HIPOKRIZIJA

Odmijenila je lipa akaciju! Nisam to niti primijetila, ali danas kad jesam, otkotrljala se i jedna suza na mom balkonu. Nije sigurno zbog balkona već pomisli kako sam dugo žudjela za njim? Posljednji takav sam imala prije više od 10 godina, iako ne bje kao niti ovaj balkon, već logia! Dugo nisam znala razliku med njima a onda saznah. Kao i toliko stvari, nepotrebnih u stvari. A sada nit ne primijetih da je on tu, balkon već dobrih mjesec dana. Ono što me danas rastužilo dogodilo se još u petak, a da tada nisam niti bila svjesna da me rastužilo. Potisneš, spremiš i zaboraviš. A onda te nešto ili netko podsjeti? Nema veze, ionako rekoh da mi petak više ne znači. Ne zbog ljudi, koji mi nikad niti nisu već zbog izlazaka, plesnjaka i druženja. Nekako sam sve to svela na pravu mjeru. Ne činim to (uglavnom) više zato što želim već više iz neke navike, ubijanja vremena i samoće. Na koncu koliko toga sami i osamjeni ljudi rade ne zato što doista žele već da krate samoću i vrijeme. A onda nas vtijeme prikrati za glavu! Razmišljam kako mi je sve manje toga o¨glavu? Zanimljivo je kako sve više i sve češće srećem upravo ljude koje sam već srela a koji su mi bili i tada prvom zgodom, posve nezanimljivi? Nema ništa gore nego li kad gladnom čovjeku uzmeš kruh, pa tako i ovakvom ko ja kad uzmeš čovjeka (ili mu niti ne daš) koji vonja po čovjetini? Moraću opet dovatit „ukrštene riječi“! One daju barem privid da znam nešto što je upotrebljivo? Jer, moja znanja su uglavnom suvišna. Znam voljeti, ali koga? Znam pričati, ali kome? Majka kad odhrani svoju djecu koja je više ne trebaju, skoro pa da i nije ta? Jebeš majku koja nikom (djeci) ne treba! Žena-supruga koja nema muža da mu pegla i ide na žifce u zanovijetanju kako mu pegla... ? Kako svesti ženu bez žifciranja? To kao da nit nije žena! A muškarac, ako više ne jebe kao da i nije. Sebi barem, a niti njoj! Što znači biti muško u smislu supruga kojeg žena-supruga ne treba? Svako malo srećem takve neke kvazi supruge-muškarce koji ne trebaju svojim suprugama, ne trebaju niti sebi, ali uredno misle kako trebaju nekim drugim ženama? Općenito, zašto toliko stvari činimo ne stoga što moramo već ih naprosto činimo...iz navike, mišljenja kako smo navikli pa ih činimo, čina koji su sami sebi svrhom, činjena iz dužnosti, gluposti? Što je s nama koji nemamo dužnosti i nismo redari koji moraju obrisati ploču? Nemamo čak niti spužvu više a kamoli ploču. Pokraj mene hrpa veša koju ipak treba srediti. Što ako ne? Koji ormar će se srušiti od nepopeglanog veša? I kako žive ljudi koji nemaju peglu? Eto, npr moja kćer nema peglu al zato ima pegulu u vidu srca. Koje se popravilo, nadam se za svagda. Što ne mogu reći i za njenu mamu, koja i nadalje piše, pa misli, pa opet piše i nikako da smisli kako da više ne piše i ne bude tu! Kako da obriše tu suzu zbog akacije kako ju ne bi sustigla ona od lipe? A kad lipe cvatu, sve je isto ko i lani....

ova slika mi je number one...prikazuje porodično stablo katarine velike (ovi listovi su zlatni)

ova druga slika prikazuje osobno naoružanje katarine i njezinih najbližih..impozantno mi bilo pa sam i to uslikala

ovaj globus mi se dopao jer doista, ona je bila svjetska žena, poznata kao ljubiteljica umjetnosti te osnivanju mnogih muzičkih i likovnih zaklada i zavoda. bilo je na izložbi nešto krasnih slika pule (augustov hram), splita (dioklecijan) i zanimljivo..... ne i zagreba...(ha ha)

nisam znala da je ermitaž po franc. ....obitavalište pustinjaka, osamljeno mjesto...a tako ga nazvala velika katarina jer je tamo spravljala večere i druženja. sve je bilo nekako tajno i nije se smjelo vani pričati o tome što se događalo. i kak ima biti kad su raskošni rusi u pitanju. ali, ostala sam razočarana, jer sam očekivala više. nikad mi se nisu svidjele slike portreta carske obitelji u rubensovom stilu...rumenih obraščiča, nesrazmjernih ramena i tijela. puno previše toga. premalo osobnih stvari za uporabu kojih je ermitaž prepun. osobito me oduševio (a to baš nemreš vidjeli u stvarnosti) filigran koji miješa i isprepliće zlato i srebro! to rijetko kad čovjek može vidjeti u stvarnom umjjetničkom izriičaju i nikad mi nije bilo jasno zakaj zlato i srebro ne bi moglo zajedno? ima par stvari koje su me zaintrigirale i uslikala sam al sve u svemu, blijeda slika stvarnog ermitaža. pitala sam curu vodiča koji postotak (jer sam predmnjevala da je jako malo) de ovdje prikazan na izložbi a ona reče: jako malo! šteta...što ne znači da nije lijepo opet bilo hodit stubama na gornji grad (godinama sam tam hodala na faks na predavanja)..popit kafe, ugodno provest popodne s grupom ljudi koje također zanima umjetnost...i thats it!
e da, zaboravih...bila je jedna od rijetkih žena koja se riješila svog muža, utamničila ga i vojnim udarom došla na vlast! nije loše da ponekad i mi žene uzmemo stvar u svoje ruke!
sve u svemu, odite ako želite potrošit vrijeme al ja da sam znala, ne bih!

