HIPOKRIZIJA

https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/najveca-zeljeznicka-nesreca-k

od-nas-dogodila-se-u-zagrebu-1974-poginulo-je-167-ljudi-40-ih-nikad-nije-id

entificirano-a-pljackase-je-policija-navodno-strijeljala-na-licu-mjesta-122

3270


pamtim taj dan kao da je bilo jučer! i točno znam gdje sam bila tog dana, 31.8.1974.g. kad sam prvi put čula za tu stravu. u tramvaju na potezu remize i savske ceste u rano jutro (oko sedam sati), svi su 31. kolovoza pričali samo o tome što se dogodilo prethodne noći. isprva nisam razumijevala ali sam shvaćala da je došlo do stravične tragedije. tada nije bilo mobitela da isti čas na mobu vidiš u prijelomnoj vijesti da je potres, nesreća ili neka druga katastrofa. tragedija kakvu ne pamti HR. ali sve novine su javljale o tome. žao mi je što o tome nisam baš imala prilike jučer čitati, čuti na tv? to je događaj koji kao i spuštanje na mjesec ili ubojstvo kenedya pamtimo gdje smo bili! jasno je meni da mnogi nisu bili nit blizu hrvatskoj nit zagrebu već negdje u pripizdini pa ne mogu nit pamtit, ali jadno je da ovaj paorski mentalitet koji vlada hrvatskom zna samo za događaje kojima su nedugo sami svjedočili a povijest kao da ne postoji? kažu da narod koji ne poznaje svoju povijest, prisiljen je ponavljati ju? pa ja na ovaj način podsjećam sve nas koji smo i tada bili građani i živjeli u metropoli, u hrvatskoj...da, bje to strašna tragedija i ne ponovilo se nikad. sva sreća ima na fejsu nekoliko grupa građana zagreba i u njoj su se ljudi prisjećali tog događaja. strašno je da su i tada (još gore nego danas) ti radnici, tj strojovođa radio 45 sati neprekidno i da je on skrivio nesreću. istina, i danas malo nevjerojatno zvuči podatak da je jureći vlak vozio 100 km znajući da hž vozi sporije od puža. šalu na stranu, jer toliki broj žrtava (osim rata) ne znam jel ikad ovdje zabilježen? nažalost, tolikim katastrofama svjedočimo svaki dan. ovo je samo moje svjedočenje jednoj takvoj prije skoro 50 godina!

U originalu, odnosi se na Austro-ugarsko carstvo, kojeg smo i mi bili dio stoljećima! Ali, ovaj moj zapis uglavnom nema ništa s tim K und K, već nečim posve drugim. Čista satira, nešto poput Charlie Hebdoa, ali nadam se ne s tim posljedicama? Dakle, red je da se posipam pepelom, iako je danas ergo javno napisao glede mene, citiram:
“….nikad samokritičnost
nikad escuse moi
nikad žao mi je
nikad zabunila sam se
nikad ništa od tog…”
Pa ću se ispričati na notornoj gluposti koju sam napisala! Citiram sebe:”… se drznula protuslovit jednom kumeku na blogu već desetljeće i nešto (moj prvi blog sa ovog nicka bio je upravo ergu posvećen...ha ha...zahvalna na tom)...a radi se samo o tome: svi gledamo isti svijet al ne vidimo iste stvari!”
U čemu je mea culpa? Pa u tome što sam u dotičnom citatu uporabila riječ kojoj nikako tu nije mjesto u kontekstu osobe (nika)! Radi se o riječi “kumek” koja je totalno neprimjerena. Naime, navedenu riječ čak nije moguće naći u hrvatskom pravopisu Anića, što me začudilo? Ali ju je moguće naći na internetu, cit.
”… pejor. primitivan seljak ili građanin koji ne može prikriti panonsko (zagorsko, prigorsko ili međimursko) seljačko porijeklo”.
Pa se ispričavam kako sam toliko mogla pogriješiti.
Umjesto riječi, kumek (koja je prispodobiva ovim sjevernim krajevima), trebalo je stajati “krkan”! Anić navodi cit.
“…krkan….pejorativno, sirov čovjek, divljak,primitivac, kulturno zaostao, sirovina.”

Žao mi je na ovoj nedopustivoj pogrešci u mojem metaforičkom i pejorativnom pisanju i etiketiranju! Priznajem, ima nešto ad hominem, ali moj škorpiončić voli uzvratit, osobito ljudima koji za klečavce kažu “…da je to samo demokracija…”?!

“ (pejorativ prema kasnolat. peioratus: pogoršan), riječ koja, uz svoje temeljno značenje, ima i značenje poruge, pogrde, prijezira (npr. temeljno je značenje riječi piskarati »pisati na mahove«, a njezino pejorativno značenje »loše pisati«; babetina je »velika baba«, a u pejorativnom značenju »neugodna brbljava žena«). Takve se riječi češće upotrebljavaju u svojem pejorativnom značenju. Augmentativi i deminutivi imaju često pejorativno značenje…)”

Da zaključim: Mea culpa, ali kako sve ostaje unutar K und K (kumek und krkan) carstva koje je stoljećima njegovalo podanički mentalit, nadam se da ću se provući kroz iglene uši? Naime, metaforičko (mišljenje) nikog ne obvezuje, osobito ne čitatelje da jednako misle? Nedugo je Dežulović imao jedno zanimljivo “sučeljavanje” sa predsjendikom države glede atributa i metafora, pa još neki dečki “Feralovci” ala Ivančić…reklo bi se, sloboda pisanja i razumijevanja da…”svi gledamo isti svijet al ne vidimo iste stvari”!

Izgleda da to jedino ne vrijedi za žene? A sad, silo nečista, tri koraka iza. Jer, tko je vidio na ovim prostorima da žena može ravnopravno razgovarati sa muškarcem? I tko je vidio da žena smije nosit ono što želi, reć što misli o istom tom muškarcu ili o drugoj ženi?

jedini blog koji sam danas htjela komentirat bje onaj sa zaključanim komentarima? kakogod, u očekivanju godota (da se spusti, ili dođe) u vidu kiše, skoro sam prošvikala. obećaju ti nešto a ti onda cijeli dan čekaš, čekaš i sanjaš...snatriš čak. a brus, od 16 prebacili na 21...pa ćemo vidjet oće li se ili neće...spustit? i nije mi do priče a neću nit zatvorit komentare...svak nek uživa u svojoj priči! može u smokvama a može i na smokvi. jednoć, nekoć davno otišla ja tamo ali kad sam vidjela kam sam zašla, brzo sam zbrisala. danas mi se nekak čini da je tamo bolje nego ovdje? jer, iskrica me definitivno više ne zanima. što ne znači da neću i nadalje biti tu. srbi imaju krasan izraz za to: gluvarenje! btw znate li gdje je u zagrebu kafić godot? ne bih nit ja znala da nisam tamo šljakala prije skoro 50 godina (tada se ipak drugačije zvao, pače mislim da je bila na tom mjetu buregdžinica...nadam se da sam dobro napisala). ajme, koliko vas niti nema toliko godina života? užasno me sram jer ja još uvijek nekako čekam i očekujem...godota! ako nikako, u vidu kiše!

