HIPOKRIZIJA

DAN NEOVISNOSTI!
zanimljivo kako danas nitko nije našao za shodno da nam čestita dan neovisnosti hrvatske države? jer, upravo mi svi (cca 90% nas) je reklo da ne želi više živjeti u SFRJ te je na današnji dan sabor RH raskinuo temeljem referenduma, sve državno pravne veze sa bivšom državom. dakle, nikakav francek, jozo ili neki drugi brat nije to učinio već svi mi. i nastala nam ova lijepa naša. istina, te davne godine u podrumu INE (koja je tada još bila naša ha ha) nitko nije nit slutio (a morti neki koji su tamo sjedili su to i znali?) u što će se pretvoriti ta ista naša...neovisna...samostalna...država hrvatska? no, da nije nastala takva neovisna sumnjam da bismo mogli bilo kaj pričati o njoj...tak da...čestitam vam dan neovisnosti, dragi građani ove države! nažalost, slavimo ga tak da sve trgovine rade jer kapital ne poznaje države...on je svevremenski i sveprisutni! tak nam i treba, tražili smo, imamo! živjeli!
(objavljeno, face, 8.10.2016.g. kada je to još bio službeni blagdan)

Danas, sedam godina poslije, ne samo da više nemamo taj blagdan, već uporno guraju pod nos nekakav dan Sabora? Sabor je bio samo najviše državno tijelo koje je proglasilo to što je narod odlučio! Hej, narode? Istina, pitam se koliko je nas (vas) bilo stvarnih gradađana i državljana te 1991. godine koji su glasali za ovu našu državu HRVATSKU? Veliki dio njih koji su tada bili HR građani i državljani, su otišli (njih 200 tisuća mladih i obrazovanih)! A ovi (tj vi) koji ste došli nakon što smo mi odlučili imati samostalnu državu, dobro ste došli! Ali ne tako da nam pokradete sve što smo imali, ne tako da otjerate našu djecu trbuhom za kruhom, ne tako da zauzmete sva bolje plaćena radna mjesta u upravi, državi, bankama, poštama i ostalim na državnim sisama i jaslama! Primili smo vas zato što niste imali kamo a kod nas ste mogli! I primili smo, kako svaki domaćin prima u dobroj vjeri gosta, da ćete brinuti za naše dobro, za našu imovinu! Avaj...puste želje! Danas nam ovi kojih nije niti bilo u HR 91. kroje gaće, dapače, umišljaju si i zamišljaju kako oni imaju državu? Pa možda i imaju, jer mi koji smo je imali te 91. smo je izgubili! Ne od srba, ne od EU (iako smo sve prodali što je imalo vrijedilo i što smo mi domaći hrvati stvorili)...već od "naših" dragih hrvata koje smo primili u svoj dom, u svoju državu!
Pa uživajte vi kad ne možemo mi koji smo stvorili ovu državu, nas 95% građana ove države! Mi nemamo rezervnu državu, rezervni dom...mi smo tu svoji na svome! To što su nam djeca otjerana van, a nema veze...bolje im je tamo. A nama je dobro, jer ne izlazimo na izbore (barem ovih 50% od njih 95%)...i tako, jesen stiže dunjo moja...čak i valjak (misllim onaj parni) ima novog pjevača, imamo u Areni pevaljku kaj peva četiri dana...sve u svemu, nitko sretniji od vas!
Za one koji ne znaju (nisu odavdje) evo malo povijesnih činjenica iz Wikipedije:

"Referendum o samostalnosti Hrvatske održan je 19. svibnja 1991., a na njemu su birači glasovali o neovisnosti Hrvatske od Jugoslavije. Biračima su postavljena dva pitanja na koja su mogli odgovoriti »Za« ili »Protiv«. Referendum je održan gotovo godinu dana nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj.
Na referendum je izašlo 83,56 posto birača. Od tog je postotka njih 94,17 % podržalo državnu samostalnost Hrvatske, dok je njih 5,38 % glasovalo za ostanak Hrvatske u Jugoslaviji. Nakon toga je Republika Hrvatska, uz Republiku Sloveniju, 25. lipnja 1991. proglasila neovisnost od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. "

ovo je naš blagdan dan državnosti pravi jer je narod odlučio da želi svoju državu, a svi vi koji ga slavite 30. svibnja (kad je hdz dobio većinu u saboru i to proglasio-kako samodopadno-kao dan državnosti ha ha bilo bi smiješno da nije žalostno),
kak bi rekel moj špišić:

" Došao sam ti reći da ideš u vražju mater i ti i tvoj bicikl! Požderi si ga!'

U ovom mom zadnjem foto sessionu, sedam dana stvaranja, u pripremi je bila i jedna mapa pod nazivom „šibenska priča“ ali nekako je bilo previše slika pa sam ih kratila i izbacivala pa je od cijele te priče ostala samo fotka kanal sv. Ante! Da parafraziram L.N.Tolstoja"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način..." koju frazu bih primijenila na moju “šibensku priču”! Potaknuo me Krelec svojim današnjim blogom o šibeniku (obraisanim), i dok čekam njegove fotke sa razvijanja u razvijaču, pa potom u fiksiru pa na sušenju (a izgleda da su se u međuvremenu sve pa čak I ona bosanska jela izgubila), ja ću eto hitit tu svoju šibensku priču u slici I riječi! Mislim da zavrjeđuje budući je trajala, eto sad će uskoro i tri godine kako je počela, a završila prije šest mjeseci. Kao I svaka priča ima svoj lijepi početak, tako i ova moja šibenska! Već na samom početku, tri tjedna boravka u Šibeniku za vrijeme korone, bio je veliki izazov? S jedne strane sretna da se mogu maknut iz kuće a s druge…a kud ću? Čovjeka poznajem tek malo više od mjesec-dva, siječanj i nije baš neki mjesec za biti na moru i tak…ipak je prevagnula moja avanturistička strana I tako sam ja proboravila u prekrasnom Šibeniku tri tjedna! Ne bih se niti tada vratila da nije iskrsnulo nešto za obaviti u Zagrebu što nije moglo čekati? Iako mi je otac rodom u blizini Šibenika i u nekoliko navrata sam išla u posjetu baki i bila u Šibeniku u prolazu na željezničkom kolodvoru, moram priznati da je Šibenik bio jedan od rijetkih gradova na obali koje nisam obišla? Nemam pojma zakaj je to bilo tako i valjalo je to ispraviti! Krasna kuća sa još ljepšim pogledom (fotka) bila je u starom gradu tj centru gdje baš i ne možeš doći autom! To je i najveći nedostatak, barem što se mene tiče kao i to da kuća na moru nema svoju terasu? Ups…nema gore stvari, apartmani super sređeni a nema terase! A meni je upravo to najvažnije na moru, pa zato valjda nisam tamo nikad niti ljetovala i bila prek ljeta! Tri tjedna obilaska Šibenika sa rođenim Šibenčaninom (naturalizirani zagrepčanec) bilo je jedno lijepo iskustvo! Šibenik je stvarno krasan grad po mojoj mjeri…po veličini, po ahritekturi pa čak i po mentalitetu. Oni su nekako uvijek bili svoji I pomalo “crveni” sa svojim mnogim tvornicama i radničkim I težačkim stanovnicima i među zadnjima su se okrenuli turizmu! Obišla sam sve tri tvrđave (sv. Nikole, Sv. Mihovila i tvrđava le Baron)! Dapače, na ovu Sv Mihovila sam se svaki dana penjala dva puta budući je to bio najbliži parkić gdje je moja pesa obavljal piš i ostali party! Baš te tvrđave su me najviše I oduševile jer kako sam cura koja sam se rodila I odrasla u gradu starom tri tisuće godina (Pula) nije mi bilo neobično hodati starim ulicama centra grada! Jedna stvar me oduševila…u centru par ulica imaju (još iz nekog doba) ugrađene niše I posude za vodu za pse! Fenomenalno, to nigdje nisam vidjela! Bravo negdašnji šibenčani. Oduševio me i park i šetnica kanala Sv. Ante te pogled na Šibenik I cijeli taj zaljev. Utok Krke u more u Zatonu bio je posebna priča. Zaljubila sam se u Zaton I moj dragi I ja smo počeli kovati planove kako ćemo dio stare kuće u centru zatona osposobiti samo za nas! Jasno vam je da su sve te priče (znam i iz kojeg razloga) propale! Šetnje okolicom šibenika i ta šetnica sv. Ante je prekrasna. Najmanje što mi se svidjelo u Šibeniku je boja mora? Iako sam lani bila tamo u svibnju, nisam se kupala upravo iz tih razloga…ne sviđa mi se! slijedeći put sam opet otišla u Šibenik u ožujku, opet na tri tjedna i sve to ponovila! Potom, iduće godine u svibnju na deset dana. Jednom od tih puta I moja pesa je jako nastradala od prelca…gusjenice koja je jako opasna za pse i jedva sam je spasila tj vet! Svaki put te moje šibenske priče nije samo Šibenik bio prekrasan već i ta naša ljubavna priča. Možda nije bila tako strastvena I intenzivna kao Đusikina ovih dana, ali bilo je jako lijepo, čak toliko da smo temeljem tih mjesec i pol zajedništva u Šibeniku odlučili zajedno živjeti! Je li to bila dobra ili loša odluka pokazalo se kasnije, kada smo se nakon dvije i pol godine (veze i zajedničkog života) razišli! Svejedno, unatoč svemu, zahvalna sam na tim lijepim uspomenama koje su obogatile moj život! I tako sam upoznala prelijepi Šibenik, rekla bih kolijevku mog oca jer je otac iz tog kraja! Zahvalna sam i tome što sam tada obišla i to rodno selo svoga oca i vjerojatno zadnji put posjetila svoje korijene. I jela fenomenalnu janjetinu iz Boraje! E to nam je bila jedna od najvećih zajedničkih sklonosti…pojest dobru toplu janjetinu!

