TKO ĆE DUŽE IZDRŽATI I KOLIKO ĆE OSTATI ? (bez vode pod vodom)

Ulovio malo vremena dok čekam novu etapu Rallya.
Link


Link


Ne zavaravajte se, svi smo mi na Iskrici, WEblogu ….duhovi….
Za razliku od reale ovdje možemo biti što god poželimo. Često i ono što realno ne želimo ali želimo probati kako bi to bilo kad bi odista bili takvi?
Čast onima koji svoju realu prenose na Blog, PVT li bio koji drugi način komunikacije, rijetki su i njima skidam kapu. Za takvo što treba imati hrabrosti i samopouzdanja. Biti sigurni u sebe, spoznati svoje kvalitete i mane i besramno ih prezentirati.
Na kraju čemu skrivanje?
Možda opravdano skrivanje pred duhovima koji su isti duhovi kao i mi sami .... pa smo egal.
A i ovako lažno i imaginarno privlačimo veću zainteresiranost i pažnju koja nam u reali možda nedostaje (adrenalin, ljubav)?
Realu tako i tako svakodnevno imamo doma. Ovdje se možemo vinuti u nebesa, paliti i žariti.
Nekako si mislim da smo u prosjeku svi slični sebi u reali ma kakvi god ovdje bili. Sami procijenite tko je duh, zloduh ili možda realist.
Have fun!

Link

dok sjedim :)
ne da mi se ustati, a moram gibati hitno

konačno iz garaže na zrak da prodiše punim plućima.
Zahebo sam stvar skidajući auspuhe radi dolazeće krize,

Link


pa ih sad moram opet vratiti. Sreća da imam malo alata i box.

Link

Vikend na Grobniku i okolici uz čepiće za uši i snifanje benzinskih para.
Ugoda gotovo kao snifanje OHO ljepila iz vrećice.
Sreća da rally auteki nisu dizelaši tak da nebu dima i smrada.



Mali se veseli ko malo dijete da bu se mogel malo izrajtati.
Dugo mu je bilo od jeseni bez asfalta i makadama. I ja se
veselim malo adrenalinu kojeg mi Blog uskraćuje.



Ma ne brinite, nisam u konkurenciji i nebum se razbil.
Prave aute, vozačice i vozače bum gledal s klupice i monitora.
A i vi vozačice i vozači kaj me vozite Iskricom i Blogom bute
ovaj put isto na klupi zato kaj lagite. Pa kaj, sad se to na Blogu
nosi i moram biti in….

nisam mislio pisati Blog u nedostatku vremena ali trenutna inspiracija je jača pa kradem radno vrijeme koje objektivno ne bi trebao imati i koje me u zadnje vrijeme samo potkopava i opterećuje dokle, zašto i za koga?

Da se vratim na temu. Tko je igrač s klupe?
Sigurno ne netko tko je slab, nesposoban, odbačen, zaboravljen....
Upravo suprotno. Taj je prošao treninge i školu, usvojio znanja, kondiciju i što je najvrednije povjerenje i usud. To što trenutno nije u prvoj ekipi je splet nekih objektivnih pa i subjektivnih okolnosti izbornika čime ničime nije umanjena njegova uloga i važnost.
Njegove kvalitete su neupitne jedino što se ne napuhuje, gura ili ističe da bi pod svaku cijenu bio prvi igrač jer zna da će kad tad doći vrijeme kada će se moći dokazati i time opravdati ukazano mu povjerenje.
Za svaki uspjeh ekipe i on je nagrađen na klupi medaljom i ali njemu ta medalja najjače svijetli u cijeloj ekipi jer prva postava smatra da je to normalno okititi se medaljom kad su već odabrani.
Kad tad prva postava zaškripi jer se uljulja najčešće misleći da samim tim što odabrani i osigurani, sigurni da ne moraju više davati 100% sebe.
I kaj sad? Tek u takvoj situaciji vrednujemo igrača s klupe. Sve karte i nade onda polažemo u njega i sigurni smo jer znamo makar ne htjeli priznati da smo najjačeg igrača stavili na klupu jer znamo da će on pod svim uvjetima uvijek dati 150% sebe za uspjeh igre bio ili ne u prvoj postavi.
Upravo radi toga na klupu ne stavljamo nekoga tko je slab i u koga nemamo povjerenja.
Ne kaže se uzalud da je ekipa jaka koliko im je jaka klupa.
Zato držite na klupi najbolje.

