HIPOKRIZIJA

Nekako ovih dana onomad, sretosmo se po drugi put na jednom trgu! Prošlo je sedam godina otada. Možda se ne bih sjetila, ali podsjetila su me neka druga događanja ovih dana kao i tvoj dugi, crni kaput. Nekako baš kad je strijelac ušao u nekog jarca (tak mi reče moja frendica koja se bavi tim okultnim stvarima) ovih dana, pospremala sam stvari. Rano je mrak, vlaga, magla i sve što nosi zimski solsticij, a i moje misli koje više nisu ovdje. Pa je valjalo počistiti i pročistiti što više toga. Uskoro se selim. Natrag k sebi! Tamo gdje je onaj stol na kojem smo se pojebali! Mučili su me tada ti kuhinjski zastori i rolete koji nisu bili spušteni? I susjedi, kaj će reći? I tako, spremajući stvari našla sam tvoja jedina dva pisma (oproštajna) koja si mi napisao! Svaki put kad si odlazio. Imam i pregršt drugih pisama, ali neki su pokojni pa im ne mogu pisati odgovor ali sam i njih spremila. Ona idu samnom, jer nisu samo sjećanja već moj život. Ti si živ al ne bih rekla živahan? Iako kažeš da jesi. I ja se trudim. Očistila sam ormare od mojih više od 15 godina pisanja na blogu! Bila je to cijela knjiga blogova koje sam onomad čak namjeravala i objavit. Pa sam odustala kao i od toliko toga. Neki su odustali od mene i nas? Dobro je đuro danas napisao blog da nema boga. Ili nam se sprda svaki dan. Pa nas uzvisi pa nas unizi. Kao i ljubav, ako nam se uopće dogodi. Razlozi tvojih odlazaka danas kad ih čitam, čine mi se tako prozaični? Pa ipak, odlasci su bili tako stvarni i bolni. Posljednji put se nisi vratio, a ja nisam niti bila u prilici da te opet primim. Bilo je tu i toliko mojih drugih pisama…moj rukopis ali tako tuđe moje misli. I tuđih misli koje su mi u jednom trenuku značile kao da su moje. Nisam ih čak niti čitala, tek ovlaš pogled bio je dovoljan da ih stavim na hrpu. Jedna ide a druga ostaje? Dugo sam to odgađala, svaku svoju selidbu preseljavala sve te papire i papiriće kao nešto jako važno! Nemam nekretnine ali imam dušu upisanu i otisnutu u tim hrpama „knjiga“. A neka osobna pisma starija su od 30 godina, nadživjela su svoje autore, neki su u međuvremenu od djece postali odrasli ljudi sa svojom djecom. Ima to svoje značenje i težinu. Hrpa za out (stari papir) je bila velika, a mala hrpica pisama i misli preživjela je taj egzodus. Eno je u jednom fasciklu. Sele se (opet) samnom! Danas sam gledala jedan film sa dobrim sexualnim scenama. Ne sirovi seks gdje ga on metne u istoj sekundi kad se dograbe kako to obično biva u modernim filmovima. Iz prve ruke sam pitala muškarca da li mu se ikad digao odmah u prvom minuti, bez ikakve predigre. Ne, draga…to ne postoji. Ali ovo drugo o čem pišem, postoji! Eto, čak i preko ekrana može izazvati želju, nakon dugo vremena, pojebati se…onako obljubiti i bit obljubljena. Kada krenu jedno drugom od hrpta ka puti, pa od palca do korijena…kose, njega…nje! Obradovala me spoznaja da još uvijek mogu svršiti sama sa sobom! Wow…ima me još, iako je tako nebitno. Jer mi ništa više nije bitno. Jer takav je naš seks bio. Možda je to povod da sam opet uplatila premium i napisala jedan dobar blog? Vrijedilo je ako ničeg, toga! Sve u svemu stižu dani ispunjeni maničnim kupovinama, krkanjima i ostalim…imanjima! Nekoliko godina sam par gotovo polubeskućnika zvala k sebi na božić uz patku i mlince! Dobar je to bio osjećaj da s nekim podijeliš nešto dobro! Jer, moja obitelj više ne postoji pa tako niti obiteljski blagdani. Kćeri su daleko, makar poneka i vrlo blizu i imaju svoje obitelji? Napustio me i moj dragi. Dobro je da u miru skupljam svoje stvarčice, nižem niske svojih bisera utekle pred svinjama i nikako da razumijem: u čemu sam opet pogriješila? A nisam! Samo sam stavila srce i razum na hrpu i zakoračila! U bolji i sređeni život to the end, koji se pretvorio u korak u prazno! Ima jedna pozitivna stvar. Konačno, nakon pet godina opet kupujem nove stvari za svoj stari stan. Čekam da se isprazni od podstanara. U novu godinu ulazim sa starim stanom! Bilo je vrijeme da se vratim kući. I ta novo stara kuća me podsjeća na tebe i nas, ali osim zidova sive boje gotovo me ništa ne podsjeća na nas. Spavaća soba je i dalje orange. Nekoć sam puno i često pisala da je to moja pobjednička boja. Čak i ovalna kada više ničemu ne služi. Dugo već samo se tuširam! Kao što vidiš, nemaš samo ti sjećanja. Ali, od sjećanja se loše živi! Zato valjda i učinih pokoji iskorak i korak u…prazno! U praznini nema sjećanja, a ta punina praznine odvodi nas do boga? Ja niti njega nemam! Ali ima valjda mene u njemu? Na jednom od tih papirića mudrih izreka stajala je i nečija misao koja glasi otprilike ovako: “svaka izgubljena ljubav je jedna mala smrt“! Mene tako ovih dana najviše boli jedna takva „mala smrt“! Je li to kćer, unučica, moja pesa Sara, moj ex dragi…jedna moja davna ljubav…ili samo…bog zna? A ne mogu niti njega naći! Ušla sam u svlačionicu (nadam se ne kokolinda nekoć), ali neću zaigrati. Malo je ovih dana kruha ali zato ima igara za puk, od kojeg se očekuje da dok gleda, nešto i utrži? Kokice, kikiriki…. Ja se i nadalje igram radije sobom i svojim staklenim perlama u očekivanju nekog Knehta? Ili možda da ponovo pročitam kontrapunkt i pokušam shvatiti Rampiona?

