WDF

hodam tom stazom...
dobar ...vedar...samo hodam..
divim se svemu oko sebe. svjestan da možda već sutra neću moći ustati iz kreveta...ne hodat....možda neću imati vid...kako će to sve prolaziti kraj mene.. a da ja ne znam ljepotu svega oko mene...
veselim se svemu dok tako razmišljam....još sam kolko tolko zdrav.....
možda bih se trebao više radovati u životu...
možda najviše...ma kolko god to bilo...

sve staze su iste...
možda ne izgledaju isto...
ali svaka staza će nas nekamo odvesti...
i , možda je najbitnije da jednom zakoračimo na stazu...
bez obzira znamo li kuda vodi taj puteljak....ili ne znamo...
a ako ne kreneš ...nigdje nećeš ni otići....

možda bi bilo najbolje krenuti...sam i slobodan...
krenuti bez osvrtanja unazad...bez uzimanja nikakve okrijepe u hrani i piću...
bez dovlačenja uspomena i želja...
praznih ruku i džepova...
samo krenuti...
sa suncem u očima i zvijezdama u duši...



Link

zima mi je ...tresem se...sad ću se zamotat u dekicu u fotelji...valjda neka temperatura...
bar me ništa ne boli..
osim mozga...al to je normalno...
uobičajeno...štaviše...

i tak se ja upravo sjetih nekih lokala s ugrađenom srdačnom toplinom koje sam pohodio dok sam se tražio (naravno ..tražio sam ja tamo još štošta....)
pa i našao :)

i tak...kad ti fali toplina...https://www.youtube.com/watch?v=LwQPExROVhI

"em ti dan.....i noć....

Nekako mi se čini da većina nas živi svoju povjest,razmišljamo kako su nas naučili,kako smo se sami naučili,šta nas je naljutilo,uvrijedilo,ohrabrilo ,uveselilo,oštetilo...,kako su nas gledala druga djeca,kako su nas tretirali...roditelji,učitelji,šefovi,cure,dečki,droga,alkohol,bolesti..

susjedova
mačka....ili kako smo mi tretirali susjedovu mačku.
Mirisi izgorjelih guma i rakije u rano jutro, miris dezinfekcijskih sredstava i bijele boje, okus poniženja i krvi u ustima,okus kurvinske pobjede dok netko povraća od boli ...Možda nas oblikuje zadnje skvičanje svinje, možda volimo miris krava ili konja, možda nas smrtno plaši perje na živim pticama...
Možda...
Možda i ne...
Možda smo pametna živina koja sama oblikuje svoje ljubavi i strahove...živote i njihov kraj.
Možda je istina negdje drugdje..ili u sredini...
Možda istine i nema....

Možda samo sanjamo svoj život.
A možda i nismo živi...

Link

šta je novog i dobrog u tebe...jel dobro ?... ne mora biti novo.... jel dobro ?...jel zima ispravila nepravde...jel te tvoje ruke mogu još nahranit gladnih usta...jel žele....jel gledaš još oblaka i neba ? prepoznaješ likove i ljude u njima...čitaš priče s neba ?
sad nema baš onih ljepih bjelih oblaka...al vratit će se..vratit će se bijeli oblaci..
nekad sam pola dana buljio u nebo...stariji su govorili da nešta sa mnom nije u redu....kad sam hodao blizu njih prestajali su razgovarat..i gledali me ispod debelih obrva...
ne mogu reći da su bili zli ti ljudi...ne mogu reć....samo ih je plašila različitost...dobri su to ljudi ...koji ti bar malo sude....
dobri oblaci...
u stvari,ne znam jel su ti oblaci dobri...volim ih gledati..ne napadaju me...meni su dobri.
svatko vidi u njima ono što on želi...šta je sposoban vidjeti...nekad vidim i ljude na nebu...i šta je još dobro..oblaci su na nebu..di ćeš većeg platna ili pozornice...možeš napajati oči do boli...nekad upravo to radim...
velika pozornica.
zato valjda volimo vatromete...velike stvari na još većem nebu...
sve veliko...
a mi mali...

i..kako je u tebe..?
jel još voliš nas ljude..? ide ti s tim ? ....il više razmišljaš da nas više ne gledaš...
naše greške su i tvoje male nepažnje.
bez brige...neki ljudi će ti se predati u ruke bez pitanja...neki će tražiti potvrde..vjerodajnice...ovjere....
znaš da ti ja ne vjerujem...nije da samo tebi ne vjerujem...ja ne vjerujem nikome...

hmm..
zbilja... s koje strane ti gledaš naše oblake ..?.. jel ih ti uopće vidiš ?...jel ih želiš vidjeti ?
naše male ljudske oblake...
dragi...

pjesmica dobra kao i većina njih....


