HIPOKRIZIJA

ovih dana sam baš nekako bila zadovoljna sobom! istina, ne tako kao jučer, kad sam žudnjom preplavljena (nakon finog ručka kad me obično preplave sexualne želje) poželjela napisati jedan dobar blog o još boljem kurcu? ali nisam. ne zato što ga nemam, već mi je i to nekako pase! dakle, ovih dana sam (obično to činim dva puta godišnje, s jeseni i proljeća) preslagala ljetnu robu i spremila je u spordni ormar, a zimsku stavila u oveći plakar u hodniku! i ništa osobito osim što sam opet maknula dvije velike crne vreće robe koju nisam ovo ljetno niti obukla! uglavnom desetak suknji koje više niti ne nosim, jedno pet haljina, dosta bluza i sl. bilo mi je žao jer je roba uščuvana, malo nošena a o kvaliteti da ne govorim? prije odlaska u mirovinu, redovito sam se skupo i fino oblačila i tako kupovala ljubav! fala bogu, taj period života je iza mene. sada tu i tamo odem u second hand. ili kao jučer odem i kupim onako namah esprit kaput! plavi denver onak baš šik! više nemam pesa pa nemam više niti taj razlog za izaći iz kuće! ali, volim lijepu oblekicu! sjećam se moje pokojne mame, ona je bila u domu i imala pun ormar prekrasne robe...a kad je umrla nisam znala kaj bih s tim? veličina mi nije odgovarala a nit tipično bablji image svih tih oblekica. pa sam sve to podijelila. i neke žene su mi bile zahvalne. pa sam tako i jučer uzela dvije vreće moje robice i to odnijela u H&M. dobih 4x10% popusta (kuponi) za kupovinu! neki dan sam pak bila u second hand shopu i opet kupila nešto oblekice. dolazi zima! i nije mi problem nositi obleku koju je netko nosio prije mene? samo operem i nosim! no, nisam ovaj zapis nazvala po toj second hand kupovini već sam šire razmišljala o tome što izvorno činimo u životu? što je naše? tko smo mi, a što je odraz (dnk) naših roditelja, društva i okoline koja nas formira (čak i ona kokina voda), koliko nam dopuštaju sva ta ograničenja, bilo materijalna, bilo duhovna? kako npr da se ja borim protiv svojih frustracija? kojih često postanem svjesna tek u vidu sna koji mi se već godinama ponavlja: da mi netko hoće ukrasti moje lijekove? koji istina život znače (u nedostatku istih moj bi život vjerojatno bio lošije kvaliteta) ali ipak, nikad nisu bili na tom mjestu s kojeg ga uredno "lopov" želi meni ukrasti? što je to što opsjeda našu podsvjest i što nas u biti čini drugačijm od onih koje srećemo (mi sami) svaki dan? što je vaš credo? osim što je to nekoć bila vrhunska marka za kupaonice, to bi bio i naš životni moto...nešto što nas pokreće, što ima posebnu vrijednost...ukratko: nešto što smo mi? čitam ovih dana na blogu posve suprotne misli:
pa tako npr. reče jedan bloger:
"baš kao što hrabrost ugrožava život,
isto tako ga strah štiti.. -

na to će jedna blogerica, kao antipod gornjem:

Baš kao što hrabrost ŠTITI život,
isto tako ga strah UGROŽAVA.."

pa mi je taj naoko oprečni stav dao mislit? jer, dobar dio toga u našem životu je...second hand (iz druge ruke), a ne upravo naše izvorno! bilo da smo potaknuti nečijim tuđim mišljenjem, bilo da je netko utjecao da ga promijenimo. Knjiga, film, druga osoba (pa čak i voljena) je za nas ipak samo ....second hand!
ja nekako si mislim, da moja hrabrost i strah idu ruku pod ruku! ponekad me štiti strah a ponekad hrabrost! ponekad mi strah ugrožava život (npr strah od operacije da se dogodi) a opet štiti život (strah koji nam brani da se podvrgnemo nekoj operaciji i tako možda spasimo svoj život)! s gledišta nekog vojnika, hrabrost ugrožava život, ali strah npr od neprijatelja ga može paralizirati i upravo mu ugroziti isti taj život? je li sve u životu baš tako jednoznačno? mislim da nije! dojučerašnji prijatelj (bilo čovjek, bilo pas, bilo hrana) postaje nam ljuti neprijatelj ukoliko nam učini nažao i postane opasan po naš život? dobro je imati credo, ali kad dođeš u neke godine sve manje si čvrst a sve se više svijaš! ali, sve si čvršći i sve se manje svijaš! jel to dualizam? nebitno kako ćemo ga zvati...znam samo da samo mijena stalna jest!

ne znam kako vi, ali ja sam se kroz život seljakala. nisam toliko toga bila svjesna, ali neki dan pričam sa svojom frendicom koja je gotovo cijeli život (otkad je doselila u HR) na istom mjestu, gotovo 50 godina? pa sam se sjetila svih svojih seoba, koje su trauma u životu! rođena sam u prekrasnom tisućlljetnom gradu, puli! djetinjstvo sam provela tamo, a onda smo morali /zbog zdravstvenih razloga moje sister/ odseliti u gorski kotar! tamo sam saznala kaj su prave zime i snjegovi po metar! potom sam se uputila (roditelji su došli godinu kasnije) u metropolu, u potrazi kak se veli, trbuhom za kruhom! osam let i prve najljepše trenutke svog bračnog života /deca i sl/ proživjela sam kod mojih staraca u voltinom! ogromna stančuga od 80 kvadrata bilo je dosta za dvije obitelji! nažalost, potom smo ostali samo s mojom mamom! bio je to ujedno i najsretniji dio mog života! potom sam se osamostalila i moja mlada obitelj /dvoje dece, muž i ja/ smo otišli u svoj stan na remizi! nažalost, ubrzo je taj brak propao, no sticajem okolnosti nisam se selila. 25 godina nakon ipak jesam, u vrbane! kupila mali stan za sebe (kćeri su otišle u svoj život). u njemu sam doživjela drugu mladost...nakon pet banki, nakon svih muževa, djece...high life! no, nekako me sustiglo svo to moje prpošno trošenje tak da sam prije pet let iznajmila svoj stančić i otišla u jedan krasan i velik stan! frendu je ostao veliki stan s kojim nije znao kaj bi pa sam ga ja čuvala pet let! i onda sam prije dvije godine upoznala svoju novu ljubav i zaželjela se zajedničkog života. i eto me sad u jarunu! jbt kad zbrojim prošla sam pet adresa u gradu Zagrebu (ak ne računam one gradove prije zgb)? strašno puno. ispada da sam se u ovih skoro pedesetlet selila svakih manje od 10 let? i shvatila sam jedno: čovjek je tako prilagodljiva životinja! vrlo brzo prihvati to novo i prilagodi se. gotovo da zaboravi svoje bivše prebivalište, ali dok je tamo bio, toliko toga ga je vezivalo. i činilo mu se da neće nikad moć otić! vežemo se, ali i prilagođavamo! baš me zanima kako vi stojite s tim? koliko ste često selili u svom žviotu?
p.s. nije tema, ali na temu vezivanja i ljubavi! eto, danas sam ponovo shvatila zakaj obožavam ribu! riba se vratila u zagreb! juhu...pic, prvoklasna i svježa riba uz blitvu...bolje bi pasala skaramuča, ali dobar je i pinot crni /nije mi se dalo vadit čep/ i eto...ja sam uživala kao malo dijete! u klopici, u kiši (bila sam sva mokra dok sam otišla tih pet minuta do placa/ ali vrijedilo je! entuzijazam je bitan! glede svega, pa tako i doma...koje nije mjesto! uvijek sam znala reći, moj dom je tamo gdje sam ja!

