Vježba

Imam u predsoblju – hodnik u stvari – veliki radijator točno nasuprot ulaznih vrata koji je s vremenom, pedesetak godina, prestao izgledati reprezentativno, da ne velim kaj drugo.

Also dakle, odem ja jučer (subota) do Peveca po boju za radijator. U spreju. Usput pogledam ima li još kaj zanimljivoga (ovo je čista retorika, u Pevecu za mene uvijek ima nekaj zanimljivoga) i naletim na akciju Samsung mobiteli… 35% popusta i još može i na rate.

Tu se počnem malo zbrajati: treba li meni novi mobitel? Imam Redmi – 14C – malo stariji od dvije godine. Velika baterija, dva put tjedno mora na punjač i za moje potrebe više nego dovoljan.

Ali!!

Malo me kamera zajebava. Sporo procesuira sliku – ono, stisnem okidač, a prođe par sekundi dok reagira i onda još par sekundi da vidim sliku.

I eto, nakon puno gruntanja (skoro duže od tri sekunde) rekoh ja sebi: aj ti to kupi. I kupio.

Samsung Galaxy A17. Mislim da mi je to najskuplji mobitel koji sam u životu kupio. Možda je Sony-Ericsson W890 bio skuplji, ali nisam siguran (bilo je to 2008. ili 2009.).

Galaxy A17: 249,90 € – 87,47 € popusta = 162,52 €. Na rate.

Doma prebacim s Redmija na Samsung ono kaj se dalo prebaciti, pa onda aplikacije za trgovine, pa ZET info, pa Vrijeme i radar, Moje Sljeme… Još mi ostaje Wallet, Zaba, WhatsApp… i tu skužim da tipkovnica nema ČĆĐŠŽ. Mislim, ima, ali ne da stisnem Č, pa da bude Č. A-a. Stisni CSDZ pa se zajebavaj. Neću to.

Cjelodnevna zajebancija s tipkovnicom završila je tako da sam izbacio Samsungovu tipkovnicu i instalirao Googleov Gboard. Pa sada imam normalne ČĆĐŠŽ.

I da, kupio sam i Radijatorspray. Dva komada.

Zanimljiv članak na Telegramu: Je li došao kraj trenda open-space domova? https://www.telegram.hr/super1/design/cocooning-trend-uredenje-interijera/
Ukratko, novi trend je cocooning, a zaključak veli:"… cocooning (je) puno više od još jednog trenda. To je podsjetnik da dom ne uređujemo samo za gledanje. Upravo je to cijela poanta cocooninga: ne stvoriti savršen dom, nego mjesto iz kojeg nam se baš i ne izlazi."

Nikada nisam shvatio oduševljenje open-spaceom koji danas dominira u mnogim novogradnjama. Uklanjanjem pregradnih zidova dnevno svjetlo prodire u sve dijelove prostorije i čini prostor vizualno većim. OK. Ali!
Argumenti da članovi obitelji ili gosti mogu komunicirati i družiti se dok netko kuha u kuhinji ili boravi u dnevnom boravku, bez zatvorenih vrata koja ih razdvajaju, ne čine mi se uvjerljivima. Kaj je s bukom i manjkom akustične izolacije? Zvukovi kuhinjskih aparata, televizora ili razgovora nemaju prepreka i mogu ometati ukućane koji žele mir. Nema privatnosti, osim u kupaonici i eventualno spavaćoj sobi.
Kaj je s mirisima? Kuha li se u toj kuhinji ikada kelj (z faširancima), sarma, poriluk, zelje? Frigaju li se srdelice ili lignje? Tripice? Bakalar? Tope li se čvarci?
Nema te nape koja će izvući te mirise i spriječiti da se uvuku u zavjese, fotelje, kauč…

No da, danas nisam komplicirao ručak. Krumpir, meso, salata, kukuruzni miješani kruh. Ispekao sam i kruh s bučinim brašnom, isto miješani (crno, integralno, pirovo).

