HIPOKRIZIJA

Link
pri kraju svog premiuma, nekako sam jedino njoj ostala dužna? odgledala sam večeras njezin biografski fim pod gornjim naslovom i mogu samo reći (opet), bravo ženo! kraljica rocka. jedna i jedina. neponovljiva! imala je zanimljivu životnu priču i čini mi se (tako kažu i kritike) da je film snimljen prema njezinoj autobiografiji, posve ok! i glavna glumica (složila bih se sa pokojnom tinom) je jako uvjerljivo odglumila nju! sve u svemu, dobar blues, dobar rock...jedno ispunjeno veče uz dobar film. još jedna velika glazbenica je otišla. nama malima ostaju ti velikani da nam učine život podnošljivijim. što bi npr bez njezine glazbe i pokreta koji dižu iz mrtvih! da, ljubav ima nešto s tom ženom, definitivno! sve što je činila činila je srcem i dušom. kapa dolje!
Link

jesam li vam rekla za st. tropez? u zagrebu, na jarunu, zadnji kafić u nizu! konačno je došlo lijepo vrijeme i moš se zavalit u ligeštul. tam u st. tropezu. nemaš istina dojam da si na azurnoj obali, ali osjećaj je jako dobar. osobito zbog tih raznobojnih ligeštula...a panjevi su stolovi! uz jarunski povjetarac, danas je bio dan dušu dao. osim prilične gužvetine mimohodno, no kako sam ja tamo doma, pješice smo moj pratitelj i ja odgibali tamo. i uživali u popodnevnom suncu, povjetarcu i pogledu na jezero koje se mreškalo. zagrebačko more! povjetarac je bio taman, mrsi kosu al ne tjera doma. i tako smo mi uživali u blagodatima moje trešnjevke. davno sam otkrila taj san trope...s ljetnih večeri je još i bolji...svjetla grada u daljini a tamo se miješaju lagani zvuci glazbe i tišine. moj današnji pratilac, dečko s centra, bil je oduševljen! u stvari tek povremeno shvatim kak živim već više od pola stoljeća u dobrom kvartu, zvanom trešnjevka! istina, nekoć je bilo fensi živjeti u centru, ali nakon ovog potresa svi nekak bježe iz grada pa je trešnjevka postala, čitam ovih dana, najtraženiji (i najskuplji) kvart grada! no, ne zanima me trgovina već čisti gušt. ovdje ima još dosta naselja (jarun, prečko, vrbani) koja imaju hrpu parkova i nisu nagruvane kuće jedna uz druge (osim u novim vrbanima)! pa tako sa svog prozora mogu bez beda vidjeti i samoborsko gorje i sljeme...i dobar komad zagreba! dobro je biti na periferiji. ako ništa, moš se svaki dan put pod noge i otić u dulju šetnju na jarun, savu i slične parkove! treba mi cca 10 minuta hoda do navedenih destinacija. osobito u tjednu nije gužva...tu i tamo koji čovjek. sugovornik je bio zanimljiv a teme još više (raspravljali smo o tome zašto je muškarcima u svim dobima primamljivije njihovo muško društo do li bilo koja žena, barem ne zadugo), nisam još srela muškarca koji je imun na alkohol i "blagodati" muškog čopora tzv pubova? no, sve se više iskristalizirala jedna notorna činjenica? tam, u pubu, oni mogu trkeljat kaj god...i nitko ih neće ispravit niti će im reć (bar ne suvislo i trijezno) da su šupci? ili da nešto ne znaju ili ne rade dobro. tamo će si svi povlađivati i suosjećati jedni s drugima dok ih "monstrumi" od vlastitih žena ili partnerica čekaju kod kuće? a kad i da ih pitaš, a zakaj idu doma kad su one, žene, tak grozne, nema odgovora? licemjerno je dragi moji, imati takvo loše mišljenje o ženama a onda se uvlačit u njihov krevet, srkat iz njihova tanjura i sl. ne mislim da su žene manje "krvoločne" i oštre...dapače, i one u svojim "ženskim druženjima" nemaju pametnija posla već opanjkavaju svoje "lošije polovice". pa su ipak s njima, očekuju da im oni poprave, plate i slično. kojeg li licemjerja, složili smo se moj pratilac i ja, oboje soleri! njemu obično kažu; blago tebi kak i meni vele, blago meni! but, koji k* ste s nekim tko vam ide na k*? tišina, kak ima biti! rekel mi je moj pratilac da bih ja trebala doć tam med njih u pub...da bi sigurno bilo dobro? moš mislit, s budalama raspravljat! alkohol im je najbolji prijatelj jer jedino s njim mogu podnijet sami sebe, jer ih nitko drugi nit nemre podnijet osim njihovih supruga i...alkohola! ako ima izuzetaka, nek digne dva prsta muškarac koji se nikad u životu nije napio? normalno, da je...jer ako nije, to nije muškarac (tako barem veli biblija)!
nema slike, nema linka...samo slova! natrag u prvi razred, prvašići i ponavljači života!
p.s. na koncu ću u blog ipak objesit jednu fotku...njegovog veličanstva...konja! pa nek si ko kaj misli kaj i zakaj?

u muci bloga danima već, ne preostaje nego s vremena na vrijeme zavirit u zapise svog bloga i tako podsjetit sebe i druge da je misao, koja razlikuje čovjeka od drugih životinja, najvažnija!

