nereducirano tekstovlje

ljeto...
________________________________________
bio je to samo tihi ples na putu kroz šumu.

nekoliko lakih koraka, dodir prstiju.
pokreti ruku bačeni da se dotaknu negdje daleko, u beskonačnom.

okret, smijeh, zagrljaj. i odmah, oštar zaokret natrag, bacanje tijela. tango.

hladne oči su ostale hladne i zelenosive pod lišćem. i znala sam da je za tebe to samo vješta plesna figura.


LinkLink

frankly, my dear, I don't give a fuck!

Takvi muškarci:

da, ali ponekad oni zaborave da su isto potrošni. i da uvijek više kotiraju oni bolje sačuvani modeli. jer, danas nemreš najti nerabljenu robu. osim toga, ne bi se isplatilo, šteta vremena dok se malo ne razradi kak treba.
naravno, uvijek dolaze druge. ili, prokopa se malo po tefteriću i uzme onu koja nestrpljivo čeka svoj red, da bude odabrana kao počasna hanuma, sultanija među probranima. kaj buš, muška taština!

38.

O seksu

http://www.youtube.com/watch?v=fn4i8bAfnMY


seks je integralni dio ljudskog bića. pitanje je samo značenja koje mu pridajemo pri nekom odnosu.

vizuru tjelesnosti nikako ne želimo prihvatiti kao dio vlastitosti, nego kao završni čin pripadanja. jagoda na vrhu dobro ispečene biskvitne torte, ukrašena girlandama uzvišene nebeski opjevane "Ljubavi".

cici-mici na šibici! prostije rečeno: drek!

manipuliramo vlastitim probuđenim senzacijama kao da ne izviru iz nas samih, nego su doneseni, ponuđeni u paketu zajedno s drugim osobama u našem malom životu. kao izdvojeni od stvarnih relacija, a mi bismo ih, kao osvještena, duboko emotivna, jelte, i moralna stvorenja pridodali savršenstvu cjeline. a kad to učinimo, obavezno je naglasiti, naravno, da bi i bez toga naša "Ljubav" blistala u potpunom sjaju!

uporno odbijamo pomisao da je seskualna privlačnost i požuda sastavni dio bivanja s nekim. i postoji u nama, prvenstveno u nama. bez obzira radilo se to o slučajnom pogledu na atraktini komad u dopičnjaku ili tananoj, profinjeno senzualnoj napetosti kratkog dodira ruke kolege s posla.

blasfemiju posvećenosti prvog seksualnog odnosa s nekim, ili uopće moralističko suzdržavnje u svrhu "čekanja prave Ljubavi" učili smo, hvatali kao ljepilom na sebe godinama od svih oko nas. ako ne od roditeljskog usmjeravanja, obično vrlo diskretnog, ali prodornog, ni slučajno eksplicitnog!, onda od silnih romantičarskih priča o nesretnim i malo manje nesretnim "Ljubavima". u nadi da će naša "Ljubav" biti ipak sretna!

jer, tu je onda seksanje točka na i. iako se ta točkica zapravo neprestano uporno pojavljuje, stroboskopski nas pika drito u moždane, muči i čereči, no mi hrabro i postojano, kao da ćemo zbog toga dobiti posebnu nagradu, pohvalu nebesa, i dalje smatramo taj fuk, ševu, vođenje ljubavi, votever, veličanstvenim upotpunjavanjem ovog savršenstva koje zovemo "Ljubav".
__________________


mogu se poševiti s frendom, ako si zamirišimo. ako nam je upravo to u tom trenutku potrebno. makar da se međusobno tješimo. vrlo ljudski. to ne znači da ću ga otad gledati drugačije. i ne znači da ga želim kao životnog partnera. za po doma.

mogu se predati nekome. uhvatiti trenutak neočekivane, a tako potrebne prisnosti, prepoznavanja, spontane bliskosti. i viti svjesna da sam dobila dragocjeni dar, mislost nebeskih bogova doživjeti ono čega u običnom životu nema. slučajan susret. i kraj. (to je iz jedne pjesme koja se prostituirala na stranicama ovog foruma, dijeljena kao reklamni letak).