koji se u mom slučaju odnosi na sinoćnje bijelo brdo! onako sva mrljava i puna flekica dok sam spremala sebi u slast, a u čast unučice, dogodio se preokret! ako znate što je bijelo brdo onda vam je jasno da je to kolač od kojeg se može najesti cca 10 ljudi a ja sam ga radila za sebe! ostavila sam ga sinoć u trenutku kad je sve dobio taj moj humak osim šlaga koji djelo krasi.. njega običčno i stavim drugi dan tako da ništa nije trpjelo zbog mog sinoćnjeg iznenadnog izlaska. čak sam uspjela oprati i hrpu suđa prije izlaska! pobjegla sam kao prava pepeljuga prije ponoći što ne znači da nisam morala platiti autobusnu kartu čak 15 kn...jer je neki zetovac to smatrao poslijeponoćnom vožnjom? već neko vrijeme uživam u blagodati svog izlaska bez automobila. pa tako mogu bez beda tamo iz novinarskog prijeći par koraka i popet se na bus koji vozi u mom smjeru. začudila sam se kad sam skužila da zadnji vozi u 12,50h...meni potaman. nema više nalaženja parkinga, nema više razvažanja, dovažanja i navažanja frendova i frendica, mogu i popit koju čašu više et etc....jutrom sam se spopiknula o purpurnin humak oliti prosipanje pepela što me uopće nije omelo u mojoj nakani otić na jednu finu kavu, koje druženje se pretvorilo u ručak! istina, bili su to sarajevski ćevapi u lepinji ali važniji nam je bio gušt razgovara ii druženja nego li ono što je bilo u tanjuru! i nakon takvog divnog svršetka sinoć (to što nisam svršila već dva mjeseca nimalo me ne zabrinjava budući je to uobičajeno stanje za druge, a za mene je obično da nakon takve apstinencije dolazi vrijeme konkretnih djela) uz bijelo brdo, kada sam odjurila oprati kosu, spremiti se i sve stigla, prekrasnog sunčanog dana koje u ovim popodnevnim satima dosiže vrhunac (mora biti malo sexa, barem verbalnog nas koji umiremo) u konzumaciji dotičnog (bijelog, se razme) vraćam se ovamo na blog a kad tamo tj tu neki prigovaraju kaj im circus maximus otkazao poslušnost? pa bi oni sveudilj da im netkoo izigrava klauna i nasmijava ih jer eto, oni su tu a tu se samo umire. a nisu svjesni ti cirkusanti kako su upravo oni mrtvi, posve otupjeli za stvaran i realan život. meni je posve razumljivo da ljudi žive neki svoj stvaran život i ovdje dođu u nekoj svojoj mantri...i ovdje mantraju ovisno o tome što im u stvarnosti fali: nekima sex, nekima smijeh, nekima plač, nekima filozofke raspre, nekima je ovo politička tribina a nekima ego trip...etc etc...no žao mi kad ljudi, umjesto da sami zasuču rukave i našillje svoje pero te nešto načrčkaju u svojoj anonsi (prije toga pristojno odžive taj svoj život kako bi imali o čemu pojati), oni uporno očekuju da im netko posvećuje svoje anonse? da ih zabavlja, da im baja i piše...poje! eh, bilo je takvih pjevača pjesama po narudžbi u doba renesanse ali brate ete, klikni jubito i eto ti...mišele, majceke, pajceke i ostale cirkusante koji i inače gostuju pod šatrama! jer, znam ja već dugo da ja šatro pričam nešto drugo nego li što je većini zanimljivo. ali, trust me...i mene uopće ne zanima tuđi život i to što se vi bavite drugima...meni dovoljno kad nanjušim par ljudi koji vonjaju...po čovjetini! stoga je svaki humak u životu dobro došao...poneki da se odmoriš, poneki da se popneš a bome poneki i da se spustiš! ja trenutno u silasku, jer mora se sići. sama konstatacija nije uopće bolna, nije smiješna...samo je silazak! uspeti se puno teže, silazak nije bog zna kaj...al onaj pogled koji puca pri silasku...imaš sve kao na dlanu! dobar je to osjećaj! a i ćevapi su bili dobri!

Ona mi je već danima radost! Uskoro će joj i ročkas, baka ne smije speći tortu (jer će mama speći a nema tko pojesti) ali smije kupiti (već je kupljena) haljinica koju je ona s mamom izabrala. I da, baka može donijeti one krasne balone koji su ko ljudi i koje ona vidi na slikama s prvog ročkasa! Eto, ipak nešto smijem! I priča u liftu kako je njezin tata bolestan! Jer je. Ona druga SHE bila je kod frizera, masera, pojavila se na poslu i postrojila sve radnike i dala im upute za buduću sezonu. Neki je nisu niti vidjeli već samo čuli za svoju managericu. Sretna sam što konačno radi obične stvari...kuha, ide na plac, prošeće do posla tek toliko da se pokaže. Još malo i bit će tamo...nakon četiri mjeseca od operacije i više od šest mjeseci uskraćenog i ograničenog života. Bravo srce! Ja sam danas otišla do trešnjevačkog placa. Nekoć mi je to bio tjedni plac, onako smo nedjeljom moj pokojni suprug i ja uglavvnom znali odpješačiti tamo, kupiti neke fine ribe (danas je to postalo nemoguća misija jer najobičniji oslić košta 90 kn) i laganini doma...mimo Špišića popit neki kafe i uživat u finom ručku i čaši vina. Bilo pa prošlo. Šteta što nismo ostarjeli zajedno, a mogli smo. Iako, da smo mogli, bismo. Ovako, on baulja tamo negdje po biljkama Kamenjaka a ja ovim našim gradom. Stigao mi je odgovor na moj mail koji sam pisala u „noći dugih noževa“ kada sam u 2 ure se digla i napisala nešto nekem što sam trebala prije gotovo dva mjeseca. Odgovor je, smiješan, stigao jutrom drugog dana, ali priča o svemu samo ne o biti. Danas je opet stigao mail uz pitanje, jel sam ozdravila? Kao i obično, muškarci preskaču bitno i ne znaju se nosit s time. Ja obično kažem sve i onda krenem dalje. Šteta što taj moj pokojni nije shvatio na vrijeme to što je trebalo. Nažalost, koštalo ga je to i života. Mene košta još uvijek moja duša i sve ono neostvareno. A željeno. Moglo je biti, ali da je moglo, bilo bi! To me svaki put lupi kad fantaziram o neostvarenom. Dobro je ovo dalmatinsko vino koje trenutno pijem, ali ne za 25 kuna. Vrijedi najviše 20. Neću večeras (što ne znači da se neću predomislit) na čagu...i to mi je postalo hm...nakon pet godina nisam ja više za to. Pričam danas s frendicom koja mi je bila pratilja na placu pa smo završile na cugi (ona) i kavi (ja), kako sve znamo što nam je činiti i da nam je dosta čini. Ona je svoje učinila...ovih dana. Nije baš pametno, ali kaže da joj je dosta...neizvjesnosti, naprosto želi imati neki oslonac pa makar on bio i ptsp—ovski tip koji je zločest. Ona prodaje svoju kuću njemu i predaje svoju egzistenciju u njegove ruke, za malo judinih škuda. Hm...možda nema izbora? Jebeno je svaki dan razmišljat kako živjeti sa 1500 kn koje ti ostanu nakon ovrha? Ljepota življenja u kurcu? Možda me danas ponijela purpina žuto plava pa sam se i ja pridigla. I prvi put ovaj tjedan otišla van. Kupila pesi njezin jezik i srce juneće a i neki pureći grkljan. Jbt. hrani se skoro bolje neg većina Hrvata? Definitivno sam zakjučila kako ne živim dobro? Jer, bacam hranu. A to nije zdravo niti materijano niti duhovno...ili čak ako i ne bacim, spremam u neke zdjelice po frizu i smrzavam kao da ću jesti? A ne jedem. Bacim! Nije mi život više na čekanju ali neke slike i nadalje stoje u stanu...a prošla je i godina. Ako ih uskoro ne objesim bojim se da se trebam odselit. Ili uselit? Kakogod, i danas bi se jedan gladni najeo..blitve, srdela. No, kao i obično završit će na jednom mjestu. I njezina piletina iz juhe danas je završila u košu za smeće? Ona će radije dva dana ne jesti nego li pojesti ono kaj joj se neda? Jebena pesa, ko i njena gazdaricaa. Ne kažu zabadav da pesi preuzimaju karakteristike svojih vlasnika i obrnuto. Sve u svemu, stanje redovno. Petak mi više doista ništa ne znači!

