Vježba

Potrebni sastojci
Za wok:
Veliki komad maslaca
600 g velikih sirovih kozica, oguljenih i očišćenih od crijeva
1 žlica suncokretova ulja
2 srednje tikvice, oguljene na tanke trakice
1 crveni čili, očišćen od sjemenki i sitno nasjeckan
115 g mladog špinata
Mala vezica korijandera, nasjeckana

Za umak:
160 ml kokosova vrhnja
Naribana korica i sok ½ limete
1 čajna žličica ribljeg umaka
1 žlica slatkog čili umaka
1 čajna žličica naribanog svježeg korijena đumbira
1 češanj češnjaka, zgnječen
2 čajne žličice kukuruznog škroba

Priprema:

Priprema umaka:
Pomiješajte kokosovo vrhnje, koricu i sok limete, riblji umak, slatki čili umak, naribani đumbir, zgnječeni češnjak i kukuruzni škrob. Pjenjačom izmiješajte dok smjesa ne postane glatka te začinite prstohvatom soli i svježe mljevenim crnim paprom. Ostavite sa strane.

Priprema kozica:
Zagrijte maslac u velikoj tavi ili woku na jakoj vatri. Dodajte kozice i pecite 4–5 minuta, dok ne postanu ružičaste i potpuno pečene. Prebacite ih na tanjur zajedno sa sokovima koji su se pustili tijekom pečenja.

Priprema povrća:
Vratite tavu na vatru i dodajte suncokretovo ulje. Ubacite trakice tikvica i nasjeckani čili te pržite jednu minutu. Dodajte špinat i miješajte dok tek ne uvene.

Dovršavanje umaka:
Ulijte pripremljeni umak u tavu i pustite da zakuha, miješajući dok se ne zgusne.

Završetak jela:
Vratite kozice u tavu i kuhajte još 1–2 minute kako bi se sve zajedno zagrijalo. Provjerite začine. Prije posluživanja pospite nasjeckanim korijanderom

Žalibože vremena. Zanimljivo za vidjeti na tanjuru, zanimljivi okusi, ali nisam oduševljen. Drugi ću puta tikvice i kozice zaroštiljati.
.

Pregledavam po disku svoje empetrice (nedavno sam se riješio par stotina sati glazbe pa da vidim što je ostalo) i pod “D”: Domaće i Daleka obala. Samo osam albuma. Pa rekoh – ajde da vidim što ima. Dođem do 1994. – Morski pas – i pod brojem 13: „Čulo se buć bać boć“. I gotovo. Uđe mi to negdje u produženu moždinu, primozak, mali mozak i posvuda – i danas se toga ne mogu riješiti.
Buć bać boć.
Dobio na poklon smrznute gambere (frendica ne zna kaj bi s njima, a i ona ih je dobila samo tako…). OK. Već dugo imam otvorenu kutiju carnaroli riže pa bum složil rižoto s gamberima.
Buć bać boć.
Gambera je oko 300 grama. Jedna kapula, malo češnjaka, par cherry rajčica i nešto grapolo – nemam dosta cherryja. Čaša vina, temeljac od glava kozica (ostao od ranije), 250 grama carnaroli riže i to je manje-više to.
Buć bać boć
Na dobro zagrijano maslinovo ulje ubacim gambere, kratko ih okrenem – ne previše, da ne postanu gumasti – posolim, popaprim i maknem na toplo.
Buć bać boć.
Kapulu sitno narežem, šufigam na maslinovu ulju, dodam rižu i dobro je zagrijem. Ubacim češnjak i odmah zalijem vinom. Kad vino ispari, dodam na kockice narezane pomidore i lagano podlijevam vrućim temeljcem dok riža ne bude skoro gotova. Onda vratim gambere, ubacim malo maslaca, sve izmiješam – i to je to.
Buć bać boć.
Parmezan ili pecorino i neka salata (u mom slučaju puterica), ne bi bili višak.
Palo je sunce u Jadransko more, palo je sunce, pala je noć.
(buć bać boć)
PS.
Negedje po blogovima vidim da arapo veli "ni cice ni guzice" i sad se pitam koga sam ja to susreo na Spravišću? Neku drugu arapo?
Buć bać boć


