HIPOKRIZIJA

jel se vama ovo čini jako poznato? meni da, jer živimo usred toga! hvala slova kaj si mi dao inspiraciju za ovaj današnji blog! možda je vrijeme da se podsjetimo na ovog "nostradamusa"? tko nije pročitao, evo kratak sadržaj romana...ali vi to bolje znate jer svaki dan upravo tako...živimo!

1984. George Orwella. (cit)

"Roman “1984.” Georgea Orwella jedan je od najznačajnijih romana svjetske književnosti i zasigurno najpoznatiji distopijski roman uopće. Govori o totalitarističkom režimu koji vlada u budućnosti (s obzirom na vrijeme kada je roman napisan), te o pojedincu koji pokušava živjeti unutar tog režima.

Taj pojedinac je Winston Smith. Već njegovo ime naglašava prosječnost te osobe, koja je u romanu predstavnik običnog čovjeka unutar društva i zamjenjiv je bilo kojom drugom jedinkom. Winston je naizgled poput svakog drugog člana Šire partije, niže pozicioniranih radnika koji pripadaju prihvaćenom sloju društvu, ali opet bez ikakvih povlastica osim osnovnih, katkad i nedovoljnih sredstva za život. On ustaje na vrijeme, odrađuje svoj posao, pritom ne odaje nikakve znakove slobodne volje ili vlastitog mišljenja, što je prijestup kažnjiv smrću. Ipak, on je samo čovjek, kojeg, koliko god da je to nepodobno, vode osjećaji, razdiru sumnje te se u njemu budi mržnja prema onome tko bi mu trebao biti svetinja. Ta svetinja, vođa i religija je Veliki Brat.

Veliki Brat, iako je partijsko božanstvo, zapravo je samo slika na zidu i glas na “telekranu”. On vidi sve, sve kontrolira i u sve je upućen. Bezgrešan je, a čak i kada pogriješi, mijenja se čak i sama povijest kako bi njegova predviđanja u sadašnjosti izgledala točna. Iako se Veliki brat predstavlja i štuje kao osoba, kao ikona i apsolutni vladar, on je zapravo sam sistem. On je organizacija stvorena da provodi diktaturu, vlada ljudima, stvara “jednomišljenje”, te gasi svaku individualnost, a time i samu čovječnost. Dužnost Velikog brata je da održi totalitaristički sistem. To čini vladavinom straha i mržnje, te kontrolom bazičnih ljudskih emocija. Vladavinu straha provodi čistkama. Pojedinac zna da će za bilo koji, pa čak i najmanji znak nepoštivanja zakona biti izbrisan – iz povijesti i sadašnjosti.

Ljudsko nezadovoljstvo kanalizira se u mržnju prema neprijatelju. Čak ni taj neprijatelj nije stvaran. Umjetno je stvoren, baš kao i imaginarni ratovi kojima se opravdava neimaština te kojim se kontrolira mržnja. Mržnjom se potpiruju i gase ljudska potreba za traženjem krivca, te odvraća društvo od pravog problema i usmjerava ga onaj nebitni. Gašenjem ljudskih emocija, gušenjem individualnosti, uz pomoć zabranjivanja umjetnosti, filozofije, vlastitog mišljenja, čovjeka se pretvara u radilicu koja se nikada neće pobuniti protiv svog vlasnika, jer nije u stanju niti vidjeti da se oko njega događa nešto pogrešno.

Ovaj prokaz totalitarističkog društva bio je Orwellovo upozorenje na to kakav bi svijet mogao postati ako društvo dopusti da njime vladaju nepoznate sile prerušene u zavodljive ikone i jeftina zadovoljstva. Nedostatak kritičkog mišljenja i djelovanja protiv nezadovoljavajućih sustava stvara svijet u kojem su ljudi robovi režima i tek nekolicine pojedinaca koji vladaju svijetom iz sjene. Njihova imena se ne znaju, znaju se samo njihovi logotipovi i brandovi, baš poput logotipa Velikog brata, koji nije ništa drugo nego šarmantno i uvjerljivo lice s plakata.


“1984.” napisana je iz perspektive glavnoga lika, iako je pisana u 3. licu. Taj lik unutarnjim promišljanjima predstavlja svijet u kojem živi. Njegov svijet je besmislen. Ništa u njemu nije istinitu, niti trajno. Sve činjenice su podložne promjeni, ma koliko ta promjena bila nelogična. Time sam lik nije siguran ni da li je godina u kojoj živi uopće 1984., a kamoli išta drugo. On može imati povjerenja jedino u vlastita sjećanja, ali i ona blijede pred stalnim izvrtanjem istine i prikrivanju stvarnosti. Jedino što se čini stvarnim u tom nečovječnom svijetu su njegovi vlastiti osjećaji i misli. A upravo to je ono što je apsolutno zabranjeno. Ipak, ljudskost u Winstonu pobjeđuje nad strahom od sustava. On joj se pokorava u dometu svojih sposobnosti. Gleda na svijet shvaćajući njegovu suludost i surovost, znajući da ništa ne može promijeniti. Jedino što može je nastojati da njega ne promjene, pa čak ni pod cijenu smrti.

Ovaj roman značajno je djelo čija su se predviđanja u mnogočemu obistinila u modernom društvu. Ono nije samo fikcija, nego i proročanstvo temeljeno na dotadašnjem razvoju društva. Osim opisa distopijskog svijeta, nezaobilazne radnje i dobro razrađenih likova, roman nam nudi filozofska promišljanja, etične rasprave, a prije svega ozbiljnu kritiku današnjeg društva, koja nam nije dana samo kao zabava, već i kao opomena.
Kratak sadržaj

Winston Smith je preskočio ručak u kantini ministarstva u kojem radi i tih sat vremena pauze otišao kući. Živio je u kompleksu jednoličnih sivih zgrada, gdje su živjeli gotovo svi pripadnici Šire partije. Oni su bili obični radnici na nižim položajima u Ministarstvima, koji zarađuju jedva dovoljno da bi preživjeli. Winston je radio u Ministarstvu istine čija je dužnost bila pisati vijesti, povijest i sadašnjost Partije. Bavili su se i obrazovanjem, zabavom i programiranom umjetnosti, a Winstonov posao bilo je ispravljanje povijesnih činjenica, novinskih članaka ili bilo kojih dokumenata koje su u tom trenutku bile protivne mišljenju Partije. Bilo je tu i Ministarstvo Ljubavi, čija je dužnost bila bilo je provoditi zakon te pronalaziti i ubijati sve loše i grješne članove Partije. Od svih ministarstava ovo je bilo najokrutnije. Ostala dva bili su Ministarstvo mira, koje se bavilo ratovanjem i Ministarstvo bogatstva, koje se bavilo ekonomijom Partije.

Winston je imao poseban razlog za dolazak kući i preskakanje ručka, zbog čega će mu kruliti u želucu sve do doručka. On je nedavno kupio bilježnicu u obliku dnevnika, antikvitetni predmet koji je pronašao dok je u predgrađu kupovao žilete. U predgrađu su živjeli proli – najniži sloj društva koji je živio otuđeno od od Partijskog društva. najčešće u bijedi i bezakonju. Ipak, Winston i ostali pripadnici Šire partije često su zalaze u njihove četvrti kako bi kupili namirnice kojih bi u tom trenutku bila nestašica u Partijskim dućanima. Najčešće su to bili upravo žileti, ali nekada je to sapun, konac, čarape ili slično.

Winston je kupio bilježnicu iako je znao da je to zabranjeno. Članovi partije nisu smjeli posjedovati nikakve osobne predmete, a pogotovo ne one koje služe za zabilježavanje misli, jer slobodne misli su u tom sistemu bile posebno zabranjene.Winston je došao svoj mali stan i sjeo u kut sobe, jedini kut iz kojeg ga nije mogao vidjeti telekran. Iako je Winston u stanu imao tek osnovni namještaj i u njemu je, kao i u svakom drugom stanu, pa čak i sobi, morao stajati telekran. On nije samo prikazivao slike, već je snimao što se događa u svakoj prostoriji. Nitko nije mogao znati u kojem trenutku ga netko gleda, ali su svi morali biti oprezni jer ako ekran vidi nešto pogrešno, neku sumnju da se bilo koji član društva i najmanjom sitnicom ogriješio o Partiju, znali su da će biti izbrisani. Odvezeni i ubijeni.

Winston je unatoč strahu kupio bilježnicu, sjeo za stol i odlučio pisati. Nije znao što ni o čemu, pa je zapisivao svakojake nepovezane misli sve dok se nisu pretočile u misli mržnje prema Velikom Bratu.

U tom pisanju prekinulo ga je kucanje na vratima. Prestrašio se da je to misaona policija, ali je to ipak bila njegova susjeda koja ga je zamolila da joj odčepi odvod. Susjeda je bila umorna, prerano ostarjela ženica, čiji je priglupi muž također radio neki činovnički posao u nekom od Ministarstava, a koja se najviše bojala svoje djece. Kao i sva djeca i njezina su bila u Malim uhodama i nerijetko bi te Uhode prijavljivali čak vlastite roditelje kao neprijatelje, na što ih je Partija odmalena poticala odgojem.

Kada se vratio na posao, Winstona je dočekala priprema za dvominutnu Mržnju. U te dvije minute prikazivale bi se snimke rata i državnih neprijatelja, a svi članovi Partije bi ih psovali, pljuvali, urlikali i mrzili što glasnije moguće. Za vrijeme Mržnje vidio je jednu od članica Partije, lijepu i mladu djevojku prema kojoj je Winston odmah osjetio odbojnost i to samo zato jer je predstavljala sve ono što se Winstonu sve više počelo gaditi, a to je Partija i sve što ona predstavlja, pa tako i sam Veliki Brat.