Link


pridružite nam se...pročitajte tekst iz linka, pogledajte fotke koje govore same za sebe i odlučite se...koliko već sutra krenuti u stvaran život?
čekamo vas!
nedjelja, raspjevana i raštimana, srijeda brbljava, petak plesnjak, subota kartanje, roštilj na jarunu, nedjelja planinarenje, izlet (trenutno u pripremi na more tri dana za 600 kn) etc etc
facebook stranica udruga 50+

mi je muških prijatelja! jer, kad ostaneš kao govno na cesti jer ti pukne gas sajla, shvatiš gdje si i što si. baš ko govno na cesti. istina, imaš tucet prijatelja pa kreneš redom...i nije da se ne trude, ali ti si na cesti...čekaš šlep, platiš šlep, odeš po sajlu, platiš sajlu koju ti opet napravi prijatelj...al sve u stvari odradiš sam! da imam partnera, okrenula bih jedan broj i on bi bio tu! kako je i bio. uglavnom. osim kada nije. a to sam naučila, sama rješavati stvari. i rekla sam da mi ne trebaju prijatelji da mi donose vina sumnjive izrade, da me pozivaju na ručak ne znajući što bi i kako bi samnom? jer, muškarac koji me hoće...koji m treba, treba me i imati! i ja njega. i to je sva priča. sve drugo je falš. imitacija imitacije! a život prolazi. lako je sa pedesetikojom još lamentirat o tome što ću..kad ću...jer ću! al kad pređeš 60 nema više nagađanja, pogađanja a još manje nadanja. dosta ti je svega. nemaš više niti volje niti vremena čekati da te netko ponovo sretne nakon 14 dana, nemaš volje više nikome dokazivati i pokazivati tko si...ili što on nije! nema više, dragi moji prijatelji...moji vršnjaci ili tu negdje! svako novo jutro je poklonjeno, ma što vi mislili o tom? jer, uglavnom ne mislite, samo živite. neka. ja tako ne mogu. ja moram misliti dok živim. ne sviđa mi se nimalo ne ta misao o starosti već upravo ova o uzaludnosti! a mogla sam, htjela sam, smjela sam....sve sam a nisam! a ti? tko si ti? jel moguće da ćemo se sresti kad sve bude nemoguće? kad nas više ne bude? ne daj bože da se tada sretnemo?

primadona hr glazbe
g.novak/Pusti me da spavam
Link

e ovo nisam mogla propustit jutrom!
uživajte u čitanju, uzmite si vremena...ako treba i cijelli tjedan...jedino je što morate, pročitat do kraja (ili nemojte niti počinjati)
nisam vjernik, al kak veli puljak...možda postanem dio "vjernika" optimista? hm...hm...i kaže da živimo bolje...hm...hm...nekak mu nevjerujući...vjerujem!

Link



U PRETHODNE dvije kolumne u IndexLabu odgovorili smo na dva od tri vječna pitanja: “Što smo?” i “Odakle dolazimo?”. Sada je red odgovoriti na pitanje “Kamo idemo?”.

No najprije da se podsjetimo odgovora na prva dva pitanja. U kolumni, pod naslovom “Zašto je potpuno nevjerojatno to što uopće postojimo?”, saznali smo da smo apsolutno jedinstvena i nevjerojatna nakupina od oko 7 milijardi milijardi milijardi atoma, koje je priroda sastavila od hrane koju smo naše majke i mi jeli i zraka koji smo udisali, u procesu koji je evolucija optimizirala u protekle tri i pol milijarde godina. I točno znamo kojih atoma: 65 % našeg tijela je, po masi, kisik, 18,5 % je ugljik, 9,5 % je vodik, 3,2 % je dušik i tako dalje, a u našem tijelu ima elemenata poput bakra, kobalta, željeza, silicija, kositra, pa čak i cinka.

U drugoj kolumni, pod naslovom “Odakle smo došli? Priča o postanku ljudi najromantičnija je od svih priča”, saznali smo da smo djeca Velikog praska i zvijezda. Mi se sastojimo od atoma, a ti atomi su najvećim dijelom došli iz zvijezda, bilo za vrijeme dok je zvijezda sjala ili u supernovi - spektakularno eksplozivnom događaju umiranja te zvijezde. Stoga je zaključak da smo svi zvijezde i da slobodno možemo zatražiti zvjezdani tretman. To je najmanje što možemo učiniti za atome u nama - oni nas na čudesan način povezuju s velikim praskom, središtima zvijezda u kojima je temperatura i po 100 milijuna Celzijevih stupnjeva ili s eksplozijama u kojima zvijezda na kratko nadsjaji cijelu galaksiju. Mi smo, dakle, djeca Velikog praska i zvijezda, a barem jedna zvijezda morala je umrijeti da se mi rodimo.

Odgovor na pitanje “Kamo idemo?” ima četiri komponente: jednu apsolutno-super-hiper-mega-ultra tužnu, vjerojatno najtužniju priču ikad ispričanu, drugu malo-manje-tužnu-ali-isto-super-tužnu, treću jako optimističnu, a četvrtu za nekoga tužnu, za nekoga ne, ali sigurno najpersonalnije povezanu s nama.

Ova prva, spektakularno tužna vezana je za sudbinu cijelog svemira, super-tužna povezana je s ovim dijelom svemira, optimistična je u vezi bliske budućnosti ljudskog roda, a ova zadnja priča je o tome što nam se dogodi kad umremo.

Priča o kraju svemira izuzetno je zastrašujuća. Stoga vas unaprijed upozoravam da, ako ste imalo osjetljivi ili na primjer ne volite gledati horor filmove jer vam je život bez njih ljepši, preskočite ovo i sljedeće poglavlje. Nemojte kasnije reći da vas nisam upozorio :-).

Crna sudbina svemira

Svemir je vrlo vjerojatno nastao u eksploziji koju nazivamo veliki prasak, prije oko 13,8 milijardi godina. Tada su nastali prostor i vrijeme kakve danas poznajemo, a cijeli svemir je vrlo vjerojatno nastao iz “ničega”. Ovo “ništa” je u navodnicima jer ono ne predstavlja uobičajeno ništa, nego se radi o takozvanom kvantnom vakuumu, punom virtualnih čestica i antičestica, koje neprestano nastaju i nestaju, u skladu s Heisenbergovim načelom neodređenosti, jednom od kamena temeljaca kvantne mehanike - osnovne teorije prirode. Idemo sada zajedno napraviti jedan mali eksperiment, koji će vam pomoći da bolje shvatiti kraj svemira. Uzmite neki mali objekt u ruku. Nešto poput kemijske olovke, male loptice, manje knjige ili slično, te ga lagano bacite vertikalno u zrak i ponovno uhvatite kada padne (doduše, ne morate ga uhvatiti, no bilo bi dobro :-)).

