HIPOKRIZIJA

u muci bloga danima već, ne preostaje nego s vremena na vrijeme zavirit u zapise svog bloga i tako podsjetit sebe i druge da je misao, koja razlikuje čovjeka od drugih životinja, najvažnija!

"stvarno si mi pomogao ovih dana da se opet vratim sebi, pisanju...najprije kroz čitanje mojih starih blogova jer ih ti želiš čitati, a potom i tvojim opaskama da bih trebala opet pisati? dotični su i danas tako aktualni, a prošlo je desetljeće! zašto ih danas "reprintam"? možda im je opet vrijeme ugledati svjetlo dana, i samoj mi ih pročitati u ovaj preljepi dan (vikend).

i da, ne slažem se s tobom stipsa da su blogeri lošiji od drugih ljudi samo zato što pišu o svom životu (koji nas povezuje i s drugim ljudima). i blogeri su samo ljudi! istina, ja sam imala posla samo s jednim, a srela sam ih mnogo i bili su samo prolaznici u mom životu, kao i većina ljudi koje sam mimohodno sretala. istina da nigdje i nikad nisam srela tako živopisne (meni uglavnom čudne) ljude kao ovdje. ali i nadalje ću radije pročitati npr vedranu rudan nego li bilo kojeg pisca umotanog u celofan! istina je, najjača vjera ma kako gorka ponekad bila!

"bilo bi dobro sve ponovo istražiti, šarene trenutke naše mladosti, melodiju naših riječi...sve i neznane, zaboravljene uzroke svega što nam se dogodilo, one koji se zasigurno skrivaju u sivim dubinama izumrlih ili začahurenih dana iza nekog tajanstvenog zastora naše duše.

bilo bi dobro - jer od svih stvari na ovome velikom svijetu ipak sam sama sebi najzanimljivija - ako jednom sve izgubi svoju boju a krajolik oko nas posivi,

izgubili smo doista samo dane kojih se ne sjećamo" (margit kafka)

moj blog 09/05/07,


Ovaj davni blog nagnao me da napišem ovaj danas. Ne o dogođenom već o nedogođenom. Gotovo da nema dana, mjesta, trenutka kada ne srećem neke događaje i trenutke koje sam dijelila s ljudima…kafić, plac, slastičarna, livada, planina, more. I bolna su ta sjećanja jer su izgubljena. Na neki način. A opet, sve su to mrtve slike živih događaja. Al, večeras, zato što je nedjelja sjećam se jednog događaja koji se nije dogodio. Bje nedjelja istom, predvečer, oprala sam kosu kao sada. Bje to neko moje praško proljeće. A ti na splitskoj rivi ili negdje ponad nje. Svirao si mi na pianu …proco harum i blijede sjene. Nije da mi nisu i drugi svirali. Benjo čak. Naš susret koji se nije dogodio, ljubav i maštanja koja su ostala nedogođena nisu se izgubila.

A i ovaj danas je opet...pase! Danas neću o sjećanjima, već o sposobnosti nesposobnih da onesposobe sposobne. U prometu. U poslu. U sexu. U ljubavnoj vezi. I danas čitam o nekim novim klincima koji (ono što nisam razumjela barem sam pokušavala ne osuđivati) koji opet ne razumiju. Jer nisu bili tamo? Al oni znaju kako je tamo biti! Ja sam bila tamo i znam! Biti mlad nosi svoje prednosti. Stoga što misliš da sve možeš i sve znaš. A onda te događaji demantiraju. Pa te sjebu, onak da se jedva pridigneš! I činiš to day by day. I tako je normalno dizati se kad si mlad. U tome i prođe mladost. U trčanju za...bićem! Bilo da su to naša produžena bića (djeca) bilo da je to karijera jer valja se dokazati za svoje tiće. Bilo da je stoga što se hranimo uzletima, poletima i ostalim pregnućima. I bje tako. I jest tako. No, potom dođu neke druge godine...neke druge boje! Pa nam siva više nije tako mrska. Pa suton sve više govori a manje šuti. I čovjek sve više sluša a manje priča. Jer je uglavnom već naučio da ga ne čuju. Ili čuju pogrešno. No zašto mladi uporno misle kako stari pričaju bajke kad pričaju o svom pregnuću, o svojoj mogućnosti. Jel stoga što se stide svojih nemogućnosti? A što ću ja sirotim japancima i njihovim spermićima. Ne znači im niti 25 let. Oni ne mogu. Naprosto su sporopokretni. Ili njoj koja ima dvoje malodobne djece normalno ne samo da joj nije do sexa već je to nemoguća misija. Nakon svih domaćih zadaća, nakon svih pranja zmazanog veša i ostalih kućnih poslova koji je moraju napraviti. Hm, ta kome je do bilo čega? Razumijem „mlađe djeve“ (al dovoljno stare da shvate da više nisu tak mlade) nadomak 40. kako shvaćaju da žive u vakumu. I čupaju se rukama i nogama da ih ne usisa! I zato ovdje na blogu uvjeravaju sve i svakog kako je biti star...ne biti! Jer imati mengu znak je da je žensko? I razumijem muškarce kojima su pomalo omlohavili trbusi (i um) uslijed ispijanja pive sa dečkima iz kvarta, faksa, škole. Koji uporno trče...na nasipu na Savi (upravo se vratih otamo i pomalo je otužno ih gledat)...jer kile se samo ljepe! I pričaju ribičke priče. Al ak trebaju pojebat neku ženu onak s nogu...ili ne daj bože još nešto zahtjevnije...e to je već za Ginisovu knjigu? Zato im i G točka zvuči kao izmišljena invazija marsovaca. Od nikog ne očekujem nit tražim da bude sposoban? Al očekujem da nesposobni svoju sposobnost primijene na sebe a ne da tim aršinom mjere druge. A ono što im nije pojmljivo nek ostave po strani. Vratit će se i uzeti to onkraj puta kad im dođe vrijeme. Ni ja nisam Haidegera čitala u mladosti. Nisam nit u zrelosti. A bome neću nit u starosti. Sve u svoje vrijeme, dragi moji blogeri!"
(moj blog, 2012.g)


IMATI HRABROSTI NE SVIDJETI SE DRUGIMA!