"stvarno si mi pomogao ovih dana da se opet vratim sebi, pisanju...najprije kroz čitanje mojih starih blogova jer ih ti želiš čitati, a potom i tvojim opaskama da bih trebala opet pisati? dotični su i danas tako aktualni, a prošlo je desetljeće! zašto ih danas "reprintam"? možda im je opet vrijeme ugledati svjetlo dana, i samoj mi ih pročitati u ovaj preljepi dan (vikend).

i da, ne slažem se s tobom stipsa da su blogeri lošiji od drugih ljudi samo zato što pišu o svom životu (koji nas povezuje i s drugim ljudima). i blogeri su samo ljudi! istina, ja sam imala posla samo s jednim, a srela sam ih mnogo i bili su samo prolaznici u mom životu, kao i većina ljudi koje sam mimohodno sretala. istina da nigdje i nikad nisam srela tako živopisne (meni uglavnom čudne) ljude kao ovdje. ali i nadalje ću radije pročitati npr vedranu rudan nego li bilo kojeg pisca umotanog u celofan! istina je, najjača vjera ma kako gorka ponekad bila!

"bilo bi dobro sve ponovo istražiti, šarene trenutke naše mladosti, melodiju naših riječi...sve i neznane, zaboravljene uzroke svega što nam se dogodilo, one koji se zasigurno skrivaju u sivim dubinama izumrlih ili začahurenih dana iza nekog tajanstvenog zastora naše duše.

bilo bi dobro - jer od svih stvari na ovome velikom svijetu ipak sam sama sebi najzanimljivija - ako jednom sve izgubi svoju boju a krajolik oko nas posivi,

izgubili smo doista samo dane kojih se ne sjećamo" (margit kafka)

moj blog 09/05/07,


Ovaj davni blog nagnao me da napišem ovaj danas. Ne o dogođenom već o nedogođenom. Gotovo da nema dana, mjesta, trenutka kada ne srećem neke događaje i trenutke koje sam dijelila s ljudima…kafić, plac, slastičarna, livada, planina, more. I bolna su ta sjećanja jer su izgubljena. Na neki način. A opet, sve su to mrtve slike živih događaja. Al, večeras, zato što je nedjelja sjećam se jednog događaja koji se nije dogodio. Bje nedjelja istom, predvečer, oprala sam kosu kao sada. Bje to neko moje praško proljeće. A ti na splitskoj rivi ili negdje ponad nje. Svirao si mi na pianu …proco harum i blijede sjene. Nije da mi nisu i drugi svirali. Benjo čak. Naš susret koji se nije dogodio, ljubav i maštanja koja su ostala nedogođena nisu se izgubila.

A i ovaj danas je opet...pase! Danas neću o sjećanjima, već o sposobnosti nesposobnih da onesposobe sposobne. U prometu. U poslu. U sexu. U ljubavnoj vezi. I danas čitam o nekim novim klincima koji (ono što nisam razumjela barem sam pokušavala ne osuđivati) koji opet ne razumiju. Jer nisu bili tamo? Al oni znaju kako je tamo biti! Ja sam bila tamo i znam! Biti mlad nosi svoje prednosti. Stoga što misliš da sve možeš i sve znaš. A onda te događaji demantiraju. Pa te sjebu, onak da se jedva pridigneš! I činiš to day by day. I tako je normalno dizati se kad si mlad. U tome i prođe mladost. U trčanju za...bićem! Bilo da su to naša produžena bića (djeca) bilo da je to karijera jer valja se dokazati za svoje tiće. Bilo da je stoga što se hranimo uzletima, poletima i ostalim pregnućima. I bje tako. I jest tako. No, potom dođu neke druge godine...neke druge boje! Pa nam siva više nije tako mrska. Pa suton sve više govori a manje šuti. I čovjek sve više sluša a manje priča. Jer je uglavnom već naučio da ga ne čuju. Ili čuju pogrešno. No zašto mladi uporno misle kako stari pričaju bajke kad pričaju o svom pregnuću, o svojoj mogućnosti. Jel stoga što se stide svojih nemogućnosti? A što ću ja sirotim japancima i njihovim spermićima. Ne znači im niti 25 let. Oni ne mogu. Naprosto su sporopokretni. Ili njoj koja ima dvoje malodobne djece normalno ne samo da joj nije do sexa već je to nemoguća misija. Nakon svih domaćih zadaća, nakon svih pranja zmazanog veša i ostalih kućnih poslova koji je moraju napraviti. Hm, ta kome je do bilo čega? Razumijem „mlađe djeve“ (al dovoljno stare da shvate da više nisu tak mlade) nadomak 40. kako shvaćaju da žive u vakumu. I čupaju se rukama i nogama da ih ne usisa! I zato ovdje na blogu uvjeravaju sve i svakog kako je biti star...ne biti! Jer imati mengu znak je da je žensko? I razumijem muškarce kojima su pomalo omlohavili trbusi (i um) uslijed ispijanja pive sa dečkima iz kvarta, faksa, škole. Koji uporno trče...na nasipu na Savi (upravo se vratih otamo i pomalo je otužno ih gledat)...jer kile se samo ljepe! I pričaju ribičke priče. Al ak trebaju pojebat neku ženu onak s nogu...ili ne daj bože još nešto zahtjevnije...e to je već za Ginisovu knjigu? Zato im i G točka zvuči kao izmišljena invazija marsovaca. Od nikog ne očekujem nit tražim da bude sposoban? Al očekujem da nesposobni svoju sposobnost primijene na sebe a ne da tim aršinom mjere druge. A ono što im nije pojmljivo nek ostave po strani. Vratit će se i uzeti to onkraj puta kad im dođe vrijeme. Ni ja nisam Haidegera čitala u mladosti. Nisam nit u zrelosti. A bome neću nit u starosti. Sve u svoje vrijeme, dragi moji blogeri!"
(moj blog, 2012.g)