Zaželio se danas popodne pojesti nešto slatko. Imao na raspolaganju jabuke i nijedne ideje kako ih upotrijebiti, a da nisu nekakve pite, gibanice, štrudle… Listajući natuknice, pitaj boga otkada su, naletim na zanimljivu natuknicu: bez brašna, bez šećera. OK, ajmo probat.
Dakle, jabuke (četiri, pet), jaja (četiri), kakao (tri žlice), prstohvat soli, žličica praška za pecivo, dvije žlice meda. Kada sam sve to zamutio i istresao u kalup, sve sam obogatio s malo oraha i ostacima bijele čokolade i čokolade za kuhanje. 190 °C, četrdeset minuta…
Izgledom nisam bio baš oduševljen, ali rekoh si da se knjiga ne sudi po koricama, ha. Znam! To bi se trebalo dobro ohladiti, ali ja bih nešto slatko! I tu sam počeo naslućivati katastrofu. Probam ga skinuti s pek-papira, hm, hm… počne se to lagano raspadati i pomislim da bi to moglo u biootpad. Ipak ću malo pričekati.
I dobro je da sam pričekao. Kad se sve ohladilo, ispao je sasvim pristojan kolač „bez brašna i šećera“.

Nego, kada sam već listao svoje zabilješke, naletio sam i na jednu zanimljivost. Zapravo, više njih.. Odmah da se ogradim: zanimljivosti jedan i tri apsolutno su neistinite, o trinaest imam neke nedoumice, a ostale… uglavnom su točne, s tim da nemam iskustava s bijelim medvjedima pa…

1. Orgazam svinje traje 30 minuta. (O. M. G.!!!) ...
2. Žohar će živjeti devet dana bez glave prije nego što umre od gladi... (Jezivo... Još uvijek nisam zaboravio svinju) ...
3. Mužjak bogomoljke ne može se pariti dok mu je glava pričvršćena za tijelo ... Ženka započinje seks tako što mužjaku otkine glavu ...
4. Buha može skočiti 350 puta duljinu svog tijela...To je kao da čovjek preskoči dužinu nogometnog igrališta...(30 minuta...Sretna svinja! Možete li zamisliti?) ...
5. Som ima preko 27 000 okusnih pupoljaka... (Što može biti tako ukusno na dnu ribnjaka?)...
6. Neki se lavovi pare više od 50 puta dnevno... (Još uvijek ne mogu vjerovati toj svinji... kvaliteta ispred količine)...
7. Leptiri kušaju svojim nogama... (Nešto što sam oduvijek želio znati)...
8. Slonovi su jedine životinje koje ne mogu skakati... (U redu, to bi bila dobra stvar)...
9. Mačji urin svijetli pod UV svjetlom... (Pitam se koliko je država platila da to shvati)
10. Nojevo oko je veće od mozga... (znam neke takve ljude) ...
11. Morske zvijezde nemaju mozak... (znam ja i neke takve ljude)...
12. Polarni medvjedi su ljevoruki... (ljevošapi)...
13. Ljudi i dupini su jedine vrste koje se seksaju iz zadovoljstva... (Što je s tom svinjom? ... Znaju li dupini za svinju?) .
..

Prošlu nedjelju sam si obećao osso buco alla Milanese i rižoto, isto alla Milanese. Imao sam i društvo za ručak pa sam, naviknut da kuham samo za sebe, malo pretjerao s količinom. Na moju žalost, to nije jedino čime nisam zadovoljan.
Rižoto. Koštana srž je malo previše potamnila na početku (nije zagorjela!) pa je cijeli rižoto ispao tamniji i izgubio onu lijepu žutu boju koju daje šafran.

Osso buco… Nisam naišao na teleće koljenice nego na juneće pa mi je to odredilo i koju ću verziju osso buca napraviti. U starijoj milanskoj verziji idu luk dinstan na maslacu, vino i goveđi temeljac. Ja sam se odlučio za noviju verziju.
Koljenice sam nasolio, popaprio, uvaljao sa svih strana u brašno (meko!) i zapekao sa svih strana. Izvadio sam ih i ostavio sa strane. Na istu masnoću dodao sam soffritto (dva manja luka, dvije srednje mrkve, tri stabljike celera, sve izrezano na kockice) i, kada je povrće omekšalo, zalio s dva deci Chardonnaya. Pustio sam da se vino nekoliko minuta reducira pa dodao konzervu usitnjenih pelata. Nakon još nekoliko minuta vratio sam koljenice, dolio goveđeg temeljca toliko da je meso većim dijelom bilo u tekućini, poklopio i sljedeća dva sata samo povremeno provjeravao treba li dodati još temeljca.

