HIPOKRIZIJA

ajme ljudi moji pa (je li to moguće, reko bi mladen delić nekoć) to još traje? blokada cijelog grada već pet sati...sva sreća i nadam se da nitko neće umrijeti, da mu neće trebati hitna da će se valjda probiti, da ničija kuća neće izgorjeti te da neće trebati intervenirati vatrogasci, i slične nepogode da nisu i neće pogoditi građane grada dok traje ova "fešta"! kaj je preveć je preveć, al neka uživate...eto, dok plaćam sve te policajce kaj tamo rade reda nadam se da negdje ne siluju neku djevojku, da ne kradu negdje neke lopine i sve to...da država funkcionira dok mi vatreno (pali se na svakom koraku) navijamo za vatrene!

(zatvaram komentiranje jer me uopće ne zanima kaj tko misli o mom mišljenju...još danas plaćeno)

p.s.
eto u što se to pretvorilo u 22 h...privatni tomsonov dernek! rekla sam vam da to nema veze s nogometom! bolje niste niti zaslužili! sva sreća što se raja razišla pa su ostali sami ovi autohtoni građani zagreba s natpisima...livno, posušje, škabrnja i slične gradske četvrrti zagreba! jadno sve u svemu!

U ova tri mjeseca mog premiuma koji prolazi za dva dana reklo bi se da sam uspjela napisati (ili prepisati od same sebe ili drugih) 30-tak blogova što znači da sam gotovo svaki treći dan izbacila poneki tekst? To čak i nije loše, ali kad pogledam stvarno nove blogove koje sam ja napisala onda je skor puno lošiji...cca desetak novih zapisa! A od tri mogućnosti kupnje dosjea u ova tri mjeseca iskoristila sam samo jednu, i to za bivšeg dečka! Iako smo prekinuli još smo nešto petljali pa sam ja htjela vidjet jel on mulja s nekog drugog nicka. Jock! Čovjek bio zadnji put on line na nicku na kojem smo se i upoznali, još prošle godine...taman prije no što smo počeli! I nema drugih nickova, barem ne aktivnih! Pa sam danas onak bez veze potrošila još jedan dosje a jedan mi i propao. A i bila sam u tri mjeseca soliranja samo na dvije iskričave kave! Više radi radoznalosti nego kaj sam mislila da bu nekaj od toga! Sve u svemu nije meni do 90 kn već fakat bivanje ovdje više nema smisla. Niti pišem, niti dejtam a bome nema se s kime niti razgovrati. Naprosto dođe čovjek tu iz neke navike eventualno nešto pročita i ode! I opet dođe...i nešto napiše. Očekuje nešto pročitat, popričat...ali to se ne događa! Jedino što se događa je da..redovito dolazim! Tako gledano, što će mi premium? I da, sretna sam što je ljeto ovako blago! Barem da tako potraje i cijeli srpanj, kolovoz ću nekako izdržat? I oporavak teče dobro, tijelo zarasta brže nego li duša! S ovim ću se i oprostit od vas, iako nemam od koga? Iako nema niti mene. Uz ovih par riječi ostavit ću i ovu fotku...svježe ubranog cvijeća koje to u stvari nije. Ima neke simbolike u njemu, jer tek od danas počinje dugotrajan njegov život bez vode. Upravo takvo suho, biti će mi pratilac kroz ljeto, jesen, zimu...proljeće! Pitala sam se ovih dana rekonvalescencije, što bi me moglo obradovati? Nisam se baš mogla sjetiti, iako me par sitnica obradovalo ovih dana. Sjetile su me na jednu lijepu priču dvoje ljudi koji su se možda voljeli, koji su se držali i pomalo hranili onim čega nema! Zdravo živim, ne ljubim, ne sexam se (kažu, pauza bar još mjesec dana), jedem voće, popijem čašu vina za ručkom i navečer, razvijam moždane vijuge tako što puno i često pričam sa sobom a sve manje s drugima. Više se ne znam niti svaditi? Uglavnom, živim "savršen" život u kojem me nitko ne može povrijediti niti išta dati, jer ja nemam što uzeti? i kao da se spremam ....tek početi živjeti...a ne prestati? Smiješno, zar ne!

Paralelni svemir/
Otvoreno pismo hrvatskoj javnosti Zlatka Dalića, izbornika Hrvatske nogometne reprezentacije