IMATI HRABROSTI NE SVIDJETI SE DRUGIMA!

pao mi je na pamet uvod u knjigu pod gornjim naslovom kao spasonosna rečenica i postulat u životu:

c/p
"Ovaj filozofski roman vrlo je brzo postao bestseler, a na Zapadu je proglašen japanskim književnim fenomenom – jedan filozof i jedan pisac udružili su znanje i vještinu kako bi odgovorili na mnoga egzistencijalna pitanja u obliku dijaloga između filozofa i mladića, formi podučavanja poznatoj od Sokratova vremena. Filozofske se ideje oslanjaju na teorije Alfreda Adlera, jednog od trojice velikana psihologije 19. stoljeća. Iako su Adlerove ideje manje poznate od Freudovih i Jungovih, itekako su aktualne i primjenjive te nam mogu pomoći da preuzmemo odgovornost za svoj život i pronađemo svoje mjesto u zajednici stvaranjem uravnoteženih međuljudskih odnosa. Možemo li živjeti bez potvrde drugih? Možemo li biti sretni bez obzira na okolnosti? Je li tijek našeg života u našim rukama? Određuje li nas prošlost ili tek naša težnja prema ciljevima u budućnosti? Na nježan i razumljiv način ova knjiga nam pokazuje zašto se često vrtimo u začaranom krugu svojih negativnih uvjerenja, nesigurnosti i ponašanja zbog kojih ne napredujemo te pokazuje kako ponovno vratiti uzde svog života u vlastite ruke. Ona će vas podučiti da je za sreću potrebna hrabrost, za ljubav i zajedništvo individualnost, a za promjenu – svjež pogled na život."

Autori: FUMITAKE KOGA I ICHIRO HISHIMI

iako sam tu misao objavila još prije više od dvije godine na svom blogu, mogu reći da se toga držim!
(17.10.2021.)

Slušajući ovaj nenadjebivi blues cijelo popodne ne mogu ne zapitati se: što bi bilo da je bilo? Ne ovo sada, već onda prije? Tada vjerojatno ne bismo niti došli do ovog sada? Ili možda ipak bismo? Je li neminovno da svaka ljubav prestaje? Bilo zbog nerazumijevanja, prijevara…ili naprosto ode! Nije mi se još dogodilo da je otišla. Naprasno, da. Prekinute veze (jasno mi je zašto postoji i muzej takvih) su najčešće veze! Nekako se ne sjećam svojih prekinutih. A nije da ih nije bilo. I brakove sam prekinula a kako ne bih veze. Pa ipak, pamtimo one druge, kako su s nama prekidali! Često pamtimo od tada trenutak, mjesto, boju glasa, čak i riječi…od riječi do riječi! I zašto ovaj blues baš tako djeluje? Valjda je sazdan od boli. Ako ju negiramo, ona nije nestala…samo je negdje zatomljena. Pohranjena sa svim onim lijepim i ružnim trenucima i slikama. Keleidoskop života! Ili još bolje, mrtve slike živih događaja. Kažu da su sve velike ljubavi, one neostvarene. One ostvarene zovu se brak, djeca i svakodnevica. Je li to uz blues žal za nekim danima? Koliko često sam se znala pitati: zašto je baš tako završilo? A onda sam shvaćala da je moglo, bilo bi drugačije. Sve s razlogom. Koji je najčešće u nama. Mi ili možemo ili ne možemo. A i ovo sada je moglo biti, da nije bilo onog prije? Nisam asexualna i teško da bih mogla samo spavati kraj muškarca u mom krevetu. Pa ipak jesam. Jer, slušajući ovaj blues shvaćam da nema ničega. Ne bi me dirao (ne on već blues) tako i toliko da ima nečega. Ima li? Jedino se ne mogu sjetiti na što me to podsjeća? Na koje nešto? Na nekoga? Prije na sebe samu dok sam voljela, žudila, željela…a više toga nema. Nit će biti. Važnije nam je da mi volimo nego li da nas vole, iako svaka jednosmjerna ulica je samo beskonačni pravac koji nigdje ne završava. Pljesak jedne ruke nije pljesak, za to je potreban i dlan druge ruke. Obično sahrane i karmine organiziramo za druge. Kako je s nama? Tko sahranjuje nas za života? Ovaj blues otkida komad po komad…nečega…nekog. Znali su crnci zašto i kako su ga stvorili. Čast bjelačkom, but…znate kako je nastao? Crnci na plantažama pamuka nisu smjeli razgovarati pa su pjevali blues! I ja danas ne mogu razgovarati pa slušam blues. Imam riječi ali nemam kome. A i dok sam imala kome, bile su ugalvnom uzaludne. Interakcija s drugima nam je važna kao i mi sami. Čak i ovakva, sa samom sobom daje osjećaj govora i razgovora. Ako me nitko i ne sluša, čujem sama sebe!