Živim jednim mirnim (reklo bi se penzionerskim) životom, kakav i priliči ovoj dobi! Fizički, skoro pa bez greške, odvaljujem dnevnu rutu brojača koraka. Dobar je to izum, ne opterećuješ se kilometrima već koracima. Stimulativno. U prosjeku pet tisuća dnevno. Ponekad i sedam, deset, a bome poneki dan i jedva dvije tisuće. Hodanje je imanentno čovjeku a ne trčanje! No nisam o tome željela pisati. Miran život očituje se i u raznolikosti, iako bih skoro rekla da mi je dnevni događaj dana odlazak u nabavku u dućan? S obzirom na materijalnu situaciju, moj partner i ja si možemo priuštiti ponešto i van popisa! Dobar je osjećaj kad znaš da jedeš kvalitetno i ono kaj ti paše! To je izvor zadovoljstva u ovim letima, jer je ostalih izvora sve manje. Seks je sve manje neka ekstaza a sve više sjećanje na dobar osjećaj koji je nekoć proizvodio. Sada su orgazmi sve tiši iako još redoviti! Sjajno je to što još možemo i imamo s kim! Vidim ovih dana uglavnom ugrožene blogere koji vicevima pokušavaju odagnati nestašicu. Vlada nije donijela mjere protiv tih i takvih nestašica. Za svoju nejebicu morate se sami pobrinuti? U stvari, zadovoljna životinja uglavnom drijema. Moje više nema, ali zato gazdarica dremka. Svaki dan poslije objeda odem se ispružit na velikom bračnom krevetu (sa ili bez partnera) i pokušam odspavati ili odrijemati? Kažu da je zdravo pola sata! Ne uspijevam, ali se trudim…svaki dan iznova. Tako i sa mojom melankolijom uma i duha. Svaki dan pokušavam upogonit moj um sa nekom svrhom i razlogom! Uglavnom uspijevam, ali desert (ili šlagvort) uglavnom izostaje? Zašto? Zar je tako teško vodit smislene razgovore osim o vremenu, sexu, politici i ostalim tricama i kučinama poput: što ćemo danas jesti? Biće da se ne krećem u takvom svijetu? Davno sam spoznala da na iskrici neću sresti čovjeka s kojim mogu pričat o bitku! Viceve nikad nisam znala pričat a ne volim ih niti slušat? Oni su dokaz siromaštva duha. Imam tik do balkona nekoliko breza koje (osobito kad je vjetar) raspršuju sitne male čestice kojih mi je pun balkon. No, one me raduju! To breza pušta sveudilj oko sebe svoje male izdanke i tako se valjda održava na životu. Moj život me u mnogo čemu podsjeća na te sitne male letače? I ja se trudim cijeli svoj život rasprostirati se duž ljudi ne bih li doživjela uzvratni doticaj? Dodir kao poticaj je vrlo poticajan! Ako pak odgovor izostane, ako pak ta naša sićušna sjemenka ljudskosti odleprša ko onaj helikopter biljka i završi negdje u žbunu, nije propast svijeta! Imamo mi sanjari ljudska bića dovoljno sićušnih atoma za borbu. Prvi ešalon, pa drugi…i tako i nedogled. Eto, i ukrajinci konačno uspijevaju. Ne treba se obeshrabrit. Nije da se i ja ne smijem, ali ne vicevima. Moj dragi povremeno (po meni prečesto) pogleda Dva i pol muškarca! I glasno se smije! Ja se smijem tome kaj se on smije. Sretna sam zbog njega, ali pitam se čemu bih se ja tako smijala. Ups…jesam neki dan, jednom krasnom francuskom filmu i njihovom humoru. A smijem se i ovih dana nakaradi vozanja kraljice diljem monarhije i ne mogu doć k sebi od tolike ljudske gluposti? U stvari, ona me najviše nasmijava i rastužuje. Sva sreća da ovih dana ova hrvatska nakaradna svakodnevica je zamijenjena ovom engleskom! U moru sivila i mraka, jučer je zasjala jedna rečenica i misao jedne Indijke na upit o monarhiji i smrti! Gledajući svaki dan oko sebe, sve se više pitam hoću li svjedočit potpunoj propasti ljudskog uma? Buljenje po cijele dane u mobitel sigurno nije napredak. Drago mi je da sam danas pročitavši Vrbičin zapis vidjela da još uvijek ima ljudi koji nisu abdicirali od uma! Kakogod, ostavljam vas u šumu (vjetra) svojih breza. Mahune i faširanci! Digresija? Ne, samo prastara…use, nase i podase!

lupi dlan o dlan! tak je nekoć bila ona vrtćka pjesmica koju su moje klinke učile. a ja danas upravo sretna! nisam još pročitala Haideggerov bitak i vrijeme, nisam se popela na Mout Everest al sam bila kod frizera! i sretna ko malo dijete. em mi je dobra bojica (nakon 6 mjeseci konačno ošla na pramičke), em me dobro pošišala (moja čuvena fudbalerka koju nosim već više od 30 let). a onda sam konačno nakon 2 tjedna obukla i svoju opravicu koju sam kupila u Zari! istina, tada kad sam ju kupovala ispričavala sam se blagajnici da je morti neću nikad obuć, al nemrem odoljet! čista klaunovska tunika sa nekim čudnim prorezima za ruke, onako duginih boja (lila i narandžasto) baš taman za vodenjački ukus! sva sreća da me često ne prime te moje huje da kupujem takvo nešto neprilično za bapca u mojim letima. alzo, sve sam to danas stavila na sebe i rekoh...idem se malo uslikat. tko zna kad ću opet...moći. ili biti pri sebi? taman za iskricu! kakogod, fotke su tu, oblekica je premijerno prošetala modnom pistom (rajše bi da sam danas išla na čagicu ali očito zbog kiše ništ od tog) zvanom iskrica! uvijek sam voljela ovaj blog kao moje ogledalo! pogledaš se, nabaciš nešto i promrmljaš sebi nešto u bradu...i odeš dalje! u stvaran život! o da, danas ću pustit jednu meni jako dragu ženicu...nije baš ženstvena al je moćna! i da, dobar tek. vrijeme je ručku i morti bolje da ne otvarate iskircu dok varite, mogao bi vam se pokvarit tek? meni je prijalo...pečeni patlidžani, neki teleći kare i aperitiv prije i crno vino poslije! reklo bi se savršen dan! tko zna, morti još bu i sexa? za sve one koji se nadaju...

