HIPOKRIZIJA

i tako narode, već tri dana uživate (mo) u ovoj našoj suverenosti...od schengena do europske valute!
bravo mi u HR sa prosječnom plaćom od
Hrvatska 550 €
Slovenija 940 €
Austrija 1200 €

i sad se odjednom hrvati počeli čudit ko pura dreku kaj im sve prek noći poskupljuje? a kad je trebalo otić na neki trg i potpisat peticiju (desničari su drukali za referendum) da se ne uvodi euro sada već da se o tome raspiše referendum, svi junaci nikom ponikoše? ja potpisala a nisam desničarka al mi pamet radila glede uvođenja eura. jer ima prilično pametnijih država od nas koje još nisu uvele euro. A vi, jeste li vi potpisali? i ne čudim se jer sam znala da će tako biti! treba samo malo mućnut glavom. ali jock. lakše je doć na neki trg i klicat i arlaukat nogometašima! e pa sad jedite suverenu travu! a btw stavit ću i jedan svoj zapis (ima tome puno godina, još davne 2018.g. sam ga objavila i ovdje i na fejsu otprilike u ovo vrijeme)!

PURICE, NOJEVI I OSTALI MONTI PAJTONOVCI! 
"nažalost, poanta ove države jest upravu u status quo...okamenilo se u glavama ljudi pa je rezultat toga i ova država! istina, 50% stanovništva ove države došlo je iz vilajeta, bilo bosanskog bilo ovog našeg, podvelebitskog...pa je taj mentalitet zagore i krša preplavio metropolu. a tu se skuplja najviše love a zna se, tko ima lovu ima i moć.tko ima moć, ima i društvo! barem u ovakvim okaminama. mi nismo uopće prošli transformaciju društva od 90. naovamo. zabetoniralo se to u glavama ratom, potom dolaskom nedemokratskih i rodjačkih odnosa, koje pače razvijamo sva ova gotovo tri desetljeća! i što očekivati? pa tko će razbiti te okamine. većina koja je to sposobna, otišla je već van. neće oni da im crkva i kvazi moral određuje s kim će i kako spavati u krevetu! ostaju stari, bolesni i izmoždeni penzioneri koji se bave preživljavanjem! šačica političara i potrčka koji su oko njih uredno rade svoj posao i jako su produktivni. svaki dan izmišljavaju nove zadaće, nove papire, nove urede, nove komisije etc etc...a mi smo ko nojevi zabili glave u pijesak i nabavljamo...purice, patkice, odojke i ostale svinjarije! ljetos smo čistili apartmane koje smo izjamljivali, u proljeće obrađivali neki grunt vu zagorju...i tak...kak veli bard krleža: 
"Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti, kak bi bilo da ne bi nekak bilo, ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo."

tko je videl bavit se politikom, nek se ona bavi nama! tužno, pretužno...nisam hrvatica po zanimanju, al fakat sam zabrinuta za...hrvatski narod?"

kako sam uhvatila ovaj zalaz prije pol ure na jarunu, nekako hvatam i zadnje sate ove, stare godine! ova simbolika mi baš taman prikazuje što nam je stara godina? još uvijek puna svjetlosti i sjećanja, ali odlazi u ropotarnicu! dolazi nova puna nade i želja za ostvaranjem ali se još nije ukazala! nema bez starog novog niti bez svjetla tame, jedno prelazi u drugo! u tom prijelazu (bje jedan impresivan film The Crossing Guard, u prijevodu: Čuvar prijelaza) koji na dramatičan način govori o tom što je bilo i što će biti, želim svima dobar prijelaz iz stare u novu a znamo i sami kakvu i koliku prtljagu nosimo sa sobom!

evo i današnje fotkice u suton zagreba, podno gornjogradske gimnazije (zagreb "pod nogama")

"PRI ŽNIDARŠIĆU
popijena kuhana rakija na zrinjevcu, potom neki zalogaj u bogovićevoj, bučna tomićeva, put stuba prema štrosu, pa sam potom opet pohodila neka stara mjesta (čuvena birtija kod žnidaršića iz filma tko pjeva zlo ne misli) uz kuhano vino podsjetila me na davni posjet dotičnoj mog bivšeg pokojnog i mene. snijeg naveliko pada nad zagrebom i zabijelio ga. kod žnidaršića jučer bila fešta mog dragog tina, no zakasnila sam. veli moja frendica ranka da je bilo prekrasno. no, i meni je samo bilo ugodno i lijepo. nisam odoljela malo sebe hitit sa fotkama. baš sam si hercik...sa tom crvenom kapicom i uz kamin! lijepo je hodat zagrebom, gornjim gradom naročito...nigdje nikog! baš se pitam da li novopečeni stanovnici zagreba ikad (il nikad) kroče gornjim gradom kako bi upoznali makar neke osobitosti ili znamenitosti zagreba? mene je zagreb naučio voljeti moj pok. suprug...zaljubljenik u zagreb. i zavoljela sam ga čak toliko da jedino njega smatram svojim gradom, nakon 40 gotina boravka ovdje. učinite to, ako niste! ja dugo nisam i drago mi je što opet jesam. osmjeh i sreća zare mi licem...kako je malo dovoljno bit zadovoljnim? netko je ovih dana spomenuo da je to najvažnije..važnije i od sreće! "

citiram samu sebe neke pomalo daleke 2014.g. kako kratak i jednostavan zapis govori o ljubavi (facebook)! onoj mojoj, prema gradu u kojem živim! uz poneki foto budi nostalgiju. danas ću vjerojatno krenut opet put žnidaršića i malo po zagrebu! nadam se ne prevelikoj gužvi? iako je ugođaj proljetni, zagreb je isti. ja drugačija...no ipak, vrijeme je da se krene! u novu godinu, stoga živjeli!

