Vježba

Ovo je Pluto, pas čuvar koji je čuvao gradilište Prve hrvatske štedionice; voljeli su ga i radnici i graditelj (pl. Vancaš) i kada je nastradao (navodno su ga zatukli kradljivci gline iz potoka u Ilici) postavili su mu spomen ploču u dvorištu Oktogona. Kako ju je malo tko mogao vidjeti na tome mjestu, na inicijativu jednog gospona (osnivača Facebook grupe „Zakaj volim Zagreb“) premještena je u Bogovićevu.
Kada se spomene gradnja Prve hrvatske štedionice ono što me zaprepasti je brzina gradnje… od temelja do krova trebalo je sto (i slovima: jedna stotina) dana – da, to je ona zgradurina (Oktogon) u Ilici, Margaretskoj i pola Bogovićeve, podrum i tri kata. Osim štedionice imala je pivnicu, kasino, hrpu trgovina, najamne i podvorničke stanove, vlastitu električnu centralu i kotlovnicu za centralno grijanje. Potpuno je dovršena za 15 mjeseci (1898. – 1900.)

Asocijacija na ladonnin blog

Potpuno sam zaboravio na ove jabuke i sad ih gledam i pitam se kaj s njima… baciti ili ih utopiti u kompot? I onda vidim da se tu spominje pita od jabuka no ja mrzim, ali ono baš fest mrzim mrljat prhko tijesto. Onda mi zasvijetli lampica! Sipana pita. Pa da, nema nikakvog tijesta. I evo pite:



Naribane jabuke, pola šalice šećera, vanilin šećer, cimet… pa onda dvije čaše brašna, dvije čaše griza, čaša šećera, vanilin šećer, prašak za pecivo i pinkica soli. I malo putra…
…(svaki puta kada se spomene putar – ne maslac, baš putar- pada mi na pamet matineja u Studentskom centru i Posljednji tango u Parizu i scena na podu u blagovaoni… Schneiderici očito ne paše, neugodno joj i buni se, a onda tamo iz zadnjih redova nepoznat netko se zadere JOŠ PUTRA!!)…
No da, maslacom namazat protvanj, trećinu one smjese brašno-griz na dno, na to polovina jabuka pa malo natiskati, pa brašno-griz, pa jabuke i pokrit s brašno-grizom, malo poravnati i na to listiće maslaca. U pećnicu na 200° četrdesetak minuta.
To će biti poslije carskog mesa u umaku od meda i chilija.



A i sladoled od vanilije s bučinim uljem bi mi bio OK.

Samo da malo dopunim Ladonnu… Fernkorn je spomenik Sveti Juraj… najprije napravio za neku palaču u Beču, onda ga je kupio Haulik i postavio na ulazu u Maksimir (u to doba perivoj Jurjaves), ali su se nakon nekog vremena ljudi počeli buniti da zaklanja vidik na aleju i vidikovac. Pa su ga premjestili na Akademički trg (danas Strossmayerov). Onda su ljudi opet počeli njurgati da se spomenik izgubio na velikom trgu, a pomalo ga je i počeo nagrizati zub vremena (bio je izliven u cinku) pa su ga odnesli i neko se vrijeme nije znalo gdje je. Sjetio ga se Bole (Herman) i nagovorio gradske oce da se izlije novi odljev u bronci. Na prijedlog Ise Kršnjavoga 1908. je postavljen kod Ćelapa. Eno ga tamo i danas.
Ima još jedan Sveti Juraj (na Trgu Braće hrvatskog zmaja), malo je drugačiji od ovoga kod Ćelapa. Ovaj je prikazan nakon borbe sa zmajem (koji btw meni jako liči na soma kapitalca), iscrpljen, pognute glave, spuštenog koplja.
Ovoga su napravili dvojica Austrijanaca u Štajerskoj 1900. i neke (ne sjećam im se imena, a ne da mi se guglat), onda ga je 1930. i neke kupio jedan od Mažuranića i postavio ga sebi doma u vrt u Jurjevskoj gdje je bio negdje do početka devedesetih kada su ga premjestili kod Kamenitih vrata (ispred sjedišta Družbe Braće hrvatskoga zmaja).