Link

Danas (petak, 13. veljače 2026.) zatvara se Nama u Ilici.
Sve je počelo 1830-ih, kada je trgovac Demeter, pravoslavni Grk, otvorio svratište „K' caru austrijanskomu“ u Ilici 4, na mjestu današnje (od sutra bivše) Name. Tridesetak godina kasnije nadogradio je još jedan kat i promijenio ime u „Hotel k caru austrijanskomu“.
Nekako u to vrijeme u Zagreb dolaze bečki trgovci Kastner i Öhler. Odsjedaju u tom hotelu i otvaraju trgovine – najprije u Ilici 50, potom u Mesničkoj 1 i Ilici 16 – da bi naposljetku unajmili prizemlje u Ilici 4. Godine 1889. vode se kao vlasnici cijele kuće.
Godine 1911. započinju kompletnu adaptaciju, a 1913. ondje nastaje prvi trgovački centar u Zagrebu. Hotel nestaje.
Godine 1928. dobivaju dozvolu za nadogradnju trećeg i četvrtog kata te potpunu promjenu pročelja zgrade. Godine 1937. kupuju „Grand hotel“ u Ilici 6 i adaptiraju izloge duž cijelog iličkog pročelja.
Vlast NDH 1942. izvlašćuje Öhlera i zabranjuje otuđenje imovine, što je, paradoksalno, očuvalo trgovinu tijekom rata.
Nakon Drugog svjetskog rata bez trgovine ostaju i Kastner i Grgić, Öhlerov nasljednik – i to je početak stvaranja Name.
Do devedesetih godina Nama je imala 17 robnih kuća, onda su krenule svađe oko privatizacije i danas imamo još samo Namu na Kvatriću, ali će i ta uskoro nestati.
Preživjela je careve, kraljeve, poglavnike i maršale – ali nije preživjela tranziciju.

Dakle, mirovina.hr je digitalni glas umirovljenika, zamišljena kao medij koji će im pružati sve informacije o mirovinama i mirovinskom sustavu, ali i puno više od toga.
E pa, ovo "puno više“ redovito ima priloge i o zdravlju, a povremeno se napiše i nešto o seksu (kod starijih).
Tako, primjerice, seksualna terapeutkinja kaže da je seks kod starijih nešto drugačiji nego kod mlađih, a da je kod nekih starijih i češći nego kod onih srednje dobi. Kako to? Pa imaju više slobodnog vremena :))

Link
https://www.mirovina.hr/zdravlje/ginekologinja-o-seksu-kod-starijih-neki-su
-cak-vise-spolno-aktivni-nego-u-srednjoj-dobi/


Link

https://www.mirovina.hr/zdravlje/seks-u-starijoj-dobi-je-bolji-nego-u-mlado
sti-dok-god-mozete-ako-i-kako-mozete/



I da napomenem: niti se žalim, niti hvalim… samo velim.

Nešto iz povijesti bradatih viceva:
Dolazi penzić u ljekarnu kupiti Viagru.
Mlada i zgodna magistra penje se uz ljestve u kratkoj suknji da dohvati lijek.
U tom trenutku penzić veli:
– Gospodična, ne treba… do babe je!

Penzić se žali doktoru:
– Doktore, imam problema…
– Kakvih problema? – pita doktor.
Penzić uzdahne:
– Doktore, svi moji prijatelji pričaju da imaju najbolji seks u životu, a ja ništa!
Doktor slegne ramenima:
– Pa pričajte i vi, tko vam brani?!

… mrzim led na nogostupima…

Umrla je Brigitte Bardot

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela, koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
bili su zavidni.

I to je razlog što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plemeniti rođaci njeni,
meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš'o
i sledio, ubio Annabel Lee.

Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg' mi,
I mudriji mnogo neg' mi -
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec, da sna ne donese
O lijepoj Annabel Lee;
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage, -drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz sumorno more.


Na hrvatski preveli Ivan Slaming i Antun Šoljan
====================================
Prošlo je više od 55 godina. I nije se zvala Annabel Lee...

