HIPOKRIZIJA

da još malo koji dan iskoristim premium pa žvrljam ovdje iz gušta! i objavim komentar kod slovka kao blog, koji je izgleda srž i smisao postojanja hrvata zadnjih 30 let!
...nejdeju hrvati na cestu osim poradi tekmi i odličja! samo zlato, srebro i slično što sja! normalno, ne poradi odličnih matematičara, kajakaša i slične stoke sitnog zuba već samo poradi "teških" nogometaša! nekako se onda svi osjećamo zaslužni za njihove milione ak smo s njima na ...cesti! od početka rata naovamo ostalo je jedno cca 500 tisuća ljudi bez posla (mislim na one koji su nešto stvaralli i proizvodili)! danas imamo 300 tisuća zaposlenih u javnim i državnim službama (pri tome ne izuzimam višak zaposlenih i nepotrebnih u policiji, vojsci, zdravstvu i sličnim službama od interesa) koji nikako da dođu na cestu? no bilo koja vlada koja dođe morati će upravo to učiniti....ili oni van na cestu (tj država u propast) ili nepotrebni uhljebi u prekvalifikaciju i... marš raditi! o tome da ih nemre niti silovanje djevojčice natjerati da npr izađu na ulicu da ne govorim? nije slučajno što godinama već zadar je "grad slučaj" ali kad se pogleda pozadina svega, zadarski arnauti (arbanasi, albanci) imaju rigidan stav prema ženama, vjerski su jako isključivi i gle posljedice...godinama siluju mlade cure? reklo bi se ništa čudno? no, čudno je što mi ostali ne reagiramo i šutimo na takve gnjusobe? ne prozivam nikog niti brojim krvna zrnca (iako je i ovdje bila jedna ružna rasprava glede silovanja koja su se događala u podstrani prije 5-6 godina) ali zanimljivo da u zaostalim dijelovima RH ima daleko više ubojstava žena, silovanja i premlaćivanja! a nama dobro? a meni dobro! jesen je predivna u maksimiru, mnogi "zagrepčani" nemaju niti pojma da postoje tolika maksimirska jezera, jedna divna "ježeva kućica"...restorančić usred šume sa domaćom klopicom! danas idem na koncert klasične glazbe (besplatan ulaz) u N.Z.....u programu će biti i meni najdraža stvar, summertime (porgy i bess)....znam, reći ćete i iskrica je besplatna, i vaš kafić uredno čitam...al mu se ne pridružujem! nisam čoporativni tip. meni to ne smeta, a nadam se niti vama? ako da, promijenite to pa i vi postanite individualac? jer, ja ću teško u čopor! istina, vukovi te štite od napadaja i nasrtaja drugih, al te jednako tako i rastrgaju ako i kad se ukaže prilika? ja radije sa štitom il na štitu (kak reče jedan grkljanin)! i da, ako vam se čini da sam vas prozvala...jesam! mora netko biti i savjest bloga?

Link

Siluj hrvatski!

Kako piše Slobodna Dalmacija, sedam mladića iz “okolice Zadra” mjesecima je silovalo maloljetnu djevojku koja živi u istom mjesto u kome žive i silovatelji. Sedam monstruma iz “okolice Zadra” sustavno je uništavalo život jedne djevojčice, policija ih je privela, roditelji i rodbina su ispred policijske postaje prosvjedovali zbog uhićenja njihovih najmilijih, sudac istrage Županijskog suda u Zadru Ivan Marković pustio ih je na slobodu.

Ništa od ovoga nije u hrvatskim medijima PRIJELOMNA VIJEST. To sve govori o Hrvatskoj danas. Lijepa Naša je odvratna, bešćutna zemlja puna nasilja i nepravde. Ženomrzačka do boli.

Da smo normalna zemlja premijer bi se očitovao na ovu temu. Da smo normalna zemlja ministar pravosuđa rekao bi nam da Članak 123, stavak 1 Zakona o kaznenom postupku govori u kojim se slučajevima uhićenik može pritvoriti.

Istražni zatvor se određuje zbog mogućnosti bijega
Zbog utjecaja na svjedoke i oštećenike
Mogućnosti ponavljanja djela
Kad su okolnosti djela tako teške da bi moglo doći do uznemiravanja javnosti

Naravno da bi nam ministar pravosuđa, uzimajući u obzir činjenicu da ovaj zločin jest “uznemirio javnost”, bar onu normalnu, morao objasniti zašto su silovatelji na slobodi.

Sve bi to tako trebalo biti da ne živimo gdje živimo. Nitko nije digao glas zato jer smo eutanazirani. Sve dosadašnje vlasti zlostavljaju nas već gotovo trideset godina, mi koji nismo zločinci patimo od kolektivnog posttraumatskog sindroma. Zato će nas i ovaj zločin koji normalnim ljudima ledi krv u žilama ostaviti hladnima.

Možda će neko udruženje za zaštitu žena dignuti glas, naša skockana borkinja za ženska prava sigurno će nekome dati izjavu, premijer će šutjeti, ministar pravosuđa… Bože, koliko mi se gadi, gadi, gadi, gadi čitati ovakve vijesti, sjediti doma i biti nemoćna.

Koga briga što ja pišem? Je li mi lakše kad napišem ovakav tekst? Kao, digla sam glas, ipak sam rekla? Rekla sam, pa što?