Joe Bonamassa & Beth Hart

Link

U ovim satima dok se igra tekma i svi gledaju /pa i moj dragi/ sjedoh za lap da nanižem neke misli. Nije nova Jalta i ne iscrtavaju se nove granice. Nema zajedničkih posjeda, djece, imovine. Samo ljubav koja se ne dijeli, a niti oduzima, već samo množi. Kako se razići s nekim koga još uvijek voliš, ali ne možeš više? Često sam znala reći da ljubav nije dovoljna. Pa ipak, trebala bi biti…dostatna. Bar za preživljavanje! Ali ne želim preživljavati. Nikad nisam. Željela sam živjeti. Zato sam i odlučila ući u ovaj projekt zajednički život koji traje eto već skoro godinu dana. Iskustva baš i nisu davala nadu, pa ipak…krenuh! Ponekad često sam se pitala jeste li vi (npr moj dugogodišnji frend) koji ništa niste pokušavali, mudriji? Ili ste kukavice? Koje bi, ali nemaju hrabrosti zakoračiti u…prazno? Odlasci su uvijek teški, ali kažu oni koji ostaju da su ostanci teži? U lošim brakovima, lošim vezama, lošim prijateljstvima, lošim obiteljskim odnosima. Jesu li moji svi bili toliko i tako loši ili ja naprosto imam kratki fitilj? Pa neću i ne mogu preodgajati ljude. Ne mogu ljude tjerati da žive neki drugi život, da budu netko drugi. Ili da ja budem druga. Osobito ne drugotna! Žena koja misli i to se usudi kazati. Žena koja jest i baš to svoje jest želi podijeliti…kao ravnopravan partner, kao sudionik a ne supatnik! Čemu patnja, osobito zajednička? I na stranu što imamo milion stvari i sitnica u kojima si pašemo, kad je nekoliko onih od kojih nikako ne možemo odstupit ni za milimetar. Niti on, niti ja! A ratova nije niti bilo, pače…lijepi mir i primirje s ponekom neverom! Uvjeti savršeni, bonaca rekli bi moji dalmoši! On sređen, nježan, dobar. Ja sređena, nježna, dobra! Nema djece /ili ih barem ne bi trebalo biti s obzirom na njihovu dob preko 40 banke), nema posla niti obveza. Divan život, rekao bi J. Stewart. Pa ipak, ne želiš nikoga preodgajat niti učit novim vještinama, a njegove navike (od držanja daljinskog do ostalih zala modernog doba) te svakodnevno sekiraju. Pa prigovaraš, pa opominješ…a to ide nakurac! I poželiš opet svoju slobodu…da jedeš što hoćeš, da se budiš ili ideš spavati kad hoćeš i da ne moraš prema nikom imat obzire i bedinat. Da iako imaš, nemaš s kime pričati. Ništa spektakularno, ali day by day postaje naporno. Pa smo dogovorili primirje…od želja, uvjeta, prigovora i ostalih dnevnih aktivnosti. Sveli smo ih na minimum. I nježnosti smo prorijedili, iako je još uvijek ima mnogo više nego li kod npr.normalnih brakova i veza! gledam te neke filmove i kažu…nisu se sexali šest mjeseci…al su zadovoljni? Hm hm…tako rijetko nisam se sexala niti kad sam bila solo? Mala digresija, ali meni je to važno. Dali smo si otkazni rok kako bismo lakše se prilagodili novonastaloj situaciji. Nećemo više graditi budućnost, barem ne zajedničku. Ljubav na određeno vrijeme. Otkazni rok šest mjeseci. Jel to previše? Možda jest ali s obzirom na ovu energetsku situaciji valja biti spreman, moj Horacije? Na dugu i tešku zimu. Valja biti pragmatičan. Jer, većina ljudi je pragmatična. Za sebe to nikad nisam mogla reći, ali čini mi se da sam upravo pragmatična! Na koncu, u ovom zajedničkom projektu koji je propao, izgubit ću i nešto materijalno. 300€ baš i nije malo. Nekima je to cijela penzija! Većina će se čudit, pa zakaj to ovak javno pišem? Ovakve stvari se skrivaju ko zmija noge! Ja volim o životnim stvarima pričati u stvarnosti ali i ovdje. Možda moje iskustvo i razmišljanje pomogne nekoj ženi koja je isto u nekoj nedoumici? Otići ili ostati? Možda se probudio onaj zlostavljač u meni koji me želi opet malo izložiti? Možda ću i ovaj put požaliti kao što sam toliko puta? Whatever, stvar je zrela za raskid! Ko i Vatikasnki ugovori, ali nikako da ih ova država raskine? Pa moram plaćati perverzije onih u lila mantijama. Pa kako onda ne bih plaćala svoje krive prosudbe, gluposti, odlaske, dolaske! Kak je ono rekla Skarletica: sutra je novi dan! Srijeda! Znam da poslije dolazi četvrtak, pa petak...i tako dalje! A onda opet sve ispočetka? To the end

Davne 2000 i neke prvi put u životu sam se ozbiljnije srela sa homosexualnom ljubavlju? Do tada mi homići baš i nisu bili nešto, tolerirala sam ali razmišljala...ne zanima me njihovo javno pokazivanje ljubavi. Onda sam u kinu ubrzo pogledala krasan film Brokeback mountain (snimljen 2006.g.) i ostala oduševljena! Kako svaka ljubav može biti krasna! Pa i ona homoseksualna. Večeras sam opet odgledala jedan krasa film (kino tv) pod nazivom Supernova! Ne tako davno, dotični je igrao u kinima, ali nekako nisam imala baš s kim otići? Kad je ljubav u pitanju, volim to dijeliti s nekim tko mi je blizak. I eto večeras odgledah dotični film o ljubavi dva muškarca. Meni vrlo drag glumac C. Firt i onaj drugi Tucci. Fenomenalno je to odglumio upravo Tucci, ali eto gotovo 15 godina nakon opet ostah zatečena snagom ljubavi...dva muškarca! I opet sam shvatila...svaka ljubav je ipak samo ljubav! Dvoje ljudi koji se vole i ne žele izgubiti jedno drugo a moraju jer bolest (Alzhaimer) čini svoje! Toliko ljubavi i ljudskosti ne vidjeh u toliko odgledanih straight filmova. A godine čine svoje i sve je izvjesnije da ćemo se sve manje čuditi! Ima jedna divna misao u filmu i glasi otprilike ovako: sve ćemo imati manje čuđenja, ali ne zato što neće biti čuda, već stoga što se nećemo moći čuditi! Koliko je to duboka misao!