Link

ne brini se ..ja se prestajem brinuti.

moj stari blog...

istinit san

-vidim da ljudi tu sanjaju...pa nagađaju kaj bi to moglo značiti...
...i tak...jutros...u stvari prije jutra i meni dođe da snove snivam..
sasvim me razveselio sanak..toliko da me baš briga šta mi je podsvjest šaputala na uheko klempavo...
svakih par sati ga se prisjetim pa mi nije još ispario iz svijesti..

gužva je čitavom mojom ulicom...bar kilometar...poznati i nepoznati ljudi stoje po dvorištima..sve je puno nekakvih štandova..sve je šareno..trguje se,pije jede,nešto se i radi..neki vuku neke velike stvari,komplicirane djelove namještaja,interijera,bala platna,vreće i ćupove...komade fino obrađenog metala..filigranske dijelove aparata,strojeva...
cesta je zakrčena...ljudima i štandovima...
..dolazim iz jednog dvorišta gdje sam čovjeku nešta pomogao..
i u planu sam imao da to odradim..da protrčim kroz ljude lagano do svoje kuće..da se istuširam..presvučem..čujem s nekim..vidim...radi nečega..i da lagano nešta pijuckam dok mi ne dođe frendica navečer..
prolazim kroz ljude..gužva je..
ponegdje se toči neka cuga,nekakvi komplicirani sladoledi,sendviči precizno izrađeni...
znam da je sve to krasno i fino ,ali nemam potrebu za ničim od toga...
razmišljam o tome da dođem do svoje kuće ......opustim..... i pričekam noć...

dok se probijam kroz ljude,razmjenim tu i tamo pokoju riječ...čak i neko obećanje i savjet... ??
većina ljudi me poznaje iako me pozdrave samo oni koji su to prisiljeni učiniti jer su mi preblizu i vide da sam ja vidio da me vide...
mislim da me se neki i boje...al se ne mogu sjetit zašto....
uglavnom ..nitko nije preopušten,niti pijan,nema svađa...
svi su nekako koncentrirani ...imam osjećaj da je to okupljanje i hedonizam i posao...
al i svi su i britki i veseli i nekak ...živi..
al mene to uopće ne zanima...
idem doma...

i moje dvorište je više manje zatrpano ljudima i šarenim štandovima sa skupom robom..
neki piju ,jedu ,al većina razgovara..
jedino je dio pred ulazom u kuću čist,kao da je tu granica za privatni mir...
vrata su naravno otvorena...kao i uvjek kad je lijepo vrijeme ...

ulazim u kuću i skidam mokru,znojnu majicu..
čim sam ušao..znam da je netko tu...
ona je tu..
ne ona koja će doći naveče,nego moja stara poznanica...
znamo se dugo,poznajemo se predobro,ali svatko je otišao drugom stranom...
imala je nekog s kim je mislila ozbiljno,pošto sam ja neozbiljan...a taj kripl je sljep i gluh,pošto nije vidio mogućnost u njoj...

raspored prostorija u kući nije stvaran,samo je moja spavaća soba na svom mjestu...
znam da je tu, jer vidim neke putne torbe..iako je kuća prepuna stvari,odmah primjećuje neke crne putne torbe..imaju tanki crveni obrub...
odmah osjetim miris posjetioca...i znam da je to ona..upravo se istuširala....i u mojoj sobi je...
ok
ne želim razmišljti o tome,skidam se u gaće i idem svojim putem..vidit šta ću fino prigrist,natočim si čašu vina..
skupljam veš koji je za pranje...mičem neke stvari...čujem zvukove iz sobe..nema veze ...ionako je tu bila godinama....
odem do ulaza,naslonim se na štok sa čašom u ruci i gledam i slušam zbivanja u dvorištu..

