TOP GUN
e dragi moj prijatelju, to je prava tema! ne bijelo roblje već radno roblje! istina, neki tih teško izborenih 8 sati rada (kada je davne 1915. ili neke slične godine D.L.G donio prvi zakon za rudare o osamsatnom radnom vremenu) uglavnom potrajbaju ovdje na fejsu ili nekoj drugom sajtu! a neki doista i rade pa jedva izdrže i tih osam sati a kamoli da im se nakalemi još umjesto 40 satnog tjedna 56 satni! no, važno je trućat o pederima, brakovima i ostalim nevažnim stvarima. to tko će koga jebat il neće nije bitno, al je bitno ak hoće i želi a nemre. jer nema npr krevet, sobu, dom. za koji su svi nekak spremni na stadionima al ne i za strojem? svi su za ili protiv na fejsu, al je teško dignut rit i otić zaokružit to i na listiću. pa nas je tako izašlo slovom i brojkom četrdesetosamposto! što se desilo s guzicama onih koji su se zalijepili za stolce, pojma nemam. morti čir od silnog lajkanja? obično se kaže da oni koji ne izađu na parlamentarne izbore da se slažu s onim kaj je. ne znam s čijim brakom su se ovi složili jer ga nije nit bilo u ustavu? a to kaj smo taj copy/paste platili iz zakona u ustav ni manje ni više neg cca 40 milijuna kuna. ma tko ga jebe..nek se vidi raskoš katoličke državice. a baš sam jučer zatečena potezom islandske vlade pozvala katoličku hrvatsku državu koja stoluje na kaptolu da otpiše svojoj raji pola duga tako da umjesto njih iz svoje zlatne kese izvadi nofce i plati im rate za kredite. jer, jasno je da ova vlada kao i sve dosadašnje to nit je nit će učinit! pa tko ostaje onda narodu? ta jedino crkva koja se kune u boga! a bog sve vidi pa tako i jad i čemer ovog naroda! istina, meni je toplo, viroza je bolje, prehlada jenjava...cijeli tjedan mi je vikend i reklo bi se da nit nemam top temu već biti na fejsu! no, da ne bi zapis bio preveć revolucionaran (ta tko je vidio revoluciju dizat usred zime kad je doma tako toplo)..a tankerica mi se ofucala, a krznena baš i nije vjerodostojna (sigurna sam da bi netko sasuo višak farbe od zadnjeg farbanja izbe) samo ću dometnut lozinku u ova predblagdanska vremena ...ha ha...hi ho! (znam, nedostaje mi kapica al nije mi nit namjera glumit djeda mraza)
p.s. ovaj fenomenalan zapis c/p od same sebe na mom fejs profilu od prije sedam ljeta! i doista, i danas mogu samo reći na sve to...hi ho ha!
05.12.2020. u 9:38 | Komentari: 1 | Dodaj komentar
DEJA VU!
u međuvremenu, odgledala sam jedan krasan film, daleko od nje. glumi meni draga glumica j. cristie (glumila je kao mlada u doktor živago)...sada prilično starija ali još uvijek izuzetno lijepa žena. uglavnom stariji bračni par intelektualaca a ona počinje sve više štekati (alzheimer ju obuzima) a suprug teška srca šalje je u stacionar za takve ljude. na zapadu je to vrlo hercik, ali ipak su to ljudi koji su zaboravili sebe. prekrasan film koji nenametljivo priča o pravoj ljudskoj (bračnoj) drami dvoje ljudi u godinama. ona njega (svog supruga) zaboravlja a postaje sretna s jednim drugim čovjekom koji je isto tamo i isto je zaboravio svoju supurugu. cijelo vrijeme suprug dolazi i gleda te prizore koji slamaju srce. ima tu još nekih poruka (bio je nevjeran u mladosti jer nije mogao odoljeti studenticama koje je poučavao i sl) kao npr da se sve vraća i sve se plaća? no, moja poanta filma je da on sve čini (iako užasnut tom činjenicom) kako bi ju učinio sretnom! tu se pojavljuje i žena dotičnog koja ga odvodi iz stacionara i time fiona (j. cristie) pada u depresiju i jedva da vegetira. kad sam već ispričala cijeli film i da ga završim. dakle, on dovodi natrag u dom ovog drugog njenog "muža" kako bi ona bila sretna i time ju spašava iz depresije. dirljiv film, jer kad nekog najviše voliš i ako voliš, tada ga pustiš da ode i bude sretan (makar to značilo da si sam nesretan)! sve više mi znače takvi emotivni filmovi koji prikazuju stvaran život. osobito ove naše dobi. i teško je sve to prolaziti sam. no, tako je kako je. naslov se ne odnosi na film već na događaje i ponašanja koja sam već...deja vu u svom životu!