Rižoto. Na maslinovu ulju i maslacu lagano sam prepržio koštanu srž (HTIO sam lagano prepržiti, no međutim…), dodao na male kockice narezanu manju glavicu luka i nakon nekoliko minuta rižu (Carnaroli). Kada se riža dobro ugrijala, zalio sam s deci Chardonnaya, a kada je alkohol ispario, počeo sam je lagano podlijevati vrelim temeljcem. Riža se kuha 16–18 minuta pa sam 6–7 minuta prije kraja dodao šafran koji sam prethodno razmutio u pola deci vrućeg temeljca.
Na kraju sam u rižu dodao maslac i dobro ga umiješao (rekli bi Talijani mantecare), a zatim i parmezan.

E, da. Gremolata. Češnjak, peršin i korica limuna. Tu sam imao problem jer sam imao običan limun (doduše, ništa nije pisalo za koricu), a pod prstima se osjećao onaj vosak. Limun sam potopio u vruću vodu na minutu-dvije, spužvicom za suđe dobro ga oribao i isprao vodom. Onda sam ga još uvaljao u sodu bikarbonu, dobro istrljao, ponovno isprao hladnom vodom i posušio. Koricu sam naribao u sitno, ali ono fakat sitno nasjeckani peršin (e, to mi raste na balkonu) i protisnuti pa dodatno nasjeckani češnjak.

Preokrenuti kolač od šljiva. I tu je bilo malo zajeba. Za podlogu sam stavio tamni muscovado umjesto light muscovada, kalup je bio nešto veći nego što traži recept, a i malo sam predugo miješao biskvit.

Sastojci (za okrugli kalup promjera 24 cm):
500 g šljiva
50 g maslaca
80 g smeđeg šećera (light muscovado)
Za biskvit:
120 g maslaca (sobne temperature)
120 g šećera
1 jaje
150 ml jogurta
180 g brašna
2–3 žlice mljevenih oraha
½ žličice cimeta
1 žličica praška za pecivo
prstohvat soli