čujem otvaranje vrata...znam da izlazi iz sobe..i znam da je slušala moje korake i dala si vremena...
okrećem se da ju pogledam..
..na glavi ima smotani ručnik,..znači prala je i kosu...
na sebi ima.. nešto ko..štajaznam....ko mini ljetna haljina na kopčanje je ,ali nema naramenica iznad grudi.. ko da je omotani ručnik poslje tuširanja....bijela tanka podatna tkanina sa neči plavim i sitnim tu i tam pošpricanim...

lagano korača prema meni
izraz na licu joj je siguran...onaj izraz kao kad je mislila da sam skroz kriv i da će mi to lagano sasut u lice...skroz polako ..sa osmjehom...s guštom...ali nema niti malo onog radovanja tuđem poniženju...samo sigurnost..
..poluosmjeh..samozadovoljni...nešta u stilu..nije da me zanimaš ..al tu si pri ruci...usput..
i jel još divljaš na svoj tihi način...pita me..
naravno..odgovaram ..ali uvjek se mijenjam..da ne dosadim samom sebi..
uglavno mi nešto pričamo..oboje smo topli vrhovi ledenih bregova...
traje to par minuta...
došla j do mene ..polako.. i spustila se prsima na dugačku i široku tapaciranu klupu iza ulaza..
spojila je ruke dlanovim prema dolje,spustila glavu na dlanove ,ispružila se i zažmirila..
ta haljina se podigla....samo malo..
ona je i dalje pričala...o meni...kak sam veliko dijete...nikad neću napraviti ništa...
podsmjehujem se i pričam o tome da bi joj do sad već trebalo biti jasno da nisam netko tko će ispunjavati tuđe snove...
spuštam ruke na stražnju stranu njezinih bedara..
iako sam još znojan..ruke su mi čiste i suhe..
širim dlanove,i vučem ruke prema gore...
ona i dalje priča...o meni i o onom šta sam sve sjebo u životu...i kakav sam mogao biti...rezignirano ..sa osmjehom na licu priča o nevažnosti svega toga ..i ja joj priznajem,također sa zaigranim osmjehu da je u pravu ..i da me nikad nije razumjela..osim u krevetu..
ruke mi zalaze ispod tkanine i guram ih prema njenim leđima..
otkrivam tu guzu..
prelazim rukama preko nje...
ona samo malo promjeni ton i vraća se na staro čavrljanje..
ruke mi klize niti teško ..niti lako...volim osjetiti tu punoću,ali je ne želim gnječiti...bar ne sad..

njena koža je bakrena...
napeta,suha ,vruća i bakrena
nema bora,nema bar novih bora,par strijica se presijavaju kao zeusove munje...
koža joj je razliveni tanki bakar
napet suh i podatan
dodirnem joj vrat..i leđa.. i dižem se...
odmičem se od nje,naslanjam se leđima na zid..uzimam zaboravljenu čašu,i zurim u njena leđa...
ona priča lagano...zna da je vrijeme predbacivanja odavno prošlo,ali voli govoriti o mojim greškama i propuštenim prilikama,onako..nekak automatski to radi..kao da forme radi, mora ispuniti vrijeme nečim...jer zna da nikom od nas nije više stalo...sad smo neki drukčiji ljudi..i postali smo si stranci koji se savršeno poznaju...

odlazim pod tuš i zaljevam se nemogućim količinama mlake vode....
ne oblačim ništa...
izlazim iz kupaonice i odlazim u kuhinju...natočim si još malo...gledam van kroz prozor i osluškujem žamor i muziku...gledam u ljude i događaje koje ne vidim...
nema se kuda žuriti ...i svi znamo da su neke stvari neminovne...
znam da večeras dolazi moja prijateljica i znam zašto dolazi..
naravno da me to neće sprječiti...
..ako me pita ,reći ću joj istinu,lagat mi je prenaporno...
šta će biti dalje ...bit će.

ionako je ovo samo san, ovaj put sam svjestan toga...