Dragi svi, Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji je pokazalo da u svijetu nogometa svi imamo jednake šanse. Talentirana generacija sjajnih pojedinaca, koji su spremni predano raditi, mogu uspjeti. Mogu uspjeti, kada imaju svu pomoć, kada ih se usmjerava, vodi i gura prema uspjehu. Ova je generacija nogometaša to ostvarila, pokazala da skup sjajnih pojedinaca u nogometu mogu stići na sami svjetski vrh. Tu nije bitna brojnost nacije, veličina proračuna, nisu bitni stadioni, nije bitno čak niti okruženje jer da jest ova generacija hrvatskih nogometaša ne bi uspjela stići u finale svjetskog prvenstva. Ipak, ove retke ne pišem zbog ekipe koju vodim. Ovo pišem zbog teške situacije u Hrvatskoj. Hrvatska je danas najsiromašnija država Evropske unije. U Hrvatskoj se živi, nikad teže, od svršetka posljednjeg svjetskog sukoba. Hrvatska je zemlja koju vode loši ljudi, pripadnici organizacije koja je proglašena zločinačkom. Hrvatsku su ti ljudi odveli u ponor bijede, Hrvatska je zemlja iz koje je u posljednjih dvadeset godina izbjeglo milijun ljudi. Danas u Hrvatskoj naši stari, umirovljenici, svojim mirovinama nisu u stanju podmiriti niti osnovne životne potrebe, školstvo si mladost ne može priuštiti, zdravstvo je u kolapsu, sudstvo štiti krupni kapital i korumpirano je. Stanje u državi je takvo da je pitanje vremena kada će se sustav urušiti i kada će takva situacija postati neizdrživa. Zato, ovim putem, tražim od svih političara i svih predstavnika vlasti, koji su odveli moj narod u pakao bijede, beznađa i siromaštva, da se maknu od nogometne reprezentacije Hrvatske. Niste dobrodošli u našu svlačionicu, ne želimo se s vama fotografirati i ne želimo se s vama rukovati. Vi ste upravo oni koji su, od nama najvažnijih, a to su ljudi Hrvatske, napravili najsiromašniji i najbjedniji narod Evrope. Upravo ste vi, bogateći se i stvarajući uvjete da "vaši" budu nositelji poslova, stvorili nemoguće uvjete za život u Hrvatskoj. Najviši dužnosnici Hrvatske posljednjih su godina od Hrvatske napravili mjesto nepogodno za život, pa tako imamo djecu koja nikada nisu vidjela more - a Hrvatska ima više od tisuću kilometara obale. Imamo djecu koja idu gladna u krevet jer im nezaposleni roditelji nemaju što dati za obrok. Imamo zemlju koja je pusta, imamo cijele regije u kojima je nekoliko stanovnika na kilometar kvadratni. Ljudi koji su to napravili iz naše zemlje nisu dobrodošli u naše redove, mi takve ljude ne smatramo poželjnima u našem društvu. Molimo da našu odluku poštujete, da ne oblačite dresove nogometne reprezentacije, da ne koristite naše uspjehe za svoju promociju. Koristeći naše uspjehe umanjujete vrijednost našeg rada, našeg postignuća i bacate ljagu na sport. Vaša su djela vidljiva svaki dan kada po kantama za otpatke ljudi Hrvatske prekapaju za korom kruha, to su dosezi vašeg djelovanja i mi, sportaši, ne želimo da nas ljudi Hrvatske povezuju s vama. Svi nogometaši, kao i nogometni stožer, ovim putem obavještavaju javnost da će sav prihod od novčanih nagrada sa Svjetskog prvenstva u Rusiji uplatiti u poseban fond za djecu Hrvatske. Taj fond će financirati ljetovanja djece Hrvatske, djece koja nikada nisu vidjela Jadransko more. Hrvatski nogometni reprezentativci su uz ljude Hrvatske i napravit će ono što je u njihovoj moći da ljudima, osim svojim pobjedama, na svaki drugi način olakšaju život koji je u Hrvatskoj izuzetno težak. Neka sva djeca Hrvatske imaju mogućnost da barem sedam dana provedu na hrvatskoj obali. To je najmanje što nogometaši mogu učiniti za naše najranjivije i najdraže. Ovim putem još jednom pozdravljamo sve ljude Hrvatske, uz obećanje da ćemo dati sve od sebe da naslov svjetskih prvaka donesemo u Hrvatsku, uz vašu pomoć, uz vaše bodrenje. Živjeli ljudi Hrvatske, živjela Hrvatska! Zlatko Dalić, nogometaši nogometne reprezentacije

Napisao - Igor Premuzic, nije Zlatko Dalić

c/p facebook

Kako je nekako i uobičajeno (u mom slučaju), ljeti činim sabiranje a potom i sažimanje! Pred istekom premiuma (to znači da na ovom nicku više nema pisanja, barem ne za javnost osim za osobni gušt) nekako mi došlo da saberem dekadu mog bivanja na iskrici. Ne poradi svođenja računa ili odustajanja od ljubavi, već naprosto što nije loše staviti misli na papir, nakon što si ih dobro promućkao. Osim nekoliko strastvenih zaljubljivanja i ljubavi s moje strane u prvim godinama iskrice (od 2007-2009.) mogu reći da je nakon toga nastupilo razdoblje koje je trajalo cca pet godina da je kroz moj život prodefiliralo par muškaraca za koje jedva da im se mogu i imena sjetit? Ne stoga što sam zaboravna već stoga što su oni upravo to zaslužili...delate! Osim par ružnih stvari iz tog razdoblja teško da bih se mogla sjetiti ičega lijepog? U tom sam razdoblju srela neke prijatelje, bilo ovdje bilo na nekim drugim sajtovima s kojima sam i danas dobra! Kad se osvrnem zadnje tri pak godine unatrag, mogu reći da iz par veza koje sam imala imam npr...mehaničara! I imam jednog dobrog frenda koji je u biti ništ koristi. Više za sebe nego li za mene. Imam i jedno lijepo sjećanje na to kako život može biti zabavan. Kad ti je s nekim zabavno onda nekako prevladaš (ili barem misliš da jesi) neke druge stvari koje uopće ne štimaju, kao npr razgovor? No, kako život nije zabava tako je i naša zabava trajala svega šest mjeseci. Istina, i danas smo si dobri, od vremena do vremena, ko neki vulkan kad tri puta godišnje eruptira tako i naša veselost nađe put i način da nam se opet dogodi. Potom ostaje uglavnom pepeo i nešto...magme! Koja se neminovno hladi i skrutnjuje odlazeći nekim čudnim putevima, koji u pravilu nikud ne vode! Potonju vezu (koja je završila prije par mjeseci) mogu opisati kao sijaset mogućnosti koje su se pretvorile u...nemogućnost! Jer, tek u naznakama veza je bila dobra, sadržajna i povremeno uzbudljiva. No, kada vas netko ne privlači (al onak baš privlači) seksualno i kad još dotični nema mašte eh....ravnodušnost i ponavljanje (ha ha nisu samo smiiješni pokreti u pitnju) u vezi dovode da se sve češće osjećate bez veze, ali vam je lijepo u vezi s vezom! Ako ništa, imate s kim jesti, otići u kino, otići u šoping i na plac, popiti kavu u društvu, pri tome imati body garda. Uvijek mi se sviđalo kako vrećice izgledaju u muškarčevim rukama! A i neki znak pažnje nije naodmet, kao što je i dobar osjećaj kad ti netko popravi sve štekere u stanu i odvrne sve slavine i slične „domaće zadaće“. Sve u svemu, u ovoj retrospektivi izazvanoj mojim knock down položajem, u iščekivanju da mi moja kćer danas napravi ručak ...volim svoje napadaje iskrenosti! Prema samoj sebi. Od te četiri veze, dvije sam ja prekinula (uz valjane razloge koje sam znala i kad sam počela), a dvije je otišao on (ni danas nisam uspjela saznati zašto? Iako je to posve nebitno, zanimljiva je ta bitna razlika). Ne sretoh ja (dugo već, ako ne i predugo, a skoro pa i nikada) osobu koja bi me zadovoljila, a kamoli oduševila! Kad kažem zadovoljila ne mislim prvenstveno sexsualno (kad s partnerom dugo godina imaš prekrasan sex i odbrojiš tucet orgazama jasno je da ti je sex važan) već i u onom drugom pogledu. Intelektualnom, da imamo zajedničke teme koje i nisu petparačke, da imamo zajedničke interese, od slušanja dobre glazbe do odlazaka na događanja poput filma, kazališta, koncerta. Al bogami i šetnje u prirodi i izlete u nepoznato. Nažalost, moram konstatirati da zadnjih devet godine uglavnom sama šećem sa svojom pesom. A tužno je šetati uvijek sam. To je samo dokaz koliko sam bila sama i kad nisam bila sama! Nije ovo svakidašnja jadikovka, iako je Tin neki dan imao rođendan (za mene gotovo najveći čovjek kojeg je dala HR). Ovo je rezime jedne dekade i jednog života koji nije bio samo virtualni iako je obično započinjao virtualno! Sve u svemu, igrala sam puno utakmica ali nikako da sastavim reprezentaciju koja bi igrala kao stalni postav? Pa sam odustala od nogometa. Istina, nije da nabijam skvoš sama sa zidom al nisam niti daleko! Znam da niti vaš skor nije ništa bolji, dapače...još je i gori al vi uredno šutite o tom. Iako ne biste to rekli, i ja sve više prešućujem a van stavim samo ono što mislim da može (treba) bit vani. Pridružit ću se velikoj većini ljudi, osobito Hrvata u ovoj jadnoj državi koji otaljavaju život koji ne žive. Uvijek sam nekako u životu plivala kontra struje misleći kako borba, traženje smisla znači i nalaženje, ne odustajanje znači i pobjedu, trajanje bez konca i kraja znači uvijek neki novi početak? Kada budem sve manje i što manje, možda sretnem nekog tko je više? Meni nikad nije bilo problem biti manje, ali njima uglavnom jest bio problem biti više? Možda zbog umjetničkog dojma, možda zbog tuge i radosti koje nisam posve izbacila iz sebe i idu ruku pod ruku. Jer, u stvari...ova cura više ne stanuje ovdje!
p.s.
Srž njih (vas) i mene jest činjenica da je vama puno i za čitati a meni nije niti pisati niti živjeti! Bojim se da više nikad neću samo ležati i pričati s nekim!