Moj nedjeljni ručak za danas: perkelt od krilnih bataka, trganci, salata od krastavaca, štrudla od jabuka i sok (Spar kemija). Odmah da velim da nije ovo samo za danas. Bit će i ručak za sutra i marenda za utorak, s tim što ću za marendu morati smisliti nekakav prilog.
Za sve ovo složiti trebalo mi je skoro četiri sata. Da, ispekao sam i integralni kruh – to je trajalo jedno dva sata: aktiviraj kvasac, vagni brašno, mikser muti deset minuta, prvo dizanje tri četvrt sata (cca), premijesi, ubaci u kalup i čekaj da se digne do ruba kalupa, oko pola sata.
U međuvremenu, dok se kruh diže, uvalim rozine u rum, ogulim i naribam jabuke, izmiješam šećer i cimet pa jogurt, ulje i griz, dodam prašak za pecivo i vanilin šećer kamo treba, nasjeckam orahe i smotam četiri štrudle: jedna kora pa smjesa jogurta, ulja i griza, pa druga kora, ista procedura, pa treća kora, opet griz, ulje i jogurt, pa orasi, jabuke, rozine i mješavina šećera i cimeta. Sve to zarolam… i tako još tri puta. Pa u pećnicu na 220 °C, 35 minuta.
Dok se štrudla peče, sitno narežem pola kile luka, ogulim i narežem paradajz i pola paprike pa stavim šufigat luk na pola deci ulja (krivo mi je kaj nemam masti – bude sutra!). Na skroz laganoj vatri dvadesetak minuta, uz često miješanje. Kad se luk počne skoro pa raspadati, dodam krilne batake (500 g), malo ih zapečem sa svih strana, maknem s vatre i dodam dvije žlice slatke crvene paprike. Promiješam, vratim na vatru pa dodam paradajz, papriku i protisnuti češnjak. Vruće vode tek toliko da ne zagori.
Sad imam vremena za trgance. Dvadeset deka glatkog brašna, pola žličice soli i malo više od deci tople vode. U brašno postupno dodajem vodu i miješam vilicom, a kad pokupi većinu brašna, sve zajedno istresem na dasku i mijesim… i mijesim… i mijesim… jedno sedam-osam minuta. Onda zamotam u foliju i ostavim dvadesetak minuta.
Tu je negdje i štrudla gotova. Vadim je iz pećnice, poškropim toplom vodom i pokrijem krpom dok se ne ohladi.
Ugrijem pećnicu na 230 °C i može kruh. Rihtam tajmer na 43 minute, s tim da mi zazvoni nakon deset minuta da smanjim temperaturu na 180 °C.
Sad ima vremena za salatu. Mislio sam kristalku, ali nekako mi je povenula, a ne da mi se zajebavati s hladnom vodom i ledom da je oporavim pa se odlučim za krastavce. Tanko narezani i posoljeni čekaju dresing.
Za dresing… dobio sam ocat od aronije pa ću isprobati nešto malo drugačije. Prstohvat soli, malo papra, žličica senfa, žličica meda i dvije žlice octa od aronije. Malo energičnog mućkanja da se sve to poveže, a onda, malo-pomalo, četiri žlice maslinova ulja.
I perkelt je gotov pa mogu završiti trgance. Razvaljam onu lopticu tijesta na otprilike jedan centimetar debljine i trgam komadiće veličine nokta u kipuću, malo posoljenu vodu. Kad isplivaju, ostavim ih još dvije-tri minute i – van s njima.
A koliko cijela ova priča košta? Ne računajući plin i struju.
Krila – 0,86 € (S-Budget krila, 500 g – Spar, akcija 50 %)
Luk – 0,46 € (0,553 kg – Spar, rinfuza)
Rajčica – 0,10 € (100 g; šljivar 0,99 €/kg – Spar, rinfuza)
Paprika rog – 0,10 € (75 g; 1,29 €/kg – Spar, rinfuza)
Jabuke – 0,90 € (trebalo mi je malo više od 1 kg; 2 kg crvenih, Spar VH – 1,58 €)
Jogurt – 0,26 € (250 g; 1 kg – 1,06 €, Križevačke mljekare, Dolac)
Griz – 0,12 € (120 g; 1 kg – 0,99 €, S-Budget, Spar)
Kore – 1,23 € (S-Budget listovi za savijače, 500 g)
Trganci – 0,16 € (200 g glatkog brašna; 1 kg – 0,79 €, Spar)
Krastavci – 0,48 € (0,482 kg – Spar)
Integralno brašno – 0,30 € (280 g; Farina integralno, 1 kg – 1,09 €, Konzum)
Crno brašno – 0,08 € (70 g; Farina crno T-1600, 1 kg – 1,09 €, Konzum)
Suhi kvasac – 0,12 € (7 g; S-Budget, 6 × 7 g – 0,75 €)
Ulje – oko 0,48 € (oko 3 dl za štrudlu, perkelt i kruh; Spar sojino, 1 l – 1,59 €)
Ukupno: 5,65 €.
Koliko koštaju začini i ostale sitnice, nemam pojma. Žličica meda, žličica senfa, dvije žlice paprike, malo češnjaka, šećera, cimeta, vanilin šećera, praška za pecivo… Tu su još orasi, rozine, malo ruma, ocat od aronije i maslinovo ulje za salatu.
Dakle, recimo šest eura i nešto sitno za cijelu priču. A od toga imam današnji ručak, ručak za sutra, marendu za utorak, četiri štrudle i integralni kruh.

Kaže Sara: ..."ok, očistili smo hr jezik od srbizama (uglavnom) ali smo ga zatrpali i zagadili sa bosanskim (uglavnom turcizmima)? čemu to? kaj nemamo mi naših lijepih riječi?"
Pa sam se malo zamislio. Jesmo li zaista očistili jezik i od čega?
Odrastao sam u "malon mistu kraj mora" i kad san nedavno opet doša doli, u misto di san odrasta, afanalo me koliko se sve prominilo. Ne mislin na izgled mista, to san i očekiva, ma nisan moga zamislit da će se stari dio, poluotok, toliko prominit. Nigdi tiramole, nigdi konobe, kenju ili tovara ne moš više ni čut, atroke vidit. A tek govor! Parilo mi da sam zabasa u Bukovicu.

Litnje praznike znao sam provodit u Slavoniji, u čisto šokačkom selu, di se u ono vrime još govorilo po starinski, ikavski. Al sto i pedeset godina Turaka, Vojna krajina i blizina Cvelferije ostavili su tu svakojaki riči. Štogod od Turaka, štogod od Mađara, a bogami i od Švaba.
Tako meni nije bilo ništa čudno da se sigram na avliji, gledam priko tarabe il razmaknem firange pa se nagnem kroz pendžer i lurkam frajle. Stvari sam uglavnom držo u šifonjeru. Za astalom sam znao di je čekmeče, fruštuk sam izbjegavao, al knedle i štrudle nisam. Ni palačinke, ni gulaš ni perkelt.