Link

na ovaj blog potaknula me dona sinoć svojim zapisom o sto godina samoće (markuze), o ljudskoj samoći i iluziji da imamo nekog! u jednoj takvoj upravo sam jučer bila. imala sam najvažniju gošću, moju unučicu! krasna mlada dama koja će uskoro puniti osam ljeta! baka je, nakon dugo mjeseci suše, konačno opet mogla biti baka! neke stvari s djecom propustimo iz razno raznih razloga i nikad ne uspijemo to nadoknadit. zato postoji unučad! prekrasan je osjećaj kada si gotovo svima nepotreban i shvatiš da ipak imaš neku svoju zadaću...biti baka! cjelodnevno druženje ispunile smo raznim sadržajima...od kuhanja ručka i pečenja palačinki do muzeja iluzija! po onoj kiši, vozile smo se tramvajem i ništa nas nije moglo omesti od naših snova i stvarnosti. najljepše odzvanja dječjni smijeh! čak i u tramvaju. nekako smo obje bile tužne pri rastanku iako smo znale da ćemo se opet vidjeti za par dana. dapače, već smo splanirale žičaru, sljeme i koješta! sad kroz nju pomalo shvaćam kako smo mi roditelji djeci davež, jer je njezin dolazak k meni njoj bijeg od roditelja i njihove daveži. normalno, jer oni odgajaju dijete a ja se samo zabavljam! a muzej iluzija je bio pravo otkriće...njoj a ja sam uživala u njoj! poslije smo otišle na kavu i limunadu! ha ha...nasmijao me začuđen pogled konobara kad je ona naručila limunadu s mentom! ups...nema? pa onda može manje slatku, reče ona ko iz topa! a kako tek tečno čita, a tek je prvi razred? ta naša tj djeca naše djece su pravi vunderkindovi. naše doba škole i svega je bilo ipak nekaj posve drugo. uz tu svoju unučicu postajem svjesna stvarnosti i iluzije da je još štošta predamnom? pa ipak, taj moj doticaj sa stvarnošću njoj donosi neki mir jer ta mala sitna ručica je nekako često potražila moju i onaj značajan pogled pritom, govorio mi je....baka, baš si super! i ona je super...i ta iluzija bliskosti i zajedništva trajala je cijeli dan. čak i s večeri, kad sam zasjela u svoju starinsku fotelju...ona je nekako bila tu. i njezin smijeh mi je nekoliko puta izmamio osmjeh. bila je to krasna nedjelja!

od tolikih mogućnosti za večeras (čagica, jazz koncert i veče u muzeju novog doba uz glazbu uživo (koja je premještena iz vrta zbog kiše), odlučila sam nekako ipak ostati doma. i to ovdje na iskrici, jer su me i svi filmovi iznevjerili. tako što je deja vu ili pa nezanimljivo! kao i ova iskrica desetljeće već! neko večer sam bila na izložbi, retrospektiva o. ivekovića. nije bila moja ideja, ali ovakve kulturne stvari volim prihvatiti! ovu gornju slikicu sam si onak bezecirala, taman je velika koliko i moja spavaća soba! ne sviđaju mi se njegov opus s početka, ali kasniji radovi, osobito akvareli i neki pejzaži ulja na platnu su ok! sutra ću do kinoteke, pogledati jedan dobar (bar se nadam) film. opet nije moj izbor, ali sve više volim kad drugi biraju umjesto mene? volim kad dečki pokažu inicijativu! dosta mi je bilo toga u životu. kakogod, smiješi mi se i nedjelja s unučicom! možda odemo do muzeja iluzija? što mogu kad ne mogu (se sexat) pa onda obilazim muzeje, izložbe i sl. a vi? koga i što vi snubite? sudeći prema blogu, nikoga i ništa? iako sam ja uvijek znala reći, dok imam stvaran život nisam ovdje, a kad nemam kaj, onda ovdje pišem! kakogod, petak navečer i ja sam doma! jupi, rekla bih. a onda pak velim, sick, nije moj
đir. kakogod, što je tu je! znam što sigurno neću raditi večeras: gledati onaj glupi eurosong!