Ne znam kako vama, ali meni je baš „zabavan“ i simptomatičan ovaj moj život na blogu! U ovo doba nekako, preciznije, na badnjak 2006.g. ukazala sam se na iskrici (prijavila me kćer) a godinu dana kasnije počela sam pisati na blogu! U čemu je kuriozitet? Pa u tome što sam stalno, svojom pojavom i pisanjem, izazivala rasprave i osporavanja? U ono doba, bilo je tu više bardova pisanja i bloganja tako da je moja malenkost bila tek dio te šarene bloške svite! Do sitnih sati u noć smo pričali, raspravljali i družili se. Tu i tamo sam bila dio tog šlagvorta, jer kao i svaka torta i blog je imao…svoje više i niže katove (staleže), one koji su obično dobivali palac dolje od aktualne „vladajuće“ klike! Normalno, svako malo čopori su se posvadili i uvijek je bilo otpadnika, prelaznih perioda i prelazaka iz jedne momčadi u drugu. Sve u svemu, ekvilibrirala sam onak sama među svima. Pa sam se ponekad priklonila jednima, pa onda drugima…pa onda nekom pojedincu! Normalno, bloški „vladari“ i klanovi to nisu dobrohotno prihvaćali. Jer, ili si s nama ili si protiv nas? A ja sam nekako uporno /pa i danas/ pisala o sebi, svom životu…svojim orgazmima (normalno je o tome pisati na dejting sajtu), svojim ljubavima, svojim pogledima kako svjetonazorskim tako i glede dnevne politike? I opet normalno, uvijek sam imala oponente….jer tko je vidio misliti svojom glavom i imati svoj život? Pa su me tako godinama opanjkavale „bloške veličine“ ala vega, božićnica, cyberica. Moja „agresija“ se sastojala u tome kaj sam dobro izgledala pa svaka objava moje fotke izazivala je konsternaciju (ali ne ovu krelčevu, jer mi je dotični nosil tortu za ročkas) med tim bloškim veličinama. Potom je došla veličina od meije koja je postala bandićeva „kraljica“ bloga! Ovdje nije bila prisutna ljubomora na izgled, pisanje ili slično već naprosto, ljudi ne podnose čuti istinu o sebi! A ja sam nekako uvijek bila ljubitelj istine. Ponekad sam i ja znala glumiti dvorsku ludu na blogu ali mi to nije bilo zanimanje. Osobito ne pod radnim vremenom kada sam radila! Potom su došla opet neka druga vremena kad sam bila dio „klana“ koji se sastajao u pivnici, ali avaj…ni ta ljubav nije predugo potrajala? Čopor mi nikad nije ležao jer naprosto sam jedinka! Pa sam ostala zapanjena vokabularom tzv bližnjih blogera (cyb), sramotnom šutnjom bliskih „prijatelja“ i općenito upoznala ljudsku prirodu šutnje! Šutnja je najveća riječ ljudska! Šutnjom se najviše kaže, osobito kada treba govoriti? Godinama otada, mijenjali su se statisti ali su moje priče ostajale iste! I nadalje ljudi tj nickovi koji su se sveudilj skrivali nisu mogli podnijeti moje razotkrivanje…moje fotke iz stvarnog života (sa škampima na tanjuru npr), moje izlete i plesnjake, moje ljubavne avanture, moje smjele misli glede života i sexa…općenito, bila sam crvena krpa većini žena i muškaraca! Nije red pričati i pisati o svom životu, jer treba prikriti i sakriti sve tragove u snijegu. A snijeg nikako da padne! I biti sve osim onoga što jesi? Pa je tako moje pisanje okarakterizirano uglavnom kao neka hvala (tko vama brani da vi pišete o svom životu), moj stav o crkvi i religiji kao ugroza vjernika, mišljenje o greškama političara i otvoreno agitiranje za biti a ne imati, kao ataka na poredak, sustav, društvo…jbt državu samu? Dakle, blogeri su uglavnom glumatali javno a voljeli, jebali i pričali tajno! Vrijeme je blagdansko…vrijeme kraja godine da čovjek napravi rezime i podvuče crtu? Onoga što je činio i što nije, kao i onoga što je postigao ili nije! Meni je ova godina višeznačna baš glede mog uspjeha i neuspjeha! I nadalje ne razumijem zašto drugima smetaju moje priče? Zar nemaju svoje? Pa pričajte ih ljudi, sebi ako već nećete drugima! Ja sam sve svoje priče ispričala…svojoj djeci, svojim radnicima, svojim partnerima. Ali, još uvijek imam potrebu ushitit se i zavapit kad čujem neku ljudsku besjedu! Onu koja pogađa u srce i dušu. Eto, čitam da su djeca invalidi (kao i odrasli) ostali bez mnogih pomagala? Sveudilj se slavi Božić ali oni ljudi (ej, to su ljudi) u kontejnerima kao da ne postoje? I svi oni u dugoj koloni gore na Kajfeš bregu. Jesu li to uspjesi ove države o kojima ovih dana priča premijer? Ili ja živim u nekoj drugoj državi pa ne vidim sve te benefite i uspjehe ove države, ovog grada, ovog naroda…ushićenost na svakom koraku? Odem npr u Prag i tamo se svaki put ugodno iznenadim…tramvaj dolazi svake dvije minute točno na vrijeme, fasade su uređene i nema ružnih grafita, na svakom ćošku mogu pojesti fini ručak za dvoje za cca 200 kn, slušam kako država brine o svojim građanima dobrom zdravstvenog uslugom (nema tamo listi čekanja) i kako oni dobro žive (čitam da je prag jedan od najboljih gradova za život)…pa se sjetim kako je ta ista država prije 30 godina bila jadna i neugledna? Gdje su to oni otišli? Ili smo mi otišli? I zašto ja sve to vidim i o tome pišem? Imam lijepe zelene oči pa biće je problem u boji? Ili je možda problem u mojoj kovrčavoj kosi? Nije to baš normalno…imati vijuge ispod takve kose! Ljubav na sve strane…partner me obasipa, iz svake tv postaje viri dnevno barem pet ljubavnih romantičnih filmova…a ja nekako zebem! U duši, u tilu…no, ne bojte se neću nikom reći da je ova moja jebada samo moja! Vi ste sretni, berićetni i uživate život! Ne daj bog ovih dana reći da si sam i da nemaš nikog (a kamoli obitelj), ne daj ti reć da nisi imao što stavit u tanjur osim onog što ti karitas udijelio! Idem u Novu sa starim novcima (eure još ne računam), sa starim cipelama, starim stanom, starom iskricom i novom….samoćom! Sve u svemu, na zapadu ništa novo!

kako sam ja upravo svoje današnje saturnalije zavšrila evo malo da ih podijelim s vama i ujedno vam ih čestitam!


"Danas završavaju Saturnalije, drevni rimski festival u čast boga Saturna. Praznik je proslavljan prinošenjem žrtava u Saturnovom hramu na rimskom forumu i javnim gozbama, koje su pratile razmjene poklona, stalne zabave i karnevalska atmosfera koja je ignorirala rimske društvene norme.
Za vrijeme sedmodnevne svečanosti posvećene bogu Saturnu pilo se, plesalo, kockalo i uživalo na svaki dozvoljen i nedozvoljen način; odnosno, nedozvoljeno je postajalo dozvoljeno tih dana, kada čak ni sudovi nisu radili, pa je upravo kratkotrajno odsustvo zabrana i reda pridonosilo slasti razuzdanih užitaka. Robovi bi bili slobodni te bi ih prema nekim tvrdanjama na gozbama posluživali njihovi gospodari. Zato su se zvale i praznikom robova, lat. Feriae servorum. Senatori bi nosili tunike umjesto formalnih toga, a bilo je čak i zamjene odjeće između muškaraca i žena. Saturnalije su završavale uoči dvadeset i petog prosinca, dana Mitre, iranskog boga svjetlosti, dana posvećenog nepobjedivom suncu, pa su taj dan kasnije pokršteni Rimljani elegantno pretvorili u kršćanski svetak i tako mu produžili vijek za najmanje dva milenija. Ali u što su se pretvorile saturnalije? Vjerojatno nisu nestale jer one nisu bile samo produkt rimske civilizacije, nego prvenstveno ljudskog poriva da u sumorno doba godine dobije oduška. Saturnalije su bile festivali kojima se rimska civilizacija, kao i indijska prije nje, i mnoge druge, prilagođavala, atavističkim valjda, ljudskim potrebama. Nesumnjiva im je prednost bila to što su bile jasno definirane – točno se znalo što saturnalije nude i podrazumijevaju. Pjesnik Katul je Saturnalije nazivao „najboljim od svih dana“.
Prema nekim izvorima je upravo ovaj blagdan prethodnica današnjeg Božića."

c/p Sekularni kalendar

https://www.facebook.com/775723462463499/posts/pfbid033VE9aYHjoTWviapP8CDhb
Dv8QAWmfnCjksYfND9Q5joQQHbn3UNFnuP4b2LRxJpBl/?sfnsn=mo

HUM, ISTRA
(najmanji grad na svijetu)