https://www.index.hr/magazin/clanak/novi-trend-postaje-mainstream-na-intern
etu-parovi-bez-djece-pokazuju-kako-zive-zivot/2489830.aspx?index_ref=naslov
nica_magazin_ostalo_d



odgojena u tradicionalnoj obitelji, našla sam neki svoj put! koji sam potom nekoliko puta korigirala. dvoje djece i prosta reprodukcija bje moj moto. koji me koštao puno u životu. kao i moja sloboda. obje kćeri su se udale i prilično konzervativno gledaju na brak? možda stoga što su djeca razvedenih roditelja? kakogod, ja sam najveći dio svog života podarila djeci, kako materijalno tako i u svakom drugom pogledu! do njihove 26 godine bila sam im jedini oslonac tzv samohrana majka! kako sam već skoro 15 godina slobodna od brakova i djece, mogu nekako bolje procijeniti sve to što je bilo, kao i ovo što imam. susrela sam se sa dvije krajnosti u svom životu glede djece. jedna kćer je riskirala život i rodila dijete, dok je druga odustala od djece. obje su bile u riziku tako da razumijem odluku i jedne i druge. ali, nekako sam teže razumjela stav ove druge, koja nije željela imati djecu. nije bila stvar samo do zdravlja već upravo ovaj stav o kojem piše ovaj članak. i ona mi je dobrano argumentirala svoj životni stav nje i njezinog supruga. žive život punim plućima, ne moraju kupovati nekretnine, putuju po svijetu, voze se u najboljem autu (volvo), priušte si sve i sva. žive kao da će sutra sve proći. i kažu, ne razmišljaju o planeti i ostalim ekološkim pizdarijama (iako su ekološki vrlo osviješteni), ali ne brinu o svom potomstvu i što će mu ostaviti. jer ga nemaju i smatraju da je život ispunjen bez toga! malo me sve to iznenadilo i pomalo dotuklo jer sam zbog navedenog malo više preispitala svoj život? pa ja sam od svoje 23. godine života do svoje 55, dakle više od 20 godina gotovo živjela i radila za svoju djecu! kažu da dvoje djece košta koliko i kuću izgraditi! nije meni žao, jer ja i nadalje mislim da je najvrjednije od čovjeka stvoriti novog čovjeka! međutim, čitajući gornji članak i uvažavajući ono što mi je jedna kćer rekla (a gledam kako se druga pati sa jednim djetetom), sve više nekako mislim da imati djecu nije baš must have! mislim da je dobro ovako kako ti mladi ljudi žive, jer ionako smo uništili planet a stalno živjeti za druge i misliti na druge nije baš neka kvaliteta u životu! nije to egoizam već više praktičnost...živi ovaj jedan jedini život dok možeš i kad možeš, jer doći će vrijeme da nećeš moći. i ove priče o tome tko će te bedinat kad si u starosti, pa jasno vam je da to naša djeca neće činiti. ja im ne bih dopustila. kako starimo kao stanovništvo valjda će biti prioritet gradnja staračkih domova a ne vrtića. sve više mladih obitelji ima pesa, mačku ili kaj već a sve manje djecu! mi smo ih tako odgojili da su najvažniji (bili nama, pa su valjda i sebi)! kako smo nastali na ovoj planeti (neki kažu da smo došli) tako ćemo i nestati (otići)! meni jedino žao kaj od svih planeta u ovom našem sustavu jedino ova naša se baš zeleni u svemiru! kad nam ta takva lijepa i zeleno-plava nije dobra, koja će nam biti? o tome će netko drugi misliti sutra. meni ostaje da se još ova tri dana pečem kao u paklu, a nisam vjernik.

što učiniti kad je na kontinentu plus 366 stupnjeva u hladu? otići i okupati se negdje gdje je relativno najbliže? i nisam požalila. moji predragi lopoči i mjesto na kojem sam bila prvi put prije više od deset let, eno ih i dalje tamo. svake godine prek ljeta svratim tamo bar jednom ili dvaput! dva solidna restorana (danas jedna pastvra i teletina ispod peke) sa više no solidnom hranom i cijenama! hladovina, malo ljudi, bistra zelena voda puna lopoča! za poželjeti...puno zelene boje, ugodna voda za kupanje (mrežnica) koja osvježava za razliku od mora koje vrije! baš onak po mom ukusu! terasa restorana ponad rijeke...žubori u slapovima! pa eto malo dijelim s vama... uživajte, jer ja jesam!

svako jutro pri dotičnom bradu pitu popijem kavu, pa tako i jutros! pa sam to i uslikala da vidite kak se brad i ja družimo. istina, u tome nam pomogne neki DeLonghi, ali tko mari? kad sam svojevremeno vidjela tu reklamu rekla sam, moram si ga priuštit! a jutros moram čestitat i novim rekorderkama bloga! istina, trebalo im je gotovo tri dana da to postignu, ali bolje ikad nego nikad! dakle, curke (lana i patricia), sad ste izazov...drugima, iako iskreno ne vidim baš preveć smisla u tome? važnije mi je uvijek bilo smisleno komentiranje i razgovor nego napucavanje komentara? no, otkad sam na blogu to se brojalo. pa valja mi to zabilježit tko zna kad ćemo opet imat takvu priliku? kakogod, brada sam konzumirala a sad ću krenut u drugi razred (s unučicom) pa valja malo pripomoć sa knjigama, priborom i ostalim školskim pizdarijama. eh, kako je dobro kad si samo promatrač u sve više toga. kako podnosite ovu vrućinu? ja nikako..čekam konačno da taj kolovoz i cijelo ljeto ode...i sva ta rajetina na moru. rujan željno čekam! ali, još prije toga ću se barem jenput okupat na slapiću! treba se vratit sitnim malim svakodnevnim stvarima...use, nase i podase?

