HIPOKRIZIJA

misli i pamti umjesto mene! pa me tako danas podsjetio na moj zapis od prije pet godina! eto me već pet godina će kako uživam u svojoj zasluženoj mirovini (više od 40 godina rada) i ne mogu ne prisjetiti se ovih šokantnih podataka?

FRAPANTNO
i šezesetih je bilo velikih iseljavanja (uglavnom iz zaostalih i ruralnih krajeva), ali ne toliko kao danas! i kao što rekoh, oni koji su radili (a zna se koliko je bilo zaposlenih (u Hrvatskoj 1990. je bilo 1,618.204 zaposlenih, a 2016. godine tek nešto više od 1.140.000) . nevjerojatno je da neki pričaju o napretku u ovih 27 godina samostalne HR države a gle brojke kažu da je manje 500.000 tisuća ljudi zaposleno? a zna se da od zaposlenosti i plaće počinju sva prava i slobode!
znajući da sva prava i sloboda počinju u stvari s poslom, ako ga imate, jasno je da je ova Hr država doživjela drastičan pad a ne napredak kako neki silno pokušavaju reći? brojke su neumoljive, kao i puni kolodvori mladih koji odlaze. za koji dan postajem i ja penzionerka i pitam se...oklen će biti penzija ako nema tko raditi?

još kad tome dodamo da od ovih 500 tisuća izgubljenih radnih mjesta su uglavnom bila radna mjesta proizvodnje i industrije koja je totalno uništena (osobito u gradu Zagrebu) te da smo umjeto njih dobili cca 300 tisuća uhljebljenih u razno raznim državnim slubžama, institucijama, agencijama, ministarstvima....jasno je da s takvim gubitkom od skoro milion (stvarno) zaposlenih ljudi smo u kurcu kak jesmo kao društvo i država!

ali neka, kim il sung se slika ispod svoje slike, prijeti (da će pratiti) i vrijeđa (da su provincijalci) sve koji misle drugačije i izglasaju nepsoluh! ha ha...car je gol! a trbušina ispala...jbt kad gledam premijera i predsjendika države čini mi se da su svaki dan sve širi? dobro se hranimo po kontejnerima kao narod pa se i debljamo, analogno tom dobrom! fuj fuj fuj! naprijed naši danas, želim im broncu pa da konačno taj proljev i trakavica od nogometa završe?

ja sam umrla od smijeha čitajući ovaj tekst koji sam dobila na mail! pa sam odmah poželjela to s vama podijeliti. vi ste mi prava obitelj...uživam doći tu i vama prvima reći da sam se smijala danas! onak...kak dugo nisam! i općenito, s vama dijelim sve pa i današnji osmjeh od uha do uha jer sam sretna što nisam sama! kaže ona da i njoj svi "lijepo" komentiraju, pa me njezini komentari jako podsjećaju na ove naše bloške...pa hajde da tu ljubav podijelim s vama kako biste znali da niste jedini koji "volite"!
pa kaže v. rudan:

Jebote! Ja napisala tekst, možete ga pročitati ispod ovoga, nazvao me Index smije li ga prenijeti, svi mi kradu tekstove, oni bar pitaju, samo vi prenesite. Jebote! Ekipa koja mi uređuje stanicu pročitala je većinu komentara, možda i sve, nisam ih pitala, sažela mi je poruke čitatelja Indexa. Prenijet ću vam.

1. ODI U SRBIJU! TAMO TI JE MJESTO!

Ubijte me, ljudi, ne kužim. Zašto mi u Srbiji ne bi smjelo biti mjesto? Što fali Srbiji? Tamo žive moji prijatelji, uvijek odsjednem u fenomenalnom hotelu Zepter. Kuhinja je fantastična, ekipa odlična, a ovo je neplaćena reklama. Volim Beograd i sve srpske gradove u kojima sam bila. Hejteri, da imate love i vi biste otišli u Srbiju.

Ali… Ove godine planiram otići i u Sloveniju, na Kubu, u Zagreb, Mošćeničku Dragu, Crikvenicu, Herceg Novi, Prag, Beč, Firenzu, Berlin, Bilbao… Među nama, i u Dohu. U finalu će igrati “Kockasti” i Maroko, rezultat će biti 2:0 za vaše.

Put će mi platiti susjed sudac. Dok on i njegov ljubavnik ministar budu urlali na tribinama, ja ću se pored bazena u hotelu sa sedam zvjezdica brisati ručnikom na “kockice”. Neka crkne kome smeta, Hrvacka je prvak svjeta, kako bi vi to napisali.
2. TI SI STARA!

Ubijte me, ljudi, ne kužim. Zašto mi pišete da sam stara? Ja znam da sam stara, ali u čemu je problem? To bi trebala biti uvreda? Što je po vama starost?

Pretpostavljam da ste vi mladi, inače ne biste moju starost pisali poput psovke. Tko su starci? Stari su svi ljudi koji dugo žive, koji su imali sreće sa zdravljem i dovoljno love da plate lijekove i isplate djecu. I oni su, poput vas, mislili da je mladost vječna i da se starost, dakle nemoć, dakle obješena koža, dakle umjetni zubi, dakle bolovi i bolest događaju drugima.

Znam da niste previše pametni, ali ovo ćete možda shvatiti. I vi ćete, ne svi, koliko god danas bili napeti i puni snage, jednom svijetom bauljati mekane guzice.

Ili… Ako vam je to neprihvatljivo, ako vam se starost toliko gadi, ako je starost za vas uvreda koju možete ispljunuti u lice nekome tko bi vam mogao biti nemoćni susjed ili djed, otkrit ću vam tajnu vječne mladosti. Sve je u vašim rukama. Cijev u usta. Ima li išta ljepše od mladog leša?
3. TEBI TREBA KURAC!

Ubijte me, ljudi, ne kužim. Ovo sranje od rečenice slušam od svoje dvanaeste godine. Već sam o tome pisala, utvrdit ću gradivo. Anonimne drkadžije na netu, i ne samo one, nikako da se odluče, je li kurac uvreda, poklon ili lijek.

Kurac u hrvatskom jeziku ima toliko značenja da je ovdje teško nabrojiti sva. Ja sam vašu poruku prevela. Ona glasi: ženo, da imaš kurac ti bi bila zdrava. ?! Ali ja jesam zdrava. Koji vam je kurac?
Je li vam kad palo na pamet da vi niste zdravi iako, možda, imate kurac?

Mene sad već opako nervira zašto muškarci ne mogu kratko i jasno definirati što im visi među nogama. Smrtonosno oružje ili antibiotik širokoga spektra.

Ajde, nema veze. Dečki i cure, opustite se. Vrijeme je navijanja. Sutra svi pred ekrane! Ako sudac bude zajebavao i vi i ja znamo što će pušiti na daljinu.

HRVACKA! HRVACKA!