Casablanca - As Time Goes By

Link

Frank Sinatra - My Way
Link

Kad odeš malo na body lifting i ostaviš svoj dom na desetak dana, ipak nikad ne znaš možda je to i na...neodređeno vrijeme? Unatoč svih uvjeravanja kako je u pitanju samo „kozmetika“, pa kad se ipak vratiš...hm...sjetiš se onog filma Divan život sa J. Stuartom...i odahneš! S takvom nekakvom spoznajom sam otišla, pospremivši stan kao da se više nikad unj neću vratit. Neka bude sve na svome mjestu iako meni u njem nije bilo mjesta. I kad pomisliš kako nemaš nikog svog tko će te dnevno obilaziti shvatiš da mobitel stalno zvoni, da svi pitaju, nude pomoć, pitaju što trebaš...od prijevoza tam i sim, spavaćice su kolale svakih par dana, a o ostalim potpreptšinama da nit ne govorim. A onda i kćer, hvala bogu konačno dobro, potegne 700 km do mene. A bivši dragi me pozove na kavu (kafić prek puta bolnice) i učini 300 km porad mene? Tako sam si barem ja to umislila! I jedan frend ti donese banane, smokve i svašta nešto, drugi ti donese sladoled iz obližnje slastičarne, tablete iz apoteke, omiljene perece iz pekare. I shvatiš da imaš prijatelje, ljude...svoje ljude! I sretneš mahom mlade žene od kojih nosi svaka svoju priču. I sretna si što si stara i što ti više ništa ne znače neki reproduktivni organi, iako sam ih upravo „dotjerivala i frizirala“ kako bi ostali tam gdje jesu. Ne da konec djelo krasi već svaki organ ima svoju funkciju i ne treba ga odstranjivat ak ne “šteka“. Čak sam kao u crtiću zamišljala kak su to dečki (doktor i svita) činili. A onda sam vidjela na guglu kak to ameri rade, nije baš lijepo za gledat al je svrhovito (kolporafi anterior)! Prvi put kad sam vidjela video odmah sam zgasila jer me baš ne fascinira ženska stvar onak na gotovs, onda sam ponovo upalila i odgledala video do kraja. Pa još jednom sve ispočetka...da utvrdim gradivo kako su to oni stručno „zaštepali“. I kad ti kateter deset dana bude jedini vjerni pratitelj shvatiš što je sloboda kretanja! I što je divan život koji imaš, al ne na filmu. Sara me dočekala skačući u vis metar, jedva je disala...i sve sam vidjela u njenim očima. Deset dana patnje i nejedenja, ljubavi i čežnje...zahvalnosti što sam opet tu! I imam prekrasnog zeta. Otišao je 1000 km tam i natrag (Njemačka) još tolko da bi nešto učinio za svog šogora! Kako je dobar osjećaj imati muško kraj sebe! Makar i bivše dečke! Hvala vam dečki! Fini ručak u društvu mojih najmilijih, fina kava sa šlagom upravo takva kakvu znam...moja đezva samo za jednu kofi. U stvari, ne znam kuhati više kava, iako sam danas opet, ko nekad, skuhala dvije kave. To obično radi netko s mudima. Trenutno ih nema a kako stvari stoje i ljeto će biti...hm...dugo toplo (sumnjam da se itko od vas sjeća roya tinsa i te petparačke serije koja je žarila i palila ženskim srcima) i samačko? Čitam jutros blog i potaknula me pamina i purpina priča na ovu moju bolničku priču! Divno je bilo sretati nove ljude u iznimno teškim okolnostima gdje nekim mladim ženama vade reproduktivne organe, gdje neke stare gospođe se bore za život a predivne sestre sve to stoički i ljudski podnose. No, užasnulo me da i danas, u 21. stoljeću ženama roštu naživo onim groznim željeznim pomagalima ko u doba inkvizicije. Sad ću malo bit „emancipirana“ i reći da ipak živimo u muškom svijetu, jer da nije tako valjda bi već neko pametno muško izmislilo neke druge sprave a ne ove koje mene jako podsjećaju na one za mučenje iz srednjeg vijeka u doba invizicije? Naravno, žene sve trpe pa i to. Ponekad je dobro dignut se iz udobnosti svog života i zakoračit u neki drugi, teži život! Tada bolje vidiš svoj divan život. Pita me kćer kako sam spavala? Krasno...u svom ogromnom krevetu...baš mi je pasalo to prostranstvo nakon skučenosti, sloboda pokreta (istina malo otežanih zbog kozmetike) i buđenje...mene same! Počinjem uživati u svojoj rutini. Neki to zovu dosada, ali dok god sam u glavi razigrana bit ću to i u nogoma, rukama, riti....njoj (ha ha moja alter egica bu opet na svome). Čak će mi se i frizura popraviti!! I znate kaj još...moj berekinski šarm su ovi „moji“ u bolnici tak prihvatili da su mi sve curke rekle dat zahtjev za fejs prijateljstvom....da vidimo mi kaj vi to pišete tam? Mi neki uvijek moramo bit kozeri, glumit klaunove....al u stvari smo vrlo ozbiljni i seriozni igrači. Istina, ne damo se grlit vlažni u nekoj polumračnoj svlačionici nakon što smo dobili još jedan meč u životu ko naša precjednica...al kad se otuširam, namirišem...eh....di će mi biti kraj? Pri tome, iako šaleći se posve ozbiljno mislim da treba češće i više progovarati o „ženskim“ problemima glede bolesti i svega što ženu prati od mladosti pa do starosti. Nekako se sve to gura u stranu o tome se ne piše, o tome se ne priča ili se šapće...a gotovo da nema žene koja bar nekim povodom nije došla „pod nož“. No nažalost, kako živimo u muškom svijetu njima je totlna nepoznanica porod, carski rez, histeroktomija, odstranjivanje jajnika, mioma, polipa, cisti i ostalih čudovišta! Da ne govorim o dojkama koje isto znaju biti „crna točka zdravlja“. Pa će tako i ovaj moj zapis izazvat javnu sablazan čuvara morala i ćudoređa, no ja se nedam! Stvarnost je toliko okrutna da, da svaki dan pišem neki zapis na temu „ženskih organa“ i njihovih bolesti, ne bi bilo dovoljno koliko je ženski život strašan! Od mladosti, kada se najprije „čuvamo“ od neželjena začeća..jer, pazite...to je naša briga a manje briga partnera. Potom slijedi porod i sve ono što se može iskomplicirati (carski, drip, zadak), i opet faza „čuvanja“ od neželjenih trudnoća, potom menopauza i svi problemi koje nosi klimakterij (kiretaže)...sve te riječi koje grozno zvuče...uf...strašno. No, ipak je divno biti žena...jer jedinstveni je osjećaj npr biti majka, za koji mogu slobodno reći da je najjači osjećaj koji može osjetiti čovjek/žena! Kao i obično, stvari nazivljem pravim imenom, a kako ovo nije fejs mogu ponešto napisati i o bolestima a ne samo keljit sličice i „životinjsko carstvo“ te glumit kako je život samo smijeh i oduševljenje. To ćete glumit sutra. Ovaj put je centar mog zapisa njezino veličanstvo...žena! To the end!!
p.s.
Nisam znala da pogled s balkona može biti tako dobar!