otvaram ormarić,vadim blister i jednu plavu tableticu...odgrizem je pola i zalijem...
odlažem čašu na stol i lagano krećem prema sobi....
čujem ju iza zatvorenih vrata...
otvaram vrata bez kucanja...
ulazim lagano..
... ona idalje nešta govori,ali se ne sjećam šta,ili me više nije zanimalo....
...došao sam s namjerom...i ona je tu s namjerom...i to je tako i nikako drukčije..
okrene se prema meni i prvi put danas me zaista dobro pogleda u oči,sjedne na krevet i leđima se ispruži po njemu..
gledam te brončane noge i šutim...i ona konačno šuti,meni je svejedno,može pričat ,šutit,urlat, baš mi je svejedno.
prilazim joj i progovaram nešta glupo...kao...moram te vidjeti ..ili tak nešto....
vidim da je i njoj sasvim svejedno šta pričam i okreće lice prema prozoru....
ja spuštam ruke na njezinu haljinicu i razmotam je u dva pokreta..
gledam to tjelo ,tu bakrenu vruću živu masu....
ona vraća pogled na mene
ja puštam da moj mozak i hormoni lagano podivljaju hraneći se pejzažem..
kaže mi nešta kao....da sam sebična niškorist ...ali da sam neki jebeni kamen u njenom životu kojeg mora posjetiti prije nastavka življenja...neki novi početak valjda...
uopće me to ne zanima....
bijesna je ...
mala frizurica na briježuljku je drukčija ,nije tak zgodna ko ona prije....sad je to nekakav mali uspravni pravokutnik...
viče na mene...
njene usne ...donje usne ...su sasvim spojene,ali vidim razliku boje..malo je crvenija...
znam da je vrijeme za to,iako nisam siguran što ću napraviti..

priđem joj potpuno i svojim koljenima lagano raširim njene noge
saginjem se podvlačim dlanove ispod njenih guzova i podižem je malo gore ,dok lice spuštam dolje...
lagano jezikom širim te usne...ne ulazim duboko..samo vlažno brljavim po njoj...
miris mi je odmah poznat...želim pokrenut njeno tijelo da mi pokaže šta želi...za sebe već znam ,iako jako brzo mjenjam mišljenje..
naravno da mi pokazuje šta želi,ali se i ja oglušujem na većinu njenih smjernica...
sve u svoje vrijeme...
sva se otvorila,tekućine se cijede iz nje...više ne viče,nego ispušta sitno hhmmm i hhuuummm..ili tak nešto..


.....................

weel,tu sam se probudio,
ne lažem i ne kradem...
to je zaista bio san,možda bih mogao izmisliti ostatak,al mislim da nema potrebe...
inače,ponekad sanjam snove koji su djelomično lucidni,pa i ovaj je takav...

Link

samo za strpljive

razmišljam da napišem blog
da pišem o stvarima koje su bitne ...ili ne..
o stvarima koje meni padaju na pamet...
dobrim stvarima....jakim....grubim i nježnima....

kad bih imao hrabrosti...napisao bih...
poslao poruku....

krangi...
tolko si demokratična i demokritična i slobodna...da se sužavaš u malog stripovskog tiranina.
mai..
lijepo je imat ego koji te čini velikom i jasnom....al ako si sam zakloniš sunce...nemreš vidit dobre stvari koje te okružuju...
meia...
forma nije najvažnija...bitan je sadržaj.
baklja
https://www.youtube.com/watch?v=qnk4KjEdO0c ne znam zašto....
nema veze... život je lijep...
cyber
ti se nikad nisi odljepila od zemljoneba...
vrba
........čudno...nemoj da ti se osveti povjerenje u neke čudne ljude....
baklja...
ti više nisi mala beba...odrasti...
jebote...uživaj...brijačina....jer ti to zaslužuješ...naučit ću te...


ali... neću napisati taj blog..
ne danas.
neki drugi dan...možda...
možda se onda primjeti da je kjele bogati kockar...možda i ne...
možda nećemo primjetiti niti da smo sami i labavi...ili nabrijani da druge zajebavamo....
možda nam je ovaj blog lagana kompenzacija za posljednje socijalne aktivnosti...osim nastave...živi ...a sami..

....

al neću ga napisat
bilo bi to previše....i uvredljivo...

:)

https://www.youtube.com/watch?v=muNKZK5aSNQ

sve ima svoju cijenu
svaka roba,hrana, usluga,ulaznica,auto.putovanje...
većina naših odluka i postupaka ima svoju cijenu...
koliko puta ste pomislili.."jeftino sam prošao"...ili "e,ovo ću skupo platiti"

na poslu ste plaćeni koliko netko misli da vrijedite....
i riječ ima cijenu...ponekad i pogled ima cijenu....pa i ljudi kad vas gledaju ,ocjenjuju vam vrijednost..
medicinske usluge imaju cjenik..zašto se onda čudimo da i dijelovi tjela imaju cijenu...roblje ima cijenu.
svaka roba ima svog kupca...
čak i stari papir ima cijenu
poprilično sam siguran da vam puno vrijede vaši voljeni...puno više nego drugima...
očevi..majke..djeca....
govori se da je ljudski život neprocjenjiv......a svaki dan umiru tisuće ljudi.
koliko puta ste pomislili.."jeftino sam prošao"...ili "ovo ću skupo platiti"
koliko mislite da vrijedite ?
Link

spustim se stazom
sjedoh u sjenku drveta budnih snova
obješene glave se zabuljih u potok

misli mi krade trunka sunca i vjetar koji se izljeva po meni.
osjećam samo to žuto sunce i toplinu...
otapam se pod tim velkim nebom...koje me gleda kroz sve te silne grane.
ne zove me ...samo me gleda.

