HIPOKRIZIJA

Kako prepoznati onaj trenutak kada prestaješ biti svoj a postaješ dio tuđeg ja? Kako prepoznati trenutak kada napuštaš svoju samoću a grliš tuđu? Kako prihvatiti da dobivaš pratioca, a gubiš dio sebe i svoje slobode? Zar su godine navike tako ojačale istu da više ne želiš promjenu za kojom žudiš? Zar je dijeljenje sebe postalo napor? Ta u naporu samoće prođoše godine. I silno sam ju željela otpratiti, ispratiti...nekamo drugamo! A opet, sada kada osjećam da mi se sve više uvlačiš u moju svakodnevicu, kada mislim na tebe dok se probudim, kada razmišljam i razgovaram s tobom dok vozim, dok radim sve što inače radim. Kao da te osjećam uljezom? Kao da te ne osjećam baš stoga što te osjećam! Zar je doista dugi niz godina, događaja, izgubljenih nadanja, očekivanja...zar je doista tako moćna brana novom snu o sreći? Jer nije da ga ne možemo sanjati, već ne želimo? Jer nam je želju uzeo strah! Onaj strah od letenja (ali ne Erikin) da bismo se mogli vinuti i opet....pasti! Pa stoga niti ne pokušavamo? Denver blu dekicu stavila sam pod glavu, sklupčila se na jednako denver plavom dvosjedu. Ona mi se pridružila...što zbog mekane dekice a što zbog mojih toplih misli. I tako sklupčane, dočekat ćemo jutro drugog dana. Bez tebe. Neću valjda požaliti, ne što te nema, već što će te biti?

dok vas čitam sve si nešto mislim (sinoćnji blog sa gornjim radnim naslovom)...jasno mi je zakaj sam godinama ovdje nenormalna...vama drugima! pa upravo stoga što sam popila 150 kava, isprobala na desetke istinskih druženja...hm...živjela i ovdje stvaran život kao i vani...pri tome o tome još i pisala. nažalost, još sam tu...a tko zna...možda bez iskrice mi život ne bi bio tako inspirativan.. neke ljude doista nikad ne bih srela u real life...već samo ovdje!

btw netko reče ovdje istinu (barem moju)...uglavnom poruke prva ja šaljem...nakon što mi netko pogleda profil..uzvratim...ne samo pogledom već i porukom! i thats it! istina, ima svega...mogla bih romane napisat a ne samo blogove kroz ovih pet let cca 500 kartica tekstova...no još sam tu...ne zato što nemam pametnija posla ili mi je dosadno...još uvijek se nadam sresti...čovjeka! a samo budala u današnje vrijeme ne zna da je internet ipak najbolji način da sretneš ljude. btw čisti zakon vjerojatnosti...ako ima cca 300 tisuća članovi, neka ih je 200 za bacit duplića, ostaje 100 tisuća...i od njih baci 90 tisuća (mlađi od mene, oženjeni, u vezi i bez veze), ostaje npr 10 tisuća...hm...nek je 5 tisuća muških...hm...sviđa mi se još uvijek ta brojka!

hm...sinoć sam ne slušala satisfaction (stonse) već doživjela istu. naime, jedna ovdje "uvažena" blogerica je napisala da joj je sinoćnji blog bio inspirativan da ostavi poduži komentar? pa se pitam...hm...zakaj me ovdje ljudi uglavnom ismijavaju zbog mojih podužih komentara? čovjek ili ima što reći...ili nema?