c/p
Pojam demokracije potječe od grčkih riječi demos i kratos. Demos znači narod, a
kratos vladavina. Demokracija je, dakle oblik vladavine u kojem vlada narod. Razli-
kujemo ju stoga od npr. autokracije (gdje je sva vlast u rukama jedne osobe ili uske
skupine) i aristokracije (oblika vladavine gdje vlada najviši sloj, odnosno plemstvo).
DA BISMO BOLJE RAZUMJELI DEMOKRACIJU, VAŽNO JE PROMOTRITI TKO
SVE ČINI NAROD I NA KOJI NAČIN NAROD VLADA?
Usporedit ćemo demokratski sustav kakav je postojao u Ateni u antičkoj Grčkoj, kako
bismo istražili razlike između tadašnje demokracije i današnje demokracije. Antička
Grčka naziva se klasičnom demokracijom jer je prva o kojoj postoji dovoljno podata-
ka o načinu primjene ideje vladavine naroda pa se danas najčešće ističe kao jedna od
prvih demokracija, iako postoje zapisi i o vladavini naroda u nekim ranijim manjim
zajednicama izvan europskog kontinenta.
KLASIČNA ATENSKA DEMOKRACIJA JE PODRAZUMIJEVALA IZRAVNU POLITIČKU
PARTICIPACIJU. SVI ATENJANI S PRAVOM GLASA MOGLI SU SUDJELOVATI U RADU
SKUPŠTINE TE TAKO UTJECATI NA ODLUKE KOJE ĆE BITI OBVEZUJUĆE ZA SVE
GRAĐANE. GLAS SVAKOG GRAĐANINA IMAO JE JEDNAKU VRIJEDNOST.
Izravno sudjelovanje građana u donošenju odluka zvuči dobro?
A što ćete reći kada čujete još neke podatke!
U Ateni je bilo jako suženo razumijevanje tko je sve građanin. Pravo sudjelovanja u
skupštini, odnosno pravo građanstva, imali su samo odrasli slobodni muškarci atenskog
podrijetla stariji od 20 godina, što znači da su iz mogućnosti upravljanja isključene sve
žene, robovi i slobodni doseljeni muškarci. Zapravo je u odlučivanju
sudjelovala samo manjina od ukupnog broja stanovnika i
samo je njihovo mišljenje bilo bitno, a odluke su bile
obvezujuće za sve zbog čega atensku demokraci-
ju danas više i ne možemo smatrati
demokratskim sustavom.
U PRAVO SUDJELOVANJA DODJELJUJE SE SVIM PUNO-
LJETNIM DRŽAVLJANIMA NEKE POLITIČKE ZAJEDNICE BEZ OBZIRA NA SVE RAZLIKE
KOJE POSTOJE MEĐU NJIMA, KAO ŠTO SU, PRIMJERICE, RAZLIKE S OBZIROM NA SPOL,
DOB, KLASU, IMOVINSKI STATUS, ETNIČKU PRIPADNOST, ITD. BUDUĆI DA VIŠE LJUDI
SUDJELUJE U ODLUČIVANJU, A I DANAŠNJE DRŽAVE SU VEĆE I IMAJU PUNO VIŠE
GRAĐANA/KI, DANAS BI TAKAV OBLIK IZRAVNOG ODLUČIVANJA BIO JAKO TEŠKO IZVEDIV.
Redoviti izbori i mogućnost promjene vlasti trebali bi poticati predstavnike da vode
računa o interesima demosa, a ne o svojim partikularnim, sebičnim interesima.
Upravljanje naroda u predstavničkim demokracijama ne sastoji se, dakle, od
neposrednog upravljanja, već građani vladaju tako što prvo biraju, a zatim i nadziru
izabrane predstavnike.
Zato su u suvremenim državama demokratski
sustavi predstavnički. To znači da građani ne
upravljaju izravno, već biraju svoje predstavnike
na koje prenose pravo upravljanja zajedničkim
poslovima zajednice u kojoj žive. Izabrani pred-
stavnici odlučuju o važnim pitanjima, a njihove
odluke obvezujuće su za cijelu zajednicu.
Pritom bi izabrani predstavnici trebali voditi računa o interesima građana koji
su ih izabrali, odnosno, kako sama riječ kaže, trebali bi predstavljati građane.
Upravo u tome leži izazov demokracije.
Suvremene demokracije nazivaju se liberalnim demokracijama
upravo od riječi “libertas” koja znači sloboda. Liberalne
demokracije su utemeljene na vladavini prava i zaštiti prava
pojedinaca. Pojam vladavina prava označava sustav političke
vlasti utemeljen na poštivanju ustava, zakona i drugih
propisa, kako od strane građana, tako i od samih nositelja
državne vlasti. Svi zakoni, drugi propisi, kao i postupci
nositelja vlasti moraju biti u skladu s ustavom i utemeljeni
na zakonu. To znači da određena prava i slobode osobe,
primjerice pravo na život, nitko ne može dovesti u pitanje.
Tu se suvremene demokracije opet razlikuju od klasične jer
klasična nije poznavala ograničenja većinske volje.
SUVREMENIM DEMOKRACIJAMA
Žene su u Hrvatskoj,
odnosno tadašnoj Jugo-
slaviji, ostvarile pravo
glasa 1945., u Švicarskoj
1971., a u Lihtenštajnu
tek 1984. godine.
Kako osigurati da ti predstavnici čuju glas građana?
Međutim, i sami Atenjani su u jednom trenu počeli uviđati da neke pogrešne odluke naroda
kasnije ne mogu biti popravljene. Na primjer, kada je netko osuđen na smrt i pogubljen, to
nije bilo moguće naknadno ispraviti. Stoga u suvremenoj liberalnoj demokraciji ljudska
prava i slobode ne smiju biti ugroženi čak ni kad većina građana to želi.
Suvremene demokracije ne čine samo demokratske institucije, nego ih prvenstveno
čine ljudi. Demokracija podrazumijeva demokratske načine ponašanja ljudi: odbi-
janje nasilja, toleranciju, solidarnost i društvenu suradnju u svrhu ostvarivanja
zajedničkih ciljeva.
“Istinska demokracija je ona koja dopustivim sredstvima,
isključivo nenasilnim, brani slobodu svoju, odnosno slobodu
svoje zemlje, i napokon slobodu cijelog čovječanstva.”
Mahatma Gandhi
“Demokracija je ideja života u zajednici.”
John Dewey
Pitanje ostaje koja su to prava i slobode? Ta su prava najčešće
ugrađena u ustave suvremenih država te tako štite prava i slobode
pojedinaca, a vlast mora donositi zakone u skladu s njima. Budući
da kao građani sudjelujemo u odlučivanju, važno je da poznajemo
Ustav naše zemlje te ljudska prava i slobode, čime se opet vraćamo
na važnu ulogu obrazovanja, ali ne samo obrazovanja za
činjenice nego i obrazovanja za kritičko mišljenje i sudjelo-
vanje u donošenju odluka.
Taj pristup snažno potkrepljuju načela slobode i jedna-
kosti. Kako bi demokracija opstala, nužno je postojanje
demokratskog građanstva koje će samo konstituirati i
stvarati svoju slobodu i poredak kojeg priznaju. Kako bi
građani to mogli, potrebne su im odgovarajuće kompe-
tencije, između ostaloga i sposobnost političkog pro-
suđivanja i poznavanja procesa donošenja političkih odluka
te tolerancija u smislu prihvaćanja različitosti i poštivanja
ravnopravnosti i dostojanstva svih ljudi.

Serge Gainsbourg & Jane Birkin - Je t'aime...
Link

TORBA s imenom Jane Birkin je najskuplja na svijetu, ali pitanje je koliko ljudi koji ne prate modu znaju za tu činjenicu i koliko im je uopće bilo zanimljivo prije njezine smrti.

Iako je filmska publika voli i poznaje, netko tko nije poznavatelj britanskih klasika kao što su Blowup ili Smrt na Nilu (da ne ulazimo u opširnije štivo) vjerojatno nije upoznat s njezinom glumačkom karijerom, iako je bila izuzetno talentirana u tom području.
Univerzalni jezik (ili dva)

Ipak, najuniverzalniji od svih jezika ponovno se pokazala glazba jer čak i da je netko živio pod kamenom proteklih pola stoljeća, i pod tim kamenom morao je čuti pjesmu Je t'aime... moi non plus, stoga je Jane Birkin poznata barem po glasu, ako ne i po izgledu.

Velika je greška ne poznavati Jane po izgledu, ali vratimo se glasu. Kao što je glazba univerzalni jezik, isto se može reći i za seks, a teško da postoji pjesma koja je upečatljivije spojila te dvije univerzalnosti i koja je više napravila na polju probijanja tabua zvanog "fizički odnos dvoje ljudi" nego što je to 1969. (simboličan broj, nema što) spomenuti duet učinio.

Drugi član dua je naravno Serge Gainsbourg, taj svestrani francuski umjetnik s (pre)visokim pretenzijama za koje su se svi pitali što to Jane vidi u njemu s obzirom na to da ga standardizirana ljepota nije baš krasila, ali postoje i stvari važnije od lijepe vanjštine, evo na primjer baš ova pjesma.
Bijesni muž

Koja je to snažna emocija povukla Jane da snimi svoje najprepoznatljivije djelo? Ona najjača - ljubomora. Naime, Serge je već 1967. snimio verziju pjesme Je t'aime... moi non plus u duetu s Brigitte Bardot, ali ju je na nesreću Brigitte, a na sreću Jane, njezin tadašnji muž zabranio i ona nije ugledala svjetlo dana u tom izdanju.

Serge i Brigitte su snimali u maloj staklenoj kabini, svjedoci kažu da je bilo "teškog pettinga", a zabilježeno dahtanje to i potvrđuje, međutim kada je za to saznao gospodin Gunter Sachs, rekao je da ne želi da javnost čuje njegovu ženu kako izgovara vulgarne riječi i doživljava vrhunac, već će to sačuvati za sebe.

Serge Gainsbourg možda nije znao kakav hit ima u svojim rukama, ali je znao da jednostavno nema šanse da ne pusti u eter ovu stvar, izjavio je kako je to prva ljubavna pjesma koju je napisao i apsolutno mora biti objavljena. U međuvremenu se počeo zabavljati s Jane Birkin, ali nije joj odmah predložio duet.

Jane je čula kako zvuči izvedba njega i BB, izgovorila "so hot" i rekla Sergeu da želi snimiti s njim pjesmu jer ne želi da on to ponovno radi s nekim drugim.

Pristao je jer se u takvim situacijama mora pristati i nastala je pjesma koja traje 4 minute i 20 sekundi, nema previše različitog teksta kroz svoj tijek, ali ima udisaja i izdisaja Birkinove koji su raspalili maštu cijele Europe bolje nego što bi to bilo koje riječi učinile.

Od zabrane do vrha ljestvica

I onaj niz stihova koje oboje izgovaraju na pravi način upotpunjuje dojam, otprilike se nije štedjelo s riječima, svako slovo i svaka riječ odnosi se na orgazam, vrlo je bitno što se nisu trudili biti suptilni u svom prikazu.

Trenuci poput "Ti si val, ja golo otočje, dolaziš, dolaziš i završavaš između mojih bubrega" (dosta je to zvučnije na francuskom) doprinijeli su tome da pjesma bude zabranjena u Španjolskoj, Švedskoj, Brazilu, Portugalu, Italiji itd., da u samoj Francuskoj nije smjela biti puštena na radiostanicama prije 23 sata, a u Britaniji se dogodila zanimljiva i donekle paradoksalna situacija da je upravo zbog eksplicitnog sadržaja zauzela dva mjesta na UK top listi najprodavanijih singlova.

