Vježba

Moj nedjeljni ručak za danas: perkelt od krilnih bataka, trganci, salata od krastavaca, štrudla od jabuka i sok (Spar kemija). Odmah da velim da nije ovo samo za danas. Bit će i ručak za sutra i marenda za utorak, s tim što ću za marendu morati smisliti nekakav prilog.
Za sve ovo složiti trebalo mi je skoro četiri sata. Da, ispekao sam i integralni kruh – to je trajalo jedno dva sata: aktiviraj kvasac, vagni brašno, mikser muti deset minuta, prvo dizanje tri četvrt sata (cca), premijesi, ubaci u kalup i čekaj da se digne do ruba kalupa, oko pola sata.
U međuvremenu, dok se kruh diže, uvalim rozine u rum, ogulim i naribam jabuke, izmiješam šećer i cimet pa jogurt, ulje i griz, dodam prašak za pecivo i vanilin šećer kamo treba, nasjeckam orahe i smotam četiri štrudle: jedna kora pa smjesa jogurta, ulja i griza, pa druga kora, ista procedura, pa treća kora, opet griz, ulje i jogurt, pa orasi, jabuke, rozine i mješavina šećera i cimeta. Sve to zarolam… i tako još tri puta. Pa u pećnicu na 220 °C, 35 minuta.
Dok se štrudla peče, sitno narežem pola kile luka, ogulim i narežem paradajz i pola paprike pa stavim šufigat luk na pola deci ulja (krivo mi je kaj nemam masti – bude sutra!). Na skroz laganoj vatri dvadesetak minuta, uz često miješanje. Kad se luk počne skoro pa raspadati, dodam krilne batake (500 g), malo ih zapečem sa svih strana, maknem s vatre i dodam dvije žlice slatke crvene paprike. Promiješam, vratim na vatru pa dodam paradajz, papriku i protisnuti češnjak. Vruće vode tek toliko da ne zagori.
Sad imam vremena za trgance. Dvadeset deka glatkog brašna, pola žličice soli i malo više od deci tople vode. U brašno postupno dodajem vodu i miješam vilicom, a kad pokupi većinu brašna, sve zajedno istresem na dasku i mijesim… i mijesim… i mijesim… jedno sedam-osam minuta. Onda zamotam u foliju i ostavim dvadesetak minuta.
Tu je negdje i štrudla gotova. Vadim je iz pećnice, poškropim toplom vodom i pokrijem krpom dok se ne ohladi.
Ugrijem pećnicu na 230 °C i može kruh. Rihtam tajmer na 43 minute, s tim da mi zazvoni nakon deset minuta da smanjim temperaturu na 180 °C.
Sad ima vremena za salatu. Mislio sam kristalku, ali nekako mi je povenula, a ne da mi se zajebavati s hladnom vodom i ledom da je oporavim pa se odlučim za krastavce. Tanko narezani i posoljeni čekaju dresing.
Za dresing… dobio sam ocat od aronije pa ću isprobati nešto malo drugačije. Prstohvat soli, malo papra, žličica senfa, žličica meda i dvije žlice octa od aronije. Malo energičnog mućkanja da se sve to poveže, a onda, malo-pomalo, četiri žlice maslinova ulja.
I perkelt je gotov pa mogu završiti trgance. Razvaljam onu lopticu tijesta na otprilike jedan centimetar debljine i trgam komadiće veličine nokta u kipuću, malo posoljenu vodu. Kad isplivaju, ostavim ih još dvije-tri minute i – van s njima.
A koliko cijela ova priča košta? Ne računajući plin i struju.
Krila – 0,86 € (S-Budget krila, 500 g – Spar, akcija 50 %)
Luk – 0,46 € (0,553 kg – Spar, rinfuza)
Rajčica – 0,10 € (100 g; šljivar 0,99 €/kg – Spar, rinfuza)
Paprika rog – 0,10 € (75 g; 1,29 €/kg – Spar, rinfuza)
Jabuke – 0,90 € (trebalo mi je malo više od 1 kg; 2 kg crvenih, Spar VH – 1,58 €)
Jogurt – 0,26 € (250 g; 1 kg – 1,06 €, Križevačke mljekare, Dolac)
Griz – 0,12 € (120 g; 1 kg – 0,99 €, S-Budget, Spar)
Kore – 1,23 € (S-Budget listovi za savijače, 500 g)
Trganci – 0,16 € (200 g glatkog brašna; 1 kg – 0,79 €, Spar)
Krastavci – 0,48 € (0,482 kg – Spar)
Integralno brašno – 0,30 € (280 g; Farina integralno, 1 kg – 1,09 €, Konzum)
Crno brašno – 0,08 € (70 g; Farina crno T-1600, 1 kg – 1,09 €, Konzum)
Suhi kvasac – 0,12 € (7 g; S-Budget, 6 × 7 g – 0,75 €)
Ulje – oko 0,48 € (oko 3 dl za štrudlu, perkelt i kruh; Spar sojino, 1 l – 1,59 €)
Ukupno: 5,65 €.
Koliko koštaju začini i ostale sitnice, nemam pojma. Žličica meda, žličica senfa, dvije žlice paprike, malo češnjaka, šećera, cimeta, vanilin šećera, praška za pecivo… Tu su još orasi, rozine, malo ruma, ocat od aronije i maslinovo ulje za salatu.
Dakle, recimo šest eura i nešto sitno za cijelu priču. A od toga imam današnji ručak, ručak za sutra, marendu za utorak, četiri štrudle i integralni kruh.