" alt="" />

Autor:
Katarina Peović Vidim da se neki čude zašto navijam za hrvatsku reprezentaciju, o tome sam davno pisala na portalu H-Alter koji je na žalost, iz meni nepoznatih razloga, taj moj tekst maknuo sa svojih stranica. A rekla sam ovo:

Ljevica, nacija i nogomet

Objavljeno: 19.07.2018, 08:08h

Piše: Katarina Peović Neki na ljevici su ovih dana artikulirali svoju nelagodu priznavši da se ne mogu poistovjetiti s nacionalnom reprezentacijom jer su traume iz devedesetih kao i sadašnji nacionalizam toliko jaki da i u nogometu vide te ratne zločine i neuralgije sadašnjosti. Zbilja, kako ćeš navijati za reprezentaciju ako si žena, primjerice, a na televiziji komentatori kada netko slabo igra kaže da igra kao “pičkica”, ili kako ćeš kao Srbin navijati za Hrvatsku ako navijači pjevaju ustaške pjesme koje pozivaju na ubijanje Srba? To su realne neuralgije nacionalizma koje desnica jednostavno negira i prikriva, jer u njezinom temelju stoji nejednakost, mržnja i agresija. Zastupati ideju da su jedni vredniji od drugih po nacionalnom ključu znači zastupati nejednakost kao temelj političke logike. Za desnicu tu nema problema. Ljevica pak te neuralgije detektira, ali ima li ona na njih ispravan odgovor? Sasvim je razumljivo da ljevica ne može imati takav jednodimenzionalni odnos prema domovini i naciji – a pogotovu da ljevica ne može zastupati nejednakost. No, odgovor na takve neuralgije svakako nije inzistiranje na blaćenju onih koji se s nacijom identificiraju – svojeg naroda koji veseli u pobjedi nacionalne reprezentacije. Nacije su imaginarne zajednice koje proizlaze iz potrebe ljudi da se identificiraju s pojedincima s kojima nemaju neposrednu interakciju, pri čemu je zajednički jezik jedna od temeljnih identifikacijskih točaka s kojom nas vezuju i naše porodične i sasvim intimne sfere, zbog čega je ta homogenizacija jača od mnogih drugih. Osvijestiti imaginarnost takvih zajednica znači dosta – to jest civilizacijski napredak da se osvijesti kako je svaka zajednica proizvod nekog napora da se previde razlike, pa čak i fabricira zajedništvo. Iako je to lakše učiniti s onim s kojim dijeliš jezik, nego s nekim s kim dijeliš neki specifični afinitet. Nacija jest imaginarna, dok su materijalni uvjeti života – stvarni. Ali političko-ekonomska karta svijeta koja jest nacionalno definirana ujedno je postala mapa na kojoj se reflektiraju nacionalne nejednakosti koje proizlaze iz političko-ekonomske dominacije bogate manjine nad većinom – a ta podjela ima i geopolitički karakter. Siromaštvo istoka i juga Evrope je povezano s bogatstvom zapadne Evrope. U homogenizaciji kroz očitu pobjedu “slabije” nacije koja pobjeđuje kudikamo veće kapitalističke nacije narod artikulira ujedno i svoju polit-ekonomsku poziciju naroda u kapitalističkoj zemlji na periferiji EU. Tu je zadaća ljevice jasna – da sudjeluje i prati artikulaciju te asimetrije zbog koje je “prirodno” da u finalu svjetskog prvenstva igraju Engleska i Francuska, ali ne i Hrvatska, Slovačka, Slovenija, Srbija ili Rumunjska. Ne vidjeti političko-ekonomsku kartu svijeta kao mapu na kojoj se reflektiraju nejednakosti koje proizlaze iz kapitalističkog načina proizvodnje – teški je propust ljevice. To je pogotovu tipično za “svjetonazorsku ljevicu” koja svoju politiku često ne utemeljuje na kritici političke ekonomije, već se zadržava na pojavnostima i posljedicama tretirajući ih kao uzrok problema (nepoštivanje ljudskih prava, prava manjina, šovinizam itd.). Ta je pak ljevica, inače zainteresirana za kritiku seksizma, sasula cijelu paljbu seksističkih uvreda na predsjednicu države. Takva ljevica onda često krene čak i hvaliti ono što je nehrvatsko – zapadnoevropsko – kao civilizacijski naprednije i bolje, dok je sve hrvatsko primitivno, korumptivno i jadno. (Pa im je i predsjednica bila meta upravo jer ih je “sramotila” svojim navodno seksualiziranim tinejdžerskim ponašanjem.) Na ljevici se ponekad može čudi kako je to tako “kod nas”, a u Francuskoj, Engleskoj ili Belgiji se tako nešto “ne može desiti”, te da smo mi “takav narod”, te da je to ukratko stvar mentaliteta. Takva autokolonijalna perspektiva je temeljno nematerijalistička, pa i lošija od nacionalističke perspektive, jer se oslanja na neku nevidljivu karakteristiku koja nas osuđuje na propast – dok se u potpunosti negiraju materijalni uvjeti asimetrije bogatih zemalja centra i periferije. Ona je opasna jer postavlja temelje za eksploataciju siromašnih i slabih, jer je stanje u kojem se nalaze samo njihova, a ne tuđa greška. Često se tako može čuti da EU ne može napraviti ništa za nas ako se sami ne odlučimo za “bolne rezove” kao da EU ima samo jednu želju – da Hrvatima bude bolje, ali mi sami sebi ne želimo pomoći pa nam je zato loše. Ignoriranje političko-ekonomske asimetrije i imperijalizma velikih kapitalističkih zemalja, političko-ekonomskih okvira u kojima se slabi nisu u toj poziciji zbog svoje greške već zbog okvira u kojem ni pod kojim uvjetima hrvatska ekonomija ne može biti konkurentna njemačkoj ekonomiji – predstavlja jedan od zamašnjaka reprodukcije nejednakosti u Evropi i svijetu. Naravno kako nacionalni okvir nije konačni cilj ljevice jer, kako su to sročili Marx i Engels “radnici nemaju domovinu” a vlast proletarijata će učiniti da te nacionalne razlike još više nestanu. S padom suprotnosti klasa unutar nacije, pada i neprijateljski stav jedne nacije prema drugoj. No u postojećem političko-ekonomskom okviru negirati podjelu i ekonomski nacionalizam je kratkovidno. Jad i neartikulirana ogorčenost Tako i sada kada je Hrvatska osvojila drugo mjesto na svjetskom prvenstvu, kod dijela ljevice prevladava cinizam i ogorčenost zbog nacionalne euforije. Nacionalna identifikacija, koja je razumljivo jaka u trenutku kada je Hrvatska došla do finala svjetskog prvenstva, jednostavno kod nekih izaziva odbojnost. No, ljevica se tako stavlja u poziciju naspram naroda koji se snažno identificira s nacijom u trenutku nogometne euforije, uglavnom ne primjećujući i ne adresirajući sve neuralgije nacionalne identifikacije. Ta ljevica narodu poručuje da joj nije dovoljno dobar, te da će ona ostati po strani – na svojem pijedestalu anacionalnosti, neuprljana primitivizmom nacionalizma. Umjesto te politike začepljena nosa, ljevica bi upravo trebala inzistirati na odvajanju šovinizma i domoljublja, upravo kako bi polit-ekonomski okvir i nacionalni osjećaj spojila na nov način, te tako osvajati prostor koji je ona i imala (primjerice s Hajdukom u Dalmaciji) u primjerima u kojima se narod poistovjećivao s nogometnim klubom a nogometni klub s jedinstvom naroda kroz prevladavanje i ukidanje klasnih razlika. Animozitete na ljevici da se ljudi identificiraju s nacionalnom reprezentacijom možda treba razumjeti, ali ne primijetiti da se narod identificira (upravo) i na način ponosa u kojem ima i anti-imperijalističkog duha predstavlja tešku kratkovidnost ljevice.
H-alter

ETIMOLOGIJA ZAGREBAČKOG POZDRAVA 'BOK'


Zagreb je bio dugo godina grad pod Austrijom i Austro-Ugarskom. Tu su bile austrijske upravne, vojne i djelomično industrijske strukture, a s njima i utjecaj austrijske verzije njemačkog jezika.