Ja sam baka, ja sam nona, ja imam UNUKU. Ja imam unuku koja živi u ovakvoj Hrvatskoj. Ja imam unuku koja će uskoro izaći sama iz kuće i krenuti na neko druženje. Ja imam unuku koja će na nekom tulumu upasti ekipi u oko jer ima smeđu kosu, kratku suknju i zelene oči. Ja imam unuku koju će ekipa, zato jer živi u Hrvatskoj, „okolica Zadra“ nije jedini prokleti hrvatski kraj, silovati.

Ma, ne morate mi vjerovati. Nema tog suca istrage čija bi me odvratna odluka uznemirila. Nema tog hrvatskog suda pred kojim bi moja unuka pričala svoju priču dok bi joj se silovatelji cerekali u lice. Nema tih “roditelja i rodbine” koji bi me uvjerili da je moja unuka kriva jer nosi kratku suknju i ima zelene oči.

Dragi moji, vjerovali vi meni ili ne, ja sam toliko luda da bih, da sam na mjestu none one djevojčice, sve te monstrume pobila. Ma, sprašila bih im metak u glavu. Doduše, kad sam na tu temu pričala s ocem moje unuke i kad sam mu rekla što bih učinila da se mojoj unuci tako nešto dogodi, on me smirio.

“Nona, vaša unuka ima oca. Ne kupujte pištolj.”

ne bih se ja natjecala s fotkom sa krelcetom da nije stara sedam let sa istog ili sličnog mjesta ko i ova jutarnja krelčeva? tribunj...neko proljeće i eto ti prekrasne fotke! ali poanta nije na fotki (priznat ćete, moja je bolja) već u ježincima! ja sam upravo danas bila tako bodljikava! kad se borim za neku pravdu, izginut ću. pa sam tako danas pohodila sud u karlovcu! kaže vrhovni sud da može detaširani (izmjestiti) svaki predmet na neki drugi sud ako je ovaj naš, zagrebački, zatrpan. a jest! a kako mi je već tjedan dana auto u kvaru (čeka red kod majstora, i bome dočekat će ovaj petak) morala sam u dotični karlovac na sud vlakom odnosno busom! pa tram pa bus...pa eto mene jutrom ranim (ustala se ranim jutrom u pola šest, ko milena) u karlovcu na kavi! kako nemam običaj kasniti, normalno da sam najprije osmotrila gdje ga dođe dotični sud (pitala policjota, jer to je najsigurnije), i taman uz tržnicu pekara mlinar! pa opet pitam (mi selaki kad dođemo u grad pitamo ako kaj ne znamo), gdje je najbolja kava u kojoj birtiji na tržnici! bingo. mislim, nisam ja pogodila već se birtija zove bingo i ima najbolju kavu! a sud je prava sprdačina! došao neki odvjetnik (po punomoći) i kao i obično nema pojma! al ubere lovu i pinku za taj dolazak na sud...što više dolazaka više pinke. pa bi on vještačenje (tužitelj je PBZ tj AE) iako je dug uredno plaćen u cijelom iznosu još u siječnju 2018.g. jbt ja sam mogla bit i pokojna, ali jok...ne odustaje ne banka već javni bilježnik! u ovoj lopovskoj državi moš platit dug al može te još ganjati tko se sjeti i tko hoće? pa kažem ja gosponu sucu, znate, zahtjev za ovrhu je predan sudu 2 mjeseca nakon što je dug plaćen, tak da j.b. nije dostavio vjerodostojnu ispravu. jer, nemreš reć za dug koji je plaćen da nije plaćen, jer to nije vjerodostojno! i tako zasula ja suca hrpom papira,dokaza..ovim...onim...sudac pomalo zbunjen...umjesto da on vodi slučaj, ja malo malo pa nekaj imam za kazti! a odvjetnik lupeta...nema pojma o datumima koji su bitni, uopće ne kuži o čem pričam...odvjetnička i sudska posla u ovoj jadnoj državici koja je servis javnim bilježnicima! i rekoh sucu, nebum više dolazila...a čovo se složio samnom da mu mogu sve napisat! i bum...i bum se pozvala na presudu EU suda o istoj takvoj nekoj stvari...gdje jasno kažu da sud sudi i presuđuje a ne javni bilježnik! svuda u evropi osim u ovoj jebenoj rvackoj, gdje je sudska mafija u sprezi s javnim bilježnicima. zato i imamo 300 tisuća ovršenih, a ne zato što ne žele platit dug već stoga što se bilježnici moraju obogatit! imam još jedan sličan sud (ovdje se radi od 300 kn pretplate za HRT koju nisam htjela 6 mjeseci plaćat iz protesta a onda sam ipak sve platila) sa pok. HANŽEKOVIĆEM,! i to bum se sudila...do smrti! takva sam vam ja...za pravdu bum zginula! žal mi je kaj sam ovu prekrsnu fotkicu zlorabila za moje bodlje danas...ali dobre sam volje. jako čak! em sam hrabro ko sančo pansa (don kihotov štitonoša) danas odala karlovcem u potrazi za busevima...em će mi aftek konačno bit gotov nakon 15 dana...sve u svemu, unatoč ježovoj muci (fenomenalaj je taj strikan oliti špiro špula ili kako već) jurišam dalje! bravo ja!

p.s. izgleda da ipak nekaj ne štima s fotkom...no riješit ću ja to valjda, muke mi ježove? u vidu linka ako ništa...bitno da se vidi sva ta ljepota!