Ovih zadnjih par dana, u svojoj dokonosti, nakon mjesec dana seobe i raznih majstora i majstorija dohvatih se malo razbribrige! Ni manje ni više nego Sigmunda Freuda! Osmjeh na licu izmamilo mi prvih par rečenica ovog članka o ljudskoj gluposti i tome kako čovjek, iako sve zna, nije uspio izaći na kraj sa svojom suprugom? Kakogod, krenula sam put pitanja i odgovora! Nisu to mozgalice i pitalice kao što je tape dao zadatak, ali nabacih pitanja i odgovore (pa i svoje). Cijeli tekst možete pročitati u linku dolje, a pitanja i odgovore ću vam napisati u komentarima jer mi forbiden ne dopušta c/p cijelog teksta? kakogod, ne odustajem i nadam se da će ovaj put proći blog?

https://tuzlanski.ba/maksuzija/test-licnosti-sigmunda-freuda-otkriva-pravu-

istinu-o-licnosti-osobe/

Kažeš, nisam te voljela! Kažeš, da sam se udomila! I opet kažeš, ti ne možeš ići niže. Kažeš ti i koješta drugo kako sam predivna žena, ali nikad se nisam napila /zamisli, trebah se napit da bih bila ja/ i svašta još. Najbolji mi je đir kad muškarac, nakon što izgubi ženu, govori kako ju voli i kako bi sve učinio. A nije učinio niti ono minimalno. I kaže on da nisam ostavila svoju prošlost i da sam sanjala drugog? I svašta on kaže što govori o tome kako ne zna, ne može i nije…proniknuo ume! Nažalost, trebalo je i meni koja godina da shvatim da nije ono, „what you see is what you get”. Kako ljudi mogu biti prijetvorni. Osobito muškarci, trude se dok ne osvoje, a kad osvoje napuštaju dotični zamak od žene I kreću dalje. Jer, oni su odradili svoj ratnički pohod. Ta nisu oni ptice koje vječno obitavaju u dvorcu, netom napuštenom do samuraja? I čemu uopće pisati o nečem što je pase? Ovih dana sam se oprostila I od još poneke svoje ljubavi. Nekako su se sve stisle ovih dana u prijelazu travnja u svibanj? Bivša, sadašnja I neka buduća od koje ću se isto oprostiti već sada. Ali da se vratim na “udomljavanje”. Nisam pas, iako sam jednu pesu baš udomila. Ta nećete mi valjda reći da je udomljavanje kad napustiš stan od 80 kvadrata u kojem živiš sam sa psom kako bi živio u cca 50 kvadrata s nekim? Biće da je to ipak bila ljubav? Možda ne ona gorljiva i pomalo luda od prije sedam godina o kojoj sam pisala nedugo na blogu. Jer, opet reče on, to je jedan (ako ne I glavni) razlog našeg razlaza. Što mogu kad ne zaboravljam divne trenutke svog života koje sam imala. I ljude, makar bili I pokojni. Koji je grijeh voljeti? I kaže on, da ne ide niže a jel može niže kad varaš ženu u braku godinama…upravo na ovoj iskrici? Jel to vjerodostojno? Pustila sam da mail odstoji desetak dana. Ne volim brzati, volim razmisliti, onako škorpionski duboko o svojim “nemogućnostima”? Obožavam ljude koji svoje nesposobnosti prebace na druge i onda mirno spavaju! Ja svoje uvijek nosim sa sobom. Zato I ne mogu dobro spavati jer su uvijek pri meni! Zašto ovo pišem? Čistim svoje misli. Ovih dana i od nekih drugih stvari ili bolje rečeno, misli na ljudie. Zanimljivo je primijetiti kako svaka priča ima neki drugi sadržaj (ko u onom kinu sa predstavama) i svaki sudionik ima svoju priču tj svoj film u kojem glumi! Nitko ne voli i ne želi čuti istinu, ili barem uglavnom ne. Plivanje po površini je najomiljeniji sport. Glavno da se maše I pluta, voda će sve to ionako izbaciti na površinu. Činjenica da smo lamatali i plivali je uglavnom dovoljna. “Mi smo se trudili da budemo to što jesmo”, uzviknut će svatko koga zapitaš: a ti, gdje si i tko si ti? Uglavnom nisi i nema te, ali znaš da je onaj drugi gori. Pri tome jasno je da ovaj nije bolji. Zašto ljudi tako rado lažu sebe? Zar je tako teško zagrabit malo dublje i pronaći svoje bisere? Zar treba alkohol za to, neka pjesma koja gađa u srce i sjećanja ili pak svaki put neka druga “ljubav” koja nas uvjerava da volimo a ta “ljubav” nema veze s tom osobom već s nečim što je davno prošlo i završilo, a možda nije nit bilo? Koliko i kako praštamo drugima što su nas napustili? A tek sebi što smo mi napustili? Dobro je poneku noć ovako “izgubiti” za sebe i na sebi.
Kak veli Arsen, čistim svoj život….

