HIPOKRIZIJA

https://www.index.hr/vijesti/clanak/ovo-su-tri-najbezveznija-dokaza-postoja

nja-boga/2405647.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_ostalo_d



jutarnji zapis počet ću sa riječima ž. porobije, doktora znanosti, teologa koji piše o vjeri koje se odrekao! Obično kad nešto želim znati, pročitam znalce , a ovaj dotični je od vjernika postao ateist!

pročitala sam ovaj članak u miru (kao i tolike njegove do sada), kako dolikuje nedjelji? bilo mi je bitno da ga objavim i ovdje...volim imati posla s pametnim ljudima, makar samo c/p (nema slike, nema mjuze, samo slova), ali zapis ću započeti rečenicom koju on ispisuje na kraju teksta:

"...Poštujem vaše pravo da vjerujete, ali kad krenete valjati nebuloze – imam i ja pravo nazvati ih pravim imenom."


Ovo su tri najbezveznija dokaza postojanja Boga

Piše: Željko Porobija
23. listopada 2022.

NI KAD sam bio vjernik nisam držao do takozvanih racionalnih dokaza postojanja Boga. Štoviše, otvoreno sam i pisao protiv njih, još prije gotovo 30 godina (ako guglate, naći ćete te moje spise). Svi oni imaju ozbiljne probleme s logikom, premda su bili dosta minuciozno sročeni i svojedobno su ih iznosili Platon, Aristotel, Descartes i Leibniz.

A onda su došla ova bezvezna vremena u kojima svaka šuša s Fejsom može zadobiti pozornost pa su se u skladu s tim pojavili i najbezvezniji "dokazi" postojanja Boga, koji samo svjedoče u kakvoj se krizi našla suvremena religija. Odabrao sam tri najreprezentativnija, omiljena među Google doktorima.
"I onda to ništa eksplodira i sve nastane"

Ovo bi bila najgora verzija kozmološkog dokaza, koji u osnovi veli da sve ima svoj uzrok, pa onda i svemir (a taj bi uzrok morao biti neuzročen, dakle, Bog). Izvorni dokaz pati od brojnih problema, kao što su vjerovanje da lanac uzroka mora imati početak, da taj početak ne može biti tvar, da mora biti jedan, da mora biti Bog, itd. A ova nova verzija pati i od osnovnog nepoznavanja znanosti.

Kao prvo, Big Bang, kao popularni naziv glavnog teorijskog modela nastanka svemira, pomalo zavodi – jer nitko i ne priča o nekakvoj eksploziji. Kao drugo, kad fizičari govore o "ništa", oni govore o vakuumu i ne smatraju da je vakuum potpuno prazan. Koriste se pojmovi poput "virtualne čestice" iz arsenala kvantne mehanike, od kojih svima nama koji nismo diplomirali fiziku puca mozak. Samo je jasno da neko apsolutno ništa ne postoji, uvijek imamo nešto. I to nešto nije eksplodiralo.
"Nije se sve moglo slučajno razviti"

A ovo bi bio neki teleološki dokaz (dokaz iz svrhe, telos) za siromašne. Najčešće ga brane oni koji ne prihvaćaju teoriju evolucije – i misle da su jako mudri zbog negiranja doslovce milijune puta potvrđene znanstvene činjenice. Iskreno, ne znam treba li uopće trošiti vrijeme na diskusiju s njima, možda bi trebalo donijeti zakon po kojemu bi takvi morali opet ići u školu.

Navedenu tvrdnju brane i oni koji misle da se stvarno dogodila evolucija, samo da je nju morao voditi Netko kako bismo od najjednostavnijih oblika života došli do čovjeka. I vodio ju je tako što je stvorio primitivne organizme, onda ih činio sve složenijim, da bi ih u pet navrata gotovo kompletno zbrisao s lica Zemlje. Boga tu zamišljaju više kao nekog majstora koji često pogriješi pa sklapa iznova.