Imam ja i plemenitaških korenov. Turopole. Baka je imala krave (Rumenka i Jagoda) pa je bilo više posla, a male igrana. Redovito u štacun, vreme od vremena bi me poslalo na naiš da preokrenem orehe (da se posušijo), u piunico da donesem merlin ili krumpire (to mi je bilo u redu jer je tam bila bačva z vinom i demižonka z rakijom), a z vremena na vreme je trebalo i štalu snažiti. Odvečer bi se fletno posvršavalo kaj je trebalo, pa bi se selo i spominjalo kak je negdar bilo. Nedelom bi se z ktačem pelali do kakve grabe na ribičiju.

Zadnjih pedeset let živim v Zagrebu i s purgerskim nis imal nikakvih problema, a bogme ni purgerski z menom. Jedino kad bi mi žena rekla da moramo nekam stići do frtalj deset, svaki put sam moral pitati: "A kolko je to vur?"
I još navek moram pitati. Malo sam bedast kaj se toga tiče. Nikak da mi to sedne.

Onda naletim na nekom portalu na lookove, outfite, stylinge, oversized sakoe i nekoliko kartica teksta o frizuri Zendaye. Zamalo da ChatGPT pitam za objašnjenje.

Link
Link

(Dosadna priča kako sam to saznao)

Kako sam to saznao? Danas mi je to palo na pamet dok sam čekao tramvaj. Idem do Črnomerca s Vodnikove. Vodnikovom sada voze 2, 3, 4, 5, 9.

Dolazi devetka, nakon pet minuta evo petice, za nešto manje od deset minuta stiže četvorka, odmah iza nje evo opet devetka (meni treba dvojka), a za manje od dvije minute eto petice, dok je dvojka na semaforu kod Marulića. Super.

Prošli tjedan bio u Konzumu na Črnomercu (penzionerski popusti...) i u povratku čekam dvojku. Da ne dužim prošle su tri šestice i četiri jedanaestice prije nego što je došla dvojka. I još jedna šestica je krenula prije dvojke.

U petak se vraćam iz Peveca u Novom Zagrebu. Voze šestica, sedmica i osmica... Dolazi sedmica i mislim si OK, idem do Držićeve, a tamo mogu na šesticu pa do Glavnog (što mi i nije baš...) ili dvojku ili trojku što mi je ono baš taman. Priznajem da sam malo komotan po pitanju pješačenja, neću ako baš ne moram, a hoću kad mi je gušt, Sljeme, na primjer, ili viša sila (o tome ne bi sad). Mislim, to o Sljemenu; nije mi problem od žičare do Hunjke ili Puntijarke, Grofice, Stare lugarnice i natrag, premda mrzim onaj dio od Činovničke do tornja. Bilo da idem livadom (fest je strmo, za mene), bilo da idem šumom... Jednom me jedan stariji gospon uputio na stazu koja ide malo desno od one kroz šumu. Veli: "kraće je i dođete do skijališta taj čas". Je, u početku je super, ali onda skijalište (Crveni spust?)... jedva sam se uzverao po uzbrdici i skliskoj travi. I skužio zašto se slalom i veleslalom NE voze uzbrdo.

Also, malo sam zastranio. Na Držićevoj su prošle dvije sedmice, tri šestice i jedna osmica prije dvojke. Ne bi ja ni danas dramio o tramvajima da opet nisam čekao dvojku (do Črnomerca) i u povratku tek nakon dvije šestice i jedne jedanaestice dočekao dvojku.

Prije nego što sam krenuo, provjerio sam na Vremenskom radaru kako će biti s kišom. Veli radar: ne bu niš prije dvanaest.. OK. Imam više od sat vremena da obavim svoje.

ALI! Tramvaji!

I oprala me kiša. Srećom, kiše je bilo jedva da pokupi prašinu s pločnika tako da me nije baš promočilo.
I tako sam skužio da me tramvaji (dvojka naročito) mrze
.
Pa sam uplatio 10 € Bajsu, premda me ja malo frka voziti bajs Ilicom.


Link

Mislio sam da je ovo neka zajebancija

Link
Ali izgleda da nije. Prema pisanju medija, posao traje četiri tjedna, a prijaviti se mogu punoljetne osobe iz Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a.
Link

Ukratko: neka AI firma razvija aplikaciju koja bi korisnika vodila kroz seansu samoužitka, pa traže deset ljudi koji bi to testirali.