Vidio je O’Briena, čovjeka za kojeg je već neko vrijeme mislio da bi mogao osjećati isto što i on. To Winston nikako nije mogao točno saznati, ali je po njegovom pogledu naslutio je da bi O’Brien čak mogao biti i član Bratstva, pokreta otpora omraženog Goldsteina – najvećeg državnog neprijatelja.

Sutradan je Winstona probudio ženski glas koji je pozivao na tjelovježbu. Winston je imao trideset i devet godina, ali se već osjećao kao starac, pa mu je i to obavezno jutarnje razgibavanje predstavljalo problem. Otišao je na posao, kojeg nije ni volio n mrzio, ali ga je nekad s ljubavlju obavljao jer je znao biti i kreativan. Ručao je u kantini nekakav bljutavi ručak, nedovoljno zasitan, ali ipak obrok, dok mu je kolega pričao o “novozboru”, novom načinu govora kojim će izbaciti sve nepotrebne riječi iz upotrebe i tako ograničiti razmišljanje članovima Partije.

Gotovo svaku večer Winston bi morao ići na nekakvu organiziranu aktivnost, koja kao da bi trebala biti zabavna, ali je Winstonu bila tlaka. Aktivnosti su se nazivale slobodnima, ali se nije lijepo gledalo na one koji bi ih propustili. Ako bi Winston bilo što od rutine u svom danu propustio, mogao bi biti sumnjiv, što je manje bio slobodan, to je više razmišljao o slobodi. Smatralo se da su u njegovoj državi jedino životinje i proli slobodni. Kako je razmišljao o slobodi, tako je razmišljao i o povijesti te njenoj nestalnosti, pa se zato što je više moguće pokušavao prisjetiti svog ranijeg života, kao jedinih činjenica za koje je znao da nisu bile izmijenjene.

Jednom je šetajući prolskim četvrtima ušao u jednu krčmu. Tamo je sreo starca kojem je platio pivu i ispitivao ga o prošlosti. Zanimalo ga je sve – bilo koje činjenice kojih se starac mogao sjetiti o životu prije, a da nisu pokvarene stalnim Partijskim izmjenama. Nažalost, starčevo pamćenje bilo je puno rupa. Razočaran, Winston je nastavio šetati ulicom, kad se iznenada pred njim pojavila staretinarnica u kojoj je kupio onu bilježnicu. Ušao je, a prodavač ga je prepoznao. Počeli su pričati o prošlim vremenima, pa je taj razgovor u Winstonu probudio neka sjećanja na njegovo djetinjstvo. Kupio je tamo još jedan zabranjeni predmet – maleni, crveni koralj u staklu te ga pohlepno i u strahu strpao u džep. Vlasnik dućančića mu je pokazao i sobu iznad dućana, malenu i udobnu , a ono što je Winstona iznenadilo bilo je nije imala telekran! Winston je čvrsto odlučio vratiti se ovamo!

Odlazeći, shvatio je da ga slijedi crnokosa djevojka. Bila je to ona ista djevojka koju je vidio za vrijeme dvominutne Mržnje i koja mu se zgadila zbog svoje Partijske savršenosti. Bila je fizički privlačna Winstonu, ali je znao da je njoj, kao i svim dobrim Partijskim ljudima, seks odbojan. Naime, Partija je poticala aseksualnost. Winston joj je umakao i došao doma. Osjetio je potrebu da piše u dnevnik.

Četiri dana nakon toga, vidio je crnokosu djevojku kako mu ide u susret na hodniku mjesta na kojem je radio. Obuzeo ga je hladan znoj, mislio je da će ga razotkriti, ali trenutak prije nego je prošla pored njega, djevojka se spotaknula i pala. Winston joj je priskočio u pomoć, jer se to od njega očekivalo, ali se ona brzo sabrala, ispričala i otišla, govoreći da je dobro. Ali u onoj sekundi u kojoj ju je Winston pridržao, ona mu je tutnula papirić u ruku.
Winston se bojao pročitati poruku da netko ne otkrije papir. U trenutku kada je bio siguran da ga nitko ne gleda, bacio je pogleda na poruku. U njoj je pisalo: “Ja te volim.”

Bilo je jako teško pristupiti djevojci a da ne ispadne sumnjiv. Ipak, Winston se usudio sjesti pored djevojke u kantini za vrijeme ručka. Dogovorili su sastanak na prepunom trgu. Razgovarat će a da nitko ni ne primijeti da su tamo kao par.

Na sastanku su dogovorili susret u šumi van grada – daleko od misaone policije, gdje su šanse za prisluškivanje bile najmanje. Tamo se djevojka i Winston istinski upoznaju. Ona se zvala Julija i također je mrzila Partiju i njena pravila, otkrivši da su čak i njegovi najvjerniji članovi, oni koji pripadaju elitnoj Užoj partiji, prljavi. U tom upoznavanju oni se predaju i tjelesnim užicima, kao jednom od načina pobune protiv ideologije tjelesne čistoće koju je Partija nametala.

Julija i Winston su se neko vrijeme sastajali na različitim mjestima, a onda ju je Winston pozvao u sobicu iznad staretinarnice. Znao je da je ludost sastajati se na istom mjestu više puta i bio je gotovo siguran da će ih kad-tad uhvatiti, ali nije mogao odoljeti. Julija je dolazila na sastanke i često donosila hranu koja je bila ukradena od članova Uže partije. Bili su to inače nenabavljiv pravi šećer, bijeli kruh, marmelada, paketići čaja i, ono najrjeđe, prava kava.

Avantura s Julijom Winstonu je mijenjala život. Osjećao se bolje. Više se nije osjećao kao starac, nije ga boljelo ni fizički ni psihički, činilo se kao da opet ima neku nadu u životu, nadu u bolju budućnost. Radio je više i bio aktivniji u obaveznim slobodnim aktivnostima, kako bi otklonio svaku sumnju da nije dobar član Partije. Sve manje ga je bilo strah i nije toliko očajavao. Ljubav prema Juliji učinila ga je sretnijim i poletnijim, a njegov život smislenijim.

Jednoga dana dogodio se još jedan značajan susret. Winstonu je prišao O’Brien, čovjek za kojeg se nadao da pripada Bratstvu, pokretu otpora protiv Partije. O’Brein mu je napomenuo da je napravio grešku u pisanju zadnjih članaka jer se služio starim rječnikom. Rekao je Winstonu da dođe kod njega doma da mu da najnoviji Rječnik novozbora, koji bi tek trebao izaći iz tiska, kako Winston dalje ne bi griješio. Winston je smatrao da je to samo šifra pod kojom se O’Brein želi sastati s njim kako bi ga primio u Bratstvo.

Julija i Winston zajedno su otišli kod O’Briena, znajući da je ludost da se igdje pojavljuju kao par. O’Brien se u početku ponašao strogo i rezervirano prema njima, a onda se odjednom ustao u ugasio svoj telekran u sobi. Winston i Julija nisu mogli vjerovati. Nikada nisu vidjeli da je netko isključio taj uređaj, ali O’Brien im kaže da je to jedna od povlastica članova Uže Partije. Posjedne ih i dade im vina koje Julija i Winston nikada do sada nisu imali prilike piti. O’Brien im ispriča o postojanju tajnog Bratstva koje radi protiv Velikog Brata. Pitao ih je žele li biti dio svega toga, a Julija i Winston su pristali na sve uvjete rada protiv Partije koje im je O’Brien postavio, osim da se razdvoje kao par. O’Brien je rekao Winstonu da će mu čak nabaviti i primjerak knjige najvećeg državnog neprijatelj Goldsteina, osnivača Bratstva.

Winston je uživao u trenucima boravka u sobi nad staretinarnicom. Tamo bi ležao na krevetu i čitao, s osjećajem sigurnosti i slobode jer u njega nije zurio telekran. Čitao je knjige o stvarnoj povijesti svijeta, koja je u Partiji bila zabranjena. Tako je učio kako je uopće došlo do društveno-političkog poretka u kojem je živio. On bi čitao, a Julija najčešće spavala pored njega.

Jednom su tako, nakon čitanja i spavanja, raspravljali o glazbi, kada u sobi iza sebe čuju željezni glas koji im kaže da su mrtvi. Oboje se skamene, pa shvate da u njih gleda kamera, skrivena iz slike u sobi. Partija ih je otkrila. Naredili su im da kleknu i stave ruke iza leđa kako bi ih mogli uhititi.

Winston se našao u ozloglašenom i okrutnom Ministarstvu ljubavi. Morao je mirno sjediti u jednoj od izoliranih soba i čekati. Nije se mogao ni pomaknuti a da se glas iz zvučnika nije izderao na njega. Mislio je o O’Brienu i je li zna da je uhićen, te se nadao da će mu pomoći ako sazna.

Nakon dugog čekanja u sobu uđe čovjek. Winston se zaprepasti kada vidi da je to upravo O’Brien. Prvo je pomislio da su i njega uhvatili, ali onda ga ovaj udari i Winston, prije nego se onesvijestio, shvati da O’Brien radi za Velikog Brata.