Građanski trgovci se obraćaju mušterijama arhaičnim austrijskim pozdravom:

"Mein Buecken," što je iskvarena verzija austrijskog njemačkog, koja se u
Zagrebu čitala kao "Majn bokn " ili Moj naklon. S vremenom, paralelno su se razvijale obje verzije tog pozdrava, ali i odzdrava, tako da se pojavljuje i skraćena verzija: "Bokn" ili Naklon, a u susretu i skidanjem šešira. Od tog skraćenog "Bokn" nastao je tipično zagrebački pozdrav "BOK", s kratkim o ili ponekad dvostrukim o.


Obje su se verzije mogle čuti kod trgovaca još '50 godina ( kao i
obraćanje mladićima sa npr: "Mladi gospon" ). Utjecajem pridošlica sa raznih
strana pozdrav "Moj naklon" polako se gubi i gube se građanska obilježja
samog grada usred burnog miješanja stanovništva.
Pozdrav i odzdrav "Bok" ne postoji u Rijeci, Splitu, pa niti u Osijeku. Tamo
su neki drugi utjecaji bili dominantniji, pa je tamo "ciao", "adio" i sl.


Pridošlice u Zagreb, pogotovo u zadnjih 20 godina, zatekli su pozdrav
BOK. Kako često dolaze iz drugih provincijskih kultura, veza s arhaičnim
austro-njemačkim pozdravom kod njih nije postojala. Uz to, vremena su bila
da se ističe hrvatstvo i pripadnost jednoj crkvi, pa su počeli koristiti
izraz "Bog", koji nema nikakve veze s pozdravom "Bok".


Spominjanje Boga u Zagrebu se koristilo kao odzdrav na rastanku u
obliku "s Bogom", kasnije "Zbogom" kojim želimo nekome da ga na putu Bog
čuva. Javlja se i verzija "Bog daj" koja isto nema veze s "Bok".


A iz razloga straha, da se ne spočitava vezanost za srpski jezik,
izbjegava se hrvatski pozdrav i odzdrav "ZDRAVO" jer je to kao "srpski" ? !
A nije ! Jer i najljepša hrvatska molitva počinje sa "ZDRAVO..."

Idemo upotrijebiti moć naše mašte da zajedno stvorimo san, znajući da je to san.

Zamislite da ste u ogromnom trgovačkom centru gdje postoji na stotine kino dvorana. Gledate oko sebe kako bi vidjeli što se prikazuje i primjećujete film sa svojim imenom u njemu. Nevjerovatno! Ulazite u kino i unutra nema nikog osim jedne osobe. Vrlo tiho, pokušavajući da ju ne uznemirite, sjedate kraj te osobe koja vas čak i ne primjećuje, svu svoju pažnju usmjerila je na film. Pogledate na platno i kakvo iznenađenje! Prepoznajete svaki lik u tom filmu – svoju majku, svog oca, braću i sestre, svoje voljeno biće, djecu, prijatelje… Onda ugledate i glavnog junaka u filmu – vas!

Vi ste zvijezda filma i to je priča o vama. A ta osoba pored vas pa to ste također vi, gledate sebe kako glumite u filmu. Naravno, glavni junak je upravo onakav kakvi vi vjerujete da ste, a tako je i sa svim sporednim likovima jer vi znate tu priču o sebi. Poslije nekog vremena, osjećate kako vam je pomalo dosta svega ovoga čemu ste upravo prisustvovali i odlučujete otići u drugu kino dvoranu.

I u ovom kinu je samo jedna osoba koja gleda film i ni ona ne primjećuje kad sjednete pored nje. Počnete gledati film i prepoznajete sve likove, ali vaša uloga ovog puta je sporedna. Ovo je priča o životu vaše majke i ona je ta koja gleda film usmjerivši na njega svu svoju pažnju. Onda shvaćate da majka nije ista ona osoba koja je bila u vašem filmu. Princip na koji ona prikazuje sebe potpuno je drugačiji. Riječ je o načinu na koji vaša majka želi da je svi vide. Vi znate da to nije istinito. Ona jednostavno glumi. Ali onda shvaćate da je to način na koji ona sebe doživljava i to je neka vrsta šoka za vas. Zatim primjećujete da lik koji ima vaše lice nije ista osoba koja je bila u vašem filmu. Kažete sebi: “Ah,to nisam ja”, ali sad možete sagledati kako vas vidi vaša majka, što misli u vezi vas, a to je daleko od onoga što vi mislite o sebi.

Onda uočite lik svog oca i kako ga vidi vaša majka, a to se mnogo razlikuje od onoga što vi vidite. Potpuno je izvrnuto, kao i njeno opažanje svih drugih likova. Vidite način na koji majka vidi vaše voljeno biće i čak se pomalo naljutite na nju. “Kako se usuđuje!” Ustajete i izlazite iz dvorane.

Idete u sljedeće kino i tamo se prikazuje priča o vašim voljenima. Sada možete uočiti da način na koji vas vaši voljeni doživljavaju i taj lik je potpuno drugačiji od onog koji je bio u vašem filmu ili onog koji je bio u filmu vaše majke. Shvaćate način na koji vaše voljeno biće vidi vašu djecu, porodicu, vaše prijatelje. Možete pratiti kako osoba koju volite želi prikazati sebe, a to se razlikuje od onoga kako je vi vidite.

Onda odlučite otići na prikazivanje filmova vaših prijatelja, vaše braće i sestara i otkrivate kako svi u svojim filmovima “iskrivljuju” likove.

Nakon što ste odgledali sve te filmove, odlučujete se vratiti u prvu dvoranu i ponovo vidjeti vlastiti film. Promatrate sebe kako glumite, ali više ne vjerujete ni u što, niste više sigurni u vlastitu priču jer ste shvatili da je to, ipak, samo priča. Sada znate da je to što ste glumili cijelog života zaista bilo bespotrebno jer vas nitko ne vidi onako kako biste vi željeli.

Jasno uočavate da svu dramu koja se odvija u vašem filmu zapravo nitko oko vas ne primjećuje. Očigledno je pažnja svih usmjerena na vlastite filmove. Ljudi čak ne primjećuju ni kad sjedate kraj njih u njihovom kinu! Glumci su svu pažnju usredsredili na svoju priču, a to je jedina stvarnost u kojoj oni žive. Njihova pažnja je toliko zauzeta osobnom tvorevinom da čak ne opažaju ni sopstveno prisustvo – prisustvo onog tko promatra njihov film.