28.11.2020. u 19:39 | Editirano: 29.11.2020. u 9:09 | Komentari: 2 | Dodaj komentar
HA HA HA
vrijedilo je jutros otvoriti blog i pročitati meiju! dobrano sam se nasmijala, jer kao da je sve te misli prepisala od mene...jer bih ja od nje. u stvari, sve potpisujem! nažalost, upravo takvo ponašanje prevladava u odnosu većine članova iskrice ali i bloga prema ženama. jedino bih još dodala (bez rukavica) da svaki muškarac koji misli da je upravo ženi samo to (njegov kurac) potrebno da bi bila zadovoljna, nije dorastao dotičnoj ženi! i ne može se dobrim (ili lošim) kurcem nadomjestiti sve čega čovjek, muškarac, nema ili nije! "sram te bilo" meijo, u nedjelju pa ovako drito! nije ovo puko solidariziranje žene sa ženom, već srž muško ženskih odnosa o kojima svjedočim više od desetljeća ovdje!
https://www.iskrica.com/weblogs/blog.php?id=14767#log_550784
22.11.2020. u 8:35 | Editirano: 22.11.2020. u 8:44 | Komentari: 1 | Dodaj komentar
MISLIM SI JUTROS
kako nedostatak nečega može izazvati punoću u nama? pa tako npr jučerašnji (i današnji) prijepor oko bloga koji je jadan (bravo zlatna) i dobro došla mejina reakcija mi dala poticaj da se vratim na blog! nije da mi toliko fali moje pisanje, a još manje čitanje jer danima već nema se što pročitati. ali par puta sam došla u napast (kao evo sada) da napišem komentar na ponešto, da reagiram na neki zapis, neki događaj iz mog života (kao npr jutros) i tak...zadnjih dana sam dejtanjem srela par zanimljivih ljudi koja priča još traje, iako sumnjam da će zaživjeti? korona je doista promijenila moj život! više, sveo se na virtualu! ali o tome ovih dana kad se vratim na blog!
21.11.2020. u 9:03 | Editirano: 23.11.2020. u 9:05 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
POSTHUMNO (10.11.2011.)
Moje ljubavno pismo tebi! Nisam ti ga stigla reći iako sam danima već smišljala kako da ti ga prišapnem. Zatekla me tvoja smrt. Na nekom zidu u prolazu hodnika visilo je tvoje ime. Iako sam se silno željela oprostiti od tebe, bog je valjda smislio tolko drugih načina. Pa sam podigla pogled u nebo šetajući pesu i ugledala pticu ponad sebe. Upalila sam i svijeću za stolom dok sam ručala. I pričala sam jedući s tobom. Za tim istim stolom i istim pogledom na Plješivicu. Dok smo još pričali i objedovali. Potom smo otišli. I valjda zato što smo se silno voljeli nije bilo moguće opet doći. Ljudi kad su ravnodušni onda mogu učiniti i pokoji korak previše. Kad nisu, i onaj nužni čini se nemogućim? I imam milion razloga da te pitam zašto? Zašto se nisi oprostio od mene, nas? A onda, znam da smo se davno oprostili i ostali živjeti svaki na svojoj obali. Tvoj ponos nije htio niti danas dok si odlazio reći mi: dođi! A ja nisam znala biti veći čovjek od tebe i naprosto doći. Ipak ostajemo mi! Davno, rekoh: kad mi dođe zadnji čas zovnut ću te! Nažalost, ti nisi mogao! Zastala sam danas, oko podneva (ne znajući tad još da te već nije bilo), dva puta i pogledala na prozore ponad Britanca sjećajući se koliko smo tamo dana i noći probdjeli, ljubeći se i voleći se, koliko tuge i jada bje na toj adresi. Kao i suvišnih lica. Sada nema nikoga, čak ni prozori nisu ofarbani. No, kao i toliko puta čovjek tek post festum razaznaje svoja stanja, slutnje, neke znakove i postupke. Sinoć sam trebala napisati svoj odgovor odvjetnici, jer reče ona: blizu smo nagodbe? Voljeli smo se dugo, predugo, puno, previše....za ljudski vijek, jer i živjeti 20 godina je dovoljno, a kamoli voljeti se! Valjda zato i nismo mogli sačekati kraj? Za razliku od tebe koji si sav svoj jad i čemer