još od Beča i Pešte! Koji je sveudilj proklamiran zadnjih 30 let. da malo dosolim jarcu i fly-u iako mi to nije nit na kraj pameti. Dugo sam se 90-tih godina pitala što je i tko kastrirao ovaj HR narod i građane HR (znam, reći ćete da prije se nije moglo, ali to je laž. moglo se isto kao i danas)? Moram priznati da nisam do danas našla jednoznačan odgovor, ali potvrda o kastraciji HR naroda stiže svakodnevno! Zadnja u vidu ovih nešto miljardi. Nema više ljudi ala Gotovac ili Supek! Zašto? Jeste li ovih dana čuli ijedan glas tzv "poštene inteligencije" ili nekih ljudi od formata (i zanata) da su imalo digli svoj glas protiv pljačke stoljeća? U moje doba, još u onoj "mračnoj" SKH uvijek je bilo onih koji su uredno šutjeli i klimali i onih drugih (jako malo) koji su furt rogoborili i tražili pravicu! Ne gledali samo svoj osobni interes već im je uvijek opće dobro bilo na pameti, čak i po cijenu vlastita gubitka. Znala sam 30 godina jednog takvog (osim sebe) koji je unatoč direktorskim i inim mogućnostima, ostao vjeran sebi i svojim idealima. Reče tada: nisam htio biti odvjetnik jer ne želim živjeti od tuđe nevolje! I razumijem da šutite neko vrijeme (rat, uništenje omraženog socijalizma etc), ali brate mili, 30 godina biti u šupku svuda i svagdje, nije lako! Istina, ta se rabota isplati i ljudi poput jarca i dan danas broje neke škude na ime prodaje svoje duše? Znaju i oni da pravda nije isto što i pravo, ali mene su upravo tako učili davnih sedamdesetih na mom faksu! I otada samo tako i mislim, da je pravda jednako pravu! i tako delam. tu sam gdje sam. dobro mi je jer sam mirna sa svojoj sviješću i savješću. ne moram čak niti u crkvu izmolit neki oprost ili što već. uvijek sam najprije polazila od sebe...što ja činim da bude bolje, drugačije? davnih 60.tih to reče i onaj slavni koji je stupio svojom nogom na Mjesec! koliko se vas pita što može učiniti za društvo, zemlju, domovinu? a što čini samo za sebe? znam, reći ćete...teško je. pa djeca, pa krediti, pa sredina, pa svi živi misle tako etc etc. nisu me nikad mogli u jaram, iako sam jarmala cijeli život. ali biti svoj ima strašnu cijenu. to znači da si sam na vjetrometini. i kad svi imaju neki zaklon, nekog rođu, ti si sam. ali, onda si i svoj gospodar. ne trebaš čak niti boga za oprost niti za pomoć! puno je teže tako, ali neopisivo zadovoljstvo životom kao kad izoreš npr cijelu njivu (nisam nikad al mi poznat osjećaj vlaltita znoja)! pravo je pitanje kome ili čemu ovih par slova? meni i opet meni. sve što činim činim zbog sebe. sve što činim drugima, činim i sebi. još od Beča i Pešte, sluge smo i slugani svima, pa čak i sebi. kad ćemo i da li ikad izdići se iz tog sluganstva, ovisi samo o nama? ona siva tvar služi mnogočemu ako pročitamo upustvo za uporabu? a možemo i po navici piti, jesti, prditi... sve što čini čovjek! ili bilo koja druga životinja. ja se ufam da se ipak malkice razlikujem i umišljam sebi da činim što mogu, a desit će se što mora!

Ovih dana minula su i četiri mjeseca kako te nema! Bje to najtužniji dan u mom životu, jer do tada nisam nikog ispratila u vječna lovišna na svojim rukama. A tebe jesam, moj druže! Trinaest godina smo nas dvije bile drugari, kak samo čovjek i pas može biti. Ili još bolje, žena i pesica! Iznenada, kako si ušla u moj život tako si i otišla. Reče vet, odite doma i pomazite se s njom, dajte joj da jede sve kaj želi i...pozdravite se. Dođite sutra da ju otpratimo u vječna lovišta. Nekako sam sve to herojski kak sam i inače u životu sve srčano obavljala...pa djeca, pa jedan brak, pa drugi...pa posel. Sve sam ostavila iza sebe, al kod tebe se slomih. Naoko, sve je ok. Dragi me tješio, djeca su imala empatiju, znanci uredno lajkali na fejsu...svi su bili tu, ali tebe ne bje. Otada nekako više ne odlazim na Savu. Bila sam svega dva puta. Bolno je. Idem svaki dan u šetnju, uglavnom solo. Nekako mi ne paše ničija blizina otkad tebe nema. Kažu, nabavit ćeš ti drugog psa? Neću. Ne samo zato što sam stara i pitanje je hoću li moći i u o sebi brinuti? Uvijek sam bila ludo romantična i razumna. Nejde to dvoje ruku pod ruku, zato sam valjda još i danas u raskoraku najviše sama sa sobom. Što i kako dalje? Reče mi frendica da mi se divi kako sam ja to odrezala, glede Sare. Tri dana sam jezivo jaukala u sebi i patila zbog nje, a potom sam odrezala. Precizno, kao kirurg kirurškim nožem. Tako čine to škorpioni, moćni i snažni kad treba! A onda dođe moj vodenjak pa to umota u nježne ode i otprati te u vječna lovišta. Sve u svemu, sjećam se davne 2001.g. kada sam prestala pušit. I konstatirala da život nakon toga nije isti? Nešto fali, ali ne mogu reći kaj točno. Tako i ovo sa Sarom. Njezinim odlaskom nije isto, iako i dalje imam sve ovce na broju (moju djecu, partnera, unuku, prijatelje)...ali nedostaje onaj pas čuvar koji sve te raštrkane ovce skuplja po padinama pašnjaka zvanog život. Pasem ja i nadalje, brstim pače svakodnevno...malo partner, malo djeca, malo unučica...eto pomalo i ova sara na iskrici...ali, nema nje! Ostavio me i zadnji moj drug. Ona je to bila. S njom sam mogla o svemu i svačemu. O onome što nisam mogla niti partneru, niti kćeri niti prijateljima. Nikom. Moja Sara. Sjećam se kad sam davnih dana, prije cca 13 ljeta otvarajući ovaj nick (koji mi je tada bio rezervni i za sprdačinu) razmišljala što reći? Pa je sara bila za moju Saru a tera za majčicu zemlju. Sare više nema (btw to je bilo nesuđeno ime moje unučice, ali kako se bake uglavnom ne pitaju za želju, Sara je završila na pesi) ali ostaje tera, personifikacija majčice zemlje!

Čitam ovih dana (valjda potaknuto Baginim suicidom) markove konake o tome treba li ili ne treba objavljivati da se netko, ne daj bože, sunovratio? Kojeg li licemjerja, o pokojnima sve najbolje i ne pisat ono kaj jest, već ajmo pisat tek tolko da pišemo? A da su bili tada kada nisu bili (svi ti vrli prijatelji i dušebrižnici) čovjek vjerojatno ne bi skončao tako kako jest. Pa me to malo ponukalo da idem istražit (nesuđeni novinar) kako stoje stvari u HR? Pa sam našla da u HR ima cca 700 samoubojstava godišnje! Pa sam opet iščeprkala da ima cca 50.000 ovisnika o kockanju. Pače, u HR ima sve skup cca 400 tisuća ovisnika o drogi, alkoholu, kocki, internetu. Godišnje se ubije cca 700 ljudi. O tome se šuti, o toj pošasti nemrete nigdje pročitat, u nijednim dnevnim vijestima čut...a osobito vas nitko ne pita ako ste na marginama društva. Ako ste invalid, penzioner, bolesnik, šljaker...takvi kao da su nevidljivi. Čitam redovno danima već o kojekakvim glupostima koje oplah(k)uju ovu lijepu našu. Ali nigdje nemrem pročitat o zalima koje nas sveudlji drmaju. Pače, premijer, predsjednik i ostala dvorska svita unisono orkestrira kako nam je dobro da nam nikad bolje? To što ćemo uskoro jesti suverenu travu njih ne muči, jer što će stoka sitnog zuba do li pasti? Sjećam se vremena Sanadera kad sam pisala o istim stvarima uz ufanje da je neven tu i da pomaže (svim uvlakačima u dupe)! Danas više ne vjerujem u neven, a još manje u nevinost hrvatske raje! Eto, kćer mi došla iz bijelog svijeta poradi vjenčanja svoje polusestre. Prava ercegovačka svadba od cca 150 ljudi! I zna se, gdje je ero tu je i covid! Pa je tako kćer, umjesto malo odmora u lijepoj našoj i na plavom moru, pobjegla glavom bez obzira. Natrag u svoju domaju, jer ne daj ti bog da sa covidom zaglaviš u ovoj "lijepoj našoj" i našem zdravstvu? Živ ne izlaziš, a čemu smo i nedugo svjedočili. Istina, nismo još dobili službene podatke da je jedan mladi čovjek (Matijanić) skončao na pravdi boga u našem nebrižnom zdravstvu. U kojem se mogu liječit samo odabrani, a plaćat svi mi! Netko će reć, pa što me ulovio popizditis danas? Nije, jer meni je dobro, rekla bih nikad bolje! Ali još uvijek donekle čujem, dobro vidim a i vijuge mi rade pa procesuiram ne samo ovo što vidim i čujem već i ono čega nema? U takvoj situaciji, pada mi na pamet jedino jedna dobra misao: proleteri svih zemalja, ujedinite se! Jedino kaj znam da većina ne zna kaj je to proleter? A kad smo već kod čitanja, čitam ovih dana (Mirovina.hr) o anketi što ljudi misle kakva je nekoć bila hrana? I normalno, svi mi koji smo živjeli dulje od 30 let znamo da je nekoć hrana imala okus i miris, voće sočnost a povrće sve blagodati majčice zemlje! Što danas imamo osim okorjelih kapitalista koji prodaju muda pod bubrege a raja sve to puši? Pušila sam i ja 30 let al više ne pušim, iako još uvijek svesrdno plaćam porez u pušioni! Živjeli vi meni ovdje i tamo. Meni je ipak lakše jer sam se olakšala...i ovdje i tamo.