Kaže Sara: ..."ok, očistili smo hr jezik od srbizama (uglavnom) ali smo ga zatrpali i zagadili sa bosanskim (uglavnom turcizmima)? čemu to? kaj nemamo mi naših lijepih riječi?"
Pa sam se malo zamislio. Jesmo li zaista očistili jezik i od čega?
Odrastao sam u "malon mistu kraj mora" i kad san nedavno opet doša doli, u misto di san odrasta, afanalo me koliko se sve prominilo. Ne mislin na izgled mista, to san i očekiva, ma nisan moga zamislit da će se stari dio, poluotok, toliko prominit. Nigdi tiramole, nigdi konobe, kenju ili tovara ne moš više ni čut, atroke vidit. A tek govor! Parilo mi da sam zabasa u Bukovicu.

Litnje praznike znao sam provodit u Slavoniji, u čisto šokačkom selu, di se u ono vrime još govorilo po starinski, ikavski. Al sto i pedeset godina Turaka, Vojna krajina i blizina Cvelferije ostavili su tu svakojaki riči. Štogod od Turaka, štogod od Mađara, a bogami i od Švaba.
Tako meni nije bilo ništa čudno da se sigram na avliji, gledam priko tarabe il razmaknem firange pa se nagnem kroz pendžer i lurkam frajle. Stvari sam uglavnom držo u šifonjeru. Za astalom sam znao di je čekmeče, fruštuk sam izbjegavao, al knedle i štrudle nisam. Ni palačinke, ni gulaš ni perkelt.

Imam ja i plemenitaških korenov. Turopole. Baka je imala krave (Rumenka i Jagoda) pa je bilo više posla, a male igrana. Redovito u štacun, vreme od vremena bi me poslalo na naiš da preokrenem orehe (da se posušijo), u piunico da donesem merlin ili krumpire (to mi je bilo u redu jer je tam bila bačva z vinom i demižonka z rakijom), a z vremena na vreme je trebalo i štalu snažiti. Odvečer bi se fletno posvršavalo kaj je trebalo, pa bi se selo i spominjalo kak je negdar bilo. Nedelom bi se z ktačem pelali do kakve grabe na ribičiju.