mogu se potruditi da zavedem i okrenem nekog muškarca jer nam feromoni šibaju na istim frekvencijama, bez puno mudrovanja, čak bez želje za još. no to ne znači da se tijela koriste kao potrošna roba, samo instrument za svršavanje.

ohh, koliko draži ima u potpunoj posvećenosti onom drugom! sposobnost predavanja, potpunog predavanja i prožimanja. kulisa ostaje ista: posao, obaveze, žene, muževi, djeca, krediti... ali na osobnoj pozornici dvoje golih ljudi, osvijetljenih samo jedno drugim, isprepleteni i pretopljeni u kratkom trenutku vječnosti.

ne, ne postoji "Ljubav" u vremenu i trajanju. samo. ljubav nema dvodimenzionalnost ekrana. niti trodimenzionalnost u vremenu. samo. ljubav je ono što se ostvaruje! i može zaista živjeti samo u četiri dimenzije. da ponovimo fiziku: živimo, uistinu živimo u dobro nam poznate četiri dimenzije: visina, dužina, dubina i vrijeme.
(neka mi oproste stručnjaci, terminologija je uzeta iz govora prostog puka

36.
tristia incognitam
________________________________________
pjevala bih tužaljku nečijim suzama
neizmjernim suzama koje neće biti isplakane
koje ostaju zarobljene u beskraju ne-vjerovanja, ne-osamljenosti, ne-mržnje

pjevala bih tužaljku zabludjelih predodžbi,
želja i nadanja
odricanja od samoga sebe uzalud

najželjenije su želje koje želimo samo mi
i najbolnije riječi kojima ne raspoznajemo pravog značenja
neke su od njih bile istina

strašnije od zamisli nepoznate opasne šume
jest slika koju naslikamo sami
ne znajući ni stablo, ni zemlju, ni krošnju

a možda se zapravo radi
samo o slabašnoj travki koja leluja
pod vjetrom na livadi

okrutnost kad kročiš sam u krhku lađu, prema neznanim tamnim vodama
kad ne vidiš lice lađara, kad ne znaš kuda se plovi
ostavlja žalosnu mrlju u crnom sjećanju riječi

pjevala bih tužaljku nekom koga poznajem
čije boli, smijeh i bijes i sama znadem
ne slici, ne riječi, ne sjeni, bez lica, bez tijela, bez zvuka

37.

On je oženjen, ima djecu, ja sam slobodna. Možemo stvoriti prijateljstvo, ali ne namjeravam biti nikakava zamjena za neku tamo dulčineju, ili zakonitu sultaniju. Naravno, nemam ništa protiv da popijemo kavu, da popričamo, pa kolege smo, zar ne? Izašli smo nekoliko puta van, kafenisali, brbljali o koječemu. Bio je uvijek egzaltiran, uznemiren, pun kojekakvih ideja i planova, sve nekakve kule u zraku. Često nisam ni razumjela o čemu mi govori. Hm, jesam li ja trknuta da ne povezujem rečeno ili… je on rasipavao svoju „pamet“? Ispostavilo se zapravo da uopće nije završio faks, da mu život i ne ide tak ružičasto kak je opisival, da je zapravo, luzer gdje god se okreneš. Ni na poslu nije bio tako uspješan kak je pričal. Nije to bilo jadanje zbog vlastitih neuspjeha, nego optuživanje klete sudbine, neprestano spominjanje svjetskih nepravdi, tuđe gluposti i nesposobnosti, uzvisivanje vlastitih herojskih djela. Ni traga bilo kakvom objektivnom sagledavanju, sve se svodilo na tuđe greške, u kojima je on ispadao kao nedužna žrtva. Naravno, on puno toga zna i inače je vrlo sposoban tip, ali baš nekak uvijek ima peh. Drugi su tako neobrazovani, nestručni, tako bezobrazni i grozni, ah, sudbo kleta! Najgore mi je bilo čuti kaj je o svima govorio loše. Te ovaj je glupan, ova je psihopatkinja, ovaj nesposoban, ovaj kriminalac.