Link

svi nekako danas spominju savršenstvo na blogu, pa evo da i ja postavim svoje današnje savršenstvo! jedino kaj me muči kaj ja savršeno nesavršena nemam pojma kak se zove ovo cvijeće, iako je na omotu pisalo: lisiantus? oduševilo me...bijelo-ljubičasti cvjetovi čije boje prelaze jedna u drugu...kakav sklad pa se nekak sve sramim kak sam ja to tak nesavršena mogla dobit tak krasan buket (jedva sam ga strpala u oveću vazu) a samo sam dečka (u pokušaju) pozvala na ručak! pastrve u vreći s povrćem...kolači iz amelie, koje mi je donio dečko, savršen kolač.... baš savršeno pristaje uz ovo učestalo spominjanje savršenstva na iskrica blogu danas! sve u svemu imali smo savršeno nesavršen dan! možda je tajna upravo u tome...družiti se za objedom, prošetati uz savu, otići u kino...plesnjak...izaći iz virtualnog svijeta! mi koji to možemo, to i činimo! normalno, dan u stvarnosti čine i ostale nesavršene stvari ali o njima se obično šuti? o njima ću pričati sutra!

ponukana nekidan percetovom opaskom na mom blogu o tome (kao kletvi) da: uživaj u samoći, današnjim slovinim zapisom o lažima; predrasudama koje se zdrni jako trudio sabrati ravnomjerno muško/žensko, što je poptuni promašaj...jer ljudi su (žene a i muškarci) ipak nešto drugo, potom đusinim blogom o prijetvornosti i ljudima koji nisu dorasli...pao mi je na pamet ovaj uvod u knjigu pod gornjim naslovom kao spasonosna rečenica i postulat u životu: Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima!
c/p
"Ovaj filozofski roman vrlo je brzo postao bestseler, a na Zapadu je proglašen japanskim književnim fenomenom – jedan filozof i jedan pisac udružili su znanje i vještinu kako bi odgovorili na mnoga egzistencijalna pitanja u obliku dijaloga između filozofa i mladića, formi podučavanja poznatoj od Sokratova vremena. Filozofske se ideje oslanjaju na teorije Alfreda Adlera, jednog od trojice velikana psihologije 19. stoljeća. Iako su Adlerove ideje manje poznate od Freudovih i Jungovih, itekako su aktualne i primjenjive te nam mogu pomoći da preuzmemo odgovornost za svoj život i pronađemo svoje mjesto u zajednici stvaranjem uravnoteženih međuljudskih odnosa. Možemo li živjeti bez potvrde drugih? Možemo li biti sretni bez obzira na okolnosti? Je li tijek našeg života u našim rukama? Određuje li nas prošlost ili tek naša težnja prema ciljevima u budućnosti? Na nježan i razumljiv način ova knjiga nam pokazuje zašto se često vrtimo u začaranom krugu svojih negativnih uvjerenja, nesigurnosti i ponašanja zbog kojih ne napredujemo te pokazuje kako ponovno vratiti uzde svog života u vlastite ruke. Ona će vas podučiti da je za sreću potrebna hrabrost, za ljubav i zajedništvo individualnost, a za promjenu – svjež pogled na život."

IMATI HRABROSTI NE SVIDJETI SE DRUGIMA
Autori: FUMITAKE KOGA I ICHIRO HISHIMI

otužnog li bloga! nisam (nisu) izmislili neko drugo, bolje mjesto...pa ja ko po nekoj navici, ko onaj slijepac koji ide istim putem jer mu put pokazuje bijeli štap, pijanac koji pamti put do kuće po opipu i koljenima, koliko je puta posrnuo? utabanom stazom! kažu da su slonovi dugovječna i jako pametna bića, sisavci! put kojim oni prođu, prolaze generacije...prije i poslije! oni koji se zagube...ili izgube, ne kaže se zabadav...slon u staklarni! biće je skrenuo (ne u glavi) sa svoga puta? iako mislim da je nekoć ovdje upravo bila staza slonova a onda je neka budala izgradila staklarnu! pa se sad čude čemu ovim putem prolaze slonovi? a oni znaju da je to njihov put! špajz servis, češki kristal i ostale gluposti...zadržite za sebe! no pasaran!

da se i ja pridružim večerašnjoj slikovnici, iako slika nije uopće bila bitna! ona je samo lajtmotiv!
glazbeni zavod, svečani koncert povodom međunarodnog dana glazbe(ali i hrvatsko natjecanje mladih glazbenih umjetnika papandopulo) ...neki vladimir krpan, neven frangeš i david gazarov-klavir! potom majstori goran končar, violina, saša nestorović, saksofon, david grigorian, violončelo, lela kaplowitz, vokal, gitare primož grašič i mario mavrin! prekrasan spoj classic and jazz.
ruku na srce izvrsno su se spojili klavir i čelo, izvrsno violina, sax i klavir...ali meni je ipak ponajbolji bio duo klavir i sax...d. gazarov i s. nestorović (telonius monk: i mean you)
poslastica za uho, praznik za oko...i da, o da...bilo je jako puno ljudi! zamislite, ima nas kaj ne kričimo na tekmu dinamotkotigaznam ili na thompsona i ruke u zraku na mišu kovača! jebeš ti nas takve nikakve! drugi put ću zakeljit takvo što...znak raspoznavanja, noge i ruke u zraku! nadam se da opet nikom ne smetam svojim drugačijim zapisom, iako sam se trudila biti u trendu...slika je tu!