U tom trenutku za vas se sve mijenja. Ništa više nije isto, jer sada razumijete što se zaista događa.

Ljudi žive u svom svijetu, u vlastitom filmu, u svojoj priči. Oni ulažu svu svoju vjeru u tu priču, i ona je za njih istinita, ali to je relativna istina jer nije istina za vas. Sada možete vidjeti da se sva njihova mišljenja o vama tiču lika koji živi u njihovom filmu, a ne u vašem. Onaj kome sude umjesto vas je lik koji oni stvaraju. Šta god ljudi mislili o vama zaista se tiče samo slike koju oni imaju, a ta slika niste vi. U ovom trenutku jasno je da vas ljudi koje najviše volite zapravo ne poznaju, a ni vi njih ne poznajete.

Jedina stvar koju znate o njima je ono što vjerujete u vezi sa njima. Upoznati ste samo sa slikom koju ste stvorili, a ona nema nikakave veze sa stvarnim ljudima. Mislite da dobro poznajete svoje roditelje, bračnog partnera, svoju decu i prijatelje vrlo dobro. Istina je da nemate pojma što se događa u njihovom svijetu – što oni misle, što oni osjećaju, o čemu sanjaju.

Onda dolazite do zaključka da ne znate čak ni sebe, jer ste toliko dugo glumili da ste postali majstor u pretvaranju da ste ono što niste. Sa sviješću o ovome uviđate koliko je besmisleno reći: “Moja voljena osoba me ne razumije.”

Nitko vas ne razumije. Naravno da vas ne razumiju. Čak ni vi ne razumijete sebe. Vaša osobnost se neprestano mijenja, od jednog trenutka do drugog, u skladu s ulogom koju igrate, u odnosu s drugim likovima u vašoj priči, u skladu s načinom na koji sanjate u to vrijeme.

Kod kuće, vi imate neku svoju određenu osobnost. Na poslu, vaša osobnost je potpuno drugačija. S vašim prijateljima se ponašate na jedan način, a s prijateljicama na drugi. Ali čitavog života ste unaprijed donosili zaključke da vas drugi ljudi poznaju vrlo dobro i kad oni ne naprave ono što očekujete, vi to shvaćate osobno, reagirate bijesno i koristite riječi da stvorite mnogo sukoba i drame ni za što.

Sada je lako razumjeti zašto postoji toliko sukoba među ljudima. Svijet je naseljen miljardama sanjara koji NISU SVJESNI da ljudi žive u vlastitom svijetu, sanjaju svoj san. S točke gledišta glavnog lika, koja je jedina točka gledišta, sve se vrti oko njega. Kad sporedni likovi kažu nešto što ne odgovara njegovom uglu promatranja, on se ljuti i pokušava obraniti svoj položaj. Želi da sporedni likovi budu onakvi kakvi on želi da budu, a ako nisu takvi, on se osjeća uvrijeđeno. On sve doživljava osobno. Sa sviješću o ovome možete doći do rješenja, a ono je vrlo jednostavno i logično: ne shvaćajte ništa osobno.

Jednom kad uvidite da ništa što oni kažu ili rade nije zbog vas, nije važno tko o vama širi glasine, tko vas za nešto krivi, tko vas odbacuje ili se ne slaže s vašim stajalištem. Nijedan trač ne utječe na vas. Čak se ne trudite braniti svoj kut gledanja. Jednostavno puštate da psi laju, a oni će zasigurno lajati i lajati i lajati. Pa što? Što god ljudi rekli ne utječe na vas jer ste otporni na njihova shvaćanja i emocionalni otrov. Otporni ste na grabljivice, na one koji koriste trač da povrijede ostale ljude, na one koji žele iskoristiti druge kako bi sebe povrijedili.

Ne shvaćajte ništa osobno – poruka je koja predstavlja odlično pomagalo za interakciju s pripadnicima vaše vrste, između ljudi. I to je karta koja vas vodi pravo u osobnu slobodu jer više ne morate upravljati svojim životom prema mišljenjima drugih osoba.

To vas istinski oslobađa! Možete raditi što god poželite, znajući da što god uradite nema nikakve veze ni s kim osim s vama.

Vi ste jedina osoba koja treba brinuti za priču o vama samima. Svijest o tome mijenja sve.

SJETITE SE, SVIJEST O ISTINI JE PRVI KORAK DO OVLADAVANJA SOBOM, A TO JE ONO ŠTO UPRAVO SADA RADITE. Podsjetili ste se što je istina.

Sad kad razumijete ovu istinu i kad ste svjesni, kako više išta možete shvaćati osobno? Jednom kad razumijete da sva ljudska bića žive u svom svijetu, u sopstvenom filmu, u snu, ovaj sporazum je pravi zdrav razum:

Ne shvaćajte ništa osobno.

Don Miguel Ruiz, odlomak iz knjige “Peti sporazum sa samim sobom”

“Mladi filmski protagonisti, Jean Louise "Scout" Finch (Mary Badham) i njezin brat Jem (Phillip Alford) žive u izmišljenom gradiću Maycombu (država Alabama) tijekom 30-tih godina prošlog stoljeća. Priča filma pokriva tri godine tijekom kojih Scout i Jem prolaze razne promjene u svojim životima. U početku oni su nevina djeca koja dane provode igrajući se jedno s drugim i špijunirajući Arthura "Booa" Radleyja (Robert Duvall) kojeg godinama nitko nije vidio budući on nikad ne izlazi iz kuće zbog zlih glasina koje o njemu kruže. Njihov otac, Atticus (Gregory Peck) je gradski odvjetnik i snažnih je uvjerenja da se prema svim ljudima treba postupati pošteno, da treba okrenuti drugi obraz i da treba zauzeti stav za ono u što vjeruješ. Također svojoj djeci dopušta da ga zovu njegovim imenom. Kroz njegov rad, Scout i Jem se susreću s rasizmom i predrasudama koje prevladavaju njihovim gradom te odrastaju brzo i bolno.
Djeca slijede Atticusa kako bi gledala suđenje u kojem je nevini crnac, Tom Robinson, krivo optužen za silovanje Mayelle Ewell, unatoč hrpi dokaza koji ukazuju na njegovu nevinost (među glavnim argumentima odvjetnika Atticusa je i trenutak u kojem dokazuje da se Tom ne može služiti lijevom rukom kojom se navodni silovatelj morao poslužiti kako bi počinio zločin na način kako su ga opisali "žrtva" i njezin otac). Atticus također spominje neobične i sumnjive činjenice o tome da djevojku nakon navodnog napada nije pregledao doktor kako bi provjerio znakove silovanja ili kako bi ustanovio da li joj je puknuo himen, a u završnoj riječi Atticus moli članove porote da ostave svoje predrasude sa strane i da se fokusiraju na dokaze o Tomovoj očiglednoj nevinosti. Međutim, u neku ruku Tom osudi samog sebe u trenutku kad svjedoči i kaže da je osjećao žaljenje prema žrtvi i njezinom općenitom stanju u kojem je živjela.
Atticus dolazi kući i ubrzo saznaje da je Robinson ubijen nakon što je pokušao pobjeći iz zatvora. Nekoliko mjeseci kasnije, čini se da su se stvari u gradiću smirile, a Scout odlazi na slavlje za Noć vještica skupa s bratom Jemom. Na povratku kući, njih dvoje napada osvetoljubivi Bob Ewell, pijani otac (i pravi silovatelj) djevojke za čije je silovanje Tom Robinson krivo optužen. Ewell pokuša ubosti Scout nožem, ali je njezin kostim pileta zaštićuje. Tijekom borbe, Jem je oboren i nalazi se u nesvjesti, ali nakon toga Boba Ewella svlada i ubija visoka mračna figura koja se odjednom pojavljuje iz mraka. Scout svjedoči cijelom događaju kroz rupu kostima kojeg još uvijek nosi.
Misteriozni muškarac nosi Jema kući, a uskoro se otkriva da je to ranije spomenuti Arthur "Boo" Radley i saznaje da je upravo Boo - u zahvalu za to što ga Scout i Jem nikad nisu zafrkavali poput ostalih ljudi u gradu - cijelo vrijeme bio anđeo zaštitnik djece, prateći ih u stopu svaki puta kada bi njih dvoje izašli van iz kuće za vrijeme mraka. Film završava sa Scout koja pokušava ponovno doživjeti događaje posljednje tri godine iz Boove perspektive te sa Atticusom koji bdije nad Jemom u njegovoj sobi. “