I da, nema sličke ni linka. Imate ogledalo i pjevajte si sami jer je vaš izbor glazbe najbolji.
Svaka sličnost s realnim životom je slučajna.

Svugdje lijepo, doma ipak najljepše pa makar se na aerodromu osjeti draž Hrelića, lakše se diše :)

Kad putujemo javljaju nam se doživljene emocije s puta i one koje bi možda bile da smo bili tu jer tu ipak možemo biti što god poželimo, egocentrični, dobri, zli, opaki….
Jesmo li stvarno takvi?

Svjesni svoje prolaznosti i dedeki se ludo zabavljaju još uvijek dišući život punim plućima.

Link

Da, život se svede na emocije koje smo dijelili ili dijelimo s nama dragim osobama koje smo na svom putu sretali ili ih samo zamišljali u realnosti. Rijetko pamtimo neke loše stvari, većinom u nama ostaje lijepo. Svako dijeljenje ljubavi i boli, bile one realizirane ili ostale samo u našim mislima, samo nas obogaćuje i daje nadu da vrijedi živjeti. Zato ne zatomljujte svoje osjećaje, pustite ih van neka lutaju životnim bespućima. Ne libite se nekome pokazati koliko vam je drag bez obzira na realnost konzumacije, nikada ne znate možda ste i vi njemu dragi iz Blog zna kojih razloga? I čuda su moguća.
Nikada nemojte biti ljubomorni ili zavidni što je vaša ljubav pripala nekom drugom pa makar druga strana od vas to očekuje kao dokaz vaše ljubavi. To vas ne dovodi do rješenja nego do bespotrebne agresije koju druga strana i te kako osjeti. Otvorite svoju dušu, a svako ju ima, pozvanim i nepozvanim da vas mogu upoznati, razumjeti, prihvatiti….
Ma previše sam iskusan i mogao bi sada mlatarati i gnjaviti vas koji to tako i tako to sve znate. Nije Blog za romane, a oduzelo bi mi previše vremena.
Moram na propušteni obiteljski „Uskršnji“ ručak koji sam propustio. Valjda ima još ostatka?

I da, još ponešto o Blogu koji nije više ispod. Treba imati snage reći adio ili sorry jer nas uvijek kopa što bi bilo kad bi bilo. Vjerujte bilo bi upravo ono što i jest sada.
Adio II:
Link

Sorry (oprosti) koji me oduševio spotom:
Link

jbt od pola sedam mob cvili i vibrira kao novi vibrić iz seks shopa s novim duracell baterijama???
A miline od kiča do cijelih propovjedi. Neke su OG valjda in pa imam dupliče ako se netko želi mijenjati. Ima ih i maštovitih od kojih sam dobo istu čestitku kao prošle godine.

Uz dužno poštovanje Blagdana i običaja otvorilo mi se pitanje.
Što to i zašto čestitaju meni da mi donesu mir, ljubav i radost u srce??? (đe su pare?)
Pa nisam valjda ja uskrsnuo da mi se svi vesele i žele mi najbolje ?

Link

Nije loše pivo, ali ja bi to bolje
Pobožni su i farbaju jaja (čokoladna) i jedu rubiols i panades.
Umjesto uskršnje šunke janjetina (fali mi hren)
Ryanair jeftiniji od ZET-a

niti sebi.
Makar i bila istina, ostavite to za bolje dane
Link

Link

Ofelija je grčko žensko ime koje znači "pomoć", "podrška" ili "prednost". Ovo ime je najpoznatije po tragičnoj junakinji u Shakespeareovom Hamletu.
Nešto napisano prije 400 godina ostaje svjetovno i danas u ljudskoj psihi, karakteru…
Da li se ljudska psiha mijenja, evoluira, prilagođuje vremenom?