ostavio u sebi, ja sam se okrenula svijetu. Ponekad je dobro svu svoju nutrinu podijeliti ovako sa neznancima. Puno lakše nego sa najmilijima, dragima. I tako često sam te htjela nazvati, pitati te kako si? Ili ti reći kako sam! Ali obično sam odustajala ne imajući hrabrosti još jednom doživjeti da me poniziš, povrijediš, uvrijediš? Ne stoga što me nisi volio, već stoga što si više volio sebe ili što nisi mogao biti drugačiji ili što sam ja tebe voljela previše? Oprostila sam ti već dugo. Ti meni nisi. Ponio si to sa sobom! Ali u plamenu svijeće u onom jezičku koji je plamtio ka nebu osjetila sam tvoje riječi: oprosti mi! Moje riječi: oprosti mi! Voljela sam te ko nitko nikad, ko nikog, volio si me ko nitko, kao nikad nikog! Ali ljubav nije dovoljna za ostati. Ali je trebala biti za sići zajedno, a nije! No i takva nedostatna, najviše je što je bilo. I sada kada te nema....ima te u meni, nama!
„....Ali, kad od neke davne prošlosti, nakon smrti mnogih stvorenja, nakon uništenja raznih stvari, više nema ničega, ipak još dugo ostanu miris i okus, sami, krhkiji ali još življi, postojaniji, vjerniji, poput duša, pa čuvaju sjećanje, očekivanje i nadu, na ruševinama, nepokolebljivo noseći na sebi svu golemu građevinu uspomena..."
bio je nedugo još jedan dan mrtvih. nisam pohodila tvoj grob jer znam da nisi tamo. znam da si tamo gdje smo se voljeli, tamo gdje smo tako često obitavali i bili sretni! tvoj prosuti pepeo na kamenjaku istre čeka moj dolazak! tko zna koliko ću još godina obilježavati tvoj odlazak? ali, doći ću i ja!
danas je taj dan kad si otišao. u stvari, nema te već dugo, puno duže od tih 9 godina. nekoć davno, pustila sam te baš kad sam te najviše voljela i to sam smatrala svojom veličinom. u jednoj, nedugo pročitanoj knjizi jedino što mogu reć da je dobro, jest kraj! predivno je kad nas netko promijeni do neprepoznatljivosti! takvu preobrazbu imala sam prilike doživjeti...i zahvalna sam i danas! nažalost, nikad prije niti poslije takvo što. zato valjda toliko i živi još samnom i u meni? nema više nas, ali ima nas!
10.11.2020. u 9:12 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
DAY BY DAY
"Hmmmm...
Takvoj ženi kao što ste Vi treba mladi muškarac. Treba Vas netko pratiti u svemu, netko tko ima
snage i volje... Ovi od 50, tako li la..."
kulturno kaže dečko od 34 gotine i osta živ! normalno da ga nisam preporučila niti svojoj mlađoj kćeri, budući je i ona starija od njega! no, nije toliko da mi je laskalo to kaj je napisao, već stoga što je dobrim dijelom u pravu. muškarci od pedeset i koju (ove od 60 i koju neću niti spominjati jer nisu vrijedni spomena) fakat nisu mi dorasli. nema to čak veze s godinama koliko sa stavom, smislom i sadržajem kojeg mogu (uglavnom i činim) upražnjavati svakodnevno! on je u stanju držat tempo tjedan, dva...koji mjesec i potom krah! osim iz interesa. ne biste vjerovali koliko je muškaraca potrebito po raznim osnovama...nemaju svoj plejs, nemaju od čega živjeti, ne znaju održavati svoj život, higijenu, kuhanje etc etc...jednom rječju, muškarci su u 80% izgubljeni slučajevi. ostalih 20% je nedostupno. emotivno, no postat će dostupni kad se domognu 65 ili 70! normalno, tada ih niti jedna pametna žena neće...jer u stvari, muškarci su ženi teret! to nema veze s ljubavlju koju je iluzorno tražit u ovim godinama. jer ju nećeš naći. uzajamno podnošenje, toleranvcija ili nešto takvo moguće je prvenstveno ako oboje nađu neki interes (nije samo materijalni) da budu zajedno! do tada, dobivat ću takve stupidne, a istinite poruke i biti solo!