Film je proglašen tj svrstan među najboljih 20-tak filmova svih vremena, a snimljen je 1962.g. (stariji od većine ovdje)! Ovih dana sam se zapitala zašto je ljudima lakše prihvatiti laž nego li istinu? Onu o njima i u njima! Nema objektivne istine jer takva ne postoji, istina je uvijek subjektivna jer je viđena okom promatrača! Dakle, plava boja je takva zato što naše oko tako to vidi…a ne zato što je nebo plavo! Mogla bih sada lamentirati ali sadržaj filma mi je potaman! Jer, štovani…meni je sve jasno! Film je težak i naporan da ne kažem i star i većina ga ljudi nije niti gledala (niti neće, a neki će odmah reći, crno bijeli film se ne gleda), but…nevezano na film koji mi je bio samo lajtmotiv, činjenica jest da se obično glasnika ubije i prije no što se vijest pročita! Ili se pročita ali nam ne paše bez obzira je li istina ili laž? Osoba sam koja ima svoj stav o toliko toga u životu, razmišlja i zaključuje, živi aktivno. A takav aktivan život onda dijeli javno, sve manje sa živim ljudima a sve više objavama na javnim portalima (fejs, iskrica, index). Ne zato što to ne želim, već stoga što nemam s kime. Posljednji čovjek s kojim sam mogla tako i toliko razgovarati o svemu što me zanima (većinu ne zanima), već je pokojni desetak godina. Volim na glas čuti svoje misli i tako ih ponovo propitujem i razmišljam o njima. Vjerujem da je čovjek misaono biće i da te sive vijugice treba koristiti dok god nam zdravlje to dopušta. Tužno je gledati čovjeka koji uglavnom nema što za reći a često je upravo čovjek pozvan, ponekad i prozvan! Netko uvijek mora biti prvi u nečemu što je većini neprihvatljivo i na što nisu navikli! Povijest nas je tome naučila još od silaska s grane. Ja ipak vjerujem, u konačnici, da u društvu općenito i ovoj našoj civilizaciji prolaze dobre stvari a lose propadaju! Evolucija traje i mi, mijenjajući svijet, mijenjamo i sebe! Nažalost, svjedoci smo sve većeg razaranja ljudskog uma i okoline, lošeg djelovanja svih nas (kažu da čak i lose misli a ne samo djela proizvode lose)ali ja vjerujem da će to prestati? Nadam se da neću dočekati da vidim nešto drugo? Kakogod, nemojte uvijek ubijati glasnika…možda vam donosi nešto stvarno dobro a da to niti ne znate?
Na temu istine i laži, ima još jedan dobar zapis (nije moj) ali ću ga svakako ovih dana ponovo objaviti, nek se nađe u ove blagdanske dane za razmišljanje?!