Nasumično odabrano od pametnijih:

Ofelijin lik je važan u priči jer predstavlja ženstvenost, a Hamlet je u stanju svoju agresiju prema majci iskazati na Ofeliji. Iako je ona zapravo naivna i nevina djevojka, Hamlet vjeruje da su sve žene manipulativne i koriste svoju žensku prirodu kako bi iskoristile muškarce.

Žrtva je fizičkog i emocionalnog zlostavljanja, kako od svog dominantnog oca, tako i od bivšeg ljubavnika Hamleta. Čak i nakon smrti, tretira se kao lijepa djevojka, dobra samo zbog svog izgleda, a ne kao ljubazno, nježno biće, s bilo kakvom inteligencijom ili sposobnošću da govori sama od sebe.

Cijeli Ofelijin put je u osnovi ono što se događa kada nekome uništite volju i slobodu djelovanja dok ne ostane bez ičega na čemu bi se mogao osloniti. Tragedija nije samo njezino ludilo ili smrt - već to što su je svi muškarci oko nje tretirali kao produžetak vlastitih ciljeva. Hamlet ju je naoružao, Polonije ju je manipulirao, Laert joj je držao predavanja.

U časopisu Psychology Today, psihoterapeutkinja Whitney Coulson napisala je da "Sudbina Ofelije" obuhvaća "emocionalnu alkemiju" ženske boli u kontekstu patrijarhata i popularne kulture, pružajući psihološki uvid u to "kako se lako ženska bol preoblikuje u nestabilnost" kroz korištenje književnih arhetipova.

Što se dogodilo s Ofelijom? Prema Morticiji, Ofelija je pala u stanje psihoze nakon što je pretjerala sa svojim moćima. Njena „psihička iscrpljenost“ obilježena je crnim suzama koje su joj tekle niz lice. Umire još vrlo mlada, pateći od tuge i ludila.

Na taj način, Ofelijino utapanje, okružena cvijećem s posljednjim dahom u pjesmi, njezina je predaja svojoj neodoljivoj ženstvenosti. U ironičnom obratu, njezino vodeno samoubojstvo, koje je uranja u bezličnu vječnu žensku bit, podsjeća likove na njezinu ljudskost i individualnost.

Vaše mentalno i emocionalno zdravlje pati: Ako podrška nekome s mentalnom bolešću počne ozbiljno utjecati na vaše vlastito mentalno i emocionalno blagostanje, možda je vrijeme da date prioritet brizi o sebi. Zapamtite, ne možete sipati iz prazne čaše, a briga o sebi nije sebična, već nužna.

Link

stabla se ruše
promet nam guše
Link

Tko se mora gibati po Zagrebu neka mu je sretno, djeca ne moraju u školu

trinkgelt (tringelt); manča (manća); tip; bakšiš; pinka; service charge…
To je mala količina novca koju dajemo konobarima, taksistima, nosaču i osoblju po hotelima za kvalitetno ili nekvalitetno obavljenu uslugu. Daje se u ruku u vidu novca, ostavlja se na stolu, ulažemo ju u mali etui u kojem dobivamo račun ili kada čujemo vrijednost računa kažemo novi iznos koji je veći od prvobitne vrijednosti.