" Teško je zamisliti bilo koju osobu u čijem utemeljenju nema nekog osjećanja doma...mog mjesta, odakle potičem, kome pripadam, u koje želim da se vratim.U "Smrti najamnika" Robert Frost je rekao da je dom "mjesto gdje, kada moraš da se tamo vratiš, moraju da te prime..." Ovih dana gledala sam jednu takvu osobu i upravo ovo što sam napisala potvrđuje...nema je. To što neki ljudi bauljaju i ne znaju kamo primapadju, što žele, za čim lutaju...hm..."svaki čovjek osjeća potrebu za kontinuitetom, za istovjetnošću koji nam pružaju oslonac, uporište, i svatko od nas na sebi svojstven, poseban način nalazi svoj "dom". Avantura je samo drugi kraj...stabilnosti. Istovremeno, osjećanje da smo kod kuće sadrži i arhetipsku tamnu stranu, čežnju za bijegom, za nečim uzvišenim, za svojim putem. U knjizi "Junak sa hiljadu lica", koji napušta svoj dom u želji da odraste, da stekne mudrost i da spozna istinu, ima hiljadu lica jer se nalazi u mitologijama hiljadu različitih kultura. Da bismo našli sebe, moramo da napustimo svoj dom, Dom se pretvara u zatvor, ograničen prostor postaje zatočenje, voljena osoba kojojj smo se stalno udvarali i za kojom smo čeznuli pretvara se u..."našu majku" ili "oca", našeg "supružnika" ii "bračne okove"...(i nadalje Stiven Mičel: Može li ljubav da traje?"
Vratih se danas u svoj dom...pomalo brzopleto (držim do riječi i dogovora za razliku od drugih) i nepotrebno, no trebalo je. Jer, upravo gornje riječi dokaz su da sam ispravno postupila...kada moram, moj dom će me primiti! I primio me. Moj krevet, moj lap, moj dobro rashlađeni bambus! Moj grad koji je samo toliko moj da ga još živo pamtim od prije 40 let i da mogu, sutra bih otišla. Frendica mi danas slavi 68. ročkas, al veli da je on više zanimljiv stoga što slavi pol stoljeća jebačkog staža! Daleko sam još od toga, no tako blizu. Kao što mi je i daleka moja posljednja (možda ne i zadnja) ljubav! U mom domu nema mjesta za pseudo ljubav. Pobjeći ću i ja opet, kako kaže gornji tekst, i ja ću bauljati...ali znam mjesto gdje će me morati primiti!