Najveća greška ovog načina razmišljanja jest da ili imamo Boga ili čisti slučaj. Kako su još stari Grci shvatili, događaji u prirodi jesu jedan spoj slučaja i nužnosti. Dva atoma različitih elemenata možda se slučajno sretnu, ali to što će se onda među njima događati određeno je zakonima fizike i kemije. I opet, koliko god se nama taj susret dvaju atoma činio slučajnim, on se, matematički gledano, kad-tad morao dogoditi.

Asteroid ili komet može slučajno udariti Zemlju, iako s obzirom na broj i kretanje tih nebeskih tijela čini se praktički nužnim da povremeno imamo takve udare. A to koji će organizmi preživjeti ovisi o njihovoj prilagođenosti novim uvjetima. Veće šanse imaju mali stvorovi kojima ne treba puno hrane nego dvadeset metara dugi gmazovi koji dnevno trebaju smazati desetke kilograma biljaka ili mesa.

Sva živa bića moraju naći neku svoju evolucijsku nišu kako bi opstala, neku jedinstvenu sposobnost kako bi se lakše nosila s izazovima. I bilo je pitanje vremena kad će se pojaviti i bića koja će razvojem mozga steći evolucijsku prednost nad drugima. Uglavnom, u naturalističkom pogledu na svijet i ono što se čini slučajnim zapravo nije slučajno, nego fizički, kemijski, biološki, pa čak i matematički nužno.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
"Najveći znanstvenici bili su vjernici"

Svako malo čitam o tome da su Newton, Pascal, Pasteur i slični bili odani vjernici. Pa bismo onda i mi to trebali biti, kad već nismo ovima ni do koljena. Premda ozbiljno mislim da je Newton bio najveći znanstvenik u povijesti, njegova razmatranja o religiji, kao i o alkemiji, daleko su ispod razine koju je ostvario u fizici.

Jeste li čitali njegove komentare Knjige proroka Daniela i Otkrivenja? Teško da biste potpisali ono što on tamo piše. Ljudi tog vremena odrastaju u društvu koje ne problematizira postojanje Boga i istinitost religije (pri čemu prihvaćaju baš onu religiju u kojoj su rođeni).

Ta će se pitanja početi postavljati tek stoljeće nakon Newtona, kad su mnogi umovi, upravo zbog spoznaja u fizici, shvatili da nam tu nije potrebno uvođenje nekog višeg bića koje intervenira u prirodu. I kad su društvene okolnosti postale takve da ste mogli reći što mislite a da ne završite na lomači.

Neki će onda navoditi primjere suvremenijih znanstvenika koji su se izjasnili kao religiozni. Jest da obavezno tu strpaju i Einsteina (zbog njegove metafore o Bogu koji se ne kocka), ali je činjenica da i danas imate vrhunske znanstvenike koji su ujedno i religiozni. Samo su sad oni puno rjeđa pojava nego nekoć.

Kad slušam ili čitam što ti ljudi govore o znanstvenoj oblasti u kojoj su specijalizirani, nerijetko budem fasciniran. A kad krenu pričati o tome zašto vjeruju u Boga, čujem samo malo učeniju verziju seoskog popa. Znanstvenici najčešće i ne poznaju dobro teologiju – vrijedi to i za "mog" Dawkinsa, kao i za "vašeg" Collinsa. Sve ono što znaju o religiji možete i vi naučiti u par sati surfanja.

Poštujem vaše pravo da vjerujete, ali kad krenete valjati nebuloze – imam i ja pravo nazvati ih pravim imenom.