Kod nas ostavljanje napojnice nije ničim regulirano osim limita na godišnjoj razini gdje sjeda porezna, iako je upitno koliko primatelja napojnice prijavljuje to kao „vanredan“ primitak (dohodak). Obično kod nas dobro organizirani lokali rade po principu škrabice u koju primatelji napojnica ubacuju novac koji na kraju smjene dijele s drugim uposlenicima jer taj novac ne smije u blagajnu opet radi porezne koja ne priznaje višak ili manjak kase (blagajne) u odnosu na izdane račune i lokal se nađe u prekršaju.
Tu je i problem ostavljanja napojnice prilikom plaćanja kreditnom karticom. Iako je u svjetskom ugostiteljstvu ovaj problem bio davno riješen uvođenjem posebnog polja u koji se naknadno, po želji gosta, na ukupan račun upisuje dodatna cifra kao nagrada za uslugu, kod nas takvo što je zaživjelo samo dok su se kartice provlačile kroz slipove.
Oni koji putuju po svijetu sigurno su se susreli s običajem „napojnice“ i dobro je ako ne znate raspitati se. U Americi, kao i u dosta europskih zemalja postoji nešto što se zove “service charge”. Riječ je o iznosu koji varira od 10 % u Europi do 20 % u Americi i označava naplatu usluge već uračunate u cijenu. Kod takvih računa se ne ostavlja dodatna napojnica. Naravno, mala je vjerojatnost da će se netko buniti ako gospodski zaokružite račun i ostavite par dolara, eura ili funti (tip). No, trebate znati da se to od vas ne očekuje. Primjerice, u luksuznom hotelu u Japanu ako pokušate dati bakšiš, vaša gesta će biti doživljena kao nepristojno i bezobrazno pokazivanje obilja. S druge strane, ako to propustite uraditi u bilo kojem restoranu u Americi među poslugom koja je udovoljila vašim zahtjevima više nećete biti dobrodošli ako vas zapamte, a they remember foreigners.
Kod nas ne postoji “service charge” osim u nekim restoranima gdje se naplaćuje 10% do 20% na živu glazbu ali time vas ne oslobađa od napojnice donosiocu računa. Kod nas postoji nepisano pravilo iz pristojnosti da se ostavlja napojnica cca 10 % na ukupnu cifru računa.
Neki restorani vas na to podsjećaju računom kao što je ovaj priloženi, jučer pojeo prosječni ručak za jednu osobu:



Ostavljeno 50,00 EUR (12,6% napojnica).
Previše ili možda premalo? Ili mislite da i onako uslugu plaćamo previše za ono što pojedemo, popijemo i kako smo posluženi pa napojnicu ni ne trebamo dati?
Sada cicije izvedite Iskricu, Blogericu u prosječan restoran na date, a u sebi strahujete da njezin lik i djelo ne zavrjeđuje ni kapučino :))))
Dobar tek! (zapravo u slast?)

Suludo je više juriti radi bilo čega, 10-15 min prije dostići cilj?
I kaj sad? Došao ranije prodavati zjake…

prošlotjedna

Današnji auteki jednostavno mame svojim limitima. Makar je ovo oldtimer skriva brzinu i nismo svjesni koliko jurimo dok ne pogledamo brzinomjer. Koliko je bio ranije na kilometar satu nije bilo za slikanje jer volan traži obje ruke na sebi i nema se vremena naslikavati i za šlatanje suputnice, a i s nekim u autu ne vozim nikada tako.. Zato bolje polakše sa šlatanjem ako je u dohvatu ruke… (nisu trebali toliko razmaknuti siceve i još između staviti „Kineski zid“ tako da nema nježnosti, sigurnost je u prvom planu)
500 m do skretanja, a ja blento prođem 52 m/s ili preko 3 km/min???
Dok razmislim, odložim mob i uključim žmigavac prođe barem 3-4 sek i sad treba usporiti na 50 km/h i skrenuti? Burn up diskovima do usijanja…

Link

Nimalo nisam sklon takvoj vožnji svjestan kliko time ugrožavam sebe i druge. Jednostavno me ponijelo. Inače uživam u penzionerskoj vožnji i kao ni u opisanom slučaju ne uključujem u polestar mod (to bi mogao jedino na Grobniku).
Zato pamet u glavu i vratiti se normalu.