nemam šta čekati..
poziv

nemir u rukama je velik
ruke mi se grče..šake stežu i otpuštaju...
oči su mi velike ...al ne stane sve u njih

možda uzet taj komad tuge...razlomit ga.... i pojest prokletu kamenu stvar.
pojest je bijesan i slinav
krvavih ruku
izgrebanih ramena i vodenih očiju.
samo je izgrist...razderat grlo...samo da nestane....da je nema...
da nestane.
spremiti je kamo i pripada glupa stvar.
nazad k meni.

možda samo stajati...buljiti slijepim očima prema toplini...
i čekati mrak i studen.
ne osvrati se za smjehom...pozdravima...komadima ljepote posađene u nas..
zaboravit sve toplo i dobro
usnuti
čekati poziv.


Link

o samoći bi smjeli govoriti samo oni koji ju žive.
samoća nije nekakvo agresivno ili bolesno stanje koje utječe na druge...čak...ne.
predbacivati nekom da je samoća bolesno stanje...ili stanje koje je uvjetovano nekom manjkavošću samotnika je glupo...ili neinformirano....
ja znam dosta o tome...većinom sam sam i volim to stanje...jer sam slobodan..a malo ljudi koji me poznaju bi reklo da sam čudak...isfrustriran...jadan...
imam društva taman kolko mi treba...a kad mi je previše...dižem se i odlazim....ili dobri ljudi u mojim očima pročitaju kad bi trebali otići.
isfrustrirani ljudi se ne znaju sami brinuti za sebe...zato im treba čopor...ili krdo.
čopor će ti pomoći tamo gdje nisi dovoljno snažan,strah te napasti samog,neznaš,ne možeš,ne vjeruješ u svoju snagu ili pamet...krdo te samo čini sitnijom metom...
mi sami ljudi smo armija od jednog čovjeka....svi rodovi...
svaki sam čovjek prije otkrije svoje slabosti i snagu...i svjesniji je od vas...šta god da ste...sebe i okoline...
mogao bih čak izvaliti kakvu glupost...npr...da je plemenito od sebi svojstvenog čovjeka da bude sam i ne maltretira druge sa svojim navikama,glazbom,idejama.....al neću danas to spominjati...
pa da provalim još koju blesavu.....treba imat muda za biti sam i svoj...
jebem ti...kad bolje pogledam...ovdje ima više muda u žena neg muškaraca.

Link

fala ti blože šta nismo potrebiti
šta imamo sve i svega
i ne treba nam ništa do tuđe nesreće
i uželjesmo se da drugi misle ko i mi,jer nikako drukčije ne valja...
nek nam jahve uzme jedno oko ako će neprijatelju dva
nek nam uzme djete ako će drugom plemenu uzet svu...
naš način je prav
nemaj drukčijih misli,jer si lovina ...tad..

nek nemamo drugih potreba neg povrijedit čovjeka s kojim smo blagovali..smijali se..

hvala ti na toj milosti

blog 1.1.

https://www.youtube.com/watch?v=46cSksKVzzs

ponekad mi se desi da razmišljam malo o sebi...
pokušam zavirit u svoju dušu...stvari koje sam napravio..i kako sam ih napravio....šta sam rekao..šta sam prešutio....
dal sam čovjek kojeg mogu poštovat.
ili nekakva lutkica napunjena slamom koju može sjebat najjadnija woodo imitatorica
najveća većina nas si nikad neće predbaciti neke greške...možda niti jednu.
a istina je da svi griješimo, da nitko nije prav..niti potpuno u pravu.
istina je da svojim postupcima i rječima vrjeđamo i omalovažavamo druge...nekad nenamjerno..nekad namjerno.

ja se nikad nikome ne ispričavam..ponekad priznam pokoju grešku..ali većinom ne.
koštalo je to ljude oko mene već dosta....
a koštalo je i mene.
i još će me koštat.

whatever...gledam ovo dokono razapinjanje na blogu...
masakr svih sa svima...

naravno da sam svjestan da dosta vas misli da sam trol ovog sitea.
znam da sam vas puno napadao....pfffff.....neznam koga nisam....
nisam imao lijepe riječi....shvaćanja...
i to je ok :D
vidit ćemo jel se mijenjam...

ma nema veze nit pomoći...pomoć nikad neće stići ako si ne pomognete sami.