p.s. svekolika isprika "blogerima" jer nema nit slike nit linka. danas treniram mozak. znam, ovo je dejting sajt i nije baš prikladno ovdje promućkati pa proliti, ali napisah nekoć davno, kad sam ovdje došla, da nažalost politika ima utjecaj na nas i da su mi stavovi lijevi (ne ovi naši, jer u lijepoj našoj nema ljevice, osim minorno). u tom smislu povremeno na svom plaćenom oglasnom prostoru prospem i nosim malo crvene boje! tko je bik nek se zaleti iako nismo u pamploni, ostali kako vam drago!

Čitajući (više gledajući) ovih dana blog o sadržaju i ambalaži (osobito kad su žene u pitanju) ne mogu ne sjetit se jednog svog zapisa od prije cca dvije godine. Tada sam još, kao friška umirovljenica ostala osupnuta spoznajom da moj život više ne počinje u 17h već skoro pa završava jer u to vrijeme završe gotovo sve moje dnevne obveze! Danas, više nemam niti pesu i time je otišla moja zadnja životna obveza tj. postala sam sama sebi svrhom i razlogom! Kako je to dobar osjećaj kad su dnevne pizdarije iza tebe i kad ti dan ne počinje u 17h već gotovo da završava! Obično skinem grudnjak kad znam da više neću van! I to je šlus od dana! Nekoć sam grudnjak skidala tek navečer prije kreveta, iako sam počesto znala ga skidat po istom pitanju (kreveta) u neka druga doba dana i poradi drugih razloga! Općenito, volim ovaj dobar život. jer, onaj drugi koji sam imala 40 i nešto godina....ustajanje, odlazak na posao, jurnjava na poslu sa milion obveza, ljudi, vožnje...ma svih tih značajnih beznačajnosti za koje mislimo da ne možemo. ili još gore, da drugi ne mogu bez nas? O djeci i kućnim poslovima da ne govorim? Najveći komad života smo perilica, sušilica, kuharica, odgajateljica, učiteljica, dadilja, hodamo po jajima s partnerom ili smo kurva (vjerojatno nema žene koja to nije bar jednom čula u životu)...a tako malo smo upravo mi? I to u slučaju kad je sve dobro...i brak, i djeca i posel! Da mi je netko rekao prije 40 godina kaj me čeka kad odem u mirovinu, sigurna sam da bih taj čas ostavila sve (i djecu i muža i posel) i otišla u nepoznatom pravcu! Živit penzonerski život. Istina, tada bi me jebala egzistencija koja mi je sad zagarantirana! Ne moram više mislit oću li dobit manju plaću, oću li promijenit posao i opet se zajebat. kako ću prehranit djecu, kako ih podić na noge, kako udovoljit parnteru! Većina nas odradi taj dio i umjesto da to nazove pravim imenom (tlaka) mi to zovemo produktivnim životom! Ajme, što su nam ga namjestili. Od Marxa koji je rekao otprilike da je rad stvorio čovjeka, iako bih se ja više priklonila onoj izreci: rad je stvorio čovjeka a nerad gospodina! Da netko ne bi pomislio da se nisam naradila, pače...više od 40 godina, I u socijalizmu sam radila kao da je firma moja. Jedna moja potčinjena frendica mi je rekla da ja svršavam dok radim! Prilično me to ošinulo tim više što sam shvatila da je skoro pa istina! A onda odeš iz firme u kojoj si ostavio više od 30 godina svog života (10 sati dnevno) a da se niti ne osvrneš! Ima tome i četiri godine i ne znam koga ili čega bih se sjećala od tamo osim svoje ljubavi i drugog supruga? No, nešto me taj rad (više magla od posla jer svako šefovanje je to) ipak naučio? Naučila sam organizirati ne samo posao već u svoj život! Pa tako i danas organiziram svoj osobni život na svoje veliko zadovoljstvo! Ne bi vjerovali koliko je to bitno. Danas uživam jer imam cijeli dan...pa si mogu priuštiti dugotrajno pijenje kave ujutro i čituckanje i surfanje po netu do 11h! Ne moram imati nikakav honorarni posao jer mi je mirovina vrlo dobra (za naše prilike i odlična)! Nemam obveze prema roditeljima (oba su pokojna) a niti prema djeci jer imaju svoje obitelji a nit ne žive tu! A unučicu viđam rijetko tako da mi je ona začin za život! Sve u svemu, divan život! Toga obično postanem svjesna tek nekako kad na iskrica web blogu počnem čitati o tome kako je starost okrutna, kako žena koja je stara nema život, kako je izgled bitan i u starosti etc etc. Ja se u stvari, sve češće se pitam...kako sam uopće živjela tada kad sam morala svoj dnevni život svesti na vrijeme od 18-23h, a jutrom se ustajati prije 6h? Česti stereotipi o tome što je dobar a što loš život su nažalost stvar drilanja i odgoja? Od malena nas uče kako da se upregnemo i arbajtamo u ovom trulom kapitalizmu! Kako da se žena utegne i pritegne kako bi igledala zanimljivo nekom totalno nezanimljivom liku od svog supruga, šefa ili susjeda na brdovitom balkanu? Svaka čast ljudima (kao npr moj zet i kćer) koji imaju lovu i obrazovanje i jedva da su radili u ovih svojih skoro pa pol stoljeća u ovoj jebenoj državi! I baš ih briga kaj selo kaže! Novac je ipak taj koji određuje toliko toga u našem životu. Daje bezbrižnost, osobito ovako pod stare dane. Radila sam da bih živjela al nisam živjela da bih radila! Dobro je da više nit ne radim da bih živjela. sada naprosto živim! Zašto su i nadalje ljudima važni neki periferni znakovi (izgled, kosa, frizura, obleka, društveni status i kaj selo kaže) nikad nisam razumjela. Svi mi smo pomalo tašti i razumijem da volimo i mi svog konja za trku pokazat, ali jedno je dobra ambalaža a drugo je sadržaj. Ovdje se uglavnom uvijek raspravljalo o ambalažama a rijetko o sadržaju. Sve sam sklonija da skupu (ne zbog cijene, već zato što je pogubna za planet) ambalažu zamijeni negdašnja…staklo, pak papir, masni papir i sl. Tako je i ova naša ambalaža (prikazivanje prema vanjskom svijetu) nepotrebna pače, štetna! Jasno mi je da je ta naša ambalaža u stvari vapaj za čovjekom…da nas vidi, čuje…da nismo sami! Da parafraziram Alića: “Štovani, meni je sve jasno!”
p.s.
Ima jedino jedan "bug". U starosti sve znaš, ako još i možeš, super. Ali nemaš više volje za tolika sranja i sva ta “ispunjenja” trivijalnostima. Radije sjedim i ne radim ništa nego li da (kak bi to srbi rekli) “gluvarim”! Taj pojam tako dobro oslikava toliko toga što danas radi moderan čovjek u trci za (sa) samim sobom. Osta samo nedjelja (prokleta) a više nema nit Akija.