Neću sada kao izidea ovdje nanizati neku play listu brucea, ali ću napraviti neku svoju listu željenih i potrebnih mogućnosti i sposobnosti! Normalno, ono što očekujem i tražim od drugog, trebala bih moći i sama? I normalno, kad uđeš u second hand dućan ne očekuješ novu brendiranu robu! Ovih dana mi je (a i inače često u životu su mi govorili da puno tražim) netko u poruci pripomenuo da sam stroga i puno tražim, da su žene često na iskrici „čudne“ u svojim postupcima, pa me to nagnalo da malo promislim. Inače razmišljam o tome što ljudi govore! Nije da nemam pamentija posla, ali nekako još uvijek držim do riječi i djela! Osim toga, životni „neuspjesi“ su me naučili da najprije preispitujem sebe pa tek onda i druge. Dakle, kako sam netom izlazim iz dvogodišnje veze i jednogodišnjeg zajedničkog života misllim da je dobro da sama sebi postavim neka pitanja i dam odgovore: što želim i mogu? Pa ću pokušati sasaviti svoju play listu, bez navođenja „autora i izvođača“. Možda je to ipak samo popis želja, a bliže se ovi blagdanski dani pa tko zna…možda netko i za mene upakira neku šarenu lažu? Na koncu, bilo je ovdje takvih uradaka na temu budućeg muža i od drugih blogerica (da ih sada ne navodim), pa bez obzira da li je to bilo za šalu ili zbilju, nikad ne reci nikad! Dakle, žena sam u mirovini koja ima puno slobodnog vremena. Žena sam otprilike u polovici sedmog desetljeća! No, još uvijek kuham za sebe (a volim i za partnera) svaki dan. Svaki dan šećem, vodim brigu o svojoj higijeni (to je dosta bitno napomenuti jer često ispada da sam u tome „prezahtjevna“ prema partneru) svaki dan! Svaki dan dosta toga pročitam i nastojim biti u tijeku zbivanja. Znatiželjna sam po prirodi i u ovim godinama! Gledam tv dnevno par sati, od toga gotovo isključivo barem jedan film i pogledam večernje vijesti, od kojih me najviše zanima…prognoza vremena! Volim otići van na ručak! Rijetko telefoniram i u stvari, to činim jedino kad moram tj. imam nešto za reći, dogovoriti ili čuti. Nije mi običaj visiti na mobu satima bez svrhe i smisla. Još uvijek mislim da je telefon sredstvo komunikacije a ne gubljenja vremena ili nadomještanja sadržaja kojeg nema! Volim fino jesti i piti, zdravo se hraniti i zdravo živjeti. Nisam ranoranilac već spavam do 7 ili 8 h ujutro! S večeri sam se disciplinirala i u pravilu sam u 23 h u krevetu! Nije da spavam baš dobro, ali mogu se pohvaliti da tek povremeno uzmem neku tableticu za spavanje? U ovim godinama, reklo bi se da sam posve normalna. Šećeraš sam što znači da moram dosta pažnje posvećivati sebi i svom zdravlju, svojoj hrani, svojim fizičkim aktivnostima. I to činim. Ne na uštrb drugih osoba koje se pojave u mom životu. Volim otići na kavu barem dva puta tjedno a češće, sjesti u neki kafić i naprosto…gluvariti! Gledati ljude, pričati..a mogu i šuteći sjediti. Ne čitam i ne gledam mobitel dok sam u društvu! Kad odem na kavu s nekim, tada doista želim biti s tim s kim sam u društvu! Volim otići na neki koncert jazz ili klasične glazbe iako to više nije Lisinski! Naprosto, iz principa ne dajem velike novce za ulaznice, osim ako je neka iznimna prilika. Volim otići na plesnjak i izdivljati se na T. Turnes, stonse i sličak rock. Ne očekujem od partnera da to voli već da tolerira (i da ne sluša cajke jer s tim ljudima nemam kaj raditi).U pravilu nisam škrta, ali sam racionalna…skoro sa svime. Što ne znači da ne mogu „pljunuti“ neku veću lovu iznenada na neku glupost ili nešto što mi uopće ne treba ili učiniti neku drugu glupost? Ali mi se sviđa. Reklo bi se da sam prava vodenjačica…živim u kući od sutra. U tom smislu, navikla sam da me ljudi ne razumiju, da sam im pomalo čudna i nedokučiva? Ponekad odsutna! Ali, ako trebaš druga, ako si na klupi u parku i išteš neku kunu, ta sam! I općenito, učinit kakvo dobro djelo…poznatima i nepoznatima, jednako! Cijenim svoje, ali i tuđe…čak i ono društveno tzv „ničije“ ala država i slične stvari općeg dobra…jednako čak! I u tome sam čudna, jer ljudi u pravilu cijene samo svoju imovinu, drže do nje a o osjećajima, nutrini i svemu onome što je ispod površine ne haju baš puno, osobito ne za opće dobro? Ja baš na tome inzistiram. I po tome sam poznata, ako ne i naporna? Očekujem povremene izlete i oni su mi važni. Ne na brzaka u jednom danu već onak leđero…na par dana…neke šume, rijeke, zanimljivog grada…i to van ljetne sezone. Ljeti uglavnom hiberniram osim ako me netko ne pozove u Finsku ili Gorski kotar ili Liku? Tada živnem. Obavezno idem na more u lipnju i rujnu. Nikako ne u srpnju i kolovozu! Hm…i da, još uvijek volim seks. Ne svaki dan (što nikad niti nisam) ali povremeni seks s ljubavlju mi je jako dobro došao? Ali nije više must have! Mogu i bez njega! E da, bez čega ne mogu to je brainstroming. Dakle, moramo imati i moći o čemu pričati. Moraš mi biti zanimljiviji od puno toga što vidim, čujem..od bilo koje prijateljice ili prijatelja. Jer, moj partner mi je najveći prijatelj. S tobom sam jer želim biti s tobom a ne zato što moram. To očekujem i od tebe? Ljudi obično pišu svoj CV za neki posao ali rijetko kad sjednu i napišu jasno svoj životni credo ili ono što jesu i žele biti! Slušat ćemo često muziku s play lista ali nećemo uglavnom poslušati sebe…tko smo, što smo i što želimo? Eto, sve moje želje i play lista stali su skoro na karticu teksta. Znam da je većini previše, ali meni je taman!

moj pametni huawei (kak bi rekel krelec) me danas podsjetio na jednu krasnu fotku prije godinu dana! moji i njezini prvi dani u novom "domu"! bila je to i naša zadnja godina, jer sam je u ovoj izgubila! valjda je tako suđeno sa svim ljubavima...odu. ili naprasno (često smrću, odlaskom ili na neki drugi nasilan način) ili izumru...onako polako? još nisam doživjela da je moja ljubav presahnula, prestajala day by day gotovo da ne primijetiš išuljala se iz života?! uvijek sam baš takvu priželjkivala...da ona traje s nama a onda pomalo iščezne a ostane opet jedna druga ljubav. tiha, mirna ali postojana...koja se nazire u pogledu, u pokretu dok mi pokrivaš nožice, dok mi dodaješ moje tablete bez imalo ljubomore, povišenih tonova, ignoriranja i sl...i tak...naprasno su otišle sve moje ljubavi. opraštam im (i sebi i njima), ne ljutim se, ne žalim...samo ih se sjećam!

