! barem u ovakvim okaminama. mi nismo uopće prošli transformaciju društva od 90. naovamo. zabetoniralo se to u glavama ratom, potom dolaskom nedemokratskih i rodjačkih odnosa, koje pače razvijamo sva ova gotovo tri desetljeća! i što očekivati? pa tko će razbiti te okamine. većina koja je to sposobna, otišla je već van. neće oni da im crkva i kvazi moral određuje s kim će i kako spavati u krevetu! ostaju stari, bolesni i izmoždeni penzioneri koji se bave preživljavanjem! šačica političara i potrčka koji su oko njih uredno rade svoj posao i jako su produktivni. svaki dan izmišljavaju nove zadaće, nove papire, nove urede, nove komisije etc etc...a mi smo ko nojevi zabili glave u pijesak i nabavljamo...purice, patkice, odojke i ostale svinjarije! ljetos smo čistili apartmane koje smo izjamljivali, u proljeće obrađivali neki grunt vu zagorju...i tak...kak veli bard krleža:
"Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti, kak bi bilo da ne bi nekak bilo, ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo."
tko je videl bavit se politikom, nek se ona bavi nama! tužno, pretužno...nisam hrvatica po zanimanju, al fakat sam zabrinuta za...hrvatski narod?"

hm...gdje smo danas, pet godina nakon (ovaj zapis objavljen na fejsu na današnji dan 2018.g.)? još dalje, oliti bliže...propasti hr naroda! ali neka, uživajte u tome...ali kao i do sada, bez mene!

"Svaka gotovo da jednako počne... pogledom u klizna krila ormara koja su u pravilu poluotvorena! I onda okretanjem u krevetu...čas na jednu pa na drugu stranu. Uvjerava me danas moj frend Đ. da to nije blagdanska depresija. Odnosno ako i jest da joj se trebam oduprijeti? Iako mi nije rekao zašto joj se ne bih prepustila? Rezultat je gotovo isti, tj nema ga. Sekvence nekih filmova ovih dana su mi došle u misao i nekako ne mogu zaspati! Jedna od njih je da je važno koga mi volimo a ne tko nas!? Gotovo bih se složila...iako je tako tužno kad nas ne voli onaj koga mi volimo? Tko nas voli, a mi ne, to nas ne boli. Više nas smeta. I nije točna V. konstatacija da je novac samo za glupe ljude? Dobro dođe i pametnima, Dapače njima je i potrebniji. Dobar je to osjećaj kad si zadovoljan i kad te ne jebe lova. I kad znaš što ćeš i koji osjećaj zadovoljstva (ali ne i sreće) njime obasuti sebe i svoj život. Ali iluzija je ..ili pak laž (u V. slučaju) reći da ljubav nije bitna. Jest...i te kako, baš sada ..baš zato kad odu svi da imamo koga voljeti. I ne može se kupiti...to je nešto, kak veli J....u darivanju. Iako ću se potruditi ovih dana naći razliku između darivanja i....davanja? Radi nesanice koja me prati...od vremena do vremena. S istim počecima i završecima...danas sam se pokušala sjetiti jednog susreta prije 10 godina. Ime mu je bilo ..B! Bilo je to na jednom kolodvoru...tad i tako...i nikad više! Ko u filmu Jack i Jill...francuzi znaju napraviti film. Život mi se još uvijek odvija ko na traci...tri dana jurnjave a potom mir i muk! s tim da ja sada određujem ritam. Bilo je i dalje tu. Kuca, iako uglavnom zalud. bilo je puno više ushita, uzleta...nije da nemam krila, nije da je obronak strahotan....samo...naprosto...to, čega nema! Iako zbog toga čega nema, imam nesanicu! Ovih dana sam promatrala zalaz...onaj zimski! bitno je drugačiji od ljetnog. kroz ogoljele krošnje drveća jedva da se probija...i brzo zađe. nebo se ne žari, samo nešto malo rumenila! no, dovoljno da obasja nebo i cijeli obzor! kao i osmjeh sretnog čovjeka. i žene!"

he...dogodilo se na današnji dan tj zapisano 18.12.2018.g....lijepo je kad natrčim na neki svoj zapis koji je jednako dobar i aktualan, eto i pet godina nakon! bila su to vremena moje prve godine penzionerskog života kad sam tek sređivala štošta...i konačno krenula u život kakav sam željela! nema više tog ormara, nema više niti tih ljudi (jedva da se mogu i sjetit tih inicijala na koga se odnose), koji su mi izazivali nesanicu...uglavnom mirno spavam. ako pak ne, to su neki posve drugi razlozi do li ljubav i ljubavni jadi? brrr...hladno je kak ima i biti u ovo doba. ali, nekako mi sve teže padaju te zime kao i vruća ljeta! nadam se da započinje jedan posve običan i dobar tjedan unatoč nekim bitnim događajima i nekim, nadam se lijepim!

u nedostatku novih priloga za blog, evo jedan stalno aktualan i prežvakavan u vidu pitanja a objavljen prije deset let na fejsu?


btw, zašto muški kad prekidaju, često imaju običaj da sve preskoče...i sms i bilo kakve riječi...naprosto...ispare! ha ha...reklo bi se što da im čovjek radi kad im je takvo agregatno stanje (propuh u glavi)! a opet, kad oblijeću oko žena nimalo ne liče na pare, pače...obično su vrlo kruti i dosadni? zanimljiva neka transformacija? no, nisam kemičarka pa se valjda zato ne razmem u te...mijene? fakat, zašto muškarci misle da je najbolji način prekida..odlazak bez riječi (ili neka laž)...po tome kak prekidaju rekla bih da su nježniji spol, jer uglavnom nemaju muda za reći u fejs (nekima je fakat ovaj fejs dobro došao)?