Zadnjih pedeset let živim v Zagrebu i s purgerskim nis imal nikakvih problema, a bogme ni purgerski z menom. Jedino kad bi mi žena rekla da moramo nekam stići do frtalj deset, svaki put sam moral pitati: "A kolko je to vur?"
I još navek moram pitati. Malo sam bedast kaj se toga tiče. Nikak da mi to sedne.

Onda naletim na nekom portalu na lookove, outfite, stylinge, oversized sakoe i nekoliko kartica teksta o frizuri Zendaye. Zamalo da ChatGPT pitam za objašnjenje.

Link
Link

(Dosadna priča kako sam to saznao)

Kako sam to saznao? Danas mi je to palo na pamet dok sam čekao tramvaj. Idem do Črnomerca s Vodnikove. Vodnikovom sada voze 2, 3, 4, 5, 9.

Dolazi devetka, nakon pet minuta evo petice, za nešto manje od deset minuta stiže četvorka, odmah iza nje evo opet devetka (meni treba dvojka), a za manje od dvije minute eto petice, dok je dvojka na semaforu kod Marulića. Super.

Prošli tjedan bio u Konzumu na Črnomercu (penzionerski popusti...) i u povratku čekam dvojku. Da ne dužim prošle su tri šestice i četiri jedanaestice prije nego što je došla dvojka. I još jedna šestica je krenula prije dvojke.

U petak se vraćam iz Peveca u Novom Zagrebu. Voze šestica, sedmica i osmica... Dolazi sedmica i mislim si OK, idem do Držićeve, a tamo mogu na šesticu pa do Glavnog (što mi i nije baš...) ili dvojku ili trojku što mi je ono baš taman. Priznajem da sam malo komotan po pitanju pješačenja, neću ako baš ne moram, a hoću kad mi je gušt, Sljeme, na primjer, ili viša sila (o tome ne bi sad). Mislim, to o Sljemenu; nije mi problem od žičare do Hunjke ili Puntijarke, Grofice, Stare lugarnice i natrag, premda mrzim onaj dio od Činovničke do tornja. Bilo da idem livadom (fest je strmo, za mene), bilo da idem šumom... Jednom me jedan stariji gospon uputio na stazu koja ide malo desno od one kroz šumu. Veli: "kraće je i dođete do skijališta taj čas". Je, u početku je super, ali onda skijalište (Crveni spust?)... jedva sam se uzverao po uzbrdici i skliskoj travi. I skužio zašto se slalom i veleslalom NE voze uzbrdo.

Also, malo sam zastranio. Na Držićevoj su prošle dvije sedmice, tri šestice i jedna osmica prije dvojke. Ne bi ja ni danas dramio o tramvajima da opet nisam čekao dvojku (do Črnomerca) i u povratku tek nakon dvije šestice i jedne jedanaestice dočekao dvojku.

Prije nego što sam krenuo, provjerio sam na Vremenskom radaru kako će biti s kišom. Veli radar: ne bu niš prije dvanaest.. OK. Imam više od sat vremena da obavim svoje.

ALI! Tramvaji!

I oprala me kiša. Srećom, kiše je bilo jedva da pokupi prašinu s pločnika tako da me nije baš promočilo.
I tako sam skužio da me tramvaji (dvojka naročito) mrze
.
Pa sam uplatio 10 € Bajsu, premda me ja malo frka voziti bajs Ilicom.


Link

Mislio sam da je ovo neka zajebancija

Link
Ali izgleda da nije. Prema pisanju medija, posao traje četiri tjedna, a prijaviti se mogu punoljetne osobe iz Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a.
Link

Ukratko: neka AI firma razvija aplikaciju koja bi korisnika vodila kroz seansu samoužitka, pa traže deset ljudi koji bi to testirali.

Baš me zanima dokuda će AI otići. Ona Goslingova virtualna cura iz Blade Runner 2049 nekad mi je djelovala kao čisti SF, a nakon ovakvih članaka više nisam siguran gdje je granica.