(c/p by me, na današnji dan prije koju godinu zapisah ovo....sjećam se točno gdje, kada i kako...danas nije ništa manje aktuelno)

sve se mijenja i sve manje je stvari koje su kakve su nekoć bile? no, danas sam svjedočila nekim vodama moje mladosti...dok sam prije više od 30 godina dolazila na ovo mjesto...nekoć je tu bila najbolja pastrva u okolici zagreba, klinci su uživali u srnama, patkama, paunima i ostaloj stoci sitnog zuba! tada još nismo znali da smo mi ta stoka? i danas je tako....i danas se tamo dobro jede za relativno pristojne novce. jedino kaj je danas trošak i benzin a kamoli ručak! rijetko imam priliku otići na neki pristojan ručak, ali zadnje vrijeme mi je to uspijevalo. pa tako i danas...moj frend je baš pravi dečko. dugo (više od 7 godinaa) se poznajem, družimo i uvijek nam je ugodno! osobito zato kaj je on jedan od ljudi koji kad negdje zove to uključuje full service...od prijevoza, klopice do kave! to je valjda jedini čovjek na planeti kojem se osjećam dužnom all ne zbog ručkova,, jer i ja uzvratim! no neću o tome...radije ću o mjestu našeg druženja...nakon divljih voda (bregana) otišli smo na rakitje! nisam niti znala da tamo ima krasan kamp u kojem odsjedaju mnogi sstranci na proputovanju ka ili od mora! i upravo je obitelj labudova krenula u obiteljsku šetnju...njih dvoje i njih malenih...sedam komada! koji krasan prizor (dijelim ga s vama). i znate kaj, uživam ovih dana posebno iz nekih svojih razloga...nemam vam bog zna kaj reći, al ću vam se prikazat s par fotkica...tko zna kada ću opet? bt w osim ove obitejske idile labudova naročito su me dojmile te košute, lanad i srndaći...onak zavaljeni pokraj kuće, u hladovini drveta...uobičajeni dan a njih cca desetak! idila koju tko zna kad ću svjedočit? nekoć smo tu često dolazili po friške pastrve...nije bio problem doći i kupiti! i danas su bile izvrsne! lijepo je doći na mjesta na kojima si bivao prije gotovo pol stoljeća...ista su kakva su bila i tada! neke stvaari je bolje da se ne mijenjaju! blog je ionako usahnuo pa je tak svejedno kaj tko hiće ovdje...a meni baš ove fotkice ušeč!

večeras sam poželjela prije no što odem malo vam se prikazat. nemam neke biljke osim ove kaj sam danas ubrala na savi, a nisam niti sama još biljka...pa odoh ja sad na igranku!

red mene, red biljke, pa opet red mene...možete i sendvič složit za večeru! uživajte!

hvala ti purp za link, to sam ja ma što tko mislio o tom!

http://www.infpult.info/2018/06/cista-energija-horoskopski-znak-koje-je.htm

l

ČISTA ENERGIJA:
Horoskopski znak koje je rođen da leti tamo gdje grom udara
Grom udara, nebo se raščišćava i ona se pojavljuje – s cvijećem u kosi i s malim tirkiznim kuglicama nanizanim oko zapešća.

Njezina duga suknja leprša na povjetarcu, a ona udiše zrak i sprema se za let. Osjeća kako je svijet širom otvoren, sočan i pun mogućnosti, baš na način koji ona voli. Glasno se smije, poskakuje i odlazi niz ulicu. Ona je potpuno bezbrižna dok drži kaplje sudbine u tim osjetljivim rukama.

Ona je žena VODENJAK. Kako se može kretati tako lagano? Kako se može brinuti tako duboko? Ona je hodajuća kontradikcija. Ona je društveni leptir i usamljeni vuk. Ona je altruist i buntovnik bez razloga. Ona je ludi znanstvenik i vibrirajuća lopta emocionalnog kaosa.

Živi u svojoj glavi, ali ima ogromno srce. Ona je vruća. Ona je hladna. Ona je ovdje. Ona je tu. Ona je bijesna, divlja, tvrdoglava kao pakao, snažna i nezaustavljiva. Da, ona je svjetla i prozračna. Ona je čista energija. Ona je poput munje, tornada, snažan impuls elektromagnetske energije.

Ona nije šala. Ona će se u potpunosti promijeniti u djeliću sekunde, pokazat će svoja neobična krila i poletjeti u kovitlajući nalet vjetra. Usudi li se itko misliti da je posjeduje? Usudi li se itko pokušati je zadržati? Ona nikada neće ostati u kavezu života, čak i ako se teško mora boriti za slobodu.

Ona je rođena za povjetarac i ona to zna. Ona je čista energija. Ona će izaći van i divlje plesati, jecajući u suzama koje joj natapaju cvjetnu haljinu. Zatvara oči i guta suze kao hranjivi mango nektar. Ona zna da su bol i tuga i šok i neuspjeh inherentno kreativne snage, potrebne kao zrak, nadahnuće, kao umjetnost.

Ona se ne boji samoće i kreće u solo avanture, šireći svoja široka krila, udišući u svetom prostranstvu svježi planinski zrak i slane izlaske sunca nad morem. Ona je mudra žena, tajanstveni stvor, intrigantna fatamorgana, stalno u pokretu, uvijek tako nedostižna.

Ali – iza hladne samouvjerenosti i izgleda divljeg djeteta, ona je uplašena i ranjiva. Ona je potajno usamljeni vuk, u potrazi za nekim tko će cijeniti njezinu nekonvencionalnu, slobodnu dušu. Ona će se naći suputnika avanturistu, to će biti ljubav tako lijepa – kao vjetrovita planinska livada obasjana sunčevim zrakama, posuta svijetlim divljim cvjetovima punim meda.

Ona će voljeti strastveno i neobično, te slobodno i bezuvjetno. No, ona će uvijek prije svega biti svoja žena. Ona neće pripadati nikome. Jer tako je određeno. Ona pripada povjetarcu na olujnom noćnom nebu, frenetičnom pulsiranju srca cijelog svijeta.