popila sam kavu...vama samo dobro jutro! (s uskličnikom ofkors)

kad me već zoveš stiksa, traćenje vremena tak kak ga vi ovdje tratite (ergov blog) proizvodi frustraciju...s vremenom! istina, dok traje niste niti svjesni...ali kad završi...kad zatvorite lap...ostaje ona praznina, pustoš koje ste jako svjesni! e vidiš, zato je ipak bolje biti manje na blogu i trkeljati a više se baviti živim ljudima. dakle, vama je većini ipak iskrica cilj (a ne sredstvo) iako niste toga niti svjesni. ja sam ovdje pet let, al imam decu iza sebe, dva završena braka, sijaset ljubavnika i divnih ljubavi, prijatelja...da više ništa ne bum imala (a imam i sada) imala sam i previše! dakle, krenite u stvarnost. ovi dečki i cure s kojima se eto cijelo dopodne sprdate (iako se kao divite) u stvari govori o vama...da niste u stanju naći muda i otići na jebeni susret...face to face! ne boli, gotovo da ne ostavlja traga...jedino što s vremenom dojadi. ali meni, ne i vama. jer vi to niste još niti probali...ili ste tek na početku? ja eto unatoč 150 popijenih kava još uvijek nalazim radost u čovjeku! istina, ima i cinizma...but vi ste premladi za cinike. i nije fer tako čerečiti nečiji profil...imajte muda pa to radite...face to face!

jer svaki kurac misli da ga ima. i svaki kurac misli da je neki kurac. i zato kurac zaslužuje da ga svaki kurac stavlja u usta? mislim, verbalno! jer reći će mnogi da je štošta..zakurac! dakle, nikakvo! pa se pitam (ne sebe već vas) zašto je kurac tako podcijenjen? zašto ima tako lošu konotaciju tj. postao je sinonim za nešto loše, nikakvo, bezvezno? da sam muškarac zapitala bih se zašto mi je najvažniji organ došao na tako zao glas? a kako sam žena, to se pitam? jer osim onih mlohavih ćuna (koje i nisu kurac) imam posve dobra iskustva s dotičnim muškim organom! kojeg ime mnogi ovdje ne mogu niti izgovorit? a čak ga je i anić stavio u hrvatski pravopis! dakle, reklo bi se da sam pismena jer rabim hrvatsku pravopisnu riječ. no, kako neću na ovom blogu sačekati vaše suvisle odgovore na temu zašto je kurac danas tako profaniran i sinonim za loše, izrazit ću svoju sućut svima onima dobra kurca! btw nedugo sam imala posla s jednim posve dobrim kurcem...kako u glavi tako i med nogama! namjera mi je opet...jednom od ovih dana. dakle, živjela ta kurčevita razlika zvana...muški kurac! stoga ga ja ne podcjenjujem, dapače...kod mene je još uvijek na cijeni! ne ko kod šajloka, već sa svrhom i razlogom! (eto, mislim da sam posve razložno elaborirala svoj izričaj da je kurac podcijenjen, za razliku od popodnevnog o precijenjenosti). istina, mnogi će misliti da je količina komentara (cca 200 komada) argument, but...nikad nisam priznavala argument sile. stoga, kao i obično, sama sam sebi dovoljna! uz pokoji dobar kurac...o kojem sam pisala jednom od ovih godina...pa eto malo za podsjećanje!