Taj se predmet vratio jer ste ga bacili brzinom manjom od 11,2 km/s, odnosno zato što ga je cijela Zemlja svojom masom privukla prema dolje. Jezikom fizike, gravitacijska potencijalna energija Zemlje veća je od kinetičke energije koju ste dali predmetu kad ste ga bacili uvis. I to prvenstveno zato što Zemlja ima jako veliku masu. Slično je i sa svemirom. Stvoren je u eksploziji i sve galaksije danas se odmiču jedna od druge velikom brzinom: svemir se širi. Razmišljajući o budućnosti svemira, postoje tri glavna scenarija: 1) svemir će se prestati širiti, na kratko zaustaviti i onda početi skupljati, slično kao što se predmet koji ste bacili uvis vratio u vašu ruku, 2) svemir će se nastaviti širiti, ali sve sporije i sporije i u konačnici zaustaviti, 3) svemir će se širiti sve brže i brže. Koji od ova tri scenarija je zaista realiziran ovisi o količini mase u svemiru. Ako ima jako puno mase, onda bi ona mogla prevladati i realizirao bi se prvi scenarij. Slično kao što se predmet vratio zbog ogromne mase Zemlje. Ali ako nema dovoljno mase onda su mogući drugi i treći scenarij. Stoga je za odgovor na pitanje kako će završiti svemir nužno znati koliko ima mase u svemiru. To smo izmjerili na razne načine. Zaključak je sljedeći: ako zbrojimo masu svih “vidljivih” objekata u svemiru, gdje pod “vidljivima” mislimo na svu materiju sastavljenu od atoma (u vidljivom svemiru ima oko 10 000 milijardi milijardi zvijezda i planeta, što je otprilike broj svih zrnaca pijeska na svima plažama na Zemlji!), zaključimo da je to samo 5 % svemira. Ostatak od 95 % je raspodijeljen na tamnu materiju (27 %) i tamnu energiju (68 %).

Za tamnu materiju znamo da ima gravitacijski utjecaj na zvijezde i galaksije, ali ne znamo od čega se sastoji, dok za tamnu energiju nemamo ni dobru ideju što bi mogla biti. Jedino što znamo je da uzrokuje širenje svemira. Zamislite, mi danas ne znamo od čega se sastoji 95 % svemira i to predstavlja najvažnije pitanje moderne fizike. S obzirom na to da obične materije ima samo 5 %, zaključak je da je nema ni približno dovoljno za prvi scenarij u kojemu bi se svemir ponovo vratio u točku iz koje je nastao. A s obzirom na to da u svemiru prevladava tamna energija, koja uzrokuje širenje svemira, najvjerojatniji scenarij završetka svemira je ovaj treći, u kojem će se on nastaviti širiti sve brže i brže. Nakon milijardi godina najprije će nestati sve galaksije s neba, zatim će se naša galaksija raspasti, nakon toga će se raspasti i sve zvijezde i svi planeti. U konačnici, nakon milijardi milijardi i milijardi godina, svaki atom će biti beskonačno udaljen od svakog drugog atoma i nestat će bilo koji oblik inteligencije. Svemir će završiti u hladnoj smrti. I tome nema pomoći. Baš tužno, no kako stvari za sada stoje, to je konačna sudbina svemira. Ako ste došli do ove točke, vjerojatno vam je jasnije što sam mislio pod “najtužnija priča ikad ispričana”. Lijepo sam vas upozorio.



Tužna sudbina Sunčevog sustava

Sada druga tužna priča: kako će završiti ovaj dio svemira. Sudbina ovog dijela svemira vezana je za sudbinu Sunca. Sunce je jedna prosječna žuta zvijezda, koja je nastala iz zvjezdane prašine nastale od prethodne generacije zvijezda, prije oko 4,5 milijardi godina. Od kada je nastalo, Sunce je uvijek iste veličine, što je prikazano na donjoj slici. To je posljedica činjenice da su dva procesa, gravitacija koja Sunce želi sažeti i fuzija koja Sunce želi rastaviti, u ravnoteži već 4,5 milijardi godina. No to neće zauvijek trajati. Nakon otprilike 1,75 milijardi godina od danas, Sunce će početi rasti i vrlo brzo će na Zemlji biti tako vruće da će se isušiti svi oceani, te će prestati uvjeti za život kakav sada poznajemo. Nakon toga će Sunce dalje rasti i nakon otprilike 5,5 milijardi godina pretvorit će se takozvanog crvenog diva, tako da će ili zauzeti pola sadašnjeg neba ili će možda čak i progutati Zemlju. Nedugo nakon toga odbacit će svoj vanjski omotač i stvoriti nešto što nazivamo “planetarnom maglicom”, a samo središte Sunca sažet će se i pretvoriti u ugaslu zvijezdu s oko pola mase izvornog Sunca, zvanu “bijeli patuljak”. Planetarna maglica raspršit će se za nekih desetak tisuća godina, a bijeli patuljak će se nakon tisuće milijardi godina potpuno ugasiti i postati hipotetski crni patuljak.



Dobra priča

Ovo su bile najtužnije priče koje ste ikada čuli. Sada je vrijeme za dobre vijesti. One su vezane za blisku budućnost ljudskog roda.

Vjerujem da u diskusijama s vašim prijateljima, poznanicima, kolegama, rodbinom ili susjedima primjećujete da je većina ljudi pesimistična kada se radi o skorijoj budućnosti. No za to nema nikakvog razloga. Gledajući kako danas svijet izgleda (prikazano na donjoj slici), jedini zaključak je sljedeći: svijet nikada nije bio bolji, a vjerojatno će se tako i nastaviti. Ovo nije jednostavan pogled na svijet jednog optimista, nego realno stanje svijeta temeljeno na svim dostupnim podacima*. Na primjer, oko 1800. godine očekivani životni vijek ljudi bio je oko 30 godina, dok danas ljudi u prosjeku žive duže do 70 godina. Prije 200-tinjak godina oko 95 % ljudi na svijetu živjelo je u ekstremnom siromaštvu, dok danas u takvim uvjetima živi manje od 10 % svjetskog siromaštva. Nikada u povijesti ljudskog roda u svijetu nije bilo manje ratova, nasilja, gladi ili diskriminacije. Ljudi žive sve bolje, zdravije, sretnije i dugovječnije, a tako će se vjerojatno i nastaviti.