Zapis ću započeti fotkom najmanjeg grada na svijetu i najvećom Hrvaticom u tom najmanjem gradu!Ideju mi je dala blogerica Dona! Pa sam se odjednom osjetila tako velikom Hrvaticom da sam odlučila to i obznaniti! Pa bih voljela da u ovoj mojoj prelijepoj domovini bude još takvih velikih Hrvata? Popis je malo podulji (cca 300 gradova, mjesta, naselja i znamenitosti HR i sigurna sam da sam ih na desetke izostavila) pa će biti problem sve to i pročitati. Većina vas nikad čula za dobar dio tih gradova, gradića i lokaliteta! Stvarno sam obišla tu svoju domovinu uzduž i poprijeko, od sjevera do juga, od istoka do zapada o svom trošku a ne o trošku države (autobusi, vlakovi i slično kad je država plaćala). I nisam samo „prozujala“ kroz te krajeve već sam u njima boravila i nekoliko puta, spavala i po nekoliko dana, često stala u prolazu i ručala, u svakom od tih popila ili kavu ili obavila neki posao (zadnjih deset let sam poslovno morala obilaziti lijepu našu)! Dakle, svaki moj obilazak dotično mjesto je imalo i neku korist. Ja sam uživala u čarima nekog mjesta, pogleda, znamenitosti a oni su zauzvrat u vidu turističke pristojbe, ručka, kave i sl potrošnje imali neke koristi od toga! Rekla bih, simbioza je bila na obostrano zadovoljstvo! Voljela bih čuti da ste i vi putovali, obilazili i uživali u ovoj lijepoj našoj? Nisu samo šolde donijeli turisti koji su došli izvana, već i mi građani HR bi trebali upoznati svoju domovinu, da ju poznajete kao ja npr? I da ju takvim poznavanjem toliko volite kao ja! Možete me slobodno pitati za svako ovo mjesto, grad…što znam o njemu, reći ću vam iako je ponekad teško znati puno ako si samo u prolazu popio kavu ili poje neki fini ručak, popeo se na neko brdo i sl. Pa ipak, ufam se da poznajem (a ne samo volim) svoju domovinu u kojoj sam se rodila, odrasla i umirovila se! Usudila bih se reći, slobodno neka me protjera van netko čije noge su više dotakle i obišle ovo tlo. Hvala onima koji su život i zdravlje dali za nju, klanjam im se do poda. I onih u onom ratu i ovih u ovom ratu jer se u oba rata borilo protiv zla! To što nisam sudjelovala niti u jednom ne znači da sam manje Hrvatica i ne volim svoju zemlju, kako onu u kojoj sam se rodila tako i ovu u kojoj sam ostarjela! I tada i sada to je Hrvatska (ista ona o kojoj govori i Ustav)! Ne želim nikome nikad da mora ići u rat. Pacifist sam po vokaciji, ali jasno je čemu uglavnom služe ratovi (interesnim skupinama a stradavaju nevini). Moram priznati da sam jako ponosna na sebe što sam ovu svoju Hrvatsku tako „prešpartala“! Želim i vama ponos i slavu za vaša postignuća!
Zapis ću nastaviti i popisom svih gradova, naselja i nekih drugih znamenitosti ove lijepe naše koje sam obišla! Nije da se natječem s vama, ali voljela bih od tog silnog hrvatstva zadnjih dana, vidjeti još neki znak ljubavi prema Hrvatskoj osim samo onog nogometnog, dakle, nečiji doprinos Hrvatskoj i hrvatstvu? i da, možete me pitati o bilo kojem navedenom mjestu, gradu...što, gdje, kako...reći ću vam (ako imalo sumnjate da sam sve to izmislila?). Ovo sam učinila radi sebe a ne radi vas kako bih vam bilo što dokazivala...naprosto mi se sviđa Donina ideja Hrvatstva! P.s. nisu gradovi baš najbolje sortirani po županijama i regijama, ali bitno je da su tu kao i moj ponos i slava sa svima njima!
ISTRA
UMAG
NOVIGRAD
POREČ
VRSAR
ROVINJ
FAŽANA
PULA
MEDULIN
PREMANTURA
TAR
BUZET
BUJE
GROŽNJAN
MOTOVUN
VIŠNJAN
BALE
TINJAN
SV.PETAR U ŠUMI
ŽMINJ
KANFANAR
SVETVINČENAT
BARBAN
JURŠIĆI
PEROJ
VALTURA
MARČANA
ŠIŠAN
LIŽNJAN
BANJOLE
BARBARIGA
POMER
RABAC
LABIN
PAZIN
HUM
LUPOGLAV
PARKK PRIRODE UČKA
VODNJAN

PRIMORJE I GORSKI KOTAR, LIKA, SREDIŠNJA HRVATSKA
RIJEKA
NOVI VINODOLSKI
OPATIJA
IČIĆI
LOVRAN
MOŠĆENIČKA DRAGA
MATULJI
KASTAV
VIŠKOVO
ČAVLE
RIJEKA
BAKAR /BAKARAC
KRALJEVICA
CRIKVENICA
SELCE
DRAMALJ
JADRANOVO
RISNJAK
VRBOVSKO
BROD NA KUPI
SKRAD
LOKVE
DELNICE
FUŽINE
MRKOPALJ
RAVNA GORA
BEGOVO RAZDOLJE
KUPJAK
BROD MORAVICE
LUKOVDOL
JEZERANE
OTOČAC
KUTEREVO
KRASNO
KARLOBAG
ŽUTA LOKVA
GACKA
GOSPIĆ
UDBINA
GOMIRJE
VITUNJ
OGULIN
OŠTARIJE
PLAŠKI
JOSIPDOL
KLEK (PLANINA)
JASENAK
DREŽNICA
BJELOLASICA
TOUNJ
GENERALSKI STOL
NOVIGRAD NA DOBRI
DUGA RESA
KARLOVAC
RAKOV POTOK
POKUPSKO
BUŠEVEC
KRAVARSKO
DESNO TREBARJEVO
KUPINEČKI KRALJEVEC
PISAROVINA
RUDE
BREGANA
SV. NEDJELJA
SAMOBOR
RASTOKE
GOSPIĆ
SLUNJ
GACKA
OZALJ
KRAŠIĆ
JASTREBARSKO
MODRUŠ
BRINJE
SENJ
KRIVI PUT

SREDNJA DALMACIJA I OTOCI

STARIGRAD
SELINE
ZRMANJA PARK
KRK (GRAD)
OMIŠALJ
ŠILO
NJIVICE
MALINSKA
PUNAT
KOŠLJUN
VRBNIK
BAŠKA
STARA BAŠKA
JURANDVOR
KOŠLJUN
CRES(GRAD)
OSOR
LUBENICE
MERAG
MARTINŠĆICA
BELI
LOŠINJ MALI
LOŠINJ VELI
SUSAK
SALI (D.OTOK)
UGLJAN (PREKO)
LUKORAN
ŽDRELAC (PAŠMAN)
TKON
PAG (GRAD)
STARA NOVALJA
LUN
CASKA
GAJAC
ŠIMUNI
POVLJANA
RAB(GRAD)
LOPAR
SUPETARSKA DRAGA
KAMPOR
BARBAT
JABLANAC
PETRČANE
ZATON (ZADAR)
BIBINJE
NIN
SUKOŠAN
BIOGRAD N/M
SV. FILIP JAKOV
DRAGE
TURANJ
POSEDARJE
NOVIGRAD
OBROVAC
PAKLENICA
PLITVICE
BENKOVAC
RASLINA
ŠIBENIK
BRODARICA
ŽABORIĆ
ZATON ŠIBENSKI
TRIBUNJ
VODICE
SRIMA
TISNO
JEZERA
JADRIJA
KAPRI
ŽIRJE
KRKA NAC PARK
SKRADIN
VISOVAC
ROGOZNICA
BORAJA
PERKOVIĆ
SITNO
PRIMORSKI DOLAC
TROGIR
DRNIŠ
KNIN
MARINA
MUĆ
SPLIT
BRAČ
SUPETAR
POSTIRA
SPLITSKA
SUTIVAN
NEREŽIŠČA
MIRCA
MILNA
BOL
PUČIŠĆA
SUMARTIN
POVIJA
SELCA
HVAR
PAKLENI OTOCI
PITVE
SUĆURAJ
JESLA
STARIGRAD
IVAN DOLAC
VRBOSKA
SVETA NEDJELJA
KORČULA
LUMBARDA
KORČULA
BLATO
VELA LUKA
BRNA
PLOČE
(PELJEŠAC)
OREBIĆ
VIGANJ
STON
POTOMJE
TRSTENO
MLJET /POMENA/
VIS
KOMIŽA
BIŠEVO
VIS
DUBROVNIK
ĆILIPI
SLAVONIJA, SREDIŠNJA HRVATSKA, ZAGORJE
VUKOVAR
ALJMAŠ
VINKOVCI
KOPAČKI RIT
OVČARA
POŽEGA
JAKŠIĆ
ZVEČEVO
OSIJEK
ĐAKOVO
NOVA GRADIŠKA
DUBICA
NOVSKA
DVOR NA UNI
KOSTAJNICA
IVANIĆ GRAD
DUGO SELO
SESVETE
VELIKA GORICA
PETRINJA
SISAK
LEKENIK
DVOR NA UNI
KOPRIVNICA
BJELOVAR
VRBOVEC
VIROVITICA
VELIKO TRGOVIŠĆE
KUMROVEC
KRIŽEVCI
ĐURĐEVAC
ČAZMA
LUDBREG
VARAŽDIN
VARAŽDINSKE TOPLICE
ČAKOVEC
MACELJ
TRAKOŠĆAN
MAROF
SV. MARTIN NA MURI
ZELINA
KLINČA SELA
HUDI BITEK
STUPNIK
MURSKO SREDIŠĆE
BEDEKOVČINA
ZABOK
VELIKI TABOR
TUHELJ.TOPLICE
STUBIČKE TOPLICE
KRAPINA
KRAPINSKE TOPLICE
JAKOVLJE
VALENTINOVO
KLANJEC
HUM NA SUTLI
ZAPREŠIĆ

čitam jutros kako je sve veći problem u svijetu satira? naime, sve je više portala koji pišu na satirični način o stvarnim događajima, a raja onda to puši kao istinu? pa dijele te vijesti na drugim portalima kao istinite! pa opet čitam jutros da su naši brončani dečki slavili jučer tako da su pjevali ovu poznatu pjesmu kako nije u šoldima sve! pa sam onda iz svega toga zaključila kako valja dijeliti stvarnost od mašte?