pao mi je na pamet uvod u knjigu pod gornjim naslovom kao spasonosna rečenica i postulat u životu:

c/p
"Ovaj filozofski roman vrlo je brzo postao bestseler, a na Zapadu je proglašen japanskim književnim fenomenom – jedan filozof i jedan pisac udružili su znanje i vještinu kako bi odgovorili na mnoga egzistencijalna pitanja u obliku dijaloga između filozofa i mladića, formi podučavanja poznatoj od Sokratova vremena. Filozofske se ideje oslanjaju na teorije Alfreda Adlera, jednog od trojice velikana psihologije 19. stoljeća. Iako su Adlerove ideje manje poznate od Freudovih i Jungovih, itekako su aktualne i primjenjive te nam mogu pomoći da preuzmemo odgovornost za svoj život i pronađemo svoje mjesto u zajednici stvaranjem uravnoteženih međuljudskih odnosa. Možemo li živjeti bez potvrde drugih? Možemo li biti sretni bez obzira na okolnosti? Je li tijek našeg života u našim rukama? Određuje li nas prošlost ili tek naša težnja prema ciljevima u budućnosti? Na nježan i razumljiv način ova knjiga nam pokazuje zašto se često vrtimo u začaranom krugu svojih negativnih uvjerenja, nesigurnosti i ponašanja zbog kojih ne napredujemo te pokazuje kako ponovno vratiti uzde svog života u vlastite ruke. Ona će vas podučiti da je za sreću potrebna hrabrost, za ljubav i zajedništvo individualnost, a za promjenu – svjež pogled na život."

Autori: FUMITAKE KOGA I ICHIRO HISHIMI

iako sam tu misao objavila još prije više od dvije godine na svom blogu, mogu reći da se toga držim!
(17.10.2021.)

Slušajući ovaj nenadjebivi blues cijelo popodne ne mogu ne zapitati se: što bi bilo da je bilo? Ne ovo sada, već onda prije? Tada vjerojatno ne bismo niti došli do ovog sada? Ili možda ipak bismo? Je li neminovno da svaka ljubav prestaje? Bilo zbog nerazumijevanja, prijevara…ili naprosto ode! Nije mi se još dogodilo da je otišla. Naprasno, da. Prekinute veze (jasno mi je zašto postoji i muzej takvih) su najčešće veze! Nekako se ne sjećam svojih prekinutih. A nije da ih nije bilo. I brakove sam prekinula a kako ne bih veze. Pa ipak, pamtimo one druge, kako su s nama prekidali! Često pamtimo od tada trenutak, mjesto, boju glasa, čak i riječi…od riječi do riječi! I zašto ovaj blues baš tako djeluje? Valjda je sazdan od boli. Ako ju negiramo, ona nije nestala…samo je negdje zatomljena. Pohranjena sa svim onim lijepim i ružnim trenucima i slikama. Keleidoskop života! Ili još bolje, mrtve slike živih događaja. Kažu da su sve velike ljubavi, one neostvarene. One ostvarene zovu se brak, djeca i svakodnevica. Je li to uz blues žal za nekim danima? Koliko često sam se znala pitati: zašto je baš tako završilo? A onda sam shvaćala da je moglo, bilo bi drugačije. Sve s razlogom. Koji je najčešće u nama. Mi ili možemo ili ne možemo. A i ovo sada je moglo biti, da nije bilo onog prije? Nisam asexualna i teško da bih mogla samo spavati kraj muškarca u mom krevetu. Pa ipak jesam. Jer, slušajući ovaj blues shvaćam da nema ničega. Ne bi me dirao (ne on već blues) tako i toliko da ima nečega. Ima li? Jedino se ne mogu sjetiti na što me to podsjeća? Na koje nešto? Na nekoga? Prije na sebe samu dok sam voljela, žudila, željela…a više toga nema. Nit će biti. Važnije nam je da mi volimo nego li da nas vole, iako svaka jednosmjerna ulica je samo beskonačni pravac koji nigdje ne završava. Pljesak jedne ruke nije pljesak, za to je potreban i dlan druge ruke. Obično sahrane i karmine organiziramo za druge. Kako je s nama? Tko sahranjuje nas za života? Ovaj blues otkida komad po komad…nečega…nekog. Znali su crnci zašto i kako su ga stvorili. Čast bjelačkom, but…znate kako je nastao? Crnci na plantažama pamuka nisu smjeli razgovarati pa su pjevali blues! I ja danas ne mogu razgovarati pa slušam blues. Imam riječi ali nemam kome. A i dok sam imala kome, bile su ugalvnom uzaludne. Interakcija s drugima nam je važna kao i mi sami. Čak i ovakva, sa samom sobom daje osjećaj govora i razgovora. Ako me nitko i ne sluša, čujem sama sebe!


Link

na ovaj blog potaknula me dona sinoć svojim zapisom o sto godina samoće (markuze), o ljudskoj samoći i iluziji da imamo nekog! u jednoj takvoj upravo sam jučer bila. imala sam najvažniju gošću, moju unučicu! krasna mlada dama koja će uskoro puniti osam ljeta! baka je, nakon dugo mjeseci suše, konačno opet mogla biti baka! neke stvari s djecom propustimo iz razno raznih razloga i nikad ne uspijemo to nadoknadit. zato postoji unučad! prekrasan je osjećaj kada si gotovo svima nepotreban i shvatiš da ipak imaš neku svoju zadaću...biti baka! cjelodnevno druženje ispunile smo raznim sadržajima...od kuhanja ručka i pečenja palačinki do muzeja iluzija! po onoj kiši, vozile smo se tramvajem i ništa nas nije moglo omesti od naših snova i stvarnosti. najljepše odzvanja dječjni smijeh! čak i u tramvaju. nekako smo obje bile tužne pri rastanku iako smo znale da ćemo se opet vidjeti za par dana. dapače, već smo splanirale žičaru, sljeme i koješta! sad kroz nju pomalo shvaćam kako smo mi roditelji djeci davež, jer je njezin dolazak k meni njoj bijeg od roditelja i njihove daveži. normalno, jer oni odgajaju dijete a ja se samo zabavljam! a muzej iluzija je bio pravo otkriće...njoj a ja sam uživala u njoj! poslije smo otišle na kavu i limunadu! ha ha...nasmijao me začuđen pogled konobara kad je ona naručila limunadu s mentom! ups...nema? pa onda može manje slatku, reče ona ko iz topa! a kako tek tečno čita, a tek je prvi razred? ta naša tj djeca naše djece su pravi vunderkindovi. naše doba škole i svega je bilo ipak nekaj posve drugo. uz tu svoju unučicu postajem svjesna stvarnosti i iluzije da je još štošta predamnom? pa ipak, taj moj doticaj sa stvarnošću njoj donosi neki mir jer ta mala sitna ručica je nekako često potražila moju i onaj značajan pogled pritom, govorio mi je....baka, baš si super! i ona je super...i ta iluzija bliskosti i zajedništva trajala je cijeli dan. čak i s večeri, kad sam zasjela u svoju starinsku fotelju...ona je nekako bila tu. i njezin smijeh mi je nekoliko puta izmamio osmjeh. bila je to krasna nedjelja!