kretenizam od svjetskog nogačkog prvenstva! nažalost, danima će sad raja samo o tome...nemajući svoje uspjehe i sadržaj života, preselit će se kraj tv-a. užas. sva sreća da sam i ovako malo palila tv a sad ću još manje. šteta kaj su jedino na 1. i 2. programu hrt-a povremeno imali dobre filmove (1. proigram rano poslije podne, obično njemački ili francuski neki filmić a 2. navečer)! pitam se koji k. sve te televizije misle kad ne poštuju volju 50% gledatelja (gledateljica kojih ima čak više nego muških) i zakrče cijeli jedan program nogometom? mi žene očito nemamo pravo glasa nigdje! sva sreća da već godinama imam 2tv-a pa ako se i nađe neko muško kod mene, eto slobode u gledanju! fala bogu završit će, ali bojim se ne i svršit za većinu jer im je već dugo jedino svršavanje ono kad gledaju nogomet?

tlak 128, šećer 8,5...rekla bih ko nekad! uživam u svojoj slobodi ovih dana. malo šopinga, malo druženja s frendicama i frendovima, kavica sim...tam...volim ovaj svoj život! istina, sinoć sam htjela na čagicu...u vintage baru bila mjuza 80-tih ali nisam imala društvo? bit će još prilike, važno da postoji volja u ovim mojim nožicama i srcu! jutros sam si pustila j.l.lewisa (link od jusi) i srce je samo brže zakucalo. obožavam taj rock koji vuče na blues! volim i ova svoja jutra...uz kavicu i surfanje! iskrica totalno nezanimljiva ali ipak sam tu! nemam premium, ali nije niti bitno! bitno je da sam tu...ali ne ovdje, već naprosto...TU!

Što reći nakon tri mjeseca premiuma? Nakon 16 godina boravka ovdje i 15 godina bloganja? Ništa! Jer, upravo mi je to ostalo za reći. Pokušavala sam u ova protekla tri mjeseca ponešto i napisati, ali nije to bilo niti iz duše niti iz uma. Nekako sam se i ovdje, a ne samo u stvarnom životu, osjećala kao da sam na privremenom radu, na određeno vrijeme! Još bolje rečeno, onaj osjećaj kad daš otkaz i odrađuješ još neki dug iz tkoznakojeg razloga! Tu si i prisutan, ali si odsutan. Odradiš sve što se od tebe očekuje ili što si sam rekao da ćeš, ali u stvari si negdje drugdje. A nisi niti tamo, jer si tu. Glupa situacija. Nekako me podsjećala na već viđeno. Dva razvoda sa dva braka. Ono razdoblje kad se spremaš otići i znaš da je razlaz neminovan, ali još sve funkcionira kao pod normalno! Privid. Koliko u stvari svi mi često živimo neki privid…braka, ljubavi, djece, posla? Tako je i ovaj blog privid on line života i živosti! Naročito mi ga dođu smiješni nategnuti komentari gdje se razgovara sve u šesnaest, ali razgovora u biti nema? Često dobijem poriv post festum pročitati te neke blogove na kojima je po 100-200 komentara misleći kako ću pročitati nešto suvislno i shvatiti što to ljudi tako dobro komuniciraju? Srbi imaju jedan izvrstan izraz: gluvarenje! Jer, obično u toj „komunikaciji“ svak je u svom filmu, jedan drugog ne čuju ili pak krivo razumiju. Otprilike ko razgovor gluhog i slijepog. Davno sam shvatila da on line komunikacije u stvari nije dvosmjerna, uglavnom jednosmjerna. Bitno je nešto reći, po mogućnosti dobiti neki feedback, ali nije neophodno! Osobito je tragikomično takvo što čitati post festum. No, da se vratim sebi i svojoj praznini. Ona je meni tako očita i toliko razarajuća da ju čovjek mora prihvatiti. Jednom je upravo na ovom mjestu tj. blogu Coco rekla da barem nisam toliko samodovljna sebi? Vjerujem da je i coco sada dosegla taj neki nivo? Jer, to je normalno u nekim godinama nakon što čovjek pretrese samog sebe i svoj život. I otpadnu svi koji trebaju ko ovo jesenje lišće. Što je učinio, što nije…i eventualno što bi htio il trebao? Ja npr trenutno odrađujem zadnju dionicu od par mjeseci zajedničkog života! Zadnjeg svog pokušaja da uz ljubav, poštivanje i suživot dočekam starost. I baš je osjećaj kao kad odrađuješ otkazni rok! Znaš zašto si otišao i dao otkaz, znaš da te čeka drugi posao (nadaš se bolji) ali svjestan si i svega što gubiš i što dobivaš! Čovjek je razumno biće i rijetko kada (možda pod utjecajem opijata ili alkohola) donosi odluke u životu koje su za njega štetne. Iako je ljubav česti uzročnik upravo takvog ponašanja koje šteti nama samima? No, nikad ne bih krivila ljubav za svoje postupke, odluke, procjene, promašaje ili pobjede. Ljubav je tek lajtmotiv koji uz toliko toga što naš mozak procesuira daje, picture, s okvirom! Što sam uopće radila ovdje zadnja tri mjeseca? Nisam dejtala, pače, nisam niti jednu kavu dogovorila. Napisala nešto blogova, tu i tamo ponešto i ponekog komentirala. Čak i kad pokoji zasluži komentar, obično mi biva muka od ostalih komentatora. Zato sam se ulavnom i zadržavala na svom blogu. U stvari, užas me hvatao od ovog i ovakvog bloga! Iako on nije ništa bolji niti godi od ove usrane stvarnosti. Gledam zombije oko mene kako glavinjaju…jedni po kontejnerima a drugi natiskani u tramvajima, automobilima…radeći od ve do ve. Vikendom se tiskajući u šoping centrima. Svi normalno s mobitelima u rukama radeći selfije. Sretna sam što neću još dugo živjeti u ovom nakaradnom svijetu. Povukla sam se u svoj svijet koji se sastoji od rutine u kojoj uživam! Kad odu sva pregnuća i trke i strke od života, ostanemo samo mi! Ako nas pamet posluži a k tome i zdravlje, ne mora to biti nužno loše.Normalno, uz pristojan prihod koji omogućava iole dostojan život? Iako je starost okrutna. Daleko sam ja još od starosti. Eto, danas sam planirala otići u Vintage na malo čagice 80.g. prošlog stoljeća i rocka na ovim ex YU prostorima, ali sam odustala. Dva događaja u jendom danu su mi previše! Zaboravila sam da imam nekoliko škorpiona, a jedan od njih mi je najdraži fred. I ponešto bivših! Dakle, ručak sa najdražim frendom za njegov ročkas. Čovjek dođe u neke godine i planira konačno svoj život. Izbacuje manje važne i stvari i događaje a bome i ljude! Ostaje ponešto što je vrijedno i dovoljno! Iskrici ću se vjerojatno vratiti, više radi komocije nego li potrebe. Nemam više potrebu pisati, ali dobar je osjećaj kad možeš neku misao nabaciti negdje…bez ikakvih posljedica i očekivanja! Anonimus!? U stvari, nemam više potrebu nikome ništa reći jer sam sve rekla. A rijetko koga i što i slušam. Možda je prognoza vremena jedino kaj me zanima? Barem što se hrt-a tiče. Sitni užici na dnevnoj bazi postaju radost života! Dobar doručak (konačno si mogu priuštiti doručak da sjednem i prepečem tost, popijem pravi juice, voćkicu, a potom ispijanje kave) znači prvenstveno slowfood! Cijeli život sam jurila ujutro na posao, jurila s posla…pa supruzi, pa djeca, pa pes…danas sam konačno slobodna! I od iskrice…ha ha! No, moram priznati da jedino što me pratilo cijeli život jest...ljudska glupost koje nikad dosta? Pače, uvijek je bilo previše!