sara najljepša

ovaj moj tepih ste već vidjeli, ali kako je najljepši nisam odoljela

šešir star skoro 40 godina


NEŠTO POSVE OSOBNO!

Što reći o sebi u desetak fotki? I kako fotke mogu biti osobne (privatne) u današnje doba digitalizacije i sve na netu? Davnih godina, jedne godine kad sam s malim djetetom otišla sa suprugom na Rab i normalno smo se fotkali na plaži, ja u toplesu i tak kak je to bilo normalno 80-tih godina prošlog stoljeća! Ups, sjetili smo se tih golišavih mojih fotki kad su fotke već bile kod fotografa na razvijanju i izradi? I malo se stiltali…al neka, čovjek je malo uživao u mojim dobrim sisama! Četrdeset godina nakon objaviti svoje osobne fotke (bez sisa) je otprilike kao da si sise poslao na izradu fotografu! Čemu sve to? Pa ovih mojih 16 godina na blogu vrijedi ostaviti traga i u fotkama a ne samo u slovima. Počet ću s Radnićima, rodnom kućom mog pok.oca, potom sa svojom rodnom kućom gdje sam dijelom i odrasla u Puli, ponad arene! Najveće moje postignuće u životu nije moje već moje kćeri, stoga sam stavila i fotke kad sam dobila kćer doktoricu znanosti! Njihova vjenčanja su bila prekrasna (obiju kćeri, svako posebno) pa zato stavih i fotku iz Dubrovnika te sa Visokih Tatri…lijepo je vidjeti lijepe i pametne ljude, pa makar to bila i moja djeca (ha ha)! Slijedeća lijepa stvar koja mi se desila u životu zadnjih tih ljeta o kojima pišem i crtam, bje jedna krasna ljubav i zajednički život! O tome kako je bilo lijepo govori naročito jedna fotka iako ih imamo puno. Uz tog čovjeka uvijek sam se smijala (činim to povremeno i danas), ludovala plešući s njim jer ne zna se tko je bio luđi i tak…bila je to jedna lijepa priča a svaku lijepu priču valja ispričati! Sve te godine imala sam jednog jedinog prijatelja, druga i ljubimicu, moju pesu Saru! Došla je u moj dom sa tri mjeseca iz Dumovca i kao što rekoh, bila moj pratilac punih 13 godina. I danas, prođe i godina i pol nedostaje mi više nego li svi moji partneri, jer nitko od njih mi nije bio drug! Bili su mi ljubavnici, ljubav…ali druga ne imah do li moje pese! Hitit ću fotkom i jedan najbolji tepih koji sam ikad imala (a nije da ih nisam gazila, tepihe mislim) i ta fotka koja je nastala u Novalji ne tako davno, upravo je nastala kako bi sablaznila ljude i njihov puritanizam…kako na fejsu tako i na blogu! Pa ju s guštom opet keljim na svoj blog! Ne biste vjerovali, i s tim dečkom, unatoč proteka pet godina…i dalje se čujem, povremeno vidim i dobri smo si! Neću objesit fotku iz moje ex firme, jer 30 godina posvetit nekom tko ti baš i nije uzvratio, nije mala stvar. Otkako sam otišla u mirovinu ima evo pet godina, nikad tamo više nisam odlazila. Bivša firma mi je poput turskog groblja i bilo bi dobro da se svi zapitate kome i što ste dali (radno) toliki dio sebe koji, kad mine, ne znači vam u stvari ništa osim što vam je uzeo pola života! Hitit ću još par fotki…jedan krasan zalaz s prozora moga doma jedne godine, potom jedan dobar šešir star skoro pa 40 godina te jednu fotku iz Umaga s jedne groteskne životne situacije koju bih rado zaboravila, ali ova predobra fotka jako podsjeća nanj! Eto, toliko od mene u ovih sedam dana mog stvaranja. Poklonite se i počnite, sada vi?