Naime, prvo ju je objavila izdavačka kuća Fortuna, onda se povukla s izdanjem zbog negativne reakcije časne britanske javnosti (ima li časnije?), pa ju je kuća Major Minor Records preuzela. Ipak, Fortunino izdanje nije stiglo nestati s tržišta prije nego što ga je publika gladna erotike razgrabila, tako da je zauzelo svoje mjesto pri vrhu liste najprodavanijih, a istovremeno je MMR-ovo stupilo na scenu, tako da se dva tjedna pjesma Je t'aime... moi non plus pojavila na dva mjesta top liste.

Jedinstven slučaj, a ničeg jedinstvenog nema u činjenici da ju je i Vatikan bacio u loš glas (zna Vatikan napraviti takve stvari), međutim to je kao i uvijek samo doprinijelo popularnosti pjesme, a sam Gainsbourg je izjavio kako je Papa "najbolji PR kojeg je mogao zamisliti".
Britanka izgovorila najsenzualnije "Je t'aime"

Bio je to i prvi "broj 1 hit" na stranom jeziku u Britaniji, a bio je i broj 1 manje-više u svakoj europskoj zemlji u kojoj je uopće objavljen. Englezi, naravno, većinski ne znaju jezike koji nisu engleski, tako je danas, tako je bilo i krajem šezdesetih, ali nije teško pogoditi zašto nisu imali problema sa slušanjem baš ove pjesme i zašto je i tamo postala toliki hit.

Već spomenuta univerzalnost jezika fizičke ljubavi bila je dovoljna, a naročito je značajno što je u pitanju baš francuski jezik (fizičke ljubavi) jer to je dodatno stvorilo sliku na Otoku kako se preko La Manchea događaju neke stvari koje su rizične, uzbudljive i koje pomiču granice više nego što su to šezdesete godine čak i na njihovom području uradile.

I tako je "Je t'aime" jedne Londončanke postalo najsenzualnije "Je t'aime" od svih "Je t'aime" koja su se do tog trenutka čula, a svakako i od tada. Jedno "Je t'aime" da zavlada svima ostalima.

I zvoni i danas, više od 50 godina nakon što se prvi put oslobodilo sa zvučnika u restoranima, frizerskim salonima, taksijima širom Europe i okrenulo muzičku scenu naglavce na tako prost i jednostavan način.

Činom koji je danas manje tabu nego tada, ali koji će uvijek ostati dovoljno tabu da pjesma Je t'aime... moi non plus izazove reakciju slušatelja istog trenutka kada se pusti. Nikakva torba niti filmovi to nisu u stanju napraviti, i zbog toga su ove 4 minute i 20 sekundi centralne za lik i djelo Jane Birkin. A veliki su to lik i djelo."

https://www.index.hr/chill/clanak/4-minute-i-20-sekundi-ciste-erotike-koje-
su-sokirale-i-vatikan/2480120.aspx?index_ref=naslovnica_chill_teme_i_koment
ari_d

"...štovan(a)i, meni je sve jasno! " dovoljno je pročitat njezin današnji blog i shvatit tj. eto razloga zašto ja ne zalazim na njezin blog nit ona na moj. reklo bi se nebo i zemlja! sva sreća da sebe nikad, al baš nikad i ni u čemu napisanom na blogu nisam prepoznavala (kao ženu koja čini što čini, al ne zna što čini)! tako bje u prvoj polovici stoljeća, a bome bit će i u drugoj polovici. no, unatoč toga imala sam i puno previše osvajača, udvarača i ostalih...ača! veza, brakova i ostalih muško ženskih slatkih, slasnih, slanih i gorkih okusa! no, kako reče davno netko, ukusi su različiti i o njima se ne raspravlja! tek toliko glede "prave" žene! naprosto još uvijek uživam u toliko toga...sebe radi! čak i kad njemu ugađam, ugađam sebi..potaman toliko koliko! a navedene ženske smicalice i upute su mi poput "promućkaj i prolij" ! no, upravo zbog te male razlike (živjela, al nije ona iz filma) nas dvije i jesmo "zajedno" na iskrici i blogu! ja, stoga što nemam svog partnera (koji me prihvaća takvom kakva jesam i ja njega takav kakav jest) i između ostalog ovdje ga tražim. ona, zato što ima svog partnera (ako imaš partnera koji ti je dostatan tada on ispunja sve svoje i tvoje potrebe, želje, mantre i ostale antre) i ovdje ga "ne traži"!

(autor bloga: mai_sarai 12.12.2012.)

(komentari)
m: si dobro?
ajd, nadam se da ću ti s novom godinom biti manja inspiracija :P


mai:
jesam m..i nisi mi uopće inspiracija! naprosto, kako dopodne baš i nisam (osobito ovaj mjesec nisam uopće) na netu dopodne, u ovo doba pročitam kaj je bilo. a kad pročitam tak nekaj kaj si ti napisala, nemrem ostat ravnodušna. kak nisam mogla komentirat tamo, a ručala sam, neću sad povraćat! bilo bi šteta...al da mi je muka od takvih ženskih zapisa, jest! no, proći će me vrlo brzo...vani je ipak minus 10! a kad si vani na minus 10 uru vremena prođe te volja za bilo kakvu šoru, čak i ovu virtualno tekstualnu!

Men je isto, još u djetinjstvu, jedan Ač bio junak. Feri iz Pavlove ulice.
(dudhaimurvimorus, najbolji bloger ever)

dalje,komentari samo mai:
meni to bje...tonček (i točkica.. e. kostnera)


i tako da popričam malo sama sa sobom! ne volim nedorečene priče! dakle, nije da i ja nisam imala veze i bivala tu na blogu, dapače!

bilo je to čak u više navrata...trajalo je i nekoliko mjeseci! eto, i ova potonja priča od šest mjeseci veze bila je vezana mojih čestim pisanjem na blogu!

čak i jedna koja je trajal godinu dana...cijelo vrijeme sam pisala na blogu!
one koje su trajale po par mjeseci...hm...njih neću nit spominjati! podrazumijevalo se da ja neću otić sa bloga!

but, ima jedna bitna stvar! svi ti moji partneri su znali da ja pišem na blogu! pače, čitali su ga..ponekad i komentirali (oni koje sam upoznala na isrkici)!

i tu nema prijepora, dapače, često sam ih molila da pročitaju moje blgoove! zašto? pa stoga što sam često tim blgovima i njima pokušavala nešto reći. ono što nisam uspijevala face to face. ili me nisu čuli, ili nisu marili...ili...blog je bio pravo mjesto da im poručim!

moram priznati da je blog često bio razlogom i za prijepore, ponekad i neku svađu?

no, uvijek je osnovna misao bila ta (to sam im i rekla) dok god sam tu, znači da me ipak ne okupira moj partner dovoljno! to znači da ne vjerujem u dotičnu vezu i da ona nije dobra! da joj nešto nedostaje!

ne jednom sam znala reć...kamo sreće da odem s iskrice i bloga! nije to nikakva ovisnost, to je naprosto...nada!

dok god postoji i najmanja nada da ćemo ovdje sresti onog koji bi nam pružio sve što nam je dovoljno...ili bar osjećaj da nam je dovoljno, mi smo tu! ta zašto se onda stalno skidaju odavdje neki ljudi...odu zauvijek. ili se vrate nakon završetka neke veze!

dakle, nije nemoguće biti ovdje i imati partnera...tu je božićnica pobrkala lončiće! btw pitam ju kada je ona zadnji put imala vezu? ne pitam je za sexualnu, već onu...čovjeka m. i čovjeka ž.?
za mene je veza partnership...dakle, kad imam partnera s kojim sam (ako je to dobar relationship) onda mi ne treba štaka...jer svi prijatelji i razni sajtovi su tada...štaka! jer ne ispunajvam se i ne realiziram kako treba,. o tome je jako puno i dugo pisao e. fromm...njegovo umijeće ljubavi je abeceda ljubavi! ne samo muškarca i žene!