Bila je jedna sjajna blogerica, CC, koja je nažalost pokojna. Pišući ovu moju priču, sjetila sam se njezinih čestih round robina ovdje na blogu! Pa sam pomislila kako bi bilo zgodno (dijelom me potaknula i preksinoćnja ignorancija na jednom blogu na vrlo zanimljivu temu, ali i bugin blog) da izazovem blogere i „blogere“ da možda i oni nešto napišu (ili nacrtaju) tj izraze se o sebi i nekoj svojoj priči na temu doma ili nečeg drugog osobnog? Jer znate, blog je po definiciji osobni događaj, tematsko viđenje, bilješka o nečem. Znate kak vele, nada umire posljednja pa tako i moja da ću uspjeti pročitati još neku priču, osim samo moje!
Jutros sam usnula san u koji mi je došao dom moje mlađe kćeri! Dom mladih ljudi negdje u srednjoj Evropi koji je uvijek odisao toplinom, ljepotom i skladom! Ne zbog zidova (iako su tapete zelenog lišća prilično upečatljive) ili 90 kvadrata, već zbog ljubavi koja stanuje tamo! Njih četvero, njih dvoje i dva ljubimca, pas i mačka! U san mi nije došao moj dom, jer ga dugo već nemam! Prije 16 godina napustila sam (prodala) svoj dom koji sam brižljivo stvarala sa svojim ex suprugom i djecom! Imala sam valjane razloge,jer ne samo da sam izašla iz prvog već i iz drugog braka, jedna kćer se udala druga je otišla samnom (već kao studentica pri kraju studija) u naš novi dom! Definitivno sam u njemu shvatila da više nemam obitelj! Jer, obitelj nisu djeca i majka, majka, djeca i suprug ali ne i otac…također nisu obitelj! Po meni, obitelj su otac,majka i njihova djeca! No, kad-tad ostanemo svi bez obitelji…djeca odu, roditelji umru, a često i partneri (ili se razvedemo)! Mnogi nikad niti ne uspiju zasnovati obitelj i nisam više tako sigurna da je to hendikep? Život stalna mijena jest. Pa sam tako u novi dom sa kćeri ušla u polunamješten stan (kuhinja) koji nisam baš nešto uređivala jer je to trebalo biti privremeno moje rješenje. Sebe sam vidjela u nekoj kući u nekom predgrađu Zagreba. Gotovo sam to i ostvarila a koliko su moje namjere bile čvrste govori i to da sam pogledala nekoliko kuća u okolici. No onda me jedan moj dragi prijatelj (prilično razborit čovjek) odgovorio od te namjere, rekavši da sama žena ne može živjeti negdje daleko od grada, osobito ne u kući bez majstora! I imao je pravo. Otada više ne sanjam iako sam se nadala da ću naići na neku dušu koja je sklona životu u mirnijem provincijskom gradiću negdje gdje ti je sve nadohvat ruke? Potom sam prije pet godina odselila u jedan krasan veliki stan (koji je opet bio posve namješten) i svoj iznajmila. To je trebalo biti privremeno financijsko rješenje i često sam se osjećala kao da nisam u svom domu! Bilo mi je super, puno nepotrebnih soba i kvadrata, novac koji mi odjednom nije bio problem…ali je bio problem objesiti moje slike na zid? Ili pozvati nekog u goste na dulji period? Pa sam onda zimus, nakon dugo godina (1984.g.) došla u priliku ponovo urediti svoju kuhinju, ispuniti želju za okruglim staklenim stolom, pećnicom na kojoj samo programiraš kaj hoćeš peći bez da razmišljaš koja temperatura, koliko minuta i sl! i konačno biti u prilici da ne moram razmišljati o plaćanju režija i popravcima aparata i sl kao isključivo svojoj brizi! Prvi put u životu otišla sam u „tuđi“ stan i tamo pokušala stvarati svo dom?j! Danas, godinu dana nakon moram priznati da ovo mjesto uopće ne osjećam kao svoj dom. Imam krasne stvari, ne moram brinuti o svim majstorima…ali sanjam tuđi dom! Jer nemam svoj. Vratit ću se ja u onaj svoj od prije pet godina, ostat ću bez 300 eura mjesečno, ali nakon dugo vremena bit ću sretna jer znam da više nemam kud! Niti mogu niti želim više isprobavati bilo kakva zajedništva, tuđa mjesta prihvaćati kao svoja. Moja slijedeća štacija je dom, onaj starački, a potom paljevina kao trajno stanište! Zašto ovo pišem ovako javno? Zašto se „prostituiram“ kak veli ete bugi? Pa možda zato što još uvijek imam potrebu razgovarati sa sobom, ali i drugim ljudima…pretresati svoj život i o njemu javno pričati! Kak reče buga, ne sramim se ničega, pa niti svog „prljavog veša“, jer sve što je ljudski nije mi strano. Osobito nadomak sedam banki ne bi trebalo biti važno što bilo tko, a osobito ljudi koje ne poznajemo, misle o nama! Zabašuriti, lagati, muljati…to je zadnjih 30 let proklamirano i poželjno ponašanje na ovim prostorima! Neki dan me zanimalo koje je struke (osim „šoferčina“L. Rajića i Rojsa, pa i „našeg“ krelceta) „uvaženi“ Čermak (generalčina i ex ministar) pa sam saznala da je dotični bio serviser klima uređaja! Eto, poštenog li zanimanja od kojeg moš kupit viletinu u Opatiji i ostale „bajtice“ i postat "biznismen" par excellence. Pa se pitam tko se to prostituira (moralno, materijalno ili svakojako) osim nas građana koji smo se prostrli u ovoj državi i preko kojih su bageri ili buldožeri prošli stotine puta! Pa tko može više i bolje od tog? Prostituke i prostituiranje su za mene častan posao!