. Nova namjena.
Link

A mislili su da je vaza...
https://i.postimg.cc/wMngmtyw/Clipboard04.jpg

I za promjenu, malo Grunfovih mudrosti.

https://www.klubskascena.hr/scena/lifestyle/papa-lav-xiv-blagoslovio-holy-r

ave-pred-gotickom-katedralom-uz-dj-set-oca-guilhermea-25112025


Link

Zahvalan Donni na informaciji no pitam se koliko je bilo ljudi s kupljenim ulaznicama (ne vjerujem da je bilo prodaje...), a zanimljivo je i ovo u Riu

Link

Nevezano uz ovog Guilhermea

https://www.index.hr/vijesti/clanak/organizatori-u-svicarskoj-nam-je-zabran

jen-koncert-sa-skorom-i-bulicem/2734210.aspx

Prošli tjedan, usred tjedna (četvrtak), iziritiran prepucavanjima o resortu Jasenovac, odlučim(o) se za Sljeme – friški zrak, sredina tjedna, neće biti gužve i bla, bla, bla…

Odmah u startu ZET-u pao sustav i morali smo na blagajnu po kartu (imamo godišnju). Žičara nešto spora, ali neka, ne žurimo se nikamo…

Na Sljemenu prvo na toranj i na kavu. Usput uzmemo i cjelogodišnje ulaznice za dvadeset šestu – 30 € po glavi (jednokratna je 9 € za seniore, ali koliko će biti sljedeće godine, ne zna se). Nakon partije Čovječe, ne ljuti se idemo na ručak. Malo proučavamo cjenike: Lugarnica (?), Grofica (?), Puntijarka (?) – i odlučimo se za Puntijarku.
Za cirka trifrtalj sata eto nas u Puntijarki. Na putu je puno opalog lišća, ali osim na jednoj nizbrdici (dosta poslije Snježne kraljice) nije problem i nije sklisko.

Nakon fileka (ja) i pohane piletine (frendica) idemo natrag u Metropolu. Ideja je: na bus do Mihaljevca i onda tramvajem doma.

No međutim! Bus radnim danom vozi tri puta na dan (ili tako nekako) i to od križanja za Snježnu kraljicu – a to znači da bi trebalo čekati dva i pol sata bus. No go.
Idemo natrag do tornja pa na žičaru. Za pola sata smo do Činovničke i tu mi je već pun kufer uzbrdice pa bih nekako htio izbjeći tih deset minuta takve uzbrdice (btw, nemam problema s 10 % uzbrdice na ergometriji, ali ova Činovnička me baš ono… namuči).

Susrećem starijeg gospodina i pitam ga ima li koja lakša staza do žičare.
Veli on: "Ima. Idete tu desno, pa do skijališta i onda nalijevo, i tamo ste." Super.
Dođemo do skijališta (Crveni spust?), ali nema lijevo! Di je lijevo?
Nakon pola sata po blatu, sklizanja po mokroj travi, pasmateranja, konačno doplazim(o) do tornja, pa na žičaru i doma.

A danas? Čobanac. Svinjske nogice, but od jelena, juneći vrat, flam, svinjetina lopatica… Široki rezanci.
A o ZDS mogu nakon Frankovke. Ako.

Slinavo vrijeme – malo magla, malo oblačno, malo kiša, a na mom balkonu rascvjetane biljke daju dosta živosti tmurnoj atmosferi. Malo me baca u bed što će to uskoro nestati i smišljam načine kako to sačuvati do sljedećeg proljeća. Nemam pojma kako.



Jedna od ideja je da improviziram nekakav plastenik na balkonu i pod njega uguram ove begonije i vodenike, a svakako i ovu prekrasnu žutu kraljevsku begoniju (koja je jedva preživjela ljeto, a onda se najednom rascvjetala – vjerojatno je pomogla i moja briga oko zalijevanja, gnojidbe i uklanjanja uvelih listova).