o

Rekao si da je ona tu. Puštaš je da hoda tvojim odajama kao slobodna ptica. Prebire po tvojim uspomenama, razgleda fotografije, otvara tuđe pisma, spomenare i račune. No nikad nije pronašla ključ stvoje kontrolne sobe. Eh, da, zaboravila sam tvoje naoružanje štitovima, gomilanje energije pred tvojim oklopljenim vratima kao da čekaš atomski rat, bespoštednu bitku protiv titana koji ti žele nauditi. I zato nemaš vremena i snage živjeti. Sve si dao u štitove.
A sad, sad otvaraš vrata svojeg bunkera, svoje kontrolne sobe u kojoj caruješ i pritiskaš dugmad. Pozivaš me da uđem u tvoju aladinovu špilju gdje čuvaš svoje dragocjene dragulje. Ne, rekla sam, ne želim ući. Da vrata i ostaviš otškrinuta, neću zaviriti. Jer kad ulazim, ne želim kročiti na tvoj oficijelni poziv, nego onda kad zaželim sama.






33.

netko opet čita tuđe ljubavne romane.

zalivene kapljicama znoja, suza i tuge. opet netko radoznalo viri u nečije potpuno nepokriveno lice, naslađujući se okrutnim mazohizmom tuđom patnjom i tuđom pjesmom.

ostavi moju pjesmu da je slušam sama, pusti moje oči da gledaju ono što vole, uvijek će gledati nježno i mirno.

suze sam već iscijedila, ižmikala posljednji jecaj, šutnula daleko u kut, u koji ću možda opet jednom zaviriti. samo da ne zaboravim nikad da su postojali. jer, onda ne bih postojala ni ja.

ne bi postojao moj ljubavni roman, kojeg drugi tako ljubopitljivo čitaju, kao hijene, vrebajući, da očerupaju barem malo, da zagrizu barem toliko da poteče krv, da sladostrasno omirišu tuđu patnju, i da obližu halapljivo ono što je ostalo usput. šuljaju se, polako puze kroz šipražje, prateći otiske moje ljubavi. i nadaju se da će naići na truplo u jarku, kojeg bi onda oglodale do kosti. ne, i kosti bi mi zdrobile. toliko je jaka njihova glad.

ne čitaj moj ljubavni roman, pisan je dugo i pomno, pisan je s bezmjernom tugom i jadom, bez sumnjičavog ogledavanja, bez traženja, bez tapkanja za sjenama, nevidljivim licima koja su mi se smijala nadmoćno, jer ih nisam mogla ugledati u tmini. ja nisam dijete mraka i nevidljivosti, ne skrivam svoje uplakane obraze, ni svoje oči, ni svoj smijeh, ni svoje ruke. ja sam slobodna.

znam kako je biti gladan i sam, znam kako je biti zaboravljen, iznevjeren, uljuljkan u svoje velike želje i nadanja, u čahuru svojih čežnji, iz kojih se ne možeš iskobeljati. uporno se koprcaš u ljepljivim nitima, i optužuješ leptira nježnih krila da te je gurnuo u propast. leptir je odletio. a njegov lahor te nije mogao skrhati. prebrzo je proletio da bi ga se uopće proglasilo krivcem. leptira je vidio netko drugi, a ne ti. i ne krivi nikoga, pogotovo dok mu ne vidiš lice. umorno, blijedo lice izborano patnjom i prošlošću, okupano ljubavlju...

j

g

Da, stvarnost je zapravo bila potpuno drugačija!

lambada

29.