Baš me zanima dokuda će AI otići. Ona Goslingova virtualna cura iz Blade Runner 2049 nekad mi je djelovala kao čisti SF, a nakon ovakvih članaka više nisam siguran gdje je granica.

I nije više nezamislivo da jednog dana nekako “skeniraju” čovjeka, spreme ga na stick, pa da te — nakon što, ne daj Bože, umreš — neka prpošna frendica isprinta kad joj padne na pamet.
I ne znam bi li mi se to svidjelo

Kralja sam uslikao dok sam pokušavao otkriti tko me je prevario sveziglede otvaranja Mogile: jesu li to Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“, Gradska skupština (ili Tomašević osobno?), SUBNOR (pardon, Branitelji) ili Država (u svim svojim pojavnim oblicima). Još nisam otkrio. I da, slika se zvala Tomislav i vrana na pulferu.

And now for something completely different



Kaže Guglo da je ovo vrsta baršunaste hortenzije (serrata „Bluebird“ ili tako nekako…)

Uslikano na jednom od Maksimirskih jezera, a ovu pčelicu na paši sam skužio tek kada sam prebacivao slike na računalo. Ako nekog zanima, objektiv je bio Nikkor 18-55mm 1:3,5 – 5,6 G VR, a slikano je s 55mm f 5,6 i 1/500.

„Ispraćam staru majku kojoj mogu zahvaliti za sve lijepo u životu.”
Ova me rečenica podsjetila da sam ispraćao i oca i majku. Ne mogu reći da sam bio nešto posebno pogođen njihovim odlaskom. Prvih mjesec dana bilo mi je neobično što više nema telefonskih razgovora koje sam s ocem vodio svake nedjelje, ali sam nastavio razgovarati s majkom. Onda je i nju pogodio moždani i uslijedilo je mjesec dana očekivanja — hoće li se oporaviti ili neće (premda je od početka bilo jasno da neće — devedeset godina…).

Dva tjedna nakon sahrane - sprovodnu misu sam izbjegao - vratio sam se u normalu i tek se ponekad, potaknut nekom frazom, fotografijom ili nečim sličnim, prisjetim roditelja…

S druge strane, kada mi je umrla žena… nikada u životu, ni prije ni poslije, nisam osjetio ni proživio takvu tugu. I to je trajalo mjesecima. Na prvu godišnjicu zapitao sam se kako dalje. I dalje mi je užasno nedostajala, ali prisilio sam se isprazniti njezin ormar i ladice te maknuti njezine stvari iz stana. Nakon šest godina i dalje mi nedostaje, ali sam se prilagodio.
Često se zapitam otkud tolika razlika u tome kako sam doživio smrt roditelja i žene. Pa… rano sam otišao od kuće, bio sam na početku dvadesetih. Kontakte smo održavali onako, s dosta oscilacija; viđali smo se rijetko, jednom ili dvaput godišnje. Bilo je i teških riječi i svačega. Kada sam se oženio, stanje se malo normaliziralo i počeli smo češće komunicirati.

U više od dvadeset godina sa ženom nije se dogodilo da budemo razdvojeni više od tri dana u komadu.

Svako malo naletim na portalima na naslove: što se događa s vašim tijelom ako svaki dan jedete… ovo i ono, pa mi je palo na pamet da i ja pokušam otkriti što se događa s mojim tijelom ako svaki dan jedem, recimo, tjesteninu. Ako malo zaguglam, naći ću svašta: od povećanog rizika za razvoj srčanih bolesti do xx razloga zašto biste trebali jesti više tjestenine.



Mediteranska kuhinja, a talijanska posebno, jedna mi je od dražih, pa mi nije trebalo puno razmišljanja da krenem u realizaciju. Za početak – cacio e pepe.
Oko 15 deka špageta (preporuka je iz brončanog kalupa…), žlica crnog papra (tostiranog i zdrobljenog u mužaru), desetak deka naribanog pecorina… i to je to – dvadesetak minuta posla.
Zdrobljeni papar kratko prokuhati u decilitru vode. Kad se malo ohladi, pažljivo dodati sir (ima tendenciju zgrudvati se – slično kao jaja kod carbonare) i umiješati al dente skuhane špagete. Ako je umak pregust, razrijediti ga škrobnom vodom od kuhanja tjestenine.
Vino? Malvazija bi bila OK. I Chianti isto. Meni paše i portugizac. I pinot.