od tolikih mogućnosti za večeras (čagica, jazz koncert i veče u muzeju novog doba uz glazbu uživo (koja je premještena iz vrta zbog kiše), odlučila sam nekako ipak ostati doma. i to ovdje na iskrici, jer su me i svi filmovi iznevjerili. tako što je deja vu ili pa nezanimljivo! kao i ova iskrica desetljeće već! neko večer sam bila na izložbi, retrospektiva o. ivekovića. nije bila moja ideja, ali ovakve kulturne stvari volim prihvatiti! ovu gornju slikicu sam si onak bezecirala, taman je velika koliko i moja spavaća soba! ne sviđaju mi se njegov opus s početka, ali kasniji radovi, osobito akvareli i neki pejzaži ulja na platnu su ok! sutra ću do kinoteke, pogledati jedan dobar (bar se nadam) film. opet nije moj izbor, ali sve više volim kad drugi biraju umjesto mene? volim kad dečki pokažu inicijativu! dosta mi je bilo toga u životu. kakogod, smiješi mi se i nedjelja s unučicom! možda odemo do muzeja iluzija? što mogu kad ne mogu (se sexat) pa onda obilazim muzeje, izložbe i sl. a vi? koga i što vi snubite? sudeći prema blogu, nikoga i ništa? iako sam ja uvijek znala reći, dok imam stvaran život nisam ovdje, a kad nemam kaj, onda ovdje pišem! kakogod, petak navečer i ja sam doma! jupi, rekla bih. a onda pak velim, sick, nije moj
đir. kakogod, što je tu je! znam što sigurno neću raditi večeras: gledati onaj glupi eurosong!

Ovih zadnjih par dana, u svojoj dokonosti, nakon mjesec dana seobe i raznih majstora i majstorija dohvatih se malo razbribrige! Ni manje ni više nego Sigmunda Freuda! Osmjeh na licu izmamilo mi prvih par rečenica ovog članka o ljudskoj gluposti i tome kako čovjek, iako sve zna, nije uspio izaći na kraj sa svojom suprugom? Kakogod, krenula sam put pitanja i odgovora! Nisu to mozgalice i pitalice kao što je tape dao zadatak, ali nabacih pitanja i odgovore (pa i svoje). Cijeli tekst možete pročitati u linku dolje, a pitanja i odgovore ću vam napisati u komentarima jer mi forbiden ne dopušta c/p cijelog teksta? kakogod, ne odustajem i nadam se da će ovaj put proći blog?

https://tuzlanski.ba/maksuzija/test-licnosti-sigmunda-freuda-otkriva-pravu-

istinu-o-licnosti-osobe/

Kažeš, nisam te voljela! Kažeš, da sam se udomila! I opet kažeš, ti ne možeš ići niže. Kažeš ti i koješta drugo kako sam predivna žena, ali nikad se nisam napila /zamisli, trebah se napit da bih bila ja/ i svašta još. Najbolji mi je đir kad muškarac, nakon što izgubi ženu, govori kako ju voli i kako bi sve učinio. A nije učinio niti ono minimalno. I kaže on da nisam ostavila svoju prošlost i da sam sanjala drugog? I svašta on kaže što govori o tome kako ne zna, ne može i nije…proniknuo ume! Nažalost, trebalo je i meni koja godina da shvatim da nije ono, „what you see is what you get”. Kako ljudi mogu biti prijetvorni. Osobito muškarci, trude se dok ne osvoje, a kad osvoje napuštaju dotični zamak od žene I kreću dalje. Jer, oni su odradili svoj ratnički pohod. Ta nisu oni ptice koje vječno obitavaju u dvorcu, netom napuštenom do samuraja? I čemu uopće pisati o nečem što je pase? Ovih dana sam se oprostila I od još poneke svoje ljubavi. Nekako su se sve stisle ovih dana u prijelazu travnja u svibanj? Bivša, sadašnja I neka buduća od koje ću se isto oprostiti već sada. Ali da se vratim na “udomljavanje”. Nisam pas, iako sam jednu pesu baš udomila. Ta nećete mi valjda reći da je udomljavanje kad napustiš stan od 80 kvadrata u kojem živiš sam sa psom kako bi živio u cca 50 kvadrata s nekim? Biće da je to ipak bila ljubav? Možda ne ona gorljiva i pomalo luda od prije sedam godina o kojoj sam pisala nedugo na blogu. Jer, opet reče on, to je jedan (ako ne I glavni) razlog našeg razlaza. Što mogu kad ne zaboravljam divne trenutke svog života koje sam imala. I ljude, makar bili I pokojni. Koji je grijeh voljeti? I kaže on, da ne ide niže a jel može niže kad varaš ženu u braku godinama…upravo na ovoj iskrici? Jel to vjerodostojno? Pustila sam da mail odstoji desetak dana. Ne volim brzati, volim razmisliti, onako škorpionski duboko o svojim “nemogućnostima”? Obožavam ljude koji svoje nesposobnosti prebace na druge i onda mirno spavaju! Ja svoje uvijek nosim sa sobom. Zato I ne mogu dobro spavati jer su uvijek pri meni! Zašto ovo pišem? Čistim svoje misli. Ovih dana i od nekih drugih stvari ili bolje rečeno, misli na ljudie. Zanimljivo je primijetiti kako svaka priča ima neki drugi sadržaj (ko u onom kinu sa predstavama) i svaki sudionik ima svoju priču tj svoj film u kojem glumi! Nitko ne voli i ne želi čuti istinu, ili barem uglavnom ne. Plivanje po površini je najomiljeniji sport. Glavno da se maše I pluta, voda će sve to ionako izbaciti na površinu. Činjenica da smo lamatali i plivali je uglavnom dovoljna. “Mi smo se trudili da budemo to što jesmo”, uzviknut će svatko koga zapitaš: a ti, gdje si i tko si ti? Uglavnom nisi i nema te, ali znaš da je onaj drugi gori. Pri tome jasno je da ovaj nije bolji. Zašto ljudi tako rado lažu sebe? Zar je tako teško zagrabit malo dublje i pronaći svoje bisere? Zar treba alkohol za to, neka pjesma koja gađa u srce i sjećanja ili pak svaki put neka druga “ljubav” koja nas uvjerava da volimo a ta “ljubav” nema veze s tom osobom već s nečim što je davno prošlo i završilo, a možda nije nit bilo? Koliko i kako praštamo drugima što su nas napustili? A tek sebi što smo mi napustili? Dobro je poneku noć ovako “izgubiti” za sebe i na sebi.
Kak veli Arsen, čistim svoj život….