žene uglavnom kažu, zato što su kukavice a moj muški frend kaže: pa zato što želi izbjeći sva sranja i zanovijetanja žena!

šljaštećih 50 godina lutrije! zvali nas penziće na 50-godišnjicu lutrije! i mogu, osim šljaštećih ovih fotki reći da je bio baš dobar osjećaj neke ljude vidjeti opet nakon pet godina! normalno, neke nisam prepoznala (ušli u neke srednje godine i zaokružili se i ostarjeli), neki pak ostali isti, a neki (rijetki) čak i bolji no što ih pamtim! kakogod, bilo mi je drago vidjeti ih, pozdraviti! većinom su to bivši kolege u poslu, potom nešto moji radnici kojima sam bila nekakva šefica. ali, većinom su to bili posve mladi, meni nepoznati ljudi! no, kada je krenula upravo ova fosilna, kako je dobro vidjeti te opet, ja sam među prvima pohitala na plesni podij i zaplesala kak ima biti! normalno, od jedne umirovljenice se nije to očekivalo, ali bila sam uz bok mladih curki! kao i obično, muškarci tj dečki su zakurac. žene su uvijek bile fletnije za ples. sve u svemu, u bunčiću gdje se sve to odvijalo (bila sam tamo prije cca 10 i više godina), standardni ogromni prostor (ježim se takvih prostora), standardna jela (koji sam većim dijelom i preskočila jer ne jedem kasno navečer), standardno blejane i dizanje ruku u zrak na neke polunarodnjačke pjesme...ali bilo mi je lijepo gledati svo to šarenilo kojem nikad nisam pripadala. već iza 23h meni bilo dosta, ali kako sam otišla s kolegom s posla (i susjedom) nije bilo druge nego čekati dok se skupi čoporić ženica pa da krenemo oko 1 ure doma! normalno da nakon čagice i sveg tog šljašta nisam mogla spavati. no, događaj je bio zanimljiv jer pet godina nisam kročila u tu moju firmu u kojoj sam odradila 30 i više godina! a i sebe sam malo uslikala prije samog odlaska, nek se nađe i koja moja fotka!
malo novih fosila
Link

ali ne i stare navade ovog našeg sustava! dakle, jednako moraš (ovaj put ne moram pljunut i umočit prst u onu odvratnu crnu tintu) ostavit otisak palčeva ko da si došo s druge planete. a mijenjam osobnu iskaznicu uz sve iste podatke, spol (nisam promijenila, a to me nisu nit pitali pa se baš pitam da slijedeći put za pet godina kažem da sam promijenila spol), mjesto prebivališta, adresu, čak i fotke dadoh iste. ali jock. moram sve jovo nanovo ko da sam došla jučer iz pripizdine a ne kao da imam prebivalište u zagrebu više od 50 godina. i pazi sad, otisak prstiju mi se nije promijenio! wow...nisam si ih odrezala, ali oni su ipak za svaki slučaj i to provjerili pa sam umjesto u crnu tintu morala kažiprste gurat u neki aparatić koji valjda digitalno čita moje i samo moje otiske prstića! državu treba (osobito ovakvu) izmisliti! a kaže ona meni, fotke vam ne vrijede, jer iako vas ja prepoznajem ali aparat ne, jer istu sliku dajem unutar pet godina (oni sami rekli da ne treba nova)! a nema ko u češkoj npr da te odmah fotkaju i izdaju ti novu osobnu...za pet minuta! i to me koštalo (nova fotka+nova osobna iako je sve isto ko i prije pet let) skoro 30 eura! voila...sad mi je jasno zakaj od ove jebene države živi cca 300 tisuća uhljeba! ali, sretna sam da sam sve obavila unutar uru i nešto sitno! pa sam se onda išla počastit ručkom. usput obišla mimohodno bivšu firmu i prođoh ko pored turskog groblja! ko da nikad tamo nisam niti bila a kamoli radila od ve do ve 30 godina! jebeš taj šljakerski život! i ja sam se promijenila. izvana i iznutra. ne mogu više pisati kilometarske blogove, mailove i slično! i malo sam špancirala danas city centrom one i mogu reć da sam ostala mrtva ladna na svim tim šljokicama iz izloga...vabe i mame za doček nove! a ove godine ništa ne planiram, konačno ću biti (tako se čini) doma ko i 3,5 miliona hrvata! istina, zapeo mi za oko jedna kožna suknja (uska, jer široku imam) kakvu sam imala pa poklonila u jednoj od ovih seoba...i probala ja to...ali nije to to. imam neke čudne dimenzije kukova i bokova te struka! u struku br 42, u kukovima 38 a bokovima 40.....pa ti sad to skombiniraj! 40 prevelik a 38 premali...a dužina, predugačak, čak i za mene babca! nemre nosit kožnu suknju ispod koljena...mora biti barem malo iznad? i tak ništa od šopinga! a da sam se sva preznojila u tim kabinama, jesam! i to još nije vikend već samo petak. nije to više za mene, ionako mi puni i pretrpani ormari! nemam to kamo niti nosit da još živim 50 godina! a garant ću to nosit u staračkom ako doživim 100-tu i to za neki igrokaz kad će tražit dvorsku ludu!