"bloško jato" na druženju u holivudu

BLOŠKO JATO (ČIK POGODI TKO JE TKO?)
Kako sam godinama na iskrica blogu nekih ranijih godina bilo je ovdje uobičajeno da se ljudi druže i viđaju i uživo! Ja sam uglavnom dejtala u dvoje i pisala blog opet kao solo igračica! Kužila sam ja da postoje klanovi i ljudi koji se druže in vivo, no nisam baš puno marila! Bilo je jedno više intelektualno društvo koje se okupljalo oko CC a drugo je bilo vegino društvo. I danas su neki blogeri tu iz tih društava i zanimljivo je kako su jednaki animoziteti kak su bili i pred deset let. No, kako to život donosi, mnoga društva i druženja su se skompala ali mnoga su se i raskopala! Predsjednica udruge 50+je bila aktivna na iskrica blogu pa je pozivala ljude da dođu a kako sam imala neke fejs frendove u toj udruzi i upoznala ljude na iskrici, počela sam i ja odlaziti na te čagice i druženja. A onda sam bila i sama pozvana u jedno društvo (očito je „bloškom jatu“ kak su sebe zvali ljudi oko vege i bože) uoči božića kod jednog blogera doma! Bila je tada pozvana „krema“ bloga, ali razlog po meni bje prozaičan, htjeli su vidjeti uživo tko je ta „mai-sarai“ koja „praši“ blogom? Ja kakva jesam, dobronamjerna i lako vjerujem ljudima i u dobrotu, otišla sam! Potom sam i sama počela zvati na blogu javno ljude da dođu na čagicu, da dođu na izlete i ostala druženja u udrugu! Tada je bio snimljen i film koji se prikazivao i u kinima o nama solerima u udruzi 50+! Malo pomalo, počeli su mi se javljati ljudi koji su htjeli ići na te čagice i ostala druženja u udrugu…i stvorilo se društvo! Paralelno s tim, upriličene su neke kave tj druženja blogera uživo…to je otprilike počelo negdje 2016.g. kada je čini mi se u lipnju bilo i prvo veće okupljanje blogera na kavi! To je bilo ujedno i najveće brojačno okupljanje (na kojem ja nisam bila iz nekih osobnih razloga). Potom su uslijedila daljnja okupljanja in vivo uz kave, na jarunu, na bundeku, u pivnici…pa sam tako bila na nekoliko bloških kava. I svi smo si bili super! Normalno da se „kontra“ tabori baš i nisu družili, ali ja sam nekako uspjela dobiti na čagicu sve neke ljude koji su bili i za i kontra…čak sam jednom pobrojala da je tako na plesnjacima udruge bilo cca 30-tak ljudi s iskrice bloga (pa i onih koji samo čitaju)! Družili smo se često, dobro, neki čak svaki petak…a bilo je i proslava rođendana (mog npr) kad su mi donesli tortu! Lijep je to osjećaj…kad si dio čopora! Jednom smo se pak okupili na inicijativu jednog blogera koji nije bio iz zagreba pa smo onak čoporativno mnogi došliu Hollywood (nisam sve fotke objavila već samo jednu pa se ne vide svi), a bilo je i druženja na maškarama u Armaniju! Nastojali smo unaprijediti ta naša druženja i u jednom momentu (oni koji baš nisu skloni plesnjacima) smo formirali neku grupu od cca desetak ljudi koji smo se viđali na cugi subotom navečer u pivnici! Dosta dugo je ta priča egzistirala i dosta ljudi čak van zagreba se pridružilo jer se o tome pisalo na blogu i pozivalo ljude! Jedna blogerica je pozvala jedne godine (mislim da je to bio doček 2015.g.)na blogu javno za jedan doček nove godine kod nje u viksu! I bome smo se odazvali nas nekolicina i baš je bilo super! I poslije smo se još družili na istom mjestu u istom ili sličnom sastavu, pa smo čak i konja hranili „palačinkama“! Bilo je tu spajanja, ljubovanja, prijateljevanja, raspadnutih veza i ljubavi…a gdje je ljudi nastanu i razmirice! Pa se vremenom to sve osulo, rasulo a bome i prosulo. Neki odnosi su do te mjere se pokvarili da su završili na pas mater, prijetnjama u stilu „strgat ću ti noge“ i sl…pa se blog pretvorio u bojno polje. Raspala su se društva iz pivnice i luso bara, prestali su ljudi dolaziti na čagice, druženja na jarunu…neki blogeri su umrli i zauvijek otišli i sa bloga i sa bilo kakvih druženja….neki su ostvarili veze (kad si treći ne osjećaš se dobro uz dvoje) i tak…sve u svemu bila su to lijepa vremena, unatoč svađama! Kuriozum je da sam na čagici čovjeku koji me najviše pljuvao i progonio na iskrica blogu i iznosio moje privat adresu, posao i sl., pružila ruku a ubrzo nakon toga je umro! Eto, takav je život. Ovo sa fotkama je tek mali dio druženja Udruge 50+ u kojoj provodim slobodno vrijeme već desetljeće koja je udruga solera i samaca. Ne znači da smo tamo manje sami, ali smo barem bez beda solo! Nigdje se nisam tak dobro osjećala u svojoj samoći nego li tamo! Isprika blogerima koji su isto na slikama a nisam ih ništa pitala ali to su fotke u mom vlalsništvu! Nije bitan na njima niti jedan pojedinac iako sam nastojala staviti fotke na kojima je više ljudi ali naprosto neka druženja nisam mogla zaobići! Nekih iz druženja nema na fotkama jer je previše fotki a premalo mjesta i vremena. Nadam se da ćete vi današnji blogeri pogledati ove fotke koje govore kako nam je bilo dobro! Želim da i vama bude tako dobro!

vuglec breg by me



("čuveni") gigantski škampi starigradski

PUTEŠESTVIJE (LJUBAV IDE KROZ ŽELUDAC)

Znam, nedjelja je i varite il ste negdje pri tome? I ja se nakon umirovljeničkog prosvjeda zaputih put foody-a u horvatinčić prolazu, juha od mrkve, pureći odrezak u saftu sa nešto povrća, 1,8 flašica crnog merlota! I to sve za 12 eura. K tome sam pridodala sladoled i dva kolača (jedan za doma) iz Torterie Macaron, pa je današnji ručak na koji sam pozvala samu sebe kao zahvalu što sam se dala maltretirati i ići na prosvjed za druge, koštao cca 20 eura! A ovaj zapis posvetit ću malo ljubavi koja ide kroz želudac! Moj ex pok suprug i ja smo godinama hodočastili po restoranima diljem HR kao i Zagreba. On je bio ljubitelj toga, ja baš i ne. Ali sam marljivo skupljala recepte za sva ta fina jela kaj smo jeli vani pa sam onda to isprobavala doma. I s vremenom i iskustvom, moja klopica doma ala fini restorani u zgb ili diljem obale bila su bolja od originala! I danas više volim sebi skuhati nekaj fino doma nego li otići u restoran, ali povremeno se volim razmazit nekuhanjem i odlaskom na neku finu klopicu. Još više volim kad me netko pozove, iako bih se morala dobrano pomučiti da se sjetim kad je tko to učinio? Mislim pozovu mene, pa ja njih, ali to smatram al pari odnosom. I pozove me obavezno moja kćer i zet u Pragu. Ali ovo da bi neki dečki bivši npr zadnjih godina pozvali onak na ručak, teško! Iako je bio jedan pravi zagrepčanec koji je tome bio jako sklon. I donosio mi je stalno cvijeće, prekrasne velike bukete s Dolca bez obzira jesam li ga zvala na ručak k sebi ili nije bilo nekog povoda već možda samo kavica? Ali on je bil jedan, skoro pa i jedini a nema ga više. Sve ovo drugo zadnjih 16 let teško da zaslužuje jedva dvojku ili trojku kao neku prolaznu ocjenu? Općenito su muškarci teški na iskazivanju naklonosti, ljubavi ili slično ženi koju vole ili im je stalo npr cvijećem, pozivom na izlazak ili slično i to najčešće čak nema veze s lovom. Ok, većina ima manje neg ja, ali imala sam posla i s onima drugima koji su imali lovu ali nisu imali šlifa? Ja sam pak godinama bila jako sklona zvati drage ljude doma k sebi na neki fini ručak. Iako, priznajem bilo je par „dječaka“ koji su bili jako dragi i pažljivi i zadnjih par kuna koje su imali dali npr za neki pušlek cvijeća ili ručak! Nabacit ću tek par fotki koje su mi bile simpa ovih godina ili sam pak često zalazila na ista mjesta kao npr Kezele. Nije bilo moj izbor već mog frenda i često smo tamo odlazili ali mogu reći da je tamo klopica uz zgodan ambijent seoskog turizma uvijek bila jako dobra. I strašno izdašna, mogao si jesti koliko si mogao, ali nisam mogla! Bio mi je simpa i Vuglec breg ali mislim da su u današnje doba malo preskupi? Simpa ambijent, okoliš i preporučam kao i Grešnu Goricu! Posebna priča je gostionica u Starigradu u kojoj sam jela najbolje ribe i škampe a obišla sam sve restorane od Umaga do Dubrovnika (uključujući i otoke Brač, od razvikanog Hvara do Dolca i Sućuraja, Korčulu, Mljet). Istina, pamtim najbolje punjene lignje u Crikvenici, najbolje s gradela u Velom Lošinju, najbolji crni rižoto na Mljetu, mator i neko divlje jelo u „gostionici“ na divljem dijelu Hvara, najbolje vinu u Jelsi itd. Ali, najbolji škampi su bili oni koje je pripremila prija od mog buraza u Tribunju (gdje smo dobili hamper škampa za par kuna friško zišle s brodice). Potom ovi iz gostionice u Starigradu (gigantski) o čemu svjedoči i fotka! Ha ha…ta fotka je bila jednom prije tri godine objavljena na iskrica blogu uz ostale fotke Paklenice i postala je prijepor i uvod u rat mene i „slavne“ blogerice Brkate Zmije! Eto, moji škampi su i danas na repertoaru! Potuirit ću vam i svoje njoke i fuže uz rukom brane tartufe na vrletima Učke, koje sam spravila za svoje društvo koje se sjatilo na jazz festival u Kastvu! I to bi bilo sve, dobar vam tek uz uobičajenu nedjeljnju ticu ili prasicu!

armitaž izložba u zagrebu

devedesete,prva izvlačenja u HR nakon raspada YU na HRT glede loto izvlačenja



doček zagrepčana na trgu 8.svibnja 1945.g.