Ako ekstrapoliramo pozitivne trendove koji se danas odvijaju u svijetu, za oko 100-tinjak godina u svijetu više neće biti ni gladnih, ni siromašnih niti nepismenih ljudi. Naša djeca vjerojatno će živjeti u svijetu u kojem su dostignuti idealistički ciljevi svih sanjara i pjesnika koji su maštali o svijetu bez ratova, nasilja, gladi, siromaštva ili diskriminacije. Naravno, nitko ne govori da je u svijetu sve idealno i da se stvari ne mogu popraviti. Jedan gladan čovjek na svijetu, jedna osoba koja trpi nasilje je previše. No važno je shvatiti koji su nas procesi doveli do ovako dobrog stanja u svijetu i važno je nastaviti s tim procesima. Tri možda najvažnija temelja modernog svijeta, zbog kojih je svijet ovako dobar, razum su, znanost i humanizam. Od presudne je važnosti nastaviti i dalje razvijati svijet na tim temeljima, kako bi i dalje napredovali i dostigli sve ciljeve koji su prije samo par stotina godina izgledali potpuno nedostižni. Ovaj dio završio bih citatom iz izvanredne nove knjige Stevena Pinkera - Enlightement now, koju toplo preporučujem da je pročitate. Nakon nje ćete i vi postati optimisti, ili bolje rečeno realisti, s pogledom na svijet utemeljenom na podacima.

“Većina ljudi slaže se da je život bolji nego smrt. Zdravlje je bolje od bolesti. Hrana je bolja od gladi. Obilje je bolje od siromaštva. Mir je bolji od rata. Sigurnost je bolja od opasnosti. Sloboda je bolja od tiranije. Ista prava bolja su od fanatizma i diskriminacije. Pismenost je bolja od nepismenosti. Znanje je bolje od neznanja. Inteligencija je bolja od tupavosti. Sreća je bolja od bijede. Prilike za uživanje u obitelji, prijateljima, kulturi i prirodi bolje su od dosade, mučnog rada i monotonije.

Sve ove stvari mogu se mjeriti. I sve su se povećale tijekom vremena - to je napredak.

I znate što? Svijet se dogovorio o ovim vrijednostima. 2000. godine svih 189 članica Ujedinjenih naroda, zajedno s 20-ak međunarodnih organizacija, dogovorile su “osam ciljeva milenijskog razvoja” za 2015. godinu koji se poklapaju s ovom listom.

A sada šok: svijet je napravio spektakularan napredak u svakoj mjeri ljudskog blagostanja. I još jedan šok: skoro nitko ne zna za to.”

Dobra vijest za vas je da sada vi znate. Ja se na svojim predavanjima često šalim i kažem da vi, nakon što ste ovo saznali, postajete vjernici crkve svjetskog optimizma i da se sada očekuje da i vi širite sretnu vijest o dobrom stanju u svijetu, zahvaljujući razumu, znanosti i humanizmu, kako bi se razvoj svijeta i dalje nastavio.



Osobna budućnost

Na kraju, s obzirom na to da je cijeli tekst o budućnosti, i da je to sve neizvjesno, ispričat ću vam priču o tome što će vam se sigurno dogoditi. O tome nema nikakve dileme.

Što će se dogoditi s vama kad umrete? Ako konzultirate svete knjige, mnoge od njih pričaju o životu nakon smrti, ili pričaju o tome kako ćete se vratiti u prah ili zemlju iz koje ste nastali. Život nakon smrti ne postoji. To znamo sigurno, jer nam znanost kaže kako nema nikakvog fizikalnog, kemijskog ili biološkog procesa preko kojeg bi se ovakav život kakvog imamo nastavio nakon smrti. Svijest je posljedica kemijskih procesa u našem organizmu i nakon što organizam prestane živjeti prestaje i svijest. A što se dogodi s atomima u našem tijelu? Tu je priču najbolje ispričati u svjetlu procesa kremiranja. Kremiranje je proces izgaranja na temperaturi od oko 800 do 1000 Celzijevih stupnjeva, u kojem u par minuta sve molekule vode ispare u atmosferu. Zatim sav ugljik, zajedno s kisikom, odleti u atmosferu u obliku CO2, a slično se dogodi i s atomima sumpora i dušika. Ono što ostane u krutom obliku, uglavnom kalcijev fosfat iz vaših kostiju, uz nešto malo natrijevih i kalijevih soli, vaša rodbina će dobiti za uspomenu na vas.

No to nije vaš kraj. Sve molekule koje su odletjele u atmosferu, zbog vjetrova koji pušu, za nekoliko tjedana će se raspršiti po cijeloj kugli zemaljskoj. I ako tada bilo tko podigne pogled u zrak, u zraku bi mogao vidjeti trilijune vaših molekula. One će nastaviti padati na zemlju, dizati se u zrak, ponovo padati i dizati i na kraju će završiti na mnogim nezamislivim mjestima, poput jagoda, suza kornjače ili u vama dragim ljudima. A ako vam rodbina odabere fizičara da ih tješi na vašem pogrebu, on bi im mogao ispričati nešto u ovom stilu: “… ako pažljivo uzmete u obzir sve dokaze i, znajući kako je znanost pouzdana, možete se zadovoljiti činjenicom da je energija vašeg voljenog još uvijek tu. Prema Zakonu o očuvanju energije, niti najmanji dio njega nije zauvijek otišao, samo je manje uređen. Amen.**”

Moju seriju od tri kolumne “Što smo?”, “Odakle smo?” “Kamo idemo?” završio bih mišlju jednog poznatog znanstvenika Lawrenca Kraussa:

“Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo? Ima li svemir svrhu, namjeru, smisao? Je li svemir stvoren ili je nastao slučajno? Zašto postoji nešto, a ne ništa? - Do sada se smatralo da su ovo pitanja za filozofiju ili religiju. No, to su pitanja o prirodi i ona su u domeni znanosti.”