Kadulja, ružmarin i menta vjerojatno će ostati vani (pa što im zima da…), a bosiljak i timijan idu na policu pokraj prozora – pa ako im ne bude dobro… a jebiga.
Danas za ručak gulaš od smeđih šampinjona. Sutra pečena piletina, rižoto od tikvica i salata od cikle (kila cikle u Sparu 0,79 €).
U ponedjeljak Mirogoj – treba podštucati bršljan koji je opet krenuo oko nadgrobnog spomenika (jel’ se to tako zove, ono gdje piše tko, što i kada?) i eventualno odnijeti neku krizantemu te zamijeniti apšisalo umjetno…
A onda usput poslikam i onaj grb na Katedrali i uvjerim se je li netko uistinu podvalio "proletersku“ petokraku u grb Trojedine Kraljevine…

Šatro.

Prije nekih desetak dana veli meni frendica: "Ajmo u Stubičke na gljivarijadu".
Pitam ja: "A kaj je to, kak to izgleda?"
Pa mi veli da bude to oko hotela Matija Gubec – rekla joj neka ženska na štandu u Ivaniću (nemam pojma kad, ja sam se bavio nekim drugim stvarima u Ivaniću). I ja, bedak kakav jesam, velim: "OK"
I zaboravim na to. A prekjučer me zove da je pogledala kad ima vlak za Stubake i da se nađemo u pola osam na Glavnom. OK, niš ja ne provjeravam, samo velim: "Yes"
I nađemo se na Glavnom, vlak polazi oko deset do osam – do Zaboka – pa presjedanje za Stubičke Toplice. OK, nema problema s tim.
Za vrijeme vožnje probam saznati kak bu to sve izgledalo i skužim da ona blage veze nema. Nikada na gljivarijadi nije bila (niti ju gljive zanimaju, btw), ali je vidjela da ja često imam gljive na jelovniku, pa me – kao – pridobila da idemo u Stubičke.

E sad, tu su mi počeli skakati upitnici oko glave, pa sam malo proguglal.
I kaj!! Manifestacija – tradicionalna – koju organiziraju udruge, ili kaj već, i koja se sastoji u tome da se šeta po šumi, beru gljive, nakon toga se identificiraju, komentiraju i bog zna kaj sve ne. Ima, naravno, i gastro dijela, i tamburaša, i svaštanešto, no poanta je da se sve to događa u Parku vozača Pila, a to je nekoliko kilometara od Stubičkih Toplica.
Dakle, netko je organizirao bus da nas u deset dopela do tog parka, onda se do dvanaest motamo po šumi, pa se vrnemo i slijedi determinacija toga kaj se pobralo i predavanje gospona Strižaka (inače ugodan gospodin), pa onda raspaljšoj do pet i povratak u Stubičke na vlak u pola šest (da bi bili na Glavnomu oko pola osam).

Kada sam sve to skupio na hrpu, zaključio sam – jednoglasno! – da mi je to potpuno neprihvatljivo, jer sam se pripremio na something completely different.
Tako da smo se frendica i ja odlučili za šetnju po Stubičkim (a koje ona, kao, dosta dobro zna, jer je bila milijun puta u hotelu Matija Gubec na kojekakvim seminarima, susretima…).
OK, popili smo kavu u ugodnoj kavani (Maksimilijan?), ali koja vapi za osvježenjem – od tapecirunga pa nadalje. No atmosfera je ugodna.
Onda smo još malo prošetali sim-tam – bolnica ova-ona, centar ovaj-onaj i tak.
Pa mi padne na pamet da bismo mogli nekaj i gablati kad smo već tu, a i prošlo je jedanaest. Pa da gablamo i idemo doma.
Ona, naravno, zna gdje – Catering restoran Kapelščak.
Na prvi pogled djeluje hladno, pomalo podsjeća na radničke restorane društvene prehrane… No to je samo na prvi pogled. Stolovi nisu nagruvani jedan na drugi, vrlo uredno, glazba nenapadna (Radio Kaj, doduše). Konobarice hitre, nenametljive.
Imaju dnevni meni: danas pohani pileći file punjen sirom, riža i salata; i pečena teletina, pekarski krumpir, salata; i roštilj – ćevapi, pljeskavice…

Odlučili smo se za pohanu piletinu. Dakle, za manje od deset minuta sve je bilo na stolu – nije se štedjelo ni na piletini ni na riži. Piletina fino začinjena, korektno pečena, riža taman po mom ukusu (njoj je bila malo suha). Vrlo zadovoljan.