Winston se probudio na poljskom krevetu, prikopčan na razne aparate i injekcije. Tukli su ga i mučili na razne načine, toliko da je na mahove postajao imun na bol, u bunilu ili pak potpuno prestravljen, Nakon brojnih mučenja, dolazio bi mu O’Brien. On bi mu govorio o Partiji, o tome kako ona upravlja svijetom, poviješću i sadašnjošću jer ih ona i zapisuje. A onaj tko ima moć nad povijesti i sadašnjosti ima moć i nad Istinom, kakva god ona bila. Negirao je stvarnost koje se pojedinci sjećaju jer je jedina stvarnost ona za koju Partija kaže da je istinita. To vrijedi za sve pa i za samog Winstona, pa tako, na primjer, ako Partija kaže da Winston pred sobom vidi četiri prsta, čak ako O’Brien pokazuje pet, Winston mora misliti da ih on pokazuje četiri."

O’Brien kaže kako Winston nije tu doveden da bi bio uništen ili ubijen, već da bi bio mijenjan, da ga pretvore u novog i ispravnog člana Partije. Kaže mu kako neprijatelji koje članovi Partije toliko mrze zapravo ni ne postoje. Izmislila ih je sama Partija kako bi njezini članovi imali na koga usmjeriti svoje nezadovoljstvo i frustraciju. Isto tako, ni sam Veliki Brat, kao osoba, ne postoji. On je sam sustav, koji sebe održava uklanjanjem onih koji ga ugrožavaju. Stvorili su čak i Bratstvo, kojim najbolje otkrivaju kukolje među članovima Partije, jer po tome tko se zainteresira za bratstvo, znaju tko razmišlja protiv Partije.

Nakon neodređenog vremena psihičkog i fizičkog mučenja te raznih načina kojim su ispravljali Winstona, napokon su prestali. Odveli su ga na fizički oporavak i činilo se da je Winston prihvatio sva mišljenja Partije. Ali prije nego su ga pustili, morali su ga potpuno slomiti. Poslali su ga u najozloglašeniju sobu u Ministarstvu – sobu sto jedan. Tamo su ga suočili s njegovim najvećim strahom – štakorom. Prijetili su mu da će pustiti štakora na njega ako ne izda Juliju. Winston se borio protiv sebe koliko je mogao, ali je onda, u naletu najvećeg straha uzviknuo da to urade Juliji, a ne njemu i to je bio znak da su ga potpuno slomili.

Nakon što su Winstona pustili na slobodu, on se sjećao svega, ali mu nije palo na pameti više griješiti protiv Velikog Brata. Čak je jednom sreo i Juliju, pa su si međusobno priznali da su izdali jedno drugo za vrijeme mučenja. Winston se zgrozio na pomisao da opet bude s tom ženom i tako prekrši zakon. Iako se sjećao svega, on je sebi priznao da sada napokon voli Velikog Brata.

rudnik barbara


tram-konjska zaprega

Tehnika i tehnologija mi nikad nisu bile jača strana. Stoga valjda nikad u ovih pola stoljeća nisam niti posjetila tehički muzej grada Zagreba (N. Tesla)! Istina, ovih dana je bilo must have, otići na Meštrovićevu izložbu tam u Klovićeve, ali nikad nisam voljela izložbe po narudžbi..svi živi! A i inače mi skulpture tj kiparstvo nije nešto napeto. Ima nešto baš hladno u svom tom kamenu, metalu, pa čak i drvetu kao materijalu za sve te rezbarotine. Već sam se par mjeseci spremala s unučicom u Teslu. Ali, kako smo i ona i ja nekako zaredale nekim nemogućnostima (virusi i slično), nije bilo prilike.

A kako smo unučica i ja obišli već maltene sve muzeje koji su primjereni njenoj dobi, valjalo je i tamo zakoračiti! Najprije rudnik čiji obilazak je potrajao! Nikad nisam bila u rudniku, a ovaj baš dobro fingira pravi. Prije toga smo obišle aute, avione, helikoptere, brodove…sve kak je nekad bilo! I mogu vam reći da sam pomislila kako sam stara…jer mnogim eksponatima sam svjedočila kao suvremenik! I onda nek mi još netko veli kako iza rata nije ništa sagrađeno niti napravljeno?

Pa smo potom imali demonstraciju Tesline struje i strujnog kruga. Klincima je to bilo zanimljivo, a i mi stariji smo malo obnovili znanje! Na kraju, kao šećer na kraju, planetarij i stručno vodstvo kroz nebo! Moja sreća što sam par puta u životu imala za istač nebo iznad sebe i čovjeka pored sebe koji mi je sve to objasnio…od Siriusa do velikih i malih kola, južnog i sjevernog neba i sl. Pomalo sam bila uzbuđena, ne samo zbog unučice već sam se i ja osjećala nekako spešl! Svi mi imamo u sebi dijete koje nikad ne umire! I bome je to potrajalo dva i više sata!

Ogladniš, pa je valjalo otić na neku pizzu, pa onda opet na neki sladoled, kolač, kavu! Sve u svemu krasno utrošen dan! Uhvatila sam par zanimljivih fotki, iako znam da mnogima ova zvijezda na avionu neće dobro sjesti? Naručite si Haineken pivo, morti će vam bolje pasati? Sretna sam što imam unučicu i u želju da njoj prikažem i pokažem ponešto od ovog našeg grada, ujedno i sebi priuštim neke nove (stare) vidike! Dobar dio tih eksponata u moje doba bilo je prisutno. Istina, tramvaja sa zapregom nije bilo tih ranih 70-tih godina prošlog stoljeća kad sam ja dotepla u Zagreb, automobila iz 19. i početka 20.st. također…ali neki brodovi su mi bili jako poznati (prijevozno sredstvo šezdesetih godina od Pule do Splita bio je upravo brod), potom neki bicikli, vespe, avioni iz tog doba, ronilačka odijela…ma baš smo uživale! Dobro je ponekad zaviriti u prošlost da bi bolje razumio budućnost. Jedino budale ne cijene prošlost, ma kakva ona bila. Ona nas uči gdje smo bili i gdje u stvari idemo.

Iako sve češće idemo u budućnost da bismo dosegli prošlost! Kad sam vidjela sve one početke pisaćih strojeva, teleprintera, faxova ili pak onih kištri od Atarija (jedan od prvih hr kompjutera), smijeh me hvatao! Jer, za razliku od većine one dječurlije (i njihovih roditelja koji su premladi za biti dječurlija) koja je dupkom napunila tih par dvorana, meni sve te stvarčice nisu apstraktno špansko selo već nešto s čime sam čak i radila proteklih 50 godina!

Pizzu zalih jednom malom pivom, a potom mozart (kolač) u torterie, sladoled i kava sa šlagom! Volim u životu pružiti i sebi i drugome (unučica) uvijek neke nove stvari, događaje…nešto! Najbolje se uvjerim kaj to je kad npr sretnem i sama vodenjaka! Tada uživam, jer uživamo oboje! Kako je to dobar osjećaj kad dijeliš, množiš i uživaš u tome! Mi vodenjaci nikad nećemo ostarjeti, mii smo uvijek vječno mladi. Zato mi i paše društvo moje unučice, koja me ujedno i oduševljavala ali i zasramila npr jučer dok je bio mrak u plalnetariju i dok je „striček“ objašnjavao planete, zvijezde, kola i sl. Ona je očito pažljivo slušala i stalno nešto pitala, komentirala. Sva sreća da je bio mrak, inače bi se baka morala crvenit? Znatiželjan duh, nema što! Lijepo da je danas nedjelja, valja se odmoriti od odmora!