Link

Još neki dan sam ovaj naslov spremila. Zlu ne trebalo? Ko i neku čokoladicu, osobito crnu. Ili neki fini keks koji tako rijetko jedem. Voće će me doći glave? Kokice i bambus tek u tragovima. Skulirala sam se. Nema više (ili uglavnom) večeri s bambusom i kokicama. Kažu, čaša crnog vina za žene dnevno je utaman. A ja sam od pomalo razuzdane milfače postala sredovječna žena koja još uvijek i puši, i pije, i sexa se…al povremeno! I umjereno. Večeri su opet onakve, sliče jedna na drugu. Uhvatim sebe kako bauljam stanom (ovaj put jednim drugim). Nije da je danas nedostajalo čega? Pače, bje i majstora za veš mašinu. Osobito volim ovakve kvarove koji to i nisu. Pa malo kave sa kćeri i njene nostalgije za nekom sobom od nekoć! Oće to u nadolasku polovice stoljeća. Ajme, pa kćer mi je na putu ka pola stoljeća. Žo mi je njenog tugovanja za kilama, godinama. Reče da je stamen! Da ju više ništ ne dira. A dira i mene. Neću joj reći da joj ne vjerujem, ali neću joj reći niti laž. Zna ona da njezina mama može sve reći, osim laži. A možda je danas upravo trebala neku moju malu laž? Otpustila sam sve to propušteno s njom. Ona mi nije oprostila, ali ja sebi jesam. Bilo je to jednog kolovoza baš ovako negdje iza Oluje. Srela sam se sa svim sojim pregnućima i uginućima. Stala sam pred sebe (i njih) i zavapila: Nisam tako htjela, valjda nisam znala drugačije? I zatražila oprost od njih za sve što nisam dobro učinila? I sebi oprostih tada, pred njima. Nisam s namjerom, ali ne sudi se nikom sa ili bez namjere! O ubojstvu osobito. Osim što sam sebe osudila na godine koje su bile moje iskupljenje za sve one druge, prije njih. Da se nisam tada suočila sa sobom, s njima, mojim kćerima i oprostila si, ne znam kako bih danas? Otpustila sam i sva svoja propuštanja. I oprostila svima živima i neživima. U stvari, kad nekog više nema, nemaš kaj, osim oprostiti. Najgluplje je nositi nešto u sebi što ne možeš podijeliti (odložiti) a tiče se mrtvih? O propuštanju neću previše, jer njega je bilo najviše. Propustiš tako odgoj djece i odjednom ona odrastu a ti se pitaš: gdje sam bio, što sam radio. Propustiš svoje ljubavi bilo da ih konzumiraš ili one naprosto prođu mimo. I pitaš se, gdje su se dogodile, gdje su bile, kao su otišle? U stvari, cijeli život nam se svodi na propuštanje, otpuštanje a potom oprost sebima i drugima što nisu. Ponekad i što jesu! Nakon malo pasijansa, dobrog filma, jednog lijepog poljupca punog ljubavi, vrijeme mi je poći spati? Nisam više od onih koja bdijem ovdje dokasno. Neka tiha sreća me danas ulovila. Što zbog onog poljupca koji je još tako živ, a što zbog frendice koju ću sutra pohodit. A preksutra na plesnjak s drugom frendicom. Sitna ali draga zadovoljstva. U ovim nekim letima to nam jedino i preostaje. Ne brojim više dane i ne znam koji je, al uredno sam jutrom pojela jednu bananu, svoju dnevnu dozu (125 gr) borovnica, dvije smokve s večeri, par marelica. Neki dan mi reče moj dragi da gotovo da nema mjesta gdje ja nisam bila! Ima u tome istine, jednako kao što ima i u tome da nema što nisam doživjela? Iako se onda pitam, kaj ću delati npr za deset let? Neki, po našem zdravstvu, već sa pedeset moraju pišat u lonac (tak vele doktori)? I da, nemojte me uzimati previša za ozbiljno. Ja davno već ništa nit ne čitam, osim anonsi!

Drago Gervais:

Tri nonice

Tri nonice stare
pred kućun su stale
i kritikale.
I Katu, i Pepu, i Jelu,
i Toncu debelu.
Jedna da j' takova,
druga onakova,
jedna bi se rad ženit,
druga se zna lenit,
treća sve zafraja
četrta da ne vaja.
A svet da se j' pokvaril,
i prvo da j' boji bil.
Tri nonice stare
su kritikale
od osme do polna.
A kad je polne zvonilo,
jednoj je doma poć bilo.
Su dve ustale
i nju kritikale.

Nekako ovih dana, u sezoni kiselih krastavaca i ponukana Đusikinim okama, sjedoh i nakon skoro dvije godine jedne lijepe priče, vrijeme je da napišem opet blog! Ne znači da je priča posve gotova, ali dođe vrijeme propitivanja, a tada mi je uvijek najbolje pasao upravo ovaj moj plaćeni prostor u vidu bloga!