Ha ha... Reklo bi se u sridu! U međuvremenu uživam u mirovini i većina toga kaj sam opisala u ovom postu davne 2015.g. na fejsu, me ne muči... Ali dijelim ga i ovdje, zato što ipak i dan danas jako točno opisuje i prispodobuje većinu muškog roda! Čast izuzecima

muškarci su zame dno hranidbenog lanca. no, začudno je to da poradi takvih likova veći dio svog života provedeš upravo u potrazi za dotičnima i po mogućnosti čak i za....suživotom? danima sam odgađala uključivanje grijanja jer sam se nekako zaledila pa mi pasalo i tih 18 u stanu? danas sam konačno upalila grijanje al ne znači da sam se otkravila? osim možda samo za pisanje? često sam vani, puno sam vani...u prometu, na ulici, s ljudima. uglavnom promatram, bilježimi procesuiram...u glavi! malo je teže kad sav taj kozmos moraš pretočit u par suvislih rečenica. i to u 15 minuta pijenja popodnevne kave? gade mi se (sve više jer ih sve više srećem) muškarci, uglavnom moji vršnjaci (cca 55-65 godina) koji sveudilj oblijeću oko tih mladih žena trgovkinja. ružno ih je vidjet i čut kako sline? a žene naprosto rade svoj posao i nastoje bit ljubazne! nekima i je to sav njihov svijet (očijukanje) al su ipak manjina! sve to mi ne promiče, pače...ponekad i uživam u tim bizarnostima! dođe mi da priđem takvom nekom djedici i upitam ga onak uz naivni smješak: jel ti uopće još kaj možeš il svršavaš na tim curkama...verbalno? nije mi povod ovog zapisa bilo to, al svjedočila sam toliko puta kad neki dedek (čak i za mene prestar od cca 65 godina) ostavlja brojeve mobitela, pročitane knjige, pjesme etc. ovih dana sam trebala popit kavu s jednim profačem sa faksa! al neću, iako on još to ne zna? metar i žilet, sa puno preseravanja o sebi i muškog ega koji kak reče, ima posla samo s mlađima (cca 40 let a njemu je 55)? pa sam mu rekla, što ću ti ja? pa ja sam starija od tebe? muškarci problematična ega i puni kompleksa trebaju mlađe cure koje će u njima gledat boga (normlno, on ima i svoju firmu od koje može barit...ups...živjet etc). a i neki drugi dječaci koje sretoh ovih dana jako su me podsjetili da fakat s muškima treba hranit...kitove! jer krilovi su najbolje što muškarci mogu bit? i u poslovnom smislu volim mlade golobrade dečke koji bi pametovali? što im ja mogu kad su prije no što su postali to što sada jesu bili...dostavljači, vozači, prodavači...i odjednom mi postaali kolege, šefovi, direktori? ja im neću skidat poslovni junf jer sam ovih dana naročito...prestara. i sebi i drugima! kao da sam negdje drugdje? a uzela bih godišnji i od sebe što uopće ne znači da nisam zadovoljna sobom. pače, zadovoljna i zadovoljena. no jebač mi ne treba. treba mi muškarac kojeg nema! i znate kaj je treći dio ovog mog omnibusa (oliti trilogije)? to kaj mi je već muka od mene same? jer, deja vu efekt je postao moja svakodnvnica. jedino još da otvorim svoju kladionicu pa da se kladim? toliko pogađam ljude, situacije, reakcije da mi to više nije nit smiješno nit tragično. naprosto mi dođe da se upucam od predvidivosti? sebe još uvijek tu i tamo mogu iznenadit? znate čim? time da vjerujem da čovjek može biti isti kao...čovjek, a ne toliko drugačiji? o fejsu neću (slikom na sliku ja to zovem), no gušt mi je ovo napisat i očekivat efekt od tog?

p.s. ima jedna bitna razlika, danas od te 2015.g., ne moram palit grijanje...toplo je!

ovu fotku sam uhvatila tek toliko...iako se ništ ne vidi niti čuje, ali i vidjelo se i čulo!
valerija nikolovska sinoć je fenomenalno interpretirala janis-ine pjesme! Bile su još dvije curke sa moćnim glasovima, ali uživala sam u vintage baru upravo u nikolvskoj i njezinoj izvedbi janis. istina, bila sam vjerojatno najstarija tam, a kak reče moj pratioc, najviše sam se upravo ja gibala! takav događaj valja zabilježiti...janis je jedna, ali nikolovska ima prekrasan glas i fenomenalno pjeva...znam da ću reći herezu, bolje i od same janis! nažalost, sva ta velika imena (janis, hendrix, jim morison, amy winehouse iako je ona novijeg doba) umrla su nadomak tridesete od droge! moja generacija imala je sve te veličine prilike slušati day by day na radiju, gramofonima a ponešto (barem u pokušaju) uživo! nažalost, ovi klinci danas imaju samo tribute...bilo ih je pomalo otužno gledati sinoć? oni su se gibali na janis, ali nije to onaj ritam, nije to ona mladost šezdesetineke...

Link
Link
Link

ovaj zadnji link se vide tri glave, jedna kuštrava plava koja se stalno drmuska, a ta he he je moja! nemrem ja bez nikolovske...bje to u kulturnom centru novi zagreb ljetos!
p.s. sinoć je izvrsno svirao i vedran božić...oni koji znaju za ZEGE rock znaju i za njega i njegovu svirku na gitari!

eh, volim ova jutarnja promišljanja uz kavu...čitanja fenomenalnih mojih tekstova (fejs me podsjetio na moj zapis i tekst od prije godinu dana) ...i promatranje efekta od tog? ha ha..dobro vam jutro! intimno pitanje, jeste li se posrali? ovo pitanje ne smatrajte provokacijom već čisto medicinskom brigom za zdravlje!