I nije više nezamislivo da jednog dana nekako “skeniraju” čovjeka, spreme ga na stick, pa da te — nakon što, ne daj Bože, umreš — neka prpošna frendica isprinta kad joj padne na pamet.
I ne znam bi li mi se to svidjelo

Kralja sam uslikao dok sam pokušavao otkriti tko me je prevario sveziglede otvaranja Mogile: jesu li to Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“, Gradska skupština (ili Tomašević osobno?), SUBNOR (pardon, Branitelji) ili Država (u svim svojim pojavnim oblicima). Još nisam otkrio. I da, slika se zvala Tomislav i vrana na pulferu.

And now for something completely different



Kaže Guglo da je ovo vrsta baršunaste hortenzije (serrata „Bluebird“ ili tako nekako…)

Uslikano na jednom od Maksimirskih jezera, a ovu pčelicu na paši sam skužio tek kada sam prebacivao slike na računalo. Ako nekog zanima, objektiv je bio Nikkor 18-55mm 1:3,5 – 5,6 G VR, a slikano je s 55mm f 5,6 i 1/500.

„Ispraćam staru majku kojoj mogu zahvaliti za sve lijepo u životu.”
Ova me rečenica podsjetila da sam ispraćao i oca i majku. Ne mogu reći da sam bio nešto posebno pogođen njihovim odlaskom. Prvih mjesec dana bilo mi je neobično što više nema telefonskih razgovora koje sam s ocem vodio svake nedjelje, ali sam nastavio razgovarati s majkom. Onda je i nju pogodio moždani i uslijedilo je mjesec dana očekivanja — hoće li se oporaviti ili neće (premda je od početka bilo jasno da neće — devedeset godina…).

Dva tjedna nakon sahrane - sprovodnu misu sam izbjegao - vratio sam se u normalu i tek se ponekad, potaknut nekom frazom, fotografijom ili nečim sličnim, prisjetim roditelja…

S druge strane, kada mi je umrla žena… nikada u životu, ni prije ni poslije, nisam osjetio ni proživio takvu tugu. I to je trajalo mjesecima. Na prvu godišnjicu zapitao sam se kako dalje. I dalje mi je užasno nedostajala, ali prisilio sam se isprazniti njezin ormar i ladice te maknuti njezine stvari iz stana. Nakon šest godina i dalje mi nedostaje, ali sam se prilagodio.
Često se zapitam otkud tolika razlika u tome kako sam doživio smrt roditelja i žene. Pa… rano sam otišao od kuće, bio sam na početku dvadesetih. Kontakte smo održavali onako, s dosta oscilacija; viđali smo se rijetko, jednom ili dvaput godišnje. Bilo je i teških riječi i svačega. Kada sam se oženio, stanje se malo normaliziralo i počeli smo češće komunicirati.

U više od dvadeset godina sa ženom nije se dogodilo da budemo razdvojeni više od tri dana u komadu.

Svako malo naletim na portalima na naslove: što se događa s vašim tijelom ako svaki dan jedete… ovo i ono, pa mi je palo na pamet da i ja pokušam otkriti što se događa s mojim tijelom ako svaki dan jedem, recimo, tjesteninu. Ako malo zaguglam, naći ću svašta: od povećanog rizika za razvoj srčanih bolesti do xx razloga zašto biste trebali jesti više tjestenine.



Mediteranska kuhinja, a talijanska posebno, jedna mi je od dražih, pa mi nije trebalo puno razmišljanja da krenem u realizaciju. Za početak – cacio e pepe.
Oko 15 deka špageta (preporuka je iz brončanog kalupa…), žlica crnog papra (tostiranog i zdrobljenog u mužaru), desetak deka naribanog pecorina… i to je to – dvadesetak minuta posla.
Zdrobljeni papar kratko prokuhati u decilitru vode. Kad se malo ohladi, pažljivo dodati sir (ima tendenciju zgrudvati se – slično kao jaja kod carbonare) i umiješati al dente skuhane špagete. Ako je umak pregust, razrijediti ga škrobnom vodom od kuhanja tjestenine.
Vino? Malvazija bi bila OK. I Chianti isto. Meni paše i portugizac. I pinot.