mnogi nikad nisu niti osjetili što je pravi relationship između muškarca i žene? jedno je otić popit pivu sa frendovima, ili ženskama otić u šoping s frendicama...ali to ne činiš zato što ti nije dobro s partnerom ili zato što ti je dosadno s partnerom. to činiš samo zato što je kulturno i uobičajeno imati i ine odnose. iako su poznati mnogi intelektualci (tipa sartra i njegove simoen) ili mnogi, mnogi drugi intelektualci (poznati francuski par, gdje se on ubio nakon što mu je surpuga u 78. g. života umrla od bolesti...pravi romeo i julieta...pisalo u vjesniku..ali, avaj tko odavdje je ikad, nikad čitao vjesnik) kojima je partner bio važan ne kao štaka, već kao njihov produženi ego...njihovo tijelo...kao pljesak dvaju dlanova! no, o tome mogu pričati samo oni koji su takav istinski odnos prošli...imali? znate, jedno je udati se, roditi, imati djecu, jebati se...etc..sve su to tako uobičajene radnje. istina, mnogi se i ožene iz ljubavi (i sama sam bila ta) but, imati odnos kao nešto sveto....kada ti je drugo biće važnije od tebe samog...ne zato što ga voliš, već stoga što bez njega ti nisi onaj koji jesi ili možeš biti)...ha ha...obično krpa nađe zakrpu! no, krpanje mi nikad nije išlo...još manje štepanje! kako ono tkanina tako nit ovo...sexualno!

dakle, m..ovo doista nema nikakve veze s tobom...to je više moj obračun s njima! svima onima koji imaju odnos čovjek s čovjekom al površan do bola! a zašto? samo zato što onaj drugi bez bola...tako boli! reklo bi se a čemu, a komu samoranjavanje? ta lakše je gluvarit (srbi imaju tako dobre izraze), ne osjećat, hinit da osjećaš...kitit bor na badnjak al ne imati bor u sebi! i zato m, sve one tvoje žene koje si pobrojala u blogu mi idu nakurac! jer, ti se nisi eksplicirno ogradila od takvih! samo si se zapitala...kak su naše bake, majke etc...a nisu imale sve te priručnike? i ti mi nisi uopće bitna, ponavljam se! a nije mi nit bitna ta pojava...života bez života! ovlaš ju dodirujem...vani je hladno, ovdje toplo...ja u iščekivanju godoa...više promatram nego li što živim. no, tko zna...možda i vega dočeka da ja imam stalnog partnera? naime...kao što sam odlučila svaki put da nešto neću, tako možda jednom odlučim i da nešto hoću! no, kao što reče moj trenutni dragi (bar u pokušaju)...tada to nije zanimljivo! bar ne zadugo!

jer, da se vratim suštini...mog i najcrnjeg vraga mora sresti i moj partner! jer i to sam ja! dakle, često moj hyd nije ono što bi partner želio, ali on postoji i valja ga uvažavati! moje bloganje unatrag dugo godina već je samo nastavak mojih davnašnjih razgovora sa sobom! prije su to bile male crne bilježnice u kojima sam pričala sa sobom! sada je to blog. no, kada sam imala sugovornike, partnere (često, puno, intenzivno, ali gotovo uvijek nedovoljno) nisam imala potrebu za pisanjem! to je kao munja i baterija! puni se no, kad se napuni...valja se isprazniti! moju intelektualnu glad teško su pratili...nije to možda bila znanstvena, nije bila često nit suvisla...još manje uobičajena...ali često nedokučiva, nedohvatljiva...uvijek neuhvatljiva!


takav totalitarni odnos..kako duha tako i tijela...sraz bih rekla čak...vrlo je naporan. pogibeljan i poguban! no, predivan je osjećaj uvijek iznova...ko feniks se obnovit, ponovit...hm...uglavnom su mi ljudi govorili da sa mnom nikad nije dosadno! iako su ljudi upravo dosadni, nezanimljivi...nemušti...osobito u svom skrivanju svega navedenog! no, ipak ih volim slušat, gledat, više promatrat...možda stoga što nisam postala novinar (kroničar) ostala sam kronična (sanjalica)!

i da zaključim..unatoč svega, što me toliko bilo...kao da me nije bilo! recimo da bi ovaj citat meni dragog čove mogao reći sve:

ZAKLJUČAK
( moj obračun s njima)

Poslije svega što je napisano nije potreban nikakav zaključak, jer se on nalazi jedino u procesu ovog razmišljanja. Svi odgovori koji su ovdje dani pa čak i onaj glomazni sistem koji bi trebao da nas obrani ili barem zaštiti-samo su jedna mogućnost za snalaženje u labirintu iz kojeg ipak nećemo izaći. Strast da dođemo do odgovora više je znak beznađa nego nade.
Ni ja ni moj čitalac nemamo, dakle, Raskoljnikovljeve sreće. Ostali smo u tami i jedino svjetlo koje nam je preostalo nisu zaključci i upute, nego pitanja i dvojbe. To bolje. To je najbolja garancija da se naša moralna savjest nikada neće pretvoriti u pravedničku svijest koja se zadovoljava ili skrušenom ispoviješću i pričešću (čije posljedice ne traju dulje od pola sata, ili predantnim, gotovo činovničkim ispunjavanjem svojih dužnosti (koje su bez ikakve dublje svrhe) ili kombinacijom jednog i drugog. Mi nismo jednom za svagda iskorijenili esencijalizam/totalitarizam iz svoje svijesti i svojega bića, jer to nije moguće. Kritička ili radikalna negacija bilo kojeg arhetipa (a pogotovo esencijalističkog) jest tijek bez kraja:bdijenje i tjeskoba.
Pišući ovakve tekstove čovjek često misli s nelagodom i drhtajem: trebalo je živjeti drugačije. Koračati šumama, šutjeti i voljeti. Zašto nastavljamo govoriti kad znamo da nas svaka riječ udaljuje od istine koja kao da živi jedino u šutnji? To nije prikletstvo zanata jer se ovaj drugi izlet u totalitarnu svijest ne nalazi u predmetu koji je bio zadan ovom zanatskom (stručnom) studijom. To je prokletstvo nade da ćemo pronaći govor koji će biti sličan šutnji. Kakva varka, kakva umišljensot.
Želio bih da moj čitalac zna da se iza svake ovdje napisane riječi nalazi pitanje o smislu pisanja. Možda će mu to dočarati stupanj samodiscipline i upornosti koja mi je bila potrebna. Hrabrio sam se govoreći: idi do kraja, treba dovršiti započeto, a kada dovršiš, vrati se neizvjesnosti iz koje si krenuo. Sada, sam tu, na početku novog puta, u još većoj nedoumici nego što sam bio kada sam na taj put pošao. Ostaje mi jedino da se ispričam onim čitaocima koji smatraju da sam previše govorio o sebi. Od njih se rastajem s onim riječima što ih je Jorge Luis Borges uputio Leonori Acevedo de Borges:
“Zapisujem ispovijest koja će istodobno biti povjerljiva i javna, jer ono što doživi jedan čovjek doživljavaju svi ljudi.“ (S.L.)

c/p

autor:Hrvoje Klasić (rtl)
15.8.2023.

ŠTO SLAVIMO ZA BLAGDAN VELIKE GOSPE?