"kažu s godinama sve ti je manje važno što činiš i kako već ti gotovo jedino postane važno možeš li se ujutro redovno posrat? hm...nije u pitanju omalovažavanje već krucijalno pitanje života! ja sam npr jutros konstatirala kako sam od oca naslijedila sklonost dobrom pražnjenju crijeva. a čitam neki dan na jednom portalu članak o sranju kakvo ono mora biti? pa kaže da smo sretni mi koji se lijepo poseremo s kobasicom koja je kompaktna. niti pretvrda niti premekana, onak...da samo klizi! sve drugo je muka u životu. i tako, prilično zanimljiv članak. pa sam jutros pomislila kako nas u stvari naši roditelji zeznu. ostave nam neku manu ili neku vrlinu pa onda odu. a to nam utisnu dok smo živi a onda njih više nema da ih pitaš...a zašto, a kako? oni su jednostavno reproducirali sebe, ali to nisu oni. a nisi niti ti autohtoni ti jer si satkan od njihovih gena. i tko zna koliko u povijest sežu dotični. većina će se ipak sablaznit nad ovim postom ali po meni je on posve prirodan izraz dvojbi...tko smo i kao takvi, kamo idemo. iako znamo krajnje odedište, zanima nas još ovaj ostatak puta...spoticanja, padanja, dizanja. a sve zahvaljujući tome kaj je tamo neki spermić pogodio neko jajašce! kako je čovjek u stvari smiješan svat? tako pretenciozan u svom jastvu koje u biti uopće uglavnom nije on. ubiše se ovi mladi od sebstva (čitaj: selfija) jer u sebi krije nebrojene mogućnosti štance koju samo treba otkriti i primijeniti. pa onda biti štošta. nažalosst, većina uglavnom ne istražuje svoja govna u jutarnjoj seansi i vjerojatno niti ne zna od kojeg roda im je to dano? a većina od tih štanci koje su na raspolaganju, uporabi samo pokoju, ostale ostaju zauvijek nepoznanica? razmišljam od koga (koje čukunicebabe ili čukundede) sam npr naslijedila sklonost ka ljubavi? ili npr sklonost ka promišljanju, koju ipak pripisujem očevim genima nego li majčinim! pa ipak, osim malo sranja, uglavnom ne znamo tko smo! eto ja i u šezdesetim razbijam glavu o tome? a jedva da mi je kaj i ostalo od spoznavanja mene? to je možda jedina knjiga koju sam do kraja prošitala ali ne baš i shvatila! ipak je to priča iz prve ruke koju ispričaš i nema ponavljanja, nema natrag...nema čak niti tragova u pijesku, jer djeca su ipak nešto drugo (lijepo to kaže h. đubran tko su djeca i roditelji u svojoj poredbi luka i strijele)!"

zza zza gabor navodno je rekla: najljepše su mi bile godine između 39 i 40 a između tih deset godina odvijao se cijeli moj život! dakle, ženu se za godine ne pita! no, 39 pjesnikinja večeras u lisinskom rekle su svoje! kratke pjesme, njih 39! izvrstan scenario, tu i tamo malo đ. jusića juniora, par žena prekrasnih vokala....garnirana pjesnička večer s malo glazbe! sve u svemu, doživljaj! volim poeziju u malim dozama i ove večeras su baš bile po mojoj mjeri! sve u ciglih uru i pol! bravo scenarista, režiser....a i voditeljica (s.šarunić) je bila na nivou! sve u svemu, hvala frendici koja mi je poklonila dvije karte! i mom pratiocu koji reče da mu je od svega najviše i najbolje bilo to kaj smo držali ruku u ruci? hm...meni baš i ne! osim programa bilo je prekrasno čuti svih 39 pjesnikinja koje, kao band aid, recitiraju jednu pjesmu patrone pjesnikinje, ane horvat! bio je to nesvakidašnji događaj! možda je bio i dobar osjećaj da sam opet parkirala kod bivše firme, tamo gdje sam hodočastila i parkirala punih 30 godina! osjećaj iako je sve poznato...i pekarna dubravica na ćošku, i international, birtije okolne, raskrižje...čak je i reklama firme ista, uz jednu novu, vrišteću o casinu...sve u svemu, pase! nevjerojatno koliko nas godine našeg života ostavljaju ravnodušnima? jer da, postoji samo sadašnjost...prošlost je bila ali više nije, budućnost će doći ali ne znamo kako, kada...i da li? radujem se janis u subotu, tribute u vintage baru....dobro je biti živ, volim izlaziti, još više volim kad to mogu i podijeliti makar s...rukom u ruci! što nedostaje? možda ipak samo...vrijeme buduće kako se ne bi vraćalo ono prošlo? jer, budućnost ipak ne postoji! niti prošlost ne postoji. sadašnjost ne treba tratiti...no nije lako to postići! vabi prošlost, kao ponavljanje, vabi budućnost kao očekivanje! a kako pak živjeti sadašnjost, bez prošlosti i budućnosti?