Leb i sol

http://www.youtube.com/watch?v=eQaOWYAuFRg


ne, još uvijek ti ne mogu vjerovati. valjda se bojim. iako mi rasprostireš sve karte. no, ti si gambler,i uvijek imaš jockera u rukavu. i pokazuješ gole ruke. već sad, a tek smo počeli.
tek smo počeli, a toliko toga je već u nama, jedno smo u drugome, kao da smo zajedno od vječnosti, nosim te u sebi oduvijek, prepoznajem te među tisućama, mirišem te na kilometre, ulaziš mi u svaku stanicu i mijenjaš mi naboje, stvaraš reverberacijske krugove, postajem jedno ogromno magnetsko polje čežnje i totalnog predavanja. nemaš pojma koliko mi je teško dati se bilo kome! ne znaš kako se moj um bori protiv onoga što suludom brzinom vijuga mojim bićem. kako moji nagoni vrište: ne! ne!

i prvi put, nakon toliko godina, nedostaje mi sklad, automatika sukladnosti emocija, razuma, duše i instinkta. potpuna zaokruženost osobe koja poznaje život. i zna u njemu itekako plivati. ne, neću činiti gluposti. ali ću opet osjećati bol. ne mislim unaprijed, ali osjećam unaprijed. moja zelena milja. čak me ne dodiruje ni strah. pomirba s neminovnošću.

ovaj put prepuštam kismet da me vodi.

na tebi je da imaš blagu ruku.

kontrolna soba

Jutro

O ljubavnicama:

upravo tako! ne naučimo prihvaćati stvarnost, nego najprije o tome debelo izmaštamo. sanjarimo da sretnemo ženu koja ima kosu kao uranela iz brixyjevih stripova, pa kad vidimo neku takvu, pomislimo da je to Ona. zacrtamo si nekog crnokosog crnookog princa, naiđemo na njegov surogat, a pomislimo da je pravi. očekujemo od partnera ono što nama treba, ne misleći da su mnoge stvari zapravo u vezi irelevantne za zajednički život. stalno nas tufljaju idejom: suprotnosti se privlače. a zapravo ljudi ostaju zajedno zbog sličnosti. razlike su tu samo kao osvježenje i uče nas da poštujemo partnerovu individualnost.

nepojmljivo mi je da se komad razbjesni zato što se ne slažem s njegovim mišljenjem o nekoj temi. kad to uzima k srcu kao izdaju. u stilu: sad vidim da nisi na mojoj strani, nego njihovoj! groznoooooo!

ljubav se uzima kao gotova stvar. upoznaš nekoga, vidiš da ste u mnogočemu podudarni, da seks štima, da odgovara tvom idealu. barem približno. a onda se kroz zajedničko druženje polako pokazuju šokantne činjenice o onom drugom: nisam mislio da si takva!:rofl: a kaj imaš opće misliti unapred kad me još nisi zapravo ni upoznal!:ne zna:

naprosto se dešava da ne ulazimo u vezu polako, ne spoznajemo postepeno onog drugoga, i nismo spremni prihvaćati njegove osobine koje se ne uklapaju u vlastitu shemu. jer, samo kroz vrijeme se može ljubav stvarati, graditi, obogaćivati i njegovati. ljubav je proces, a ne događaj.

zaljubljenost je događaj. naglo, slijepo i strastveno ulaženje u vezu, više zbog naših vlastitih potreba za samopotvrdom, osjećajem da si voljen, pažen i mažen, da netko o tebi misli, da ne budeš sam. uvijek s nadom da je taj onaj o kojem smo sanjarili cijeli život. i najaveći bed je kad u to stvarno povjeruješ, a uzmeš mačka u vreći. ćoravog, krezubog, naprasnog, sebičnog, olinjalog, grebatora i krvopiju. onda je zajeb do balčaka.:kava:

onda ništa drugo ne preostaje nego da se vadiš kako znaš i umiješ.

baš čitam topice o ljubavnicama i prevarenim ženama. na kraju se ispostavi da uvijek jedna strana najebe, jer si zamišlja ono čega nema. a zakonite okreću glavu, sretne s ono malo centimetara koje ponekad dobiju, i zadovoljne što su ipak sačuvale status udate gospođe. moš si mislit te ljubavi! ne kužim ko tu koga voli i u kakvom obliku. ako je ljubav uzimati bijedne mrvice otpale s nečijeg stola...

frenkly, my dear...:kava: