HIPOKRIZIJA

Zapis pod gornjim naslovom zapisala sam na blogu davne 2016.g. Znam, ne možemo svi umrijeti mladi kao James Dean, no iako mi je zbog toga žao, sretna sam u svom sedmom desetljeću! U njemu mogu reći da su ove moje brojke „zastrašujuće“: brojim više od 50 godina od moje prve menge, skoro pola stoljeća od prve jebačine, 40 i više godina od prvog poroda, 35 godina od vozačke, više od 30 od prvog razvoda etc etc. Pa ipak, upravo te brojke daju mi samopouzdanje da mogu svakom reći kaj got, da nikom nisam ništa dužna (doli sebi) i da mi se jebe za sve druge, što nijedan mladac ne može reći a da ne izrekne laž! Jedino je pitanje, da li ćeš to činit day by day polako se ipak šuljajući kroz život i stati pred sebe nakon pola stoljeća s rečenicom: ŽIVA SAM! I kak netko reče, ni me stra...a ni me nit sram! Što tko misli o tome, meni...lanjskom snijegu...zabole me! Nisam nikad previše prostačila (barem ne tako da mi prođe vrijeme), iako mi riječi...kurac, pička i jebanje nisu nepoznate /ha ha sve češće se ulovim kako u pisanju ličim na Rudanicu)! Dapače, one imaju svoje značenje i uvijek sam ih nastojala upotrijebiti sa svrhom i razlogom. Vrijeđanje razno raznim pogrdnim riječima i vokabularom kočijaša (to sam spomenula još prije više od godinu dana ovdje glede jedne objave novopridošle prosvjetne radnice) drugih nepoznatih ljudi, samo zato što faktor godine ili nedostatak istih ne znače ama baš ništa. Sve to nije moj đir! Nažalost, ovdje na blogu uvijek je bilo dežurnih pljuvača i bukača, koji se čak nisu potrudili barem navući neke rukavice i to pokušali reći malo pristojnije i ljudskije, ili se barem informirati o dotičnim ljudima iz stvarnosti? I što je zanimljivije, uvijek je bilo onih koji su se iščuđavali kad su neki drugi neke druge pljuvali, ali su uredno i sami imali pljuvačke kad je trebalo takmičiti se pljuvanjem u dalj kad su sami bili na tapeti? Uglavnom, ovdje je geslo „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj! Osobito onako čoporativno, pljuvačina i cipelarenje je omiljena disciplina iskričiavog bloga! Rijetko tko bi se drznuo jedan na jedan obračunat već obično takvi trebaju „svoje ljude“, „dvorsku svitu“ , brojanje komentara kao dokaz „ispravnosti“ ali češće, ispraznosti, te ostale „neutralne i brižne“. Broj komentara nije mjerilo pameti i suvislosti bloga, već mjerilo trenutne „vrijednosti“ ovisno o tome tko protiv koga. Ne brinite, kad tad obično izađu na vidjelo neke mutne stvari (dupli nickovi, lažni nickovi i ostali priležnici ili dojučerašnji prijatelji postaju neprijatelji i sl) ili npr smiješni triplikati jedno te istog nicka multiplicirani nekoliko puta! Moram vam jedino reći da dobrano kasnite danas, jer su to prije 15 let puno bolje činili neki drugi kao npr vegina svita? Nisam se nikad držala po strani, uvijek sam pokazala i prokazala neku pojavu (lošu i meni društveno neprihvatljivu), riječ, postupke koji nisu bili u redu! Imala sam svoje mišljenje o društvu, politici, čovjeku pojedincu i čoporu. Ja nikad nisam vrijeđala ali sam najviše uvrijedile neke ljude (koji mi to ne opraštaju), ISTINOM (wega, cyber, wasy, horni, božićnica, krelec, kjele, brkata etc). Gađajte istinom i sigurno ćete pogodit u sridu! Nikad nisam razumjela zašto je druge boljela neka moja objava na blogu, koja je bila neka moja intimna ispovijed (moji orgazmi, moje ljubavne priče, moj zajednički život) i kako su se danima i godinama neki (čak i danas) snebivali nadamnom? Ja eto već pet godina ne živim s jednim blogerom i nas smo dvoje u posve korektnim i dobrim odnosima, ali nam to ne praštaju neki blogeri (cyb, krelec) niti danas. Pa se pitam, imaju li ti ljudi neki interes ili uopće nemaju svoj život da se bave njime ili su toliko isprazni da se uvijek i svagda bave drugima? Pa sam tako pišući npr. o krelčevoj braniteljskoj mirovini sa 20 godina staža šofera konstatirala da je to, za mene, dobro unovčenih par godina ratovanja, i jednako plaćeništvu. Pa sam rekla istinu o meiji pa zaslužila ban (pozivanje da ne proziva nas solere kako i što da činimo dok istovremeno živi licemjerno u braku i na dejting sajtu) uz objavu imena i prezimena, uz njezinu prijetnju da će objaviti moje! Možda sam samo ja bila brža i stoga zaslužila ban i trajnog neprijatelja na blogu! Pa sam pisala o cyberlady i njezinom ništ koristi životu, budući je stalno nasrtala na mene uvredama zbog mog pisanja i viđenja društva (hdz, crkva i ostale HR gluposti potrošačkog mentaliteta). Taj „ništ koristi život“ sam poduprla istinom da nikad ništa nije stvorila, živi kod roditelja, nema supruga, djecu, posao (tada je to s poslom bilo aktualno) a sebe predstavlja kao vrhunaravnu božicu, maltene magistru? Istina, bila je to lavina njenog bijesa (nazvala me droljom, četnikušom...i gle čuda...nitko na blogu nije rekao niti slova da to nije primjereno) izazvana mojim slaganjem na blogu jednog drugog blogera (HBS, ex lover cyb) što je bilo neoprostivo? Pisala sam istinu o wasyx te iznosila činjenice i njegove laži, tko je i tko nije, gdje je i sve što je u stvari i dovelo do našeg kraha i njegova odlaska iz našeg zajedničkog života! Uvijek sam smatrala da je iznošenje „prljavog veša“ između bračnih partnera samo njihova stvar i da to ne može biti briga drugih? Osim ako se radi o fizičkom ili verbalnom zlostavljanju, što ovdje nikako nije bila riječ. Ako ste primijetili, taj čovjek nikad ništa loše o meni nije napisao, dapače, ne slažemo se oko puno toga ali smo ostali ljudi! Pisati istinu o nekom odnosu i vrijeđati ili lagati, nisu iste stvari. Ja nemam niti sam ikad imala svoje ljude ali sam puno ljudi pozvala na druženja u Armani, Hoolywood ili pak u Pivnici, gdje smo se dosta dugo družili in vivo. S nekima sam bila dobra znanica, ali čim nisam bila korisna u njihovom PR-u dotični „dobri“ su se nekim čudom preobratili u „zločeste“ ili ako već ne to, onda u izostanku osude loših ponašanja? Ta metamorfoza ljudska nikad mi nije bila jasna i uvijek mi je bila strana, jer uvijek sam imala svoj stav o lošim postupcima, rijiečima i nikad se nisam libila to reći u facu? Moj životni moto je bio: il sa štitom il na štitu! Pa sam stoga i napustila sva ta druženja. Moj najveći grijeh je što nisam znala (tako i u real life) prešutjeti istinu! Pače, bolesno sam iskrena? Znam, ponekad je to bila „moja istina“ ali ionako nema objektivnog. Znam samo jedno, nikom nikad ne treba reći...kozo, babo, kretenušo, droljo, četnikušo, glupačo,žena sa psihičkom dijagnozom i ostale još gore „pridjeve“ koje sam se svih ovih godina naslušala od ljudi koji me uopće ne poznaju ili me poznaju samo ovlaš. Jedan najuporniji (horni) godinama je bio toliko i tako zločest ovdje na blogu (samo zato što me nije mogao imati), no ipak sam mu pružila ruku, prije no što je otišao zauvijek! Znala sam da je jadan i da su svi takvi koji sipaju uvrede i laži o drugima, u stvari, jadni! Svoj jad, tugu i bol izražavaju tako da povrjeđuju druge! Kad doživiš moje godine i kad preživiš da ti i vlastito dijete kaže: „....dao bog da krepaš...“ shvatiš ovu prethodnu tvrdnju da su ljudi koji povređuju druge, sami loše. Dobro sam, iako sam stara i toliko toga više ne mogu. A niti želim! Ono što želim, imam i imat ću. Zajednički, miran život s rukom u ruci s dragom osobom, bez bilo kakvih materijalnih upitnika. Partner je važniji od djece, stoga vam predlažem da se pobrinete za dotičnog. Ili pak pomirite sa samotnošću. Nas dvoje smo već postavili upit za apartman za dvoje u jednom od boljih staračkih domova, tako da smo mirni, kad nam dođe vrijeme. Starost (kada služi zdravlje a za sada to mogu reći) može biti tako lijepa! Kada odu svi, ostanemo mi! Istina, dugo sam čekala takav sklad, dugo sam čekala čovjeka koji nikad nije došao (upravo jedan takav danas piše o čekanju i starosti), ali, dočekala sam sebe, pa je došao i on. Stoga jedino što mogu reći na ovom svom javnom, zakupljenom prostoru, jest da se svaki čovjek treba pomiriti sa sobom. I ne povrjeđivati druge, jer time u stvari povrjeđuje sebe. Tražeći vlastitu sreću i podnoseći vlastitu nesreću, ne smeta nam tuđa sreća. Ne smijemo nikad tuđu sreću uzeti kao svoju prepreku, već upravo motiv da ju dosegnemo, na svoj način. Ne znam da li ste primijetili da se nikad ne bavim mladim ljudima (za razliku od npr brkate koja se stalno bavi „bapcima“ ala ja, koko, đusi) jer se mladi ljudi dovoljno bave sobom. Onako kako znaju i umiju, iako često pogrešno. Što ću im ja? Ta ja imam svoj život i uvijek sam se bavila njime. Susjedovo prekrasno cvijeće nije nimalo pomagalo mom cvijeću (živom) koje je uvijek uvenulo? Zato mi je kuća puna suhog. Svakom njegovo!
Meni, moj zajednički život koji mi se smiješi. Trebalo je proći mnogo godina, veza, vezica, brakova, druženja...uglavnom utaman! Ali, sve je to moje i to sam ja. Zato je starost dobra, jer prigrliš sve što imaš i onda takav kreneš mirno na put bez povratka. Jasno, ne nosiš tamo kamo ideš nikakvu prtljagu, već lagan ko perce, ko nikad u životu. Ovaj dan, iako je posvećen onima kojih više nema, dobar je za susret sa sobom i svom prolaznošću. Tim više nije dobro sa sobom nositi sve te vreće trulog krumpira (vreću predstavljaju sva ta loša druženja, ljutnja i prijepori koje nakupimo kroz život)! Zamislite samo koliko je to težak teret i koliko svi ti krumpiri trule (neki se talože desetljećima) i smrde? A kažu, zrak je u Zagrebu ovih dana jako loš (i bez toga)! Sve u svemu, znam da ću i danas ovim zapisom nekima izvaditi „džigericu“, ali nije niti ona loša ako znaš kako s njom (pečena s češnjakom). Istina, moja nije blago teleća (koja je mekša i sočnija) već goveđa...a zna se da je ona žilava, ali zato bogatija proteinima i zdravija (a možda i pogubnija) za nas!
p.s.
Vidim da je dobar dio zapisa koji su djelomice bili povod ovog mog, koje sam čitala ovih dana i jutros (explicitno navođenje mog nicka od strane brke, cyber, krelca) ili obrisani ili reducirani a radi se samo o nekoliko sati mog izbivanja?Pa bi naoko čovjek rekao da ovaj moj i nema neki smisao? Možda je upravo smisao u tome što dotičnih nema a moj postoji, kao i sve što sam pisala desetljećima unatrag! Tko zna, morti i ja konačno dočekam da mi netko servira neku moju uvredu ili nešto ružno kaj sam nekome napisala i vrijeđala ako mi vi podastrijete? Bit će mi drago da o tome razgovaramo, iako znam da dugo već nitko od vas ne može (neće) samnom razgovarati! Strah od jedan na jedan ukorijenjen je u čovjeku, dok bahaćenje u čoporu daje neslućene i nadnaravne visine. Eto npr krelec je tipičan primjer takvog djelatnika koji je sam za sebe benigan i krotak ko poljski mišić i nikad nisam od njega ništa uvredljivo pročitala na njegovom blogu koji je on napisao (ne bih ga čak niti nazvala blogerom, već komentatorom jer doista sve što i napiše, nije njegovo već ili c/p ili fotka), ali zato se uvijek osili kada je dio čopora (poznat je kao pobočnik wege,božićnice i styxe, a često i drugih koji napadaju coco i saru-mai). Reklo bi se da je većina nas ovdje već davno...BRENDIRANA! Takvi, brendirani....Bitno je da vi razumijete sebe, a ja sebe!

PROJEKT ZAJEDNIČKI ŽIVOT (zapis, 2/2016.)
Danas sam započela jedan projekt koji smo dogovorili jučer pod radnim naslovom: zajednički život. Čak smo ga i zalili…ti šljivom ja bailyesom. Istina, dogovoru je prethodila burna šutnja. Tvoja! Što reći? Oće li i to biti priča: put u pakao popločen je najboljim namjerama? Nadam se ne. Ili bi to možda mogla biti Casablanca: Ovo je početak jednog divnog prijateljstva? Nazvao si me cimericom, što u neku ruku i jest to. Suživot! Bit će zanimljivo čut i komentare djece…možda će i ona misliti da je…prerano? Jer i sami nismo sigurni je li trebalo ili nije trebalo? A kako ćemo znati ako ne probamo? Nema pokusa, nema probe…samo stvarnost. Za istač me ljubiš, držiš, miluješ…činiš sve što sam ikad željela. Čak i ono što nisam. I lijepo i ružno. Biti skeptik (znam, reći ćeš pa ja sam ionako član grupe skeptika u PUB-u) ili optimista? Nadam se s pokrićem! U stvari što možemo izgubiti? Ja samo još jednu nadu, želju, čežnju zvanu…ljubav. Ti nešto više, ako je imati dom više? Na koncu, već ti rekoh da je dom tamo gdje si ti , iako mi ne vjeruješ? Toliko života je bilo i prošlo. Prokrstarilo čak mojim obalama. Možda se ova zadrži? Možda nakon oluja, valova krene… bonaca? Ništa ne prejudiciramo, ništa ne garantiramo, nema potpisa, nema pečata…samo želja i volja za biti zajedno! Koliko i kako dugo? To the end? No, valja svaki dan iznova započinjati kako ne bi završilo! Ovo je ipak samo…uvod!

E vidiš fly, sad si naveo (pa i krelec) nekoliko primjera osobne odgovornosti! Jedinka čini društvo! Ima jedna dobra izreka koja kaže otprilike ovako: pola društva ne misli ništa, jedna četvrtina misli pozitivno (progresivno), druga četvrtina misli negativno (nazadno)! Napredak društva (promjena) ne ovisi o onih 50% već upravo o ovih 25% (četvrtini) koja prevlada uz onih 50% koji se nekom linijom manjeg otpora (nemišljenjem) prikloni onima koji mise! Tako i mi neki (sebe ubrajam u svojesnog člana društva, ali okorjelog pojedinca), držimo se reda, poštujemo pravila, propise, zakone etc etc...što zbog odgoja u obiteljskom domu što zbog samoodgoja. Većinu toga što smo i tko smo, učinili smo sami! Naravno, ne tako da smo išli linijom manjeg otpora (daljinski u ruke, lopta u noge, mozak na pašu) već da smo npr sjeli i zamislili se nad nekim događajem, osobama, stvarima. Normalno, uz knjige koje otvaraju (nedostatak upravo zatvara, jer većina zatvorenika je nikako ili malo obrazovana) kao i žeđ za znanjem! To se ne uči u školi, s tim se rađaš i onda to sam njeguješ. Učiniš čovjeka od sebe. Neću reći da ponekad (osobito u mladosti) svi mi i svatko od nas nije činio (a i danas ne čini) neke nepodopštine, ali srž čovjeka je da je on socijalno biće koje djeluje u grupi i utječe na grupu! Nažalost, svaka grupa, da ne kažem čopor traži i vođu ili barem neke koji su predvodnici, ili bar prvi među jednakima. Zašto već dugo nemamo nekog V.Gotovca, Supeka i slične bardove čovječnosti, pameti, vrlina? Možda zato što su nam postali neki drugi uzori, ako ne i uzroci? Poroci koji više nisu to već uzor ponašanja, stupovi društva. Za lopove, ubojice, nasilnike...često je pravda bila slijepa i nedostižna, ali ipak, povijest nas uči da su svi ti „veliki i jaki“ kad tad postali slabi i propali! Tko se od vas (nas) i koliko često zapita, stavi glavu med dlanove i onako u tišini /bez tv, radila, lapa i ostalih sranja koja odvraćaju pažnju / sam sa sobom, razgovara sa sobom. Propituje, sagledava, razmišlja? Razmišljanje i promišljanje je postalo danas prohibirano djelovanje! Zašto? Pa zar nas nije onaj majmun, sišavši s drveta (ili onaj 100-ti) doveo ovdje gdje smo. Iako nismo htjeli tu biti, ali jesmo! Koga da pitamo, kuda i kamo, kako dalje? Osim sebe! Moramo li baš sve bure i oluje, sve pijavice, tornada, potrese, poplave...sve probati na vlastitoj koži da bismo znali da ne činimo dobro? Neke generacije nekoć činilo se da im je stalo? One 60.g. prošlog stoljeća u vidu sexualne revolucije i protesta protiv rata, ove početkom 21. st. glede wall streeta i ostalih sranja u vidu G7, zar je svijet spao na jednu Gretu? Ili je ipak ona, upravo...put u pakao popločen je najboljim namjerama? Sva sreća da postoji i čistilište prije pakla, iako mi se čini da će ove generacije koje dolaze dotično preskočiti i da će ravno u pakao, od ovog raja na zemlji!

http://www.rudan.info/prizori-iz-bracnog-zivota/


ha ha...ima nas koji nismo ostavljeni, već smo ostavljali iako je u konačnici to nebitno! Osim kad je bitno (kad to učini žena na brdovitom balkanu). I baš zato mi je gušt bilo ovo danas čitati (Bergmanove "Prizore iz bračnog života davno sam gledala), a prije puno godina sam i sama napisala jedan uradak na temu žena koje su ostavile svoje muževe /zaboravljene žene/ i žive svoj život. U mom slučaju, dvaput, a kažu budale, dvaput je dvaput, pa ja ponavljam!

Ovaj pasus iz gornjeg Vedranina bloga mi se posebno sviđa, jer je uprav tak!


"....Ima i ona kad žena odjebe muža i krene prema svijetloj budućnosti sama ili s drugim. To je mnogo uzbudljivija situacija. Protiv nje se dižu muž i tata, tete, strine, svekrva, majka, svekar, otac, svi susjedi, kolege iz firme, selo, grad, jedna država, druga država, ako je tata stranac, djeca u vrtiću njenog sina… Kad je mama popularna na nju reže čak i državni službenici i mediji, kad ih tata dobro plati.

Ipak, s vremenom, ako tata nije ekstremno bogat ili ekstremno bolestan, nositelju rogova popusti bijes, baci pod jaja nešto mlađe da bi lakše zaboravio „kurvu“. Djecu je davno izbrisao sa ekrana svog kompjutera...."


Ali, eto i njezinog teksta a ne samo link, ako nekog ipak zanima, iako sumnjam u čitače?

Gledala sam „Prizore iz bračnog života“, seriju snimljenu prema Bergmanovoj istog imena. Sjećam se fenomenalnih glumaca. Tada me smetalo ono što me smeta i danas. Priča je, ma koliko glumci bili fantastični, neuvjerljiva do pakla. Neživotna. Glupa. Može je snimiti samo tašti mužjak koji ništa ne zna o ženama.

Bergman i ovaj drugi, Levi se zove, u nekoliko nastavaka šire lažnu vijest. Nema ludog, uzbudljivog, nezaboravnog seksa s bivšim mužem. Nema! Sve znamo kako je bilo. Zaljubiš se, vrijeme će pokazati da si se zajebala, živiš s njim godinama, tu su djeca, nedostatak love, ili mnogo love, isti kurac. A onda, najzad, nešto se dogodi i ti si izvan pakla.

Na vratu ti jašu i vrište zajednička djeca. On je otišao jer Sanja, Ana, Marija, Petra, pitaj boga kako se zovu one druge, nije mogla izdržati stres koji sa sobom nosi status ljubavnice, a i djetešce je na putu.

Svijet ti se ruši na glavu. Tko će vratiti kredite? Kako se izboriti za alimentaciju, plaćanje baleta, jahanja, učenja kineskog…S vremenom, vrijeme ili dobar jebač i dobar novi otac tvoje djece, zaliječi rane. Zaboraviš da si stenjala pod čovjekom koga s vremena na vrijeme vidiš na Korzu. Kad ga prepoznaš uvijek se pitaš, koji sam ja kurac radila s tim…Tim…Ajde da budem pristojna, s tim neprivlačnim gospodinom. Priča ostavljenih žena.

Ima i ona kad žena odjebe muža i krene prema svijetloj budućnosti sama ili s drugim. To je mnogo uzbudljivija situacija. Protiv nje se dižu muž i tata, tete, strine, svekrva, majka, svekar, otac, svi susjedi, kolege iz firme, selo, grad, jedna država, druga država, ako je tata stranac, djeca u vrtiću njenog sina… Kad je mama popularna na nju reže čak i državni službenici i mediji, kad ih tata dobro plati.

Ipak, s vremenom, ako tata nije ekstremno bogat ili ekstremno bolestan, nositelju rogova popusti bijes, baci pod jaja nešto mlađe da bi lakše zaboravio „kurvu“. Djecu je davno izbrisao sa ekrana svog kompjutera.

To režiseri znaju pa ipak godinama gledamo filmove i serije u kojima bivše žene, lude od pohote, dudlaju bivšem mužu kao da im od toga život ovisi. Nema šanse, nema jebene šanse da je to priča iz života.

Mi razvedene sjećamo se dugogodišnjih „prizora“ u kojima smo užasnute gledale u plafon i muhu kako po njemu gmiže. Kad će svršiti, jebote, pitale smo se dok smo u očaju bjesomučno mahale lažno podivljalom guzicom. Ali to nije sve. Koliko smo mu puta morale pjevati ode „ogromnom“ kurcu, „fenomenalnoj tehnici“, hvaliti sarmu njegove mame?

Treba li spominjati sortiranje prljavog rublja, ubacivanje u mašinu, izvlačenje, „što ćemo sutra jesti“, da, žao mi je, srce, što je Dinamo izgubio. Smrt Tovarima ili Purgerima ili nekim trećim idiotima za koje ti se živo jebe. Ti si sigurna da su navijači kreteni, on to ne smije znati. Bračni život je napet k’o kineski kišobran kad krene jako jugo sa snažnim oborinama.

I onda, nakon svega što prođeš s bivšim, glupim k’o kurac ili pametnim k’o neki od naših političkih analitičara, svodi se na isto, jebeni kreten snimi seriju u kojoj bivša žena poludi za bivšim mužem.

Ej, tašti režiseri mužjaci, otkrit ću vam tajnu. Kad biste razvedene žene pitali bi li se rađe kresnule s bivšim mužem ili popile metak, sve bi se odlučile za metak. Ne, ne i ne za onaj metak.

Zašto su i stara i ova serija ipak gledane? Zato jer se glumci, u pauzama između besmislenog brbljanja, jebu. U ovoj novoj seriji glumac ima fenomenalnu guzicu i krasnu kosu, glumica izgleda senzacionalno. Opsjednute gledateljice sjede na kauču pokraj partnera uz koga ih drži pokojna želja i uživaju gledati na ekranu ono što im se ne dešava u životu.

Jebeno gubljenje vremena. Ne treba se kresati ni s bivšim ni sa sadašnjim mužem u vremenu kad jednim klikom možeš doći do komada mesa koji ti se blještavo smiješi sa ekrana. Seriju neka gledaju ostavljeni bivši muževi koji stvarno vjeruju da će im na vrata noći o ponoći pozvoniti bivša žena odjevena samo u osmijeh i parfem.

stvarno si mi pomogao ovih dana da se opet vratim sebi, pisanju...najprije kroz čitanje mojih starih blogova jer ih ti želiš čitati, a potom i tvojim opaskama da bih trebala opet pisati? dotični su i danas tako aktualni, a prošlo je desetljeće! zašto ih danas "reprintam"? možda im je opet vrijeme ugledati svjetlo dana, i samoj mi ih pročitati u ovaj preljepi dan (vikend).

i da, ne slažem se s tobom stipsa da su blogeri lošiji od drugih ljudi samo zato što pišu o svom životu (koji nas povezuje i s drugim ljudima). i blogeri su samo ljudi! istina, ja sam imala posla samo s jednim, a srela sam ih mnogo i bili su samo prolaznici u mom životu, kao i većina ljudi koje sam mimohodno sretala. istina da nigdje i nikad nisam srela tako živopisne (meni uglavnom čudne) ljude kao ovdje. ali i nadalje ću radije pročitati npr vedranu rudan nego li bilo kojeg pisca umotanog u celofan! istina je, najjača vjera ma kako gorka ponekad bila!

"bilo bi dobro sve ponovo istražiti, šarene trenutke naše mladosti, melodiju naših riječi...sve i neznane, zaboravljene uzroke svega što nam se dogodilo, one koji se zasigurno skrivaju u sivim dubinama izumrlih ili začahurenih dana iza nekog tajanstvenog zastora naše duše.

bilo bi dobro - jer od svih stvari na ovome velikom svijetu ipak sam sama sebi najzanimljivija - ako jednom sve izgubi svoju boju a krajolik oko nas posivi,

izgubili smo doista samo dane kojih se ne sjećamo" (margit kafka)

moj blog 09/05/07,


Ovaj davni blog nagnao me da napišem ovaj danas. Ne o dogođenom već o nedogođenom. Gotovo da nema dana, mjesta, trenutka kada ne srećem neke događaje i trenutke koje sam dijelila s ljudima…kafić, plac, slastičarna, livada, planina, more. I bolna su ta sjećanja jer su izgubljena. Na neki način. A opet, sve su to mrtve slike živih događaja. Al, večeras, zato što je nedjelja sjećam se jednog događaja koji se nije dogodio. Bje nedjelja istom, predvečer, oprala sam kosu kao sada. Bje to neko moje praško proljeće. A ti na splitskoj rivi ili negdje ponad nje. Svirao si mi na pianu …proco harum i blijede sjene. Nije da mi nisu i drugi svirali. Benjo čak. Naš susret koji se nije dogodio, ljubav i maštanja koja su ostala nedogođena nisu se izgubila.

A i ovaj danas je opet...pase! Danas neću o sjećanjima, već o sposobnosti nesposobnih da onesposobe sposobne. U prometu. U poslu. U sexu. U ljubavnoj vezi. I danas čitam o nekim novim klincima koji (ono što nisam razumjela barem sam pokušavala ne osuđivati) koji opet ne razumiju. Jer nisu bili tamo? Al oni znaju kako je tamo biti! Ja sam bila tamo i znam! Biti mlad nosi svoje prednosti. Stoga što misliš da sve možeš i sve znaš. A onda te događaji demantiraju. Pa te sjebu, onak da se jedva pridigneš! I činiš to day by day. I tako je normalno dizati se kad si mlad. U tome i prođe mladost. U trčanju za...bićem! Bilo da su to naša produžena bića (djeca) bilo da je to karijera jer valja se dokazati za svoje tiće. Bilo da je stoga što se hranimo uzletima, poletima i ostalim pregnućima. I bje tako. I jest tako. No, potom dođu neke druge godine...neke druge boje! Pa nam siva više nije tako mrska. Pa suton sve više govori a manje šuti. I čovjek sve više sluša a manje priča. Jer je uglavnom već naučio da ga ne čuju. Ili čuju pogrešno. No zašto mladi uporno misle kako stari pričaju bajke kad pričaju o svom pregnuću, o svojoj mogućnosti. Jel stoga što se stide svojih nemogućnosti? A što ću ja sirotim japancima i njihovim spermićima. Ne znači im niti 25 let. Oni ne mogu. Naprosto su sporopokretni. Ili njoj koja ima dvoje malodobne djece normalno ne samo da joj nije do sexa već je to nemoguća misija. Nakon svih domaćih zadaća, nakon svih pranja zmazanog veša i ostalih kućnih poslova koji je moraju napraviti. Hm, ta kome je do bilo čega? Razumijem „mlađe djeve“ (al dovoljno stare da shvate da više nisu tak mlade) nadomak 40. kako shvaćaju da žive u vakumu. I čupaju se rukama i nogama da ih ne usisa! I zato ovdje na blogu uvjeravaju sve i svakog kako je biti star...ne biti! Jer imati mengu znak je da je žensko? I razumijem muškarce kojima su pomalo omlohavili trbusi (i um) uslijed ispijanja pive sa dečkima iz kvarta, faksa, škole. Koji uporno trče...na nasipu na Savi (upravo se vratih otamo i pomalo je otužno ih gledat)...jer kile se samo ljepe! I pričaju ribičke priče. Al ak trebaju pojebat neku ženu onak s nogu...ili ne daj bože još nešto zahtjevnije...e to je već za Ginisovu knjigu? Zato im i G točka zvuči kao izmišljena invazija marsovaca. Od nikog ne očekujem nit tražim da bude sposoban? Al očekujem da nesposobni svoju sposobnost primijene na sebe a ne da tim aršinom mjere druge. A ono što im nije pojmljivo nek ostave po strani. Vratit će se i uzeti to onkraj puta kad im dođe vrijeme. Ni ja nisam Haidegera čitala u mladosti. Nisam nit u zrelosti. A bome neću nit u starosti. Sve u svoje vrijeme, dragi moji blogeri!"
(moj blog, 2012.g)

Link

da malo prekinem ovu BB onaniju od pisanja i brisanja blogova svakih par minuta, kako bi blog barem ličio na sarmicu (malo mesa, malo zelja) ili "kako vam drago" (kak bi reko moj šeki).

Btw nikad me žensko nije „skinulo“, pa bome nisi niti ti, brko! Ali, kad već nemreš bez mene i kad se već ismijavaš blogerima koji pišu, ne zaboravi činjenicu da su neki pisali dok si ti još išla u pučku školu. To samo po sebi ništa ne znači, ali ovih dana sam opet dohvatila I. Mandića i njegovu knjigu „Sebi pod kožu“. Nekako mi je uvijek bio pitak za čitanje, upravo zato što ima svoj tijek misli i ili ga uhvatiš ili odustaneš. I pisao je godinama kolumne u Vjesiku koje sam čitala, iako je uvijek bio trn u oku kulturnih i kultnih piskarala. Potom godinama i sama pisala blogove (od 2007.g.) i utvaram si da i ja tako imam svoj tijek misli koji godinama već stavljam van. Evo i danas ću ponoviti svoju Abecedu. Povod je to što sam baš ovih dana svom dragom čovjeku partneru poslala cijelu mapu pod tim nazivom sa svim mojim iskričavim pričama. Jednoć, davne 2013.g. u vrijeme ljeta i kiselih krastavaca ovdje na blogu, napisala sam svaki dan novu priču. Normalno, bile su to priče za van i prilagođene, kak veli Mandić, ne za moj dnevnik već za javnost. A tada je namjera druga i drugačija. Logično, kad imaš sjajnu misao želiš ju lansirat u svemir. Čovjek je ipak zoon politikon! Btw važno je da je čovjek vjerodostojan, sebi pa onda i drugima! A vjerodostojnost dokazujemo time npr da se ne stidimo sebe i svojih uradaka. Pa tako ja gotovo nikad ne brišem svoje zapise na blogu (evo već 14 godina kako sveudilj pišem). Dapače. Često im se vraćam i čitam ih ponovo. A ne odričem se niti svog života, pače...kak veli moj dragi, prekrasna si, poštujem te, volim te...svaki dan sve više. Čitam tvoje blogove i shvaćam tko si. O „biserju pred svinjama...“ neću, ali jasno je da se godinama upravo o tome radi? I znate kaj, drage moje „BB“ (brkata i buga) a nema veze sa brižitkom, gotovo da nema teksta kojeg se stidim, kojeg bih obrisala...sve sam to ja (za razliku od vas dvije koje svoje toliko brišete i same sebe i dezavuirate sebe (za nepismene: dezavuirati (franc. désavouer), poreći, opovrgnuti, osporiti; odreći se koga, uskratiti komu svoju potporu; natjerati u laž, lišiti vjerodostojnosti.)! I oni gdje sam opisivala sebe, svoje misli i oni koji su karikaturalno napisani. Jer, spadalo kakvo jesam volim zezanciju, volim britki humor, volim cinizam...ma volim sebe i svoje život! No, jedno je pisati o sebi u šali i pomalo se sprdati, a drugo je kad se sprdamo s drugim ljudima...koje niti znamo, a još manje kojima nemremo nit cipelu obrisat. Ako ništa ono po godinama i životnom iskustvu, jer ja sam bila tamo gdje ste vi, ali vi niste (a tko zna hoćete li i stići) gdje sam ja! A ljudi koji se sprdaju i ismijavaju druge kad tad postanu i sami predmetom sprdnje! Najvećim dijelom takvom rabotom upravo govorite o sebi, bijedi svoga jastva i vašem nezadovoljstvu i nemogućnosti da se nosite sa svojim životom? Kakogod, i ovo ne pišem poradi vas (iako gotovo da ne prođe tjedan a da me neka pogana usta ne spomenu) već zato što sam pričice opet pročitala i smatram da su dobre! A i dragi mi je napisao da je sve pročitao i još više me cijeni, voli, poštuje te smatra da jako dobro pišem. Na koncu, ovo je moj plaćeni prostor i kako sam već uplatila taj premium, nema razloga da ga i ne koristim, pa ću u par dana objavljivati „ljubavnu abecedu“, po nekoliko pričica (imena su, kao i neki sitni detalji izmišljeni tako da vjerujem da se nitko neće „pronaći“, iako znam da ćete se mnogi pronaći) iz vlastita života?

Pa krenimo redom, kak i ide Abeceda, jedino kaj ću preskočiti A (s njim ću završit u komentaru, i tu priču posvećujem „BB“ i ostalim prosvjetarima)!

(između jedan glazbeni numero, iako nije oriđinale,ali kako bih sprala gorak okus šrota koji se pušča ovih dana na blogu)

Link

B/Božidar
Sve je u osnovi počelo znatno ranije. Još u prosincu 2006. na sam badnjak. Dugo su me i često pitali o tome. Zašto baš tada, iako nije bilo pravog odgovora. Možda je taj dan kćer bila sažaljiva prema meni i konačno otjerala svoju mamu od sažaljevanja same sebe ka kompu. Nakon dva propala braka i ostavljena muža što je drugo preostalo. Valjalo je učiniti nešto još…drastičnije. A od slova A do slova B proteklo je prilično dana, mjeseci. Kad se zaljubiš nije lako zaliječiti rane. A još kad pri tome imaš pri srcu i bivšeg supruga kojeg kao svog ljubljenog čovjeka života isto moraš pospremiti, ne znaš u stvari što pospremaš. I u tom pospremanju otpila sam svojih prvih 14 kava. Božidar se pojavio u veljači 2007.g. i već u samom startu nije imao nikakvu šansu. Jer ja s oženjenima ne samo da ne pijem kave već se i ne družim. Ali uvijek u životu postoji neki ali. Kako reče guanta, tko sam sebe ne popljuje i nije neki čovjek. A imponiralo mi mr dr pa sveuč. prof. a godio klavir uz naša ispijanja kava. I rezolutno sam znala da neću biti s oženjenim. Ali sam ipak bila. Tada sam naučila mnoge stvari o sexu. Kako verbalno tako i stvarno. Svinganje mi bje strano a čovjeka koji je u tome bio doajen, gutala sam kao nekoć x100 romane. I opet je bio puno stariji. To je valjda bila još boljka od propalog braka. Ovom nije trebala vijagra. Dapače. Ali meni unatoč svim privlačnim epitetima i prilozima i priloškim oznakama kako umnim tako i fizičkim nikao nije odgovarala ona..zaposjednutog teritorija. Iako sam slobodna, vrlo sam monogamna. I ne volim povremeni seks u prilici ili neprilici neke hotelske sobe, moga stana u intervalu da li i kada će mi doći kćer. Pa je priča od prekrasnog druženja koja su često završavala uz kavu na jarunskom jezeru, završila time da jednog dana naprosto više nisam poslala sms, on nije meni. I tu je priča završila. Elegantno i damski i gospodski kako je i počela. On zasigurno još svinga…ova iskra je nevinašce. I smokva bje premekana zanj. Jedino kaj faktor vrijeme ne ide mu u prilog. Sad je možda u staračkom. A možda i u jebačkom. Nikad se ne zna?

C/ Cvjetko

Moj SISI kao i sve ružne stvari, došao je iznenada. Iako nam je namjera bila samo brainstroming, završila sam u njegovoj vikendici. Na istočnim obroncima Medvednice. Jednog prohladnog poluzimskoproljetnog jutra sjela sam u svoj clio i otišla. Ne znajući gdje. Ponekad imam takve napadaje iznenadnih odluka. I učinim posve suprotno od očekivanog. I mene same. Jer tko normalan ide čovjeku koji mi je, istina dan prije donio cvijeće na prvu kavu, u vikendicu. U posjetu. Koja kod normalne žene i muškarca neminovno završava u krevetu. Jer ja sam u to doba svoje rane iskričavosti bila još posve normalna. A on plav, plavook, privlačan, nabildan, kako mišićima (istina bje i nešto špeka) tako i umom. A vikendica ubava. Na brežuljku, istočnih obronaka Medvednice. Znam da se ponavljam, al baš mi se dopala kao moguća destinacija mojih vikenda? Neka purgerska sela i zaseoci. Ubrao mi je neke plave cvjetiće uz rub ceste. Umjesto kamina bje stara peć na drva, neka pileća juhica koju je skuhala omama (tak ju je on zvao). Muškarac od pet banki ima dadilju. Koja mu kuha. I posprema. I sve je bilo tako puno mirisa i okusa da ni proust ne bi odolio. Pa nisam niti ja. Ali on jest. Tj. njegov mali koji nije postao veliki. I to bje moj prvi susret s muškarcem koji ne može. Poslije su zaredali na iskrici (osobito njegovi imenjaci) gotovo tako da sam već pomislila naručiti istraživanje atomske agencije iz Vinče da li iskrica ima neka štetna zračenja za jaja i muda. Jerbo za mene su ta dva atributa različita. Uvijek sam razlikovala one muškarce koji su imali muda (gotovo da sam srela jedva pokojeg) i one druge. Bez muda ali s jajima. I unatoč pokušajima nastavka storije u Zagrebu, nije išlo. Ja sam odlučila definitivno otići kroz vrata njegovog vrlo atraktivnog stana. Još atraktivnije lokacije. Koje li mene. Ta mogla sam biti druga Žuži? Zato mi se ipak u ovoj priči dalje ne…duži!

D/DRAGO

i nije bio baš tako drag. Kad sam mu vidjela fotku koju je poslao komentirala sam da je ko mafioza. Iako je činjenica da je udovac ulijevala povjerenje. Ta mrtve žene ne dolaze na vrata. But, u stvarnosti to bje pomalo zgrbljen i žgoljav muškarac. I, nitko mi nikad nije toliko (uzaludno) kuckao ne po vratima već po glavi i svim mogućim medijima (od mailova, telefona i ostalih prijetnji i uznemiravanja kako bivšeg, prijatelja, poznanika etc.) nego upravo njegova nova „supruga“. Istina ona je samu sebe takvom proglasila. Nikad nisam imala baš dobro mišljenje o slavoncima. Posebno ne onima koji slušaju Škoru i Thompsona. Kasnije, za jedan božić kupila mu upravo takav cd. Dok sam ispijala svoju kavu u jednom kafiću u gradiću nadomak Zagreba (po čijem zidu su upravo Thompsonove fotke ponosno stajale), mislila sam da sam sišla s uma. Ja i cd Thompsona. A priča je posve lijepo krenula. On, biznis u jednom drugom, meni dragom gradu, s povremenim izletima i povratcima u Zagreb. Baš romantično. S njim sam otkrila točkice…koje su otada postale tako česte u mojoj komunikaciji. Jer to su bili…poljupci koje mi je svaki dan slao. Bje to ljubav i strast koja je buknula obostrano. To može objasniti samo pjesma Solomona Burke - Together We'll Light Up The World….poslušajte. Shvatit ćete o čemu pričam. No unatoč toj i takvoj vatri kakvu nisam osjetila nikad u životu (o vođenju ljubavi danima, noćima…možda najbolje govori moj blog koji sam napisala) bilo je tako puno suvišnih lica. I jedan čovjek bez muda i jaja. Volim ljude koji djeluju potpuno benigno, koji te gledaju u oči (vlastite zelene) i njegove zelene…pa lažu. Prvo sebe, a potom i tebe. I tada sam shvatila da su muške zelene oči jebačke i lažljive. No, kažu i moje su takve. Iako ne i lažljive. Dapače, kamo sreće da sam manje željela istinu. I izbor. Ili ona ili ja. Muškarci su bića koja vole udobnost, poznato, mir…i uglavnom su vrlo prosječni. Oni drugi i drugačiji, koji vole izazov i nesigurnost, uzbuđenje…. rijetki su. Nažalost, oni pak nemaju nešto drugo. Obično su to ljudi kojima nije do statusa, kako materijalnog tako i društvenog.Gotovo da rastu na vrlo visokom drveću, poput lišća ili plodova. Tu su, ali fali onaj milimetar, centimetar…sjećam se uvijek mi je falio kad sam željela ko klinka ubrati neki plod sa drveta (murvu, trešnju, krušku etc.) I tada sam naučila životnu priču: ako tražiš od nekog izbor, onda budi spreman i na…neizbor. Tebe. Također, ono što je sigurno u trenu postaje….nesigurno (poput onog nedohvaćenog slasnog ploda na drvetu). Iako, kasnije se pokazalo da je on izabrao bolje nego li što sam ja njega. Viđali smo se još povremeno na kavama, sjećali se naših zagrljaja, neke stvari u mom životu mjerim…. prije i poslije njega. Ali, sretna sam što mi je omogućio da ja budem to što sam bila s njim. Dobro je da je otišao njoj i da ona mora podnašati svaki dan njegovo prisustvo i živjeti s pitanjem…kako je bilo s njom? Kako je mogao biti i sa mnom i s njom? Kako je mogao….A prošle su već tri godine. Ja ne žalim, čak se sve rjeđe i sjećam. Više se i ne srećemo…slučajno. Znam samo da sam (smo)….zapalili svijet!
Solomona Burke - Together We'll Light Up The World
http://www.youtube.com/watch?v=mKF_zAwDHkI&playnext=1&list=PL040AD3905E4F14


54

je_ _ _ i vo_ _ _i
nije bila moja brvnara...bje njegov već oronuli apartman...jedna zelena laguna nadomak...pitala sam ga: zar se bojiš, odustati ćeš? ne, dapače...pomislih, glumi macho tipa, ali izazov i moja strast...glad za nekim, nečim zvanim ljubav i vođenje ljubavi tjerali su me ka njemu...nisam vidjela što je trebalo iako sam sve vidjela...nisama htjela čuti iako sam slušala...s večeri razgovori...sve je bilo jasno...ali, želja za mnom s tobom bila je jača…rekao si: uvijek si željeo plavu, kao da sam znala da će biti neponovljivo, jedinstveno.........ha, imali smo 100 godina, pa ipak bili smo bezvremeni, bili smo dvoje prelazeći u jedno...tako smo se voljeli...tako smo se jebali...pa smo opet...pitali se jesmo li, kao da nismo da bismo opet...pred jutro se gledali u mraku, pa opet vodili ljubav...pa se jebali...zašto pamtim svaki pokret...dodir...reče, pamti naše dodire, kao da je kletva bilo...ne mogu iz zaboraviti...ne mogu ih ponovit! kasnije, kada presta vrtoglavica vidjeh sve što nisam htjela...čuh istinu a ne laži...kako se vratit prije poslije tebe i sebe. otišli smo oboje, vratili se...zar nisi vidio...nema niti tebe niti mene...ostadoše neke ljušture kako bi podsjećale na neke prošle sebe kao opomena nekim drugim meni, tebi...(nike, weblog 15.11.2007. 22:39:59)

u ranoj mladosti, preciznije, u srednjoj školi, uobičavala sam učiti oko podneva.Bje to pravi ritual! dva sata mi je bilo dost. bila sam naporna i sebi i drugima, jer sam učila na glas! čista štreberica. tih četiri godine mog srednjoškolskog obrazovanja bila je jedna radio emisija, mislim da postoji i danas, išla je u 12,10h, i zvala se: dogodilo se na današnji dan! kako sam voljela povijest voljela sam i to odslušati, a potom je bila glazbena ura od hitova i evergreena zvana: po vašem izboru! nakon tog ritualnog slušanja, započinjala sam s učenjem!
danas, jutrom, uz kavu otvorim fejs a kad tamo moj zapis pod gornjim naslovom na današnji dan, 2015.g. istina, prošlo je šest godina od tada, ali nekako mi ovaj zapis jako simpatičan i danas. iako uživam u blagodatima svoje mirovine, ne mogu ne sjetit se tih radničkih dana (nekoć su me tak pogrdno i zvali jer je moje djevojačko prezime bilo neka vrsta izvedenice od riječi radnik). to je prošlo, ali muškarci su i nadalje taki kaki su opisani u donjem zapišu! a i ja sam danas slična sebi, ako ne i bolja (čitaj: gora)! slično ko brkata, dojadilo mi čekat da ljudi nešto učine, između ostalog i sa sobom. kako je sve to pase!

"muškarci su zame dno hranidbenog lanca. no, začudno je to da poradi takvih likova veći dio svog života provedeš upravo u potrazi za dotičnima i po mogućnosti čak i za....suživotom? danima sam odgađala uključivanje grijanja jer sam se nekako zaledila pa mi pasalo i tih 18 u stanu? danas sam konačno upalila grijanje al ne znači da sam se otkravila? osim možda samo za pisanje? često sam vani, puno sam vani...u prometu, na ulici, s ljudima. uglavnom promatram, bilježimi procesuiram...u glavi! malo je teže kad sav taj kozmos moraš pretočit u par suvislih rečenica. i to u 15 minuta pijenja popodnevne kave? gade mi se (sve više jer ih sve više srećem) muškarci, uglavnom moji vršnjaci (cca 55-65 godina) koji sveudilj oblijeću oko tih mladih žena trgovkinja. ružno ih je vidjet i čut kako sline? a žene naprosto rade svoj posao i nastoje bit ljubazne! nekima i je to sav njihov svijet (očijukanje) al su ipak manjina! sve to mi ne promiče, pače...ponekad i uživam u tim bizarnostima! dođe mi da priđem takvom nekom djedici i upitam ga onak uz naivni smješak: jel ti uopće još kaj možeš il svršavaš na tim curkama...verbalno? nije mi povod ovog zapisa bilo to, al svjedočila sam toliko puta kad neki dedek (čak i za mene prestar od cca 65 godina) ostavlja brojeve mobitela, pročitane knjige, pjesme etc. ovih dana sam trebala popit kavu s jednim profačem sa faksa! al neću, iako on još to ne zna? metar i žilet, sa puno preseravanja o sebi i muškog ega koji kak reče, ima posla samo s mlađima (cca 40 let a njemu je 55)? pa sam mu rekla, što ću ti ja? pa ja sam starija od tebe? muškarci problematična ega i puni kompleksa trebaju mlađe cure koje će u njima gledat boga (normlno, on ima i svoju firmu od koje može barit...ups...živjet etc). a i neki drugi dječaci koje sretoh ovih dana jako su me podsjetili da fakat s muškima treba hranit...kitove! jer krilovi su najbolje što muškarci mogu bit? i u poslovnom smislu volim mlade golobrade dečke koji bi pametovali? što im ja mogu kad su prije no što su postali to što sada jesu bili...dostavljači, vozači, prodavači...i odjednom mi postaali kolege, šefovi, direktori? ja im neću skidat poslovni junf jer sam ovih dana naročito...prestara. i sebi i drugima! kao da sam negdje drugdje? a uzela bih godišnji i od sebe što uopće ne znači da nisam zadovoljna sobom. pače, zadovoljna i zadovoljena. no jebač mi ne treba. treba mi muškarac kojeg nema! i znate kaj je treći dio ovog mog omnibusa (oliti trilogije)? to kaj mi je već muka od mene same? jer, deja vu efekt je postao moja svakodnvnica. jedino još da otvorim svoju kladionicu pa da se kladim? toliko pogađam ljude, situacije, reakcije da mi to više nije nit smiješno nit tragično. naprosto mi dođe da se upucam od predvidivosti? sebe još uvijek tu i tamo mogu iznenadit? znate čim? time da vjerujem da čovjek može biti isti kao...čovjek, a ne toliko drugačiji? o fejsu neću (slikom na sliku ja to zovem), no gušt mi je ovo napisat i očekivat efekt od tog?"

Saga o sranju se nastavlja, evo i treću godinu! Dobar zapis je dobar, a u nedostatku boljih, dijelim ovaj i ovdje uz malo komentara i jutarnju kavu. Fejs me podsjetio na moj zapis od prije tri godine! To smatram kao gotovo jedino dobru stvar kaj nas fejs podsjeti na nešto, što i kako, smo razmišljali (mi neki koji i inače promišljamo a ne hićemo samo fotke i "selbije" van!) Morti ga netko i pročita pa se zamisli ko ja? volim ponekad šokirat fejs svojim objavama s iskrice, ili pak obrnuto! a vidim ovih dana da se i drugi bave svojim sranjima! dobro je to, bolje da svatko čačka po svojim nego li po tuđim! najgore je kad netko da dijagnozu drugom, a pri tome ju ima sam (u triplikatu)? btw i ovaj zapis sam morala na trenutak prekinuti...pogađate, poradi sranja! dobar je život kad se moš dobro posrat, čak i riječima. da nisu vrli pisci kroz stoljeća "nasrali" svašta pitanje je, bismo li danas uopće bili pismeni? tko zna koliko je krasnih književnih djela nastalo i doslovno pri stolici? stolica je naša nasušna potreba.


"kažu s godinama sve ti je manje važno što činiš i kako već ti gotovo jedino postane važno možeš li se ujutro redovno posrat? hm...nije u pitanju omalovažavanje već krucijalno pitanje života! ja sam npr jutros konstatirala kako sam od oca naslijedila sklonost dobrom pražnjenju crijeva. a čitam neki dan na jednom portalu članak o sranju kakvo ono mora biti? pa kaže da smo sretni mi koji se lijepo poseremo s kobasicom koja je kompaktna. niti pretvrda niti premekana, onak...da samo klizi! sve drugo je muka u životu. i tako, prilično zanimljiv članak. pa sam jutros pomislila kako nas u stvari naši roditelji zeznu. ostave nam neku manu ili neku vrlinu pa onda odu. a to nam utisnu dok smo živi a onda njih više nema da ih pitaš...a zašto, a kako? oni su jednostavno reproducirali sebe, ali to nisu oni. a nisi niti ti autohtoni ti jer si satkan od njihovih gena. i tko zna koliko u povijest sežu dotični. većina će se ipak sablaznit nad ovim postom ali po meni je on posve prirodan izraz dvojbi...tko smo i kao takvi, kamo idemo. iako znamo krajnje odedište, zanima nas još ovaj ostatak puta...spoticanja, padanja, dizanja. a sve zahvaljujući tome kaj je tamo neki spermić pogodio neko jajašce! kako je čovjek u stvari smiješan svat? tako pretenciozan u svom jastvu koje u biti uopće uglavnom nije on. ubiše se ovi mladi od sebstva (čitaj: selfija) jer u sebi krije nebrojene mogućnosti štance koju samo treba otkriti i primijeniti. pa onda biti štošta. nažalosst, većina uglavnom ne istražuje svoja govna u jutarnjoj seansi i vjerojatno niti ne zna od kojeg roda im je to dano? a većina od tih štanci koje su na raspolaganju, uporabi samo pokoju, ostale ostaju zauvijek nepoznanica? razmišljam od koga (koje čukunicebabe ili čukundede) sam npr naslijedila sklonost ka ljubavi? ili npr sklonost ka promišljanju, koju ipak pripisujem očevim genima nego li majčinim! pa ipak, osim malo sranja, uglavnom ne znamo tko smo! eto ja i u šezdesetim razbijam glavu o tome? a jedva da mi je kaj i ostalo od spoznavanja mene? to je možda jedina knjiga koju sam do kraja prošitala ali ne baš i shvatila! ipak je to priča iz prve ruke koju ispričaš i nema ponavljanja, nema natrag...nema čak niti tragova u pijesku, jer djeca su ipak nešto drugo (lijepo to kaže h. đubran tko su djeca i roditelji u svojoj poredbi luka i strijele)!"

nekako prije pola sata dok sam se vraćala iz kina objavili su na radiju da će jesen stići u 22,15h! s ovom jeseni, stigla je i ona naša jesen (mog dragog i mene) upravo danas u nekoj mjesečnici (skoro pa godišnjici) dočekali smo i četvrto naše godišnje doba! počelo je sa zimom pa je uslijedilo proljeće, potom ljeto a evo nas i u jeseni. da li slučajno ili namjerno, otišli smo pogledati film slavnog clint eastwooda, koji je btw godišta moje pok. majke! film će vjerojatno postat antologijski kao zadnji njegov film! film je topao, prekrasnih dijaloga, pejzaža meksika i pun mudrosti! one životne. jedna od njih je morti baš prispodobiva nekim razmišljanjima mlađih blogera koji nikako da shvate kako malo znaju! clint je prastari u filmu, mislim da je pretjerao jer kome treba gluma u 90. godini? pa ipak, i to je odradio kak samo on može (nikad nisam mislila da će tak fenomenalno odglumiti i lika iz dobar, loš, zao te ostalih “nasilničkih”...i mostova okruga medison) i ostalo je...povijest! no, rekao je jednu rečenicu zbog koje ovo i pišem (a ne samo zato da pogledate dobar film) o starosti i mudrosti. zato se film i zove mucho (bje to ipak samo jedan pijetao), jer cijeli život glumimo mucho (nisam samo na tebe mislila brko, iako jesam) i trudimo se to biti a da tek kad ostarimo shvatimo stvari, ljude, događaje kako treba! pa i sebe. tada više ništa ne možemo učiniti da to promijenimo. i to je sva mudrost života lijepo progovorena kroz ovaj film! gledala sam i bolje, pa i lošije...ali ovaj mi je bitan zato što sam ove godine prvi put otišla konačno u kino! Obavezne kokice, malo bambusa (ko da je privatni party) bila sam par puta na koncertima, dva puta u kazalilštu, al u kino ne odoh cijelu godinu? to mi je jako falilo. nije ovaj film baš moj izbor, ali drago mi je da sam ga odgledala kao prvi ove godine. drugi će biti supernova! jedna prekrasna ljubavna priča o dva muškarca srednje dobi od kojih jedan mora otići zbog bolesti! ljubav je ipak, samo ljubav I ne može nas izbaviti od smrti. pustit ću si malo prije spavanja i meni jednu jako dragu pjesmu, koja se dogodila u jeseni mog a još više njegovog života! davne 1987.g., dvoje ljudi, muškarac i žena shvatili su da se vole više od ičeg. bje neki čatež, neki a. huxly i njegov kontrapunkt kao štivo i lajt motiv, pa onda valjak i njegova jesen u meni! jesen mi je i inače najlješe doba kako godine, tako i života! usput ću vam podariti i jednu bajkovitu fotku iz toscane ovih dana koju mi je poslala kćer! i odlučih tamo otići na bračno (čak i bez braka)! sve u svemu...uživajte u životu...koji će ionako proći!

Link

nije mi na umu ona izvrsna menzelova komedija već ovo naše selo od države! pa rekoh, ajde dok krčkam pašticadu i čekam dragog da mi dođe na ručak, da podijelim ovaj članak na svom plaćenom prostoru. članak sam upravo pročitala i posve se slažem o tome...tko smo, što smo i kamo idemo? citiram:

"....Dr. Beck: Kao narod smo lijeni, debeli, ne znamo jezike, pijemo i pušimo..."

https://www.index.hr/vijesti/clanak/dr-beck-kao-narod-smo-lijeni-debeli-ne-

znamo-jezike-pijemo-i-pusimo/2304545.aspx


Link

obrisah!


(gole, stare žene! bravo žene)

Nekako baš ovih dana sam razmišljala kako je došlo vrijeme da se oprostim od ovog mjesta! Nema me skoro cijelu ovu godinu, a zadnji premum sam uplatila baš nekako u rujnu prošle godine. Neki blogovi ovih dana ponukali su me na ubrzam uplatu mog premiuma iz jednog jedinog razloga: da se pozdravim i odem sa ovog sajta, ali moram biti iskrena i reći da su ovoj mojoj odluci pridonjeli neki blogovi (brka) ovih dana, kao i komentari tim povodom (perce, fly)! Čak u tri bloga nekoliko puta brka je moj profil dilala na blogu, a da nekažem kako su joj se mojim ukazanjem na blogu (komentar kod buge) ukazali i partizani? Brkata, ružno je dilat tuđe profile (i to nekoliko puta), no kak reče brka da joj falim i da silno žudi za nekim pikanterijama iz moj života tj. S kim sam se „mrknul“ ili pak ne, dat ću si truda? I reče ona da se gotovo pa pali name (biseksualka) pa mene oglasi lezbom? Ne poradi te izjave, već poradi mojih 15 godina ovdje, napisat ću ovaj zadnji blog na iskrica webu. Dugo sam i puno pisala ovdje na nekoliko nickova (nike45, kamelia, menibezmene, mai sarai i napose na ovom). Moram priznati da meni nitko ne fali s iskrice! Iskrica (osobito blog) meni je bila dugogodišnja prijateljica s kojom sam pričala o svim svojim i najtamnijim i najtajnijim mislima. Pisanje mi je inače bilo in dugo u životu a blog mi je baš bio nekako najpogodnije mjesto, osobito dejting sajt a ja slobodna pol stoljetna žena! Na svu sreću, nisam ovdje gluvarila u dobi od 35 kao brkata i mogu reći da mi je žao te kao i svake druge žene koja u tim godinama ljubav i partnerstvo traži ovdje? U njezino doba sa mojih 35 i ja sam bila samohrana i prvi put razvedena, ali sam imala svog čovjeka. Istina, bili smo ljubavnici, on je razjebao svoj brak, ja svoj, ali ljubav ne pita za žrtve. Dakle, meni 35, njemu 45...uživali smo život koliko god smo mogli! Istina moja djeca su bila neko ograničenje jer su bile 10 i 15 let curke i zato svakom pa i tebi brka kažem: ne nadaj se da ćeš slijedećih 15 godina imati bilo kakav zajednički i partnerski život, a jebat ćeš se moći samo po nekim hotelima ili pak kad ti dijete ode tzv vikend ljubovanje! Ipak, nakon tih i takvih 15 godina naše ljubavi, djeca su ipak odrasla a mi smo putovali, uživali u odlascima u restorane, svršavali sa tucet mojih orgazama i sve u svemu bile su to prekrasne godine! Nažalost, nikad više nemaš obitelj i s tom činjenicom se teško miriš. Nažalost, sa pet banki sam došla na iskricu nakon drugog braka i te velike ljubavi koja je trajala 15 let u očekivanju i nadanju da ću naći partnera za život. Sada puno bezbrižniji jer se jedna kćer udala, a druga je bila studentica. I tako evo 15 let. Sve te godine mog iskričarenja mogu se svesti otprilike u nekoliko rečenica koje je buga ovih dana izrekla na svom blogu: svi bi jebali a nit imaju s čim, nit imaju gdje! Otprilike takvih je 70% muškaraca ovdje! 20% je oženjenih koji nemaju niti za hotelsku sobu al bi se jebali npr na zadnjem sicu njihova auta i to između 12 i 17h! Ono malo muških koji su slobodni, s kojima si egal (kako intelektualno tako i materijalno) su gabori, najčešće visoki 1,70 cm, i s prtljagom...ili žive kod roditelja ili sa djecom! Ja sam svoju mamu smjestila u dom,a potom zadnjih 6 mjeseci njezina života kod sebe, ali to je završilo. Djeca su isto svoja već više od 10 let tak da mi se neda biti više ničija mama ili bedinerka! Dakle, najviše što sam (osim dejtanja i odlazaka na kavu) ovdje radila, bilo je upravo pisanje i prostiranje svoje duiše na blogu. Bilo mi je lakše to ovdje javno podijeliti (sa nepoznatim i nekim poznatim ljudima) nego li pričati sa svojim dugogodišnjih prijateljicama. One su toliko različite i drugačije od mene da bi ih svojom otvorenošću, lucidnošću i ludošću vjerojatno i otjerala? Stoga sam ovdje često se ogolila i razgolitila kako samo čovjek žena zna i može! Treba imati muda za to. I nije mi žao! Bilo mi je jedino žao što sam ja svoje biserje često prosipala pred svinje. Kako na blogu tako i u osobnim druženjima i kontaktima. Jedini čovjek (nakon deset godina) koji mi je i danas prijatelj to je i danas! Nikad u svom životu nisam srela ružnije i tužnije, licemjernije i zločestije ljude nego ovdje na iskrici, osobito na blogu! Neki su pokojni, neki su se posipali pepelom, neke sam ja naprosto obrisala iz svog života. Osobito mi je u tome pomogla korona i cijela prošla godina kada sam bila uglavnom solo! To čovjeka ili ubije ili ojača! Dugo godina sam ovdje na blogu pozivala ljude na druženja in vivo (plesnjak, udruga 40*+ sa raznim sadržajima) i mnogi sa iskrice i blogeri su neko vrijeme odlazili tamo! No, kako je vrijeme prolazilo osipali su se (ja sam i ovaj petak s dragim bila na plesnjaku i tako je dobar osjećaj slušati rock i ludovati ko u mladosti a da te pri tome nitko čudno ne gleda, pače...svi smo manje više generacija). Pa tako danas s nikim nisam u kontaktu niti na blogu niti na fejsu a kamoli u živo! Imala sam dosta veza i vezica, par puta se zaljubila, jednom živjela zajednički život s jedinim blogerom s kojim sam bila, ali sve je to pase! Ovdje sam uvijek pisala o sebi, iznosila svoje mišljenje o meni važnim društvenim i inim događajima i nažalost gotovo uvijek nailazila na oponiranje, vrijeđanje i ad hominem raspravu. O tome da je sex na dejting sajtu uvijek bio tabu tema i da sam „rasturala“ bilo kakvim zapisom na tu temu malo je za reći. A što mogu, jebem se i danas...pače moj dragi i ja unatoč što smo debelo u šestom desetljeću, užitak nam je sexati se, maziti...ne prođe nikad tjedan dana a da to ne činimo! Bliskost između muškarca i žene odvija se između ostalog i sexom! To znaju čak i punoljetna djeca, a ja dugo već sam punoljetna i prestara za sexualnu „revoluciju“ koja se odvijala kasnih 60-tih godina prošlog stoljeća. Ljudi tako malo o mnogo čemu znaju a uglavnom smo primitivan narod, katolički i vjerski zatucani! Čitam ovih dana gdje smo mi kao država glede regulacije prostitucije, sexualnog odgoja i sličnih stvari. Ali zato popovi uredno ureduju (kad se sjetim nedugo članka o tisućama dječice u kanadi spopadne me užas da bih ja palila lomače u 21. Stoljeću)! A brka i njezin pajdaš još uvijek, u 21. Stoljeću raspravljaju o partizanima, u trideset i nekoj? Prije no što napišem par riječi i oprostim se s ovim sajtom da se osvrnem na neke konstatacije iz tri bloga /dva brkina i jedan flya/ te percetovih opservaciija glede mene! Žao mi je brka, ali perce me nije „mrknuo“! Nije mi žao što on to nije učinio, već mi je žao što tebe moram razočarati glede tvoje informiranosti? Da te (kao i ostale) takvo što zanimalo (koliko i tko me mrknuo) mogla si pročitati moju ljubavnu i sexualnu abecedu mog boravka na iskrici. Znamo koliko abeceda ima slova! A onu njegovu /percetovu/ dugokosu janardanu koju je mrknuo u boravku kuće u kojoj je nas cca 10 slavilo novu godinu, mogu pojasnit? Naime, točni dvojac me nemre smislit i uredno su me vrijeđali na blogu, a samo zato što im je smetalo kaj je mene smetalo, ne njezino glasno uzdisanje (ja sam i ovih dana glasnija od nje prilikom svojih orgazama),već me smetalo što sam morala ići po noći pišat na wc! Nisam „prijavila“ blogu to zbog toga što me njihovo sladostrašće smetalo već sama činjenica da moram ići na zahod a pristojnost mi nije dozvoljavala da u takvim trenucima mimohodno uz njihov krevet šećem? Osjećala sam se kao na grupnjaku (eto ti brka trača) a da nisam ništa osjetila...ha ha ha! A priznat ćete nije lako otrpit punu bešiku u šestom desetljeću? Mislim i danas da je to neprimjereno raditi u boravku tuđe kuće? Ja jesam ovdje prostačila na blogu često izazvana kojekakvim komentarima na moje blogove, moju osobu i pertinencije, pisala o tucetu svojih orgazama...vješala fotke koje su bile, kak veli brka, sexi (evo da vas malo podsjetim, jer to su opet moje noge u šezdesetim godinama mog života, jedan body gard i moja malenkost prije dva mjeseca) ali ih je uredno ismijavala na blogu. Moj dragi se još uvijek divi mojim nogama i često ih ljubi! Istina, nemam lopate kao mnoge žene već lijepe noge te duge i tanke prste. Ali nikad nisam nikom dala povoda da javno prisustvuje mojim intimnim stvarima. I vidim, još uvijek vas muče moje priče (abeceda je uzburkala ne jednom ove učmale vode) s kim sam bila i da li sam bila! Ja stalno pišem svoje priče o sebi i uglavnom me ne zanimaju tuđe priče i tko je s kim? Nažalost, moje priče su često bile crvena krpa za blogere i onima koji su se takvima nazivali jer nisu imali niti nemaju svoj život! Ljudi koji nisu nikad ništa vrijedno spomena ovdje napisali našli su za shodno opanjkavati moje pisanje, moju osobu i moj život? Sic! I da, znatiželje radi, brko... wasy i ja smo se voljeli, živjeli skupa i do danas ostali frendovi! Te ljubavi i tog bivanja zajedničkog života šest mjeseci bili su nešto lijepo što nikad neću zaboraviti i želim tebi da takvo što doživiš. Kao što sam ostala dobra i sa svojim prvim mužem, kojeg sam ostavila poradi boljeg ljubavnika! I ostala sam dobra sa svim svojim ex dečkima /neki su i pokojni/, jer za razliku od mišljenja koje o meni ima npr perce (čovjek općenito niti voli niti poštuje žene, iako ih treba do bola a toga nije svjestan i zato se utapa u alkoholu), ljudi koji me poznaju u stvarnom životu, vole me i poštuju! Obično muškarci koji nemaju uvjete za biti s nekom ženom (neki svoj prostor u koji mogu dopeljat dotičnu, pa joj nešto i pružit) postaju mizogini. Muškarci cca 50 i 60 godina života uglavnom neće svoje vršnjakinje već žele mlađe žene 10-20 godina misleći kako su im one par? A nisu niti svjesni (perce npr) da nemaju nikakve uvjete za biti s takvom ženom? Sad će tome i godina dana, srela sam čovjeka kojeg volim i s kojim mi je jako dobro! Uživam u svojoj mirovini (većini je to i nedostupna plaća), imam krasnog čovjeka s kojim se i danas sexam kao da smo u cvijetu mladosti i iako smo zagazili u sedmo desetljeće...volimo se, milujemo, sexamo...kako mnogi dečki od 55 nisu niti će! Onaj tko misli da su godine i mladost sami po sebi nešto, samo neka bude u toj iluziji i zabludi! Dotični partner i ja uskroo ćemo živjeti zajedno, a moram prizanati da me i zaprosio i vjerojatno ću se uskoro udati po treći put! Nije mi do braka, ali nema zapreke da to učinimo! Stoga i odlazim odavdje jer mislim da živjeti s nekim čak i nevjenčano podrazumijeva da nemam što raditi na dejting sajtu! Želim živjeti ispunjen život sa svojim partnerom a ne ovdje (odem na plesnjak još uvijek, odem na koncert, kazalište, bila sam u lipnju na moru, idem sutra opet, stalno sam na izletima, ručkovima, jebem se skoro kako nikad nisam)....u stvari, nikad mi nije bilo ljepše i bolje! Znam da je to uglavnom bio prijepor ovdje...moj život vs vaš neživot! Jer, nije isto virtualno biti ovdje i fingirati život i imati stvaran život pa ovamo svratiti. Žal mi je kaj vam je tako, a sretna sam kaj je meni vako! I znaš kaj, brko...morat ću te razočarati glede tvog gledanja na ženu? Žena je biće koje treba biti voljeno i cijenjeno od muškarca! Žena muškarca kojeg ne poštuje ne može voljeti, dok muškarac može voljeti ženu koju ne poštuje! To je jedina suštinska razlika med nami. Nažalost, čitajući te shvaćam da si duboko nesretna žena i nikako da se odalečiš od svoje prošlosti? Nauči voljeti sebe i prestani misliti da nisi dovoljno dobra za ljubav i sreću i za svog muškarca! Vidim da ti pomalo sviče da nije problem u drugima već u tebi! I nisi niti svjesna koliko si mi slična po habitusu! Jedino po čemu se jako razlikujemo je to što ne mogu pojmiti da netko obrazovan sluša to smeće narodnjačko koje ti slušaš? Nemaš život, nećeš ga niti imati još dugo, i tu je pogni u pravu. Jer, samohrana žena s djetetom ne može zasnovati novu obitelj (to se posreći rijetko kojoj ženi i muškarcu, a meni jest pa sam dugogodišnjeg ljubavniku i vezu pretvorila u brak, ali to je bilo tako bremenito u čemu sam ja izvukla deblji kraj i gotovo požalila ). Možeš otići na povremenu jebačinu, večeru, poneki dan dva izostanka, ali u stvari ne možeš imati život sa svojim čovjekom, brko. Trust me! Ja sam to preživjela, drugi put se udala, umro i taj drugi suprug (manager kakvog većina nikad nije niti srela a kamoli ga imala za muža). I danas imam čovjeka koji je obrazovan, situiran da ne kažem bogat, potentan i sexualno se jebemo ko da nam je 30...naprosto, uživamo život bez ikakvih obveza. Još samo da nas zdravlje posluži koju godinicu? Tako da su priče ovih dana babe vs đevojke jabuke (osobito ove kao ti koje slušaju narodnjake) o zavisti, o tome kako smo mi gradske stare babe jadne...okači si to za šešir (iako ga nikad nisi niti nosila niti ti je stajao a moj je stariji nego ti). Jednako bih mogla reći i za auto koji ne voziš i nisi niti svjesna što to znači pravoj ženi! I tak...opet sam oplela po vama koji činite što znate, al ne znate što činite.Samo sam se došla oprostiti i malo vam mast izvaditi...znam da ne podnosite da je nekom dobro dok je vama loše! Ja bih voljela da sam u ovu godinu dana pročitala o bilo kome od vas da vam se nešto dobro i lijepo dogodilo? Svima kojima jest, želim da im tako i ostane a vama koji nikako da budete konačno sretni sa sobom (sa ili bez nekog) želim da se nađete i pomirite sa sobom! Godine koje su uglavnom pred vama (nama) nisu baš ohrabrujuće ali znam da, ako smo tolike godine preživjeli i poživjeli s iskricom (ja konkretno 15 let), da ćemo i sa sobom! Poseban pozdrav đusi, svjetskoj ženi. Pozdravljam i sajbericu, ženu koja mi je izrekla najgore stvari koje sam čula u životu i želim joj dug život i boravak na iskrici. Željela bih pozdraviti još jednu posebnu ženu na blogu, purpurnu...koja je uvijek bila drugačija od mene, ali baš zato posebno mi draga u svojim pričama! Žao mi je što nema više i drugih blogera (poput vege, cc-pokojne i još toliko dobrih blogera) koji su znali i imali što pisati za razliku od ove bijede i jada danas? I još mi je više žao kaj nikako da dođu neki novi klinci (ala brka npr) koji će se njoj znati suprotstaviti silom argumenta a ne argumentom sile. Jer,njezin argument je jedino mladost. Ostale sive eminencije (u koje ubrajam i meiju, koja dugo već ništa ne piše) samo mimohodno pozdravljam i...ostavljam! Nemojte si laskati, neću vam pustiti niti jednu pjesmu...jer se u stvari rastajem sa sobom a ne sa vama. Imam i par rečenica za fly-a (erga). Moju priču (valentinovo) koju sam onomad napisala i poslala na natječaj za najljepšu ljubavnu priču svojevremeno . Normalno, ta priča nije osvojila nikakvu nagradu, ali ja sam ju i danas pročitala...i sjetila se sebe te 2013.g. i onoga što sam tom pričom ispriičala...o ženi (sebi) i svom čovjeku (kojeg ne sretoh nikad)! Te davne 2013. uočila sam jednog čovjeka na blogu bistra uma i karakteristika pravog čovjeka! Poslali smo si par ljudskih poruka u kojima smo se ogolili, kao i ja tu ljubavnu priču napisanu imaginarnom čovjeku. Sreli smo se jednom, kod krelceta na božić ili nešto slično (poziv meni stigao je od božićnice). Ne držim do božića ali kako sam i sama bila znatiželjna otišla sam u to društvo (krelec domaćin, ergo, boža, vega, filip i ja). Zanimljivo je da se upravo sjećam kak sam bila obučena tako da me živo zanima kaj je to bilo neprimjereno i za sprdanje brkino, fly? Dolča smeđe boje, prilično prpijena u žene koja ima dobre sise, suknja opet neka nijansa smeđe sa laganim prorezom sa strane, do koljena, uz remen sa uočljivom kopčom. U to doba sam se još oblačila u dobrim dućanima (gary weber), imala antilop smeđe cipele sa visokom petom...plava rudlava kosa ala merlinka i tak...ne sjećam se da je išta bilo neprimjereno? Osim mojih cica npr prema božinim kojih nije imala...ali to je pak druga priča! Ja bih sada mogla uzvratiti npr na način da mi je njegova nutrina jako dopadala, ali kad sam ga vidjela uživo (iako tek sada on otprilike ima godine koje sam ja imala tada) podjetio me na muškarca mornar stil! Krupan, samo mu je falila lula i ta prugasta majca! No, kao što rekoh, možda prvi dojam vara...a drugog nikad nije niti bilo! Raspisala sam se i više no što sam kanila, ali kao što rekoh, ne laskajte si, nije poradi vas već poradi mene kaj sam ovdje na ovom sajtu ostavila sate i sate, noći i noći, tisuće emocija razasute svemirom!
p.s. imam jedan problem...kad se budem (kad, a ne ako) treći put udavala, ne znam koga ću za kumu? Pesa sara mi još nije punoljetna a nema smisla da moj budući čeka samo zbog toga (iako još nisam odgovorila sa da na njegov upit)! U stvar, tolike ljude sam ovdje srela u reali, ali vjerujte mi s nikim više nisam na ničem drugom osim (ako), na dobar dan. Par ljudi s iskrice imam na fejsu kao frendove, ali kako sam i tamo sve manje, ispada da sam postala samoj sebi dovoljna! Rijetki su ljudi koji su došli u moj dom a kamoli u moj život! No, imam partnera i voljela bih da ga (ju) imate i vi! Ne lažite (najprije sebi) da niste ovdje zbog toga jer jeste! Treba vam parner u životu i ovo je dobro mjesto za naći ga. Istina, ovi koji su kvalitetniji teže će ga naći, proći će i desetljeće...tko zna, faktor vrijeme ili manji kriteriji? Ali, bitno je da ne lažete sebe...pa onda niti druge! Moj dragi i ja smo si odmah nakon tri mjeseca koja smo proveli gotovo svaki dan zajedno, rekli i znali kaj hoćemo...zajednički život! U ovim godinama me ništa više tipa veze niti ne zanima...ili solo ili cuzamen! Kak veli fly, next level...treći brak! Ostajte dobro!
post festum ću vam ostaviti i ovaj link v. Rudan!
http://www.rudan.info/severina-jahta-tito-i-ja/
Pročitajte ga i još bolje, poslušajte je! Moj pokojni /drugi/ suprug i ja snimali smo svoj sex i radili naše „porniće“! Bio je pravi majstor i uvijek sam se pitala kako me mogao tako dobro jebati i istovremeno sa malom sony handy cam to sve snimati. A uz predigru, puštali smo si te filmiće koji su me jako napaljivali, jer sam tek tada vidjela koliko sam sexi i bilo mi je jasno zakaj svaki moj muškarac toliko uživa u meni. Filmove smo po razlazu uništili, no zapisi ostaju zauvijek u glavi. Kako je ovo dejting sajt meni je uvijek bilo logično pisati o emocijama, sexu i ljudskim, muško ženskim odnosima (cvijeće uzgajam u vazama). Nažalost, to je uglavnom smetalo grose i ćudoredne redare ovog sajta koji su braneći srž života (sex) u stvari progovarali o sebi i svojim tabuim, osobito žene. Meni se, pače, uvijek jebalo za sve vas i uvijek sam se bavila sobom! Vi ste bili tek dekor oliti zastor koji mi je često služio da ga maknem kako bih bolje vidjela...ili zastrem kada ste mi smetali da bolje vidim. Nikad nisam bila dio čopora a još manje predvodnik iako sam uvijek imala takve perfomanse. Ljudi te mrze ne zato što si loš već upravo zato što si dobar. I tom svojom dobrotom i izvrsnošću ukazuješ i prokazuješ njih i njihovo licemjerje! Uživajte u sebi. Kažu, treća sreća...a moj treći brak bi mogao biti upravo to! Možda ću ući u anale iskrice da mi se kćer udala na iskrici za iskričara i mama također! Nije ovo loš sajt samo ako ga odživite u sebi za sebe i...preživite! Obdarit ću vas sa par mojih fotki iz kojih zrači sreća i zadovoljstvo...muškarca i žene, od glave do pete. Ali i jednu prekrasnu sliku starih, golih žena s neta! Žena je žena!

već prošla sva vremena! čitam ovih dana "kako je počeo rat na mom otoku" iskrica web i ne mogu ne sjetit se (pa sam ga i pročitala i ponovo se nasmijala) svog zapisa pod tim naslovom od prije skoro godinu dana (kolovoz 2020.) kada su neki koji danas jauču i vape za pravdom i istinom (ne vrijeđaj bližnjeg svog), upravo to činili meni? istina, još tog ljeta kada je tarzan započeo svoje bezobrazno ponašanje prema brki, jedina sam ja reagirala i upravo tog tarzana prozvala da to nije dopušteno (ma koliko i kakav invalid bio). nažalost, u to doba upravo je brkata rigala oganj oko sebe i spaljivala ko na lomači svaku ženu koja je bila iole blizu 5 banki! sve se vraća sve se plaća! no, i nadalje stojim na mišljenju da vrijeđanje nije dopušteno, ali uzvratit istom mjerom u obrani ponekad jest! a tarzan nikad nije imao mjeru i to svi znaju. u jednom si u pravu, brka...dušebrižnici bloga licemjerno povlađuju onima ne zato da bi im pomogli, već zato da bi unizili svog "protivnika" i porazili ga...pod okriljem općeg dobra! to je barem provjereni recept iskrice! drago mi je da sam ovdje rijetko, pročitam skoro pa redovito, rijetko dođem i nešto napišem...no čitajući jutros neke svoje blogove od ranije, spopadne me neka nostalgija...za pisanjem?

o ljudima kojih više nema! osobito ovdje. jer, i ja sam ovdje već skoro 15 let. ode i CC. krasna žena koju sam i osobno poznavala. no, svi ćemo otići...kad tad. neki prije (valjda će ići po redu?) neki kasnije. uz jutarnju kavicu i nadalje čitam blog iako se nema što pročitati osim ponešto. drago mi je da se purpurna vratila...uvijek ju je bilo lijepo čitat. a ja? ja nemam više uglavnom ovdje (a niti drugdje) što pisati. odživjela sam i napisala valjda sve! sad samo uživam u jeseni (samo što i zima nije) svog života. i baš mi je lijepo. pa dok traje traje. do neke slijedeće zgode....au revoir!

prođe i ova 2020.g. mnogi će je pamtiti najviše po koroni, a ja možda ne samo po tome? više možda po tome kaj je to bila godina u kojoj nisam imala niti jednog dečka niti partnera! nije mi se baš često to u životu događalo? uglavnom sam imala nekog, ili sam solo bila par mjeseci, pola godine...ali ovako baš cijelu godinu solo (i to u ovim uvjetima) ne sjećam se? i taman kad sam pomislila da će tako i ostati, eto s kraja prošle i početka ove, zasjalo mi nekaj lijepoga? nadam se da će kao početak ove biti jednako dobar i njezin kraj? u to ime...idem odavdje! ne vrativši se, barem se nadam!

čitam zlicu (curu i osobno poznajem) o njezinoj punoljetnosti i to me ponukalo da i ja zbilježim svoje lete ovdje! ja sam slično ko đusi...eto sutra na badnjak ću imati točno 14 let kak sam došla ovamo na iskricu (2006.g.)! nije punoljetnost ali bome respekt za godine provedene na ovom sajtu! s tim da sam ja sveudilj pisala i piskarala sve ove godine. imala sam nekoliko nickova na kojima sam baš dosta pisala...prava je bila nike45, potom damaskamelijama, pa menibezmene, potom poznata mai sarai i eto me sada na sari! hm...nadam se da je ovo kako je sada i ovih dana, početak mog kraja na ovim prostorima? u to ime, čestitam samoj sebi ne na dolasku već na odlasku koji se nadam da će se ipak dogoditi uskoro?!

sjedoh s večeri tek da ti napišem par riječi! ta nada da imamo kome reći (napisati) je tako puno. ponekad mislimo da je dovoljno. ali nije, osobito ako je to sve? dobro kažu, nada je dobar doručak ali slab ručak. a ta nada da ću imati i moći s nekim podijeliti ovo što mi je ostalo je upravo to, dobar doručak ali slab ručak. dok ne postane stvarnost? tada ćemo se moći "najesti" do sita? uglavnom sam sama i dosta promišljam...ne pričam uglavnom s nikim (čak niti ne pišem baš zadnje vrijeme) i nekako mi to paše. "upotpunim" ja dan bla bla razgovorima s ljudima...prijateljima i znancima...ali to ne smatram vrijednim spomena, osim što popuni poneku šupljinu ili prazninu. dobro je imati prijatelje i znance, ali tek kada i ako imaš sebe. ako ti ovo "zvuči" pomalo čudno, ništa...produži dalje, pročitaj i baci kao da nit nisi. bilo mi je važno to napisati...tebi, neznanče!?

a s jutra treba riješit antifriz! jučer sam rješavala sranje moje pese. nisam mogla vjerovati da sam pet sati jutrom uglavnom šetala vani s njom, od pola pet ujutro! no, kad me primila huja i uhvatih sebe u srdžbi, shvatih da nemam druge (niti bolje niti lošije) preokupacije taj dan već se posvetit svojoj betežnoj kuji! molećivi pogled i kruljenje u trbuhu bili su mi dovoljni da joj se posvetim. moja njuškica je to znala cijeniti kad je s večeri došla k sebi. zahvalno mi je oblizivala ruke. moja cura iz dumovca, eto već 11 godina. ta ljubav traje skoro koliko i moj prvi brak (13)! ne znam tko će prije otići...ona ili ja? ali dok nas ima, biće nas! to više nije nada, to je stvarnost. unučica je druga stvarnost. i ona moja, uglavnom dobra day by day, kako uglavnom živim. neki dan me frapirao moj dugogodišnji najdraži prijatelj odlukom da da otkaz i ode, najprije na burzu a potom u mirovinu! svaka čast, treba imati muda (i financijsku sigurnost) za takav korak. ova korona i skučeni život mnogima je došao glave i promjena u životu. promatram kako se životi ljudi oko mene mijenjaju (moja kćer npr) i shvaćam kako sam dobro! i zahvalna sam na tome...sebi, bogu, vragu..i mom prijatelju! doručak (nada) je iza mene a ručak.... ispred!?