dobro je da sam mogla, jer dugo već nisam. već sam se i zabrinula da više ne mogu plakati? zašto sam plakala? zbog svega što je bilo i onoga što nije! prva ljubav, brak, djeca i sretne godine! potom su došle one druge, jednako nesretne ko što su ove bile sretne. pa onda se opet javila sreća s patnjom. i tako desetljećima. između odgoja djece, samovanja i čežnje, odvalila sam više od desetljeća. i taman kad su me djeca napustila, napustila sam ja i svoju ljubav. i ostah sama samcata. uz toliko lica iz mog života, odjednom se nađoh nikom potrebna, sebi nedovoljna?pače, suvišna. što ću ja sada sebi takva? koja sam to ja nakon 20 godina života za druge. i sa pol stoljeća počneš ispočetka. nisi više ona koja si bila prije 30, nisi niti ona koja si bila zadnjih 30. koja si? e za to mi je trebalo dobranih gotovo 20 da shvatiš, a potom i prihvatiš. i zato sam plakala. zbog svih pregnuća i uginuća...od drugih ka meni, od sebe ka drugima. možda su ove slike zadnjih desetak godina nekako najupečatljivije, ali samo zato kaj su najsvježije. i one prije su ostavile neizbrisiv trag...i zbog njih sam plakala. što su bile a više nisu. i plakala sam danas što toliko toga nije bilo a trebalo je. jer da jest, danas bi bilo drugačije. tu svoju osamljenost sam nekako pronosila i kroz brakove...i uz djecu...i uz ljubavnike i ljubovanja...poneki pokojnik, više živih ali nepostojećih barem u mom životu. tu i tamo pokoji razgovor, poneka kava i podsjećanje na neki drugi život. na ljubav. na trud. na smisao. a potom besmisao svega. rezultatski gledano. davno reče taj moj pokojni najvažniji čovo u životu: čemu sav taj trud i sve te ljepote ako je silazak samotan? a jest. iako bi bio i u dvoje, barem u ovo dvoje koje sam zadnje probala. i to sam probala...biti sam u dvoje. ljepše je ovako. i zato sam plakala. baš dobro da sam mogla plakati i isplakati sve te svoje...najdraže. i važne. i prošle. nekako sam i sretna što su svi prošli. i djeca imaju svoj život i svoje brige, koje nisu moje! i bivši suprug ima svoje brige i život koji nije moj. neki dan me zove kćer i žali mi se kako joj otac to i to...a mene to uopće ne dira! imala sam i ja oca, imala sam i ja probleme....i sjetim se na svoj posljednji zajednički život i vezu i shvatim koliko sam bila prikraćena, koliko me sjebao taj moj bivši...i zato sam plakala. jer sam mu to dozvolila. dobro je da mogu plakati, barem povremeno. taj aluvij u sebi treba povremeno isprazniti...kako bi nastao novi! i da, jarče....postoje posebni ljudi jedino kaj ljudi koji ih ne sretnu niti ne znaju da postoje, jer nisu niti sposobni shvatit njihovu posebnost! čak i žene.a nekih takvih, nema više. e tada osjećaš prazninu, nenadoknadivu. jer nema drugog tog i takvog, nema drugog tebe...pustoš i praznina kakva i inače vlada u svima vama. čast izuzecima.