podrška borbi za jednaka prava -pride

VAŽNI KULTURNI, POLITIČKI I SVJETONAZORSKI DOGAĐAJI (GLEDANO MOJIM OČIMA)

Nekim događajima u svom životu pridavala sam veću pažnju jer naprosto svjetonazorski pripadam lijevom krugu (ali ne ovom hr-sdpeovskom) pa onda izražavam i te sklonosti! Pa sam tako na svom fejs profilu držala neko vrijeme fotku s velikim natpisom RASKID a odnosilo se to na vatikanske sporazume i raskid dotičnih, a bila i na prosvjedu. Pa potom držala preko svoje fotke na fejsu dugine boje poradi gey parada i podržavala borbu za ravnopravnost dotičnih! Važna mi je bila i ta fotka 8. svibnja 1945. godine kako je izgledao moj grad Zagreb, njegov glavni trg pun ljudi koji su radosno dočekali oslobođenje Zagreba (svjedočeći tako da ljudi koji pričaju o tamnici i boljem životu u NDH naprosto nije točno)! Eto, vi koji stalno govorite da slika govori tisuće riječi, neka vam slika sve kaže! Bila na najvećem prosjedu u novijoj povijesti (stojedinica) i mogu vam reći da sam ponosna na to i danas. Redovito sam išla i na druga događanja u mom gradu, nekoliko izložbi ala 30 godina Lutrije, ermitaža, Bukovca,), pa festival svjetlosti u dva navrata sa fenomenalnim virtualnim doživljajima, manifestacija zege dvorišta, pa npr koncert Tamare Obrovac koju jako cijenim a otada otkad doživjeh je uživo, još i više! O najvrijednijem koncertu Arsena Dedića neću jer sam već toliko puta rekla sve. Kako sam par godina bila gošća u Križevcima pohodila sam i Križevačko spravišče te Kalničke vuzmice i to me baš oduševilo! Često sam bila gost koncerata u Centru za kulturu Novi Zagreb te u Glazbenom zavodu, poneki koncert, obavezne kino predstave novih filmova (daleko manje nego nekad). Bilo je toga daleko više no što svjedoče ove fotke (nekoliko adventa s obaveznim Žnidaršićem, muzej iluzija, nekoliko maškara i sl)! O čagicama svakog petka zadnjih deset let da ne govorim po klubovima u Zagrebu…u Armaniju(Štros), u Hollywoodu, Novinarskom domu, i nekim manje dragima…do Šalate! Ta hodočašćenja svaki petak postala su sve rjeđa (ne zbog moje nemogućnosti već se promijenila publika i glazba) tako da sada to činim jednom mjesečno! To je prednost velikog grada koju sam ja desetljećima obilato koristila. Zato se malo krzmam (iako želim) otići u neku vukojebinu ili provinciju, iako je život za penzionera tamo bolji! No, ne znam kaj bih tamo sama? Česti sam bila gost i nekih drugih gradskih klubova poput Roure 66 gdje sam skoro svaku nedjelju slušala dečke kak praše blues, pa Vintage ind. Bar, pa BBF(bikers beer factory), a bilo je toga još…ne sjećam im se nit imena! Plesnjaci su bili moj đir cijelo desetljeće…jer očito se nisam naplesala u mladosti! Nikad nije kasno, dapače! Nije mi nikad bio problem javni nastup, pa sam tako već kao srednjoškolka vodila razne priredbe i često bila na tv, radio i sl! Npr na Goranovom proljeću davnih dana sam sudjelovala, imala neki interwiew na davnom 2.programu radija, dugo godina bila predsjednica komisije za izvlačenje lota HR. Bilo me u filmu o Udruzi 50+ te u RTL-ovoj emisiji o one night standu (seks), gdje sam intervjuirana i bez bada pričala o svom iskustvu glede toga! A imala sam skoro pa šest banki! Zašto bi mi onda blog bio problem i moje predstavljanje (ili preseravanje kako god želite krstit to) nakon tolikih godina javnog života? Nekako sam uvijek bila u prvim redovima kad se trebalo boriti za neko opće dobro...pa tako i sutra idem na prosvjed (a ne na žderilo na bundeku) umirovljenika!

znam, niije foto i ne uklapa se u mojih sedam dana stvaranja, ali nisam mogla ne podijeliti ovaj moj tekst sa fejsa od prije osam godina...jer se baš uklapa...u mene, moj pogled na život i svijet...baš onako kako se i danas osjećam, pače još i više nakon tih osam godina! dobro jutro svijete uz moj

OMNIBUS
muškarci su zame dno hranidbenog lanca. no, začudno je to da poradi takvih likova veći dio svog života provedeš upravo u potrazi za dotičnima i po mogućnosti čak i za....suživotom? danima sam odgađala uključivanje grijanja jer sam se nekako zaledila pa mi pasalo i tih 18 u stanu? danas sam konačno upalila grijanje al ne znači da sam se otkravila? osim možda samo za pisanje? često sam vani, puno sam vani...u prometu, na ulici, s ljudima. uglavnom promatram, bilježimi procesuiram...u glavi! malo je teže kad sav taj kozmos moraš pretočit u par suvislih rečenica. i to u 15 minuta pijenja popodnevne kave? gade mi se (sve više jer ih sve više srećem) muškarci, uglavnom moji vršnjaci (cca 55-65 godina) koji sveudilj oblijeću oko tih mladih žena trgovkinja. ružno ih je vidjet i čut kako sline? a žene naprosto rade svoj posao i nastoje bit ljubazne! nekima i je to sav njihov svijet (očijukanje) al su ipak manjina! sve to mi ne promiče, pače...ponekad i uživam u tim bizarnostima! dođe mi da priđem takvom nekom djedici i upitam ga onak uz naivni smješak: jel ti uopće još kaj možeš il svršavaš na tim curkama...verbalno? nije mi povod ovog zapisa bilo to, al svjedočila sam toliko puta kad neki dedek (čak i za mene prestar od cca 65 godina) ostavlja brojeve mobitela, pročitane knjige, pjesme etc. ovih dana sam trebala popit kavu s jednim profačem sa faksa! al neću, iako on još to ne zna? metar i žilet, sa puno preseravanja o sebi i muškog ega koji kak reče, ima posla samo s mlađima (cca 40 let a njemu je 55)? pa sam mu rekla, što ću ti ja? pa ja sam starija od tebe? muškarci problematična ega i puni kompleksa trebaju mlađe cure koje će u njima gledat boga (normlno, on ima i svoju firmu od koje može barit...ups...živjet etc). a i neki drugi dječaci koje sretoh ovih dana jako su me podsjetili da fakat s muškima treba hranit...kitove! jer krilovi su najbolje što muškarci mogu bit? i u poslovnom smislu volim mlade golobrade dečke koji bi pametovali? što im ja mogu kad su prije no što su postali to što sada jesu bili...dostavljači, vozači, prodavači...i odjednom mi postaali kolege, šefovi, direktori? ja im neću skidat poslovni junf jer sam ovih dana naročito...prestara. i sebi i drugima! kao da sam negdje drugdje? a uzela bih godišnji i od sebe što uopće ne znači da nisam zadovoljna sobom. pače, zadovoljna i zadovoljena. no jebač mi ne treba. treba mi muškarac kojeg nema! i znate kaj je treći dio ovog mog omnibusa (oliti trilogije)? to kaj mi je već muka od mene same? jer, deja vu efekt je postao moja svakodnvnica. jedino još da otvorim svoju kladionicu pa da se kladim? toliko pogađam ljude, situacije, reakcije da mi to više nije nit smiješno nit tragično. naprosto mi dođe da se upucam od predvidivosti? sebe još uvijek tu i tamo mogu iznenadit? znate čim? time da vjerujem da čovjek može biti isti kao...čovjek, a ne toliko drugačiji? o fejsu neću (slikom na sliku ja to zovem), no gušt mi je ovo napisat i očekivat efekt od tog?