Preksinoć sam se vratila. Nije me bilo 12 dana. Kad je otvorio vrata i dok sam ušla u diskretno osvijetljen foaje (gorjela je samo jedna bočna svjetiljka, dok je veliki luster na sredini halla samo visio i stvarao pomalo prijeteće sjene)! No, čim sam ušla u hodnik stana osjećao se fini miris! O, pa ti si nešto fino kuhao? Tek tada smo se kušnuli, zagrlili i pogledali! Ja onako preplanula očito sam ostavila dojam i oči su mu zasjale! Meni pak na prizor koji sam ugledala jer je svjetlo bilo posve dovoljno; moj lik tj ja na njegovoj majci i prsima? Polako sam se odmaknula u nevjerici? Ta nisi valjda dao napraviti logo s mojim likom na majcu? A jest! Ušli smo u boravak a na ogromnom okrglom stolu stajao je krasan buket sitnih ružica. Boja kakvu baš volim, onako pomalo orange...dugo ne vidjeh tako krasan buket malih ružica! One su mi skoro draže nego one prave. A miris koji se širio iz kuhinje pripadao je friško spečenoj gužvari! Hm...ja to baš i ne volim, rekoh! Razočaranje na njegovom licu, no kasnije se ispostavilo da sam pojela više komada nego ikad u životu! Otvorio je bocu chanet merlota koji sam donijela prošli put kad sam bila pozvana na ručak. On ne pije uopće. Hm...šteta što nisam imala društvo, jer njegovo pijenje čaja ne mogu reći da je društvo u pijenju? Napravio je i kolač, onak, od čokolade, preliven čokoladom. Nisam mogla vjerovati? Cijelo vrijeme večeri svirao je prekrasan blues a njegova svaka gesta odavala je zaljubljenog čovjeka, što je na koncu i rekao. Preselili smo se od stola na jedan prastari dvosjed, ali čini mi se uz sve te vezene jastuke da je bio udobniji od bilo kojeg novijeg datuma! Ispred nas cijeli zid pun slika...i dok je on otišao nešto petljati ja sam sebi izabrala par koje su mi se dopadale. Bilo je najviše akvarela, a upravo tu tehniku najviše volim. Bio je i jedan Rabuzin, čak jako dobar! Umjesto telke (primijetila sam da što su ljudi pametniji to im je manji televizor i obratno) pogled mi je klizio staklenim vitrinama punim knjiga...od nove knjige (neštoo o muškarcima bez žena) murakamija koji je stajao postrance lagano položen očito nakon nedugog čitanja? Čitala sam naslove no nisam željela da to bude preočito koliko sam ih upijala. Bit će prilike ali čovjek očito voli čitati. Sjedili smo sučelice na secesijskoj sofi i pričali...o nama, o prošlosti, budućnost smo jedva dotakli. Dodirivali se, onako kako to čini dvoje ljudi koji se upoznaje. Kao da smo se njušili i istraživali. Dodiri su nam pasali, sve više. U odlasku, primila sam za kvaku ogromnih vratiju ali on me lagano primio za ruku i rekao: ne ovdje...ona druga vrata! Ha ha...ona prva vrata bila su vrata za odlazak u predstoblje spavaće sobe i kupaone, a ne van! Znakovito? Slijedeći put možda te ja odvedem na ta vrata, kako ne bi zalutala prema izlazu, reče! Lijepo veče, lijepi ljudi, lijep ambijent, lijepa priča!
p.s.
bilo je raznih fotki s ljetovanja (ipak ću hitit dvije, tek toliko), ali....što sam više gledala tu svoju fotku, sve mi se više sviđala i bilo mi je jasno zašto se čovjek zaljubio i stavio moj lik sebi kao otisak na majcu. Zato sam se radije odlučila za nju uz ovaj tekst baš stoga što se na njoj vidi sva ljepota moje duše i neka tiha sreća. Nije važno kako izgledam, važno je da sebi izgledam sretno...a očito i onome kome treba! Sutra nam je mjesečnica, tko zna, možda dočekamo i dvomjesečnicu, šestomjesečnicu....godišnjicu? Day by day. Danas sam bila pozvana na ručak i opet smo proveli divno vrijeme. Živim lijepe dane i trenutke i nemam potrebu baviti se drugim ljudima (osim sporadično kad me povuku za rep). No jasno mi je da je ljudski jad i jal nepresušno vrelo, drugima ali ne i meni!