u sobi jutros 16 stupnjeva? ups...nije baš toplo, ali gasim noću grijanje pa to tak zgleda dok se ne digne hm...temperatura! stavim ja to na 23 na termostatu, ali kako je kod mene sve staro (iako bojler wiessmann, kažu da se čita fisman star ipak jedva pet godina) tako i temepratura sporo raste. a ne volim spavati u toplom, ranijih godina sam čak i prozore imala otvorene u ovo doba. u ovo tmurno, sivo, cmoljavo jutro ne bih našla povoda za pisat blog da me jučer nije prijatelj malo razveselio svojim sitnim poklončićima i slikama iz njegova posjeta iranu! stvarno, zanimljiva zemlja, znala sam i od prije, osobito ovaj dio povijesti bivše perzije (perzopolis) a manje ovaj sadašnji dio. a slatki poklončići sastoje se od pločice kakvih po džamijama diljem irana ima od poda do stropa, gdje uglavnom prevladava plava i tirkizna boja. i na fotkama, pun je parkova, zelenila i ukrasnog kelja! ha ha...to me baš oduševilo. a ova druga fotkica je magnetić za frižider...pa će uz gnoma kojeg mi unučica donijela iz norveške i ova krasit mi pogled svako jutro kad krenem ka frižideru! o ručku koji je frend spremio ne bih, iako cijenim trud i poziv! i tako dok sam gledala te fotke palo mi na pamet da bi ja trebala otić na jedno takvo putovanje? jer, na takva putovanja ne idu tikvani, zvekani i praznoglavi ljudi već ljudi koji znaju što hoće! istina, idu vjerojatno zato kaj ih to zanima, ali mene morti zanimaju takvi ljudi...pa je logično da ih tražim tamo a ne ovdje? ha ha...malo preskupi sport, cca 2000 eurića za takvo što dati, malo je too much. nisam fan putovanja nikad bila...čak ni kada me pokojni suprug zvao u namibiju, japan, aljasku, L.A. (USA)...odbila sam ga. ne samo zato što više i nismo bili kako treba već više zato kaj mi je muka od tako dalekog puta (avion osobito). najdalje kaj sam u životu otišla je bilo do krete (grčka), praga, rima i još ponešto (beč, venecija, budimpešta), tak da se nemre reći da sam neki svjetski putnik, iako mi je prag destinacija na koju odem jednom godišnje sigurno. no i to mi je tlaka kad idem busom. općenito, više nisam za putešestvije...otić na dva-tri dana na neki izlet je ok, negdje do 300 km udaljenosti i thats it.
btw frend i ja smo se uspjeli malo i porječkat oko jedne moje tvrdnje. no kako sam ja popustljivi vodenjak, ostavila sam ga u uvjerenju kak je on u pravu (a nije). pomalo nas izjeda njemac i rašomon i ona prastara heraklitova: svi gledamo isti svijet al ne vidimo iste stvari! sumorno je i bit će sve sumornije ovih dana...sve kraći dan i sve dulja (loše spavam) noć! no dobro je, temperatura se digla (već je 18), kava popijena....uobičajeni doručak, već razmišljam što za ručak i tak...neki bi sve dali za takve sitne dobre stvari a ja ne mogu reći da sam nezadovoljna. ali nisam niti zadovoljna. o zadovoljenju ne bih, nije mi prioritet iako sam na iskrici! kakvog komada sam ovih dana odbila, sumnjam da ću tako skoro bilo kaj prihvatit? no, nikad ne reci nikad!

zvijezda današnjeg ručka nije losos s rezancima, već ivan dolac (svirče), prvoklasno vino! zaostalo to vino od neke prigode koja se ispostavila neprigodom? jer, on se pozvao k meni na kavu (nakon što smo se par tjedana spominjali, pili kavu i sl)...pa ponešto i šmajhlali prek telefona! nisam dugo, a nit nebum...nije loše podsjetit se na neke takve dane, ali kak ono vele...nisu se vuci najeli po poruci. pa je on očekivao i nešto više od kave? istina, došao je u vrijeme kad se više ne pije doma kava već se sprvlja ručak! pa sam ga ja pozvala kak pristojnost i nalaže, na ručak! a on pak, kako pristojnost nalaže kad dođeš nekom prvi put u kuću, donijet nekaj, a to bje fino vino! moram priznati da mu svaka čast na izboru, da me pitao ne bi bolje izabrao! bila ja tam u dolcu davnih godina, pila ono njihovo izvrsno hvarsko vino plavac mali (osobito u jelsi) ali i tamo u sv. nedjelji. ha ha...priča je trajala kraće nego li to vino. unatoč uzdasima, gledanju u plave i zelene oke, dodirivanja i konstatacija...joj baš si super! e da, dečko je mislio i htio i nekaj više od kave i ručka, ali ostala sam neumoljiva! istina, vino je jako fino ali ne baš tako da bih pristala na neki seksić na brzaka. to mi se morti par puta i dogodilo u nekim ranijim životima, ali dugo već nije. a nit neće...unatoč i uprkos izvrsnom plavcu malom! istina, propustila sam se uvjerit jel i njegov mali ili pak ne....visok zgodan čovo, sram me reć (5 godina) koliko mlađi od mene...hm hm...prilika od neprilike! ali vino je prvoklasno! a kako smo zaključili oboje da to nije to (kak ono reče on....zakaj filozofiraš, a ja ....kam žuriš)...nema mi druge nego popit to vino...naiskap, kad već nisam donosioca sprobala. barem fizički, jer intelekt mu nije nekaj. možda zato i nisam pala? sve u svemu, slijedećih dana ću polako pijuckati izvrsno vino...u mislima na...plavac...mali?

konačno malo muvinga! disco mjuza naše mladosti...abba i slične priče! i dobro društvo, iako mi sve bolje u ženskom društvu nego li u muškom? a malo smo ogovarale i blog! ha ha...nemreju stare blogerice bez bloga. a kaže on meni jutros porukom, da bi on prijateljstvo i traži nekog za dopisivanje! baš lijepo pomislim, iako imam dosta prijatelja. i nisam za samo za dopisivanje ako ono nije full zanimljivo? a takve mogu na prste izbrojati! i krenem ja dalje pogledom na profil, čovjek mojih sličnih godina...ups...živi sa suprugom? pa mi došlo (nemam premium pa nisam uspjela) da ga pitam kako je on to zamislio naše prijateljstvo (btw živi tamo u nekoj križevačko nekoj županiji)? jel tako da ja npr cugom dojdem do njega doma? pa raspalimo grupnjak? ili je morti mislil cugom do zagreba? sve u svemu, jutrom grlo rašpa ko da sam popušila cijelu regimentu...cigareta! jer tamo se nutra puši i to mi baš nije drago. al kad si med rimljanima, ponašaj se kak i oni. nebum jamrala...lijepa nedjelja, dan za odmor. stalno govorim kako bum usporila i svaki tjedan kad počne kažem...e ovaj tjedan ću mirno biti doma i nebum nikam jurcala. a onda samo krene...pa ponedjeljak kava, pa utorak unučica, pa srijeda plac, pa četvrtak doktor pa petak...čagica...i tako stalno! nema niti jednog dana u tjednu da nekaj ne zbavljam? eto npr sutra idem kod frenda na ručak...spravit će musaku. i pogledat ćemo fotke i svašta nešto iz irana! bit će to nadasve zanimljivo druženje. jer o toj tajnovitoj zemlji jedva da kaj znam. već imam i četvrtak raspordan...a past će sigurno i neka kava (ne iskričava)...dobro dok mogu. a mogu. sinoć sam svoju ex bolesnu nogu tak strenirala u čagici da me jutros bole tabani na prstima...obukla sam platforme a to je oćeš nećeš visoka peta! vrijeme je za ić i na čagicu u tenkama. štikle sam ionako već sve pobacala ili podijelila. a čizmak mi baš i nije za čagicu. dobro sam, ak ste se jako pitali. pače...čitam đuru i uživam...i donu...i tak još ponekog ponešto! baš je dobro ovako pisati, mir božji! a vidim jučer "uskrsnula" i jedna "znanstvenica" te piše o astronomskom fenomenu? je, neki su fakat "fenomen"!

Nisam Simone (de Beauvoir), al još uvijek sam sklona "traženju smisla i življenju slobode"! Neki su me ovdje ovih dana proglasili egoistom i složila bih se s njima! Jer, „.. sam izraz opisuje potragu za osobnim interesima ne uzimajući u obzir interese drugih i ne brinući o štetnosti vlastitog ponašanja prema drugim osobama. Sebičnost se u ovom kontekstu kritizira kao suprotnost altruizma i solidarnosti. Obratno postoji stav da altruizam postaje moguć tek kroz ostvarenje vlastitog blagostanja analogno primjeru da je prva mjera u pružanju prve pomoći zaštita samoga sebe ili primjerice čuveni biblijski citat: "Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga".
Tako gledano, ne može biti egoista netko tko vodi brigu o sebi. Da li može biti egoista netko tko ne vodi brigu o sebi? Opet, tako gledano, dapače, može! Da li samo zato što, kak je znala reći moja 15. godišnja kćer svojevremeno, „mama, ali svi živi...etc.“ koji argument joj ja nisam uvažavala. Jer, meni argument da „svi nešto čine“ nije argument, sam po sebi! Pa tako, manje više „svi živi“ uglavnom hvataju krivine kad je posao u pitanju i nastoje što manje raditi! Pa tako, većina nastoji gdje god može ušićariti nešto badava (kako na nekim promidžbenim akcijama tako i u sitnim pogodnostima i koristima) prvo na poslu a potom i u privatnom životu! Pa tako, većina nastoji uz što manje truda postići veće (čitaj materijalno isplativije) rezultate! Pa tako, većina u prometu se ne drži prometnih znakova već ih često krši. Pa tako, većina nastoji gdje god može ne platiti neki porez ili daće, glumeći sirotinju i primajući plaću u vidu minimalca, a potom obilato ispod stola dobivajući u koverti! Time ne samo da zakidaju državu, već i sve uredne platiše poreza! I tako bih mogla nizati do ujutro! Pitam se koliko se vas (vi ovdje ste mi samo „uzorak“) prepoznalo u ovim navodima? Reći ćete (kao što reče i medo) svi ste vi samo obični ljudi! A zašto obični ljudi ne bi bili moralni, pošteni, radišni, spremni voljeti bližnjeg svog i pomoći mu a ne biti jalni i ljubomorni? Zašto je običnim ljudima to tako teško? Zar je toliki napor biti neobično običan? Jeste li probali? Day by day! Dakle, što je s ljudima koji čine loše sebi time što iako si olakšavaju život (prakticirajući zaglupljujuće stvari poput nogometa, turskih serija, šoping centara, razgovora o vremenu i šupljoglavih svakodnevnih postavjanja slika i sličica kojima bi se djeca u prvom pučke ismijavala, jer su ih prerasla) u osnovi si ga otežavaju. Njima će se vratiti ta prosječnost, ta ispraznost, taj lažni moral, ta prijevara! I opet ću se vratit na svoju kćer koja je rekla (pametna neka mala) nakon što sam joj prigovorila da čita stripove, romane i ostalo ljubavno i ino smeće: znam, ti bi bila najsretnija da ja čitam...enciklopeciju! Danas mi je zahvalna! Voljela bih sretati ljude od kojih bi mogla naučiti...bolje voljeti, bolje pisati, bolje raditi, bolje pričati, bolje...ako već ne, a ono..dobro? Da se opet vratim na Simone de Beauvoir koja je bila „.. kao nepristran, hladni promatrač i moralno angažirani sudionik u društvenim i političkim zbivanjima svoga vremena...“ . I na kraju, postavit ću pitanje (na koje sam nakon dugih krzmanja našla odgovore koji me baš i nisu zadovoljili, no važno je postavljati pitanja) da li je društveno korisno i ljudski (u razvoju čovjeka) prihvatljivo ponašati se poput...varati bližnje, partnere kako poslovne tako i intimne, skrivati i koristiti prava koja nam ne pripadaju („branitelji“, „socijalno ugroženi“, „poslovno uspješni“) jer uzimajući sebi ono što ga ne pripada, uzima drugom, kojeg pripada! Tko je taj tko određuje što koga pripada? Sigurno ne pojedinac koji uzima (mimo reda i zakona) ono što misli da ima pravo! E to jest egoizam! Biti bahat i bez mjere u svojem siromaštvu duha i ostvarenja! Onoga što bi mogao, a neće! Onoga što bi htio a ne može! Tako gledano, svojom slobodom i življenjem ukazujem i pokazujem (bez crkve u pozadini koja me tjera na takav nauk) kako se može biti običan! Jer takvi obični, ispravni i pravi, mogu iznjedriti, podići one druge...velike! Ne trenutne političke i ine moćnike, već prave ljudske mogućnike! Ako sam (a često sam) tim svojim ponašanjem upravo ukazivala na ove druge (ne stoga što jesam, već su se oni osjećali nelagodno, prozvano i normalno ugroženo) žao mi je što se i oni ne trude barem u traženju smisla i ljudske slobode od sebe samih.“ No, kako to biva, nesposobni su uvijek imali sposobnost da onesposobe sposobne! Nažalost, ovo društvo, ova država počiva na tome i takvima! Ne od jučer...otkad pamtim. I ne znači da ću ikad doživjet drugačije. Al ću znati u svojoj glavi što jest a što nije. I neće mi nikad moći nitko (kao što nit nije) podvaljivat da je šamaranje tuđeg obraza, kao da miluješ svoj! I istina je, ne milujem vas, već vas upravo šamaram! Nakon što sam toliko puta išamarala sebe stoga i znam cijenit čovjeka i skrbit zanj!
(objavljeno by me 24/10/2012. na jednom "ljubavnom" portalu)

prođe više od deset godina od ove objave i mogu samo reći danas...o kako je dobro pročitati te opet...i objaviti! ništa aktualnije od mogućnih nemogućnika koji nas okružuju svuda i svugdje!

Link
koji je koji? obično pobrkam...jer meni u trenutku tako zvuči. iako se često baš nekako u ovo vrijeme pitam, u čemu je razlika? meni je stalno ravnodnevica. a eto sad će i tri godine kako sam zakoračila u moju posljednju vezu. reći ćete, pa ja stalno o prošlosti? sutra će i ovo danas biti prošlost. u stvari ne postoji ništa...niti prošlost niti budućnost, postoji ovaj trenutak! koji onda slaže mozaik svih ostalih. bezvrijednih ili poneki vrijedan. i poneki tračak. kažeš da ti je riječ snatriti uvijek bila nedokučiva? pa možda i jest zbog toga što je gotovo mistična i uglavnom nestvarna. postanemo ju svjesni tek kad ode. dok snatrimo nemamo potrebu o njoj razmišljati ili pisati. naprosto ju živimo. ova moja prošla priča nije bila to. bila je to solidna veza sa svojim lijepim malim događajima. day by day. a onda je to prestala biti. neke stvari su naprosto utihnule, neke sam sama utrnula a neke je druga strana zaboravila da ih treba raditi. i kako ih raditi. ne mogu nikoga učiti hodati u sedmom desetljeću! i ja sam dugo bauljala, padala i spoticala se, dizala...ali me nikad nisu vodali niti vodili. a ne bih niti ja nikoga vodala niti vodila. drži se brate ili propadni, to bje moj moto. dosezala sam vrhunce u zimskom solsticiju ali i u ljetnom ekvinociju...dan ili noć, nije nikad bilo pitanje. ali je zato uvijek bilo pitanje...imam li s kim? nije mi bio problem kao u nekim muškima u ovim letima, imam li s čim. sada mi nekako opet ravno...zato što niti imam s kim niti s čim. a nije samo do njega. nakon pola stoljeća sexualnih igrica i vrhunaca, ne zanima me ta priča. iako sam neki dan opet svršila sa sobom! mogu ja to i danas. u stvari, naprosto me zanimalo mogu li. mogu. ne treba mi on. iako sam se ovih dana pitala (po ne znam koji put) zakaj bog kojeg nema ne spoji tijelo i duh? obično apolonovo tijelo nema duha, ili pak duh živi u trošnom tijelu. obično bih mogla od dvojice napraviti jednog po mojoj mjeri! pišeš mi o svojom prošlosti...i vrtuljku života. nikad nisam voljela te vašare, ringišpile i ostale relikvije cirkuskih šatri. iako mi je često život bio baš kao da se odvija pod njima. i s cirkusantima. kako to izgleda u mojim godinama, uvjerila sam se ovih dana. cirkusanata uvijek ima bez obzira na dob. ne znam kako je sa ženama, ali muških uvijek ima. smiješna mi je ta mala stvarčica koja se zove muškost. smežurana grudica žilica i ničega...dok ne postane nešto! cvijet koji raste u ženskoj ruci. to mi je oduvijek bio vrhunaravni događaj, gledat njega kako raste u mojoj ruci. i onda prodire u mene. dobro je jutrom pisati o tome, iako me to ne pali više. ništa me više ne pali. tak da i ovaj zimski solsticij može mirne duše doći...bit će mi jednako zanimljiv kao i prošli ljetni ekvinocij! ova pjesma me podsjeća na moj život...izlog u kojem se odvija život, ali on nije moj. moj život je negdje drugdje, ali ovih dana se borim saznati gdje...kako bih posegnula za njim!

Link

uf, oborio me tvoj aki i parni valjak! iako meni "jesen u meni" ima jedno potresno značenje. prije nekih 30-tak godina, tamo baš u tvojoj deželi, neki čatež i ja i ljubav mog života plesali smo na pjesmu jesen u meni! meni 35, njemu 45...ja brak iza sebe a on tek zaplovio u našu ljubav...i tako punih 20 godina. možda sam ja odživjela tu ljubav za razliku od tebe, koji nekako nisi svoje realizirao? što ne znači da su meni manje trebale ove moje, kada sam otišla od čovjeka mog života! trebalo je skupit sve svoje i otići od njega. pokojni je pa je meni možda lakše skupljati moje krhotine.
i ne prizivam mladost, jer sam ju potrošila, često nemilice trošeći je.
a onda me iznenada sustigla starost koje sam postala svjesna tek u šezdesetim. sad bih čak rekla da me i starost napustila jer nekako više ne razmišljam o njoj! hoću li imati s kime ostarjeti, kak veli arsen u nedaj se ines...jer, svi su nekako već pokojni. i neki prijatelji, neke ljubavi....a ja sam još tu. ištem još ponešto, možda previše, a možda bih prigrlila i malo? dobro je da si imao kome pisati a i ja sam sretna što ti postojiš da ti mogu pisati. ne i voljeti. sumnjam da ikad ikog više? moram priznati da mi je ljepše bilo pričati s tobom nego li se sresti! oči su ti žive i živahne, a ovo drugo baš i ne. ostario si, čovječe!
i ovo možda zvuči surovo, ali baš si za taj svoj otok jer si i sam otok! i ja sam otok, nasukan na kopno. ti barem ponekad zapoloviš, ja čini mi se nikako. možda je ovo moje pismo tebi prvi takav neki zamah...u prazno! jedva da sam more vidjela ove godine. fali mi to...ti mirisi,boje i toplina. ne znam bih li mogla leći uz tebe? možda i bih, tamo negdje na tvojim obalama! alli, vani je zima, prokleta magluština, kiša dere...sivilo. na ono u duši sam već navikla i uglavnom ga niti ne dijelim. kako sam? uglavnom nikako, ali koga to zanima? čak niti moju kćer, iako druga stalno pita upravo to. što da joj kažem? da te nema ne bih imala kome ovo pisati! no, imamo nešto zajedničko...iza ovih crnih prozora je noć...ona nam je zajednička. nemir ionako imamo s tendencijom mira. i piši, piši mi...kako kaže pjesma crvenih koralja....a sada zdravo...i piši mi, piši mi koji put...