Btw nemam (trenutno valjda) auto, a i vozačka puna ograničenja mi je istekla i ne znam da li ću ju moći produžiti. Slika brzinomjera ustupljena od frenda.



Unutarnja i vanjska svjetla, ako ste propustili stignete još danas.
Unuka me u petak vodila na K-POP forever u Arenu (tako je to kada starci lagano dolaze na dječju pamet, ali zabava je super).

Link

Noćas posjetio grad svjetlosti, nice, dns ne kuham idem van možda negdje ušićarim ručak :))))



Jest ušićario, pedesetak EUR u kešu. To mi je trebalo biti do 1.
Dobro da ne primaju kartice jer ponekad ne znam gdje stanujem, a kamo li pinove od svih tih kartica.
Pojedem više nego što zaradim, a kile me neće tako da je uzalud potrošen novac.

I da, u društvu sam čuo od jednoga fenda cige „smetlara“ s Ferenčice, koji je po primanjima intelektualac prema nama smrtnicima, rješenje tjesnaca i zaljevske krize. S time bi s sigurno i Ricambi sožio: „Kaj ne pošalju tamo Horvatinčića i stvar riješena“.
I mi imamo aduta u rukavu :)

Društvene mreže postale su mjesto na koje smo, čini se, gotovo u potpunosti preselili svoje živote. Na njima se virtualno slave dolasci na svijet, čestitaju rođendani i stupanja u brak, oprašta se s onima koji nikada više neće pročitati poruke. Stavljaju se i fotografije mjesta koja je netko posjetio, jela koja je skuhao, ljubimca kojega je udomio i ljudi s kojima se našao zbog druženja. I kao da se sve to čini gotovo s nekakvom dozom opravdanja, jer ako nije na društvenim mrežama – kao da se nije ni dogodilo. Ljudi „vrište“ da su tu prisutni i po nekoliko puta dnevno, nerijetko zanemarujući i svoje poslovne obaveze, ako ih uopće i imaju, privatni život, partnere ili djecu, ali i propuštajući priliku da slobodno vrijeme provedu daleko korisnije, a kamoli zdravije.
Iako društvene mreže same po sebi i nemaju izvorno lošu konotaciju, vrlo su pronašle iznimno mračne tunele za sve ono čega se ljudski rod može sramiti, samo da mu je ostalo imalo obraza. Umjesto društvenih, ulovili smo se u mreže mržnje, zavisti, kleveta, objeda i tolike količine zla da se čini da nam iz umotavanja u takve niti jednostavno nema spasa.
Svjedoci smo prosipanja žuči na svakom koraku i u stvarnom životu, ali puno češće u virtualnom. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan: ekran i tipkovnica umišljenim su junacima nevidljivi štit koji im daje nekakvo proizvoljno pravo da, prolazeći internetskim bespućima, na svakom koraku bljuju vatru. Ti plamenovi frustracija vrlo brzo prerastu u požar kolektivnog kamenovanja svega i svakoga, a svaka napisana riječ insinuira, provocira, proziva i optužuje, iako dokazi za takvo što nisu ni potrebni. Samo nek' se pljuje, naći će se već neka meta! No, isti ti "junaci" u stvarnosti su uglavnom manji od makova zrna. Ne samo da su daleko od hrabrosti, nego, kada ih se susretne i pogleda u oči, hine ljubaznost do te mjere da ona postaje gnjusna. Ukratko – licemjeri prve klase.
No, daleko najkreativnija i uvjerljivo najpromišljenija riječ da bi ubola ne samo da ubode, već s namjerom da zaboli i po mogućnosti raskrvari.
Mržnja je nesumnjivo pobjednik među osjećajima koji čovjeka koče u vlastitom iskoraku prema bilo čemu. Ona je najveći uteg koji pojedinac može nositi na svojim plećima. Ona guši, ruši, čini nas opsesivnima i naprosto paralizira! Pa što je to onda u tim društvenim mrežama da naprosto vape za njezinim tolikim količinama? Zar smo zaista društvo mržnje ili su oni koji mrze ipak odraz manjine koja samo svojom virtualnom glasnoćom stvara osjećaj nadvladavanja onih drugih?
I najobičnije vijesti nađu nekog dežurnog mrzitelja, sve i da je vijest pozitivna, a upravo nam je takvih vijesti sve više potrebno. S pravom odlučuju svjesno se odmaknuti od svijeta koji je, izgleda, u misiju uzeo trovanje svega i svih koji mu se nađu na putu. Život je ipak nebrojeno puta pokazao da se oni koji se hrane mržnjom nerijetko u njoj i uguše.
Već navikli na mržnju ne možemo više prihvatiti ni objektivnu kritiku jer i nju gledamo kao napad i izazov da kontriramo.
Šteta što se količina mržnje prosute po društvenim mrežama ne može iskoristiti u neke bolje svrhe. Jer, da gradimo kao što mrzimo, ovo bi bila nesumnjivo najizgrađenija država na svijetu.