Link

ja valjda imam s tim problem? pa sam tako čitajući sve to, zaključila kako bi dobro bilo danas otići na trg na doček! ne samo da će se podijeliti onih dva miliona kuna što je potrošeno na doček, već će i brončani dečki od svog bogatog "ulova" odreći se 10% u korist navijača (nije sve u šoldima)! pa će tako podijeliti 20 miliona....a ako bude milion ljudi na dočeku, eto jedne lijepe novčanice (umjesto da obilazite bankomate koji ne rade) koja će pasti s neba po svakom na dočeku!
ja već sad mogu zamisliti kak ćete se ozariti kad vam s neba padne jedna takva novčanica! zato uživajte i budite strpljivi...dovoljno dugo gledajte u nebo...možda oni počnu prosipati lovu već od aerodroma...pa puhne neki južni vjetar pa sve to donese banu pod rep? eto, toliko od mene danas! nisam mogla sačekati rudanicu, pa sam ju odglumila! onako, svježa jutrom uz kavu! moram priznati da sam se baš zabavila pišući ovo...sve nešto promišljam kako bi mi i charli hebdo pozavidio? i vama želim dobru zabavu danas!

misli i pamti umjesto mene! pa me tako danas podsjetio na moj zapis od prije pet godina! eto me već pet godina će kako uživam u svojoj zasluženoj mirovini (više od 40 godina rada) i ne mogu ne prisjetiti se ovih šokantnih podataka?

FRAPANTNO
i šezesetih je bilo velikih iseljavanja (uglavnom iz zaostalih i ruralnih krajeva), ali ne toliko kao danas! i kao što rekoh, oni koji su radili (a zna se koliko je bilo zaposlenih (u Hrvatskoj 1990. je bilo 1,618.204 zaposlenih, a 2016. godine tek nešto više od 1.140.000) . nevjerojatno je da neki pričaju o napretku u ovih 27 godina samostalne HR države a gle brojke kažu da je manje 500.000 tisuća ljudi zaposleno? a zna se da od zaposlenosti i plaće počinju sva prava i slobode!
znajući da sva prava i sloboda počinju u stvari s poslom, ako ga imate, jasno je da je ova Hr država doživjela drastičan pad a ne napredak kako neki silno pokušavaju reći? brojke su neumoljive, kao i puni kolodvori mladih koji odlaze. za koji dan postajem i ja penzionerka i pitam se...oklen će biti penzija ako nema tko raditi?

još kad tome dodamo da od ovih 500 tisuća izgubljenih radnih mjesta su uglavnom bila radna mjesta proizvodnje i industrije koja je totalno uništena (osobito u gradu Zagrebu) te da smo umjeto njih dobili cca 300 tisuća uhljebljenih u razno raznim državnim slubžama, institucijama, agencijama, ministarstvima....jasno je da s takvim gubitkom od skoro milion (stvarno) zaposlenih ljudi smo u kurcu kak jesmo kao društvo i država!

ali neka, kim il sung se slika ispod svoje slike, prijeti (da će pratiti) i vrijeđa (da su provincijalci) sve koji misle drugačije i izglasaju nepsoluh! ha ha...car je gol! a trbušina ispala...jbt kad gledam premijera i predsjendika države čini mi se da su svaki dan sve širi? dobro se hranimo po kontejnerima kao narod pa se i debljamo, analogno tom dobrom! fuj fuj fuj! naprijed naši danas, želim im broncu pa da konačno taj proljev i trakavica od nogometa završe?

ja sam umrla od smijeha čitajući ovaj tekst koji sam dobila na mail! pa sam odmah poželjela to s vama podijeliti. vi ste mi prava obitelj...uživam doći tu i vama prvima reći da sam se smijala danas! onak...kak dugo nisam! i općenito, s vama dijelim sve pa i današnji osmjeh od uha do uha jer sam sretna što nisam sama! kaže ona da i njoj svi "lijepo" komentiraju, pa me njezini komentari jako podsjećaju na ove naše bloške...pa hajde da tu ljubav podijelim s vama kako biste znali da niste jedini koji "volite"!
pa kaže v. rudan:

Jebote! Ja napisala tekst, možete ga pročitati ispod ovoga, nazvao me Index smije li ga prenijeti, svi mi kradu tekstove, oni bar pitaju, samo vi prenesite. Jebote! Ekipa koja mi uređuje stanicu pročitala je većinu komentara, možda i sve, nisam ih pitala, sažela mi je poruke čitatelja Indexa. Prenijet ću vam.

1. ODI U SRBIJU! TAMO TI JE MJESTO!

Ubijte me, ljudi, ne kužim. Zašto mi u Srbiji ne bi smjelo biti mjesto? Što fali Srbiji? Tamo žive moji prijatelji, uvijek odsjednem u fenomenalnom hotelu Zepter. Kuhinja je fantastična, ekipa odlična, a ovo je neplaćena reklama. Volim Beograd i sve srpske gradove u kojima sam bila. Hejteri, da imate love i vi biste otišli u Srbiju.

Ali… Ove godine planiram otići i u Sloveniju, na Kubu, u Zagreb, Mošćeničku Dragu, Crikvenicu, Herceg Novi, Prag, Beč, Firenzu, Berlin, Bilbao… Među nama, i u Dohu. U finalu će igrati “Kockasti” i Maroko, rezultat će biti 2:0 za vaše.

Put će mi platiti susjed sudac. Dok on i njegov ljubavnik ministar budu urlali na tribinama, ja ću se pored bazena u hotelu sa sedam zvjezdica brisati ručnikom na “kockice”. Neka crkne kome smeta, Hrvacka je prvak svjeta, kako bi vi to napisali.
2. TI SI STARA!

Ubijte me, ljudi, ne kužim. Zašto mi pišete da sam stara? Ja znam da sam stara, ali u čemu je problem? To bi trebala biti uvreda? Što je po vama starost?

Pretpostavljam da ste vi mladi, inače ne biste moju starost pisali poput psovke. Tko su starci? Stari su svi ljudi koji dugo žive, koji su imali sreće sa zdravljem i dovoljno love da plate lijekove i isplate djecu. I oni su, poput vas, mislili da je mladost vječna i da se starost, dakle nemoć, dakle obješena koža, dakle umjetni zubi, dakle bolovi i bolest događaju drugima.

Znam da niste previše pametni, ali ovo ćete možda shvatiti. I vi ćete, ne svi, koliko god danas bili napeti i puni snage, jednom svijetom bauljati mekane guzice.

Ili… Ako vam je to neprihvatljivo, ako vam se starost toliko gadi, ako je starost za vas uvreda koju možete ispljunuti u lice nekome tko bi vam mogao biti nemoćni susjed ili djed, otkrit ću vam tajnu vječne mladosti. Sve je u vašim rukama. Cijev u usta. Ima li išta ljepše od mladog leša?
3. TEBI TREBA KURAC!

Ubijte me, ljudi, ne kužim. Ovo sranje od rečenice slušam od svoje dvanaeste godine. Već sam o tome pisala, utvrdit ću gradivo. Anonimne drkadžije na netu, i ne samo one, nikako da se odluče, je li kurac uvreda, poklon ili lijek.

Kurac u hrvatskom jeziku ima toliko značenja da je ovdje teško nabrojiti sva. Ja sam vašu poruku prevela. Ona glasi: ženo, da imaš kurac ti bi bila zdrava. ?! Ali ja jesam zdrava. Koji vam je kurac?
Je li vam kad palo na pamet da vi niste zdravi iako, možda, imate kurac?

Mene sad već opako nervira zašto muškarci ne mogu kratko i jasno definirati što im visi među nogama. Smrtonosno oružje ili antibiotik širokoga spektra.

Ajde, nema veze. Dečki i cure, opustite se. Vrijeme je navijanja. Sutra svi pred ekrane! Ako sudac bude zajebavao i vi i ja znamo što će pušiti na daljinu.

HRVACKA! HRVACKA!

" alt="" />

Autor:
Katarina Peović Vidim da se neki čude zašto navijam za hrvatsku reprezentaciju, o tome sam davno pisala na portalu H-Alter koji je na žalost, iz meni nepoznatih razloga, taj moj tekst maknuo sa svojih stranica. A rekla sam ovo:

Ljevica, nacija i nogomet

Objavljeno: 19.07.2018, 08:08h

Piše: Katarina Peović Neki na ljevici su ovih dana artikulirali svoju nelagodu priznavši da se ne mogu poistovjetiti s nacionalnom reprezentacijom jer su traume iz devedesetih kao i sadašnji nacionalizam toliko jaki da i u nogometu vide te ratne zločine i neuralgije sadašnjosti. Zbilja, kako ćeš navijati za reprezentaciju ako si žena, primjerice, a na televiziji komentatori kada netko slabo igra kaže da igra kao “pičkica”, ili kako ćeš kao Srbin navijati za Hrvatsku ako navijači pjevaju ustaške pjesme koje pozivaju na ubijanje Srba? To su realne neuralgije nacionalizma koje desnica jednostavno negira i prikriva, jer u njezinom temelju stoji nejednakost, mržnja i agresija. Zastupati ideju da su jedni vredniji od drugih po nacionalnom ključu znači zastupati nejednakost kao temelj političke logike. Za desnicu tu nema problema. Ljevica pak te neuralgije detektira, ali ima li ona na njih ispravan odgovor? Sasvim je razumljivo da ljevica ne može imati takav jednodimenzionalni odnos prema domovini i naciji – a pogotovu da ljevica ne može zastupati nejednakost. No, odgovor na takve neuralgije svakako nije inzistiranje na blaćenju onih koji se s nacijom identificiraju – svojeg naroda koji veseli u pobjedi nacionalne reprezentacije. Nacije su imaginarne zajednice koje proizlaze iz potrebe ljudi da se identificiraju s pojedincima s kojima nemaju neposrednu interakciju, pri čemu je zajednički jezik jedna od temeljnih identifikacijskih točaka s kojom nas vezuju i naše porodične i sasvim intimne sfere, zbog čega je ta homogenizacija jača od mnogih drugih. Osvijestiti imaginarnost takvih zajednica znači dosta – to jest civilizacijski napredak da se osvijesti kako je svaka zajednica proizvod nekog napora da se previde razlike, pa čak i fabricira zajedništvo. Iako je to lakše učiniti s onim s kojim dijeliš jezik, nego s nekim s kim dijeliš neki specifični afinitet. Nacija jest imaginarna, dok su materijalni uvjeti života – stvarni. Ali političko-ekonomska karta svijeta koja jest nacionalno definirana ujedno je postala mapa na kojoj se reflektiraju nacionalne nejednakosti koje proizlaze iz političko-ekonomske dominacije bogate manjine nad većinom – a ta podjela ima i geopolitički karakter. Siromaštvo istoka i juga Evrope je povezano s bogatstvom zapadne Evrope. U homogenizaciji kroz očitu pobjedu “slabije” nacije koja pobjeđuje kudikamo veće kapitalističke nacije narod artikulira ujedno i svoju polit-ekonomsku poziciju naroda u kapitalističkoj zemlji na periferiji EU. Tu je zadaća ljevice jasna – da sudjeluje i prati artikulaciju te asimetrije zbog koje je “prirodno” da u finalu svjetskog prvenstva igraju Engleska i Francuska, ali ne i Hrvatska, Slovačka, Slovenija, Srbija ili Rumunjska. Ne vidjeti političko-ekonomsku kartu svijeta kao mapu na kojoj se reflektiraju nejednakosti koje proizlaze iz kapitalističkog načina proizvodnje – teški je propust ljevice. To je pogotovu tipično za “svjetonazorsku ljevicu” koja svoju politiku često ne utemeljuje na kritici političke ekonomije, već se zadržava na pojavnostima i posljedicama tretirajući ih kao uzrok problema (nepoštivanje ljudskih prava, prava manjina, šovinizam itd.). Ta je pak ljevica, inače zainteresirana za kritiku seksizma, sasula cijelu paljbu seksističkih uvreda na predsjednicu države. Takva ljevica onda često krene čak i hvaliti ono što je nehrvatsko – zapadnoevropsko – kao civilizacijski naprednije i bolje, dok je sve hrvatsko primitivno, korumptivno i jadno. (Pa im je i predsjednica bila meta upravo jer ih je “sramotila” svojim navodno seksualiziranim tinejdžerskim ponašanjem.) Na ljevici se ponekad može čudi kako je to tako “kod nas”, a u Francuskoj, Engleskoj ili Belgiji se tako nešto “ne može desiti”, te da smo mi “takav narod”, te da je to ukratko stvar mentaliteta. Takva autokolonijalna perspektiva je temeljno nematerijalistička, pa i lošija od nacionalističke perspektive, jer se oslanja na neku nevidljivu karakteristiku koja nas osuđuje na propast – dok se u potpunosti negiraju materijalni uvjeti asimetrije bogatih zemalja centra i periferije. Ona je opasna jer postavlja temelje za eksploataciju siromašnih i slabih, jer je stanje u kojem se nalaze samo njihova, a ne tuđa greška. Često se tako može čuti da EU ne može napraviti ništa za nas ako se sami ne odlučimo za “bolne rezove” kao da EU ima samo jednu želju – da Hrvatima bude bolje, ali mi sami sebi ne želimo pomoći pa nam je zato loše. Ignoriranje političko-ekonomske asimetrije i imperijalizma velikih kapitalističkih zemalja, političko-ekonomskih okvira u kojima se slabi nisu u toj poziciji zbog svoje greške već zbog okvira u kojem ni pod kojim uvjetima hrvatska ekonomija ne može biti konkurentna njemačkoj ekonomiji – predstavlja jedan od zamašnjaka reprodukcije nejednakosti u Evropi i svijetu. Naravno kako nacionalni okvir nije konačni cilj ljevice jer, kako su to sročili Marx i Engels “radnici nemaju domovinu” a vlast proletarijata će učiniti da te nacionalne razlike još više nestanu. S padom suprotnosti klasa unutar nacije, pada i neprijateljski stav jedne nacije prema drugoj. No u postojećem političko-ekonomskom okviru negirati podjelu i ekonomski nacionalizam je kratkovidno. Jad i neartikulirana ogorčenost Tako i sada kada je Hrvatska osvojila drugo mjesto na svjetskom prvenstvu, kod dijela ljevice prevladava cinizam i ogorčenost zbog nacionalne euforije. Nacionalna identifikacija, koja je razumljivo jaka u trenutku kada je Hrvatska došla do finala svjetskog prvenstva, jednostavno kod nekih izaziva odbojnost. No, ljevica se tako stavlja u poziciju naspram naroda koji se snažno identificira s nacijom u trenutku nogometne euforije, uglavnom ne primjećujući i ne adresirajući sve neuralgije nacionalne identifikacije. Ta ljevica narodu poručuje da joj nije dovoljno dobar, te da će ona ostati po strani – na svojem pijedestalu anacionalnosti, neuprljana primitivizmom nacionalizma. Umjesto te politike začepljena nosa, ljevica bi upravo trebala inzistirati na odvajanju šovinizma i domoljublja, upravo kako bi polit-ekonomski okvir i nacionalni osjećaj spojila na nov način, te tako osvajati prostor koji je ona i imala (primjerice s Hajdukom u Dalmaciji) u primjerima u kojima se narod poistovjećivao s nogometnim klubom a nogometni klub s jedinstvom naroda kroz prevladavanje i ukidanje klasnih razlika. Animozitete na ljevici da se ljudi identificiraju s nacionalnom reprezentacijom možda treba razumjeti, ali ne primijetiti da se narod identificira (upravo) i na način ponosa u kojem ima i anti-imperijalističkog duha predstavlja tešku kratkovidnost ljevice.
H-alter

ETIMOLOGIJA ZAGREBAČKOG POZDRAVA 'BOK'


Zagreb je bio dugo godina grad pod Austrijom i Austro-Ugarskom. Tu su bile austrijske upravne, vojne i djelomično industrijske strukture, a s njima i utjecaj austrijske verzije njemačkog jezika.

Građanski trgovci se obraćaju mušterijama arhaičnim austrijskim pozdravom:

"Mein Buecken," što je iskvarena verzija austrijskog njemačkog, koja se u
Zagrebu čitala kao "Majn bokn " ili Moj naklon. S vremenom, paralelno su se razvijale obje verzije tog pozdrava, ali i odzdrava, tako da se pojavljuje i skraćena verzija: "Bokn" ili Naklon, a u susretu i skidanjem šešira. Od tog skraćenog "Bokn" nastao je tipično zagrebački pozdrav "BOK", s kratkim o ili ponekad dvostrukim o.


Obje su se verzije mogle čuti kod trgovaca još '50 godina ( kao i
obraćanje mladićima sa npr: "Mladi gospon" ). Utjecajem pridošlica sa raznih
strana pozdrav "Moj naklon" polako se gubi i gube se građanska obilježja
samog grada usred burnog miješanja stanovništva.
Pozdrav i odzdrav "Bok" ne postoji u Rijeci, Splitu, pa niti u Osijeku. Tamo
su neki drugi utjecaji bili dominantniji, pa je tamo "ciao", "adio" i sl.


Pridošlice u Zagreb, pogotovo u zadnjih 20 godina, zatekli su pozdrav
BOK. Kako često dolaze iz drugih provincijskih kultura, veza s arhaičnim
austro-njemačkim pozdravom kod njih nije postojala. Uz to, vremena su bila
da se ističe hrvatstvo i pripadnost jednoj crkvi, pa su počeli koristiti
izraz "Bog", koji nema nikakve veze s pozdravom "Bok".


Spominjanje Boga u Zagrebu se koristilo kao odzdrav na rastanku u
obliku "s Bogom", kasnije "Zbogom" kojim želimo nekome da ga na putu Bog
čuva. Javlja se i verzija "Bog daj" koja isto nema veze s "Bok".


A iz razloga straha, da se ne spočitava vezanost za srpski jezik,
izbjegava se hrvatski pozdrav i odzdrav "ZDRAVO" jer je to kao "srpski" ? !
A nije ! Jer i najljepša hrvatska molitva počinje sa "ZDRAVO..."

Idemo upotrijebiti moć naše mašte da zajedno stvorimo san, znajući da je to san.

Zamislite da ste u ogromnom trgovačkom centru gdje postoji na stotine kino dvorana. Gledate oko sebe kako bi vidjeli što se prikazuje i primjećujete film sa svojim imenom u njemu. Nevjerovatno! Ulazite u kino i unutra nema nikog osim jedne osobe. Vrlo tiho, pokušavajući da ju ne uznemirite, sjedate kraj te osobe koja vas čak i ne primjećuje, svu svoju pažnju usmjerila je na film. Pogledate na platno i kakvo iznenađenje! Prepoznajete svaki lik u tom filmu – svoju majku, svog oca, braću i sestre, svoje voljeno biće, djecu, prijatelje… Onda ugledate i glavnog junaka u filmu – vas!

Vi ste zvijezda filma i to je priča o vama. A ta osoba pored vas pa to ste također vi, gledate sebe kako glumite u filmu. Naravno, glavni junak je upravo onakav kakvi vi vjerujete da ste, a tako je i sa svim sporednim likovima jer vi znate tu priču o sebi. Poslije nekog vremena, osjećate kako vam je pomalo dosta svega ovoga čemu ste upravo prisustvovali i odlučujete otići u drugu kino dvoranu.

I u ovom kinu je samo jedna osoba koja gleda film i ni ona ne primjećuje kad sjednete pored nje. Počnete gledati film i prepoznajete sve likove, ali vaša uloga ovog puta je sporedna. Ovo je priča o životu vaše majke i ona je ta koja gleda film usmjerivši na njega svu svoju pažnju. Onda shvaćate da majka nije ista ona osoba koja je bila u vašem filmu. Princip na koji ona prikazuje sebe potpuno je drugačiji. Riječ je o načinu na koji vaša majka želi da je svi vide. Vi znate da to nije istinito. Ona jednostavno glumi. Ali onda shvaćate da je to način na koji ona sebe doživljava i to je neka vrsta šoka za vas. Zatim primjećujete da lik koji ima vaše lice nije ista osoba koja je bila u vašem filmu. Kažete sebi: “Ah,to nisam ja”, ali sad možete sagledati kako vas vidi vaša majka, što misli u vezi vas, a to je daleko od onoga što vi mislite o sebi.

Onda uočite lik svog oca i kako ga vidi vaša majka, a to se mnogo razlikuje od onoga što vi vidite. Potpuno je izvrnuto, kao i njeno opažanje svih drugih likova. Vidite način na koji majka vidi vaše voljeno biće i čak se pomalo naljutite na nju. “Kako se usuđuje!” Ustajete i izlazite iz dvorane.

Idete u sljedeće kino i tamo se prikazuje priča o vašim voljenima. Sada možete uočiti da način na koji vas vaši voljeni doživljavaju i taj lik je potpuno drugačiji od onog koji je bio u vašem filmu ili onog koji je bio u filmu vaše majke. Shvaćate način na koji vaše voljeno biće vidi vašu djecu, porodicu, vaše prijatelje. Možete pratiti kako osoba koju volite želi prikazati sebe, a to se razlikuje od onoga kako je vi vidite.

Onda odlučite otići na prikazivanje filmova vaših prijatelja, vaše braće i sestara i otkrivate kako svi u svojim filmovima “iskrivljuju” likove.

Nakon što ste odgledali sve te filmove, odlučujete se vratiti u prvu dvoranu i ponovo vidjeti vlastiti film. Promatrate sebe kako glumite, ali više ne vjerujete ni u što, niste više sigurni u vlastitu priču jer ste shvatili da je to, ipak, samo priča. Sada znate da je to što ste glumili cijelog života zaista bilo bespotrebno jer vas nitko ne vidi onako kako biste vi željeli.

Jasno uočavate da svu dramu koja se odvija u vašem filmu zapravo nitko oko vas ne primjećuje. Očigledno je pažnja svih usmjerena na vlastite filmove. Ljudi čak ne primjećuju ni kad sjedate kraj njih u njihovom kinu! Glumci su svu pažnju usredsredili na svoju priču, a to je jedina stvarnost u kojoj oni žive. Njihova pažnja je toliko zauzeta osobnom tvorevinom da čak ne opažaju ni sopstveno prisustvo – prisustvo onog tko promatra njihov film.

U tom trenutku za vas se sve mijenja. Ništa više nije isto, jer sada razumijete što se zaista događa.

Ljudi žive u svom svijetu, u vlastitom filmu, u svojoj priči. Oni ulažu svu svoju vjeru u tu priču, i ona je za njih istinita, ali to je relativna istina jer nije istina za vas. Sada možete vidjeti da se sva njihova mišljenja o vama tiču lika koji živi u njihovom filmu, a ne u vašem. Onaj kome sude umjesto vas je lik koji oni stvaraju. Šta god ljudi mislili o vama zaista se tiče samo slike koju oni imaju, a ta slika niste vi. U ovom trenutku jasno je da vas ljudi koje najviše volite zapravo ne poznaju, a ni vi njih ne poznajete.

Jedina stvar koju znate o njima je ono što vjerujete u vezi sa njima. Upoznati ste samo sa slikom koju ste stvorili, a ona nema nikakave veze sa stvarnim ljudima. Mislite da dobro poznajete svoje roditelje, bračnog partnera, svoju decu i prijatelje vrlo dobro. Istina je da nemate pojma što se događa u njihovom svijetu – što oni misle, što oni osjećaju, o čemu sanjaju.

Onda dolazite do zaključka da ne znate čak ni sebe, jer ste toliko dugo glumili da ste postali majstor u pretvaranju da ste ono što niste. Sa sviješću o ovome uviđate koliko je besmisleno reći: “Moja voljena osoba me ne razumije.”

Nitko vas ne razumije. Naravno da vas ne razumiju. Čak ni vi ne razumijete sebe. Vaša osobnost se neprestano mijenja, od jednog trenutka do drugog, u skladu s ulogom koju igrate, u odnosu s drugim likovima u vašoj priči, u skladu s načinom na koji sanjate u to vrijeme.

Kod kuće, vi imate neku svoju određenu osobnost. Na poslu, vaša osobnost je potpuno drugačija. S vašim prijateljima se ponašate na jedan način, a s prijateljicama na drugi. Ali čitavog života ste unaprijed donosili zaključke da vas drugi ljudi poznaju vrlo dobro i kad oni ne naprave ono što očekujete, vi to shvaćate osobno, reagirate bijesno i koristite riječi da stvorite mnogo sukoba i drame ni za što.

Sada je lako razumjeti zašto postoji toliko sukoba među ljudima. Svijet je naseljen miljardama sanjara koji NISU SVJESNI da ljudi žive u vlastitom svijetu, sanjaju svoj san. S točke gledišta glavnog lika, koja je jedina točka gledišta, sve se vrti oko njega. Kad sporedni likovi kažu nešto što ne odgovara njegovom uglu promatranja, on se ljuti i pokušava obraniti svoj položaj. Želi da sporedni likovi budu onakvi kakvi on želi da budu, a ako nisu takvi, on se osjeća uvrijeđeno. On sve doživljava osobno. Sa sviješću o ovome možete doći do rješenja, a ono je vrlo jednostavno i logično: ne shvaćajte ništa osobno.

Jednom kad uvidite da ništa što oni kažu ili rade nije zbog vas, nije važno tko o vama širi glasine, tko vas za nešto krivi, tko vas odbacuje ili se ne slaže s vašim stajalištem. Nijedan trač ne utječe na vas. Čak se ne trudite braniti svoj kut gledanja. Jednostavno puštate da psi laju, a oni će zasigurno lajati i lajati i lajati. Pa što? Što god ljudi rekli ne utječe na vas jer ste otporni na njihova shvaćanja i emocionalni otrov. Otporni ste na grabljivice, na one koji koriste trač da povrijede ostale ljude, na one koji žele iskoristiti druge kako bi sebe povrijedili.

Ne shvaćajte ništa osobno – poruka je koja predstavlja odlično pomagalo za interakciju s pripadnicima vaše vrste, između ljudi. I to je karta koja vas vodi pravo u osobnu slobodu jer više ne morate upravljati svojim životom prema mišljenjima drugih osoba.

To vas istinski oslobađa! Možete raditi što god poželite, znajući da što god uradite nema nikakve veze ni s kim osim s vama.

Vi ste jedina osoba koja treba brinuti za priču o vama samima. Svijest o tome mijenja sve.

SJETITE SE, SVIJEST O ISTINI JE PRVI KORAK DO OVLADAVANJA SOBOM, A TO JE ONO ŠTO UPRAVO SADA RADITE. Podsjetili ste se što je istina.

Sad kad razumijete ovu istinu i kad ste svjesni, kako više išta možete shvaćati osobno? Jednom kad razumijete da sva ljudska bića žive u svom svijetu, u sopstvenom filmu, u snu, ovaj sporazum je pravi zdrav razum:

Ne shvaćajte ništa osobno.

Don Miguel Ruiz, odlomak iz knjige “Peti sporazum sa samim sobom”

“Mladi filmski protagonisti, Jean Louise "Scout" Finch (Mary Badham) i njezin brat Jem (Phillip Alford) žive u izmišljenom gradiću Maycombu (država Alabama) tijekom 30-tih godina prošlog stoljeća. Priča filma pokriva tri godine tijekom kojih Scout i Jem prolaze razne promjene u svojim životima. U početku oni su nevina djeca koja dane provode igrajući se jedno s drugim i špijunirajući Arthura "Booa" Radleyja (Robert Duvall) kojeg godinama nitko nije vidio budući on nikad ne izlazi iz kuće zbog zlih glasina koje o njemu kruže. Njihov otac, Atticus (Gregory Peck) je gradski odvjetnik i snažnih je uvjerenja da se prema svim ljudima treba postupati pošteno, da treba okrenuti drugi obraz i da treba zauzeti stav za ono u što vjeruješ. Također svojoj djeci dopušta da ga zovu njegovim imenom. Kroz njegov rad, Scout i Jem se susreću s rasizmom i predrasudama koje prevladavaju njihovim gradom te odrastaju brzo i bolno.
Djeca slijede Atticusa kako bi gledala suđenje u kojem je nevini crnac, Tom Robinson, krivo optužen za silovanje Mayelle Ewell, unatoč hrpi dokaza koji ukazuju na njegovu nevinost (među glavnim argumentima odvjetnika Atticusa je i trenutak u kojem dokazuje da se Tom ne može služiti lijevom rukom kojom se navodni silovatelj morao poslužiti kako bi počinio zločin na način kako su ga opisali "žrtva" i njezin otac). Atticus također spominje neobične i sumnjive činjenice o tome da djevojku nakon navodnog napada nije pregledao doktor kako bi provjerio znakove silovanja ili kako bi ustanovio da li joj je puknuo himen, a u završnoj riječi Atticus moli članove porote da ostave svoje predrasude sa strane i da se fokusiraju na dokaze o Tomovoj očiglednoj nevinosti. Međutim, u neku ruku Tom osudi samog sebe u trenutku kad svjedoči i kaže da je osjećao žaljenje prema žrtvi i njezinom općenitom stanju u kojem je živjela.
Atticus dolazi kući i ubrzo saznaje da je Robinson ubijen nakon što je pokušao pobjeći iz zatvora. Nekoliko mjeseci kasnije, čini se da su se stvari u gradiću smirile, a Scout odlazi na slavlje za Noć vještica skupa s bratom Jemom. Na povratku kući, njih dvoje napada osvetoljubivi Bob Ewell, pijani otac (i pravi silovatelj) djevojke za čije je silovanje Tom Robinson krivo optužen. Ewell pokuša ubosti Scout nožem, ali je njezin kostim pileta zaštićuje. Tijekom borbe, Jem je oboren i nalazi se u nesvjesti, ali nakon toga Boba Ewella svlada i ubija visoka mračna figura koja se odjednom pojavljuje iz mraka. Scout svjedoči cijelom događaju kroz rupu kostima kojeg još uvijek nosi.
Misteriozni muškarac nosi Jema kući, a uskoro se otkriva da je to ranije spomenuti Arthur "Boo" Radley i saznaje da je upravo Boo - u zahvalu za to što ga Scout i Jem nikad nisu zafrkavali poput ostalih ljudi u gradu - cijelo vrijeme bio anđeo zaštitnik djece, prateći ih u stopu svaki puta kada bi njih dvoje izašli van iz kuće za vrijeme mraka. Film završava sa Scout koja pokušava ponovno doživjeti događaje posljednje tri godine iz Boove perspektive te sa Atticusom koji bdije nad Jemom u njegovoj sobi. “

Film je proglašen tj svrstan među najboljih 20-tak filmova svih vremena, a snimljen je 1962.g. (stariji od većine ovdje)! Ovih dana sam se zapitala zašto je ljudima lakše prihvatiti laž nego li istinu? Onu o njima i u njima! Nema objektivne istine jer takva ne postoji, istina je uvijek subjektivna jer je viđena okom promatrača! Dakle, plava boja je takva zato što naše oko tako to vidi…a ne zato što je nebo plavo! Mogla bih sada lamentirati ali sadržaj filma mi je potaman! Jer, štovani…meni je sve jasno! Film je težak i naporan da ne kažem i star i većina ga ljudi nije niti gledala (niti neće, a neki će odmah reći, crno bijeli film se ne gleda), but…nevezano na film koji mi je bio samo lajtmotiv, činjenica jest da se obično glasnika ubije i prije no što se vijest pročita! Ili se pročita ali nam ne paše bez obzira je li istina ili laž? Osoba sam koja ima svoj stav o toliko toga u životu, razmišlja i zaključuje, živi aktivno. A takav aktivan život onda dijeli javno, sve manje sa živim ljudima a sve više objavama na javnim portalima (fejs, iskrica, index). Ne zato što to ne želim, već stoga što nemam s kime. Posljednji čovjek s kojim sam mogla tako i toliko razgovarati o svemu što me zanima (većinu ne zanima), već je pokojni desetak godina. Volim na glas čuti svoje misli i tako ih ponovo propitujem i razmišljam o njima. Vjerujem da je čovjek misaono biće i da te sive vijugice treba koristiti dok god nam zdravlje to dopušta. Tužno je gledati čovjeka koji uglavnom nema što za reći a često je upravo čovjek pozvan, ponekad i prozvan! Netko uvijek mora biti prvi u nečemu što je većini neprihvatljivo i na što nisu navikli! Povijest nas je tome naučila još od silaska s grane. Ja ipak vjerujem, u konačnici, da u društvu općenito i ovoj našoj civilizaciji prolaze dobre stvari a lose propadaju! Evolucija traje i mi, mijenjajući svijet, mijenjamo i sebe! Nažalost, svjedoci smo sve većeg razaranja ljudskog uma i okoline, lošeg djelovanja svih nas (kažu da čak i lose misli a ne samo djela proizvode lose)ali ja vjerujem da će to prestati? Nadam se da neću dočekati da vidim nešto drugo? Kakogod, nemojte uvijek ubijati glasnika…možda vam donosi nešto stvarno dobro a da to niti ne znate?
Na temu istine i laži, ima još jedan dobar zapis (nije moj) ali ću ga svakako ovih dana ponovo objaviti, nek se nađe u ove blagdanske dane za razmišljanje?!