"Ponekad moramo zatvoriti oči kako bismo jasnije vidjeli. I upravo se to opet dogodilo. Ovih dana jedan mi je znanac spočitnuo da nekako ne pišem zadnje vrijeme. A i abeceda je nestala. I bje u pravu. Ali kako sam ljubitelj istine, tek kad sam otišla u krevet shvatila sam da mi je on često bio inspiracija. Ne samo fizička. Već i ona intelektualna. Krenem spavati (normalno kad sama spavam) a onda se misli počnu rojit. I shvatim da sam večeras ostavljala dojam žene koja ima tj. nema sexualni život. To jest istina. Trenutna. Reklo bi se da već danima a možda i mjesecima živim prilično penzionerski. A kad tamo, nije da mi je još soba topla ali toplo mi je sjećanje na…nas. Koliko jučer…ili bje već prošao i mjesec dana oslonjena i nagužena na tvom barskom stolcu tvoje kuhinje prodirao si u mene svojim kurcem. Nakon dugo vremena jedan konačno dobar kurac. Bje to tako dobar osjećaj…kao kad nakon dugo vremena opet posve slučajno naiđeš na neki kolač od borovnice koji si davno, davno…negdje jeo. I zaboravio si sve osim okusa. A dobar kurac je poput dobrog okusa. Koji se teško zaboravlja. I baš mi godi sada razmišljati upravo o tvojoj kuhinji u kojoj smo završili posve slučajno. Jer plan je bio posve drugi. Trebali smo završiti kod mene. I ta epizoda od tvoje kuhinje i barskog stolca bje sve od nas. Istina, pokušali smo mi opet već isto veče, ali nekako nije išlo. Pa smo krenuli i slijedeći dan put izleta, ručka…pa i nekog, ovaj puta mog kreveta. Ali nije išlo. Bilo je tu još nekih pokušaja, ali od svega pamtim jedino (ili možda najviše) taj barski stolac tvoje kuhinje. I tvoj kurac. U meni. Bje prekrasno. A sve ovo pišem zbog večerašnjeg lamentiranja na blogu na temu svršavanja…moći i nemoći. Kako je mala granica između njih…a tako veliko…prostranstvo. U koje se mogu smjestiti toliki brakovi, veze, godine, mjeseci…muških i ženskih neprospavanih noći, dana, suza. Čak eto i mog večerašnjeg bdijenja. No, vrijedilo je. Dobar kurac je uvijek vrijedan toga. Još uvijek. Iako mi se čini ne zadugo. "
c/p by me...21/09/2010 (iskrica blog u nekim sitnim satima)

"Gdje nema zanimljivih druženja, na Iskrici ili
općenito? Ti si atraktivna žena i tebi ne bi
bilo uopće problem naći nekog pametnog i zgodnog
(i novčano potkovanog) partnera za druženje. Ti
si žena puna energije i spremna za akciju. Ne
vjerujem da nema u tvom okruženju onih koji bi te
"zaokupili". Upravo ti to želim kako bi
bila sretna i zadovoljna toliko koliko si
atraktivna i privlačna.
Da ti zaželim ugodan dan, može, iako je ovdje
vrijeme očajno hladno i kišovito. Prava kasna
jesen,
Srdačan pozdrav. ..."

reče on i osta živ! jedan mr dr...eto, kako su loše informirani
znanstvenici! pa recite vi meni..(a ne morate, samo pijem popodnevnu kavu)...
tko je u pravu? čini mi se ipak ja...jer ja sam konstatirala kako na iskrici već dugo
nema uopće zanimljivih ljudi koji bi me zaokupljali?

dugo ga nisam slušala...obično je to bilo onak uz peglanje. i ne bje stvar toliko u peglanju, iako je i toga bilo. kako reče marta jučer, otprilike 2 veš mašine. možda je tome (boleru) uzrok bio u današnjem ručku? nešto meksičke hrane, dobra crna vina i dobra muškog društva? a možda i sjećanja na to kako je nekoć bilo to uobičajeno? čežnja, žudnja...hm...bolero sam vezala uz određena stanja, bolje rečeno...kretanja! i neke ljude s kojima sam se njihala u tom ritmu! danas mi je on nedostajao? jučer reče jedna žena u jednom filmu da žudnja iz prošlosti nije dobra! složila bih se. valja žudjeti za...budućnost! ali, i taj odlazak u budućnost bit će kako bih dosegla...prošlost!

pijem kavu, čitam blogove i duboko sam zabrinuta! ovih dana su obznanili da će otpustiti 10.000 državnih službenika (čitaj: parazita). pa sam se zabrinula što ću radit dok pijem kavu? i kako će neki ovdje prije podne smoći stotinjak komentara? i što će onda oni radit kad neće imat što pisat? jer ih neće imat tko čitat i komentirat. općenito, baš sam zabrinuta za budućnost iskrica planeta! hoće li se prestat vrtit...oko svoje osi? ili će se sateliti prestat vrtit? hm...sve neka dubokoumna pitanja, a ja ipak ne znam puno o crnim rupama, velikom prasku, supernovama, kumovskoj slami i ostalim zvjezdanim umotvorinama? no, možda ipak neće otpustit 10.000...možda otpuste i 30.000? po meni to bi bila prava mjera kada bi se ova jadna rvacka oslobodila parazita zvanih državna uprava i administracija! btw da ne pričam na pamet godinama, desetljećima čak...bila sam dio nje..pa stoga znam o čem pričam! tko zna, možda tada ti i takvi "radnici" koji su ovdje od 9 - 17 h ipak nađu novi posao...hlađenja jaja uzavrelim blogerašima koji ostanu?