Nabacano, dijelom c/p HMG

Link

Žene zauzimaju najvažnije mjesto u životu muškaraca i svoje neuspjehe i uspjehe podređujemo njima, njihovoj naklonosti, priznali mi to ili ne. Nije floskula da iza svakoga „uspješnog“ muškarca stoji žena (osim popadije koja tvrdi da nam je ovaj život dan da se spremamo na drugi svijet i raznih klečavaca koji se pale na nekakve upitne tradicionalne vrijednosti valjda njihovih obitelji u skladu s njihovim embrijem od mozga).
Previše sam iskusan da ne bi mogao izvesti ovakav zaključak. Da li je to nešto sramotno za biti muško, nije. Drugo je pitanje apetit žena i što im možemo pružiti?
U početku ih vučemo za kike, radimo svakakve spačke pa čak ih ismijavamo, koristimo svoju fizičku nadmoćnost da zadobijemo njihovu naklonost (valjda geni iz kamenog doba?). Definitivno žene mentalno i fizički ranije dozrijevaju i tu im nikako ne možemo parirati.
Kasnije nas privlače fizički, svojim seksipilom i mogućnošću da nam pruže božanski užitak tako da nam naš nagon za parenje niti godinama ne opada.
Tek kad nam dođe iz dupeta u glavu zainteresira nas njihova duhovna jačina i mozak. Žene svojom suptilnošću, znanjem, svojim multitaskingom, radom mozga nepogrešivo kao „singericom“ odnose nam primat za koji smatramo da smo mi stvoreni. I to bi trebali muški prihvatiti, a ne lamatati floskulama. Naš pogled je valjda genetski ograničen i sužen kao kod konja s očnim štitnicima. Zato smo vrhunski u pojedinom smjeru života ali ne univerzalni kakvima se zamišljamo i nikada nemamo širinu pogleda žene kojoj u svakom pogledu mi nismo jedina briga.
Žene su činjenično obrazovanije, intuitivnije i ne zalijeću se grlom u jagode jedino ako ih baš ljubav, njihova najveća slabost, ne zahebe.
Čitateljice nemojte se sada napuhati jer i iznimke čine pravilo.
Ma zezaju me ove proste, k tome još i proširene rečenice, a po prirodi sam šutljiv. Jedino me žene mogu razvezati. ;))))
Na kraju nikome ne sudim, stavljajući ovo na Blog sudim sam sebi.

Još samo reakcija, odgovor žene koju izuzetno cijenim (nije Iskrica, Blogerica) na moju jučerašnju cmoljavu WApp čestitku. Ne povezujte to s humorom stvar je ozbiljna:



Linkovi uz after party: moguće životne drame žena, loša izvedba dobrih pjesama i malo after party emocija, posvećeno ženama:
Link
Link

Link

nema me on line zato dns Čestika
https://i.postimg.cc/8cx8JD42/Dan-zena.png

Link
Link
Link