Jeste li primijetili kako funkcionira svijet oko nas? Kako mi funkcioniramo u tom svijetu, oko nas! Bje jedna super dječja enciklopedija koju sam u odrastanju kupila svojim curkama u uvjerenju da će im taj „Svijet oko nas“ otvoriti vidike da budu što bolji ljudi!
Jeste li primijetili da neki ljudi od vas očekuju STAND BY aranžman kad god se jave? Ili ste vi taj koji stalno ljude zove zadnji čas i očekuje da su na standby za vas?
Kakogod, po meni to je prvo stvar kulture? Potom je stvar nepoštivanja! Jer, ne poštuješ tuđe vrijeme kao i svoje. Većinom su djeca ta koja se služe standby aranžmanima kad su njihovi roditelji u pitanju. Osobito, mi koji smo u mirovini. Jer, kak veli moja kćer, pa što ti radiš cijeli dan? A zaboravlja da sam ja fakat radila 40 godina i odgojila dvoje djece sama, odradila staž, zaradila penziju i konačno uživam u svom životu, a njoj je naporno biti doma, odgajati /zajedno sa svojim suprugom/jedno dijete?
No nisu krivi ti naši milenijci već mi koji smo ih tak odgojili, da smo im uvijek na usluzi? Jeste li uvijek svojoj djeci na standby? Pa čim oni nazovu, vi trkom. Očevi, popraviti kaj se ima a majke pričuvati dječicu! Tateki, čim ih kćeri nazovu (a kćeri po mogućnosti četiri banke) trkom trče…jer podstanar zove tateka kad nešto treba popravit a ne stanodavku. Ali, tateka se ne zove kad treba primit npr stanarinu, iako je tatek taj koji je sve nekretnine kupio svojoj „ljubicimi“ i jedinici! I koja ništ u životu niti ne radi već „mukotrpno“ se znoji dok iznajmljuje sve te stanove, kuće, apartmane! I kako da onda normalna žena kojoj ne treba majstor, već partner, koja nema svoju djecu na „grbači“ već su joj djeca uspješna i samostalna, kako takva žena da opstane u npr jednoj dobroj vezi u našim godinama?
Ili isti primjer, samo drugi spol! Pa mamica svojoj kćerkici ili sineku nikak nemre odbit da stalno pazi i čuva dječicu, jer vrtići su skupi (a vrijeme i živci roditelja su zabadav), čim kćerkica ili sinek bilo kaj poželi eto mamice trkom trči, ostavlja sve i sva i čuva dječicu! Nije važno kaj su mali banditi naporni za popizdit a baka ima šest banki i nešto preko. Jer, da su žene od 60 za odgajat djecu, priroda bi se pobrinula da mogu i rađat…vlastitu!
Pa žene (ili muškarci) koji i sa 60 žive sa svojim starim tatekima ili mamekima, jer nisu nikad uspjele ostvarit neki svoj samostalan život, brak, djecu i bedinaju svoje roditelje. Jer, normalno, treba zaradit stan, dobro dođe njihova penzija jer je vlastita premala i pod firmom žrtve u stvari odrađuju svoju nesposobnost za samostalan život. I dobro je tak celi život glumit žrtvu, zavuć se pod skute roditelja i njih umjesto u dom, gdje je dobra njega i suvisli život, sjebat svoj život?
Priznajte, majstori ste za te i takve priče! A partner? A partnerica? Ako, kada, gdje…drugi red, treći red…hm…možda sutra, ili drugi tjedan…a možda i nikad! Tako funkcionira 80% raje ne samo ovdje na dejting sajtu, već i u real life! Ljudi rasipaju svoj život koji je jedan i jedini na trivijalne stvari, nikako da shvate čak niti sada kada su nadomak starosti da svoj život imaju prvenstveno za sebe a tek onda za druge! Nije to sebičnost, to je dapače, briga o sebi. Ljudi fingiraju neki drugi život i lažu sebi, drugima…iako kak veli ona prastara…u laži su kratke noge! Možete to činiti par dana, par mjeseci…ali vrlo brzo stvari sjedaju na svoje mjesto. I onda se čudite kaj ste sami? Vi ne znate biti s nekim, istinski to niti želite, jer lakše je da nam je netko drugi kriv, zaslužan…vaša je to karma (kaj ne)!
Ah da, tu zaboravih one dečkiće kojima je posao (i u 60., 70.g.) sve. Više ne svršavaju na nju, ali na njega (svoj važan posao) i nadalje sveudilj! Znala sam često takvima reći koji po cijeli dan drkaju na poslu (jer kaj bi drugo rekel za muškarca od 60 i koju neg da drka) ak bi se htjeli samnom vidjet, družit…pa kaj ću ti ja? Pa nemaš ti kad biti samnom! A ja nisam na standby pa da kad se tebi oće (ili digne iako to više baš i nije slučaj) piti kava samnom, šetati, ručati…a ja nisam slobodna, ne čekam na tebe…već imam svoj ŽIVOT! Prazan ili pun, ali pun mi je kufer ovih kaj misle da živim na njihovom kurcu od STANDBY-a!
p.s.
a danas ću vam pustit jednu jedinu dobru stvar koja je na, STAND BY ME

Ben E. King -
Link

Iako su nas, baby boomer generaciju (rođeni nakon 2.svj.rata do 60.g. prošlog stoljeća) nazivali gotovo sociopatima i egoistima, stvarnost nas uči da smo mi, boomeri, male bebe prema današnjim egoistima, ovim milenijcima.
I da, za razliku od njih, puno toga smo stvorili a oni puno toga razorili! No, mi smo ih takvima odgojili dok su ovi prvi, prkoseći roditeljima i establišmentu, nekako odgajali sami sebe (na rnr, prosvjedima, slobodama i antiratnim demonstracijama).
U tom odgoju boomera, svakom od njih poznato je ono „RUKE NA LEĐA“, krilatica koju smo učili još u osnovnjaku! Morali smo u razredu, kad je počinjala nastava, ustajati učiteljima, profačima. I morali smo nositi kute, svi jednake! I morali smo držati ruke na leđima dok je učitelj tumačio!
Ruke na leđima je jasna asocijacija života! Neću sad o dokumentarnom filmu „Glavu dolje, ruke na leđa“ koji govori o egzodusu žitelja Vukovara i svim stradanjima. To je priča koja zaslužuje jedan dobar film o svemu tome (nažalost, koji još nije snimljen)?
Može li se danas pojedinac izbori protiv sustava? Ispada da danas, 2024. ne može! Pa se cura zajedno s obitelji povukla na rezervni položaj u vidu plejsa u centru grada! Napustili sve, dom, višegodišnji život i način života radi idiotskog sustava, nije slabost već snaga koju svatko treba pokazati kad misli i zna da ima pravo, da je u pravu, ali ne može protiv sustava!
Nažalost, ispada da je danas teže doći do tog prava i pravde nego li nekoć?
Nedugo, ovih dana sam čitala baš u tisku kako je ovo puzajuća okupacija države i svih institucija. Tuđman je to radio očito, tada 2006. g. na prosvjedu Stojedinici mogli smo mi nazočni računati i na metak, ali zahvaljujući nekim hladnim glavama (Jarnjak) to se ipak nije dogodilo. Pa su zeleni, crveni i ini vragovi srušili tzv demokraciju 2000.g. Bje to tako davno da je vrijeme za novi zalet, zamah…i krah, ZNA SE koga!
Stoga, svi vi koji ste navikli na ruke na leđa, napregnite te svoje vijugice i sve ove mišiće i rastrgajte te svoje okove koje ste sagradili oko sebe…protiv sebe!
Jer, pojedinac MOŽE protiv sustava!
Ne tako davno, ova moja kćer iz priče o odustanku, nedugo je prošlo 20 godina otkako je diplomirala! I baš tako nekako dok je upisala apsolventsku godinu (oko 2001. ili 2002.g.) meni HZMO ukinuo dječji doplatak na koji sam imala pravo za djecu? Pa kako pa zašto? Pa zato kažu oni, što je dotičnoj studentici završio faks (četiri godine) i nema više pravo? A ja kakva jesam, nedam se! Pa čitam statut faksa pa ispada da je upis u apsolventsku godinu jednak upisu u svaku drugu godinu redovnog studija! Pa ja napišem žalbu na rješenje HZMO uz dokaze statuta FF o apsolventskoj godini! Pa viša instanca HZMO šuti, a ja opet napišem tužbu radi šutnje administracije (bezobrazluk, niti ne odgovaraju)! Pa sud opet presudi u korist HZMO!
Pa ja podnesem tužbu Upravnog sudu (najviša instanca u upravnom sporu HR po pitanju uprave) i gle čuda, Upravni sud prihvati moju tužbu i dosudi meni unatrag godinu dana sva prava i lovu! I tako sam vam ja kao pojedinac dobila spor protiv države! Uzele smo kćer i ja lovu i otišle na jednu dobru večeru (nešto sitno nam je i ostalo)! Za pravdu se valja boriti…i izboriti! Ovo je bilo načelno pitanje i stvar principa, nećeš mi uzeti pravo koje mi pripada. Očito su to bila neka druga vremena (Račanova vlada) kada su sudovi još sudili po pravici?
A imam još jedan „biser“ pojedinca protiv moćnog bankarskog sustava! Nekako tih godina sam se sudila i tužila i sa PBZ (privredna banka zagreb) čiji sam bila klijent! Uglavnom, u konačnici sam i taj spor dobila jer je sud presudio u moju korist (banka je svaku opomenu za saldo koji je ostao u minusu makar bio i 10 kn, naplaćivala 10 kn trošak opomene,a opomene je slala svaki mjesec dva puta)! Pa je sud presudio u moju korist jer nije normalno slati na desetke opomena i tako steći bogatstvo! Točno se zna po zakonu o računovodstvu, ide prva opomena, druga opomena i šlus! Potom slijedi tužba ili kaj već (otpis duga i sl)!
Eto, toliko na temu može li pojedinac protiv sustava! MOŽE! I MORA!
Stoga, izađi i zbori se za sebe! Mi neki smo dovoljno držali ruke na leđima tijekom školovanja, da bismo to još činilli. Stoga, DOSTA JE!

volim pročitati i čuti nešto od ljudi koji su pametniji i stručniji u nekom području! pa ću tako po pitanju vjere poslušati što mi ima reći teolog, doktor znanosti! i drago mi je da se obrazujem ovako nedjeljnim jutrom umjesto da blejim u crkvi! pa eto malo "ovčje" pameti i za vas na mom blogu! ako vam se ne sviđa kaj je pametan čovjek napisao, naprosto preskočite! ili odite u crkvu pa odslušajte nedjeljno pojanje...kako vam drago!

c/p

OVAKO BI IZGLEDALA HRVATSKA BEZ KRŠĆANSTVA
autor: Ž.Porobija (index)

ZAVRŠILO je karnevalsko vrijeme diljem cijele Europe, ljudi se proveselili i izludirali. Premda meni to nije neki đir, drago mi je što se narod opet malo, makar nejasno, prisjeti svojih paganskih korijena. Prije nekoliko tisuća godina ti karnevali bili su rituali kojima su naši preci pokušavali otjerati zimu ili prizvati plodnu godinu.

Načelno, imali smo obrede koji su bili povezani s godišnjim ciklusom. Ne znamo što je točno bilo u glavi tadašnjih sudionika, vrlo je moguće da su stvarno mislili kako njihove maske, vikanje i plesanje nekako donose nasušno potrebno proljeće. I to povezivali s raznim bogovima, prikazanim uglavnom poput mušičavih ljudi, sa svim našim vrlinama i manama.
Prvo pagani, pa onda pogani

Onda su došli kršćani, uvjereni da postoji samo jedan Bog, savršen u svakom pogledu (nije baš da je takvim prikazan u svetom tekstu, ali hajde). Biblija je naše pretke jednostavno nazivala "narodi", u smislu da nisu dio izabranog (izraelskog) naroda. Par stoljeća kasnije kršćani će one koji nisu prihvatili njihovu viziju Boga označavati riječju "paganus", seljak.