Link

život je često i uglavnom otužan! pokušavamo ga popraviti i popuniti, uglavnom bezuspješno? pa imamo djecu pa ih odgojimo, pa ih onda opet nemamo! pa imamo posel, nakon što stasamo i završimo školovanje, pa ga onda opet nemamo i odlazimo u mirovinu kao da nikad nismo nigdje ništa radili! imamo parntera (ili partnere) koji ili nas ili mi njega razočara, ostavi, želimo ga ostaviti ili pak otaljavamo ovu svakodnevicu i samoću u dvoje! iskrica je puna otužnih ljudi, ali ništa više niti manje no inače in vivo! jedino kaj vani, u stvarnom životu...pritisnemo neki gumb na tv i popunimo svoju samoću. ili pak odemo u neku birtiju i tamo pucamo od alkohola, veselja i ostalih droga. ili pak uzmemo životinju, koju smo nazvali kućnim ljubimcem, a uopće mu nije mjesto u kući. tako bih mogla naći i nabrojati još milion razloga našeg bijega...upaljen radio, čuvanje unučadi, rad do kasno u noć...doista ima milion razloga i načina kako ne biti sam. i sve to tako uspješno (uglavnom) pokrivamo i prikrivamo cijeli svoj život!? a onda je sve jasno kad čovjek dođe ovdje. u nadi kako će sresti malo čovjeka i ište malo riječi? jer, ljudi smo, dogovorit ćemo se da govorimo! a kad tamo tj tu...ništa! njente...nakarada od ljudi, pisane riječi...samo neka glazba za nečiji ukus a drugačiji neukus! čemu to? valjda tome i tako! čemu ovaj moj zapis? osvrt na nas, njih i...ništa više! bez linka, skoro i bez naslova...samo tako, nek bude! u trenutku, prije pasijansa. danas sam napravila 8,5 tisuća koraka! učim se opet hodati, bez lajne, bez sare...sama sa sobom! uz pomoć prijatelja. bavim se sobom zato valjda i ne stignem na blog. a i kad stignem, to je trenutak. već slijedeći sam off! skoro da ronim u ovom ovdje na dah? do sutra ili nekog drugog dana...udaha...izdaha.ostajte mi dobro i kad niste dobro!

nedjelja, dan za obiteljsko druženje, kojeg u mom slučaju neće biti!
btw jesam li vam pričala o svom obiteljskom kutku? jesam, a sada ću ga malo i oslikati! u mom obiteljskom kutku su četiri generacije...moji roditelji, ja, moje kćeri i moja jedna unučica! ima tu i muževa mojih i kćerinih, ali ovom zgodom neću o njima. na koncu, oni su tazbina a ne obitelj. njih stičemo udajom a ne krvlju! roditelje ne biramo već ih zatičemo. oni su prije a mi poslije. djecu biramo (želimo, barem u mom slučaju) kako i koliko. unučad nam se događa voljom i željom drugih, naše djece npr, ali tu je onda potrebna i tazbina! pa tako nedjeljom, u nedostatku stvarnog druženja sa svojom obitelji (bilo da su pokojni, bilo da su tazbinska obitelj ili pak daleko. neki i ne žele druženje a tu činjenicu valja prihvatiti). jučer sam imala dan sjećanja na moju pesu. ali unatoč toga, čovjek uvijek nađe razloga za radost! pa sam je i ja tako našla jučer u par sitnica...pogledu na moj novi namještaj koji je više ne dobar s obzirom da sam ga kupila on line! pa sam se radovala današnjem susretu s unučicom (nakon osam mjeseci), koji je izostao! ne pristajem više na ucjene i odnose koji me troše. naprosto, maknem se od toga! trebale su za to proći godine da bi to mogla. sada mogu. čitam upravo danas kako je za produženi život i zdravu starost, osim hodanja i uobičajenih preporuka glede hrane, gotovo najvažnije druženje u starosti. pa su istraživanja pokazala da najduže žive ljudi koji se svaki dan druže s nekim! oni koji se druže jednom tjedno nešto manje, oni pak koji jednom mjesečno još manje...a oni koji se nikako ne druže (u stvarnosti, a ne virtuali) da najmanje žive! tako gledano, mogu pobrojati ovotjedna druženja (ponedjeljak, srijeda, petak, subota i nedjelja tj danas). dakle, od sedam dana družila sam se pet! bravo i pet za mene! kad nemaš obitelj, družiš se sa prijateljima. izađite iz svojih kutaka danas...jer nedjelja je dan za druženje!

prođe i godina od tog našeg posljednjeg dana. na mojim si rukama, najprije utonula u san, a potom posve otišla. vet branimir bio je tvoj posljednji dom. često onuda prolazim a i ova fotka podsjeća na taj dan. ni danas se nisam oporavila od tvog gubitka. imam dva braka iza sebe, djecu...i pregršt ljubavi, ali tvoja ljubav...naša ljubav bje drugačija, onako kako samo čovjek i pas mogu biti. 13 godina je puno godina i u mom životu. donijela sam te u kuću iz dumovca na rukama...imala si svega tri mjeseca. promijenila si mi život, ti si meni bila puno, ja tebi sve. kažu mi, uzmi drugog psa! nema drugih. glede toga sam ti vjerna, moja sara! koje li ironije, ispada da sam tebi bila najvjernija od svih u mom životu? ima jedan kutak u mom stanu u kojem su sve slike koje mi znače...djeca kao mala, potom njihova vjenčanja, pa unučica, pa moji muževi, moji roditelji...moja vjenčanja....ali najveća i centralna slika te moje obitelji (izgubljene i aktualne) je upravo ona, moja sara.
hvala ti. ha ha koje li ironije...osta mi ovaj nick kao podsjećanje na nju, moju dragu pesu!