Link

život je često i uglavnom otužan! pokušavamo ga popraviti i popuniti, uglavnom bezuspješno? pa imamo djecu pa ih odgojimo, pa ih onda opet nemamo! pa imamo posel, nakon što stasamo i završimo školovanje, pa ga onda opet nemamo i odlazimo u mirovinu kao da nikad nismo nigdje ništa radili! imamo parntera (ili partnere) koji ili nas ili mi njega razočara, ostavi, želimo ga ostaviti ili pak otaljavamo ovu svakodnevicu i samoću u dvoje! iskrica je puna otužnih ljudi, ali ništa više niti manje no inače in vivo! jedino kaj vani, u stvarnom životu...pritisnemo neki gumb na tv i popunimo svoju samoću. ili pak odemo u neku birtiju i tamo pucamo od alkohola, veselja i ostalih droga. ili pak uzmemo životinju, koju smo nazvali kućnim ljubimcem, a uopće mu nije mjesto u kući. tako bih mogla naći i nabrojati još milion razloga našeg bijega...upaljen radio, čuvanje unučadi, rad do kasno u noć...doista ima milion razloga i načina kako ne biti sam. i sve to tako uspješno (uglavnom) pokrivamo i prikrivamo cijeli svoj život!? a onda je sve jasno kad čovjek dođe ovdje. u nadi kako će sresti malo čovjeka i ište malo riječi? jer, ljudi smo, dogovorit ćemo se da govorimo! a kad tamo tj tu...ništa! njente...nakarada od ljudi, pisane riječi...samo neka glazba za nečiji ukus a drugačiji neukus! čemu to? valjda tome i tako! čemu ovaj moj zapis? osvrt na nas, njih i...ništa više! bez linka, skoro i bez naslova...samo tako, nek bude! u trenutku, prije pasijansa. danas sam napravila 8,5 tisuća koraka! učim se opet hodati, bez lajne, bez sare...sama sa sobom! uz pomoć prijatelja. bavim se sobom zato valjda i ne stignem na blog. a i kad stignem, to je trenutak. već slijedeći sam off! skoro da ronim u ovom ovdje na dah? do sutra ili nekog drugog dana...udaha...izdaha.ostajte mi dobro i kad niste dobro!

nedjelja, dan za obiteljsko druženje, kojeg u mom slučaju neće biti!
btw jesam li vam pričala o svom obiteljskom kutku? jesam, a sada ću ga malo i oslikati! u mom obiteljskom kutku su četiri generacije...moji roditelji, ja, moje kćeri i moja jedna unučica! ima tu i muževa mojih i kćerinih, ali ovom zgodom neću o njima. na koncu, oni su tazbina a ne obitelj. njih stičemo udajom a ne krvlju! roditelje ne biramo već ih zatičemo. oni su prije a mi poslije. djecu biramo (želimo, barem u mom slučaju) kako i koliko. unučad nam se događa voljom i željom drugih, naše djece npr, ali tu je onda potrebna i tazbina! pa tako nedjeljom, u nedostatku stvarnog druženja sa svojom obitelji (bilo da su pokojni, bilo da su tazbinska obitelj ili pak daleko. neki i ne žele druženje a tu činjenicu valja prihvatiti). jučer sam imala dan sjećanja na moju pesu. ali unatoč toga, čovjek uvijek nađe razloga za radost! pa sam je i ja tako našla jučer u par sitnica...pogledu na moj novi namještaj koji je više ne dobar s obzirom da sam ga kupila on line! pa sam se radovala današnjem susretu s unučicom (nakon osam mjeseci), koji je izostao! ne pristajem više na ucjene i odnose koji me troše. naprosto, maknem se od toga! trebale su za to proći godine da bi to mogla. sada mogu. čitam upravo danas kako je za produženi život i zdravu starost, osim hodanja i uobičajenih preporuka glede hrane, gotovo najvažnije druženje u starosti. pa su istraživanja pokazala da najduže žive ljudi koji se svaki dan druže s nekim! oni koji se druže jednom tjedno nešto manje, oni pak koji jednom mjesečno još manje...a oni koji se nikako ne druže (u stvarnosti, a ne virtuali) da najmanje žive! tako gledano, mogu pobrojati ovotjedna druženja (ponedjeljak, srijeda, petak, subota i nedjelja tj danas). dakle, od sedam dana družila sam se pet! bravo i pet za mene! kad nemaš obitelj, družiš se sa prijateljima. izađite iz svojih kutaka danas...jer nedjelja je dan za druženje!

prođe i godina od tog našeg posljednjeg dana. na mojim si rukama, najprije utonula u san, a potom posve otišla. vet branimir bio je tvoj posljednji dom. često onuda prolazim a i ova fotka podsjeća na taj dan. ni danas se nisam oporavila od tvog gubitka. imam dva braka iza sebe, djecu...i pregršt ljubavi, ali tvoja ljubav...naša ljubav bje drugačija, onako kako samo čovjek i pas mogu biti. 13 godina je puno godina i u mom životu. donijela sam te u kuću iz dumovca na rukama...imala si svega tri mjeseca. promijenila si mi život, ti si meni bila puno, ja tebi sve. kažu mi, uzmi drugog psa! nema drugih. glede toga sam ti vjerna, moja sara! koje li ironije, ispada da sam tebi bila najvjernija od svih u mom životu? ima jedan kutak u mom stanu u kojem su sve slike koje mi znače...djeca kao mala, potom njihova vjenčanja, pa unučica, pa moji muževi, moji roditelji...moja vjenčanja....ali najveća i centralna slika te moje obitelji (izgubljene i aktualne) je upravo ona, moja sara.
hvala ti. ha ha koje li ironije...osta mi ovaj nick kao podsjećanje na nju, moju dragu pesu!

https://www.index.hr/vijesti/clanak/spanjolski-podemos-od-regije-murcije-ov




isnost-o-kocki-gora-je-samo-u-hrvatskoj/2456226.aspx


"bravo HR!" nek smo bar u nečem prvi u evropi. strašno je to s čim sam se susrela još davnih dana. bila je to moja dugogodišnja firma. kad su počele kladionice u HR činilo se to kao i ostale igre na sreću. no, bilo je zanimljivo gledati iz prve ruke kako država nije odmah pripuštala svoju firmu u kladioničke vode? neki "važni" ljudi iz ministarstva su sve radili kako bi neki supersport, psk i ostali vrli kladioničari skupili vrhnje prije no što u sve to uđe država. jeste li znali da je dobar dio vlasnika tih kladioničara prije toga opelješio lutriju i time imao početni kapital za pokretanje biznisa? država umjesto da je koristila svoje mehanizme kontrole tijeka novca, ona je godinama držala lutriju podalje! i danas mi se čini da npr super sport ima veći dio kladioničarskog kolača nego li državna lutrija? koja to više nije. čak su nam i lutriju uspjeli prodati ovi mangupi hadezeovski! no, da me ne bi zatvorili jer širim "uznemirujuće informacije" ostvrnut ću se na onaj drugi dio omče koji kladionice nose u hrvata. postoji i jedan tim tamo u vinogradskoj koji se bavi profi (tore i društvo) klađenjem i ovisnosni o tome. naša mlada država dušu je dala za kladioničare tj. pušioničare. nakon ovog rata bila je rijeka ljudi koji su dobili velike mirovine i apanaže a nisu ništa morali niti mogli raditi. i umjesto da ih društvo tj država resocijalizira i prekvalificira i osposobi za neki koristan rad, država ih je gurnula u kladionice. imali su love i valjalo ju je negdje potrošit. ta ionako se sve opet vraća u državni proračun! jel znate da 50% od dobitaka od igara na sreću ide državi? da se vratim kladionicama...tek kad je HR lutrija ušla u taj biznis, počela je država uvoditi malo reda jer je lutrija bila konkurencija privatnicima. nažalost, najveći ceh tom državotvornom skupljanju novca platili su novopečeni ovisnici o klađenju. cijele obitelji su stradavale. jer, ovisnici o klađenju nisu morali jesti, ali su se morali igrati! pa su i prodavači poželjeli tako se igrati pa su počele sve češće pronevjere i rasula. preko noći bi napravili ogroman dug, ostajali bez posla, završavali u zatvoru? da ne govorim o mladima koji su postajali također sve veći ovisnici, iako je klađenje (kao i cuga i cigareta) zabranjeni za ove ispod 18.g. kako su obično kladionice nicale kao gljive posllije kiše i to uglavnom uz birtije, povećala se i konzumacija alkohola! brojke statistike su strašne, ali pollitičke garniture to ne brine. njima nije do ljudi, do obitelji...njima je do love koja se slijeva iz poreza od igara na sreću. godinama svi zatvaraju oči i nitko ništa ne radi da to promijeni. dapače, država je dopustila da kladionice rade i nedjeljom jer to je nasušna potreba obiteljskog čovjeka...nedjeljom otić umjesto po kruh, u kladionicu! a onda, i radnice moraju radit nedjeljom kako bi opslužile dotične "zaslužne branitelje" koji moraju nešto radit nedjeljom? i tako u krug...država ubire novac, taj novac onda troši na liječenje ovisnika i sve moguće potpore (braniteljima i inima) umjesto da se kockanje proglasi "persona non grata"! ne treba se zabranit, ali ne treba ga se niti poticati. jedino kaj je ova država napravila jest da je zabranila mlađima od 18 te instalaciju kladionica u blizini škole i sl. ponekad se pitam, jel se vi građani uopće pitate za kaj i koga ste instalirali u ovoj državi? i kome služi ta država? barem svake četiri godine?

p.s. sumnjam da će većina uopće i pročitati ovaj esej, ali što ćeš ja sam se potrudila napisati ga (članak je posve moj), potaknuta današnjim člankom u indexu o prvom mjestu HR u EU! oćemo li i ove prvake otić dočekat na svim trgovima?

ova cura je ostarjela na iskričavom weblogu, pišući svoj prvi osobni blog davne 2007.g....pa i danas! što je tko zaključio u ovih 16 let o "dotičnoj blogerici" tj meni, je posve njegov sud! ovaj blog je posvećen svima koji nemaju pojma kaj je blog i imaju problem sa pisanjem vlastitog bloga? dakle, moj plaćeni prostor i moj dnevnik. žao mi je što je nekima (da malo parafraziram, prepoznat će se) nije dopušteno komentiranje, ali kao što znate, iskrica blog daje tu mogućnost! kao i zaključavanje komentiranja! drago mi je da sam bila sudionica iskrica bloga (o kojem piše i wikipedija) svih ovih godina, gotovo od samih početaka!

Citat iz HR enciklopedije, što je blog:

“Blog (weblog) je mrežna stranica nalik dnevniku, koja sadrži priloge (tekstovne i dr.) jednog ili više autora (tzv. blogeri) poredane vremenskim slijedom kako su pristizali (najnoviji članci nalaze se na vrhu stranice). Blogovi mogu biti individualni ili kolaborativni, povezani u tematske skupine ili vezani uz domenu na kojoj se nalaze (tzv. blogosfera). Većina ih čitateljima pruža mogućnost stupanja u diskusiju s autorom. Primjeri blogova su mrežni dnevnici osobnoga karaktera, koji opisuju svakidašnje aktivnosti, doživljaje ili razmišljanja autora, dnevnici pojedinih manifestacija ili popularnih emisija, pojedini časopisi koji se distribuiraju isključivo u elektroničkom obliku (tzv. e-zine), tematski blogovi (filmske kritike, recenzije računalnih programa, poezija, priče u nastavcima, putopisi, politička promidžba).

Riječ blog (skraćeno od web log – web mreža, log (brodski) dnevnik)

“….U suvremenom društvu internet je postao medij kojim se odvija svakodnevna komunikacija.Blogovi, odnosno internetski dnevnici predstavljaju tekstualni medij u kojima autori periodično bilježe različite priloge o svakodnevnim temama.(cit. Iva Ravlić
Jezik i stil blogova,Završni rad, FF Osijek)”

Citat iz Wikipedije:
“Mrežni dnevnik, dnevak, mrežnik ili blog (anglizam, duži naziv weblog) je oblik objavljivanja informacija na internetu (web-u) te sadrži prvenstveno periodičke članke u obrnutom vremenskom slijedu - najnoviji članci nalaze se na vrhu stranice.”
“Blogovi mogu biti individualni i kolaborativni. Terminološki za sada nema dinstinkcije kao u engleskom jeziku gdje se termin weblog češće koristi za kolaborativne, a blog za individualne projekte. Mogu biti u obliku časopisa, tematski, osobni. Mogu biti povezani u skupine, tematski ili vezano uz domenu koju se nalaze - blogosfera.””
“Blogerska etika
Blogeri vrlo često nastupaju kao interesna skupina. Čest je običaj ostavljanja komentara, najčešće međusobne pohvale istomišljenika.

Šećer na kraju:

“Mogućnost vođenja bloga ponudio je servis Iskrica. Najstariji post koji se sada može pronaći na Iskrici datiran je na 21.03.2003. a samo puštanje servisa je koji mjesec ranije, s obzirom na to da s iskrica webloga nestaju postovi korisnika koji su u međuvremenu pobrisali profil. Servis se na Iskrici zove weblog, termin koji se u to vrijeme koristio sinonimno. Iz dosad poznatih podataka pretpostavlja se da je najstarija stranica ovog sadržaja u Hrvatskoj jedan korisnički Dnevnik, postavljen 2001. godine.”

i kad se ne svrši, dan može biti lijep! pa je tako već jutrom zazvrljao mobitel i najava da će sutra doći namještaj! onaj isti, koji sam reklamirala jer sam pogrešan kupila! pa će sutra doći ispravan a uzeti će pogrešan! veselim se što će mi vratiti 130 eura, taman za montažu! potom se javila kćer nakon osam mjeseci šutnje i poziva me na kavu! radujem se, iako ne očekujem ništa kao od većine kava! ha ha...slijed lijepih stvari završila sam (ne i svršila) prvim šparogama ove godine! ja ne radim fritaju s jajima već ih radim onak kulinarski, s vrnjem! mljac. volim si ugađati. aperitiv malibu, potom juhica od neki dan, fine šparoge s teletinom. za desert štrudlica koju sam si jučer spravila...jedna jabuka i jedna višnja! još jedan mljac! naučila sam brinuti o sebi i za sebe! konačno. i dan će biti sjajan još samo da mi se javi jedan čovo koji mi se obećao? valjda bu! sve u svemu, lijep dan što želim i vama!

btw hoće li ovaj blog ikad više biti ono što je bio? neće! jer blog čine ljudi a onakvih ljudi više nema. čak niti mene takve nema! tako je dobro sve više promatrati svijet a sve manje u njem sudjelovati! nemam ja više niti volje niti force. iživila sam se i nije mi žao! sve u svoje vrijeme. nažalost, neki nikad ne prožive svoje vrijeme ili ga nisu niti svjesni. žal mi je al to je njihov problem jer uglavnom nisu nit svjesni da imaju problem? uvijek je bilo pasa i karavana koje samo prolaze!
dakle, ja mogu napisati neki politički pamlfet. mogu napisati i neku ljubavnu crticu. mogu stavit i fotkice. a mogu i samo gluvarit ovdje. još uvijek. gdje je nestala kreativnost ljudi? nemušti ljudi svuda oko nas. dolazi neko novo doba i sretna sam što minimalno u njemu sudjelujem. nije to žalopojka, kao što rekoh naživjela sam se. ali, tužno je gledati nerealizirane i jadne ljude oko sebe koji nikako da se pomire s tim. svatko od nas se u nečem nije realizirao a bilo mu je bitno. i nije poanta u toj nerealizaciji, moć je u tome da to spoznaš i prihvatiš! mogu biti npr sasvim zadovoljan crv ako imam svoju malu jabučicu! dajte mi jabuka...da rovarim! ha ha...zabavno ovo kišno jutro. kako nečiji nebitak može biti moj dobitak? pa tako da danas ne moram po kiši tam kam sam namjerila. baš se pitam, ako postoji onaj gore kaj sve to vidi i zna, mora da se zabavlja poigravajući se s nama?