05.11.2020. u 9:05 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
SVI SVETI
čitam ovih dana po blogu (a i drugdje) kako u stvari ljudi slave neki dan a da u stvari ne znaju zakaj i pokaj? bilo mi zanimljivo ovaj članak podijeliti na fejsu a činim to i ovdje...upravo kako bi mnogi (vjernici) koji su prigrlili poganske običaje za ovaj dan, znali čiji su i kakvi su to običaji?
https://www.index.hr/vijesti/clanak/zasto-posjecujemo-groblja-na-dan-svih-s
vetih-jer-slijedimo-poganske-obicaje/2226574.aspx
01.11.2020. u 10:42 | Editirano: 01.11.2020. u 22:19 | Komentari: 5 | Dodaj komentar
BITI SVOJ (il krepat, il molat)!
kradem ovaj link sa bloga od perce i naprosto sam imala potrebu staviti ga tu, kod sebe! jer, biti svoj upravo znači i odstupiti od sebe, prigrlliti sebe...da budeš sve što jesi! pa i ono što nisi.
https://www.youtube.com/watch?v=RsoAi9N7Cmo&feature=youtu.be
27.10.2020. u 8:53 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
FUKARA
kad nemaš događaje u sadašnjosti, dijeliš prošlost! iako sam i danas učinila nekaj prvi put u životu? cijepila sam se protiv gripe! i moram pohvaliti HZJZ u Mirogojskoj! za pet minuta sve je bilo gotovo! još sam da i ta corona bude pase? a dijelim fotku od prije 25 godina dok sam još hodočastila na TV i bila "star" (podsjetio me fejs da sam to objavila prije sedam godina)! pitam se gdje je ova raja koju srećem stalno bila tada? danas sam dva puta potegnula sa mog zapadnog dijela grada na istok! najprije u mirogojsku na cijepljenje protiv gripe,a potom popodne do jordanovca i gimnazije po duplikat diplome moje kćeri. normalno, kaj bi se tamo neka fukara od tajnika držala reda i onoga što je rečeno kada ureduje? dobro da moja kćer nije potegnula 700 km da bi taj papir podigla? a i inače gledam i slušam ovih dana ovu fukaru od predsjednika države i premijera! marš, nogom u guzicu i jedan i drugi! balavci su prema meni i ja to mogu reći, jer to zaslužuju. to nema veze s institucijom predsjednika države i premijera, koje poštujem. ali ovo dvoje od naroda rade veće bedake nego kaj jesu. o ovrhama da ne govorim. nema ovakve maćehe kakva je ova država prema svom narodu. koji je fakat fukara. davnih godina moj pok. suprug je govorio za većinu puka da je fukara. mislila sam tada da pretjeruje (bilo je to prije 90.g. prošlog stoljeća, dakle, prije ove seobe naroda izbosne)! mislila sam, pretjeruje čovjek...rođen na britancu, otac geometar, mama neka tipkačica u tom istom uredu...činilo mi se da je prebahat? ali, bio je posve u pravu! a što se tek doteplo zadnjih 30 godina u ovaj grad? vozila sam danas diljem grada i to divljaštvo u vožnji, ti ljudi koji hodaju ulicama...ajme, gdje ja to živim? gdje je otišla i nestala kultura ovog grada? sve više bih htjela pobjeći negdje u planine, ali bojim se da će me i tamo fukara sustići? tu i tamo još uvijek imam potrebu staviti svoju misao na papir! ovo su sve više krici vapijućeg u pustinji. gdje je čovjek?
22.10.2020. u 22:38 | Komentari: 4 | Dodaj komentar
As Time Goes By....
u ovo doba corone sve je više objava iz prošlosti a sve manje iz sadašnjosti! sveli smo se na oskudnu svakodnevicu...nema kina, plesnjaka, druženja sa znancima i dragim ljudima...tek pokoja kavica na distanci! virtualni svijet nije baš moj svijet, ali prigrlih ga kao da jest! danas će mi doći unučica...eto malo ljepote i stvarnosti u mom životu! no, kažu da će biti gore? nadam se da lažu? kakogod, lijepo je dijeliti lijepe uspomene! svaki dan (kad je na odlasku) ima sve veće značenje. sve te boje (osobito u jesen), okusi, mirisi...sve su rjeđi ali vrjedniji! dok nas sve to ne ostavi...ili mi njih!
(zapisano 20/10/2014 face)
NEPOZNATOM OBOŽAVATELJU!
Dugo nisam ovdje pisala, a sve rjeđe i drugdje! No, danas me jedna poruka ponukala da ovo napišem. Posegnu jedna moja generacija do 2012. u mojim zapisima i blogovima! Razgalilo me to, a i ovo što je napisao! Morti zato valjda tolko i citiram Rudanicu kak bi dotična počela i mene ak već ne citirat a ono bar čitat?
Pa kaže ON (moja generacija):
"....u nadi da tu negdje ima osoba kojoj ću biti i svjetlo i sjena, i dan i noć, i prijatelj i ljubavnik..... i kliknuh naslikicu osvjetljenu flash-om u pozadini..... a kad tamo Vi. Da Vi, sa velikim V, jer ono malo što pročitah u blogu dade mi do znanja da Vam stotine Rudanica nisu niti do koljena. Listajući stranice zaustavih se na dvadeset i nekoj iz 2012. i tu stadoh.Nemam više vremena...... moglo bi potrajati...... Al' svidjele mi se fotkice sa 24-te i onaj link na "play it Sam...." pa pustih i suzu...... Što, zar mislite da mi muškarci nemamo emocije ?????? Žal za nečim prošlim ili žal za nečim još ne doživljenim.....Živite, živite punim plućima i njedrima... nisam Vam zavidan, pače, veseli me. Vesele me veseli ljudi jer ih ovdje u kako Vi kažete Rvatskoj ima sve manje i manje...." pa još jednom sviram samo za njega...
as time goes by
Casablanca - As Time Goes By - Original Song by Sam (Dooley Wilson)
Link
20.10.2020. u 22:57 | Komentari: 2 | Dodaj komentar
DAN NEOVISNOSTI KOJI TO VIŠE NIJE!?
dan neovisnosti koji to više nije! pa ipak, ja ga spominjem jer smo tada mi svi /cca 90%/ kao narod rekli zbogom bivšoj državi i odlučili se za samostalnu i neovisnu hrvatsku! nekom (hdz) je očito to smetalo pa su ove godine ukinuli taj praznik, ali ne mogu dokinuti HR narod!
niže napisani zapis objavila sam prije 4 g. na svom facebook profilu, pa evo da se podsjetim i danas!
DAN NEOVISNOSTI!
zanimljivo kako danas nitko nije našao za shodno da nam čestita dan neovisnosti hrvatske države? jer, upravo mi svi (cca 90% nas) je reklo da ne želi više živjeti u SFRJ te je na današnji dan sabor RH raskinuo temeljem referenduma, sve državno pravne veze sa bivšom državom. dakle, nikakav francek, jozo ili neki drugi brat nije to učinio već svi mi. i nastala nam ova lijepa naša. istina, te davne godine u podrumu INE (koja je tada još bila naša ha ha) nitko nije nit slutio (a morti neki koji su tamo sjedili su to i znali?) u što će se pretvoriti ta ista naša...neovisna...samostalna...država hrvatska? no, da nije nastala takva neovisna sumnjam da bismo mogli bilo kaj pričati o njoj...tak da...čestitam vam dan neovisnosti, dragi građani ove države! nažalost, slavimo ga tak da sve trgovine rade jer kapital ne poznaje države...on je svevremenski i sveprisutni! tak nam i treba, tražili smo, imamo! živjeli!
08.10.2020. u 17:42 | Editirano: 08.10.2020. u 17:42 | Komentari: 1 | Dodaj komentar
STARA SAM! (pa ipak...jesen u meni)
nije to urlik, niti je pomirba, naprosto izgovorena činjenica naglas! i nije mi mjesto ovdje. pa ipak, neda mi se otvarati neki drugi plejs gdje mogu pisati, srati, bacati misli ili kaj već? ubila me sinoć plesna škola! što ja u opće radim u njoj? dođe trener pa mi htjede pokazat korake, jer činilo se da brljam? pa nam to ide super. a on veli, pa vi ste to plesali. pa jesam! ja sve znam, al kad treba step by step, nemam pojma? ja i ostarjeli plesni moj partner smo baš smiješni i simpa. sve sama mlađarija. ljudi koji tek kreću u život a uglavnom im noge drvene. no gledajući ih vidim da dečki imaju volje bakćat se s time. a curke imaju smisla za ples, tijelo žene je ipak nešto drugo do li muško? no, da se vratim na ovaj plejs, koji iako mi ga zagađuju ljudi poput brkate (naporna i agresivna osoba u svakom pogledu) nekako mi se neda odavdje. istina, uglavnom ne dejtam jer nemam s kim. niti baš previše pišem ovdje, jer sam sve već napisala. a trenutno (najviše zbog korone) fakat vodim penzionerski život, kakav većina radno zaposlenih u stvari uvijek i vodi. u kinu nisam bila od proljeća...ne sjećam se kada sam tako dugo izbivala? u kazallištu od zime. na plesnjaku (ljeti su radili neki klubovi) već dva mjeseca. uglavnom kave, šetnja, pokoji ručak? čak radije odem u second hand nego li u neki shoping centar. ide mi na živce ova buka koju proizvode ljudi? jutrom sam si popila aspirina jer me noge bole, od plesa! ha ha...nije to ona ubitačna čagica ala tina turner kakvu sam godinama već prakticirala barem jednom ako ne i više puta tjedno. nisu niti moje noge više kaj su bile? osjećam starost u svakom atomu. ali, misao i duša putuju i dalje. munjevito! evo i ovo pišem ovak...iz glave! jutros mi je pesa došla najprije do nogu kreveta (ima jedan fini mekani tepih u koji ugazim kad izađem iz kreveta) a potom se sklupčala i do mojih nogu! stisla sam se uz nju prek poplona (neki dan sam ga izvadila) i tako sam još malo drijemala. i ona je dremkala. nisam mogla zadugo. osjećaj da je neko živo stvoro pokraj mene, davao mi je nemir? podsjećao na dane kad sam se budila uz njega. prošli znanac (nije iskričar) i ja, razišli smo se telefonski riječima: očito nemamo oboje vremena jedno za drugo? a nije da nije bilo vremena. ne bje volje! par susreta na kavi, maksimir, kraljičin z....njegove domaće jabuke bijahu povodu da mu dođem doma! i tu je meni bio kraj priče. o tome sam nešto napisala u prošlom zapisu. odstranjujem ljude iz svog života s razlogom! onih par (ima divna engleska riječca few..fju)ljudi koji su ostali i opstali u mojoj blizini, jedva da dotičnu za pokoju moju rabotu? svela sam se na jesensku vegetaciju. pomalo žuti lišće i sprema se na hibernaciju! pa ipak i unatoč...ovaj zapis zahvaljujem upravo napornim ljudima ala brkata, jer da ne zaposjedaju ovaj prostor ne bih gotovo imala povoda pisati. onako kako piše čovjek iz i sa...dušom! pustit ću si malo svirke...jesen u meni!
Link
07.10.2020. u 8:55 | Editirano: 07.10.2020. u 8:57 | Komentari: 1 | Dodaj komentar
DŽAMAHIRIJA
je prodrla u sve pore društva, pa tako i na iskricu! ne mislim pri tome na tripoli i libiju a još manje na ex gadafija? mislim na ovaj zagrebački i hr prostor koji se pretvorio u najgoru tursku i libijsku provinciju! po mentalitetu, glazbi koju većina sluša, ponašanju. i što da mi građani radimo med takvima?nije da nije bilo opančara i nakon onog rata, baš su se spustili sa svih vilajeta balkana, ali su se nekako kultivirali zadnjih 50 godina prije ovog rata? i taman kad sam pomislila da mogu normalno slušati urbani rock, punk i poneku klasiku ili evergreen, došlo je ovo i ono! često praćeno sa onaj! pokušavala sam evo već 30 godina shvatiti ovaj i onaj, al ne uspijevam? baš se pitam imaju li moji istrani neku takvu poštapalicu koja ničem ne služi? ili zagorci npr? međimurci? dalmatinci? ličani? slavonci? na koncu, zagrepčanci? nisam ubrala takvo što u ovih cca 50 godina života i boravka u ovom gradu? znam još jednu dobru bosansku: znam ja vas, jebo ti nas! možda je moj problem što su moji porijeklom iz zapadnih i južnih krajeva gdje nema bosančerizma? no, nisam htjela o tome. htjedoh o jednoj drugoj notornoj istini. onoj: tko s vragom tikve sadi, obiju mu se o glavu! pa tako čitam ovih dana pravi metež na iskrica blogu, nema tko nije s njom (brkom) općio? sva sreća da nisam u nikakvoj viber grupi, da nisam s nikim općila nit javno nit tajno. sve što imam za rijet je tu na blogu! i ne pišem pa brišem, barem su tako mene učili da čovjek drži do sebe i svoje riječi, osobito one javno izgvorene? ne kužim koja je to novotarija (isto valjda uvezena s tim balkanskim prevrtljivim i prevarantskim mentalitetom) da se na pvt kaže jedno a vani na blogu drugo? i uopće ne kužim kaj većina tih ljudi radi na blogu jer oni u stvari nemaju kaj reći niti sebi a kamoli drugima? drago mi je da sam svoja i da nikad nisam imala "svoje" ljude. istina, u neko doba neki ljudi su se odazvali nekim mojim pozivima za druženja in vivo, na nekima sam i sama bila sudionikom i izigravala kozera, but....nije to bio moj nivo! piljarice s placa su mi ok, odem, pogledam i kupim! plićina odnosa (kako ljubavnih tako i inih) mi nikad nije bila in! što ne znači da ovdje nisam srela pregršt zanimljivih ljudi sa bloga (coco, fly, wasyx, boža, pašemi, philip) iako je i u tim odnosima sve ostalo na površini? kakogod, kak je nekoć znao reći moj pok ex, misao: sam na putu, nikome na putu (podsjeća na onu, sam u kutu, nikome na putu)! ako sam i u kutu, na svom sam putu!
03.10.2020. u 9:47 | Editirano: 04.10.2020. u 8:58 | Komentari: 1 | Dodaj komentar
BOLESNI SVIJET!
čitam jutros slovkov blog tj index i to malo govno i doista, svijet je postao tako tužno i jadno mjesto u kojem ljudski život ne znači ništa! a ovih dana sam nekako i posve zaključila kako su muškarci /generalno, ne i pojedinačno/ u šupku! jer, kad ih žena ostavi (bilo da umre ili ode iz bračnog života) oni dožive potpuni brodolom i fijasko? mali dio njih se pridigne i nastavi normalan samostalan život! većina, nažalost, potone. u kaljužu ne samo emotivnu već i onu stvarnu. to je i znanstveno istraživanje dokazalo, nakon razvoda žene se lakše prilagode i uhvate u koštac sa životom nego li muškarci. koliko sam se samo muških stanova i kuća nagledala koji su više ličili na svinjac nego li na dom? najveća je grehota kaj su neki imali stvarno krasan plejs (sređenu kuću ili stan, neki gotovo u centru grada, vidiš da je nekoć to bilo fensi mjesto za suživot) koji se pretvorio u alibabinu pećinu? paučina, zmazanoća da ti se povraća uopće primiti kvakvu, šalteri ili bilo što a kamoli doći i leći u krevet? kad ih pitam (prvi i zadnji put dođem) kako oni misle imat curu i neku partnericu, blijedo me gledaju i čudom se čude o čemu ja to? ako već nisi u stanju sam upristojit svoj životni prostor radi sebe, učini to tako da platiš ženu koja će ti počistit? čast izuzecima, imala sam prilike s jednim takvim biti prošle godine...bio je uredniji u kući možda nego ja. redovito mu je svaka 2 tjedna dolazila spremačica i spremala i čistila preljepu kuću! ali i on je bio uredan, to najbolje vidiš kad netko kuha ručak, pere suđe i slične kućanske poslove. a bome i prao se iza svakog šekreta (ne zbog čistunstva već iz zdravstvenih razloga)! sve u svemu, sjedeći jutros za doručkom rekoj: hvala ti V. za ovo što si mi pružila! to da mogu jutrom u 9 sati doručkovati fini doručak (tost integralni, šnita pureće šunke, pol pršuta i sir ementaler). potom jedna smokva i banana (ne bih smjela al nemrem odoljeti)! nemam fensi stvari niti namještaj (sve je staro više od 10 let) ali zato nemrem jesti (pa čak niti doručkovati) bez stoljnjaka, podmetača, platnene salvete...sve onak servirano ko u nekom hotelu! volim lijepe stvari koje me okružuju, osobito sitnice koje si mogu priuštiti. ne treba mi mramor, fensi podovi (dobar mi i ovaj laminat), tv mi prevelik (više od metra) i tako bih mogla nabrajati sijaset sitnica koje me okružuju i čine moj život! fali mi partner, ali ne i bilo tko? gledajući unatrag jedva da sam upoznala čovjeka na svom mjestu (mogla bih na prste jedne ruke nabrojati takve)? ili im fali kurac, ili posel, ili vlastiti prostor (ne mogu zamisliti kako netko može u ovim godinama živjeti ko podstanar i još misliti kak je to ok), ili su po karakteru pičkice ništ koristi, ili su totalni gabori i zapušteni...barem ovi slobodeni? sa oženjenim neću, povremeni sex mi nije nikad bio opcija što ne znači da si ga nisam priuštila. a s prijateljima se ne sexam. pitanje je jel uopće koji i može u ovim letima (60 i više g)? a tek kad gledam ove mlade, ajme meni. još nije ni dosegao 30. a već trbušina, zapušten, opušten...ajme žene kakav vi to želudac imate? ok, nije lako biti samohrana majka, ali radije solo nego s kretenom od muškarca!