Link

sjedoh danas za ručkom uz čašu vina! i nazdravih....svim živim i mrtvim vukovarcima. upravo sam se vratila s jedne projekcije zagreb film festivama u MSU! izvrstan izraelski film na temu rata, okupacije...arapa i izraelaca! imaju smisla za humor nad tom svojom svakodnevicom i sudbinom da desetljećima žive uz bodljikavu žicu, kontrole, bombe i krvoprolića. baš si nešto mislim kako bi to bilo da netko kod nas snimi npr film o stradanjima vukovaraca...iz jednog drugog kuta nego li što je naša oficijelna politika..kroz prizmu humora te naše tužne priče grada heroja koji sve manje ima svoje stanovnike...gdje su svi žrtve i nitko nije pobjednik...jer prokleti rat svima nam je uzeo! mislim da boljim filmom nisam mogla obilježit današnji dan gdje priča o malom čovjeku i njegovoj borbi da preživi pokazuje svu iluzornost ratne situacije koja traje tako dugo! stradanja vukovaraca....sirijaca...svih ljudi koji su žrtve glupog sistema i politike koja je sve samo ne politika (interes, trgovina)!
/zapis iz 2018.g./
zapis, danas, aktualan da ne može biti aktualniji. nije tel aviv u plamenu, ali jest gaza. tisuće i tisuće nesretnih ljudi. ratuje se! tko protiv koga? svi protiv civila. a vukovar? kako danas vukovar obilježava svoj pad? zašto je pao vukovar? nema još pravih odgovora, jer se taje. glas siniše glavaševića odzvanja...i optužbe! toliko patnje, stradanja...neki su izgubili sve...ne samo materijalno već i mladost, najdraže...i vjeru u budućnost. jer mislili su da znaju zašto su stradali, ali danas se vjerojatno pitaju...kome, čemu, zašto? vukovar će ovih dana biti svačija prčija osim njih samih...ljudi koji tamo žive day by day i koji su sve dali ili im je uzeto. e moji dečki, uzeli vam mladost, živote...i bacili pred zvijeri. kako drugačije nazvati ovo što se ovih dana dešava oko vukovara? siniši i svim dečkima hvala, ali možda bolje da nisu...da su ostali živi i živjeli ovaj jad od HR za koji su dali svoje života?

Čemerno je gledati taj svijet oko mene. Ne zbog magle, a niti zbog ranog sumraka i zalaza. Naprosto, pogled na okolinu, suživot, te ljude koji su tu, ali u stvari ništa nemam s njima! Koji su to moji ljudi? Zar imam išta zajedničko s ljudima koji greju spati u 19h navečer? ili pak oni drugi, koji ustaju u pet uri ujutro? Ili pak oni kojima ne pada na pamet npr otići na plesnjak, na neki izlet, u neki život? Koncert npr nekog jazza ili ne daj bože klasične glazbe? Što ja imam zajedničko s tim i takvim ljudima? Desetljećima već...trideset...četrdeset...deset godina mog života? s njima i pokraj njih! Što me to držalo tako i toliko dugo pokraj? Nemam ja nit prijatelja nit brata, kak reče moj Tin! Imala sam jednog jedinog čovu, kojem je eto upravo ovih dana bila i neka godišnjica rasutog pepela po Kamenjaku! S njim sam mislila da imam toliko toga. I bje puno, ali opet nedovoljno. Zar je moguće da u cijelom tom svom životu ne imah druga? Ljubavnika da, brata da, možda čak i nekog prijatelja, iako su mi obično prijatelji bili dok su nešto trenutno iskali ili dobivali od mene. Zauzvrat ne nudeći ništa ili gotovo ništa. Nije ovo svakidašnja jadikovka Tinova a niti moja. Naprosto, ljudi koji su drugačiji i koji ne pristaju na abdikaciju uma, koji se ne svijaju kako ih vjetrovi povijaju...takvi ljudi nikome ne trebaju, osim iz koristi. A o ženama da ne govorim. Kome treba brzomisleća žena? A koja k tome ne zgleda ko akrap! Ovo mjesto je samo moje i tu mogu istresti neki svoj čemer. Čitajući bugin blog ne mogu se ne nasmijati, jer još dok sam ga čitala, znala sam njezine "favorite" krelec i fly! ta dva muškarca kad spojiš, dobiješ njen ideal muškarca! Nažalost (ili na sreću) srela sam in vivo i jednog i drugog, i sva sreća da se ne slažem s njom. Osobito u fizičkom pogledu. Istina, flyev mozak mi se uvijek svidio (još dok je bio ergo), ali kako stari, sve manje! Okamine koje vrijeme donosi odnoseći sve više prevladavaju! Na koncu, moram ispraviti bugu jer je posve pogrešno napisala da su njih dvojica blogeri koji su nekoć više pisali? Kaj god! Obojica (osobito fly) dugo već nije ništa napisao, a krelec ionako samo komentira i tu i tamo lupi kakvu fotku uz link! To je ta "kreativnost" naj haj? Ak je i od buge, previše je! to mi je onak, samo usputni štiklec. Nema ljudi (ovdje pogotovo zadnjih godina) ni šire...i to je ono što je čemerno. Nemaš ti čovjeka s kojim možeš pričati, šaliti se, koji ima duha...a i da na našto liči? Ne tražim manekena, ali...ali. I nekako se osjećam da su me svi napustili...i kćer, koja ima svoje probleme kao roditelj, ali meni je to tako daleko. I znanci koji me uopće ne zanimaju, čak niti pod razno. Utjehu tjedno nađem u stručku ruža npr boje ciklame! I svojoj unučici, koja me jako treba ovih dana. Jednu sitnu i malu ciglicu u toj ogromnoj zgradi njezina života, ja neću izmaknuti. dapače, toliko me treba. I ja trebam nekoga? Nije da ne znam koga, ali toga i takvog nema. Neki pepeo...neki čovjek...neki ljudi. Bili. Kao i nada da će ih biti. Ne kažu zabadav, nada umire posljednja!