ode danas još jedan velikan...scot walker
Link

male stvari čine čovjeka radosnim! pa sam ja jutros radosna što ću ipak svoj podulji boravak na moru u apartmanu platiti ciglih 50 kn manje nego što sam mislila! i što idem doma. veselim se kao malo dijete...lijepo je bilo lješkariti na pustim plažama, upijati sunce koje miluje a ne prži, udisati miris bora /a ne kremica za sunanje/ i slušati šum valova.. priznajem, ponešto sam i naučila. gledajući tako tu kasnorujansku klijentelu (iz bijelog svijeta) uglavnom sam viđala ostarjele i teško pokretne ljude! istina, nije to baš neki osjećaj, ali je možda bolji nego li skinuti se na plaži a biti...hm...najstariji, najružniji...onako, blago rečeno ostario i otužan među mlađarijom, dječurlijom i sličnima! i promatrala sam danima jednog gospona (čini se mojih godina) koji se svaki dan popodne pojavljivao na šljančanoj plažici u plićaku i stajao tako u moru do koljena...i odustajao! gotovo da sam otvorila kladionicu oće li ili neće uć i zaplivat? bilo je tu otužnih parova...koji nikako si ne sliče, ali tako su se dobro družili. istina, uglavnom uz mobitel. shvatila sam da je većini društvo mobitel, čak i onima koji nisu bili solo ko ja. istina, bila sam s frendicom na moru, ali kako smo se blago u gosplodinu razišle odmah prvih dana egzistirale smo jedna kraj druge...više sam se družila s njezinim pesom nego s njom! narovoučenje: nemojte nikad ići sa sebi podređenim ljudima (bila sam joj godinama šefica) na odmor, kad tad će vam ga zabit! sve u svemu, prednost je kad si solo (zadnjih dana čak niti pesu nisam vodila na plažu jer je gospođi bila dovoljna jutarnja šetnjica uz kavu i večernja) možeš promatrat ljude! i zapažat i učit puno toga? većina ljudi ide kroz život zatvorenih očiju iako gledaju. ovaj zapis sam zapisala najviše stoga što u intermezzu volim svoje misli bacit na papir! i dobro je to...eto da to nisam neki dan učinila ne bih znala kada sam se preselila u drugi apartman i uštedjela tih cca 50 kn! ja kao i obično o sebi...a drugi nikako da se odviknu pisati o drugima. i to ih kvalificirati tako teškim i neistinitim tvrdnjama i uvredama, da se čovjek zapita: što sam im to učinila (janardana, eternis)? jer, kad netko koga jedva znam tj jednom sam ga srela, i ta napiše cit:
".....a potvrdu toga sam dobila čitajući tvoj patokratski komentar..gle...ti samo njeguj svoju patokraciju, a ja ću po svom.."

za one koji ne znaju, pokušat ću djelomice objasnit tuđim riječima što je patokracija :
"Patokracija je totalitarni oblik vladavine u kojoj se zlorabi apsolutna politička vladavina koju vodi psihopatska elita..."



Link


btw zatvaram komentiranje

V. rasprostre šareni ručnik na šljunčanu plažu. Osvrne se oko sebe... Prohladno prijepodne, nigdje nikoga. "Baš me briga, odoh plivati!" Polako umoči nogu u vodu. "Brrr". Svejedno ulazi, želja za plivanjem nadvladava osjećaj neugode. Baca se u more i nakon par zamaha rukama nelagoda nestaje. Ispunjena zadovoljstvom, pliva sve dalje i dalje, ne primjećujući da obrisi obale postaju sve manji. Kruži očima, na obzoru ničega, oko nje je nepregledno more. Struja i blaga bura odnijeli su je na pučinu, nigdje nikoga, ni najmanjeg čamca. Duboko udahne i krene u smjeru u kojem je misli da se nalazi kopno. Na izmaku je snaga, pokreti ruku i nogu su sve sporiji. Hvata je očaj. "Gotovo je", prođe joj glavom. Oprašta se sa najmilijima, a onda veliko ništavilo...

Svjetlo bolno bliješti. "Dakle tako izgleda kraj... ili novi početak?" "Gospodine, izgleda da se budi!" začuje glas. Ne može odrediti od kuda dolazi. Osjeća vibracije. Jako zakašlje, izbaci iz sebe mlaz vode. Ugleda zabrinuto bradato lice nagnuto nad njenu glavu. "Što se dešava? Gdje sam?" grglja. Opet zakašlje, opet mlaz vode iz ustiju. Brada i brkovi na licu se razdvoje u smiješak: " Budi mirna, na sigurnom si." Lagano je pomiluje po kosi: "Ja sam kapetan Nemo, a ti si na mom Nautilisu." Ona ga upitno pogleda, želeći nešto reći. "Tiho, ne govori. Sakupi snagu", reče. "Sigurno te zanima kako si se našla na mojoj podmornici? Znaš, ove godine ronimo Jadranom, a baš danas smo odlučili posjetiti Većku kulu kralja Pasoglava." V. dolazi k sebi: "Kako ste me našli, plavu glavu u plavom moru?" "Iznad tebe je bilo jato lastavica, koje su se ponašale vrlo čudno. Umjesto da lete prema jugu, one su kružile iznad jedne točke. Zaintrigiran, usmjerio sam podmornicu prema tom mjestu i ugledao te. Samo što nisi potonula. Oteo sam te moru, sada pripadaš meni." V. se pridigne, stane na još nesigurne noge, zagrli ga i poljubi u obraz. "Hvala!"

Kad se malo oporavila, Nemo je uhvati ispod ruke i povede u razgledavanje. Raskošni saloni puni skupog namještaja i slika, blistava strojarnica, puna skladišta hrane, prostorije sa torpedima... Opisivao joj je kako što radi, čemu je svrha ovog ili onog. Članovi posade su tiho promicali pored njih, obavljajući svakodnevne poslove. "Krasno mjesto", reče mu nakon razgledavanja, dok su sjedili u jednom od salona i pijuckali crno vino. "Ali ja bih se ipak vratila na kopno. Hoćeš li me, molim te, iskrcati?" "Nažalost ne mogu, tako bi moja tajna bila otkrivena. Svijet bi saznao mene i podmornicu, a to ne mogu dopustiti. Smatraj se gošćom, imati ćeš kraljevski tretman, a kasnije... Lijepa si, mogli bi...", tu on uzdahne i naglo napusti prostoriju.