Sjediš s njim uz TV i sretan si što nisi sam! Sjediš s njim uz TV i ide ti on na žifce! Sjediš sam i nisi sretan što si sam, pače, nesretan si! Otprilike tako bi se dao opisati samački život i onaj u dvoje! Naravno, nakon romance u vidu zaljubljenosti i sretne veze koja traje....traje...dok traje!? Reklo bi se naoko da je spas u vezi? Budeš zajedno kad ti paše, a odeš kad ti paše! Brus. Jedno vrijeme ti to paše, a potom ti i to počne ići na žifce! Pa se svaki put spremi, kad ideš kod njega, pa nosi tablete, pa vuci životinju, pa njezinu hranu, pa donji veš, pa gornji veš, pa hranu koju jedeš jer imaš posebni režim, pa piće koje piješ, pa mjeriš tlak u određeno vrijeme, pa šećeš u određno vrijeme, pa pišaš po noći etc etc. Život u dvoje je stvarno zahtjevan? Samački život također! I što nam ostaje ili bolje rečeno, preostaje? Želiš mir a kad miruješ, dojadi! Kad malo živneš, pretjeraš! Bilo bi bolje da nisi. A jesi. Al da nisi, bilo bi. Ili kad jesi, bilo je bolje da nisi. I tako u nedogled. Nekako je uvijek previse, čak i kad je premalo! Jer biti nonica (nono) nije jednostavno. Treba imat štofa za svaki dan…šutjeti, pričati i naći volju za život? Dvije godine sam provela s partnerom, pače i zajedničkom životu sad će i godina. Oboje u sedmom desetljeću, on nešto dalje ja na sredini! Imali smo ljubavi, novaca, događanja, razumijevanja I svega što mogu imati nonić i nonica! Imamo i danas! Čak smo imali redovan i dobar sex, s čime se većina oprosti već u petom desetljeću? Pa ovih dana više nemamo! Jer nam se više neda iz raznih razloga. Niti sam niti sa. A niti bez. Kako to preživjeti? Lako, u sedmom desetljeću. Tada sve možeš, jer uglavnom više ništa ne želiš! Nije to pesimizam, život se naprosto pobrine za sve ostalo a na tebi je samo da ustaneš, legneš, nahraniš organizam nekom hranom, bilo za tilo bilo za dušu. Čitajući ovo Gervaisovu pjesmu dođe mi žo kaj sam u ovom velikom gradu a ne u nekoj istarskoj kali sa hoklicom u hladu kamene kuće! Tko zna, morti bih tada bila sretnija? Vjerojatno ne bih, ali nemirna duša (jebemu, i tilo još uvijek) nikad mira neće imat. Život ipak živiš u glavi a tek potom se prostreš…pred nekim, s nekim…negdje. A onda sve to pokupiš, poput veša pred kišu. Ponekad kiša i omane, ali veš je na sigurnom, iako zalud! Tako I život, ma kako ga živio, potrošiš ga. Čak i kada i ako ga otaljavaš ili ako ga ne živiš. On neumoljivo prođe, pomalo obudovjeli poput onog vlažnog veša kojeg pobereš prije kiše. Ili, kao što je to uglavnom ovdje na iskrici, zalud? Desetljeće i više sam tu, evo me opet. Reko bi pametan čovjek, pa što ću tu, sve je déjà vu? Baš zato, rutina je tako dobra stvar u ovim nekim godinama kad nemaš hokl, kalu i…zvonik! Naime, nama nevjernicima dugo već crkvena zvonjava ne određuje ure već samo ide na živce! Nisam se vratila nakon dvije godine poradi dejtanja već me vratila potreba za pisanjem. Obično dok sam živjela život, nisam pisala…ali kad se uđem u sebe ko majca nakon pranja, volim o tom stiskanju (ili ulaženju, kako vam je draže) pisati. Onog drugog više nema, jerk ad nemaš partnera I životinju, teško da se moš više s ikim stiskat. Čak i unučica to odbija, jer eto cura će u školu! A ja sam i dalje tu. Ponekad mi se čini da će mi pepeo razasuti po iskrici…ha ha. Baby, welcome back!

P.s.
prva fotka od prije skoro 30 leta a druga ovog sparnog kolovoškog popodneva!

da citiram dotičnu rudan koji dio bi se nekak i na mene mogao prispodobiti:

....Meni je super. Ja sam salonski bundžija, ne živim ni od klikova, ni od lajkova, na mojoj stranici nema reklama, sama sam sebi jedini sponzor. Lupam po tipkovnici i opušteno šaljem znake svoga gnušanja prema svim ustašama, glupanima, slijepcima, sebičnjacima i bedacima. Istovremeno mogu u toplom, hrvatskom domu grickati šljive odjevene u čokoladu koje mi je poslala poljska izdavačica, Basia se zove, i biti „hrabra....“

a evo i link, ali i cijeli tekst! uživala sam čitajući!, kao da me pitala kaj bi trebalo napisati o ovoj sramoti jučer! fala bogu, mi građani zagreba smo ostali doma!

http://www.rudan.info/smrt-novinarima/

Smrt novinarima!*

U Hrvatskoj je organiziran Prosvjed sa ogromnim P. Na njemu su bili svi koji dišu hrvatski. Majka Božja Kraljica Hrvata u nekoliko kopija, zastave HOS-a u prvom planu, bijesna skupina obespravljenih se, urlajući iz hrvatskih grla, borila za demokraciju. Bio je tamo Dva Metra Drva, sveznajući sabornik, bonsai Treger Ustaša krvavih očiju, zašto pije kad mu škodi, nepismeni fejsbuk vjeroučitelj koji se godinama, sada i u Saboru, režeći zalaže za ljubav.

Što su nosači slike Kraljice Hrvata htjeli poručiti vlasti nije najjasnije. Djevica je protiv covid potvrda? Za HOS-ovce znamo. Oni su uvijek za dom spremni, šire mir i dobro. Ako treba, kad ih netko zove, samo zove, krenut će na zločinački, nedemokratski, covidpotvrdaški Stožer koji nije stožer nego Štab i demokratski ga maljem zatući.

Na jučerašnjem zagrebačkom Festivalu demokracije čuli smo protivnike uvođenja covid potvrda, mnogi su i protiv cijepljenja. Naše je tijelo hram. Tko u njega nepozvan uđe treba ga ognjem i mačem demokratski spaliti. Samo tako može ući mir u tijelo naše.

Vakcina je u mnogim državama Nepoznat Netko. Nisu samo Hrvati na zadnjim nogama. Za „ljudska prava“ bore se Nizozemci, Austrijanci, Nijemci, Amerikanci…Neke vlade sa „borcima za demokraciju“ ratuju vodenim topovima, pravim mecima, izglasavanjem obaveznog cijepljenja, uvođenjem karantene i covid potvrda, druge čekaju da broj mrtvih naraste pa će se onda odlučiti za jednu od neefikasnih metoda.

Korona je čitavom svijetu zorno pokazala, ljudska je glupost nenadjebiva. Hara i Istokom i Zapadom i Sjeverom i Jugom. Negdje ipak žešće. Hrvatska spada u zemlje gdje sila caruje, a um klade valja. Treba li dokaz? Kako je moguće da se u Zagrebu održi skup kome je prisustvovalo desetak tisuća ljudi, a nitko od organizatora, doduše, organizator je vjerojatno bio „hrvatski narod“, nije tražio ni dobio dozvolu? U vrijeme korone?

I ja sam „hrvatski narod“. Želim znati imena i prezimena svih političara koji nisu dobili dozvolu da u glavnom gradu moje zemlje organiziraju urlanje, mahanje ustaškom zastavom, ukazanje ustašije i luđaka na svim mojim kućnim ekranima. MUP je nečinjenjem, plaćam ga za činjenje, amenovalo premlaćivanje novinara i omogućila bolesnicima širokoga spektra da poručuju što oni misle o koroni, cijepljenju, testiranju, covid potvrdama.

Bi li se MUP jednako dobrohotno odnosio i prema mojim istomišljenicima kad bismo odlučili, nas pet stotina, sigurna sam da nas ima toliko, otići u Zagreb i tamo izvikivati parole: „Antivakseri, jebo vas Ante Pavelić!“ „Antivakseri, sami platite troškove svoga liječenja!“, „Antivakseri, cjepivo je bolje od smrti!“ „Antivakseri, zbog vas čekamo godinu dana na operaciju srca!“, „Antivakseri, ubili ste mi mamu!“

Ili, vezano za pakleni, hrvatski strah od testiranja. „Hrvatice, rađajte doma!“ „Rodilišta su ubijališta ljudskih prava!“ „Ne tuđe ruke u hrvatske pičke!“ „Rak prostate je Božja volja, neću tuđi prst u moju hrvatsku guzicu!“ „Kolonoskopija je samo za pedere!“ Bismo li dobili dozvolu za skup?

Ja si utvaram, što bi rekao moj dobri znanac Ćiro Blažević, imam čast i privilegiju da mogu bez vladine dozvole napisati što mislim. Imam čast i privilegiju da mogu pročitati što pišu neki koji ne misle poput mene i bez straha se smijati njihovim objavama. Nisu svi te sreće. Nekim je ljudima posao izvještavati sa skupova koji se bez dozvole održavaju na hrvatskim trgovima. Ti jadnici nisu sigurni da će među borcima za demokraciju sačuvati živu glavu.