Sada sam 71, nisam se oženio, ne bih rekao da patim... so far so good.

Potrebni sastojci
Za wok:
Veliki komad maslaca
600 g velikih sirovih kozica, oguljenih i očišćenih od crijeva
1 žlica suncokretova ulja
2 srednje tikvice, oguljene na tanke trakice
1 crveni čili, očišćen od sjemenki i sitno nasjeckan
115 g mladog špinata
Mala vezica korijandera, nasjeckana

Za umak:
160 ml kokosova vrhnja
Naribana korica i sok ½ limete
1 čajna žličica ribljeg umaka
1 žlica slatkog čili umaka
1 čajna žličica naribanog svježeg korijena đumbira
1 češanj češnjaka, zgnječen
2 čajne žličice kukuruznog škroba

Priprema:

Priprema umaka:
Pomiješajte kokosovo vrhnje, koricu i sok limete, riblji umak, slatki čili umak, naribani đumbir, zgnječeni češnjak i kukuruzni škrob. Pjenjačom izmiješajte dok smjesa ne postane glatka te začinite prstohvatom soli i svježe mljevenim crnim paprom. Ostavite sa strane.

Priprema kozica:
Zagrijte maslac u velikoj tavi ili woku na jakoj vatri. Dodajte kozice i pecite 4–5 minuta, dok ne postanu ružičaste i potpuno pečene. Prebacite ih na tanjur zajedno sa sokovima koji su se pustili tijekom pečenja.

Priprema povrća:
Vratite tavu na vatru i dodajte suncokretovo ulje. Ubacite trakice tikvica i nasjeckani čili te pržite jednu minutu. Dodajte špinat i miješajte dok tek ne uvene.

Dovršavanje umaka:
Ulijte pripremljeni umak u tavu i pustite da zakuha, miješajući dok se ne zgusne.

Završetak jela:
Vratite kozice u tavu i kuhajte još 1–2 minute kako bi se sve zajedno zagrijalo. Provjerite začine. Prije posluživanja pospite nasjeckanim korijanderom

Žalibože vremena. Zanimljivo za vidjeti na tanjuru, zanimljivi okusi, ali nisam oduševljen. Drugi ću puta tikvice i kozice zaroštiljati.
.

Pregledavam po disku svoje empetrice (nedavno sam se riješio par stotina sati glazbe pa da vidim što je ostalo) i pod “D”: Domaće i Daleka obala. Samo osam albuma. Pa rekoh – ajde da vidim što ima. Dođem do 1994. – Morski pas – i pod brojem 13: „Čulo se buć bać boć“. I gotovo. Uđe mi to negdje u produženu moždinu, primozak, mali mozak i posvuda – i danas se toga ne mogu riješiti.
Buć bać boć.
Dobio na poklon smrznute gambere (frendica ne zna kaj bi s njima, a i ona ih je dobila samo tako…). OK. Već dugo imam otvorenu kutiju carnaroli riže pa bum složil rižoto s gamberima.
Buć bać boć.
Gambera je oko 300 grama. Jedna kapula, malo češnjaka, par cherry rajčica i nešto grapolo – nemam dosta cherryja. Čaša vina, temeljac od glava kozica (ostao od ranije), 250 grama carnaroli riže i to je manje-više to.
Buć bać boć
Na dobro zagrijano maslinovo ulje ubacim gambere, kratko ih okrenem – ne previše, da ne postanu gumasti – posolim, popaprim i maknem na toplo.
Buć bać boć.
Kapulu sitno narežem, šufigam na maslinovu ulju, dodam rižu i dobro je zagrijem. Ubacim češnjak i odmah zalijem vinom. Kad vino ispari, dodam na kockice narezane pomidore i lagano podlijevam vrućim temeljcem dok riža ne bude skoro gotova. Onda vratim gambere, ubacim malo maslaca, sve izmiješam – i to je to.
Buć bać boć.
Parmezan ili pecorino i neka salata (u mom slučaju puterica), ne bi bili višak.
Palo je sunce u Jadransko more, palo je sunce, pala je noć.
(buć bać boć)
PS.
Negedje po blogovima vidim da arapo veli "ni cice ni guzice" i sad se pitam koga sam ja to susreo na Spravišću? Neku drugu arapo?
Buć bać boć