jezero sabljaci (ogulin, bjelolasica)


opatija maškare


jesen na savi, prekrasno drvo

sljeme, kraljičin zdenac

IZLETI (PUTEŠESTVIJE)
Početi ću objavljivati dva puta na dan „blogove“ s mojim fotkama (sedam dana stvaranja) kako bih sve to ugurala u sedam dana! Znam da vam je sve to previše, i meni je, ali ja obično kad se nečeg primim, to i završim! Dakle, putovala sam jako puno, više u ovoj državi nego li u onoj. Moj ex pok.surpug i ja obišli smo cijelu lijepu našu…skoro sve otoke (osim silbe, lastova, šolte i još poneki mali otočić)! A onda smo 2000. godine krenuli pet dana u obilazak Slavonije! Najprije N.Gradiška pa Osijek, Đakovo, pa Vinkovci, Vukovar (Ovčaru obavezno), Aljmaš, Ilok te Kopački rit. A i nakon razlaza od njega, često sam išla na izlete u unutrašnjost! Bili su to uglavnom višednevni izleti jer baš i ne volim ići na jedan dan, ali bilo je i toga. Počet ću sa izletom u Grešnu Goricu gdje se jako dobro jede (preko nekoliko puta) ali pamtim jedan, kad je moja pesa imala jedva godinu dana! Nakon ručka obišli smo i obližnji Veliki Tabor koji se baš preuređivato. Ja sam bila nadobudna i pustila moju mlađahnu pesu bez lajne a u obližnjem selu niz padinu, „pasle“ su kokice! I bome se ova moja zver zaletjela med kokice, zgrabila jednu za gušu i trk…bježi ona, trčim ja za njom, za menom moj partner…ko u čaplinovoj komediji! I nisam je vlovila ali sam se u jednom momentu bacila na nju (pesu) a ona je tada pustila iz ralja kokoš, kokoš beži sva krvava, pesa oko usta sva krvava. I nadobudno ja odem pozvonit na vrata kuće gazde da platim štetu, jer nije red da se kolju tuđe kokoši? I kažem ja čovjeku takva i takva stvar, moja pesa bez lajne, vaše kokice van dvorišta i tak…koliko sam vam dužna za neku štetu (kokica živa i zdrava u toru), a on meni ni pet ni šest 100 kunića! Ups? Pa za 100 kn sam mogla dobit tri kokice na placu, a ovak je njemu ostala i kokica i dobil je 100kn. Dala ja odmah lovu, kaj ću se svadit, ali kasnije sam malo razmišljala kak je zagorec bil pametan a ja bedak! Da je iskal 50 još kako tako, i to bi bilo preveć. No, učiš se dok si živ. Potom sam uvijek s pesom kad sam išla kroz selo, obavezna lajna! Bilo je zadnjih 15 let puno tih nekih izleta od Gacke, Opatije u više navrata (maškare), zadnji sa kćeri u Šernbrun pa u prekrasni Ptuj nekoliko dana, češći boravci po par dana u Križevcima, Skrad i Gorski kotar, Rastoke…tko bi se svega sjetio ali fotke su me podsjetile! Svaki taj boravak ima neki štiklec, povod, razlog. Normalno da sam svake godine išla i po nekoliko puta na Sljeme (osobito Kraljičin zdenac) gdje je posebno uživala moja pesa! Odlasci u Samobor su bili često ne samo zbog kremšnita već i zbog događanja! O Savi i savskom nasipu da ne govorim, tamo smo moja pesa i ja provele dane i dane…skoro svaki dan, osobito dok je bila mlađa…i po par sati! Ima i tih slika milion (priznajem, opsesija mi je fotkanje), sto poza moje pese u šumi i sl. Sve su mi drage i ne brišem ih za razliku od nekih ljudi! Općenito, već dosta dugo više volim pse nego ljude, ne zamjerite mi!

park telašćica

zelena laguna, poreč, ja kao mali napoleon nakon bitke!


još jednom rt kamenjak, ljuljačka


opatija bajna

MORE....MORE!
U ovih mojih skoro pa 17 godina iskričarenja i samovanja, često sam imala izlete i druženja! Volim i uvijek sam voljela uživati u životu. Nisam gradila kuće i stanove, kupovala zemljišta ili vikendice već sam putovala i priuštila si odlaske na lijepa mjesta, događaje. Pa sam to i podijelila…bilo sa prijateljima, prijateljicama, ljubavnim partnerima u vezi i sl. Bilo je toga jako puno a izdvojila sam tek neke fotkice. Kako nisam bila samo na iskrica dejting sajtu već i na nekim drugima, neke ljude sam upoznala i drugdje! Nakon 50. godine života kad sam ostavila iza sebe dva braka, kad su dvije kćeri otišle u svoj život…ja sam krenula u svoj! Istina, još sam radila, ali zadnjih pet godina niti to! Ponekad se pitam zašto čovjek pola i više svog života dirinči i svaki dan se ustaje i skoro pola svog dana odradi na nekom poslu koji uglavnom mrzi i od kojeg jedva živi i sastavlja kraj s krajem. Istina, nakon 40 godina zaradiš i neku solidnu penziju jer sam imala solidan posao i prihod, ali strašno je da je to sve. A jest! Svaki dan kad idem nekamo (uglavnom idem dopodne jer su popodne nesnosne gužve), dok spremam doručak i i kuham kavu vidim kroz prozor hrpu mladih ljudi koji naručuju taxi ili pak kako se prazni ogromno parkiralište ispred moje ogromne zgradurine! Tako je bilo i prije, ali ja nisam bila promatrač već sudionik. I nemam šta više reći o svemu tome osim što imam hrpe slika sa raznih mjesta koje svjedoče o tome kako je dobro nekamo otići i novac uložiti u sebe! Istina, danas nemam baš kamo otići a dobro bi mi došla neka vikendičica van zagreba, ali nema veze…nemreš imati i ovce i novce. Da sam srela i imala nekog (kao prije) tko je mogao puno više nego li ja, možda bih to i uspjela, ali zadnjih desetak godina uglavnom srećem ljude koji imaju daleko manje od mene ili su pak bogati imovinom i novcem ali su siromašni duhom i željom za otići! Kakogod, fotke su prekrasne i stavljajući ih danas, ponovo sam se vratila na ta neka mjesta! More je ipak ostalo moja gotovo najveća ljubav, jer kažu kad se rodiš i udahtneš taj zrak, tamo i pripadaš!