S jedne strane, kršćanstvo je puno lakše napredovalo u gradu nego u promjenama nesklonim selima. S druge strane, ta je riječ imala i svoju podrugljivu konotaciju, baš kao i kod nas danas.

A u hrvatskom je jeziku fonem "a" promijenjen u "o" i onda smo dobili pogane, nečiste i odvratne ljude. Takvim se vokabularom kite i naši prijevodi Biblije, koliko god da promašuju izvorno značenje. Katkad se riječ narod prevodi s neznabošci, što će reći da nisu poznavali biblijskog Jahvu, kao navodno jedinog pravog boga.

Riječ paganizam samo će fejsbuk jezikoslovci proglasiti srbizmom. Neki današnji pagani više vole riječ "rodnovjerac", premda je i ona problematična, jer je vjera biblijski pojam.
Ništa dobro od kršćanstva

I što je kršćanstvo donijelo nekršćanskim narodima koji su štovali Zeusa ili Odina ili Peruna?

Praksa žrtvovanja ljudi nestala je kod Grka i Rimljana stoljećima prije nastanka kršćanstva. Naši slavenski preci (osim Rusa, koji su potekli od Vikinga) nisu žrtvovali ljude, jedino bi katkada zarobljene neprijatelje posvetili Perunu.

Postoji neka logika obrednih sustava da se ljudske žrtve postupno zamijene životinjskim i biljnim, i tim su putem prošli i Izraelci i Grci i Rimljani, a po svemu sudeći i mi. Namjesto fašnika nekoć jako davno spaljivali smo nekog nesretnika koji nam se jako zamjerio.
Je li s kršćanstvom došlo što drugo?

Sve te kršćanske priče o ljubavi i milosrđu – nasuprot navodno krvožednim bogovima – bile su upravo to: priče koje su se vrlo rijetko provodile u praksi. Imate povijest kršćanstva, prosudite koliko se puta okretao obraz i ljubilo svoje neprijatelje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ostavite se i nabrajanja čudesa kršćanske umjetnosti i glazbe, to nam je došlo valjda nakon nekih tisuću godina. Kao da bi Mozart i Bach skladali cajke da se nisu kojim slučajem rodili u kršćanskom narodu.

I to što smo mi Hrvati dobili pismo preko kršćanskih misionara ne znači ništa. Opismenili bismo se mi i drugim putem, a pitajte Ćirila i Metoda otkuda su oni dobili pismenost, da nije slučajno iz spisa grčkih "neznabožaca".
Što smo sve izgubili kršćanstvom?

Ne volim plitka tumačenja povijesti koja, primjerice, uzrok u srednjovjekovnom zaostajanju nalaze isključivo u kršćanstvu. Ali je činjenica da smo namjesto živopisnih rituala, čije tragove i danas nalazimo u pučkim proslavama kršćanskih blagdana, dobili Knjigu koju treba vjerovati i svećenike koji nam je jedini mogu protumačiti.

S obzirom na to da je svaki detalj te Knjige i tih novih obreda esencijalan, dobili smo i podjele na pravovjerne i krivovjerne, što je našim paganskim precima bilo potpuno nepoznato. Dobili smo vjerske ratove i masovna progonstva, dobili smo mržnju prema Židovima, jer su, kaže Knjiga, ubili Našeg Boga.

Dobili smo gomilu zatucanih tipova koji su pazili nad time da tko od znanstvenika slučajno nešto ne zucne o tome da se Zemlja vrti oko Sunca ili da su se ljudi razvili od primata. Dobili smo i današnje konzervativne krugove poluobrazovanih fanatika koji žele nadzirati naše spolno ponašanje i vladati nad ženskim tijelom.
Svijet bez kršćanstva

Znam da je jako teško reći što bi bilo da (ni)je bilo, ali pokušajte zamisliti da se Hrvati i ostali narodi nisu nikada kristijanizirali.

Za početak, ne bi se nikada sukobili po pitanju vjere. Paganske mitologije nisu sveta pisma, one su prenosile različite i proturječne priče koje nitko nije bio obavezan prihvaćati. Židovi bi nam predstavljali kuriozitet, a ne nekakve arhineprijatelje koje treba obratiti ili istrijebiti.

Znanstvenici bi mogli slobodno objašnjavati prirodu, mnoge od naprednih ideja pojavile bi se stoljećima ranije. Nitko ne bi zatvorio Galileja, spalio Giordana Bruna ili proglasio Darwina Sotonom.
Alternativna povijest Hrvatske

A mi Hrvati bismo si lijepo prištedjeli one novce koje prinudno šaljemo Vatikanu. U pravoslavnim Srbima ne bismo vidjeli neki poseban problem – i pitanje je kako bi uopće išla priča o našim nacionalnim identitetima. Ostali bismo bez krasne prilike da nas HDZ vrati našoj hrvatsko-katoličkoj duši.
Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nitko se ne bi osjećao uvrijeđenim ako biste rekli da Perun ne postoji, jer bi ljudi odavno razlikovali mit od stvarnosti. Željka Markić bi trgovala lijekovima, John Batarelo i Stephen Bartulica bi bili nezaposleni sociolozi. Klečavci bi odlazili u teretane da budu muževni.

Naravno, ne bi bilo ni ateista, jer je ateizam samo logična posljedica uvjerenja da je Priroda sve i u svemu, što bi paganima sjelo bez ikakvog problema. Ja nikada ne bih bio pastor, nego profesor filozofije, a u Indexu bih pisao samo o glazbi i životu u Njemačkoj.

Pa vi vidite što vam je bolje.

https://www.index.hr/vijesti/clanak/bez-crkve-hdza-i-klecavaca-ovako-bi-izg





ledala-hrvatska-bez-krscanstva/2539513.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_os





talo_d

ili kako bi moji nesuđeni kolege rekli, uživo s mjesta događaja! danas, Markov trg prepun dobre vibre, pravog zanosa za promjene (ne, nisu svi isti) i poruka za bolje sutra! drago mi je da sam danas u danu okupanom suncu, bila dio tog događanja! Kažu, najveći skup na Markovog trgu ikad! normalno, ako izuzmemo egzekuciju Matije Gupca!

u osamdesetima prošlog stoljeća, ovo je pravo mjesto i vrijeme za vas!

Nisam od onih kaj sam ikad od svojih ročkasa stvarala događaj, osobito nakon što su mi ga ukrali i nazvali Valentinovo! Nisi mogao više ko čovjek otić u restoran i u miru objedovat ili večerat, jer svi su slavili…valentinovo. Iako je nekako prigoda bila još u petak u vintage baru, malo društvance sam počastila…a propos ročkasa! Pa je u subotu bio ručak, jadranske lignje punjene pršutom i sirom. Moja mala proširena obitelj od kćeri, zetova, unučice! I tortu sam spekla, po narudži, švarcvaldicu…sve kakti u povodu mog ročkasa a u stvari u povodu konačnog obiska moje kćeri!
Prošla je i godina dana otkad smo se vidjele, baš nekako za moj ročkas kad me otpeljala na duži vikend u Beč, a potom smo zajedno otišle u Prag! Gesta koja me dugo ostavila u tom moodu, čak do ovog ročkasa nisam imala ljepši događaj! A onda smo se ovih dana opet družile i sreća me ispunja još i danas, baš na moj ročkas, srce mi je puno.
A danas, na samo Valentinovo, tj. na moj ročkas, ja zvala kak je i red. Dan smo započeli seniorskom kavom u Johanu Francku!
Kako frend ne jede ribu, moj izbor je pao na Batak! Iako nije prva liga, ali je u centru grada i i u prolazu Cvjetnog trga (strašno mi izgovorit Horvatinčićev) a imaju dobar roštilj. Proširio je prostor i lijepo su ga zrihtali. A i klopica je bila ok (vješalice sa sirom omotane pancetom), osim par detalja? U šopsku, na moju molbu, izostavili su krastavce ali je zato neki kreten ubacio luk? Halo?? A i medica i smokovica od 0,3 bje 0,1? Vino izvrsno, shiraz! Konobar izvrstan mladi dečko, pa je zaslužio napojnicu! Sve kakti jeftinjak a na koncu bje preko 60€! Koji penzić si to može priuštit, ali kad je bal nek je bal!
Potom kava na Europskom trgu, sjajan kafić s lijepim pogledom i još boljom kavom! Pa malo šetnje po ovom krasnom sunčanom danu ulicama moga grada…Teslina, Masarykova, Kazalište…dućani zatvoreni, zgrade išarane…ajme u što se pretvorio ovaj moj grad? Ok, i ja sam ostarjela i nemam više razloga za slavlje, osim kaj bilježim neke zadnje nožice sa brojem 6, ali…ali…dobro kaže moja kćer: mama, svaki put kad dođem u Zagreb sve sam tužnija jer je on sve ružniji, tužniji…a mala bolje vidi nego li mi kaj smo navek tu! Trg okupan suncem, ljudi izmiljeli na ono malo terasa na samom Trgu…više zatvorenih lokala nego li otvorenih…jadno!
No, to mi nije ovi dan pokvarilo, dapače…frend i ja smo se napričali kako dugo već nismo (iako smo svakih par dana na kavi)! Lijepo je imati takvih par ljudi…čak je dovoljan i jedan! I jutros kažem frendici koja mi je čestitala (ujedno smo i dvostruke kume dva propala braka), da se znamo skoro već pola stoljeća i da se moramo napit iduće godine i to proslavit! Teško je naći ljude danas s kojima se znaš pola stoljeća? Sve se svelo na…ja tebi, ti meni!
Kod mene to tak ne funkcionira i zato imam tako malo prijatelja. U to ne računam ove na fejsu, njih imam na bacanje (nek se nitko ne uvrijedi)! Sve u svemu, lijepo je kad ništa ne očekuješ, kad sve znaš i kad te ništa ne iznenadi..bilo lijepo bilo ružno! I da, pojela sam i zadnji komadić škvarcvaldice. Svjećice nisam palila jer ne bi stale!
Hvala onima koji su mi čestitali ročkas na pvt! A hvala i vama, "mom" bloškom jatu kaj mi je tako masovno ovdje čestitalo ročkas! Jbt…u 17 godina bivanja ovdje nemam nikog da mi čestita ročkas? Bravo ja, bravo vi, tu smo, al je svak pri sebi!
Kak je ono rekla moja jako draga Meryl Streep:
"Nemam više strpljenja za neke stvari; ne zato što sam postala arogantna, jednostavno zato što sam došla do jedne točke u svom životu kad ne želim više gubiti vrijeme na ono što me rastuži ili ranjava. Nemam više strpljenja za cinizam, pretjerane kritike i zahtjeve bilo koje vrste. Ne posvećujem više niti jednu minutu onome tko laže ili želi manipulirati.
Odlučila sam da ne volim one koji me ne vole i da se ne osmjehujem onima koji se meni ne osmjehuju. Nemam više strpljenja za one koji ne vole životinje.
U prijateljstvu me smeta nedostatak lojalnosti i izdaja, i nemam više strpljenja za to.
I naročito… nemam više strpljenja s onima koji ne zaslužuju moje strpljenje."
(citat u originalu od José Micard Teixeira).