https://www.index.hr/vijesti/clanak/spanjolski-podemos-od-regije-murcije-ov




isnost-o-kocki-gora-je-samo-u-hrvatskoj/2456226.aspx


"bravo HR!" nek smo bar u nečem prvi u evropi. strašno je to s čim sam se susrela još davnih dana. bila je to moja dugogodišnja firma. kad su počele kladionice u HR činilo se to kao i ostale igre na sreću. no, bilo je zanimljivo gledati iz prve ruke kako država nije odmah pripuštala svoju firmu u kladioničke vode? neki "važni" ljudi iz ministarstva su sve radili kako bi neki supersport, psk i ostali vrli kladioničari skupili vrhnje prije no što u sve to uđe država. jeste li znali da je dobar dio vlasnika tih kladioničara prije toga opelješio lutriju i time imao početni kapital za pokretanje biznisa? država umjesto da je koristila svoje mehanizme kontrole tijeka novca, ona je godinama držala lutriju podalje! i danas mi se čini da npr super sport ima veći dio kladioničarskog kolača nego li državna lutrija? koja to više nije. čak su nam i lutriju uspjeli prodati ovi mangupi hadezeovski! no, da me ne bi zatvorili jer širim "uznemirujuće informacije" ostvrnut ću se na onaj drugi dio omče koji kladionice nose u hrvata. postoji i jedan tim tamo u vinogradskoj koji se bavi profi (tore i društvo) klađenjem i ovisnosni o tome. naša mlada država dušu je dala za kladioničare tj. pušioničare. nakon ovog rata bila je rijeka ljudi koji su dobili velike mirovine i apanaže a nisu ništa morali niti mogli raditi. i umjesto da ih društvo tj država resocijalizira i prekvalificira i osposobi za neki koristan rad, država ih je gurnula u kladionice. imali su love i valjalo ju je negdje potrošit. ta ionako se sve opet vraća u državni proračun! jel znate da 50% od dobitaka od igara na sreću ide državi? da se vratim kladionicama...tek kad je HR lutrija ušla u taj biznis, počela je država uvoditi malo reda jer je lutrija bila konkurencija privatnicima. nažalost, najveći ceh tom državotvornom skupljanju novca platili su novopečeni ovisnici o klađenju. cijele obitelji su stradavale. jer, ovisnici o klađenju nisu morali jesti, ali su se morali igrati! pa su i prodavači poželjeli tako se igrati pa su počele sve češće pronevjere i rasula. preko noći bi napravili ogroman dug, ostajali bez posla, završavali u zatvoru? da ne govorim o mladima koji su postajali također sve veći ovisnici, iako je klađenje (kao i cuga i cigareta) zabranjeni za ove ispod 18.g. kako su obično kladionice nicale kao gljive posllije kiše i to uglavnom uz birtije, povećala se i konzumacija alkohola! brojke statistike su strašne, ali pollitičke garniture to ne brine. njima nije do ljudi, do obitelji...njima je do love koja se slijeva iz poreza od igara na sreću. godinama svi zatvaraju oči i nitko ništa ne radi da to promijeni. dapače, država je dopustila da kladionice rade i nedjeljom jer to je nasušna potreba obiteljskog čovjeka...nedjeljom otić umjesto po kruh, u kladionicu! a onda, i radnice moraju radit nedjeljom kako bi opslužile dotične "zaslužne branitelje" koji moraju nešto radit nedjeljom? i tako u krug...država ubire novac, taj novac onda troši na liječenje ovisnika i sve moguće potpore (braniteljima i inima) umjesto da se kockanje proglasi "persona non grata"! ne treba se zabranit, ali ne treba ga se niti poticati. jedino kaj je ova država napravila jest da je zabranila mlađima od 18 te instalaciju kladionica u blizini škole i sl. ponekad se pitam, jel se vi građani uopće pitate za kaj i koga ste instalirali u ovoj državi? i kome služi ta država? barem svake četiri godine?

p.s. sumnjam da će većina uopće i pročitati ovaj esej, ali što ćeš ja sam se potrudila napisati ga (članak je posve moj), potaknuta današnjim člankom u indexu o prvom mjestu HR u EU! oćemo li i ove prvake otić dočekat na svim trgovima?

ova cura je ostarjela na iskričavom weblogu, pišući svoj prvi osobni blog davne 2007.g....pa i danas! što je tko zaključio u ovih 16 let o "dotičnoj blogerici" tj meni, je posve njegov sud! ovaj blog je posvećen svima koji nemaju pojma kaj je blog i imaju problem sa pisanjem vlastitog bloga? dakle, moj plaćeni prostor i moj dnevnik. žao mi je što je nekima (da malo parafraziram, prepoznat će se) nije dopušteno komentiranje, ali kao što znate, iskrica blog daje tu mogućnost! kao i zaključavanje komentiranja! drago mi je da sam bila sudionica iskrica bloga (o kojem piše i wikipedija) svih ovih godina, gotovo od samih početaka!

Citat iz HR enciklopedije, što je blog:

“Blog (weblog) je mrežna stranica nalik dnevniku, koja sadrži priloge (tekstovne i dr.) jednog ili više autora (tzv. blogeri) poredane vremenskim slijedom kako su pristizali (najnoviji članci nalaze se na vrhu stranice). Blogovi mogu biti individualni ili kolaborativni, povezani u tematske skupine ili vezani uz domenu na kojoj se nalaze (tzv. blogosfera). Većina ih čitateljima pruža mogućnost stupanja u diskusiju s autorom. Primjeri blogova su mrežni dnevnici osobnoga karaktera, koji opisuju svakidašnje aktivnosti, doživljaje ili razmišljanja autora, dnevnici pojedinih manifestacija ili popularnih emisija, pojedini časopisi koji se distribuiraju isključivo u elektroničkom obliku (tzv. e-zine), tematski blogovi (filmske kritike, recenzije računalnih programa, poezija, priče u nastavcima, putopisi, politička promidžba).

Riječ blog (skraćeno od web log – web mreža, log (brodski) dnevnik)

“….U suvremenom društvu internet je postao medij kojim se odvija svakodnevna komunikacija.Blogovi, odnosno internetski dnevnici predstavljaju tekstualni medij u kojima autori periodično bilježe različite priloge o svakodnevnim temama.(cit. Iva Ravlić
Jezik i stil blogova,Završni rad, FF Osijek)”

Citat iz Wikipedije:
“Mrežni dnevnik, dnevak, mrežnik ili blog (anglizam, duži naziv weblog) je oblik objavljivanja informacija na internetu (web-u) te sadrži prvenstveno periodičke članke u obrnutom vremenskom slijedu - najnoviji članci nalaze se na vrhu stranice.”
“Blogovi mogu biti individualni i kolaborativni. Terminološki za sada nema dinstinkcije kao u engleskom jeziku gdje se termin weblog češće koristi za kolaborativne, a blog za individualne projekte. Mogu biti u obliku časopisa, tematski, osobni. Mogu biti povezani u skupine, tematski ili vezano uz domenu koju se nalaze - blogosfera.””
“Blogerska etika
Blogeri vrlo često nastupaju kao interesna skupina. Čest je običaj ostavljanja komentara, najčešće međusobne pohvale istomišljenika.

Šećer na kraju:

“Mogućnost vođenja bloga ponudio je servis Iskrica. Najstariji post koji se sada može pronaći na Iskrici datiran je na 21.03.2003. a samo puštanje servisa je koji mjesec ranije, s obzirom na to da s iskrica webloga nestaju postovi korisnika koji su u međuvremenu pobrisali profil. Servis se na Iskrici zove weblog, termin koji se u to vrijeme koristio sinonimno. Iz dosad poznatih podataka pretpostavlja se da je najstarija stranica ovog sadržaja u Hrvatskoj jedan korisnički Dnevnik, postavljen 2001. godine.”

i kad se ne svrši, dan može biti lijep! pa je tako već jutrom zazvrljao mobitel i najava da će sutra doći namještaj! onaj isti, koji sam reklamirala jer sam pogrešan kupila! pa će sutra doći ispravan a uzeti će pogrešan! veselim se što će mi vratiti 130 eura, taman za montažu! potom se javila kćer nakon osam mjeseci šutnje i poziva me na kavu! radujem se, iako ne očekujem ništa kao od većine kava! ha ha...slijed lijepih stvari završila sam (ne i svršila) prvim šparogama ove godine! ja ne radim fritaju s jajima već ih radim onak kulinarski, s vrnjem! mljac. volim si ugađati. aperitiv malibu, potom juhica od neki dan, fine šparoge s teletinom. za desert štrudlica koju sam si jučer spravila...jedna jabuka i jedna višnja! još jedan mljac! naučila sam brinuti o sebi i za sebe! konačno. i dan će biti sjajan još samo da mi se javi jedan čovo koji mi se obećao? valjda bu! sve u svemu, lijep dan što želim i vama!

btw hoće li ovaj blog ikad više biti ono što je bio? neće! jer blog čine ljudi a onakvih ljudi više nema. čak niti mene takve nema! tako je dobro sve više promatrati svijet a sve manje u njem sudjelovati! nemam ja više niti volje niti force. iživila sam se i nije mi žao! sve u svoje vrijeme. nažalost, neki nikad ne prožive svoje vrijeme ili ga nisu niti svjesni. žal mi je al to je njihov problem jer uglavnom nisu nit svjesni da imaju problem? uvijek je bilo pasa i karavana koje samo prolaze!
dakle, ja mogu napisati neki politički pamlfet. mogu napisati i neku ljubavnu crticu. mogu stavit i fotkice. a mogu i samo gluvarit ovdje. još uvijek. gdje je nestala kreativnost ljudi? nemušti ljudi svuda oko nas. dolazi neko novo doba i sretna sam što minimalno u njemu sudjelujem. nije to žalopojka, kao što rekoh naživjela sam se. ali, tužno je gledati nerealizirane i jadne ljude oko sebe koji nikako da se pomire s tim. svatko od nas se u nečem nije realizirao a bilo mu je bitno. i nije poanta u toj nerealizaciji, moć je u tome da to spoznaš i prihvatiš! mogu biti npr sasvim zadovoljan crv ako imam svoju malu jabučicu! dajte mi jabuka...da rovarim! ha ha...zabavno ovo kišno jutro. kako nečiji nebitak može biti moj dobitak? pa tako da danas ne moram po kiši tam kam sam namjerila. baš se pitam, ako postoji onaj gore kaj sve to vidi i zna, mora da se zabavlja poigravajući se s nama?

Hoće li dotični "gospodin" završiti u zatvoru zbog širenja laži? Znam, predugačko je ali što mogu kad sam još u prvom razredu osnovnjaka navčila čitat! I pročitah, danas čak s razumijevanjem!

Guverner HNB-a očito nema pojma što govori, sve je brojke izmiješao. Evo prave računice, Vujčiću, čitajte!

Piše Sanja Stapić (11. travnja 2023. Slobodna dalmacija)


Iza nas je tri mjeseca života s eurom, a tih 90 dana obilježeni su panelom na kojem je izlagao i Boris Vujčić, guverner Hrvatske narodne banke (HNB).

Guverner je izjavio da inflacija nije bila značajna, da su cijene u trgovačkim lancima ispravno zaokruživane. Analizirali smo izjave i prezentaciju guvernera.

1. ŠTO JE REČENO

Ukupna cjenovna kretanja početkom 2023. nisu se bitno razlikovala od uobičajenih sezonskih kretanja u istom razdoblju tijekom prethodnih 10 godina, kaže guverner Vujčić.

ŠTO JE REALNOST

Kako to može biti ako imamo najveću inflaciju još od doba uvođenja kune? Jer, inflacija u siječnju ove godine je dvaput veća od najveće inflacije što smo je imali u siječnju svake od prethodnih 10 godina o kojima govori guverner. U siječnju ove godine imali smo 12,7 posto inflacije dok su hrana i bezalkoholna pića bili skuplji 17,3 posto na godišnjoj razini. Kad iz proteklih 10 godina izuzmemo ovogodišnji siječanj, najveću smo inflaciju u siječnju imali u 2008. kada je iznosila 6,2 posto, a hrana i bezalkoholna pića su tada bili 11,2 posto skuplji. Svakog siječnja u proteklih 10 godina inflacija je bila značajno niža pa i negativna.

2. ŠTO JE REČENO

Cijene oko 65 posto proizvoda nisu se promijenile nakon prelaska na euro, stoji u prezentaciji izlaganja guvernera.

ŠTO JE REALNOST
OGLAS

Istina, nisu se promijenile cijene testova za trudnoću, opće liječničke prakse, veterinarske usluge, tečajeva vožnje, telefonskih usluga, cijene obrazovanja, osiguranja, smještaja u hotelima, a međunarodni su letovi značajno pojeftinili...

Ali, čak 78 posto proizvoda iz kategorije hrana i piće je poskupjelo u siječnju u odnosu na prosinac.

Od 59 proizvoda iz kategorije hrana i bezalkoholna pića Državnog zavoda za statistiku u siječnju je poskupjelo njih 46, dok je za 13 cijena ostala ista ili je pala što znači da je 78 posto prehrambenih artikala poskupjelo. Za 22 posto su cijene u siječnju bile niže ili su ostale onolike kolike su bile u prosincu, a radi se o suncokretovu ulju, čaju, riži, brašnu, peradi, iznutricama, suhom povrću, žitnim pahuljicama...
image



3. ŠTO JE REČENO

Guverner Vujčić je izjavio da su cijene porasle, međutim, ne značajno.

ŠTO JE REALNOST


Koliko bi povećanje cijena trebalo biti da bude nazvano značajnim ako smo prošle godine bili deveta zemlja u Europskoj uniji po rastu cijena hrane u EU-u od 16,5 posto?

Hrvatska je bila prva po poskupljenju vina, treća po rastu cijena odjeće i proizvoda za čišćenje i održavanje kućanstva, peta po poskupljenju kruha, jogurta i mlijeka s niskim udjelom masti, sedma po skoku cijena kave, osma po rastu cijena sira i jaja, deveta po skoku cijena krumpira, 11. po rastu cijena mesu, 12. po skoku cijena tjestenine...

I u veljači je slično, pa su jajima cijene porasle 64,8 posto što je bilo peto poskupljenje u Uniji, a peta je Hrvatska i po poskupljenju kruha od 31 posto, druga po skoku cijena smrznutog povrća od 34 posto...

4. ŠTO JE REČENO

Guverner kaže da su trgovački lanci poštivali pravila o preračunavanju i zaokruživanju cijena.