najljepše jezerce paklenice


fenomenalne stijene pakleničke

moja ljepotica i ljubav, pesa sara

PAKLENICA (STARIGRAD)
Dok plavetnilo zadnjih tjedan dana okupira i moje tijelo i moj duh, nema ništa logičnije nego da u ovih sedam dana stvaranja na treće mjesto važnosti hitim Paklenicu! Kako sam prije cca 17 godina ostala bez svog partnera i bez kamp kućice (zadnji put sam u njoj ljetovala 2006.g.) na prekrasnom komadu zemljišta na rtu Kamenjak (to je jedna tužna priča o prodaji toga), valjalo je naći nova mjesta za godišnje odmore! Tim više što sam 2009.g. udomila i lovačku pesu staru tri mjeseca, pa sam svake iduće godine s njom išla na more! Najbolje rješenje činilo se ono sa vikendicom moje ex šogorice, koja me prve godine pozvala da odem k njima, a potom sam ja gotovo svake godine odlazila tamo na ljetovanje, normalno uz plaćanje apartmana. Bje to meni jako simpatična kuća prizemnica sa dvorištem baš po mojoj mjeri uz što manje betona a što više raslinja i prirodnog okoliša! To se jako dopadalo i mojoj pesi koja je naprosto uživala u dvorištu…ja na ljuljački ili ležaljci a ona izvaljena na toplom betonu! Naša idila trajale su godinama, iako nismo uvijek bile solo…nešto prijateljica, par prijatelja i par partnera! Volim kad je nešto dobro, podijeliti s drugim ljudima. I ono što imam…bilo da je to bilo pozivanje u kampericu u Istri bilo kasnije u hostel u Pragu! Nažalost, nije mi baš uzvraćeno od ljudi ali jasno mi je da ljudi uglavnom funkcioniraju po principu koristi? Ta moja Paklenica pasala mi je iz više razloga. Obično u lipnju nema više ovih penjača a još nema niti turista. Slično je bilo i u rujnu! Dosta godina sam znala biti i u lipnju i u rujnu, ali to su bila neka financijski bolja vremena. Često sam bila tamo i sama sa svojom pesom, ali baš ta financijska strana je bila razlogom što sam prostor dijelila, jer sam tako dijelila i troškove. Iznajmljivala sam dvosobni apartman a to baš nije jeftino, a kad tome pridodaš i troškove benzina i cestarine teško da si to može čovjek sam priuštit. Pa sam tako jednom zgodom pozvala i svoje dvije frendice (i moja pesa)! No, kako to obično biva, moji afiniteti i sklonosti drugačiji su od drugih? Ja na moru ne gledam tv, obavezno navečer odem u šetnju i volim popit čašu vina i uživati u moru, mirisima i sl. a volim otići i na ručak van ili pak na kavu dok sam na kupanju na plaži! Ja naprosto kad sam na ljetovanju, uživam i ne brojim novce! Radije ostajem doma ako ne mislim potrošit a ove moje dvije frendice su bila sušta suprotnost tak da sam ih zvala tad i nikad više! Sva sreća, bilo je par ljudi koji su mi bili par…pače, dvojica su bila i boljih financijskih mogućnosti nego li ja pa smo svaki dan izlazili na ručak u obližnji prekrasni restoran. Bijela riba, plava riba, škampi…tek tu i tamo sam reda radi nešto i ja skuhala! Volim kad sretnem ljude koji mogu više od mene. Meni je to pravi motiv da i ja budem više i mogu više. Nažalost, većina ljudi je upravo zavidna ljudima koji mogu više i bolje i ne mogu to otrpjet. To se najbolje vidi upravo na blogu, a nažalost i u firmi u kojoj sam radila sve te godine, moj dragi (kasnije i suprug) bili smo predmetom ogovaranja zato što smo bili skladan par, zaljubljeni i pružili si život kakav malo tko može(ne zbog financija već su ljudi naprosto priprosti i ne znaju uživati u životu). Ako sam na ičemu zahvalna tom svom pokojnom je to da je on uvijek imao stila, čak i muda…potrošiti i više no što je imao, trebao, mogao! Pravi lavlji mentalitet…i na tome svaka čast ljudima koji to umiju. Uglavnom ljudi kupuju nekretnine, štede nofce za starost i ništ si ne priušte u životu...a onda im život prođe i dođe starost i pitaju se...a kaj su imali od života? Ja ništ nemam ali sam imala život! Da se vratim na te moje boravke s prijateljima ili partnerima. Bilo je tu svega, od gledanja tv serija navečer dok sam ja šetala i pijuckala vino uz more ili pak pisala blog o svom „dragom“ koji upravo gleda neku glupu seriju (onu sa mustafom nadarevićem nemrem se sjetit kak se zvala) i tada mi je definitivno postalo jasno da nemam ništa zajedničko s tim čovjekom koji je na moru gledao tv seriju! Meni je Starigrad pasao ne samo zbog tih krasnih plaža na kojima uglavnom nije bilo nikoga (ima samo jedan hotel Alan) pa je moja pesa mogla biti bez lajne, već i stoga što sam svaki dan mogla šetati…satima…do Večke kule…do Selina. A Paklenica je bila prekrasno mjesto za hodanje…šuma, staze Winetoua, stijene. Istpočetka se nisam baš ufala otići skroz visoko već su to bila manje i kraće šetnje šumom, no jedne godine kad sam tamo bila s jednim frendom (bivši dečko) koji je bio dosta dobar s planinarenjm, otišli smo skroz do Ivančevog doma pa i dalje! Na samom vrhu, prekrasan pogled na cijelu Paklenicu! Bila sam tako ponosna na sebe (i pesu) jer smo, ja sa šest banki a ona sa više od deset godina, taj dan pješačice punih pet sati i to po stijenama, vrletima i sl. Nezaboravni dojmovi. Slijedeće godine sam opet otišla sa svojim dragim, ali ovaj put sam ja vodila iako ne do kraja! Ta Paklenica je postala moj way of life! Nije mi uopće smetalo što sam uglavnom tamo išla na more…jer iako sam zadnjih 15 let bila i na Pagu par puta (Lun, Novalja), i u Puli i u Jadranovu i u Šibeniku i u Oštrom, i u Poreču, Opatiji, Selcima,pa na Krku, Pašmanu, Sv. Filipu i Jakovu, Rijeci…nekoliko puta u Tribunju…Paklenica je bila moja destinacija kojoj sam se uvijek vraćala! Kako je to ipak bilo 15 godina mog bivanja tamo, i ove fotke će biti više simbolične jer sam puno godina već ranije objavila dosta fotki iz Starigrada (neke su bile povod i ratovanja na blogu ha ha)! Većina ljudi zaobilazi tu destinaciju koja nije baš turistička (osim za ljubitelje penjanja u svjetskim razmjerima) tako da se nadam da ćete uživati u ljepotama i prirodi dotične? Ja jesam!

karlov most, jazzeri


pogled na prag s vltave


park na žiškovu...moji dragi peseki

PRAG
Prag, ljubavi moja! Prvi put sam u Prag otišla 2005.g. sa svojim ex pokojnim suprugom, na poziv moje kćeri i zeta! I otada Prag je postao moja ljubav. Taj prvi susret s Pragom bio je malo drugačiji od uobičajenog turističkog budući je bio na poziv i u režiji moje kćeri i zeta koji su me vodili na mjesta na koja ne odlaze obično turisti jer su tamo imali hostel smješten u prekrasnoj četverokatnici gotovo u centru grada! I tamo sam se vraćala evo već skoro 20 godina. Potom je druga kćer 2008.g. odselila i živjela u Pragu, pa sam otada često dolazila k njoj u posjetu, nažalost ne svaki put iz ljubavi i gušta već i zbog potrebe (operacija srca)! Najčešće sam odlazila sama (iako sam često zvala ljude do kojih mi je bilo stalo da idu samnom) i nije baš bilo ugodno po cijele dane tumarati sam Pragom dok je kćer radila! Na svu sreću, ona (a zadnjih pet godina i zet) nadoknađivali su mi cjelodnevnu samoću tako što su me podvečer primali pod svoje! Istina, bilo je i par ljudi koji su bili samnom u Pragu i mogu reći da je doživljaj Praga u društvu svakako nešto puno ljepše. Prag je važan u mom životu i stoga što se u njemu rodila moja jedina unučica, prava pražanka! A i jedna kćer je imala tamo vjenčanje na vrlo egzotičnom mjestu, poznatom tornju u kvartu Žiškov! Prag mogu svaki put opet i iznova obići i nikad mi neće dojaditi…njegov Stari grad, Hradčani, Karlov most, Narodni muzej, vožnja Vltavom, prekrasni parkovi, jeftina hrana u restoranima. Prednost je što je hostel moje kćeri i zeta u centru grada pa sam često mogla i pješice otići do centra. Prag je prepun parkova (istina, bila sam samo u jednom Stromovka) koji je jedno tri puta veći od našeg Maksimira, ali ima krasan park u kvartu gdje sam redovito odlazila sa svojom pesom. U jednom trenutku sam čak razmišljala i preseliti tamo jer su troškovi života (osobito hrana, gdje dvoje ljudi može jesti za 100 kuna i to posve fino) manji nego li tu! A trošak stanovanja (najam stana) negdje na periferiji Praga košta jednako kao i u Zagrebu. U tim mojim čestim odlascima i obilascima Praga obišla sam sva važna mjesta nekoliko puta i to baš na moj način, onako sjedeći na trgovima i ispijajući neku kavu i promatrajući život i svijet! U Pragu me fascinirala njihova kultura (o češkom kristalu da ne govorim), te prekrasne zgrade i ulice prema kojima se Zagreb kao sivi i zmazani grad može sakriti i kulturu koju je izgubio 90.tih godina. U Pragu svi komunalni radovi kad se rade, naprave se na vrijeme, promet u špici teče (pet puta veći grad) npr u 17 h neometano i pravo je zadovoljstvo gledati kako promet teče. Istina, ulice su uglavnom jednosmjerne i mislim ta je u tome poanta za razliku od ovog prometnog kaosa koji vlada u Zagrebu. Istina, strancima je tako teško se snalaziti ali promet funkcionira u Pragu. Prekrasno funkcionira i javni prijevoz, čistoća je zavidna, ljudi ljubazni i pitomi…općenito kultura te zemlje daleko mi je bliža od ove moje vlastite! Rijetko viđam kćer a kako oni ne misle vratiti se u HR, dapače, možda i ova druga s unučicom ode tamo živjeti, ne preostaje mi drugo nego li da i nadalje često odlazim u taj predivan grad. Imam hrpe slika iz Praga jer sam godinama tamo odlazila i već sam ih objavljivala ovdje, a sada sam izabrala nekih desetak pomalo specifičnih. Nadam se da ćete i u njima uživati kao i u ovim dosadašnjim objavljenih ovih dana, a što ste potvrdili svojim mnogobrojnim komentarima i dokazima kako volite i cijenite ono što je lijepo!
Ovu trilogiju „velikih“ mojih putovanja Evropom završit ću Pragom! Možda je veći kuriozum ne gdje sam bila, već gdje nisam tih zadnjih 17 let? Naime, moj ex pok.suprug dok smo još formalno bili u braku (2007.g.), ali u rastavi, zvao me da idem s njim…u L.A (USA), na Aljasku, u Japan, Namibiju, ali ja sam ga odbila. Dijelom stoga što je naša priča bila gotova a ja ne volim produljivati agoniju a dijelom i stoga što ja u stvari ne volim daleka putovanja. Zadnjih 15 let sam (osim Praga) uglavnom putovala max 300 km koje sam uglavnom ja i vozila! Naprosto, sada je to moj limit i komocija. Moram priznati da je u ovih mojih 17 godina iskričarenja samnom u Pragu bilo ukupno dva iskričara! I nitko od mojih prijateljica, prijatelja i sl a nije da ih nisam zvala. Eto, toliko o ljudima? Sic!