p.s. od tolkog cvijeća c/p evo na blogu malo mog cvijeća! osim fotki priložit ću i malo slova da nešto i čitate danas? iako sumnjam da bute došli do kraja. no, ako ste došli do kraja, počastite se tortom!?

(Slike izbrisane)

/Link

imam malo lufta (nekak je moje spremanje na čagicu postalo sve manje zahtjevno), pa rekoh, hajde da malo osvježim blog jer je danas cijeli dan stao na dvije fotke. pa moje dvije neće bit preveć. dakle, večeras je pravi dance u vintage industrial baru, savska c. moje društvance ide si malo začagati. ako tko ima volje, nek nam se pridruži? btw pohodila sam i frizera i evo i moje friske. prilično sam se ošišala i sama sebi ličim na one frizure iz 80-tih! baš sam si hercik. a još kad obučen oblekicu (neku military stil, iako nije do sad bio moj stil ali što sam starija to sam luđa). nije samo večerašnji izlazak (nije prvi, ali MTV garantira konačno malo čagice) bio povod! sutra imam važno događanje...moje obitelji! švarcvaldica je u frižideru...sutra ću je prezentirat. i tak....odoh se spremat! uživajte i vi u životu na selu, farmi ili gdje već?
što rekoh, ne porekoh! eto me iza ponoći...malo početnog dojma vintagea...još se nismo rasplesali...a dječaka ko u priči! večeras sam zatekla jednu poruku, 30godišnjaka...pita dečko jel treba društvo za čagicu?
a iz fotke se vidi da mladih dječaka ima ko u priči! i plešu dečki čak. falio je jedino ricambi?




p.s. drugi petak smo opet tamo, bit će rock...al onaj pravi (iz osamdesetih i sedamdesetih! nemojte reći da vam nisam rekla!

čitajući "ljubav traje tri godine" blog by B. ne mogu ne reći, istina! ili koliko već traje. i sve je istina što si napisala, ali ima još puno istina. iako si ti takva (i ja sam još uvijek takva), ima takvih i njih (on) ali...ali...nije sve baš tako jednostavno.

to mogu reći nakon gotovo dva desetljeća pokušaja i promašaja, ostanaka i rastanaka! ljubav je samo pokretač ali ne i motiv za ostanak. za ostanak (ljubav a ne zaljubljenost) potrebno je daleko više. počinje od sitnica koje život znače. ako se toliko razlikujete da to istrčava svaki dan, da svaki dan iskačeš iz sebe od nerazumijevanja, nemogućnosti i ostalih velikih stvari od sitnica, jednog dana kažeš, neću više!

nije to egoizam, to je briga za sebe. jer, zašto trpjeti? ok, najveće je postignuće čovjeka stvoriti i odgojiti novog čovjeka i u tome kapa dolje svakoj majci. treba to moći, htjeti i izdržati. ali i taj ljubav traje cca 15 godina, potom zakon kaže, moraš do 18, a onda kao roditelj misliš,..a idem izdržati još malo, dok ode. a onda odu...i ta djeca i veliki komad nas samih.

stvorili smo ih, ali mi smo luk a ona su strijela. još si mlada B. shvatit ćeš o čemu pričam.

ljubav je kurva, ali sobodna kome i kada oće i da li oće dati se! da li smo i mi kurve(iši) samo zato što želimo ljubav? ne, ne bih rekla. crkva i neki običaji nametnuli su okov braka...to the end. ako pogledaš ranije, bili smo slobodni...u prvobitnoj zajednici, matrijarhatu...bilo je važno odgojiti nejačad, ali ljudi su slobodno išli jedno drugom u krevet, bez prava vlasništva.

a onda je došla crkva i uvela...privatno vlasništvo! a onda je došla emancipacija...muškaraca. žena puno kasnije...nedavno. i žena je vremenom nadoknadila propušteno. i tu smo gdje smo. trajemo...ovako ili onako. bit je kvalitetan život. netko ga postigne s jednim partnerom cijeli život (da li) a nekom treba desetke pokušaja i promašaja. pa što?

najgore je po meni, licemjerje! po meni, ispravnije je otići kada više nisi, ne možeš, ne želiš...nego li ostati samo radi koristi, materijalnog, komocije, laži i sl.

jel to zapisano u zvijezdama ili u našem dnk? nebitno...bitno je da MI živimo kao da ćemo sutra umrijeti, jer hoćemo.i da shvatimo da imamo samo jedan ali vrijedan. zašto ga potratiti na nebitne stvari, ljude, događaje? ili trebamo? svakom po izboru.

p.s. ja ću sada otići na plac!

ovaj naš blog podsjeća me na selo moje malo, iako smo mu mi nadjeluli ime: grad! ima to naše selo sve što ima i svako drugo. uske uličice i vrtove sa balkonićima koji odvajaju kućicu od kućice i čine prepoznatljiv red i poredak!
kućice su poredane i napravljene tako da je svaka iznad tla cca jedan metar. dovoljno da je nedostupna prolazniku a opet dovoljno dostupna da siđeš sa nje niz ljestve. one se pak spuštaju po potrebi, kada i ako slučajno neki susjed iz drugog sela zaluta. ili ako, ne daj bože, nekom prifali neki sastojak za spravljanje života!

inače, to selo živi u velikoj slozi baš zato što su svi svima nedostupni. osim kad im i ako im treba. selo se zove trebavišće!
u kućicama na drvetu rolete su uvijek spuštene, tako da je potrošnja struje vrlo velika. stanovnici trebavišća ne vole biti u mraku, zato im stalno gori svjetlo.

ima jedna zanimljivost iz tog sela. u njega stalno dolazi jedno te isti majstor koji je svima dobar i potreban! on održava stepenice od konopaca. jer, svaki stanovnik trebavišća zna da mu je životno važno biti izoliran ali i povezan! a kako nikad ne znaš kad će naić neki "susjed" i susjed, pripravnost je na najvišoj razini!

serviser je zato uvijek dežuran. on ide od kućice do kućice i pozdravlja sve! čak i one koji ga ne zovu, on navrati! nek se nađe. ponekad dođe neki novi stanovnik i sagradi svoju kućicu na drvetu, ali često se desi da ti novi ne znaju kakav je red i poredak tute. pa zglajzaju. pa odustanu. a odu i ovi starosjedioci, bilo da odapnu bilo da im dopizdi biti susjed sa susjedima koji to nisu. osim toga, naporno je svaki dan spuščat i dizat stepenice, virit kroz roletu i gledat jel ima ili nema svjetla kod susjeda? nitko ništa o nikom ne zna.

osim jedne zmije koja dođe svaki dan iz šume i obiđe sve kućce, jer je ona tu doma! prodrma ona malo stanovnike jer se uvuče u njih strah da ne bi i njihova tajna "zaporka" od kućice života postala dostupna? ipak i unatoč, svi su složni ko braća.

biraju oni povremeno i svog nekog poglavara, ali znate kako je s vladarima. čuli ste za osmana: "... tko bi gori, eto je doli,: a tko doli gori ustaje.."! ponekad se isuču i mačevi, ali uglavnom nema ozlijeđenih, osim ega. no, tu su ljestve koje se mam spušćaju ili dižu, rolete i ostale bravice koje zaključavaju sva srca!
no, mi smo sretni jer imamo svoju kućicu, svoj dom, ma kakav on bio! nadamo se da neće doći neka oluja i sve nam to srušiti? zato se molimo bogu svaki dan da poštedi nas i našu kućicu! selo će ionako preživjeti!