ŠTO JE REALNOST


Ne sumnjamo u to samo se pitamo kako je to onda u siječnju u odnosu na mjesec ranije hrana poskupjela za 1,5 posto. Krumpiri su u siječnju u odnosu na prosinac poskupjeli za 4,9 posto, maslinovo ulje i suho voće za četiri posto, smrznuto voće za 8,6 posto, šećer 3,6 posto, povrće tri posto, kruh za 2,3 posto...

5. ŠTO JE REČENO

Guverner navodi da je inflacija u siječnju pala na godišnjoj razini.

ŠTO JE REALNOST

Pala je za 0,4 postotna boda manje no što bi pala da Hrvatska nije uvodila euro i to zbog neobično snažnog mjesečnog porasta cijena usluga, prvenstveno u kafićima, restoranima, frizerskim salonima...

I dalje su kafići i frizeri glavni krivci zbog siječanjske inflacije i kvarenja lijepe slike o uvođenju eura! Zanimljivo je da je više u siječnju poskupio kruh nego ženske frizure, a cijene krumpira preskočile su rast cijena u kafićima. Mnoge cijene hrane više su u siječnju skočile od cijena u frizerskim salonima i kafićima, a iz Vlade i središnje banke uporno prozivaju frizere i ugostitelje.


Frizerske usluge za žene poskupjele su u siječnju 2,2 posto, a za muškarce i djecu 4,4 posto, a cijene u restoranima i kafićima 3,2 posto.

Izvanbolničke usluge su također poskupjele u siječnju u odnosu na prosinac i to specijalistička praksa za 8,1 posto, stomatolozi za 5,4 posto, laboratoriji i rendgenski centri za 4,4 posto. Umirovljenički domovi poskupjeli su 2,3 posto, a pogrebnici za 2,9 posto.

Odvoz smeća poskupio je 4,2 posto, od 1,4 do 4,7 posto samo u siječnju poskupjeli su vodoinstalateri, električari, održavanje sustava grijanja, stolari i popravak kućanskih aparata. Usluge pomoći u domaćinstvu i kućanske usluge skuplje su 3,7 posto, usluge čišćenja 5,4 posto. Ima i onih koji nisu poskupljivali pa su pravne i računovodstvene usluge ostale na razini iz prosinca, jer su cijene podigli još u studenom. Za 50 posto.

6. ŠTO JE REČENO

Percepcija javnosti je da je inflacija bila puno viša no što je stvarno bila. No to je uvijek tako, rekao je Vujčić.

ŠTO JE REALNOST

Već se dulje vrijeme konstatira da percepcija građana ne odgovara stvarnoj inflaciji, s naglaskom na to da su građani osjetljivi na poskupljenja hrane, ali ne dovodeći u pitanje samu stopu inflacije.

Poručuje nam se stalno da je percepcija jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Što znači da nije problem u inflaciji nego u nama koji je pogrešno doživljavamo. Jesmo li stvarno u zabludi? Čini se da i nismo.

Da percepcija ima itekako veze sa stvarnošću pokazao je istraživanje nejednakosti inflacije u Hrvatskoj Ivice Rubila, Marine Tkalec i Ivana Žilića, a rezultate je objavio Ekonomski institut Zagreb.

Njihovo istraživanje pokazalo je da svako kućanstvo ima svoju stopu inflacije ovisno o potrošnji svakog kućanstva, a službena stopa inflacije predstavlja prosječno ili reprezentativno kućanstvo i mjeri promjene cijena kao da su svi stanovnici jedno veliko kućanstvo. Rubil, Tkalec i Žilić su istraživali inflaciju od 2001. do 2021. godine u kojem su ukupne cijene porasle za 43,4 posto i zaključili da je deset posto kućanstava s najnižim dohotkom imalo stopu inflacije za 10,5 postotnih bodova veću od deset posto najbogatijih kućanstava.

Otkrili su i da službena stopa inflacije najbolje opisuje oko 20 posto najbogatijih kućanstava i da na cijene hrane ne reagira toliko jako što znači da je manje osjetljiva na poskupljenje hrane i režija koje čine oko 70 posto košarice samačkih, umirovljeničkih i siromašnih kućanstava, a tek polovicu košarice bogatih kućanstava.

Dakle, percepcija mnogih kojima glavnina prihoda odlazi na hranu i režije i kojima se čini da je sve skuplje znatno više nego govori službena stopa inflacije nije pogrešna. Pogrešna je samo njihova lisnica, jer da je deblja, više bi im odgovarala stopa inflacije."

za nevjerne tome evo i link!

Link

jutrom, onako uz doručak, kako to biva svakog jutra (osim kaj je jutros bio uskrsni doručak) čitam ja kao i obično! i volim, kad nešto ne znam pa pitati i čitati od onih koji znaju. a kad je u pitanju vjera, doktor znanosti teologije i bivši svećenik mi je prilično vjerodostojan primjer za poučiti mene nevjernicu! i moj zdravorazumski pristup voljan je prihvatiti štošta u životu, ali uz propitivanje? reklo bi se, nevjerni sam toma! pa tako u poplavi uskrsnih čestitki i ovog pojanja na hrt-u (sram ih bilo, kao da smo laudato) evo malo i propitivanja...tko, što, zašto? i da li? nikad nisam vjerovala u priču o uskrsnuću (opet se ponavljam, kao nevjerni toma ne vjerujem da je netko otišao i vratio se dok to ne vidim vlastitim očima ili mi netko vjerodostojno to ne posvjedoči). što ne znači da ne bih povjerovala! iako je to posve nebitno za šunku, jaja i ostale bakanalije! fina klopica je uvijek dobro došla ma pod kojim izgovorom. kruha i igara, prastara je rimska. stoga, ako koga zanima nešto povijesno vjerodostojno a ne ovo kaj pojaju ovih crkvenjaci, evo mu tekst ž. porobije. kakogod, ugodan vam ovaj blagdan kojeg je izgleda smisao, šunka i jaja! pa vudri ga blaž po jajcima i ostalim bakanalijama. nisam ja nikakav izuzetak glede toga ali ne volim biti ofca i samo blejati uz svog pastira. tu i tamo ipak stresem i neke buhe (oliti krvopije) sa sebe i sama sebi pijem "svetu" krv!

https://www.index.hr/vijesti/clanak/uskrsnuo-ili-nestao-evo-sto-o-isusovoj-
sudbini-kaze-najranije-evandjelje/2453648.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti
_ostalo_d



c/p
(Index, autor: ž.porobija)

KRŠĆANI danas slave Uskrs i bez obzira kojoj denominaciji pripadali čitaju se tekstovi Evanđelja o pronalasku praznog groba u nedjeljno jutro i njegovim pojavljivanjima nakon što je ustao iz groba. Nisu te priče međusobno suglasne, razlike su nepomirljive, ali o tome drugom prigodom.
Desetljeća nakon "događaja"

Problem sa svim Evanđeljima jest u tome što su pisana od 40 do 70 godina poslije navodnih događaja. Spisi su nastali dugim procesom prenošenja i promjene usmene tradicije, što katkad uistinu sliči na dječju igru gluhih telefona. Možemo li se makar malo približiti izvorima iz kojih su nastale sve ostale predaje?

Čini se da njima možemo najbliže doći na dvadesetak godina, kad nastaju prvi spisi apostola Pavla. On nepokolebljivo ponavlja da je Isus bio razapet na križu i da je uskrsnuo treći dan, ukazavši se potom Petru, apostolima i ostalima. Usput, kod Pavla nema niti riječi o ukazanju Mariji Magdaleni, kojoj se, prema sva četiri Evanđelja, Isus prvi objavio nakon uskrsnuća. A nema ni o Pilatovom suđenju, to će se pojaviti tek kod evanđelista i pseudo-Pavla.

I još jedna zanimljivost: ni Pavao ni evanđelisti ne govore o samom događaju uskrsnuća, tek stoljeće kasnije pojavit će se fantastični prikazi Isusovog ustajanja iz groba.
Traganje za počecima

Iz samih Pavlovih spisa jasno shvaćamo da je i prije njega postojala priča o Isusu. Definitivno nisu u pravu neki od suvremenih ateističkih kritičara koji tvrde da je apostol izmislio Isusa, pa onda nadahnuo evanđeliste da napišu neku njegovu "biografiju".

Traganje za tim počecima traje već dva stoljeća, započeli su ga još njemački teolozi, a danas je u tome najviše napredovao kanadski stručnjak za Novi zavjet John S. Kloppenborg, sa sveučilišta u Torontu.

Ne može se reći da je pružio definitivne odgovore i njegove akademske kolege i dalje raspravljaju i o činjenicama i o zaključcima, ali postoje stvari koje se čine prilično dobro obrazloženim.

"Izvorno" Evanđelje

Tko god je pozorno čitao Evanđelja po Mateju i Luki zamijetio je da su obojica čitali Marka, koji je pisao deset-dvadeset godina prije njih. Ali su Matej i Luka koristili još jedan zajednički izvor, čiji su nam tragovi sačuvani samo u njihovim spisima.

Odavno se u akademskim krugovima za taj pretpostavljeni izvor uvriježio naziv Q Evanđelje, prema njemačkoj riječi Quelle, izvor. Ono je nastalo među galilejskim kršćanima (dakle, u kraju odakle je i Isus), po svemu sudeći dosta ranije od Pavla - i sasvim izvjesno potpuno neovisno o njemu. Sadržalo je samo Isusove izjave, bez opisa događaja i okolnosti u kojima su izrečene.

Nemamo niti jedan rukopis ovog Q Evanđelja, što i ne čudi s obzirom na dramatične okolnosti tijekom prve pobune u Judeji (od 66. do 70. godine). Znamo da su postojali i neki drugi ranokršćanski spisi, o kojima imamo tek spomene kod crkvenih otaca. I oni su se vremenom izgubili, naivno je misliti da je ovo što imamo danas sve što je uopće i postojalo. Neki od tih spisa nisu odgovarali Crkvi, zvučali su im suviše židovski, pa su jednostavno prepušteni rijeci vremena.
Isus bez apokalipse

Rekonstruiranje Q Evanđelja iznimno je naporan i spor proces koji nikada ne može dati stopostotno izvjesne rezultate. O njima je određenu skepsu izrazio i Bart Ehrman, glasovit i kao ateist i kao neupitni novozavjetni stručnjak. Svejedno, želi li itko ozbiljno razgovarati o najdubljim korijenima kršćanstva, on se mora osvrnuti i na posao koji je dosad obavljen.

Ne samo Kloppenborg nego i drugi znalci koji pokušavaju nekako doprijeti do izvornog Isusa uviđaju da u tim najranijim slojevima kršćanstva nema ni traga apokalipsi kakvu ćemo kasnije naći u Novom zavjetu. Isus nikada nije govorio o uništenju Hrama i Jeruzalema, o spektakularnim pojavama na nebu i Zemlji, premda je izvjesno da je vjerovao u skori kraj sadašnjeg svijeta. Svi ovi detalji pojavljuju se tek kod Marka, Mateja i Luke i bili su nadahnuti događajima kojima su pisci svjedočili.
Gotovo ništa o križu

Još je, međutim, zanimljivije što nam Q Evanđelje donosi po pitanju Isusovog raspeća i uskrsnuća.

Dok u Novom zavjetu Isus na više mjesta lamentira o tome da će biti razapet, u Q Evanđelju postoji samo jedna izreka u kojoj se uopće spominje križ: "Tko želi biti moj učenik, neka uzme svoj križ i krene za mnom". Podrazumijeva li se da je Isus već doslovno uzeo križ i da sada to trebaju učiniti i njegovi učenici? Mislim da nema stručnjaka koji bi Isusove riječi protumačio bukvalno, one metaforički govore o spremnosti da se ide do kraja.

Jasno je iz Q Evanđelja da je Isus smaknut i nije nemoguće da se to dogodilo raspećem. Kao i kod Pavla, ni ovdje nema ni slovca o suđenju pred Poncijem Pilatom, za koje se već stoljećima zna da su ga izmislili evanđelisti. Q Evanđelje ne vidi Isusovu smrt kao svrhu (otkup grijeha), nego kao posljedicu: Isus je prošao kao i mnogi proroci prije njega, ubijen zbog neslaganja moćnika s njegovom porukom.
Isus kao Ilija

I dok o raspeću imamo barem jednu izreku, o uskrsnuću u Q Evanđelju nema niti riječi. Čini se da je u njemu Isus zapravo nestao, a takva misteriozna sudbina jako podsjeća na ono što nam Stari zavjet govori o proroku Iliji, koji je isto tako tajnovito nestao.

Trag ove priče nalazite čak i kod Marka, u kojemu tijela jednostavno nema, ali ni Isusovog ukazanja (pa su priče o njemu dodane kasnije, počevši od Marko 16.9). Naziremo li u Q Evanđelju pravu povijesnu istinu o onome što se dogodilo osnivaču najveće religije?

Očito se ta verzija nije dopala ni nekim ranim kršćanima. I negdje u periodu između Q Evanđelja i Pavla započela je tradicija koju će kršćanstvo prihvatiti kao jedinu pravu istinu. Barem neki od ranih Isusovih sljedbenika nemalo bi se začudili da su je imali prilike čuti."