španjolski trg (stepenice)


panteon

forum romanum

RIM VJEČNI GRAD (“PRAZNIK U RIMU”)

Taj Rim dogodio se 2007.g. a trebao se dogoditi kao bračno putovanje 2004.g. No, bolje ikad nego nikad! Sam dolazak na aerodrom Fiumicino bio je spektakularan jer nisam nikad bila na većem aerodromu. Općenito, putovanja nisu baš neki moj đir nikad bila. Ali, Rim je uvijek izazov, ako ništa zbog vječnih tema u filmovima o ljubavi, susretima I sudbinskim događajima. Tih pet dana bili su uglavnom jurnjava od Coloseuma, Forum romanum te do obavezne Fontane di trevi I Španjolskih stuba! Međutim, meni je od svih tih krasnih obilazaka starog Rima nekako najviše sjela jedna kava na Trgu Navona! I tako sam ja zamišljala svoj boravak u Rimu…sjedim na nekom trgu u centru, ispijam kavu i uživam u blagodatima rujanskog sunca. I promatram ljude kako žive na tom trgu! Vatikan me impresionirao svojim velebnim zgradama, ali repina od 2 km za posjetu vatikanske riznice upravo mi je djelovao odbojno! Toliko krvi I jada za toliko zlata, tako da je to za mene bilo pitanje pristojnosti! I coloseum nisam baš previse željela gledati jer me podsjećao na tolike patnje I borbe gladijatora te smrt radi zabave., Fascinirale su me te rimske ulice, ti pravilni ortogonalni rasteri ulica tj. sve ulice su se sjekle pod pravim kutom tvoreći blokove pravocrtnih tlocrta! Fenomenalan je dojam kad stalno ideš ulicom I stalno ideš ravno…I nema divljanja s gradnjom kao kod nas. Svaka kuća, ulica na svoju felu? Kako biti u Rimu a ne obaviti šoping? Talijani su poznati dizajneri a ja nisam odoljela pa sam si kupila pravu kožnu BIJELU jaknu! Koji talijanski dizajn, meka koža…imam je i danas ali nemojte me pitati kakva je ta bijela boja. Neki su pokojni, a neki smo ostarjeli za kožnu bijelu jaknu…iako ju ponekad obučem! Ostao je i mučan dojam tog “praznika u Rimu” budući da sam se jednom zgodom svađala na ulici sa svojim suprugom a to me toliko ražalostilo jer ja nemam običaj galamiti i svađati se niti u kući a kamoli po ulicama Rima! Dakle, taj Rim više pamtim kao kraj jedne veze i braka nego li kao “vječni grad” ljubavi i sreće. Zato sam valjda i većinu svih tih slika obrisala (to je već bilo doba digitalnih slika) i ostalo ih je svega desetak kao svjedočanstvo jednog vremena i jedne ljubavi. Razuman čovjek bi rekao, kako je započela, tako je i završila! Naime, 90.g. baš u Veneciji na piazi san marco svirali su ovu melodiju iz linka na klaviru...ljubav je bila na svom vrhuncu u italiji...pa je tamo i skončala!

Link
As Time Goes By - Original Song by Sam

pitos, poznate grčke posude velike ko čovjek

malia, taverna i čuveni kleftiko


Počet ću od 1997.g. (Krete) i kretat ću se prema sadašnjosti! Znam da ove moje fotografije nikog ne zanimaju, pa čak više niti mene, ali nakon 17 godina iskričarenja možda je došlo vrijeme da i ja napravim svoju retrospektivu, da se i ja pozabavim na blogu fotografijama, a ne pisanjem i napravim jedan pravi foto sesssion! Znam da ću vam ići na živce a meni je baš po volji, ali i vi ste meni godinama već sa svojim fotkama! Par dana sam skupljala i prebirala, pa od milion fotografija koje imam kroz sve te godine (neću ići u godine prije ovog rata), ovo što sam izabrala je meni bilo zanimljivo, intrigantno, imaju neko značenje a i nekakav presjek što mi se događalo, gdje sam bila i čemu sam pridavala važnost sve ove godine. Moram priznati da je to bio prilično zahtjevan i težak posao, jer trebalo je izabrati baš tu, neku posebnu fotku koja odražava desetke drugih na istu temu, lokaciju i sl. Iza svake fotografije će biti kratki opis, a drago mi je da imam tako puno svojih fotografija i rijetko posežem za fotografijama sa interneta, ali u ovoj foto mapi bit će par i tih fotografija koje su mi po volji! Sve te fotografije su mrtve slike živih događaja. Istina je da ih sve imamo pohranjene u svojoj glavi i možemo posegnuti za njima kad god poželimo!

KRETA
Davne 1997.g. moj dragi i ja otišli smo iz Ljubljane za Kretu (avion je polijetao iz Ljubljane a ne iz Zagreba). Sjećam se da sam te 97. prvi put razgovarala na mobitel sa svojim kćerima jer su bile jako daleko i ostale solo! Tada sam shvatila blagodati mobitela! Zašto Kreta? Iako sam voljela povijest utjecaj na mene je imala moja kćer koja je studirala povijest (tad sam prvi put čula za Knosos, Festos i sl), a moj dragi, životni partner je isto obožavao povijest pa smo se zaputili deset dana. Ove fotke koje su tu uglavnom su iz Knososa (čuveni minotaur, minojska kultura i sl. te pretpostavljam da ste čuli za pola čovjeka pola bika), potom Festos (čuven po prvom minojskom pismu starom 4000 godina tj disku koji su uspjeli dešifrirati). Dragi mi je kupio taj disk iz Festosa (srebrni lančić) pa sam i njega fotkala…imam ga i danas! Potom je tu Zeusova špilja, potom Lassithi poznata po vjetrenjačama (nisam uspjela stavit fotke), te Irapetra na jugu prema Africi gdje sam se kupala u listopadu. Tamo sam jela najgoru hobotnicu u životu Ta Kreta je bila moje prvo veliko putovanje. Na kraju, kako ljubav ide kroz želudac, u starom dijelu Malie jela sam fenomenalno grčko jelo kleftiko (janjeći kotleti pečeni u foliji sa krumpirom u ljusci i kozjim sirom te hrpom povrća i mirodija)!
To ću pamtim cijeli život!