"Nedostajala sam. Sebi. Možda i ponekom još. Tebi nisam. Jer te nema. Iako te očekujem. Dugo već. Gotovo sam zaboravila kako i zašto. I zbog čega. Kad se pojaviš, možda me opet neće biti. I ti si otišao. U potragu. Za sobom. Vratit ćeš se. Što ne znači da ćemo se sresti. Sve me to podsjeća na još jednu priču o ukletom Holandezu? Čak ti ni imena ne znam. Tako ih je mnogo prošlo, čak štovište cijeli imenik. Gotovo se više ne trudim pamtiti. Jer ionako ne bivaju dugo. Tek do prvog zaborava ili smjene. Jedino se brodovi mijenjaju. Poneki na jedra, poneki motorni gliser. Uglavnom isto more, isti pogledi, čak i dodiri. Ništa novo ovdje na dalekom sjeveru. Osim ponekog juga. Koji miriše na brnistru i još poneku velebitsku biljku ubranu ovih dana. U obnovljeni profil sam stavila opet staru fotku. Sad će joj i godina dana. Tada sam još imala fotografa. Jednom zgodom, prigodom čak. Ili možda bolje, dala sam se fotkati. Uvijek sam se pitala zašto ljudi koji su u jednom trenutnu jedno drugom značili puno, gotovo sve u istom nekom drugom, postaju ništa. A ta sjećanja, boje, okusi, mirisi žive dulje, kako reče Proust
"...ali kad od neke davne prošlosti, nakon smrti mnogih stvorenja, nakon uništenja raznih stvari, više nema ničega, ipak još dugo ostanu miris i okus, sami, krhkiji ali još življi, postojaniji, vjerniji, poput duša, pa čuvaju sjećanje, očekivanje i nadu, na ruševinama, nepokolebljivo noseći na sebi svu golemu građevinu uspomena..."

U isti taj obnovljeni profil stavila sam novi podatak. O svom hobiju. Šetnji i pisanju. Šećem sa psom al pišem sama. Uglavnom sebi i tebi. Koji ne dolaziš. Ili si već otišao. Poneki me i čitaju. Ali nemam potrebu za komentarima. Iako sam izostavila onu famoznu: BEZ KOMENTARA MOLIM! Imam potrebu za ljubavlju. Još uvijek. Možda je to ona od nekad. Poznata a ipak drugačija. Ili ona nepoznata. O kojoj maštam. Je li glupo maštati o ljubavi u ovim zrelim da ne kažem prezrelim godinama? Vjerojatno jest, ali oni mirisi i dodiri Proustovi nikako da me ostave. Bar u sjećanju! Što ne znači da živim u njima i snjima. Dapače. Vrlo sam živa. Živahna čak. Sve više me opsjeda i mir. Toliko željeni.
Baby, welcome back."

The Equals

Link

crtica jedne mene iz 2010.g. kada sam još bila tragaoc, kako za sobom tako i za njim!

a možda sam htjela u biti staviti jedan drugi tekst iz 2015.g. koji je primjereniji ovim dejting sajtu.
o kako dugo ne pročitah ovdje dobar tekst o ljubavi, sexu....eto malo za podsjećanje, gdje smo, tko smo...a možda i što smo još?

"ne bih pisala, jer koga je briga s kim sam i da li sam spavala? ali čitajuć xx ne mogu ne napisat i drugi par rukava. onaj sinoćnji, noćašnji, jutarnji! kako je predivno držat u naručju muškarca (muškarčinu, pače) koji tak položi glavu u tvoje krilo...spokojno, bez straha, stida ili bilo kakva druga očekivanja. i ti koja ju držiš. taj trenutak traje vječnost. i nitko gotovo ništa ne govori. potom sama nasloniš glavu na naslon dvosjeda i mirno promatraš njega kraj sebe! diše. čak je popodne i hrkao dok sam ga dekicom pokrila. i pesa se privinula uz njega. oblizala ga čak. sumnjam da je s dvije ženske istovremeno općio? ta nije on swinger. popodne smo se naprosto zavukli u krevet. poslije ručka. bez puno dramatike i teatralnosti...ta više nam je od 100 godina. više od mjesec dana nisam nit zakopčala nit otkopčala grudnjak. on jest. sve u hipu. nismo nigdje nit van izlazili. noćni život metropole nekako nam nije trebao. istina, otvorili smo plančićev plavac tek toliko da bolje i lakše meljemo. na tom istom dvosjedu. na kojem smo se potom i pojebali. onak, bez puno predigre jer sve bilo je...igra! i ljubili se dugo u noć. i jedva spavali, jer smo se stalno smještali jedno drugom u krilo. moj oktopus! i jutrom opet kita, ko da je pravi 8.mart! hm..lijepo je tako ulaziti i izlaziti jedno iz drugog, lijepo je bit u muškom zagrljaju, kad te obujmi dok izlazi kroz vrata. ko da mi i sada stoji iza leđa i smišlja neke nove grickalice...uha, nosa, vrata! što bih dala za to? sve, jer jesam. nije važno koliko da traje, al želja da bude vječno. bilo jest. koliko će, da li će opet, možda nije bitno. iako jest presudno. to, reći da je to minorno, da je to nekaj kaj ne želim..ha ha...bila bih veliki pinokio (daj se pipnite pred ogledalom), zato priznajem i sebi i vama...bje predivno bit u zagrljaju svog mušarca!"

ovih dana jedino kaj povremeno tražim jest boja. ovaj put je žuta! podsjeća na kovačićekicu i njezinu žutu ružu!
i opet, ovih dana, netko me pitao da li lisica ili kovačićek (u nekom razgovoru o glazbi)? rekoh, kovačićek! moja omiljena rečenica potom bje; dulje je trajalo cvijeće u mojoj vazi nego li neke priče o ljubavi?
a i kćer mi nudila da mi pokloni kartu za koncert 17.2. poradi valentinova. odbila sam. jer, nekoć sam ju voljela čut, gledat...dugo već ne. ljudi koji se parenavljaju ne mogu ostavit dojam na mene. a i nemam s kime ići! ne želim ići s nikim!

Ovako čila i bistra nedjeljnjim jutrom, skorašnji filmski naslovi koje sam odgledala su mi baš pravi izraz mene same! Pogodio me jučer udar sreće i to sam zabilježila mojim red me note (nije više huawei) mobitelom! Nakon takvog naleta sreće obavezno dođe pad. No, htjedoh pisati o nečem drugom, ali pobjegle mi sinoćnje misli.
Nekad sam znala onako iz kreveta ustati i to brže bolje zapisati jer sam znala da će otići. Ranijih godina ponekad mi se znalo desit da sam u šetnji s mojom pesom Savom uhvatila na diktafon oliti snimač mobitela takve stvari. Nevjerojatno koliko mi teško padnu ta gubljenja misli koje su meni vrijedne. Normalno, imaš ljude poput etea (većina je takva) koji nikad nisu razumjeli što i kako tj na koji način pišem! To nizanje misli bez nekog strogog reda i smisla, moj je specijalitet! Jer, ne pišem za publiku već od sebe za sebe! Ha ha…čim sam spomenula publiku, vratila mi se misao od sinoć o čemu sam htjela pisati.
Na svu sreću, ima i u književnosti krasnih djela i pisaca koji pišu na taj način. Naprosto bilježe misli i nižu događaje, gotovo kao kroničari a ne i sudionici. I pravi pisci uglavnom pišu u trećem licu. Zato ja i nisam ta, jer publika je tek kolaterala. Istina, ima trenutaka kada i ja podlegnem nekom izazovu, bilo da izazivam pa baš želim vidjet i čut reakciju publicuma bilo da želim izazvat sablazan! Jer, ponekad se i ja sablaznim sobom. I tako u tom višedesetljenom druženju, izgradiš jedan profil koji ti se neda više niti mijenjati. Tko zna zna, tko nezna neće niti saznati. Iako sam željela da sazna, sa shvati, da razumije…taj netko, njegovo veličanstvo čovjek! Uglavnom su to ipak bile osude i nerazumijevanje.
Sjećam se, davne 2007.g. nakon razlaza i razvoda od svog drugog supruga, došla sam (zahvaljujući kćeri, koja se s iskricom i vjenčala) na ovaj site u nadi kako ću sresti novog čovjeka? Avaj! U to doba na iskricu (jer ja sam uvijek iskrena i nemam tajni, barem onih koje ne želim da su tajna) se logirao i moj ex suprug. I sjećam se mojih prvih zapisa ovdje, bilo je tako tužno i ružno to njegovo pojavljivanje pod nickom (čak dva). Nevjerojatno, nije tada bilo niti moje slike niti je znao moj nick, ali me prepoznao po načinu pisanja! Kao i ja njega, jer me uporno osporavao! Ha ha…kako se ljudi prepoznaju za razliku od „ljudi“ kojima uvijek ostaneš netko drugi i nešto drugo. Na svu sreću kratko je trajalo, jer je dotični odustao i shvatio da sam to jedna nova ja i da u mom životu više nema mjesta (nakon 15 godina) za njega! Gdje sam 17 godina nakon pisanja bloga? Kak ide ona dugmetova pjesma „…sve je isto ko i lani..:“ tako i u mene.
Psi laju moje karavane prolaze! A vidim i Rudanica dere po svome. Ha ha…možemo se ili ne slagati s njom, ali gotovo uvijek me zaitrigira da pročitam. Tako vidim i mene ovdje ljudi čitaju ne zato što sam toliko dobra ili što ih zanima što imam za reći, već više zato što intriga vlada dobrim dijelom života. Idem vidjet što ima preko plota, idem čuti onu „lošu“ zvjerčicu kako bih nahranio životinju u sebi. Privlači ta različitost kao magnet za osudu, a opet svaka ptica svome jatu leti. I ja sam imala svoje „bloško jato“ neko vrijeme, ali onda shvatiš da je to bio Let iznad kukavičjeg gnijezda! Ljudi s osobnošću ne znaju dijeliti svoju osobnost a da pri tome ne zakače ili barem ovlaš dodirnu one druge, koji žive od pričanja o tuđoj osobenosti!
Navikne se čovjek na to, ali kako reče čini mi se Heidi ovih dana (a i ja u svom prethodnom blogu), čovjeku treba potvrda njega samog u drugom čovjeku. I zato ište prijatelje, interakciju, potvrđivanje…pa čak i osporavanje! Boli kad ne doživi ovo prvo, već samo ovo potonje. Svi smo mi dobri glumci i dobro glumimo pred publikom, ali često i sebi. No, kad-tad maske padnu i ostanemo pred zrcalom života takvi kakvi smo zaista! Nikako plošni.
Pa tako, imati djecu (anatemizirana moja sintagma) je nešto što ti priušti upravo to: udar sreće i anatomiju pada, dva u jedan! Djeca nas uzvise ali i unize kao nitko nikad i s njima najbolje rastemo i eventualno narastemo i mi? Iako osim uma imamo i ticala…oči, usne, nos, ruke…za dodire! I ti dodiri su nam jednako (ako ne i važniji) od razuma. Razumom spoznaješ ljubav, a ticalima ju doživiš! Ljubavničku, roditeljsku, prijateljsku! Jučer sam bila sretna. Ne zbog novog boschovog blendera i nove el.četkice za zube već zbog činjenice da me kćer čuje…kad pričam o sebi i tome što me muči. Pa smo se tako i jučer slušale i čule tri sata i neprestano sam ju dodirivala…koliko sam bila sretna i zadovoljna njezinim prisustvom. Godinu dana je dugo, predugo.
Sve više toga (odsutnosti) brojimo ne danima, ne mjesecima, već godinama. A onda se opet godine pretvore u dane…jer pitanje je koliko nam preostaje? Do tada, budite si dobro, budite si dobri, budite dobri…kad god možete?