29.09.2020. u 9:25 | Editirano: 29.09.2020. u 9:43 | Komentari: 1 | Dodaj komentar
NASLJEĐE (uz jutarnju kavu)....ili kako se dobro posrat
da budem u trendu na blogu glede kava, iako sam mislila da neću, ipak ću ostavit i danas traga na blogu (valja iskoristit još ovaj dan premiuma)!
c/p zapis sa fajsa na današnji dan prije dvije godine pod punim imenom i prezimenom (eto čemu meni služi fejs)!
kažu s godinama sve ti je manje važno što činiš i kako već ti gotovo jedino postane važno možeš li se ujutro redovno posrat? hm...nije u pitanju omalovažavanje već krucijalno pitanje života! ja sam npr jutros konstatirala kako sam od oca naslijedila sklonost dobrom pražnjenju crijeva. a čitam neki dan na jednom portalu članak o sranju kakvo ono mora biti? pa kaže da smo sretni mi koji se lijepo poseremo s kobasicom koja je kompaktna. niti pretvrda niti premekana, onak...da samo klizi! sve drugo je muka u životu. i tako, prilično zanimljiv članak. pa sam jutros pomislila kako nas u stvari naši roditelji zeznu. ostave nam neku manu ili neku vrlinu pa onda odu. a to nam utisnu dok smo živi a onda njih više nema da ih pitaš...a zašto, a kako? oni su jednostavno reproducirali sebe, ali to nisu oni. a nisi niti ti autohtoni ti jer si satkan od njihovih gena. i tko zna koliko u povijest sežu dotični. većina će se ipak sablaznit nad ovim postom ali po meni je on posve prirodan izraz dvojbi...tko smo i kao takvi, kamo idemo. iako znamo krajnje odedište, zanima nas još ovaj ostatak puta...spoticanja, padanja, dizanja. a sve zahvaljujući tome kaj je tamo neki spermić pogodio neko jajašce! kako je čovjek u stvari smiješan svat? tako pretenciozan u svom jastvu koje u biti uopće uglavnom nije on. ubiše se ovi mladi od sebstva (čitaj: selfija) jer u sebi krije nebrojene mogućnosti štance koju samo treba otkriti i primijeniti. pa onda biti štošta. nažalosst, većina uglavnom ne istražuje svoja govna u jutarnjoj seansi i vjerojatno niti ne zna od kojeg roda im je to dano? a većina od tih štanci koje su na raspolaganju, uporabi samo pokoju, ostale ostaju zauvijek nepoznanica? razmišljam od koga (koje čukunicebabe ili čukundede) sam npr naslijedila sklonost ka ljubavi? ili npr sklonost ka promišljanju, koju ipak pripisujem očevim genima nego li majčinim! pa ipak, osim malo sranja, uglavnom ne znamo tko smo! eto ja i u šezdesetim razbijam glavu o tome? a jedva da mi je kaj i ostalo od spoznavanja mene? to je možda jedina knjiga koju sam do kraja pročitala ali ne baš i shvatila! ipak je to priča iz prve ruke koju ispričaš i nema ponavljanja, nema natrag...nema čak niti tragova u pijesku, jer djeca su ipak nešto drugo (lijepo to kaže h. đubran tko su djeca i roditelji u svojoj poredbi luka i strijele)!
26.09.2020. u 9:14 | Editirano: 26.09.2020. u 22:20 | Komentari: 2 | Dodaj komentar