Divim im se. Za bijedne pare obavljaju grozan posao, a o glavi im rade ambiciozni, alkoholizirani odlično plaćeni političari koji huškaju narod da bi se tako mogli dokopati još više moći, ukrasti još više love i isprazniti još više boca.

Dragi novinari. Zašto radite taj posao? Kako možete izdržati smrad divljaka koji vas mlate u ime njihove demokracije? Raspitajte se o rezultatima popisa stanovništva. Vaši pametniji vršnjaci odavno su brisnuli.

Meni je super. Ja sam salonski bundžija, ne živim ni od klikova, ni od lajkova, na mojoj stranici nema reklama, sama sam sebi jedini sponzor. Lupam po tipkovnici i opušteno šaljem znake svoga gnušanja prema svim ustašama, glupanima, slijepcima, sebičnjacima i bedacima. Istovremeno mogu u toplom, hrvatskom domu grickati šljive odjevene u čokoladu koje mi je poslala poljska izdavačica, Basia se zove, i biti „hrabra“.

Jučerašnji skup nekolicine općepoznatih lopina i izmanipulirane većine pokazao nam je da „Hrvati“ stavljaju znak jednakosti između mlaćenja novinara i borbe za ljudska prava. Hvala bogu, ekipa koja je bauljala i mojim Zagrebom sigurno nije naša budućnost.

*

Danas sam se doma preko veze cijepila četvrti put. Nije mi se dalo gužvati među stotinama koji čekaju ubod. Ipak se kreće☺

jedno je kad čitaš slova i brojke a drugo kad vidiš sličku?
ne pitam se kaj je ispod ovih pokrivala bolnice na kraju grada. nevjernim tomama nikad dosta dokaza! ljudi doista umiru svaki dan hrpimice! ok, cjepivo ne štiti 100% ali osobno se nadam da me ipak štiti da ne završim ispod ovog pokrivala? čitam starosnu dob i samo mogu reć: deca, čuvajte se! jedno je biti slobodna duha i uma i misliti svojom glavom (ufam se da sam to činila dugo u onoj državi, kao ondašnji disident kao i u ovoj, kao vječna oporba, koja je uredno plaćala porez i držala se svih društvenih normi) a drugo je ugrožavati druge svojom slobodom? jedno je propitivati odluke vlasti i "vlasti" (stožera) a drugo je za opće dobro poslušati struku i liječnike (isto propitivati). ugrožavati sebe i druge zatucanim i zadrtim "baš neću" bez pokrića! kakogod, ja sam svoju kavu popila i mogu u svoj dan, ali ne mogu slobodno jer me ugrožavaju toliki necijepljeni! pa ja pozivam sve cijepljene da i oni dignu glas, morti i prosvjeduju (ipak nas ima 2 miliona) pa se morti ovi ne cijepljeni ipak dozovu? iako mislim da smo davno, davno trebali biti na ulici za daleko važnije događaje...a nismo! znajući vas znam da niti nećemo!




https://www.index.hr/vijesti/clanak/cijepljeni-u-bolnicama-prosjecno-imaju-



71-godinu-necijepljeni-60/2318533.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_ostalo_



d

prođe i deset godina, a kao da je bilo jučer? i danas sjećanje nate!

(zabilježeno 10.11.2011.)
Moje ljubavno pismo tebi! Nisam ti ga stigla reći iako sam danima već smišljala kako da ti ga prišapnem. Zatekla me tvoja smrt. Na nekom zidu u prolazu hodnika visilo je tvoje ime. Iako sam se silno željela oprostiti od tebe, bog je valjda smislio tolko drugih načina. Pa sam podigla pogled u nebo šetajući pesu i ugledala pticu ponad sebe. Upalila sam i svijeću za stolom dok sam ručala. I pričala sam jedući s tobom. Za tim istim stolom i istim pogledom na Plješivicu. Dok smo još pričali i objedovali. Potom smo otišli. I valjda zato što smo se silno voljeli nije bilo moguće opet doći. Ljudi kad su ravnodušni onda mogu učiniti i pokoji korak previše. Kad nisu, i onaj nužni čini se nemogućim? I imam milion razloga da te pitam zašto? Zašto se nisi oprostio od mene, nas? A onda, znam da smo se davno oprostili i ostali živjeti svaki na svojoj obali. Tvoj ponos nije htio niti danas dok si odlazio reći mi: dođi! A ja nisam znala biti veći čovjek od tebe i naprosto doći. Ipak ostajemo mi! Davno, rekoh: kad mi dođe zadnji čas zovnut ću te! Nažalost, ti nisi mogao! Zastala sam danas, oko podneva (ne znajući tad još da te već nije bilo), dva puta i pogledala na prozore ponad Britanca sjećajući se koliko smo tamo dana i noći probdjeli, ljubeći se i voleći se, koliko tuge i jada bje na toj adresi. Kao i suvišnih lica. Sada nema nikoga, čak ni prozori nisu ofarbani. No, kao i toliko puta čovjek tek post festum razaznaje svoja stanja, slutnje, neke znakove i postupke. Sinoć sam trebala napisati svoj odgovor odvjetnici, jer reče ona: blizu smo nagodbe? Voljeli smo se dugo, predugo, puno, previše....za ljudski vijek, jer i živjeti 20 godina je dovoljno, a kamoli voljeti se! Valjda zato i nismo mogli sačekati kraj? Za razliku od tebe koji si sav svoj jad i čemer ostavio u sebi, ja sam se okrenula svijetu. Ponekad je dobro svu svoju nutrinu podijeliti ovako sa neznancima. Puno lakše nego sa najmilijima, dragima. I tako često sam te htjela nazvati, pitati te kako si? Ili ti reći kako sam! Ali obično sam odustajala ne imajući hrabrosti još jednom doživjeti da me poniziš, povrijediš, uvrijediš? Ne stoga što me nisi volio, već stoga što si više volio sebe ili što nisi mogao biti drugačiji ili što sam ja tebe voljela previše? Oprostila sam ti već dugo. Ti meni nisi. Ponio si to sa sobom! Ali u plamenu svijeće u onom jezičku koji je plamtio ka nebu osjetila sam tvoje riječi: oprosti mi! Moje riječi: oprosti mi! Voljela sam te ko nitko nikad, ko nikog, volio si me ko nitko, kao nikad nikog! Ali ljubav nije dovoljna za ostati. Ali je trebala biti za sići zajedno, a nije! No i takva nedostatna, najviše je što je bilo. I sada kada te nema....ima te u meni, nama!
„....Ali, kad od neke davne prošlosti, nakon smrti mnogih stvorenja, nakon uništenja raznih stvari, više nema ničega, ipak još dugo ostanu miris i okus, sami, krhkiji ali još življi, postojaniji, vjerniji, poput duša, pa čuvaju sjećanje, očekivanje i nadu, na ruševinama, nepokolebljivo noseći na sebi svu golemu građevinu uspomena..."

bio je nedugo još jedan dan mrtvih. nisam pohodila tvoj grob jer znam da nisi tamo. znam da si tamo gdje smo se voljeli, tamo gdje smo tako često obitavali i bili sretni! tvoj prosuti pepeo po kamenjaku u istri, čeka moj dolazak! tko zna koliko ću još godina obilježavati tvoj odlazak? ali, doći ću i ja