Dina washington-What a difference a day makes

Link

To je moj film...to je moj željeni život! Starost je tu, ali jedino ona. Nit jezera, nit čove, nit jagoda. A nit djece? Koji prefinjeni intelektualni humor. To mogu sto puta gledati. Ali, sve je nekak...utaman?

Ptuj-stari grad


Kada nema (a nemam) nekih lijepih događaja već neko vrijeme, valja podijeliti stare na koje me fejs podsjetio (prije tri godine)! Bio je to jedan krasan izlet u moju deželu s jednim krasnim čovjekom, koji nažalost, nije više među nama. Ni moja ljubimica više nije sa mnom...tužna sjećanja, no ove uspomene i sjećanja treba podijeliti ovih dana kao sjećanje na one koji su nas napustili.
Često sam samo u prolazu, onako mimohodno na putu ka Pragu ili neku drugu evropsku destinaciju, prolazila kroz deželu, ali desetljeće se već nisam u njoj zadržavala? Kako je poumirala moja rodbina (pok. majka mi je Slovenka) tako su i moji obiski bili sve rjeđi! No ovaj put sam se odlučila za par dana u jednom prekrasnom slovenskom gradiću (Ptujske toplice) i evo malo djelića te ljepota...užitak u lijepom vremenu, ,mobilnoj kućici koja pruža sav komfor ali i slobodu i izdvojenost od ostalih gostiju, starinama grada na brdu, dobra klopica, welness, dobro društvo, krasna priroda! Šetnje uz Dravu bile su skoro ko one doma, uz Savu!Sretna sam što sam upila zadnje zrake ovojesenskog sunca i predivnih dana!

Vidim da nas je sve zaintrigirao jučerašnji Alisin zapis na temu uspomena-spomenara! pa evo ja pokrećem jedan round-robin da pomalo svi evociramo neke svoje uspomene iz tih nekih školskih dana, bilo u obliku fotke, teksta, događaja...nečeg što nas veže uz naše odrastanje! pa ću ja npr objavit par fotki nekih nagrada i knjiga koje sam dobila s posvetom. istina, ima dosta i fotki iz tog doba, ali svi smo (manje više) tada bili pioniri i imali uobičajene predstave, recitale i slične gluposti! Knjige su, kao nagrada u ono doba bile uobičajeno a kretale su se od Pop ćira I pop Spira do Na Drini ćuprija! Moram priznati da nemaju gotovo nikakvu vrijednost (osim možda Andrića) ali ja sam ih sačuvala do danas. Govore o vremenu kad sam počela svoja pisanja pa me eto to dovelo I do današnjih dana! Nadam se da ću uživati I u vašim nekim objavama i uradcima?

https://www.index.hr/vijesti/clanak/ovo-su-tri-najbezveznija-dokaza-postoja

nja-boga/2405647.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_ostalo_d



jutarnji zapis počet ću sa riječima ž. porobije, doktora znanosti, teologa koji piše o vjeri koje se odrekao! Obično kad nešto želim znati, pročitam znalce , a ovaj dotični je od vjernika postao ateist!

pročitala sam ovaj članak u miru (kao i tolike njegove do sada), kako dolikuje nedjelji? bilo mi je bitno da ga objavim i ovdje...volim imati posla s pametnim ljudima, makar samo c/p (nema slike, nema mjuze, samo slova), ali zapis ću započeti rečenicom koju on ispisuje na kraju teksta:

"...Poštujem vaše pravo da vjerujete, ali kad krenete valjati nebuloze – imam i ja pravo nazvati ih pravim imenom."


Ovo su tri najbezveznija dokaza postojanja Boga

Piše: Željko Porobija
23. listopada 2022.

NI KAD sam bio vjernik nisam držao do takozvanih racionalnih dokaza postojanja Boga. Štoviše, otvoreno sam i pisao protiv njih, još prije gotovo 30 godina (ako guglate, naći ćete te moje spise). Svi oni imaju ozbiljne probleme s logikom, premda su bili dosta minuciozno sročeni i svojedobno su ih iznosili Platon, Aristotel, Descartes i Leibniz.

A onda su došla ova bezvezna vremena u kojima svaka šuša s Fejsom može zadobiti pozornost pa su se u skladu s tim pojavili i najbezvezniji "dokazi" postojanja Boga, koji samo svjedoče u kakvoj se krizi našla suvremena religija. Odabrao sam tri najreprezentativnija, omiljena među Google doktorima.
"I onda to ništa eksplodira i sve nastane"

Ovo bi bila najgora verzija kozmološkog dokaza, koji u osnovi veli da sve ima svoj uzrok, pa onda i svemir (a taj bi uzrok morao biti neuzročen, dakle, Bog). Izvorni dokaz pati od brojnih problema, kao što su vjerovanje da lanac uzroka mora imati početak, da taj početak ne može biti tvar, da mora biti jedan, da mora biti Bog, itd. A ova nova verzija pati i od osnovnog nepoznavanja znanosti.

Kao prvo, Big Bang, kao popularni naziv glavnog teorijskog modela nastanka svemira, pomalo zavodi – jer nitko i ne priča o nekakvoj eksploziji. Kao drugo, kad fizičari govore o "ništa", oni govore o vakuumu i ne smatraju da je vakuum potpuno prazan. Koriste se pojmovi poput "virtualne čestice" iz arsenala kvantne mehanike, od kojih svima nama koji nismo diplomirali fiziku puca mozak. Samo je jasno da neko apsolutno ništa ne postoji, uvijek imamo nešto. I to nešto nije eksplodiralo.
"Nije se sve moglo slučajno razviti"

A ovo bi bio neki teleološki dokaz (dokaz iz svrhe, telos) za siromašne. Najčešće ga brane oni koji ne prihvaćaju teoriju evolucije – i misle da su jako mudri zbog negiranja doslovce milijune puta potvrđene znanstvene činjenice. Iskreno, ne znam treba li uopće trošiti vrijeme na diskusiju s njima, možda bi trebalo donijeti zakon po kojemu bi takvi morali opet ići u školu.

Navedenu tvrdnju brane i oni koji misle da se stvarno dogodila evolucija, samo da je nju morao voditi Netko kako bismo od najjednostavnijih oblika života došli do čovjeka. I vodio ju je tako što je stvorio primitivne organizme, onda ih činio sve složenijim, da bi ih u pet navrata gotovo kompletno zbrisao s lica Zemlje. Boga tu zamišljaju više kao nekog majstora koji često pogriješi pa sklapa iznova.

Najveća greška ovog načina razmišljanja jest da ili imamo Boga ili čisti slučaj. Kako su još stari Grci shvatili, događaji u prirodi jesu jedan spoj slučaja i nužnosti. Dva atoma različitih elemenata možda se slučajno sretnu, ali to što će se onda među njima događati određeno je zakonima fizike i kemije. I opet, koliko god se nama taj susret dvaju atoma činio slučajnim, on se, matematički gledano, kad-tad morao dogoditi.

Asteroid ili komet može slučajno udariti Zemlju, iako s obzirom na broj i kretanje tih nebeskih tijela čini se praktički nužnim da povremeno imamo takve udare. A to koji će organizmi preživjeti ovisi o njihovoj prilagođenosti novim uvjetima. Veće šanse imaju mali stvorovi kojima ne treba puno hrane nego dvadeset metara dugi gmazovi koji dnevno trebaju smazati desetke kilograma biljaka ili mesa.

Sva živa bića moraju naći neku svoju evolucijsku nišu kako bi opstala, neku jedinstvenu sposobnost kako bi se lakše nosila s izazovima. I bilo je pitanje vremena kad će se pojaviti i bića koja će razvojem mozga steći evolucijsku prednost nad drugima. Uglavnom, u naturalističkom pogledu na svijet i ono što se čini slučajnim zapravo nije slučajno, nego fizički, kemijski, biološki, pa čak i matematički nužno.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
"Najveći znanstvenici bili su vjernici"

Svako malo čitam o tome da su Newton, Pascal, Pasteur i slični bili odani vjernici. Pa bismo onda i mi to trebali biti, kad već nismo ovima ni do koljena. Premda ozbiljno mislim da je Newton bio najveći znanstvenik u povijesti, njegova razmatranja o religiji, kao i o alkemiji, daleko su ispod razine koju je ostvario u fizici.

Jeste li čitali njegove komentare Knjige proroka Daniela i Otkrivenja? Teško da biste potpisali ono što on tamo piše. Ljudi tog vremena odrastaju u društvu koje ne problematizira postojanje Boga i istinitost religije (pri čemu prihvaćaju baš onu religiju u kojoj su rođeni).

Ta će se pitanja početi postavljati tek stoljeće nakon Newtona, kad su mnogi umovi, upravo zbog spoznaja u fizici, shvatili da nam tu nije potrebno uvođenje nekog višeg bića koje intervenira u prirodu. I kad su društvene okolnosti postale takve da ste mogli reći što mislite a da ne završite na lomači.

Neki će onda navoditi primjere suvremenijih znanstvenika koji su se izjasnili kao religiozni. Jest da obavezno tu strpaju i Einsteina (zbog njegove metafore o Bogu koji se ne kocka), ali je činjenica da i danas imate vrhunske znanstvenike koji su ujedno i religiozni. Samo su sad oni puno rjeđa pojava nego nekoć.

Kad slušam ili čitam što ti ljudi govore o znanstvenoj oblasti u kojoj su specijalizirani, nerijetko budem fasciniran. A kad krenu pričati o tome zašto vjeruju u Boga, čujem samo malo učeniju verziju seoskog popa. Znanstvenici najčešće i ne poznaju dobro teologiju – vrijedi to i za "mog" Dawkinsa, kao i za "vašeg" Collinsa. Sve ono što znaju o religiji možete i vi naučiti u par sati surfanja.

Poštujem vaše pravo da vjerujete, ali kad krenete valjati nebuloze – imam i ja pravo nazvati ih pravim imenom.

Bila je jedna sjajna blogerica, CC, koja je nažalost pokojna. Pišući ovu moju priču, sjetila sam se njezinih čestih round robina ovdje na blogu! Pa sam pomislila kako bi bilo zgodno (dijelom me potaknula i preksinoćnja ignorancija na jednom blogu na vrlo zanimljivu temu, ali i bugin blog) da izazovem blogere i „blogere“ da možda i oni nešto napišu (ili nacrtaju) tj izraze se o sebi i nekoj svojoj priči na temu doma ili nečeg drugog osobnog? Jer znate, blog je po definiciji osobni događaj, tematsko viđenje, bilješka o nečem. Znate kak vele, nada umire posljednja pa tako i moja da ću uspjeti pročitati još neku priču, osim samo moje!
Jutros sam usnula san u koji mi je došao dom moje mlađe kćeri! Dom mladih ljudi negdje u srednjoj Evropi koji je uvijek odisao toplinom, ljepotom i skladom! Ne zbog zidova (iako su tapete zelenog lišća prilično upečatljive) ili 90 kvadrata, već zbog ljubavi koja stanuje tamo! Njih četvero, njih dvoje i dva ljubimca, pas i mačka! U san mi nije došao moj dom, jer ga dugo već nemam! Prije 16 godina napustila sam (prodala) svoj dom koji sam brižljivo stvarala sa svojim ex suprugom i djecom! Imala sam valjane razloge,jer ne samo da sam izašla iz prvog već i iz drugog braka, jedna kćer se udala druga je otišla samnom (već kao studentica pri kraju studija) u naš novi dom! Definitivno sam u njemu shvatila da više nemam obitelj! Jer, obitelj nisu djeca i majka, majka, djeca i suprug ali ne i otac…također nisu obitelj! Po meni, obitelj su otac,majka i njihova djeca! No, kad-tad ostanemo svi bez obitelji…djeca odu, roditelji umru, a često i partneri (ili se razvedemo)! Mnogi nikad niti ne uspiju zasnovati obitelj i nisam više tako sigurna da je to hendikep? Život stalna mijena jest. Pa sam tako u novi dom sa kćeri ušla u polunamješten stan (kuhinja) koji nisam baš nešto uređivala jer je to trebalo biti privremeno moje rješenje. Sebe sam vidjela u nekoj kući u nekom predgrađu Zagreba. Gotovo sam to i ostvarila a koliko su moje namjere bile čvrste govori i to da sam pogledala nekoliko kuća u okolici. No onda me jedan moj dragi prijatelj (prilično razborit čovjek) odgovorio od te namjere, rekavši da sama žena ne može živjeti negdje daleko od grada, osobito ne u kući bez majstora! I imao je pravo. Otada više ne sanjam iako sam se nadala da ću naići na neku dušu koja je sklona životu u mirnijem provincijskom gradiću negdje gdje ti je sve nadohvat ruke? Potom sam prije pet godina odselila u jedan krasan veliki stan (koji je opet bio posve namješten) i svoj iznajmila. To je trebalo biti privremeno financijsko rješenje i često sam se osjećala kao da nisam u svom domu! Bilo mi je super, puno nepotrebnih soba i kvadrata, novac koji mi odjednom nije bio problem…ali je bio problem objesiti moje slike na zid? Ili pozvati nekog u goste na dulji period? Pa sam onda zimus, nakon dugo godina (1984.g.) došla u priliku ponovo urediti svoju kuhinju, ispuniti želju za okruglim staklenim stolom, pećnicom na kojoj samo programiraš kaj hoćeš peći bez da razmišljaš koja temperatura, koliko minuta i sl! i konačno biti u prilici da ne moram razmišljati o plaćanju režija i popravcima aparata i sl kao isključivo svojoj brizi! Prvi put u životu otišla sam u „tuđi“ stan i tamo pokušala stvarati svo dom?j! Danas, godinu dana nakon moram priznati da ovo mjesto uopće ne osjećam kao svoj dom. Imam krasne stvari, ne moram brinuti o svim majstorima…ali sanjam tuđi dom! Jer nemam svoj. Vratit ću se ja u onaj svoj od prije pet godina, ostat ću bez 300 eura mjesečno, ali nakon dugo vremena bit ću sretna jer znam da više nemam kud! Niti mogu niti želim više isprobavati bilo kakva zajedništva, tuđa mjesta prihvaćati kao svoja. Moja slijedeća štacija je dom, onaj starački, a potom paljevina kao trajno stanište! Zašto ovo pišem ovako javno? Zašto se „prostituiram“ kak veli ete bugi? Pa možda zato što još uvijek imam potrebu razgovarati sa sobom, ali i drugim ljudima…pretresati svoj život i o njemu javno pričati! Kak reče buga, ne sramim se ničega, pa niti svog „prljavog veša“, jer sve što je ljudski nije mi strano. Osobito nadomak sedam banki ne bi trebalo biti važno što bilo tko, a osobito ljudi koje ne poznajemo, misle o nama! Zabašuriti, lagati, muljati…to je zadnjih 30 let proklamirano i poželjno ponašanje na ovim prostorima! Neki dan me zanimalo koje je struke (osim „šoferčina“L. Rajića i Rojsa, pa i „našeg“ krelceta) „uvaženi“ Čermak (generalčina i ex ministar) pa sam saznala da je dotični bio serviser klima uređaja! Eto, poštenog li zanimanja od kojeg moš kupit viletinu u Opatiji i ostale „bajtice“ i postat "biznismen" par excellence. Pa se pitam tko se to prostituira (moralno, materijalno ili svakojako) osim nas građana koji smo se prostrli u ovoj državi i preko kojih su bageri ili buldožeri prošli stotine puta! Pa tko može više i bolje od tog? Prostituke i prostituiranje su za mene častan posao!

Dobro jutro, bloško društvo od sinoć kod done. Jutrom, prvo da se ispričam za sinoćnji odlazak bez pozdrava, ali nekako mi se više uopće neda družiti s ljudima s kojima imam posve drugačije razmišljanje, svjetonazor, glazbu, politička uvjerenja etc etc. Ne želim nikog uvjeravati u svoje mišljenje niti mislim da ikoga u ovim godinama mogu promijeniti! Naime, kak veli đusi, neda mi se ništa niti započinjati s ljudima koji npr slušaju klape, narodnjake, halida, zatucane vjernike, svjetonazorski isključive ljude is l…osobito ne na blogu gdje se u biti niti vidimo, niti znamo već jedino kaj sučeljavamo (ili pak komuniciramo i lajkamo) su riječi! Tak je jaro, ko sam ja da im to branim! I ne branim im, samo ne dolazim na njihov blog i o tome pišem na mom blogu! Ljudi u stvari ne znaju razgovarati već su vrlo isključivi. A reći nekome što misliš nije isključivost. To se zove tolerancija i njegovanje različitosti! Ponekad je dovoljno samo doć nekom (na blog) i reć: čuj, ja mislim drugačije! Ja mislim ovako. Zašto na ovom mjestu često ljudi burno, da ne kažem vrijeđanjem reagiraju na nekog tko samo drugačije misli ili ne misli kao autor zapisa? Došla sam do toga da mi se više neda(kak veli M. Streep:
“Nemam strpljenja za cinizam, pretjeranu kritičnost ili prohtjeve bilo kakvog oblika. Izgubila sam volju udovoljavati onima kojima se ne sviđam, voljeti one koje mene ne vole i nasmješiti se onima koji mi ne uzvraćaju osmjeh.
Više niti jednu minutu ne trošim na one koji lažu ili žele manipulirati. Više ne želim biti u blizini pretenzioznosti, dvoličja, neiskrenosti i samohvale. Ne toleriram selektivno erudiciju ili akademsku aroganciju. Niti se prilagođavam trendovskim tračevima. Mrzim sukobe i usporedbe. Vjerujem u svijet suprotnosti i zato izbjegavam osobe sa rigidnom i krutom osobnošću…”
Sami smo! Ugavnom ili posve. U toj svojoj samoći svi mi (neki više neki manje) želimo društvo, prijatelje, istomišljenike…naprosto imamo potrebu za drugim ljudima. Većina vas (nas) nikamo niti neide, već im je ovaj prozor sav svijet. Vremena su takva da na ovom brdovitom balkanu nemamo baš pretjerane mogućnosti. Nemamo novca, djeca su daleko ili ne haju, roditelji su uglavnom pokojni ili su nam teret. Sve u svemu, ne baš sjajna niti sadašnjost a kamoli budućnost? I u takvoj nekoj stvarnosti dođemo na blog i očekujemo neku dobru spiku? Ali, ono što je dobro meni, nije jari. Ono što bi wasy ne bi dona. Ono što bi arapo ne bi krelec etc etc….ali svi smo tu! Tolerancija bez isključivosti. Mislim da svatko od nas ponekad zaslužuje neku lijepu riječ i pohvalu a bome i pogrdu! svi smo krvavi ispod kože i nitko ne može samo tako podnijeti kad ga društvo, grupa, prijateji...odbaci i prezre. Iako bih rekla, svakome prema zaslugama. Jedino je pitanje tko određuje te zasluge za pljesak ili palac dolje? Normalno, i u tome se razlikujemo. Ali ta naša različitost ne bi trebala biti barijera, pače…barikada na cesti nikom ne trebaju. A uglavnom jest upravo tako. Eto, sinoćnji donin zapis tako lijepo ilustrira kako se ljudi različitih mišljenja mogu sučelit I pri tome lijepo družit! Ali, da opet spomenem Đusi, nemam što radit s tim nekim ljudima, a njih je uglavnom više no ovih drugih s kojima imam. Kaj da radim onda ovdje na blogu? Pa uglavnom soliram. Nije da meni nije do price, trkeljanja, šale…volim se jako zezat. Ali ko kakve okoštale posudice mi uporno stojimo jedni kraj drugih sa svojim tekućinama I jedino kaj znamo jest trkavat se i prolijevat svoju tekućinu! Normalno, pri tome se uopće ne dodirujući. Nema empatije (barem ne one iskrene osim ponekad), nema istinske komunikacije jer većina ljudi ima potrebu pokazat se I prikazat drugačijim do li onih kaj jesu? Svi smo haj naj sretni I veseli. Moš mislit! Što je s katarzom? Onom osobnom, koju većina nas proživljava svaki dan. Zašto ne prolit I žuč ovdje javno? Zašto ne zaplakat javno? Opsovat? Obljubit? Sve što je ljudski nije mi strano! Ja nisam sama protiv svih, ja bih bila sama s vama?! ali vas takvih gotovo da nema?

sam brawn

Link

Link


https://www.index.hr/vijesti/clanak/ako-napravite-stadion-prije-obnove-svih
-porusenih-kuca-treba-vas-pohapsiti/2402471.aspx?index_ref=naslovnica_vijes
ti_ostalo_d


ja toliko na temu dinama! pitanje je tko će uopće pročitati ovaj članak (vjeroajatno nitko, osobito ne oni koji bi trebali), ali nemojte mi poslije reći kako niste znali, niste mogli etc etc...ja potpisujem svaku riječ!

Ovaj tekst je trebao biti sastavni dio moje fotke objavljene jučer u povodu foto sessiona na blogu! Ali, odustala sam jer nisam željela pokvariti vam dobar osjećaj i zadovoljstvo koje je vladalo na blogu (izgleda da ipak jesam samim svojim pojavljivanjem na blogu?). I meni je neobično drago da sam većinu ljudi (žena) ugledala nakon dugo godina druženja i boravka na blogu! Iako sam valjda osoba koja je najviše ljudi srela uživo sa bloga i iskrice općenito! Ali nikad nisam ljude cijelina po izgledu a nisam dopuštala niti da to drugi čine meni. Sada kad je podvig iza nas (vas) ne mogu (kao i obično) ne reći par riječi o tome? Jeste li primijetili kroz život ljude koji vječno šute i nikad nisu u prvim redovima. Koji govore samo kad ih se prozove i pita. Koji rijetko imaju kaj za reći, koji često sami sebi mrmljaju u bradu. Koji rijetko čine prvi neku stvar, makar ona bila i odlična i ma koliko bili uvjereni da su u pravu? Koji nikad nisu na čelu nečega već pri začelju, ili u najboljem slučaju u nekoj zlatnoj sredini. Ali, kada svi krenu, eto i njih, obavezno su tu! Poslušnici i podanici. Oni su bili prvi hadezeovski birači na prvim višestranačkim izborima, jer su svi tada glasali za hdz. Nisu mislili svojom glavom, već kud cijelo krdo od naroda, tamo i oni. Pa se desila tridesetgodišnja tiranija jedne (uz svesvrdnu pomoć druge sdp-ovske stranke) jedne stranke. Pa opet su tako svi živi (mislim ovi koji se vode da žive a još više ovi kojih nema nigdje na popisu da plaćaju prirez al su uredno tu) glasali 20 let za Bandića! Jer, svi su to činili pa i oni (vi)! Pa svi nose neki komad robe pa onda svi živi potrče u neki shop kako bi i oni imali baš takav isti komad. Pa svi gledaju jedno te iste glupe HR serije i ne daj ti bože da ne znaš tko je ona faca iz supertalenta, života na vagi ili selu. Ne može ti se desit da ne voliš Halida ili Mišu, a još manje da ne znaš za Rozgu ili kakosezovebloomova mama? Tko je vidio istrčat sam na igralište i reć: ej, ljudi…to sam ja i ja tako mislim, ja tako delam…jer sam to ja! Ovdje sam na blogu 15 let (ej ljudi, to je strašno puno godina) a neke ljude nisam nikad vidjela do ovih dana. Moć čopora je nenadjebiva, valja brda i planine, rulja nosi sve pred sobom kao bujica…i onda trebaš samo ili biti u struji (matici) ili se spašavaj tko može! Malo karikiram, ali jasno je što je poanta. Ovih dana me blog podsjeća na onu famoznu: svi smo mi Mirko Norac! To što je Norac u međuvremenu osuđeni ratni zločinac, nema veze! „Svi“ ti koji su to uredno vikali, sad ih nema niti od korova? Glavno da smo se poistovjetili. Ko i oni kaj su nosili plinske boce po Zagrebu…a danas kad pitaš Medveda kaj su time šteli, nemaju pojma i prave se blesavi; tko ja? Ma ni u ludilu, ja sam ugledni građanin, pače ministar! Jer, onda su bili dio rulje koja ruši sve pred sobom, a danas je dotični uvaženi ministar! Uvijek sam se u životu nekako suprotstavljala struji. Sam protiv svih, bio mi je radni naslov svih mojih nastojanja u poslu gdje god sam radia. Uvijek mi je dobrobit pojedinca bila važna i smatrala sam da upravo pojedinac se treba izboriti za skupinu! Nažalost, obično je bilo tako da sam se izborila za skupinu, na svoju štetu jer sam se ja kompromitirala. No, ovaj naš balkanski prostor već tri desetljeća ne njeguje čovjeka već grupu, čopor, rulju! Što se više utapaš u sredinu, to se više držiš za slamku i ne utapaš! Tko je vidio biti soler i mislit svojom glavom kad čopor misli umjesto tebe? Tko je vidio biti individua. Osobito mi soleri, pa nama je nasušna potreba poistovjetit se sa istima ili sličnima. Dobrano sam 20 let osjećala kaj znači biti solo žena i samohrana majka! Društvo tako loše gleda na žene, osobito na takve koje žive solo i nemaju svoje „zaštitnike“ ma koliko ih dotični mlatio! Zbog tog osjećaja pripadanja sam prije deset let i otišla u jednu udrugu solera misleći kako ću tamo, sretajući solo ljude kao ja, manje biti solo? Brus! Jednako sam bila solo i tamo kao i drugdje. Naprosto ne uklapaš se, ili ne znaš, ili ne možeš /abdicirati od svog svjetonazora, uma i sl/ ili naprosto nećeš! Nije u pitanju prijezir, češće možda cinizam. Zašto bih ja morala biti kao oni? A zašto oni ne bi mogli biti kao ja? Pametniji, bolji, sposobniji, elokventniji, ljepši etc etc. Rijetko sam doživjela da su se ljudi meni priklanjali ma koliko bila u pravu. Jer, biti u pravu ne znači opstati i biti poželjan, osobito ne profitabilan. Većina u grupi gleda svoju dobrobit, skriva svoje nesposobnosti, slabosti…grupa im daje moć i snagu koje nemaju! Normalno, pri tome je poželjno ne isticati se, ne biti previše pametan niti sposoban, onak…ne talasaj i ne kvari prosjek! Možda svi ti i bi ponekad zatalasali, ali…nije zgodno, nije pristojno, nije uputno, ne donosi korist, samo šteti etc etc. Tko je vidio plivati uz struju…ovako je lakše, pustiš se niz struju i nosi te kolotečina osrednjosti. Zašto ovo pišem danas? Možda zato što sam kao i uvijek svoja i ne reagiram kad svi reagiraju, ne keljim svoje fotke kad svi to rade, već sam ju davnih dana zalijepila na svoj profil, na blog i time riskirala da me većina kinji, kudi, pljuje, omalovažava, ismijava i sl. A da pri tome nisu bili kadri isto to učiniti? I zašto ovo pišem, kad ćete vi i dalje činiti isto kao i do sada! Zbog sebe, jer da ne reagiram na ponašanje grupe (koja je uglavnom kontra pojedinca a ne u zaštitu pojedinca), ne bih bila sebi vjerodostojna. Ok, treba neki put i prešutit. Ošla je brkata i da vam nema meije jedva da bih mislila da sam na blogu? Nema sučeljavanja mišljenja, jer nitko niti nema mišljenje! Svi klize niz dlaku jedni drugima, licemjerno plješću i ostavljaju lajkove (iako nismo na fejsu). Nema razgovora jer ljudi ne znaju razgovarati, osim ako se ne svađaju ili jedni drugima vire iz dupeta? Najbolji je blog kad se lijepe sličice! Tada smo svi lijepi, dobri, sretni, berićetni! Moš mislit! Eto, i ja sam pokvarila taj dojam sreće i sklada na blogu, ali zato ovaj „ispravak“ netočnog navoda u vidu zapisa koji će malo pojasnit moje pojavljivanje „kad i svi živi“! Znam, bilo bi profitabilnije da sam odšutjela, ali vi ste navikli da ja u kupe a vi u špade! Treba ipak biti vjerodostojan i ne iznevjerit sebe, a druge hoćemo…kad-tad! Ipak je važno da smo svi sretni, vi onakvi, ja ovakva. I ja ovakva javno kažem, drago mi je da sam vas vidjela i malo proširila svoj dojam o vama. Ili ga potpuno fulala…nebitno. Čovjek ima lice i obraz i valja ga pokazat, ako treba i postavit za drugi šamar? Ali prvenstveno je čovjek misleće biće koje u ovim letima treba imat svoje ja i ne ovisit o mišljenju drugih. No, živjeli vi meni, vječni oportunisti! Ima mjesta za sve, unatoč i uprkos A.G.Matošu?

A.G.Matoš:

“O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
………”
Antun Gustav Matoš

Davnih dana stavih fotku i u profil i na blog (mislim čak i prije mjesec dana sa friškom friskom ali je obrisah) ali čini mi se da je to danas pitanje "časti"? Pa u tom biti ili ne biti dio čopora, eto da se i ja ukažem tim povodom! Jer, unatoč mom 15-godišnjem soliranju (pisanju) ovdje na blogu, ne mogu negirati da sam i ja dio "bloškog jata" koja se volim ponekad poslikat ovdje! U to ime evo jedne fotke od prije mjesec dana...nek se nađe u galeriji!

ne znam jeste li primijetili, ali ja jesam! otkad sam se vratila na blog nakon duljeg izbivanja primijetih da u pravilu (čast izuzecima) ovdje na blogu nema žive duše nakon 22h? pa u tom smislu, nemam kaj za reći, osim da objavim svoj prijavak da sam....živa! u to ime jedna stvar koja me ostavlja jako...budnom! znam, niste tražili al meni će nekako baš večeras pasat? možda zato što me razveselila jedna pojava? nekoć mi je ta pjesma bila jako sexi. a kako ne bismo večeras imali carmine, evo malo burane!
Link

prije no što pođem na počinak i prije no što rujan prođe, nekako se sjetih baš sinoć...večeras.... jeseni, one vani i one u meni! nekako je uvijek bila moćna, da ne kažem sudbonosna! prvi posao u školi sam dobila 01. rujna! upoznala svog prvog dečka 11. rujna (znam da ga svi dugačije pamtite)! potom se i udala pet godina poslije upravo tog 11. rujna! pa sam prvi put upravo u rujnu, 8. rujna prevarila svog supruga i spavala sa čovjekom u kojeg sam bila zaljubljena nekoć davne 87.g. prošlog stoljeća! uf...ima još? pa sam se 17.rujna zaposlila u tom svom nekom sudbinskom poduzeću u kojem sam srela svog životnog parntera (kasnije i supruga)! i rastala sam se drugi put u rujnu, 8. rujna! jbt taj rujan mi je fakat sudbonosan? sva sreća da ovih dana završava pa neću učiniti niti činiti neke druge gluposti od života! ili prave svari, kakogod? čuvam se rujna, iako pričati i pisati mogu u rujnu, kaj ne? evo i jedna prava pjesma koju sam davne 87.g. plesala u čatežu! bje tada u njemu jesen a u meni proljeće! danas, svuda jesen oko mene! ostavili su me svi, pa i čežnja. zavući ću se pod poplon (ne naga) i zaroniti u carstvo snova! sa ili bez male tabletice. znam da će...jutro promijeniti sve (kak vele moji dragi indexi)!
danas se izgleda svira samo dobra svirka...pa da nastavim u istom, revijalnom tonu!

Link
Link