Danas sam imala zanimljiv dan? Koji je počeo još jučer i prošli tjedan...dvama pozivima tj porukama. Prva, bje od mog bivšeg dragog u pozivu na ručak! Kako je on neki nadzorni organ u Ministarstvu za HŽ često ide tim nekim prugama....pa mi se javi mimohdno kraj moje kuće! A nazvali me i ovi moji iz bivše firme. Oni su kupilli meni poklon za odlazak u mirovinu pa kad ću ja po to doći, jer prošla su već četiri mjeseca....? Hm...ja sam odustala od apšita, što zbog nekih prijepora sa mojom bivšom firmom i upravom, što zbog svojih kolega koji mi to nikad nisu niti bili. No, pristojna cura kao ja, kad je netko pozove da ti preda poklon, ti se odazoveš i spremiš prigodne Spar plate, pijaču, spečeš i neki pristojan kolač (moji kolači su jako, jako fini) i počastiš cca 15 ljudi! Normalno, kako pristojnost nalaže otvorila sam poklone, od kojih jedan bje glavni! Swarosski ogrlica i naušnice sa zelenim odsjajem kamenja-kristala! Wow...zelena boja mi dobro stoji uz oči! Ali ja nemam zbušene uši za takve naušnice? Glasno sam to prokomentirala...nastojeći ne biti nepristojna? Pa probušit ćeš ih, reče kolega! Malo morgen! To me podsjetilo na jedne druge naušnice žarko crvene (ha ha ko i njegova ljubav) koje sam dobila za jedno novo leto od svog tadašnjeg dragog, također za bušene uši? Da ste samo vidjeli razočaranje na mom licu? Iako je i njegovo bilo slično kad sam ih vrnula rekavši: nosit će ih neka snaša! Dobiješ poklon s kojim shvatiš da onaj drugi doslovno nema pojma tko si ti? Jer ja nikad nisam niti neću imati probušene uši i nositi takve naušnice. U moje doba dok sam još išla u osnovnjaka, točno se znalo koje djevojčice su bile sa sela. Sve one koje su imale zbušene uši i nosile naušnice. Mi gradska djeca to naprosto nismo radili! Kao niti neke druge stvari koje se nisu radile u gradu...vjenčavali smo se pri matičaru i imali svadbene večere u otmjenim restoranima bez bajsova i zastava, već onako kulturno...građanski! Kakvih 500 svatova...tko bi to na koncu i platio u nekom restaću u Zagrebu? Danas, kad vidim sve te zastave kak vijore pitam se...kaj to ti svati hoće reći: da se žene u Hrvatskoj? Pa normalno da smo u Hrvatskoj, pa normalno da smo Hrvati i normalno da nam ne trebaju vanjska obilježja da bismo pokazali tko smo i što smo? Kome? Srbima? Pa oni su ionako preko Drine i daleko im kuća bila! No da se vratim ja na današnji ručak! Prihvatila sam poziv iako sam se pitala...čemu? No, kako nemam često priliku jesti s nekim vani, a i inače ne volim jesti sasma.... prihvatila sam poziv. A i čovjek mi je drag bio, dapače...bilo nam je izuzetno lijepo. To je bio najsolidniji čovjek kojeg sam srela u ovih 10 let na iskrici! I tako, uz neki zagrebački u mom NK rudeškom kvartu, gledajući se preko šnicle (arsenova krasna pjesma) pitam ja njega: čemu mogu zahvalit ovaj današnji poziv? Pa draga si mi, bilo mi je lijepo s tobom. Ok, i meni...i što očekuješ? Jel emotivno opet nešto? Ne. Znači, prijateljstvo? Da! Pa, znaš, imam već dosta muških prijatelja! Treba mi partner! A znaš kaj to znači...da to povremeno druženje može biti i odbijenica...možda meni ne paše kada tebi paše i slično? A k tome, ako ti neka okupira srce...ili meni...znači da padamo u drugi plan? Njemu je to ok, za sada! Hm...nisam ga više izravno pitala (reče da nemoj danas prvi put) ali nekako si mislim da si on misli kak bismo nas dvoje mogli biti prijatelji...s povlasticom? Znate kaj je to? Kad jedan zlorabi onog drugog! Ja s prijateljima ne spavam! A partneri mi nisu samo prijatelji već i sve drugo! I što sad?
Kao i obično, sve ja to dobro presložim u glavi, istresem i ovdje i nakon toga mirno zatvorim! Još jednu moju čitanku, jer čovjek uči dok je živ! Neki očito ništa ne nauče? Jer, što očekivati od cure iz "imocke" krajine nego da kupi naušnice za probušene uši? A s njima sam radila 10 godina (još povrh 20 u istoj firmi) al oni nemaju pojma tko sam ja? Što očekivati od muškarca koji ima svoje emotivne i ine probleme (reče da je meni ostao dužan, a ja rekoh...da je ostao dužan sebi, iako sumnjam da on zna kaj?) a da čak ne kuži da ih ima? Rastemo onoliko koliko naučimo iz života! Ja učim i rastem...jbt još malo pa neću morat nit štikle nosit! Ipak, ispunjen dan...ima i gorih sranja? Npr ovima u provinciji...njima je događaj kad im mjesečno prođe jedna nepoznata faca? Jasno mi je da takva škvadra svršava na blogu. Nikad nisam živjela na selu, ali u malom gradu jesam! No, nisam u takvom malom rođena. Pače, moj rodni grad je tritisućljetni grad, jedan od najstarijih na ovim prostorima. Ima to svoj pečat...ta provincija? Ja bih npr sada rado otišla živjeti u neki mali grad...jer moj grad (Zagreb) se definitivno poseljačio! I badave kaj dnevno srećem na desetke nepoznatih lica koja su mi potencijalno zanimljiva, ali ja bih radije da ih ne srećem! Jer mi nisu zanimljiva! Možda bih radije sretala onih pet šet meni dragih i s kojima imam što podijeliti? Razgovarati! Nedugo mi je jedan čovjek jako dobro rekao...znaš, imam pesa...ali ja bih volio s nekim razgovarati!

ups, zaboravila sam stavit moj penzićki buketić (jebo blog bez fotke)

kad kasno s večeri svratiš u svoj dom postaneš svjestan da si sve što si trebao, izgovorio svom fejs frendu u pet minuta ono što drugima nisi nit za pet mjeseci? ili pet godina! to je ta razlika...kad si s nekim...ko prst i nokat! i kad znaš sve što jesi i da to nikad nikom nećeš, ne stoga što ne želiš već znaš da se ne može! neki drugii su zaposjeli teritorij a živimo u jebenoj zemlji gdje je privatno vlasništvo svetinja? a što je s vlasništvom čovjeka? ima li čovjek pravo na posjedovanje sebe i svog sebstva? ima li pravo čovjek reći: tvoja misao je misao mog života! kako da živim bez nje? omeđila sam te njome! bez ijednog vidljivog znaka posjeda. samo misli koje su se srele! i znaš da nema slijedećeg. onog prethodnog si pokopao i sahranio, ali ne u sebi! već u njemu! i nema te (ne treba je) te svrsishodnosti traženja u drugom? jer, nema tog drugog. on jedan i ti jedina! tada, takva! nakon toga, opet pjesma, hihot, gomila ljudi a ti si svjestan samo tih par trenutaka...dvoje ljudi koji su si sve rekli!i otišli u bespredmetnost postojanja. ona je otišla jer nije mogla podnijeti blizinu svih al svoju daljinu. kaleidoskop zbivanja složen od današnjeg dana mogao bi reći: sve su to bivši i budući bivši dani i ljudi. potrošene radnje, potrošeni ljudi i potrošena zbivanja. pa ipak, naručit ćemo svoje piće, sjesti med gomilu, zapalit španjulet i bit prisutan. zato valjda i imamo tijelo da budemo prisutni? čak i onaj orgazmički drhtaj tek je podsjećanje na...prolaznost! koju stalno pokušavamo dohvatit mrežom za muhe! al one, rijetke zvjerke kojima u pet minuta možemo prikazat cijeli svoj život...niti love niti su lovci. one su ulovljene i...preparirane! krase neki kamin, regal ili neku drugu izbu od života! trofejni život je život na cijeni. u nekim regalima, vitrinama i dalje visi moj skalp. ili rog...nebitno. ja nisam tamo, tu sam...mimohodno u svom domu! već treći dan svijest o tome pravi mi društvo. društveni život se srozao na raštimanu? ah, kako uštimati gitaru...ili neki drugi žičani? violina proizvodi svoj predivan zvuk tek uz....gudalo! pri tome je posve nebitno tko je violina a tko gudalo, kužiš stari moj? bespredmetno je raspravljati o tom...tako dugo u noć!