Ona pripada Zvjezdanoj Maglici i čudnim cirkuskim pjesmama i šokantnim trenucima otkrivenja. Ona je rođena da leti tamo gdje udara grom. Ona je čista energija.

c/p objava moj face 11.6.2014.

kaže jedan zapis niže da su bolnice kolabirale, nema reagensa etc...a ne samo tim povodom eto malo drugačijeg pogleda na ovo guranje lopte. glavno da se ima za najveću svjetsku glupost! 24 stupnja je u stanu! vani pakao. no, cijeli dan sam testirala izdržljivost tako što sam bila u autu od 10 h do 15h. da, kak veli jedna cura na svom blogu...mogu ja to! e sad, zakaj ne bi tam neki dripci mogli za neke milione eura (danas sam slušala kolki je budžet fife) i baš si nekaj mislim, kaj bi moglo ovu raju (svjetsku) natjerat da npr odustane od tih silnih milijardi dolara (radi se o nagradama za svjetsko nogometno prvenstvo)? da npr svi kažu da odustaju od nogometanja i natjeravanja lopte slijedećih mjesec dana i da sve te novce treba dat za one gladne pos vijetu, one beskućnike ispod mostova u najbogatijoj zemlji svijeta, za ove naše kontejner-ljude? hm...kaj je u dnk kodu čovjeka lop(a)tanje tako važno? igra kao igra...pa mogu to natjeravat na svakom uličnom igralištu s nekom krpenom loptom. ali brus! nije stvar do igre već je stvar do zarade! uložit će se koja milijarda putem fife a izvući će bilijun (u moje doba ta jedinica bje veća od miljarde? al ne garantiram kak je danas jer mi teško sastat se i sa više od koje tisuće). pa se pitam je li moguće da raja (svjetska) to ne vidi? istina, ovi brazilci to i vide pa prosvjeduju već danima, mjesecima...al tko ih šljivi! njih nema na naslovnicama...a i naši rvatine će doć koji dan na svoje. mozak na ispašu a galama na sva usta! mili moji da mi je pobjeć odavle na mjesec dana. negdje med ovce. za njih znam da ritmički bleje. testosteroni naprijed, pamet stoj! no, tak sam se dobro nasmijala jučer na otvorenom kad su komentirali jedno statističko istraživanje kak će hrvati radije ovo vrijeme gledat tekme neg bit sa svojm ženama u krevetu sexat se? na to je jedan ha ha..normalan konačno...muškarac reko onak javno, samo dajte dečki! a sve žene, cure, supruge koje će muževi zapostaviti te dane...slobodno se javite! meni je sex važniji od tekme! e ne samo da smo impotentna nacija glede ekonomije već i sexa. kak i ne bi bili kad je dečkima važnije nožno guralo od lopte neg ono....međunožno!

jesam li i ja ta? možda da a možda i ne? jer, imam jednu crtu (istina, vodenjačku) koja je više nalik muškoj crti nego li što tu crtu imaju žene? zadnje dvije godine imala sam tri bivša dečka! nije to ništa zanimljivo niti neobično da dvojica od te trojice nisu zatražili, nakon što su namah otišli, post festum da ostanemo prijatelji! meni to baš i nije odgovaralo, osobito u prvom sučaju budući sam tada još bila emotivno involvirana. no, prijatejstvo se održalo ima već i koja godina. potom sam ja jednog bivšeg dečka otpravila (iz nekih meni i njemu znaninh razloga) ali kako to biva s nama ženama, lijepo sam sjela i razgovaralla! i ostali smo prijatelji dobri do današnjih dana! o ovom zadnjem bivšem sam i pisala ovdje nedugo na blogu kako je, nakon što je otišao namah, predložio na jednom ručku da ostanem frendovi! čemu ovoliki uvod? pa možda stoga što sam zadnjih dana zadovoljna žena! bila sam večeras u kinu pogledati sjajan film klub zadovoljnih žena...j. fonda, c. barger, d. kiton and...nemrem se sjetit...plejada glumica...a bome i glumaca...od jasona donovana oliti majami biča (sad kad je ostario baš je dobar) i tako još par dječaka (r. drajfus) i jedan meni jako dragi on iz film on i i ona! kad idem gledat neki dobar film, biram film, društvo i kompletni ugođaj! pa sam večeras izabrala svog zadnjeg bivšeg...imali smo sjajna druženja u kinu uz kokice i obično je to bila fešta od izlaska...baš onako kako volim. bila je to i večeras, iako pomalo neočekivana (u negativnom smislu i zaključila sam da još uvijek učim)...no opet ne pišem ovo zato...već...u petak sam bila na čagi, sa jednim bivšim dečkom...i nismo nas dvoje niti plesali, niti pričali...uglavnom sam je bio tamo...i moj osjećaj da znam da imam nekog svog uz sebe...u subotu sam pak, gotovo cijelu večer tipkala, sms i naljepnice koje su nam uvijek bile specijalnost...s mojim drugim bivšim...i tako smo proveli skoro cijelo subotnje večer! pa smo nastavili i jutrom...uz kavu! volim kad ljudi imaju duha i smisla za šalu...a nas dvoje imamo! a danas pak, odoh u kino s trećim bivšim...i bilo je...hm...neću o tome, već o filmu. jer sam zbog filma i išla. i pade mi napamet da su sva tri dana moja bila ispunjena bivšim dečkima s kojima ja i nadalje nekaj petljam...pričam, izlazim, razgovaaram....mi vodenjaci smo nenadjebivi...ono što je većini nemoguća misija (obično su sa bivšima na pas mater) nama je normalno da smo si dobri. dobra sam i sa svojim bivšim suprugom iako ovih dana ima problem jer mu se žena usprotivila jer čovjek šeće jarunom samnom i s unučicom...a s njom ne šeće? pa je dobio zabranu...ozbiljno se poremetili bračni odnosi! pa više ne šećemo ni u ludilu! i to je ok...ja u stvari sve i sva razumijem...čak i sebe! jedino se pitam kaj mi svi ti trebaju? možda bih svu tu trojicu bivših zamijenila za jednog sadašnjeg? ili je morti i meni konačno postalo naporno biti s bilo kim već mi je draže ovako...biti a ne biti! treba samo imati dovoljan broj prijatelja i dobro crno domaće vino! bambus je pride! sve u svemu film je izvrstan...meni jako paše...jer baš takve otkačene žene su mi...sam i ja! jedan je život i valja ga živjeti...preispitivat ću se sutra...zašto...kako? ah da...razmazila sam se danas još ponešto...glede hrane...pa sam si i kolač spekla...krustada voćna...evo malo izgleda kad već nema okusa i mirisa. i da, film je pun aluzija na sex...a to mi se još uvijek sviđa!
p.s.
ovo je možda i blog s posvetom...meni...tebi...anybody

jutros sam čak dosta žurno napustila ove virtualne sexi pričice poradi placa! imam jednog mesara na trešnjevačkom placu koji stalno ima friške iznutrice...juneće srce (veliko je ko kuća), juneći jezik, teleću jetricu...sve za moju pesu, a bome i meso za mene mu je izvrsno! i nisam požalila...jer osim uobičajenih radnji na placu kupila sam (već jučer sam se tome radovala i zato nisam ubrala stručak cvijeća sa save) i dva buketića cvijeća...jedno je različak, prekrasne boje purpura (nešto kao ljubičasta ali je i plava) i jedan oveći buket nekog drugog (opet ljubičastog sa bijelim) cvijeća koje uopće ne znam kako se zove? nekako me sve to asociiralo na našu purpurnu pa sam to i zalijepila ovdje! nekako mi lijep dan, iako nisam uspjela odgonentnut zašto? možda zbog ušate koju sam konačno ugledala na placu i kupila te nešto fine blitve, danas za ručak? sparina, vrućina a sprema se i nevera? sve u svemu, nije baš neki petak? u šekspirijanskoj sam dilemi...ići ili ne ići na plesnjak? ovisi o iliji i ostalim gromovnicima...jer, ljepše je sjedit vani u ove ljetne večeri...,pijuckat..pričat i pomalo čagat! sve u svemu, dobar vam želim ovaj dan koji znači kraj tjedna! možda je i vama (i meni) završetak jedne priče i početak druge? trebala sam ovaj vikend ići na more...čak u dva aranžmana a onda sam eskivirala i jedan i drugi...nekako mi se neda. izgovor mi je loše vrijeme, ali više možda moje financije i nemanje prave osobe za druženje. ne volim se šlepat, nekako su mi svi ovi frendovi i frendice potrošeni...a sve sam komotnija i radije ne idem nego da idem sam da idem! That's all folks!
p.s. a nekak sam se i sažalila na blogec...pa reko da ja zakeljim foto kad već nitko neće (rakija i slovka ne računam?

Link


https://www.onenastupaju.hr/2018/06/07/kad-ne-zivis-po-pravilima-uskogrudno
st-zena-prema-zenama/


KAD NE ŽIVIŠ PO PRAVILIMA
Uskogrudnost žena prema ženama
Piše
Jadranka Olivari Jirasek -
07/06/2018

Iako nije ništa novo, uvijek se iznenadim koliko smo mi žene zločeste, naročito jedna prema drugoj. Posebice ako drugačije izgledamo, ili, ne daj bože, drugačije razmišljamo. Ili živimo. Ovih dana na jednom portalu objavili su mali intervju s jednom novom blogericom i sa mnom. Naravno, kao i uvijek, naglašene su bile naše godine, no tekst je bio korektan i s očitom namjerom da se istakne naš stil koji nam je dijametralno suprotan.

Moja kolegica je desetak godina mlađa i sigurna sam da njezin stil nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Avangardan je. S obzirom da nikad ne komentiram nečiji stil, posebno ne kritizerski, i ovog puta ostat ću pri tome da je stil nešto što imamo ili nemamo. Željka, tako se zove mlađa kolegica, doista ima zanimljiv stil. Hoće li uspjeti u pisanju i vođenju svoga bloga, tek će vrijeme pokazati. Naime, Željka je objavila tek nekoliko postova, tako da će trebati još puno posla da se etablira na blogerskoj sceni.
ŠTO JE ZA ŽENE “NAŠIH GODINA”

Ono što me razveselilo je to da se sve više u našim medijima pojavljuju žene kojima godine nisu prepreke za ostvarenje snova. Životnih. Pa, makar to bio i blog. Kao što je slučaj sa Željkom i sa mnom. I sve bi ostalo na korektnom tekstu mlade novinarke da nije slijedilo iznenađenje s hrpom ružnih komentara na račun našeg stila i godina. Ženskih komentara. Daleko od toga da ne mogu otrpjeti nečiju kritiku, no komentari puni zloće kao da su više dali sliku o njima koje su ih dale, nego o Željki i meni. Jer, kako smo se uopće usudile odjenuti ono što ne dolikuje našim godinama, statusu baka, starica. Treba se, barem tako poučavaju, oblačiti u skladu s godinama, dakle ja s mojih 66, a Željka sa svojih 56 godina, jer sve drugo nije lijepo, odnosno prestrašno je. Otprilike su takvi bili komentari.
Željka i Jadranka – hrvatske modne blogerice koje žive svoj film

Neke su pokušavale “popraviti” stvar pa su blago naginjale mojem stilu no, bez puno uspjeha. Sve u svemu, poanta njihovih komentara bila je “treba se oblačiti u skladu s godinama”, nikako s onim kako se osjećamo ili izgledamo. Dakle, Željka i ja trebale bismo nositi crne kostimiće s bijelom bluzicom, ili se ogrnuti toplim šalom zbog loše cirkulacije. Pri tome ne odstupati od babskog izgleda. Ponajmanje se isticati ili izgledati zanimljivo. Biti svoje. Jer moda nije za žene naših godina. Tko je to vidio da žena od 56 ili 66 nosi balerinke ili platforme? One nose cipele s dobrim ortopedskim uloškom. Estetika nije važna. Tko je vidio da se žene tih godina uređuju ili imaju neki svoj stil? Babe, sram vas bilo! Strašno.
ŽALOSNO SVOĐENJE ŽIVOTA NA BROJ GODINA

Da, rekla bih kako je doista strašno da postoje žene koje nemaju hrabrost koju imamo Željka i ja. Njihove “slikice”, pomno izabrane za facebook, pretpostavljam po njima najljepše, ne pokazuju kakav je njihov stil. Sudim po onom što su napisale. Rekla bi tugaljivo. Bez imalo zanimljivosti. Hrabrosti. Ne znam koliko im je godina, no pretpostavljam da su naših, mislim Željkinih i mojih, pa to još više rastužuje. Kakav im je život mogu tek pretpostaviti.

poanta GRUBIH komentara NA INTERNETU bila je “treba se oblačiti u skladu s godinama”, nikako s onim kako se osjećamo ili izgledamo. Dakle, Željka i ja trebale bismo nositi crne kostimiće s bijelom bluzicom, ili se ogrnuti toplim šalom zbog loše cirkulacije. I držati se babskog izgleda…

Ušle su u godine koje donose promjene i na koje ne mogu baš puno utjecati, djeca su im odrasla, suprug opterećen poslom, a one u mirovini. Daleko od toga da im zavidim. Imamo Željka i ja sigurno sličnih okupacija kao one, samo s razlikom što se ne mirimo time da je život stao. A kako bi, dok imamo volju i želju učiniti nešto što se nismo usudile dok smo bile mlađe. Tko bi i pomislio da ćemo u ovim godinama voditi digitalni dnevnik. Iliti blog. Ili pozirati fotografu. Tko zna gdje nam je kraj? U inat onim strašnim ženama koje ne mogu podnijeti hrabre žene i imaju ono što one nikad nisu imale. U inat onim strašnim ženama koje život svode na brojke. Kao matematiku.
Jadranka Olivari Jirasek ruši predrasude o stilu koji “nije za babe”

Nisam povrijeđena što sam postala metom njihovih zločestih komentara, više me brine kakvu sliku daju svojoj djeci. Ja sam toliko ponosna i sretna što u svojim godinama (potpuno nebitno kojim) radim blog kojeg prate prijatelji moje djece. A moja djeca, pak, imaju mamu koja se baš ne uklapa u stereotipe mama tih godina. Blogerica. Pa, još sa stilom koji nije za babe njezinih godina, kako bi rekle one strašne žene…"

30.06.2016.
Mani Gotovac:
"...Kada se postaje ženom?U trenutku kada se zaista zaljubiš.Kad ljubav postane pitanje života i smrti.Zatim kada postaneš majka...Ja jesam feministkinja kada se govori o pravima žena.Ali ne zamišljam svoj život bez muškarca.Zašto vas neki mrze?A čujte,ipak diram u neke svetinje.Ako napišem knjigu o tome da žena ima pravo biti ljubavnica,da žena ima pravo odlučiti što će sa svojim tijelom,da žena ima pravo prepoznati vezu između svoga tijela i svoje misli-dirnula sam u opasne vode.Dirnuli ste u konzervu i dirnuli ste u crkvu?Točno.ste rekli:Crkvu.Ne u Bibliju.Crkva je institucija,Biblija je književnost'Tako je!Zbog dečka sam upisala književnost a ne glumu.Bila sam zaljubljena.To je jače od svega.Rođenje,ljubav i smrt.Iznad te tri pojave nema ničega što je važnije.Novac svakako nije,Možeš biti milijarder ili siromah,ali rođenje,ljubav i smrt ne možeš izbjeći.Jače je od nas.Ljubav je krhki spoj dvaju smaoća.A nema ništa jače od nje!"

p.s. hvala frendu koji me podsjetio na ovo...i pozdravljam sve koji kao ja...čekaju krhki spoj dviju samoća!

ne sebi (sebe sam zadovoljila) već unučici odgovor na pitanje. a znam da ga i većina vas ne zna, barem ne onak naizust i ovak temeljito kak ima biti. stoga, evo malo "glupih" dječjih pitanja i odgovora o kojima niste imali pojma, priznajte?

Znate li zašto je nebo plavo?

"Za plavu boju neba je zaslužno Rayleighovo raspršenje. To je raspršenje svjetlosti na česticama koje su manje od valne duljine svjetlosti.

Sunčeva svjetlost do nas dolazi u obliku bijele svjetlosti. To je svjetlost koja sadrži fotone svih valnih duljina; svaka boja ima svoju jedinstvenu valnu duljinu, a bijela boja je kombinacija svih. Kada neki predmet osvijetlimo, on upija gotovo sve boje, a jednu odbija. Ta boja koja se odbila o predmet je boja koju vidimo. Govoreći o podražaju boja, trebali bi ustvari govoriti o isijavanju različitih valnih duljina, budući da osjet crvene, zelene, plave ili bilo koje druge boje prebiva u promatraču.

Bijela svjetlost tako dolazi i na Zemlju i putuje kroz atmosferu. Kad različite valne duljine prolaze kroz Zemljinu atmosferu, najveći broj fotona neometano prolazi i stiže na Zemlju. Međutim, neki nemaju tu sreću.

U atmosferi su molekule zraka tipične veličine 0,2 nm. Rayleighovo raspršenje ovisi o valnoj duljini kaoλ-4 što znači da će se svjetlost manjih valnih duljina (plava 450-495 nm) višestruko intenzivnije raspršiti od svjetlosti većih valnih duljina (crvena 620-750 nm). Drugim riječima, intenzitet rasute svjetlosti je obrnuto proporcionalan valnoj duljini svjetlosti.

Kraće valne duljine, u ovom slučaju plava, se apsorbira u molekule plina u atmosferi. Apsorbirano plavo svjetlo zatim zrači u svim smjerovima. Rasprši se po cijelom nebu. U kojem god smjeru gledali, raspršena svjetlost stiže do vas – nebo izgleda plavo.

Kada gledamo bliže prema horizontu, nebo se čini mnogo svjetlije. Da bi došla do nas, raspršena plava svjetlost mora proći kroz više zraka. Dio nje se opet rasprši u drugim smjerovima. Manje plave svjetlosti dopire do očiju. Zbog toga boja blizu horizonta izgleda svjetlija ili bijela.

Rayleighovo raspršenje je odgovorno i za boju Sunca. Već je rečeno kako Sunce emitira svjetlost svih boja, tj. bijelu. Iz naše perspektive je žuto zbog toga što je iz bijele svjetlosti nestala plava komponenta koja daje boju nebu, a preostale boje formiraju žutu.

Sunce na zalazu je gotovo crvene boje. Zašto? Zbog toga što se tada i više kraćih valnih duljina rasprši (plava i zelena), a samo veće valne duljine izravno dolaze do očiju.

Negdje tamo daleko u svemiru, Sunce je bijelo a nebo je crno. Tamo nema atmosfere i raspršenja te svjetlost putuje pravocrtno."

c/p( Siječanj 17, 2014 Updated on Ožujak 31, 2014)