da parafraziram jednu blogericu od sinoć...imam toliko toga pisati, reći..al ne kažem, ne pišem...ništa! s vremenom i nekim bojama i godinama čovjek više ne rasipa ono što ima. iako ima puno. više no što treba za samog sebe. no nije sklon više samo tako rasipati to što mu je od viška. pušta neka teče, oteče. unatoč toga, još uvijek puno previše toga ima. i onda uhvatiš sebe kako promatraš sve to svoje koje ne želiš da je tvoje. i htio bi dati, ali ne samo tako pobacati...razasuti! ne ide to više tako. pa ispada da ne spremaš više zimnicu, al spremaš svoje emocije, davanja, htijenja, želje...kao da će netko to iskati? i hoće. iako uvijek netko drugi nego li što smo mu namijenili. i gotovo da bi uživao u promatranju tog života, samo da nije tvoj? al jest tvoj i nemaš onaj neki drugi. probni, pa da znaš kako bi u onom pravom. what done can not be undone! pa tako, kada pošalješ sms nema povuci nepročitanu poruku ko na nekim sajtovima. ili kad zavoliš nekog, nema "vrati meni moje krpice ja ipak ne bih s tobom jer je preteško"...etc. a s tobom neću zato što si ti težak sam sebi. a meni je i previše moje težine. te tlak, te šećer, te pička materina...kako se uopće prepoznati i dotaknuti u moru..ne smiješ, nije zgodno, ne bi trebalo? dođe mi da skončam u širokom luku ko onomad ljuba tadić u kiklopu! strujni luk i basta! nema više šarene laže želja, očekivanja i kada sve znaš. kada znaš i da su kremšnite u samoboru samo još jedan pokušaj ne tako dobrog kolača! i kada je neki dobar film ipak samo replika već tolikih dobrih da uželiš neki...loš? ili pak da ti se konačno dogodi da ti se dopadne netko kome se i ti dopadaš? bi, da nije previše toga zapisanog još od glinenih pločica...smijemo li uopće išta pokušati više? osim otaljavati dane, mjesece, godine...parnjače su već davno u ropotarnici! valja uhvatiti (al kako kad to nije moja brzina) neki kasni voz za minhen. spavaća kola, ako već ne kupe prvog razreda? dugo nisam putovala vlakom, predugo! kažu da tamo svaki vagon ima svoje ubrzanje, usporavanje...a zajedno da čine...kompoziciju! dugo već nisam nijednu sliku s kompozicijom stvarne sreće okačila o zid. možda da ju objesim, tada bi tamo i ostala?
(22.9.2013.)

naslov je možda trebao biti...čupanje duša (umjesto mrtvih duša)!

imam dojam da neke zanima (ili muči) moj svakodnevni život pa rade predodžbe? a ima isto tako jedna dobra priča o svećeniku i učeniku (normalno japanska i haiku priča bashina). pa kaže, idu tako budistički svećenik i njegov učenik i naiđu na lokvu i blato. i naiđe ona, djeva. i sad, stari svećenih uzme djevu pa ju prenese preko vode, baš kao pravi zapadnjački kavalir. i idu oni tako dalje, dugo još...cijeli dan pješače! i negdje s večeri stanu, odmotaju neki smotuljak hrane i sjednu jesti. i u jednom trenu, mladi svećenik zapita starca: zašto ste vi prenijeli onu djevu preko vode? nato, starac reče: ja sam ju tamo ostavio, a ti ju još uvijek nosiš? toliko na temu mene, moga sexa i ostalih začkoljica. dugo godina više nisam član grupe ateisti i agnostici...pomalo napuštam sva ta sranja "društvenog angažmana" nas šačice ljudi dok ostali bleje! nije važno jesu li to koncerti h. bešlića ili neka druga "važna" događanja u metropoli. dotična se poseljačila da bi joj pozavidio...oblomov i njegove mrtve duše ili koji god ruski romantičar! ili možda "naša" a u stvari nušićeva gospođa ministarka. anyway, živjela sekularna država pa makar se prostirala od moje jedne sobe do druge. tu mogu prosvjedovat do mile volje...kako protiv tako i za! i pisat o sebi, sexu i inom. možda je mom cinizmu (zar opet) pridonio jedan dobar film kooji sam nedugo odgledala i nekako se zapitah: iako sam...divna, krasna, pametna, lijepa, obrazovana, emotivna, topla, nježna..ipak, da li sam...pain in the ass? normalno, ne tražim svađu već samo govorim istinu! a istina uglavnom boli, ako si nepažljiv! a jesi. dobro je znati da si trn u nečijoj (bilo čijoj) guzici. znaš ako ga izvadiš, da rit ostaje i nadalje za brisanje. jer, čemu bi služio život kad ne bismo brisali rit...sa svim što je za obrisat? nemam više dva zahoda ali je papir uvijek pri ruci. i znam da ću ga uvijek trebati ne toliko za svoja sranja koliko za tuđa. danas je bio zaniljiv dan, pričala sam sa bivšim, očijukala sa budućim...a "sadašnjeg" sam poslala u kurac! baš napredujem. kao trn u guzici...bitno je samo naći neku rit koja bu kad tad došla na šekret! toliko na temu paina i petka. kao i svega na PP! a može i PM! PM je ipak bolji kraj od...riti, kamo me opet poslao jedan drugi bivši! mi vodenjaci smo stvarno besmrtni...ostanemo dobri sa svima i svakime i onda se čudimo kaj nas tolko trnja boli, jer su nam svi ostali u ili pri... riti. ili tu negdje? pitat ćete se kak je ovaj dio teksta prispodobiv onom drugom, crkvenom? za mene jest, jer je sve to trn u riti koji smeta i nikako da ih se riješim. osim da čupam...jedan po jedan!
a sad da se vratim svojoj rutini, koja muči neke (patricia)? ujutro se ustajem između 7 i 7,30 h. onda si slažem doručak...kriška integralnog tost kruha sa philadelphia namazom, purećom šunkom i prštuom te sirom. svaki drugi dan i meko kuhano jaje sve to po pola šnitice! potom ide banana, borovnice, pod obavezno. a onda još i neka sezonska voća...kruška ili breskva ili grožđe! i tako i navečer. potom esspresso kava sa šlagom. i tu prestaje moja rutina. ručam istina oko 13 h iz nekih zdravstvenih razloga, pa iako kuham svaki dan, obično ipak ne kuham jedan dan u tjednu. i da, obavezno svaki dan neko povrće uz neki dobar komad mesa (teletina, piletina, junetina). vikendom se volim malo razmazit i napravit nekaj extra, obično neka riba, lignja, kozice ili sl.! štrudlu od borovnica i jabuka napravim obavezno jednom tjedno. reklo bi se da sam sama sebi najvažnija! počastim se tjedno i nekim kvalitetnim čizom (jbt u macaron to sad stoji cca 30 kn), a obavezno popijem čašu vina uz ručak! i poslije ručka obavezno pojedem neki slatkiš. i da, ne volim slana jela i solim minimalno. i da, svaki dan pijem vino iz čaše s nožicom, ali ne kristalne. svaki dan dosta hodam i obično barem dva puta tjedno odem na kavu s nekim! i da, spavam u lijepom francuzu od hrastovine (ručno rađen), ali posteljina mi je onak...domestic naturale. ne peglam ju, jer volim da su mi plahte zgužvane. odaju dojam da se nešto događalo u njima? u ovom krevetu ne bje sexa već pet godina (sva sreća doselih tek prije pet mjeseci), iako sam danima spavala s jednim dragim u njem! biće onaj pain in the ass uzrok svemu? kakogod, nadam se da vam je život sadržajniji od mog sadržaja? ako nije, probajte i vi nekom biti v riti ...bilo samo biti sebi ili biti pain in te ass drugima!
radujem se što ste me upoznali i znate me u dušu...i oblomov bi vam pozavidio!