Neću sada kao izidea ovdje nanizati neku play listu brucea, ali ću napraviti neku svoju listu željenih i potrebnih mogućnosti i sposobnosti! Normalno, ono što očekujem i tražim od drugog, trebala bih moći i sama? I normalno, kad uđeš u second hand dućan ne očekuješ novu brendiranu robu! Ovih dana mi je (a i inače često u životu su mi govorili da puno tražim) netko u poruci pripomenuo da sam stroga i puno tražim, da su žene često na iskrici „čudne“ u svojim postupcima, pa me to nagnalo da malo promislim. Inače razmišljam o tome što ljudi govore! Nije da nemam pamentija posla, ali nekako još uvijek držim do riječi i djela! Osim toga, životni „neuspjesi“ su me naučili da najprije preispitujem sebe pa tek onda i druge. Dakle, kako sam netom izlazim iz dvogodišnje veze i jednogodišnjeg zajedničkog života misllim da je dobro da sama sebi postavim neka pitanja i dam odgovore: što želim i mogu? Pa ću pokušati sasaviti svoju play listu, bez navođenja „autora i izvođača“. Možda je to ipak samo popis želja, a bliže se ovi blagdanski dani pa tko zna…možda netko i za mene upakira neku šarenu lažu? Na koncu, bilo je ovdje takvih uradaka na temu budućeg muža i od drugih blogerica (da ih sada ne navodim), pa bez obzira da li je to bilo za šalu ili zbilju, nikad ne reci nikad! Dakle, žena sam u mirovini koja ima puno slobodnog vremena. Žena sam otprilike u polovici sedmog desetljeća! No, još uvijek kuham za sebe (a volim i za partnera) svaki dan. Svaki dan šećem, vodim brigu o svojoj higijeni (to je dosta bitno napomenuti jer često ispada da sam u tome „prezahtjevna“ prema partneru) svaki dan! Svaki dan dosta toga pročitam i nastojim biti u tijeku zbivanja. Znatiželjna sam po prirodi i u ovim godinama! Gledam tv dnevno par sati, od toga gotovo isključivo barem jedan film i pogledam večernje vijesti, od kojih me najviše zanima…prognoza vremena! Volim otići van na ručak! Rijetko telefoniram i u stvari, to činim jedino kad moram tj. imam nešto za reći, dogovoriti ili čuti. Nije mi običaj visiti na mobu satima bez svrhe i smisla. Još uvijek mislim da je telefon sredstvo komunikacije a ne gubljenja vremena ili nadomještanja sadržaja kojeg nema! Volim fino jesti i piti, zdravo se hraniti i zdravo živjeti. Nisam ranoranilac već spavam do 7 ili 8 h ujutro! S večeri sam se disciplinirala i u pravilu sam u 23 h u krevetu! Nije da spavam baš dobro, ali mogu se pohvaliti da tek povremeno uzmem neku tableticu za spavanje? U ovim godinama, reklo bi se da sam posve normalna. Šećeraš sam što znači da moram dosta pažnje posvećivati sebi i svom zdravlju, svojoj hrani, svojim fizičkim aktivnostima. I to činim. Ne na uštrb drugih osoba koje se pojave u mom životu. Volim otići na kavu barem dva puta tjedno a češće, sjesti u neki kafić i naprosto…gluvariti! Gledati ljude, pričati..a mogu i šuteći sjediti. Ne čitam i ne gledam mobitel dok sam u društvu! Kad odem na kavu s nekim, tada doista želim biti s tim s kim sam u društvu! Volim otići na neki koncert jazz ili klasične glazbe iako to više nije Lisinski! Naprosto, iz principa ne dajem velike novce za ulaznice, osim ako je neka iznimna prilika. Volim otići na plesnjak i izdivljati se na T. Turnes, stonse i sličak rock. Ne očekujem od partnera da to voli već da tolerira (i da ne sluša cajke jer s tim ljudima nemam kaj raditi).U pravilu nisam škrta, ali sam racionalna…skoro sa svime. Što ne znači da ne mogu „pljunuti“ neku veću lovu iznenada na neku glupost ili nešto što mi uopće ne treba ili učiniti neku drugu glupost? Ali mi se sviđa. Reklo bi se da sam prava vodenjačica…živim u kući od sutra. U tom smislu, navikla sam da me ljudi ne razumiju, da sam im pomalo čudna i nedokučiva? Ponekad odsutna! Ali, ako trebaš druga, ako si na klupi u parku i išteš neku kunu, ta sam! I općenito, učinit kakvo dobro djelo…poznatima i nepoznatima, jednako! Cijenim svoje, ali i tuđe…čak i ono društveno tzv „ničije“ ala država i slične stvari općeg dobra…jednako čak! I u tome sam čudna, jer ljudi u pravilu cijene samo svoju imovinu, drže do nje a o osjećajima, nutrini i svemu onome što je ispod površine ne haju baš puno, osobito ne za opće dobro? Ja baš na tome inzistiram. I po tome sam poznata, ako ne i naporna? Očekujem povremene izlete i oni su mi važni. Ne na brzaka u jednom danu već onak leđero…na par dana…neke šume, rijeke, zanimljivog grada…i to van ljetne sezone. Ljeti uglavnom hiberniram osim ako me netko ne pozove u Finsku ili Gorski kotar ili Liku? Tada živnem. Obavezno idem na more u lipnju i rujnu. Nikako ne u srpnju i kolovozu! Hm…i da, još uvijek volim seks. Ne svaki dan (što nikad niti nisam) ali povremeni seks s ljubavlju mi je jako dobro došao? Ali nije više must have! Mogu i bez njega! E da, bez čega ne mogu to je brainstroming. Dakle, moramo imati i moći o čemu pričati. Moraš mi biti zanimljiviji od puno toga što vidim, čujem..od bilo koje prijateljice ili prijatelja. Jer, moj partner mi je najveći prijatelj. S tobom sam jer želim biti s tobom a ne zato što moram. To očekujem i od tebe? Ljudi obično pišu svoj CV za neki posao ali rijetko kad sjednu i napišu jasno svoj životni credo ili ono što jesu i žele biti! Slušat ćemo često muziku s play lista ali nećemo uglavnom poslušati sebe…tko smo, što smo i što želimo? Eto, sve moje želje i play lista stali su skoro na karticu teksta. Znam da je većini previše, ali meni je taman!

moj pametni huawei (kak bi rekel krelec) me danas podsjetio na jednu krasnu fotku prije godinu dana! moji i njezini prvi dani u novom "domu"! bila je to i naša zadnja godina, jer sam je u ovoj izgubila! valjda je tako suđeno sa svim ljubavima...odu. ili naprasno (često smrću, odlaskom ili na neki drugi nasilan način) ili izumru...onako polako? još nisam doživjela da je moja ljubav presahnula, prestajala day by day gotovo da ne primijetiš išuljala se iz života?! uvijek sam baš takvu priželjkivala...da ona traje s nama a onda pomalo iščezne a ostane opet jedna druga ljubav. tiha, mirna ali postojana...koja se nazire u pogledu, u pokretu dok mi pokrivaš nožice, dok mi dodaješ moje tablete bez imalo ljubomore, povišenih tonova, ignoriranja i sl...i tak...naprasno su otišle sve moje ljubavi. opraštam im (i sebi i njima), ne ljutim se, ne žalim...samo ih se sjećam!