/ Povjesničar razotkrio licemjerje velikog broja vjernika: 'Mislite da pretjerujem? Pronađite nekoliko katolika i postavite im ova pitanja'

Odgovore 'ispitanika' bi bilo dobro dostaviti njihovim župnim uredima i vjeroučiteljima
• U katoličkom tjedniku kojeg zajedno izdaju Zagrebačka, Splitska, Sarajevska, Riječka i Zadarska nadbiskupija prije nekoliko se godina pojavio članak s naslovom „Hrvatska nije sekularna država“. Iako autor teksta, ujedno i glavni urednik spomenutog tjednika, ipak ne tvrdi da je Hrvatska teokratska država, on upozorava da bi hrvatsko društvo i politika trebali vjernicima, kao „ogromnoj većini“ stanovništva, prestati nametati sekularizam. Zanimljivim logičkim akrobacijama isti je ustvrdio da izdizanjem sekularizma iznad religije sekularisti postaju građani prvog, a pripadnici religija drugog reda.
A da Katolička crkva i katolički vjernici u posljednjih trideset godina u Hrvatskoj nisu građani drugog reda mislim da ne treba posebno dokazivati. Ustvari, mislim da je situacija upravo suprotna. Dovoljno je pročitati tzv. Vatikanske ugovore između RH i Svete Stolice kojima je Katolička crkva na tlu Hrvatske dobila nevjerojatne privilegije. U skladu s tim ugovorima u svim svjetovnim školama postoji konfesionalni vjeronauk, pri čemu vjeroučitelja ne bira škola nego Crkva, ali mu plaća ne ide iz crkvenog nego državnog proračuna. Treba li spomenuti da isti ugovori štite i financijsku netransparentnost poslovanja Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i da omogućuju privilegiranost svećenika pred zakonom. Drugim riječima „sekularist“ i župnik osumnjičeni za prevaru, pronevjeru, korupciju ili u najgorem slučaju za zlostavljanje pred zakonom neće biti jednaki. Suprotno tvrdnji autora spomenutog članka „sekularist“ će redovito ispasti građanin drugog reda.
Povod za pisanje ovog teksta je državni praznik Velika Gospa, jer između ostalog i državni praznici pokazuju da Katolička crkva i katolici sigurno nemaju drugorazredno mjesto u hrvatskom društvu. Po važećem Zakonu o blagdanima Hrvatska ima više katoličkih nego svjetovnih praznika. Evo katoličkih: Bogojavljenje (Sveta tri kralja), Uskrs, Uskrsni ponedjeljak, Tijelovo, Velika Gospa, Svi sveti, Božić i Sveti Stjepan. A evo i svjetovnih: Nova godina, Praznik rada, Dan državnosti, Dan antifašističke borbe, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, te Dan sjećanja na žrtve domovinskog rata (ujedno i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje). Dakle, Katolička crkva : „sekularisti“ 8-6. A zamislite tek taj omjer kada bi navedenim praznicima dodali i sve neradne nedjelje, koje su, da se ne pravimo naivni, proglašene neradnima ne kako bi se pomoglo radnicima, nego kako bi se dodvorilo Crkvi i vjernicima (čitaj: glasačima).
Religioznost kao sigurno utočište za neznalice i licemjere
Propustio sam naglasiti na početku pa ću to učiniti sada. Doista nemam ništa protiv katoličanstva, a pogotovo kršćanstva. Kamo sreće da sam okružen s više ljudi koji na probleme u društvu i na odnose među ljudima gledaju poput Isusa Krista ili apostola Pavla. Kamo sreće da kršćani koji me u „ogromnoj većini“ okružuju ljude ne cijene i dijele po boji kože ili imovinskom stanju, da im je oprost draži od osvete, i da prije kritiziranja tuđih postupaka najprije preispitaju vlastite. Ne kažem da nema i takvih, naravno da ima. Neki od njih, čak i svećenici, redovnici i časne sestre, su mi i dobri prijatelji.
Međutim, bojim se da je religioznost odavno postala i sigurno utočište za neznalice i licemjere. Jer, uvjerio sam se u nizu situacija da velik broj vjernika ne čita temeljne tekstove vjere i ne zna osnovna načela vjere koju ispovijeda. Što je loše. Ili čita i zna, ali svjesno čini upravo suprotno. Što je još gore.
Najbenigniji primjer neznanja, a rekao bih i licemjerja opet je povezan s državnim praznicima. Nije li licemjerno proglasiti najvažnijim danima u godini datume za koje, ne ateisti, nego i (pre)velik broj vjernika (katolika) ne zna zašto ih uopće i zašto baš na taj dan slavimo?! Mislite da pretjerujem? OK, pronađite nekoliko katolika u vašem okruženju i postavite im ova, ako su odslušali nekoliko godina vjeronauka i primili svete sakramente vjerujem jednostavna, pitanja:
Što (sve) slavimo na blagdan Bogojavljenja? Zašto rođenje Isusa Krista svake godine slavimo na isti dan, a smrt i uskrsnuće svake godine u različitu nedjelju? O čemu nam govori blagdan Tijelova, i zašto i njega svake godine slavimo na različite datume? Koja je razlika između blagdana Svih svetih i Dušnog dana? Tko je bio (sveti) Stjepan, tj. zašto je u njegovu čast 26. prosinac proglašen državnim blagdanom?
Ali, prije toga, prvo ih prigodno upitajte što točno slavimo na blagdan Velike Gospe? Odgovore „ispitanika“ bi bilo dobro dostaviti njihovim župnim uredima i vjeroučiteljima, a onda i saborskom odboru zaduženom za predlaganje državnih praznika."

p.s.
dućan je zatvoren, idem opet piti kavu!

nije da nisam (kažu da nije ispravna dvostruka negacija) sinoć pročitala ponešto od inkriminiranog, ali u sitne sate kada dođoh doma nije mi baš bilo do iskrenja! odvikla sam se kasnonoćnih izlazaka a sinoć se nađoh u situaciji (lošoj) da sam ostala do fajrunta i došla doma iza ponoći. nažalost, kako me izlazak ne bi koštao 2x7 eura, odlučila sam odslušati čagicu na šalati do kraja. i dobro da me nije strefilo? obično odem prije ponoći kad počnu puštat kuruzu, ali nisam mogla vjerovat da to tako zgleda. i gledam te ljude usred zagreba kak su se raspojasali na halida, rozgu....pomozite mi jer ne znam koji su, ali jako dobro znam da mi se diže (ha ha) kosa na glavi! neću više o toj grupi ljudi koji su dotepli iz behe i sa sobom donijeli "glazbu" koju jesu, ali kad već spomenuh dizanje, da se malo pozabavim i onim sinoćnjim ovdje? svi mi imamo svoje kaveze u koje smo se mahom stavili sami, ili smo dopustili drugima da nas stave! pa onda iz tih svojih kaveza gledamo šareni svijet koji promiče kraj nas? posegnemo, ponekad, ponešto, no kako smo u kavezu teško možemo doprijeti do nekih ljudi, životinja ili stvari koje slobodne bivaju vani, nadohvat a opet tako nedokučive? ja sam ovih dana, osjećajući se napuštenom....zamisliste kaj, od svog limenog ljubimca, shvatila po ne znam koji put, svoj kavez! jer, nakon 30 i više godina, ostah bez svog auta, svoje slobode! i onda sticajem okolnosti, izašla iz tog svog kaveza i ušla u jedan drugi, meni važne osobe i shvatila kako je moj mali kavez bio pičkin dim prema njenom? danas, nakon pet dana boravka u njenom kavezu imam takav dobar osjećaj svoje slobode...ups kaveza...jer je ona izašla iz svog kaveza! moj boravak od pet dana u njenom kavezu učinio je ogroman korak...kad jedan čovjek iz jednog kaveza krena ka drugom čovjeku u njegovom kavezu...pa se sretnu vani! habucibe je prastari bloger i ne znam što bih mislila o njegovom pisanju? ponekad je ponešto i bilo smiješno, štosno....ali ovo sinoć nije nimalo simpatično. poslati sve žene u kurac nije baš čin junaštva. netko je dobro rekao da je to čin očaja! toliko je očajnih muškaraca na ovom mjestu koje sam sretala dugi niz godina. i sinoć kad sam bila na toj čagici, cijelo veče sam pogledom tražila neko solidno da ne kažem zgodno muško (koliko to uopće može biti i muškarac i žena nakon šest banki)? i znate što, (sad ću ja ko haby)...odite vi muškarci u *urac! nije lijepo ali je nužno, jer tko zna...možda ovo moje slanje u *urac potakne barem jednog da se promijeni? kad ćemo izaći iz svojih kaveza? kako? s obzirom da je blog uglavnom vremešan (iako mi se sviđa što je konačno živnuo i što općimo...haha makar verbalno) mislim da uglavnom nismo svjesni svojih ne(mogućnosti) i da nam nisu drugi krivi...žene muškarcima a muškarci ženama! sami biramo svoj kavez i pogled iz njega. reče mi frendica sinoć da sam, dok sam čagala na podiju, nakon što sam otišla...ostao moj miris parfema koji koristim i da je cijeli podij mirisao! da, kenzo jungle-elephant...pa ću i vama pustiti malo đungle by creedencea...i trčite, trčite što više...a možete i korakom kako bi izašli iz svog kaveza! možete uključiti i brojač koraka...poticajan je! možda dođete do satisfakcije?

Link

Link

Baš sam ovih dana pokušala objasnit da doći i nadoći nije isto? Pa koristim ovu priliku (ima ih puno koji nikako da nadođu) objasnit glagol nadoći koji sam upotrijebila u slučaju naslova (sva sreća imam šuštavi tj papirnati pravopis i klaićev rječnik za razliku od wikipedi koja je najčešće tako nemušta):

“gl. svrš., prez. nadođem, imp. nadođi - dići se u odnosu na prethodni nivo (npr. voda i sl.); nabujati; nakvasati (o tijestu); naći rješenje za neki problem, dosjetiti se.”

Dakle, radi se o tome da se netko dosjeti i shvati i dođe na viši nivo a ne da dođe nekamo!
nekako me i fejs ovih dana podsjetio na jedan tekst (kako moj zapis tako i knjigu koju sam tada čitala) koji mi je opet danas prilično aktualan unatoč protoka vremena!

c/p

"Gotovo istovremeno kad me on ostavio, ostavila me i frendica (ovo prvo bje stoga što je ljubav prestala, ako je ikad i bila, a ovo drugo bje zbog ljubavi u nastanku) dohvatila sam knjigu S. Micela: može li ljubav da traje? Uz talijanske makarone i dobar bolognese (nisam ja kuhala) dobro sam potegla neki domaći istarski teran. Uz neki naribani talijanski sir sve je bilo gotovo savršeno? Osim što je ljetni solsticij kada najduži dan zove u najdužu noć! Moja prethodna noć...i ona prethodna prethodne bje ispunjena žarkim sexom.! Vaša će biti večeras...uz kockice, zastavice i potoke pive? Vi trenutno uzivate u svojoj jebacini a ja svoju analiziram? Pa zašto i kako ljudi ostvaruju odnos...vezu? Zašto je još uvijek najveća slabost današnje misli, pretjerano pridavanje značaja onome što znamo u odnosu na ono što još ne znamo.? Kažu da navika ubjja sex.zelju. Ali kako se voljena osoba pretvara u naviku? Ha ha zanimljiv odgovor"navike su veoma korisne kad je riječ o meh.poslovima poput pranja sudja i zuba ali su pogubne kad je riječ o vezama. Vjerojatno svi mi pretvarmo u odredj.mjeri one koje volimo u navike...ali smatramo nepostenim...kada netko nas smatra navikom. Pretvaranje u naviku koje često i uvijek umanjuje romanticnu ljubav... im predstavlja zaštitnu degradaciju, obranu od ranjivosti koja je svojstvena romant.ljubavi. i zašto kad više nema veze, ima sexa? E sad...ima toga toliko...da ću nastavit citat...i pisat.Morti mog slijedećeg partnera uspijem naučit da je sloboda samo još jedan izraz za situaciju u kojoj nemamo sta izgubit(citat). Ali prije no što ode tj prije no što dodje. Meni je uvijek bilo žal izgubit ljubav nakon što sam ju teško stekla? Ne možemo nikog prisiliti da nas voli...to je dar bozji. oni koju su u bjekstvu i vjeruju da je sreća stvar zemljopisa, ili klase,boje kože... teže da negdje odu.sve vrijeme dok bjeze ne napušta ih osjećaj melankolije koji se krije kao kamičak u omiljenim udobnim cipelama...Ili kao veliki trn uskracenosti emocionalnog priznanja koji nam je ušao pod kožu. Duševna patnja je uvijek tu da nas upozori da bjezimo od samih sebe (S.K)...tko zna može li? Svaka sigurno ne...ali koja da, pisat ću vam...sutra! Gutljaj vina...tekma? Pojma nemam...sve su me želje ostavile i tako je ugodn!Necu čak nit zvijezde gledati iako rekoh da hoću? Komu? Čemu? I da volim povremeno oskrnavit fejs sa malo privatnosti i intime. Ta kako biste onda (kad nema kockica) pekli kokice i gledali...tudje živote?"

nema više kokica (trenutno niti kockica koje iskaču iz tv ekrana) i bambusa! odrekoh se koječega. možda sam stoga i nadošla u svoj život?

Ti bi još volio? Još uvijek sanjaš ljubav i zanos! A moje sve ljubavne priče su završile! S tobom? Možeš tako godinama ić od ljubavi do ljubavi, s ljubavi na ljubav. A onda jednom odustaneš. Odeš. Ne možeš više, jer ne želiš! I onda počneš uživati u lijepim malim stvarima života kao što su nečija zaljubljenost u tebe! Nije loš osjećaj ali zna biti naporno? Ili uživaš u zajedničkim izletima i druženjima. Ručkovima. Seks može biti jako dobar ili pak loš, gotovo da ti je svejedno! Nema drame. Krojiš sastanke i rastanke kako tebi paše. Radiš prioritete u životu i slažeš ljude u vrstu…najbliži, bliski…i svi ostali! I nemaš grižnju savjesti, jer vidiš i znaš da i takav (bez duše) daješ više nego li većina s dušom! Gdje si se izgubio? Zašto? Kad ti ljubav svaki put donese toliko patnje i boli, čak i više no što možeš podnijeti, zastaneš! Kad ti trebaju godine da se oporaviš, ne i zaboraviš, već naprosto potisneš i počneš opet samo živjeti a ne i voljeti, shvatiš da je trenutak ljubavi i sreće satkan od milion suza i patnje, dana, mjeseci, godina! I kažeš sebi: no more! I tako živiš, day by day! I svrate mnogi u tvoj život i svi oni ištu nešto, ali ti shvatiš da ne išteš više ništa do li malo smijeha, neku toplu ruku, neki fini ručak, neki dobar izlet…buđenje uz nekog. Može li to bez ljubavi? Može! Nije isto. Nema one force, onih ushita i krila, onih jecaja u zagrljaju strasti. Nema više niti priča u kojima si posve inn! Ali nema ni svega onog drugog kada ljubav mine. Nema zalupljenih vrata, napisanih oproštajnih pisama, razvoda, pas mater i sl. Miran razlaz…bilo mi je lijepo, bilo mi je drago, ne bih više, nemojmo više etc etc. Je li to ljubav s predumišljajem? Daješ se onoliko koliko misliš da treba i da je dovoljno! Jer nitko ne zaslužuje, ne više, već…. Nada! Niente! Zero! Kakav je život s tim? Dobar! U ovim godinama zadovoljan si dobrim. Čak i ne znam što bih s odličnim jebačem? Kuharom? Tipom koji me želi voditi na putovanja po svijetu, npr Kubu? Postoji li uopće stvorenje s kojim bih htjela biti dulje od sedam dana? Davno već mi je jasno da bih željela imati nekog svog…neko biće s kojim se razumijem, s kojim mogu pričati priče, ne radi priče već istinski. Voljela bih se i maziti od vremena do vremena. To uključuje i seks i buđenje uz nekog. Ali…ali…kada i koliko mi paše! Kako uskladiti sve te svoje potrebe i želje s nečijim tuđim? Teško. Svi mi funkcioniramo na način da volimo ugađati sebi. Uglavnom tako i funkcioniramo da smo sebi prvi i jedini! Djecu apstrahiram jer uglavnom su u ovim godinama negdje drugdje! Tko ostaje osim nas? Mi sami! Svatko gleda sebe i svoje porebe…pa kad mu se ide u kino, zove nekog. Pa kad mu se pije kava zove nekog. Pa kad mu se ide u šetnju ili na ples…zove. Neki pišu pjesme pa tako zovu i prizivlju? Neki crtaju i glume dvorske lude, pa prizivlju? Neki naprosto šute i skrivaju se misleći kako je neisticanje nazanimljivije? Svi mi funkcioniramo kad mi osjetimo poriv za nešto! Ok, ponekad i nas zovu i traže i pitaju nekaj. Dobro je kad se to poklopi i s našim interesom i voljom, ali često je drugačije. Tko je važniji? Mi ili oni? Jasno je tko! I sad se opet vraćam na ljubav. Što je ljubav? Traženje naših interesa i sebe samih u drugima! Ako nam se to u velikom postotku posreći i nalazimo, sretni smo i dešava se ljubav! No, kako to obično biva u ljudskim odnosima, najprije primjećujemo kompatibilnosti a onda post festum izranjaju različitosti. Pa one rastu, pa one prerastu nas same! Razlaz. A ja sam odlučila razići se i prije susreta! Dakle, mogu biti s nekim tko ne ište ljubav, tko nije priljepak i ne traži simbiozu. Volim svoje interese, sklonosti…volim svoj život i teško da ga želim i mogu mijenjati! Mogu li prihvatiti nekog sličnog? Mogu. S vremena na vrijeme! Zadnji zajeb je bio u tome što, kad sam srela jednog takvog s kojim sam imala puno zajedničkog pomislila kako bi to moglo biti to the end? A nije. Više niti to ne mislim. Naprosto ne planiram dulje od dan ili tjedan, ali zato si taj dan ili tjedan posve isplaniram i uživam u svakom trenutku! Ta organizacija lijepih dana i sadržaja gotovo da mi je postala opsesija. Nije mi više gotovo niti važno s kim već što? Iako ovo što normalno uključuje s kim, jer ne može biti bilo tko!
"A onda, odjednom, izabereš šutnju. Više nisi zainteresiran da te razumiju, da budeš prihvaćen, zaštićen, shvaćen. Samo se želiš osjećati dobro u svojoj koži i ne dopustiti više nikome da te uznemirava, gazi tvoje osjećaje, stvara kaos .. Ponekad je tišina slamka spasa, u svijetu u kojem svi vrište i sude." (n.a)
Ovaj citat me nekako uvijek vrati k sebi…I tu sam kraj sebe. Odem danas do groblja (imala sam još jednu Anu) i završim nakon dobrog prigodnog korabljarskog ručka, na palačinkama! Na Sljemenu, kod Grofice! Volim kad me netko koga znam više od deset let, ugodno iznenadi! A i Grofičine palačinke su za svu preporuku. Volim i sebe iznenadit, iako mi neki spočitavaju da iznenadim neugodno? Ugodu sve više ostavljam sebi! Svakom prema zaslugama.
p.s.
bacam i jednu fotku od ovih dana kad sam mimohodno i u prolazu, ko prava ribica, iskočila iz svoje rutine i okupala se, zagrlila jednog magarca (tribunjskog) i vratila se u svoje more (prilično je gorko, ali uvjeravaju stalno da trebamo govoriti da je slatko?). Ovaj tekst je napisan negdje prije dva mjeseca netom što sam prestala pisati tu i kako se odmorih od svog premiuma. Nažalost, nedaju mi natrag mai? Zanimljivo, tekst je danas bolji nego tada. Meni barem, a vama kako drago?