i tako nabrojah ja posvemašnji broj blogova kontra jednog nicka...reklo bi se prava večer dugih noževa! a što je sve izrečeno...smijeh me hvata! za tako malo rečenica izrečenih gore u blogu (ponovo sam ih čitala...ma baš je zapis pravi) toliko ljudskog jada...leleka....golgote! stvarno nisam si toliko draga da o meni cijelo popodne...večer...ma nickovi moji koji se odjednom trudite biti ljudi! pa se zezate i samo ste nickovi, al ste ljudi...jer vas je eto neki ljudo nick povrijedio, spomenuo, rekao svoju misao o dotičnom. i dok ste vi tute trkeljali ja sam eto s jednim uvaženim doktorom (al ne joj boli) razglabala o smislu...ljubavi! pa mi čovjek poklonio dvije knjige...vlastite! idem ih čitat...možda opet naučim kako biti..svoj i sam? btw može li itko od vas funkcionirati bez čopora? probajte, nije tako teško! dapače, vrlo je poučno i toplo! ako ništa valjaš se u vlastitom govnu a ne u tuđem!

kojim slučajem zaboravili naslov mog bloga, vrijeme je da ga posjetite! pa tako ja eto danas po prvi put konačno se domogah lapa (doma, jer na poslu me i nema već sam svuda ali ne pri kompu) i taman vidim ergov blog. rekoh sebi, taman dok ja spravim ručak (neke kineske klice i svinjetina koju jedem dva puta godišnje) skuhat ću si kafe i čituckati, komentirati i tako malo lamentirati. u time outu (ovo će se opet ergu jako dopast glede pronalaženja grješaka) do šetnje! i klice su pojedene, kava je tu, my only one cigarete (uf što volem taj engleski od nekad dok su ga tako rijetki znali, prefereirali su ruski) but, nema njega? bloga. i tako krenem dalje, kad naletih na vegu! valja primijetiti i zabilježiti da je žena nakon puno vremena opet nešto napisala. a ja volim čitati čak i kada se ne slažem s onim što piše. radije nego gledati slike, slušati muziku umjesto glazbe etc. da se vratim na ergosuma i styxu! sviđa mi se njihovo druženje na blogu...ko u dobra stara vremena! but, žao mi je što styxa tako rijetko piše. a ergo mi je pravo osvježenje, osobito muško! ne sjećam se kada je neko muško ovdje pisalo? iako ergo više sriče no što piše, više uzdiše no što nariče etc. ali ima dečko (ups...i nije baš više taj al što mogu kad one koji su 10 let mlađi svrstavam u pijonire) stila...duha...ma jednom rječju drago mi ga čitat. sofisticiran je za razliku od bucke...iako mi je jarka želja sresti neku sofisticiranu ergicu? marta je ponekad inspirativna, nenadjebiva al u principu isto kratka daha i izričaja! kada bi styxa imala martin gard, blog bi bio nenadjebivo mjesto dnevnih sastanaka. neke meije, une i ostale "hladetine" me uopće ne diraju. što ne znači da ne napišu ponekad nešto zanimljivo, posve dobro, predobro. but, što mogu kad ne podnosim tip žene koja je kao što rekoh...takva! tj. odaje dojam da je takva? btw kava je pri kraju, cigareta (ona jedna jedina al nije postkoitalna) je pri kraju...a i priča je pri kraju! danas nemam inspiracije pa pišem o drugima...za promjenu, ne o sebi! ajde malo vi pišite za promjenu o sebi a ne o drugima? i ne zaboravite....lupus in fabula...neka priča ima svoj uvod, razradu (zaplet) i kraj!

ponukalo me neko mjesto, nekog bloga, neke iskrice...lako je mlatit tuđim kurcem? tada su koprive iste ali kurac tuđi! pa tako se nitko neće izrugivati od sela mojeg malog (mislim na velegrad gdje su se rodili, odrasli, obljubili ili bili obljubljeni). dapapče, detepenci (u koje i sama spadam), doseljenici i ini do...uvijek i vazda će se izrugivat upravo onom kaj je staro, najstarije..kaj je pače dokaz postojanja tih i takvih prije a ne poslije! a neovisno od tog i takvog mlaćenja, ja sam danas tj. jučer umlatila sedam traktata od poruka na temu...zašto da te ne odjebem? volim ova svoja sofisticirana prostačenja. ne znam što nalazim u njima (valjda odušak prema mojoj uglađenosti i uljuđenosti koju pokazujem day by day urbi et orbi?) ili je to prokleti ispravan odgoj bez psovki i ružnih riječi, zakona koji se zove muškarac? ili je to naprosto sazrijevanje u čovjeku (da ne kažem truljenje) koje počima nakon prve polovice stoljeća? kako god i što god, sve to što izmlatite valja da netko i provari. voljela sam uvijek pisati. obračunati se. pa makar neprijatelj to niti ne znao. niti čitao. meni je bilo dovoljno da sam bojno polje načičkala...čičkovima! a nisam u fazi ratovanja. dapače, položila bih sva oružja. osim kurca. tuđeg, al svog!
(btw ovo je uradak na temu prostačenja i kako biti prost a da to ipak nisi)?

kad odeš, dobro se vratiti! još je bolje bilo otići. i dobro je promatrati. sve više a sve manje sudjelovati. pa tako promatrah ovih dana rane radove...od čupanja korjenja, kresanja granja, obrezivanja maslina etc. pa me prošla volja za kućom. barem svojom. i kako to obično biva, kada odem svi požele ići ili biti sa mnom. i nedostajem im. prijatelji ko prijatelji...uvijek ih ima možda i previše. i deset dana nisam našla za potrebno nikome se javiti...uglavnom. a mrzim sms. još više mrzim kada on svaki dan šalje milion sms-a. i kada me želi putem njih. osobito uz dobro crno domaće vino! a ja želim stvarnost. koja je obično negdje drugdje. pa tako mi se sviđa tip koji mi nije dostupan ili je nedostupan...a ne sviđa mi se onaj koji mi je pri ruci. i sve to ne bi bilo vrijedno pisanja da ne postoji na stotine živih slika mrtvih događaja. uglavnom smo na njima moja pesa i ja. nešto mora, borova, ježeva i poneki...čovjek. i jedna žena. i kako kraj obično biva ko pravi krešendo, tako bje i jučer. dopizdilo mi biti negdje...volim biti svoja kod sebe...bez da imam prema ikome bilo kakve obzire. baš se pitam (a ne pitam se) zakaj dugo vremena već ne primam na dulje vrijeme ljude u svoj dom, svoje srce, svoju dušu? naporni mi. al zato mi jučeranji dobar povratnički sex (a nije samo sex) nije bio naporan. iako sam vozila cca 400 km po nekim seoskim vukojebinama (maslenica je bila zatvorena) bila sam fit. no, ovaj puta je i on bio fit! može muškarac pričati što želi, ali ako te želi onda se to i osjeti! rasturili smo se! doslovce...ja glavobolju i bljuvanje do jutra on herpes...naravnoučenje...bolje i ne otići jer se ne moraš vratiti! jedino kaj se pitam jel to putovanje više nije za mene ili dobar sex?

dugo već, a ovih dana osobito srećući ljude (nickove) ovdje ne mogu ne sjetiti se svih onih ljudi koje sam sretala u živo? pa i neke blogere koji pišu jedno a posve su drugo. pa me to (a i jedna poruka večeras) ponukalo da promijenim svoj profil...tj. da ga upotpunim rečenicom:
hm...reklo bi se da nisam baš pametna žena kad sam od svojih fotki u galeriji čak tri stavila bez šminke i u trenirci...no to je samo dokaz da se ne skrivam. iako očekujem da me partner...otkrije. pa tako i ja njega...to je za mene sex....otkrivanje..uživanje...sjedinjenje!
tek toliko na temu skrivanja...otkrivanja...ah ta vječna igra gubljenja...stjecanja!
btw idem sutra na more..odmorit ću se od iskrice. nadam se da ću preživjeti i...vratiti se?

koja je u stvari ogromna! žena poštuje muškarca, pa ga voli. muškarac voli ženu, pa ju poštuje! u ovoj ogromnoj razlici je i osnovna razlika nje i njega! koja je nepremostiva od pamtivijeka. srećemo se samo tamo...u sjedinjenju (oliti ljubavi)! tko je tada most a tko obala, nije bitno! ali bitno je vidjeti most...kad si na obali! i vidjeti obalu, ako si most!

jutros samo sviram....dugo nisam svirala...a danima već mi ova stvar odzvanja u glavi..
Link

Dugo već nisam jela te napolitanke. Sigurno imaju pojačivač okusa, jer sam ih pojela u hipu. Možda stoga što mi je kava bila ugodna, ali ne i fina. Kad bi barem postojao pojačivač...osjeta dodira! I kaže sugovornik meni, pa ti si prekrasna! Puno ljepše izgledaš u stvarnosti nego na slikama. I razumijem oduševljenje...fotke su ipak samo fotke. A dugo već nisam bila na nekoj kavi. Imam običaj kada imam neku priču ne ići na iskričave kave. A kako je priča trajla dva mjeseca, očito je bilo vrijeme da i završi. Kao i svaka priča. Istina, još stoje bež ruže u mojoj vazi a stigli su i klinčeki...onak nježni domaći. Ah to cvijeće, dulje traje ono u vazi nego moje veze i priče? Danas sam opet tiho plakala, iako me nije imao nitko čuti! Ne zbog ove moje priče već zbog mog mr perfecta! Neki ljudi uđu u naš život iznenada i odu i prije no što su ušli. Ali, ostaju trajno u nama...više kao žudnja, čežnja, želja. I možda baš zato što nisu ostvareni, zato što ostanu u nama jer se nismo potrošili takvi neki...zato ih teško otpuštamo iz sebe. Najteže se oprostiti od sebe! Najteže je i oprostiti sebi! Kako oprostiti sebi čežnju? Kako uzalud čeznuti? A kako biti bez čežnje? Možda sam previše pojela napolitanki...i previše pojačivača...osjećaja. Pa osjećam tebe čovječe najviše, a rekoh ti da si...jadan! Nije lijepo nikome reći da je jadan, a kamoli nekom tko nam je važan! No, kako okvalificirati kad okljastiš sebe, osakatiš svoje emocije i postaneš netko tko nisi. Ili je možda jadan onaj tko ih ima? A nema ih i ne može nekome, kome...pokloniti? Tko zna, možda kao što su izmislili pojačivače okusa, možda izmisle i stroj koji...smanjuje emocije! Meni recimo treba takav stroj. Nekom drugom, možda upravo treba neki drugi koji pojačava? Jebena tehnologija svakim danom sve više napreduje. No, Jadro keksi su tak zakon...sjećam ih se iz mladosti...iako mi se čini da su tada bili s pravom mjerom. Kao i moje emocije. Nikad ih nije bilo previše a niti premalo. Kao i te godine sreće. Tada sam znala stati...prestati! pojela sam jedan red i otišla svom dragom u postelju. Sada, izreda se cijeli red a postelja...prazna! Čak i kad je puna, ne poželim da takva i ostane! Željela bih opet poželjeti ja nekog? Koga mogu i imati? Koji hoće i može mene imati? Nikad nisam voljela upitnike, jer je to značilo da slijedi...odgovor. I točka.