Sada sam 71, nisam se oženio, ne bih rekao da patim... so far so good.

Potrebni sastojci
Za wok:
Veliki komad maslaca
600 g velikih sirovih kozica, oguljenih i očišćenih od crijeva
1 žlica suncokretova ulja
2 srednje tikvice, oguljene na tanke trakice
1 crveni čili, očišćen od sjemenki i sitno nasjeckan
115 g mladog špinata
Mala vezica korijandera, nasjeckana

Za umak:
160 ml kokosova vrhnja
Naribana korica i sok ½ limete
1 čajna žličica ribljeg umaka
1 žlica slatkog čili umaka
1 čajna žličica naribanog svježeg korijena đumbira
1 češanj češnjaka, zgnječen
2 čajne žličice kukuruznog škroba

Priprema:

Priprema umaka:
Pomiješajte kokosovo vrhnje, koricu i sok limete, riblji umak, slatki čili umak, naribani đumbir, zgnječeni češnjak i kukuruzni škrob. Pjenjačom izmiješajte dok smjesa ne postane glatka te začinite prstohvatom soli i svježe mljevenim crnim paprom. Ostavite sa strane.

Priprema kozica:
Zagrijte maslac u velikoj tavi ili woku na jakoj vatri. Dodajte kozice i pecite 4–5 minuta, dok ne postanu ružičaste i potpuno pečene. Prebacite ih na tanjur zajedno sa sokovima koji su se pustili tijekom pečenja.

Priprema povrća:
Vratite tavu na vatru i dodajte suncokretovo ulje. Ubacite trakice tikvica i nasjeckani čili te pržite jednu minutu. Dodajte špinat i miješajte dok tek ne uvene.

Dovršavanje umaka:
Ulijte pripremljeni umak u tavu i pustite da zakuha, miješajući dok se ne zgusne.

Završetak jela:
Vratite kozice u tavu i kuhajte još 1–2 minute kako bi se sve zajedno zagrijalo. Provjerite začine. Prije posluživanja pospite nasjeckanim korijanderom

Žalibože vremena. Zanimljivo za vidjeti na tanjuru, zanimljivi okusi, ali nisam oduševljen. Drugi ću puta tikvice i kozice zaroštiljati.
.

Pregledavam po disku svoje empetrice (nedavno sam se riješio par stotina sati glazbe pa da vidim što je ostalo) i pod “D”: Domaće i Daleka obala. Samo osam albuma. Pa rekoh – ajde da vidim što ima. Dođem do 1994. – Morski pas – i pod brojem 13: „Čulo se buć bać boć“. I gotovo. Uđe mi to negdje u produženu moždinu, primozak, mali mozak i posvuda – i danas se toga ne mogu riješiti.
Buć bać boć.
Dobio na poklon smrznute gambere (frendica ne zna kaj bi s njima, a i ona ih je dobila samo tako…). OK. Već dugo imam otvorenu kutiju carnaroli riže pa bum složil rižoto s gamberima.
Buć bać boć.
Gambera je oko 300 grama. Jedna kapula, malo češnjaka, par cherry rajčica i nešto grapolo – nemam dosta cherryja. Čaša vina, temeljac od glava kozica (ostao od ranije), 250 grama carnaroli riže i to je manje-više to.
Buć bać boć
Na dobro zagrijano maslinovo ulje ubacim gambere, kratko ih okrenem – ne previše, da ne postanu gumasti – posolim, popaprim i maknem na toplo.
Buć bać boć.
Kapulu sitno narežem, šufigam na maslinovu ulju, dodam rižu i dobro je zagrijem. Ubacim češnjak i odmah zalijem vinom. Kad vino ispari, dodam na kockice narezane pomidore i lagano podlijevam vrućim temeljcem dok riža ne bude skoro gotova. Onda vratim gambere, ubacim malo maslaca, sve izmiješam – i to je to.
Buć bać boć.
Parmezan ili pecorino i neka salata (u mom slučaju puterica), ne bi bili višak.
Palo je sunce u Jadransko more, palo je sunce, pala je noć.
(buć bać boć)
PS.
Negedje po blogovima vidim da arapo veli "ni cice ni guzice" i sad se pitam koga sam ja to susreo na Spravišću? Neku drugu arapo?
Buć bać boć


Link