Nekako ovih dana onomad, sretosmo se po drugi put na jednom trgu! Prošlo je sedam godina otada. Možda se ne bih sjetila, ali podsjetila su me neka druga događanja ovih dana kao i tvoj dugi, crni kaput. Nekako baš kad je strijelac ušao u nekog jarca (tak mi reče moja frendica koja se bavi tim okultnim stvarima) ovih dana, pospremala sam stvari. Rano je mrak, vlaga, magla i sve što nosi zimski solsticij, a i moje misli koje više nisu ovdje. Pa je valjalo počistiti i pročistiti što više toga. Uskoro se selim. Natrag k sebi! Tamo gdje je onaj stol na kojem smo se pojebali! Mučili su me tada ti kuhinjski zastori i rolete koji nisu bili spušteni? I susjedi, kaj će reći? I tako, spremajući stvari našla sam tvoja jedina dva pisma (oproštajna) koja si mi napisao! Svaki put kad si odlazio. Imam i pregršt drugih pisama, ali neki su pokojni pa im ne mogu pisati odgovor ali sam i njih spremila. Ona idu samnom, jer nisu samo sjećanja već moj život. Ti si živ al ne bih rekla živahan? Iako kažeš da jesi. I ja se trudim. Očistila sam ormare od mojih više od 15 godina pisanja na blogu! Bila je to cijela knjiga blogova koje sam onomad čak namjeravala i objavit. Pa sam odustala kao i od toliko toga. Neki su odustali od mene i nas? Dobro je đuro danas napisao blog da nema boga. Ili nam se sprda svaki dan. Pa nas uzvisi pa nas unizi. Kao i ljubav, ako nam se uopće dogodi. Razlozi tvojih odlazaka danas kad ih čitam, čine mi se tako prozaični? Pa ipak, odlasci su bili tako stvarni i bolni. Posljednji put se nisi vratio, a ja nisam niti bila u prilici da te opet primim. Bilo je tu i toliko mojih drugih pisama…moj rukopis ali tako tuđe moje misli. I tuđih misli koje su mi u jednom trenuku značile kao da su moje. Nisam ih čak niti čitala, tek ovlaš pogled bio je dovoljan da ih stavim na hrpu. Jedna ide a druga ostaje? Dugo sam to odgađala, svaku svoju selidbu preseljavala sve te papire i papiriće kao nešto jako važno! Nemam nekretnine ali imam dušu upisanu i otisnutu u tim hrpama „knjiga“. A neka osobna pisma starija su od 30 godina, nadživjela su svoje autore, neki su u međuvremenu od djece postali odrasli ljudi sa svojom djecom. Ima to svoje značenje i težinu. Hrpa za out (stari papir) je bila velika, a mala hrpica pisama i misli preživjela je taj egzodus. Eno je u jednom fasciklu. Sele se (opet) samnom! Danas sam gledala jedan film sa dobrim sexualnim scenama. Ne sirovi seks gdje ga on metne u istoj sekundi kad se dograbe kako to obično biva u modernim filmovima. Iz prve ruke sam pitala muškarca da li mu se ikad digao odmah u prvom minuti, bez ikakve predigre. Ne, draga…to ne postoji. Ali ovo drugo o čem pišem, postoji! Eto, čak i preko ekrana može izazvati želju, nakon dugo vremena, pojebati se…onako obljubiti i bit obljubljena. Kada krenu jedno drugom od hrpta ka puti, pa od palca do korijena…kose, njega…nje! Obradovala me spoznaja da još uvijek mogu svršiti sama sa sobom! Wow…ima me još, iako je tako nebitno. Jer mi ništa više nije bitno. Jer takav je naš seks bio. Možda je to povod da sam opet uplatila premium i napisala jedan dobar blog? Vrijedilo je ako ničeg, toga! Sve u svemu stižu dani ispunjeni maničnim kupovinama, krkanjima i ostalim…imanjima! Nekoliko godina sam par gotovo polubeskućnika zvala k sebi na božić uz patku i mlince! Dobar je to bio osjećaj da s nekim podijeliš nešto dobro! Jer, moja obitelj više ne postoji pa tako niti obiteljski blagdani. Kćeri su daleko, makar poneka i vrlo blizu i imaju svoje obitelji? Napustio me i moj dragi. Dobro je da u miru skupljam svoje stvarčice, nižem niske svojih bisera utekle pred svinjama i nikako da razumijem: u čemu sam opet pogriješila? A nisam! Samo sam stavila srce i razum na hrpu i zakoračila! U bolji i sređeni život to the end, koji se pretvorio u korak u prazno! Ima jedna pozitivna stvar. Konačno, nakon pet godina opet kupujem nove stvari za svoj stari stan. Čekam da se isprazni od podstanara. U novu godinu ulazim sa starim stanom! Bilo je vrijeme da se vratim kući. I ta novo stara kuća me podsjeća na tebe i nas, ali osim zidova sive boje gotovo me ništa ne podsjeća na nas. Spavaća soba je i dalje orange. Nekoć sam puno i često pisala da je to moja pobjednička boja. Čak i ovalna kada više ničemu ne služi. Dugo već samo se tuširam! Kao što vidiš, nemaš samo ti sjećanja. Ali, od sjećanja se loše živi! Zato valjda i učinih pokoji iskorak i korak u…prazno! U praznini nema sjećanja, a ta punina praznine odvodi nas do boga? Ja niti njega nemam! Ali ima valjda mene u njemu? Na jednom od tih papirića mudrih izreka stajala je i nečija misao koja glasi otprilike ovako: “svaka izgubljena ljubav je jedna mala smrt“! Mene tako ovih dana najviše boli jedna takva „mala smrt“! Je li to kćer, unučica, moja pesa Sara, moj ex dragi…jedna moja davna ljubav…ili samo…bog zna? A ne mogu niti njega naći! Ušla sam u svlačionicu (nadam se ne kokolinda nekoć), ali neću zaigrati. Malo je ovih dana kruha ali zato ima igara za puk, od kojeg se očekuje da dok gleda, nešto i utrži? Kokice, kikiriki…. Ja se i nadalje igram radije sobom i svojim staklenim perlama u očekivanju nekog Knehta? Ili možda da ponovo pročitam kontrapunkt i pokušam shvatiti Rampiona?

kretenizam od svjetskog nogačkog prvenstva! nažalost, danima će sad raja samo o tome...nemajući svoje uspjehe i sadržaj života, preselit će se kraj tv-a. užas. sva sreća da sam i ovako malo palila tv a sad ću još manje. šteta kaj su jedino na 1. i 2. programu hrt-a povremeno imali dobre filmove (1. proigram rano poslije podne, obično njemački ili francuski neki filmić a 2. navečer)! pitam se koji k. sve te televizije misle kad ne poštuju volju 50% gledatelja (gledateljica kojih ima čak više nego muških) i zakrče cijeli jedan program nogometom? mi žene očito nemamo pravo glasa nigdje! sva sreća da već godinama imam 2tv-a pa ako se i nađe neko muško kod mene, eto slobode u gledanju! fala bogu završit će, ali bojim se ne i svršit za većinu jer im je već dugo jedino svršavanje ono kad gledaju nogomet?

tlak 128, šećer 8,5...rekla bih ko nekad! uživam u svojoj slobodi ovih dana. malo šopinga, malo druženja s frendicama i frendovima, kavica sim...tam...volim ovaj svoj život! istina, sinoć sam htjela na čagicu...u vintage baru bila mjuza 80-tih ali nisam imala društvo? bit će još prilike, važno da postoji volja u ovim mojim nožicama i srcu! jutros sam si pustila j.l.lewisa (link od jusi) i srce je samo brže zakucalo. obožavam taj rock koji vuče na blues! volim i ova svoja jutra...uz kavicu i surfanje! iskrica totalno nezanimljiva ali ipak sam tu! nemam premium, ali nije niti bitno! bitno je da sam tu...ali ne ovdje, već naprosto...TU!