p.i.čajkovski/Koncert za klavir i orkestar u b - molu

Link

tri puta sam u relativno kratkom vremenu odgleadala taj film...nekako ga često repriziraju u cinestaru na tv? možda baš zbog mene? ;) anyway, svaki put sam ga gledala ponovo i...upijala! jer...ona...jer on...vrijedni su toga! kako i zašto stvarnost biva nekako drugačijom ne mogu ni nadalje objasnit? večeras sam radije ostala doma i gledala po treći put taj film i odlučila ne izaći van. možda i zbog kiše? odbila sam i jedan poziv za kavu. trebala sam, jer čovjeku ne bje teško potegnuti iz karlovca? najdalji put koji je jedan čovo prevalio da bi samnom popio kavu bje iz dubrovnika! i sve je bilo sjajno (skoro ko on+ona) osim što on nemre biti uz pesa! jer ga je ugrizao kao dijete? o čemu sve ljudi u ovim godinama ne moraju vodit računa? i onda se čudimo zašto ostajemo sami? pa normalno jer nam je nenormalno da vidimo i čujemo nekog? osim sebe! gdje ta običnost prelazi u fatalnost? kada smo voljni i kadri tolliko toga učinit za! ništa kontra! a onda...korak po korak, kako smo krenuli ususret, tako krenemo udaljavat se...najprije od sebe, kako bismo mogli i od njega! ona i on! kako je to ipak privlačno! neki dan reče jedan čovo u čoporativnom druženju...da ne odustaje ma koliko ga to koštalo? niti ja. silna uzaludnost, silna nada, čežnja, želja čak...pa ipak, samo tlapnja pusta! jeste li osjetii koliko možete biti sami u gomili? to je strašnije nego biti sam sa sobom! jer, kad si sam znaš s kim si! i da nema njega/nje!
p.s. dobro reče darth...o uvlačenju! koji je to stupanj uvlačenja? po rihteru ili mercaliju? al jest popriličan!

p.s. ovo je priroda koju i kakvu ja volim! pomalo divlju i sa što manje ljudske intervencije! vjerujem da se mnogima ovakva i ova "moja" priroda ne sviđa? but, ni meni se ne sviđa toliko toga...jedino što očekujem je da imam pravo reći...što volim a što misim da nije baš nekaj? to niti ne branim drugima...nikad se nisam slagala sa željama i potrebama većine. ne činim to niti danas. baš onako kako je to napisala papilonka u svom zapisu! ima nas koji nismo skloni uvijek i svuda čoporativno se slagat...no tko voli nek izvoli. samo je poanta da ima nas drugačijih! moje slike su im naporne.? jesu...ne moraju iz kurtoazije reći da im se to sviđa, jer ne! cijenim iskrenost...no glede toga na ovom sajtu ima svega samo toga ne! neka...svakom njegovo! pa eto meni na mom plaćenom prostoru danas malo slika! zamislite, prirode za moju dušu (ha ha nisam je još prdodala vragu?) ! no frks...okrenite glavu! možda ju samo volim.... možda vas provciram...nebitno! bitno da svaka budala ima svoje veselje! moje ne mora biti vaše, a pogobu...prestanite i vi se stalno ogledat u tuđim ogledalima! meni moje ogledalo...ogledalce...posve dovoljno! dok god govori, tko je...najljepši, najbolji, najpametniji....svaka budala ima svoj komadić sreće! moj piece nek bude u vašem....peace! vaš sigurno jest u mom! gušt mi je danas malo udavit ljude...odmorila sam se, napunila...sreća je komadić mene!

Danas sam pohodila njegovu izložbu! Prekrasne slike, meni barem. I upravo to što se nije uklapao u svoje vrijeme, slikarske pravce i proklamirane uzuse (nije imao svog mecenu kako pollitičkog tako niti materijalnog te nije slikao portrete i drugo po narudžbi) upravo to mi se kod njega sviđa. A time odišu i njegove slike...tako je svoj! Sva ta drugačijost koju je imao. Osobito par slika. U dva tona...ili čak jedan..jednu od tih sam i zakeljila. Ekspresionizam i impresionizam su mi inače dragi iako ovo njegovo nije to, ali je radio izlete. Istina, draži su mi akvareli od ulja...no njegova ulja na posebnom platnu (jute) čine njegove slike tako drugačijima od ostalih ulja...kao da će iskoračiti sadržaj iz slike. Cijela ljepota je stajala 25 kn (uz vodiča)! Smiješi mi se i Ermitaž...Katarina Velika. Oni koji su bili u Rusiji davno su mi rekli kako je muzej Hermitage (jeste li znali da to na francuskom znači utočište?) prekrasan! Nažalost, meni je strašno da je tu divotu i to zlato platilo svojim životom i bijedom, glađu i bolešću milioni ruskih ljudi. Kada ste bili zadnji put na nekoj izložbi? Otiđite! Kada ste bili nekome netko?

Jutrom me probudila poruka sms...

„Vozim se u vlaku kraj tebe...dobro jutro

A nema ni Sare

Prozor spušten“

„Dobro jutro i tebi...pogledala sam kroz prozor...onaj drugi, koji nije „spušten“. I otpratila te pogledom.“

„Lijepo“

„Pa ti si meni bio nešto lijepo i žao mi je što više nije tako“

„I meni
Nedostaje mi to lijepo.“

„Pa javi se nekad...i tak...“

„Može“

Shvatiš da je dobro što osim pogleda na Grmoščicu i Sljeme imaš i pogled na tračnice! Iako vlakovi voze pravocrtno, imaju stanice! Na kojima možeš sići ili se popeti? U stvari, u ovu godinu dana kako sam tu, malo sam koristila tu prednost silazaka...na pravoj stanici? Možda sam češće ulazila na pogrešnim?
No, da se vratim na Emanuela Vidovića, koji je bio drugačiji od drugih slikara. Tako su i neki drugi umjetnici npr života drugačiji od drugih ljudi?
I neki ostaju zauvijek upisani i utisnuti u nečijem životu! Ja očito ostavih traga...jer neki bivši su i danas gotovo tu? Ne treba trgati sve spone života ali niti ih održavati na životu tek toliko. Ako sam ikome (ili bolje ičemu) privržena to je ta moja ideja o ljudima...sve ih trebamo, sve ih imamo!
Ako da, ako pak ne, ne treba ih! Eto npr danas sam bila sa svojom frendicom koje smo si više od toga više od 40 godina! Ta naša vodenjačka sposobnost da uzimamo tj primamo ljude i otpuštamo jednako...bez imanja i bez moranja, onakvima kakvi jesu! Nikad nikom od svojih partnera nisam uvjetovalla da nešto moraju...ali sam uvijek jasno davala do znanja što želim i što mislim o njihovim „sranjima“! Izbor je bio na njima...nažalost, neki su namah izabrali svoja sranja a post festum shvatili da su se zajebali? Naravno, potom to i skupo platili. Nažalost, to sam onda i ja skupo plaćala jer nije bilo ostanka ili opstanka meni bez njih! Dvoje je dvoje a nikako jedan nije dvoje! Dugo nisam nikoga ostavila, barem ne namah! Naučila sam tu lekciju jako dobro u životu...uvijek možeš otići ako nemaš drugog izbora? Sada, pod stare dane shvatila sam da je umijeće...ostati? Ne pod svaku cijenu niti preko granica? Taman toliko da budeš i da jesi...jer kad nisi, nikome, pa niti sebi nisi! Od toga nitko nema „koristi“ a uopće nije stvar do koristi. Često sam se pitala zašto su drugi ljudi tako isključivi? Onda me poučila moja mlađa kćer: „Mama, pa nisu svi kao ti, daj shvati već jednom, dovoljno si stara!“ . Pomalo okrutno, ali istinito! Ja ljude sudim po sebi, umjesto po njima!