I koliko me je to zadovoljstvo koštalo?
Dva puta pohana piletina s rižom i salatom, dva deci mineralne, dva deci graševine (neloša) i palačinke s čokoladom – 22 €.

A eto, nagovorili su me

Još jedan dan imam premium, pa da iskoristim priliku, jer nisam siguran hoću li ili neću premium produžiti. Doduše, nije ovo prvi put da sam u toj dvojbi. Jednom sam čak i pauzirao mjesec ili dva, pa se vratio, tako da ne znam...



A glede sipe na gulaš i općenito kako ja to sebi serviram klopu. Neću sada spominjati vrijeme kada se o tome brinula mama, kada se o tome brinula žena, nego ono kada sam živio sam (i otkada ponovo živim sam). Dakle, uvijek sam nastojao jesti na čistom stolnjaku, imati odgovarajući tanjur, viljušku s lijeve strane, nož i žlicu s desne strane, čašu s desne strane iznad žlice i noža, salatu s lijeve strane pokraj viljuške...



Ricambi je imao određene primjedbe da tko još doma upotrebljava salvete, pa samo da velim: ćube uglavnom brišem salvetom (po ljeti, jer sam u majici kratkih rukava), a zimi nikada, ali baš nikada ne upotrebljavam rukav košulje (zato i po zimi imam salvetu s lijeve strane tanjura).



I kao dodatak: sipa cca 750 g (očišćena cca 500 g), jedna kapula (tako, tako – ajmo reći jadna dvojka), stabljika celera, četiri režnja češnjaka izrezana na listiće, list lovora (XXL), dva manja pomidora (šljivara), žlica konžerve, 2 dcl pasate, deci vina (u ovom slučaju Chardonnay), dva prsta prošeka (nemam pojma otkud mi, ali ga čuvam...), 75 g orza, tri ful mala kumpirića (xxs?), sol, papar, par inćuna i dva peperoncina.

Kruh je miješani: trećina pir, trećina integralno, trećina crno brašno.
Salata je kristalka, glavica (cca 700 g), 0,89 € u Sparu (na placu je 3 € kila – glavica je cca 750 g).

Link

Malo sam frustriran ovih dana pa sam se pokušao malo odobrovoljiti – skuhao sam si tripice s krumpirom i bižima.



Prije dvadesetak godina prodali smo kuću na selu i vratili se u Metropolu. Da sada ne ulazim u to zašto smo je prodali (nije mi baš bilo svejedno jer svaka cigla u toj kući barem je dvaput prošla kroz moje ruke), ali okolnosti su bile takve i… jebi ga.
Prije selidbe malo se sređivao stan. Majstori, i onda je bilo svakakvih, malo su odužili – keramičar čeka zidara, zidar čeka vodoinstalatera, svi čekaju električara, a električar čeka pivu… to mi je tada bio frend; nakon radova smo se malo rjeđe, da ne velim nikako, družili.
Obzirom na to odugovlačenje, a rokovi selidbe su se približili, hrpa stvari je ostala nedovršena. I onda se pomalo krpalo – malo moler, malo stolar, malo roletar, no uglavnom je bilo DIY.
Stolarija je cijelo to vrijeme vapila za molerom, ali cijene su bile takve da mi je skoro bilo isplativije kompletno zamijeniti stolariju nego je pofarbati. Ali zajebo me loto (nikad ništa), pa sada pokušavam popraviti pedeset godina neodržavanja stolarije. Što je posao samo takav.
Počeo sam s balkonskim vratima i prozorom u kuhinji. Vrata s oberlihtom 3 m × 1,15 m – dvostruka vrata (dakle dvoja 220 × 105); oberliht dvokrilni, dvostruki (dakle 4 krila) 115 × 82; i dvostruki dvokrilni prozor 200 × 115 + oberliht 118 × 82, također 4 krila…
Već dva dana samo šmirglam i riješio sam vrata… sutra ću ih pokitati, a onda prozor.