Tu noć V. nije mogla zaspati. Vrtjela se na udobnom krevetu natkrivenom baldahinom, smišljajući kako da pobjegne. Prisjeti se da joj je Nemo pokazivao torpedne cijevi i kako se aktiviraju. U tišini navuče na sebe kupaći kostim i polako otvori vrata. "Nema čuvara!" usklikne u sebi. Bešumno klizne opustjelim hodnikom. Stigla je do komore sa torpedima, bez da ju je itko primjetio. Uđe i zaključa vrata iza sebe. Pogleda kroz cijev za ispaljivanje, kopno je upravo pred njom u smjeru istoka. Uskladi žiroskope, namjesti samoispaljivanje i upuže u cijev. Zatvarač cijevi se automatski zatvori i ona ostade u mraku. Začu se zvuk pneumatskih pumpi i ona osjeti strahovit pritisak stlačenog zraka. Već je bila u nesvijesti kada su se prednja vrata cijevi otvorila i ona izletjela prema obali.

Protrlja oči, leži na svom ručniku, osjeća žuljanje šljunka ispod tijela. Sunce sada prži i dalje pustu plažu. Kruži pogledom, grane borova se lagano njišu, sjene postaju sve dulje. "Kakav je ovo bio san!" misli, "ali od kuda mi ova tetovaža ispod lijeve sise?" (autor D.P)

p.s.
ovu ljubavnu priču u kojoj sam ja glavna akterica dobila sam danas od svog dragog na messenger! prekrasna priča, prekrasan pisac...dečko iz centra zagreba, generacijama već u kući sa vitrajem u hallu, kaminom od keramičkih pločica u boji koji podsjeća na onaj katarine velike iz ermitaža? samo sam jednom u životu bila u ljepšoj kući...ona druga bila je djelo jednog arhitekta, podno sljemena koju je sačinio samo za sebe! ostala sam paf. al ova je više po mom ukusu, s početka prošlog stoljeća, u ovoj sam ostala paf na luster, koji se sa prvog kata spuštao do prizemlja...hall ogroman, sa stepenicama ko u glembayewih...slike i antikni i secesijski namještaj na sve strane, puno, puno knjiga...malo je takvih kuća u centru zagreba! i takav jedan gospon, obrazovan, pametan...pisac očito...piše meni ovaku ljubavnu priču! wow...mora da sam ipak dama! ali, da bi netko mogao procjenjivati je li neka žena dama morao bi biti barem...gospon! znate, ne može šloser procjenjivati inžinjera....niti kv radnik vkv majstora...fukara je fukara a gospočija nije samo po porijeklu...to se ima u glavi i manirima. to se čak i uči (sjetite se samo pigmaliona i te parodije gospočije) i ima ili nema. tko je kriv kmetima i fukari kaj misli da ih svašta pripada? a moja malenkost je na moru i "patnju mladog werthera" čovjek je sročio u gornju priču! priznajte da ima smisla za ispričat priču...pa makar i ja bila glavna glumica! lijep je to osjećaj ....nekome biti nešto


Link

OTUŽNOG LI DANA!

Post festum, nakon 11. rujna (koji mi višestruko znakovit kako svjetski tako i privatno), mogu samo reć da je i danas jedan D day. Stoga ću metnut par riječi J. Lukovića i njegovu predivnu misao o....ne samo izborima? Ovaj moj komentar i zapis se ne odnosi na nikog od nas ponaosob, on se odnosi na...sve nas! Svi smo mi krivi i zaslužni što smo tu gdje smo!

Ipak, danas ga posvećujem posthumno svom najdražem prijatelju koji mi je dotični zapis davno već komentirao na današnji dan na fejsu, a danas ga više nema! sedam godina dugo je naše prijateljstvo započeto upravo ovdje! bili smo kao brat i sestra, stoga ti hvala dragi prijatelju na sedam godina našeg drugovanja i tvoje ljudskosti! bili smo al i ostat ćemo..zauvijek! hvala ti

JOSIP LUKOVIĆ: DOBRODOŠAO

"....Kažu da se život sastoji od gomile sjećanja, a činjenica jest da se juha ne radi od samo vode i mrkve, već je potrebno i meso, začini, rezanci… ljepota je u raznolikosti, a ne monotonosti kojom je, tako suprematistički, ocrtavala se stvarnost njihovog doba. Kažu da u svakom dobu, događa se trenutak pomračenja, trenutak kada kompas podivlja i kada ulične svijetiljke zamjene zvijezde. Kažu, tada osjetljivija bića teturaju, poput utopljenika ridaju na koljenima brdima ruina na atlantisu potonulom u boci, i tada se pretvaraju u prafinske svijeće koja sagorjevanjem osvjetljavaju put. Kažu da mnogi ostanu samo trenutak zasljepljujuće svijetlosti zakopane u vremenu i prostoru, ali kažu da postoje i one iskre, koje te nemirne duhove stave pod svoje okrilje i zajedno tvoreći legiju, tihom revolucijom kreiraju svijet. ”Kakvih li lijepih misli” – promrmlja A. – ”Ali znaš, dogoditi će se to, kad tad. Samo je pitanje, hoćemo li mi biti ti koji će uhvatiti pero i ispisivati stranice povijesti i stvoriti si stvarnosti kakvu zaslužujemo, definirati svoje doba i biti lijepo sjećanje generaciji, ili ćemo biti samo male grančice otpale od rodnog stabla, koje sada pasivno plutaju na toj rijeci koja ima još jednom doći.....”

Hoće li...hoćemo li?