Što reći nakon tri mjeseca premiuma? Nakon 16 godina boravka ovdje i 15 godina bloganja? Ništa! Jer, upravo mi je to ostalo za reći. Pokušavala sam u ova protekla tri mjeseca ponešto i napisati, ali nije to bilo niti iz duše niti iz uma. Nekako sam se i ovdje, a ne samo u stvarnom životu, osjećala kao da sam na privremenom radu, na određeno vrijeme! Još bolje rečeno, onaj osjećaj kad daš otkaz i odrađuješ još neki dug iz tkoznakojeg razloga! Tu si i prisutan, ali si odsutan. Odradiš sve što se od tebe očekuje ili što si sam rekao da ćeš, ali u stvari si negdje drugdje. A nisi niti tamo, jer si tu. Glupa situacija. Nekako me podsjećala na već viđeno. Dva razvoda sa dva braka. Ono razdoblje kad se spremaš otići i znaš da je razlaz neminovan, ali još sve funkcionira kao pod normalno! Privid. Koliko u stvari svi mi često živimo neki privid…braka, ljubavi, djece, posla? Tako je i ovaj blog privid on line života i živosti! Naročito mi ga dođu smiješni nategnuti komentari gdje se razgovara sve u šesnaest, ali razgovora u biti nema? Često dobijem poriv post festum pročitati te neke blogove na kojima je po 100-200 komentara misleći kako ću pročitati nešto suvislno i shvatiti što to ljudi tako dobro komuniciraju? Srbi imaju jedan izvrstan izraz: gluvarenje! Jer, obično u toj „komunikaciji“ svak je u svom filmu, jedan drugog ne čuju ili pak krivo razumiju. Otprilike ko razgovor gluhog i slijepog. Davno sam shvatila da on line komunikacije u stvari nije dvosmjerna, uglavnom jednosmjerna. Bitno je nešto reći, po mogućnosti dobiti neki feedback, ali nije neophodno! Osobito je tragikomično takvo što čitati post festum. No, da se vratim sebi i svojoj praznini. Ona je meni tako očita i toliko razarajuća da ju čovjek mora prihvatiti. Jednom je upravo na ovom mjestu tj. blogu Coco rekla da barem nisam toliko samodovljna sebi? Vjerujem da je i coco sada dosegla taj neki nivo? Jer, to je normalno u nekim godinama nakon što čovjek pretrese samog sebe i svoj život. I otpadnu svi koji trebaju ko ovo jesenje lišće. Što je učinio, što nije…i eventualno što bi htio il trebao? Ja npr trenutno odrađujem zadnju dionicu od par mjeseci zajedničkog života! Zadnjeg svog pokušaja da uz ljubav, poštivanje i suživot dočekam starost. I baš je osjećaj kao kad odrađuješ otkazni rok! Znaš zašto si otišao i dao otkaz, znaš da te čeka drugi posao (nadaš se bolji) ali svjestan si i svega što gubiš i što dobivaš! Čovjek je razumno biće i rijetko kada (možda pod utjecajem opijata ili alkohola) donosi odluke u životu koje su za njega štetne. Iako je ljubav česti uzročnik upravo takvog ponašanja koje šteti nama samima? No, nikad ne bih krivila ljubav za svoje postupke, odluke, procjene, promašaje ili pobjede. Ljubav je tek lajtmotiv koji uz toliko toga što naš mozak procesuira daje, picture, s okvirom! Što sam uopće radila ovdje zadnja tri mjeseca? Nisam dejtala, pače, nisam niti jednu kavu dogovorila. Napisala nešto blogova, tu i tamo ponešto i ponekog komentirala. Čak i kad pokoji zasluži komentar, obično mi biva muka od ostalih komentatora. Zato sam se ulavnom i zadržavala na svom blogu. U stvari, užas me hvatao od ovog i ovakvog bloga! Iako on nije ništa bolji niti godi od ove usrane stvarnosti. Gledam zombije oko mene kako glavinjaju…jedni po kontejnerima a drugi natiskani u tramvajima, automobilima…radeći od ve do ve. Vikendom se tiskajući u šoping centrima. Svi normalno s mobitelima u rukama radeći selfije. Sretna sam što neću još dugo živjeti u ovom nakaradnom svijetu. Povukla sam se u svoj svijet koji se sastoji od rutine u kojoj uživam! Kad odu sva pregnuća i trke i strke od života, ostanemo samo mi! Ako nas pamet posluži a k tome i zdravlje, ne mora to biti nužno loše.Normalno, uz pristojan prihod koji omogućava iole dostojan život? Iako je starost okrutna. Daleko sam ja još od starosti. Eto, danas sam planirala otići u Vintage na malo čagice 80.g. prošlog stoljeća i rocka na ovim ex YU prostorima, ali sam odustala. Dva događaja u jendom danu su mi previše! Zaboravila sam da imam nekoliko škorpiona, a jedan od njih mi je najdraži fred. I ponešto bivših! Dakle, ručak sa najdražim frendom za njegov ročkas. Čovjek dođe u neke godine i planira konačno svoj život. Izbacuje manje važne i stvari i događaje a bome i ljude! Ostaje ponešto što je vrijedno i dovoljno! Iskrici ću se vjerojatno vratiti, više radi komocije nego li potrebe. Nemam više potrebu pisati, ali dobar je osjećaj kad možeš neku misao nabaciti negdje…bez ikakvih posljedica i očekivanja! Anonimus!? U stvari, nemam više potrebu nikome ništa reći jer sam sve rekla. A rijetko koga i što i slušam. Možda je prognoza vremena jedino kaj me zanima? Barem što se hrt-a tiče. Sitni užici na dnevnoj bazi postaju radost života! Dobar doručak (konačno si mogu priuštiti doručak da sjednem i prepečem tost, popijem pravi juice, voćkicu, a potom ispijanje kave) znači prvenstveno slowfood! Cijeli život sam jurila ujutro na posao, jurila s posla…pa supruzi, pa djeca, pa pes…danas sam konačno slobodna! I od iskrice…ha ha! No, moram priznati da jedino što me pratilo cijeli život jest...ljudska glupost koje nikad dosta? Pače, uvijek je bilo previše!



Dina washington-What a difference a day makes

Link

To je moj film...to je moj željeni život! Starost je tu, ali jedino ona. Nit jezera, nit čove, nit jagoda. A nit djece? Koji prefinjeni intelektualni humor. To mogu sto puta gledati. Ali, sve je nekak...utaman?

Ptuj-stari grad


Kada nema (a nemam) nekih lijepih događaja već neko vrijeme, valja podijeliti stare na koje me fejs podsjetio (prije tri godine)! Bio je to jedan krasan izlet u moju deželu s jednim krasnim čovjekom, koji nažalost, nije više među nama. Ni moja ljubimica više nije sa mnom...tužna sjećanja, no ove uspomene i sjećanja treba podijeliti ovih dana kao sjećanje na one koji su nas napustili.
Često sam samo u prolazu, onako mimohodno na putu ka Pragu ili neku drugu evropsku destinaciju, prolazila kroz deželu, ali desetljeće se već nisam u njoj zadržavala? Kako je poumirala moja rodbina (pok. majka mi je Slovenka) tako su i moji obiski bili sve rjeđi! No ovaj put sam se odlučila za par dana u jednom prekrasnom slovenskom gradiću (Ptujske toplice) i evo malo djelića te ljepota...užitak u lijepom vremenu, ,mobilnoj kućici koja pruža sav komfor ali i slobodu i izdvojenost od ostalih gostiju, starinama grada na brdu, dobra klopica, welness, dobro društvo, krasna priroda! Šetnje uz Dravu bile su skoro ko one doma, uz Savu!Sretna sam što sam upila zadnje zrake ovojesenskog sunca i predivnih dana!

Vidim da nas je sve zaintrigirao jučerašnji Alisin zapis na temu uspomena-spomenara! pa evo ja pokrećem jedan round-robin da pomalo svi evociramo neke svoje uspomene iz tih nekih školskih dana, bilo u obliku fotke, teksta, događaja...nečeg što nas veže uz naše odrastanje! pa ću ja npr objavit par fotki nekih nagrada i knjiga koje sam dobila s posvetom. istina, ima dosta i fotki iz tog doba, ali svi smo (manje više) tada bili pioniri i imali uobičajene predstave, recitale i slične gluposti! Knjige su, kao nagrada u ono doba bile uobičajeno a kretale su se od Pop ćira I pop Spira do Na Drini ćuprija! Moram priznati da nemaju gotovo nikakvu vrijednost (osim možda Andrića) ali ja sam ih sačuvala do danas. Govore o vremenu kad sam počela svoja pisanja pa me eto to dovelo I do današnjih dana! Nadam se da ću uživati I u vašim nekim objavama i uradcima?