Link

gledajuć u sliku samog sebe u lovu...razmišljam o kraju.
o kraju lova,mene,kraju priče,guzici....meso...vrtuljku...kraju djetinjstva.
beskrajnom nasmješenom sjedenju u udobnoj stolici...bogaljima kojima se ne može i ne želi pomoći.
koji i sami preziru pomoć.
...gledanju s visoka na sve oko sebe. samo treba malo vjere...ionako smo svi u krivu,koliko god mislimo da znamo...
ja znam jako dobro gledat s visoka,iako sam nizak...neki ljudi se rode s talentom...drugi nauče...

neki nikad ne nauče.
neki ne žele učiti...neki ne žele naučiti...
neki žele bit zvjeri....neki jesu zvjeri...neki misle da mogu bit što žele...

mislim da je guza sasvim ok....
hahhahhaa...

mislim da živim samo radi malih ljepota...očito starim.


Link

baš ničim izazvan želio bih svima još jednom čestitat božić...i ono što uz njega ide....
prvo vama najvećim vjernicima....prekrasnim ljudima koji vjeruju u vile....ustaše...partizane...sve ono božićno u nama

želio bih čestitat ljudima dobre volje ...koji su se sasvim razložno imali potrebu prokomentirat moje postojanje...moje pisanje...i šta ja znam još koji kurac.

nisam primjetio da sam svojim malim pretencioznim tekstićem o mojoj osobnoj prirodi nekoga trebao povrijediti...sasvim sigurno mi to nije bila namjera...niti se ne mogu prisjetit u tih dvajspet komentara da je netko..ponaosob ja...želio/pokušavao/htio vrijeđat nekoga..nečija vjerska uvjerenja....mišljene...stav..

pa bih se želio zahvalit svekolikim.. (ako se ne varam)..vjerski osvještenim ljudima (ili onima koji misle da zaslužuju taj epitet)
što su našli za svrsishodno da moju beznačajnu ličnost stavljaju u kojekakve...rekao bih ...komentare....relacije...gravitacione jednadžbe štaviše....

dakle... čestitam...

uživajte u svojoj zlatnoj duši...moja nije...moja je plehnata....
nek vam dragi bog posveti punu pažnju...jer vi toliko vrijedite...naravno u vašoj vrjednostnoj tablici...

moram stavit link...

Link

Ponekad se sam upitam dal sam si sam izbušio rupu u srcu..i posadio čelik u oči.Gotovo sigurno sam sam to učinio...nitko nije kriv za moje greške.Sam sam odlazilo od drugih...gledao ih očima bez slušanja...ušima bez gledanja...srce mi je kucalo samo za mene...nikog drugog.Valjda sam sebi glumio nekakvu žrtvu...neshvaćenog bitnika...Svaka kritika na moj račun se odbijala od metala koji se naselio u meni...
Večina poteza u mom životu ima posljedice...kao i svačijem...znate ono...uzročno posljedična veza....
posljedice...
Jel mi žao..?
Malo jest....Puno nije.
Vjerojatno se čovjek sam navuče na drogu koja mu treba...samoća je dobra za karakter,imaš više vremena teoretizirati,sagledat stvari iz više kutova,sjedit...buljit u zid....
Naravno..ako ima volje za sva ta sranja.
Fasciniralo me kako sam brzo postao hipersenzibilan..i podjednako potpuno bezosjećajan. Neznam...možda sam uvjek bio takav,možda su mi živčeki otišli pa pa.Možda je zemlja ravna....
Možda....
Kad vidim bolesnu djecu...dobre ljude kojima nema pomoći...srce me sjebe..zazebe...peče i boli....a nekad kad vidim frišku krv..zapitam se dal bacit pepel il samo otići...da se ne zamažem.





Link

svako malo osjetim potrebu da se osjećam sretan... iako ...neide to baš tako...
al ..nema veze...i namjera sreće je sretna.
volim je i smijem joj se...

gledat neba...
znat zavirit u dušu...svoju il tuđu...
dar je svevremenski...
sretan sam.

https://www.youtube.com/watch?v=T8JdWs3jtcs