P.S.
hvala Alex na tvojim komentarima tamo kod Eternisa...glede života, „važnih“ i „nevažnih“ stvari, narcisoidnosti...doista, svatko bi se trebao češće pogledati u ogledalu? Ja to činim često, možda i prečesto? I da, osjećam se upravo ko ovaj čamac...stapaju se voda (more) i horizont....u magli svi postaju jedno! Iako se jasno razaznaje...čamac, more, nebo...tako bi trebao i čovjek...sa svim ljudima! Ako znamo da je razlika između majmuna i čovjeka 1% DNK onda je jasno da nema razlike među nama ljudima!

Ali, ovih dana sam bila na kavi (konačno, pače prva kava ove godine) s jednim iskričarom i ne bih o tome pisala (ako ih je itko popio previše ja sam ta) da nije stvar zanimljiva. Ne samo glede mene već općenito ljudi i njihove osobnosti? Dakle, on je gorljivo htio samnom popiti kavu, ali je jednako tako htio biti incognito i nedostupan. Uporno me na mobitel zvao sa fiksnog telefona jednog ministastva, al uporno nije htio dati broj mobitela istog tog ministarstva bojeći se što? Valjda da mu ne provalim? Da mu ne uzurpiram? Kako god, konačno smo mi popili kavu, on normalan čovjek, ja još normalnija i sve pet! Dogovorismo slijedeću za tjedan dana. Uz mobitl! Pa se ne mogu osvrnut na tu temu (bilo bi jako poželjno o njoj pričati i na blogu ali znajući vas vi ćete o svemu, samo ne o sebi) i ponešto napisati o nečem posve osobnom! Toj svojoj potrebi da svoju osobnost i osobenost skrivate al zato tuđu razvlačite, povlačite i dovodite u pitanje. Sve što netko kaže, upitno je? Oni koji ništa ne kažu već samo nižu hihotiće...smajliće...to su pravi ljudi? Hm hm...upoznala sam dosta stvarnih ljudi ovdje. I mogu vam reći, kad smo već kod nickova blogera (bivših i sadašnjih)...evo koje osobno poznajem:
alex, anerak, babilonska baklja , bell, božićnica, budvar, coco, cyberlady, darling, dona, (pok) horny, hrvatski bog sexa, hush,ergosum, janardana, gerardina, jaromil, juici mama, mycek, pamela, krelec, kjele, philip de malla, njljubo, ovca ko ovca, perce, paparisol, pelpetum mobile, pašemi (neizrečeno), plavušica, pakleni, roman, starinaivan, styxa, vegavega, vrbica, vuklisica, wasyx, zlica opaka ....ajme...četrdesetak ljudi i još neki al nemrem se sjetit i nisam sigurna pa ću radije odustat? Voljela bih da bar netko poznaje više ljudi ovdje, ali sigurna sam da ne! Nije mi to teret, dapače..od svakog od njih sam ponešto naučila (valjda i ja njima ponešto dala), tak da sam bogatija. O drugim nickovima koje sam sretala na dejtu i kavi neću...to bi bio daleko duži popis! Kad pogledam, od tih pedesetak likova, desetak njih baš i nije onomad dobro pisalo, dapače prilično su me zvređali, očito sam im stala na žulj. Ega, samodopadnosti, jada ili nekog drugog njihovog jala? Oni su meni svi ostali ko ljudi ok, sa svim njihovim strahovima, manama i sl. U stvari, upoznavši ih zadovoljila sam neku svoju znatiželju. Kao i oni svoju. Pače, znam da je to bio jedini razlog što su me htjeli sresti in vivo! Ja sam (kao mai) bila mnogima (i ostala) egzotika...bilo u pozitivnm ili negativnom smislu? Ili naprosto, kao odlazak u ZOO! Znam da su reagirali na mene ne zato što sam ja nekakva i nešto, već stoga što su oni...netko i nešto. Zlo i opakost koju manifestiramo u povodu nekoga ili nečega u stvari nalazimo u sebi! Netko je samo okidač, a na mene su počesto okidali neki! Nadam se da se spomenuti neće naći uvrijeđeni što sam ih uvrstila u popis svojih poznanika, ali...to je istina! Jučer sam provela ugodno veče s jednim starim blogerom i frendom...uživali smo! To tek toliko kako ne bi bilo da sam ja na ratnoj nozi s bilo kim osobito s pravim blogerima. Znate, oni uvijek pišu i kad ovdje ne pišu! Što sam vam ovime htjela u stvari reći? Pa, za dobrim se konjem praši! Možda da i vi dignete neku prašinu za sobom...a ne za drugima? A sada idem opet van...prekrasno je vani...pa se vratim! Nadam se ne i povratim? Ali, nema ništa loše u tome kad čovjek povrati...tako se bolje rješava svojih dubioza i nakupna, naplavina čak! Ako sve samo brižljivo spremaš, kad tad zatrpa te sve to a onda je i goranova jama samo poema a ne i stvarnost u kojoj je stradao jedan krasan pjesnik!
p.s.
svi smo mi ljudi a ne nickovi...ponekad ipak to imajte na umu kad pričate o drugima a ne o sebi!

sve je isto ko i lani, preklani...bjasmo i danas tamo!



lipe cvatu/bijelo dugme

Link

nekome biti nešto! navika je prokleta stvar...dođem ovamo po navici i stoga što imam što za reći, iako ovdje definitivno nemam kome! sva sreća da imam žive ljude u svom životu! ovih dana su se stvarno vidjeli prijatelji, ljudi...ova gamad ovdje na iskrici nije niti svjesna što su to ljudi. i unatoč godinama, i dalje se pitam kako, koliko i zašto ljudi mogu biti toliko zli? zar ih vlastito propadanje, jad i ostale traume i neimanja, umjesto da ih oplemene, oni ih totalno zatrauju da bljuju po ljudima koje uopće ne poznaju? ja sam fakat hlebinka..no iako proživljavam najteže razdblje svog života, ono je i najsretnije...jer ljudi su fakat ljudi! a gamad je gamad! znam, postoji pitroid...al pocrkat će oni od svoje zlobe, laži i prijetvornosti kad tad! želim im što manje boli, iako bol oplemenjuje čovjeka! sretna sam, imam djecu, imam sebe...život me ima!