Also dakle, s obzirom na to da osjećam da imam obavezu uzvratiti poklon nicknameu koji ne postoji u bazi korisnika, a ne mogu preko poruka jer "Upisani nickname (cenzura gdp) ne postoji u bazi korisnika!"...
Lijevo je votka dry, (stirred not shaken), a desno dirty (gin, stirred not shaken) pa neka si izabere... Ja bum obadva.

Članak u Večernjem: Link
Neću komentirati sam članak (ima dosta USA bedastoća), ali mi se svidio jedan komentar ispod članka... veli jedan lik:
"Ja sam vegetarijanac ali slanine se ne mogu odreći".
Eto...

I ne, ne želim da me život mazi... Znam ja jako dobro što dolazi nakon maženja.
(ne znam gdje sam ovo čuo/vidio, ali eto, dijelim dalje).

Pa se pitam produžiti ili ne? No, kako nisam siguran kaj ja uopće delam tu, mislim da bum produžil još na tri mjeseca pa kaj bu, bu.
I da, bil sam prošli tjedan u Beču. Advent. I ono kaj sam videl, paaa … za razliku od Proštenja na Vukovini za Veliku Gospu, nema gvirca, nema kotlovine, a nisam videl niti medenjake. Pa ti odi v Beč. (No dobro, barem sam si pojel viner šnicela. Z krumpirom. I pivu. Dvajest i nekaj eura. Praf mi budi.)

Ja sam na androidu
Link

Molba....



Ironija (sarkazam?)

RICOTTA I CIKLA

Sastojci:
cikla
ricotta
jabuka
ljutika
crno vino
sok od jabuke
papar
komorač
cvijetovi komorača
sol
sol od chili paprike
limun
med
jabučni ocat
mlijeko
suncokretovo ulje
češnjak
muscovado šećer
cimet

Nemam pojma kak je sve to stalo na ovaj tanjur. Ako nekog zanima kako se to sprema… pa… googlo zna.

Jenny Joseph
OPOMENA
Kad budem stara, oblačit ću se u ljubičasto
s crvenim šeširom, što ne ide skupa i ne pristaje mi,
i trošit ću mirovinu na konjak i ljetne rukavice
i satenske sandale, a doma ću reći da nemamo para za maslac.

Sjest ću na rub pločnika kad budem umorna
klopati besplatne uzorke hrane po restoranima, pritiskati
zvona za uzbunjivanje
rondati štapom po rešetkama na ogradi
i nadoknaditi si za svu razboritost mladosti.
Izlazit ću u kućnim papučama na kišu
kidat ću cvijeće po tuđim vrtovima
i naučit ću pljuckati kroz zube.

Kad si star, možeš oblačiti grozne suknje i nadebljati se,
i pojesti dvije kile kobasica odjednom
ili cijeli tjedan biti na kruhu i kiselim krastavcima
i gomilati pera i olovke i pivske čepove po kutijama.

No sada nam valja nositi nepromočivu odjeću
i treba plaćati najamninu i ne bogohuliti po ulici
dajući dobar primjer djeci.
Valja nam imati prijatelje na objedu i čitati novine.

Ali možda bih već sada trebala malo vježbati?
Tek toliko da ljudi koji me poznaju ne budu zapanjeni
i ne presenećuju se
kad iznenada ostarim i počnem nositi ljubičasto.
- prevod Božica Jelušić

Namjera mi je bila nešto reći o logotipu Columbia Picturesa i onda se uplela ova pjesnikinja… jer se zove isto kao i model na logou.
Početkom devedesetih (prošlog stoljeća…) Columbia je odlučila redizajnirati svoj logo pa su angažirali Michaela Deasa, slikara i vrlo cijenjenog ilustratora. On je pak zamolio svoju frendicu Kathy Anderson da mu uslika neku damu koja drži baklju (nešto slično Kipu slobode) kao predložak za sliku, ona je odmah rekla YES i na pauzi za ručak dogovorila snimanje sa svojom frendicom s posla, grafičarkom Jenny Joseph koja nikada prije, a niti poslije nije pozirala.
Deas je donio potrebne rekvizite u njezin stan u New Orleansu i za dva sata su snimili fotografije koje su poslužile kao inspiracija za logotip.
Fotoaparat je bio Hasselblad.