Link

Danas (petak, 13. veljače 2026.) zatvara se Nama u Ilici.
Sve je počelo 1830-ih, kada je trgovac Demeter, pravoslavni Grk, otvorio svratište „K' caru austrijanskomu“ u Ilici 4, na mjestu današnje (od sutra bivše) Name. Tridesetak godina kasnije nadogradio je još jedan kat i promijenio ime u „Hotel k caru austrijanskomu“.
Nekako u to vrijeme u Zagreb dolaze bečki trgovci Kastner i Öhler. Odsjedaju u tom hotelu i otvaraju trgovine – najprije u Ilici 50, potom u Mesničkoj 1 i Ilici 16 – da bi naposljetku unajmili prizemlje u Ilici 4. Godine 1889. vode se kao vlasnici cijele kuće.
Godine 1911. započinju kompletnu adaptaciju, a 1913. ondje nastaje prvi trgovački centar u Zagrebu. Hotel nestaje.
Godine 1928. dobivaju dozvolu za nadogradnju trećeg i četvrtog kata te potpunu promjenu pročelja zgrade. Godine 1937. kupuju „Grand hotel“ u Ilici 6 i adaptiraju izloge duž cijelog iličkog pročelja.
Vlast NDH 1942. izvlašćuje Öhlera i zabranjuje otuđenje imovine, što je, paradoksalno, očuvalo trgovinu tijekom rata.
Nakon Drugog svjetskog rata bez trgovine ostaju i Kastner i Grgić, Öhlerov nasljednik – i to je početak stvaranja Name.
Do devedesetih godina Nama je imala 17 robnih kuća, onda su krenule svađe oko privatizacije i danas imamo još samo Namu na Kvatriću, ali će i ta uskoro nestati.
Preživjela je careve, kraljeve, poglavnike i maršale – ali nije preživjela tranziciju.

Dakle, mirovina.hr je digitalni glas umirovljenika, zamišljena kao medij koji će im pružati sve informacije o mirovinama i mirovinskom sustavu, ali i puno više od toga.
E pa, ovo "puno više“ redovito ima priloge i o zdravlju, a povremeno se napiše i nešto o seksu (kod starijih).
Tako, primjerice, seksualna terapeutkinja kaže da je seks kod starijih nešto drugačiji nego kod mlađih, a da je kod nekih starijih i češći nego kod onih srednje dobi. Kako to? Pa imaju više slobodnog vremena :))

Link
https://www.mirovina.hr/zdravlje/ginekologinja-o-seksu-kod-starijih-neki-su
-cak-vise-spolno-aktivni-nego-u-srednjoj-dobi/


Link

https://www.mirovina.hr/zdravlje/seks-u-starijoj-dobi-je-bolji-nego-u-mlado
sti-dok-god-mozete-ako-i-kako-mozete/



I da napomenem: niti se žalim, niti hvalim… samo velim.

Nešto iz povijesti bradatih viceva:
Dolazi penzić u ljekarnu kupiti Viagru.
Mlada i zgodna magistra penje se uz ljestve u kratkoj suknji da dohvati lijek.
U tom trenutku penzić veli:
– Gospodična, ne treba… do babe je!

Penzić se žali doktoru:
– Doktore, imam problema…
– Kakvih problema? – pita doktor.
Penzić uzdahne:
– Doktore, svi moji prijatelji pričaju da imaju najbolji seks u životu, a ja ništa!
Doktor slegne ramenima:
– Pa pričajte i vi, tko vam brani?!

… mrzim led na nogostupima…

Umrla je Brigitte Bardot