p.s. znam da me ne volite vidjet, ali ovaj svoj jučerašnji udar sreće morala sam zabilježit i ovako javno!

Ne bje me tri mjeseca na prvoj strani a u tom vremenu se već zakuhao (i gotovo završio) ovaj okupatorski rat Izraela u Gazi! A umalo nije i završio ovaj drugi, ukrajinski. Nadam se da neće trajati ko ona jedna serija Santa Barbara koja je bila popularna u doba našeg domovinskog? Što se dogodilo u mom životu u ta tri mjeseca ne pisanja bloga na prvoj strani? Pregršt toga, što me nije spriječilo da pišem…pa sam tako u ova tri mjeseca napisala na desetke blogova…uglavnom u riječi, iako bje tu i tamo i slike i tona. Volim svoj život dijeliti…ako s nikim a ono sa sobom! Pa sam tako slučajno nabasala na još neke ljude koji pišu u „ilegali“. Pa sam konstatirala da su bolji ti blogovi sa „back stagea“ nego li ovi na naslovnici oliti duplerici! I čitala sam ih danima, tako da i u mojim blogovima ima odraza dotičnih (da ne mislite da sam prolupala i pišem nebuloze). A zna se da je duplerica uvijek u „Startu“ bila rezervirana za…najveće, najbolje, najokruglije sise! A i mačkica je često bila u prvom planu!
Ne mogu se načudit ovom svijetu puritanaca koji je zaposjeo ove prostore zadnjih 30 let! Nekad si mogao lijepo uživati u „porno“ časopisima koji su se kočoperili na kisocima „vjesnika“ (famozni „adam i eva“ iz kojih sam sve saznavala a koje je sister skrivala od mene jer ja balavica bila sam pet let mlađa od nje! Bili su to dani ranih 70-tih i sexualne revolucije u svijetu! Sve je bilo dopušteno, pače, raskupusali smo-su (više ovi šezdesetosmaši)cijeli zapadno-kapitalistički establišment…slobodnim sexom, dugom kosom, rock and rollom, drogom, rušenjem svih tabua, toplesom…uf…kažu povjesničari da su 80-te bile najbolje godine u svijetu! A bila sam njihovim sudionikom. I opet će netko reći, gle ove pretenciozne?
Naprosto, nisam niti kriva niti zaslužna kaj sam imala privilegiju slušati prave stvari, doživljavati slobodu u sexu i slobodi tijela, formirati se bez presudnog utjecaja crkve i zadojenih roditelja…sve se nekak lijepo posložilo!
I bilo mi je čisto lijepo ova tri mjeseca u ilegali, ja sam vas čitala a vi niste imali pojma da vas čitam a još manje da pišem! I baš sam guštala. No, kako reče moj "prijatelj" Temistoklo, valja imati osim vlastita odraza u ogledalu i prijatelje! Koji će vas opomenuti ako zastranite, upozoriti ako vam prijeti neki belaj, učiniti nešto za vas i podmetnuti leđa kad vam najviše treba. Nemam ih, uglavnom. Ali, upravo u prošlom blogu sam ih nekako apostrofirala…da je lijepo sretati ljude, pričati, družiti se…biti s tim ljudskim toplokrvnim životinjama! Normalno, ne može nam nitko pa niti prijatelj dati nešto što nemamo ili ako trebamo nešto drugo do li frendship! No, baš sam danas zaključila sa svojim frendom (više je to bila moja premisa nego njegova jer on bi još jebal) da mi sve više treba prijateljstvo a sve manje ljubavništvo! Gotovo da i ne treba ovo potonje!
I tako, sam opet tu…"ete" me potaknuo a i ovaj otužni blog pa možda i ja vas potaknem da počnete konačno pisati? Ako ništa, sada će biti nešto tekstova za pročitat…ili ignorirat…ili osporavat…nemre blog živit na vicevima, slikicama i vječnog prepucavanja „nepobjedivog uma“ s „kraljicom bloga“ i sl. Ovih dana je i mlađahni Kruno naveo rang listu top blogera! Na njoj se na samom vrhu našla i moja malenkost (mai sarai) ali kako me iskrica banirala nije bilo druge nego otići na rezervni položaj, koji eto već bilježim više od deset godina!
Nekoć se ovdje doista pisalo, družilo, zajebavalo! Bilo pa prošlo. Otišli su, otišli smo…na kvasinu! Pa ipak…odmorih se od „public relationa“ i mogu opet malo tipkat s vama…ako ništa da ne gledam stalno svoj odraz i ponekad ponekog prijatelja sretnem?
a evo i teksta na temu prijatelja i nas samih iz. veljače 2017. koji je na današnji dan objavljen na mom facebooku, pa je i on zaslužan za ovo moje "ukazanje"!
·
misao dana:

"Dobro je Temistoklo rekao perzijskom kralju da je govor poput šarenog tepiha, njegove su slike vidljive kad je odmotan i rasprostrt; dok su naprotiv skri­vene i nejasne kad je smotan. Ovaj drugi plod prijateljstva, koji se sastoji u boljem razumijevanju, ne odnosi se samo na one prijatelje koji mogu dati savjet (ti su doista najbolji), i bez toga čovjek uči od sebe samog, iznosi svoje vlastite misli na svjetlost i oštri svoj duh kao na brusnom kamenu koji oštri iako sam ne siječe.
Jednom riječju, za čovjeka je bolje da pripovijeda s nekim kipom ili slikom nego da dopusti da mu misli ostanu zatomljene. Dodaj sada, da bi ovaj drugi plod prijateljstva bio potpun, i ono drugo što leži vidljivije, a spada u okvire običnog opažanja; naime, iskren savjet prijatelja. Heraklit dobro veli u jednoj od svojih zagonetnih izreka: Suha je svjetlost uvijek najbolja. I sigurno je da je svjetlost koju čovjek prima od nečijeg savjeta suša i čistija od one koja dolazi iz njegovog vlastitog shvaćanja i prosuđivanja, koje je uvijek natopljeno njegovim osjećajima i navikama.
Tako da između savjeta koji čovjeku daje prijatelj i onoga koji on daje samome sebi postoji ista onolika razlika kolika iz­među savjeta prijatelja i savjeta laskavca. Jer nema takvog la­skavca kakav je čovjek prema samome sebi; i nema lijeka protiv laskanja samome sebi osim slobode prijatelja. Savjeti su dvovrsni: jedni se odnose na ponašanje, a drugi na poslo­ve. Što se tiče prvih, najbolji način da se duh održi zdravim jest iskrena opomena prijatelja. Strogo pozivanje na red je lijek ponekad suviše žestok i nagrizajući.
Čitanje dobrih knjiga o moralu pomalo je dosadno i zamorno. Promatranje naših pogrešaka kod drugih katkad je neprikladno za naš slučaj. Ali najbolji recept (najbolji, velim, koji djeluje, i najbolji za uzimanje) je opomena prijatelja. Neobično je vidjeti kakve grube pogreške i najveće besmi­slice čine mnogi (a naročito oni moćni) na veliku štetu kako svoga ugleda tako i svoga imetka, a samo zato što su bez prijatelja koji bi ih upozorio; jer, kao što kaže sv. Jakov: … sličan je čovjeku koji motri svoje rođeno lice u zrcalu: promotri se i odmah zaboravi kakav bijaše...."
(djelomičan citat teksta iz Nove Akropole)

g.moore Still Got The Blues
Link