https://www.youtube.com/watch?v=YSE8hm4nCUU
https://kathyandersonphotography.com/columbia-picture-logo-25-year-annivers
ary/

Zamro blog. Da ga ja još malo umrtvim s nečim kaj nikoga ne zanima evo Salisbury steaka, američke varijacije… nemam pojma čega, a gospon Salisbury ga preporučuje za liječenje probavnih smetnji – mašala.
Also, da ne metiljam previše, osim mljevenog mesa trebalo bi još češnjaka, kapule, kojekakvih trava (timijan, ružmarin, mediteranska mješavina ne bi bila previše), Worcestershire (ima barem nekoliko verzija kako se ovo izgovara), kap, dvije tabasca, prezle, mlaćenica (ako netko zna di to ima za kupiti, preporučim se - ja uzmem jogurt i mlijeko u omjeru 1:3), češnjak, sol, papar… to je za one pljeskavice koje se nazovu stejk i fest su velike, cca 25 deka.
Onda dođu gljive.. koje se prodinstaju na kapuli… sorry, zaboravil sam na špek… najprije se lagano prepeče špek da bude hrskav, onda se on zvadi, pa se na onoj maščobi od špeka malo zapeku pljeskavice (kaj se sada zovu stejkovi), pa se onda izlije višak maščobe i doda se kapula, pa kada se ona malo zapožutismeđi dodaju se šampinjoni, a kada oni prestanu puštati vodu onda se doda onaj špek i zalije s vinom… a propos ovoga vina… u cijelom svom kuharskom (a i inače) životu nisam skužio svrhu dodavanja vina u jela (osim u rižota – tu se kuži) tako da se tu slobodno uvali juha i na kraju doda gustin. A vino se popije.
Uz ovo američko jelo uglavnom ide pire, ali ja sam nekako u điru s rižom pa eto… vino je Frankovka…

Zamro blog. Da ga ja još malo umrtvim s nečim kaj nikoga ne zanima evo Salisbury steaka, američke varijacije… nemam pojma čega, a gospon Salisbury ga preporučuje za liječenje probavnih smetnji – mašala.
Also, da ne metiljam previše, osim mljevenog mesa trebalo bi još češnjaka, kapule, kojekakvih trava (timijan, ružmarin, mediteranska mješavina ne bi bila previše), Worcestershire (ima barem nekoliko verzija kako se ovo izgovara), kap, dvije tabasca, prezle, mlaćenica (ako netko zna di to ima za kupiti, preporučam se - ja uzmem jogurt i mlijeko u omjeru 1:3), češnjak, sol, papar… to je za one pljeskavice koje se nazovu stejk i fest su velike, cca 25 deka.
Onda dođu gljive.. koje se prodinstaju na kapuli… sorry, zaboravil sam na špek… najprije se lagano prepeče špek da bude hrskav, onda se on zvadi, pa se na onoj maščobi od špeka malo zapeku pljeskavice (kaj se sada zovu stejkovi), pa se onda izlije višak maščobe i doda se kapula, pa kada se ona malo zapožutismeđi dodaju se šampinjoni, a kada oni prestanu puštati vodu onda se doda onaj špek i zalije s vinom… a propos ovoga vina… u cijelom svom kuharskom (a i inače) životu nisam skužio svrhu dodavanja vina u jela (osim u rižota – tu se kuži) tako da se tu slobodno uvali juha i na kraju doda gustin. A vino se popije.
Uz ovo američko jelo uglavnom ide pire, ali ja sam nekako u điru s rižom pa eto… vino je Frankovka…

Link