iskočih kao ona ribica iz vode, iz svoje rutine! burne noći, ali ne zbog sexa već zbog "tamburanja" iz donjeg kafića noću do 3 ure! pa onda boravak u neklimatiziranom prostoru na moru? gdje toga ima danas? a ima. čovjek (prijateljev prijatelj) ima kuću na tri kata u centru, stara jezgra, grada, s pogledaom na kafić ispod, pa me pozvao da mu četiri dana pravim društvo! a ja se poželjela okupat, pa požalila? gradska vreva tijekom dana i taj pogled iz sobe mogu podnijet. ali kad dođe noć, ajme meni! nemreš zatvorit vrata od balkoa jer je kao kuhalo, bez klime, a kad otvoriš nemreš spati od buke! i tako tri dana. a jutrom te budi zvono sa crkvenog tornja koje ti je ponad glave! normalno, buđenje i zvonjaka u sedam uri ujutro! pitam se ponekad što nas godi da ponavljamo greške u životu? pa tako ja već skoro 30 godina ne idem na more ljeti! gungula, rajetina, svuda kamo kreneš...kafić, dućan, plaža...ma nemreš proć! i još k tome nepodnošljiva vrućina . jedino mi je pasao zagrljaj mora a inače, mozak na 220W! i sad ti uživaj? istina, bio je jedan krasan restoran na moru, terasa...osjećaj kad jedeš jadranske lignje i fino te hladi vjetrić! e to je bio gušt. istina zagrlila sam i jednog magarca (tribunjskog) a vodička obala i šetnica je tlaka. u povratku, lučko u drugom smjeru ka moru kolona do bosiljeva? jbt ne bih išla na more u tim uvjetima da mi netko plati! a jutros, moja kavica, moja rutina...istina u zegeju je jebeno, klima radi veći dio dana...uobičajena kava sa frendom! rekla bih, stanje redovno ko i svako ljeto. nadam se da mi neće više pasti na pamet otići (makar i na par dana) u srpnju i kolovozu na more? to je čista glupost, ali ponekad valjda moramo učinit glupost da bismo znali razlikovati normalu!
a evo, malo sam se (su me) i uslikala!

ovu noć sam sanjala kako trčim i bježim! a onu noć prije kako se borim. ta borba je bila tako snažna da sam se probudila u jednu uru i svi mišići su me boljeli, toliko je to bilo stvarno? morala sam popit nešto da mi se mišići opuste da bih mogla zaspati. jutros razmišljam o tim morama i jasno mi je! svi su me ostavili! jučer mi kćer s unučicom šalje fotke sa norveških predivnih fjordova! i uživaju oni tamo. pa mi kćer druga danima slala fotke sa putešestvija francuskom...od provanse do monte karla! jedna frendica me malo malo pa nazove s mora! ja nju ne baš. a druga je danas otišla na more! treća je tamo već danima i ne znam kad se vraća? tako obično biva ljeto u mene. nigdje nikog. ja nikako da se ljeti zaputim nekud na more. a nemam koga tko bi samnom npr negdje u šumu i planine? jedino tko mi ostao ovih dana u zagrebu je moj dragi frend s kojim ionako jedino kavu pijem! kaj bi on ošo samnom npr večeras na samoborski festival slušat z. kovačićek? no chance! ima ljudi koji godinama svaki dan isto! i imam svog bivšeg...ne bih s njim opet nešto? dovoljno je bilo neki dan na classicu! valjda zato i takvi snovi...pale sam na svijetu? nije baš neki osjećaj...uvuče se čovjeka neki strah...biti stalno sam! a ja to jesam već desetljećima. tu i tamo zađe netko u moj život, onak...u prolazu! poneki, kao ovaj prošli zadrži se i koju godinu (2,5), ali sve u svemu, tak je kak je. a ja nikako da konačno prigrlim tu svoju samoću. još uvijek se nadam da ću imat nekog...da me zagrli, da mi uskoči s nekom kunom kad mi zaškripi bojler npr...ili da ću imat s kim šetat, otić na ručak, neku čagicu ili koncert. uglavnom i kad ih je bilo, nije ih bilo! stalno sam birala (pogrešne) ljude koji me nisu mogli pratit. ili nisu imali iste interese ili kapacitet? no problem je u meni....meni je uvijek bila dovoljna (neko vrijeme) sama misao da imam nekog i da je uz mene. čak i ako nije bio i bilo svega toga kaj sam trebala...nekak sam se šćućurila i durala. normalno, iskala sam ja svoj komad kolača. ali kako je on obično izostajao (ili sex npr), običavala sam otić. ili su oni otišli prije mene, na čemu sam im zahvalna. ne sjećam se kad sam (ako ikad) bila zadovoljna s nekim onak 80%. matematika je neumoljiva...tako precizno izrazi omjer datog i dobivenog! eto, nedjelja je još uvijek valjkova...prokleta! kad nemaš obitelj nemaš niti nedjelju. a dojadilo mi skupljat svoje s jednog kraja svijeta (ili grada) na drugi? snovi su jedno, a sanje nešto posve drugo. iako povremeno budna sanjam, svjesna sam da mi ostaju samo ovi snovi (ne baš lijepi). no, nije loše znati gdje si kako bi znao i kamo ideš. ja, kak veli đuro, definitivno u pičku materinu! još malo i puni krug je gotov (prošla sam ja više od tri četvrtine)!