Dobro jutro, bloško društvo od sinoć kod done. Jutrom, prvo da se ispričam za sinoćnji odlazak bez pozdrava, ali nekako mi se više uopće neda družiti s ljudima s kojima imam posve drugačije razmišljanje, svjetonazor, glazbu, politička uvjerenja etc etc. Ne želim nikog uvjeravati u svoje mišljenje niti mislim da ikoga u ovim godinama mogu promijeniti! Naime, kak veli đusi, neda mi se ništa niti započinjati s ljudima koji npr slušaju klape, narodnjake, halida, zatucane vjernike, svjetonazorski isključive ljude is l…osobito ne na blogu gdje se u biti niti vidimo, niti znamo već jedino kaj sučeljavamo (ili pak komuniciramo i lajkamo) su riječi! Tak je jaro, ko sam ja da im to branim! I ne branim im, samo ne dolazim na njihov blog i o tome pišem na mom blogu! Ljudi u stvari ne znaju razgovarati već su vrlo isključivi. A reći nekome što misliš nije isključivost. To se zove tolerancija i njegovanje različitosti! Ponekad je dovoljno samo doć nekom (na blog) i reć: čuj, ja mislim drugačije! Ja mislim ovako. Zašto na ovom mjestu često ljudi burno, da ne kažem vrijeđanjem reagiraju na nekog tko samo drugačije misli ili ne misli kao autor zapisa? Došla sam do toga da mi se više neda(kak veli M. Streep:
“Nemam strpljenja za cinizam, pretjeranu kritičnost ili prohtjeve bilo kakvog oblika. Izgubila sam volju udovoljavati onima kojima se ne sviđam, voljeti one koje mene ne vole i nasmješiti se onima koji mi ne uzvraćaju osmjeh.
Više niti jednu minutu ne trošim na one koji lažu ili žele manipulirati. Više ne želim biti u blizini pretenzioznosti, dvoličja, neiskrenosti i samohvale. Ne toleriram selektivno erudiciju ili akademsku aroganciju. Niti se prilagođavam trendovskim tračevima. Mrzim sukobe i usporedbe. Vjerujem u svijet suprotnosti i zato izbjegavam osobe sa rigidnom i krutom osobnošću…”
Sami smo! Ugavnom ili posve. U toj svojoj samoći svi mi (neki više neki manje) želimo društvo, prijatelje, istomišljenike…naprosto imamo potrebu za drugim ljudima. Većina vas (nas) nikamo niti neide, već im je ovaj prozor sav svijet. Vremena su takva da na ovom brdovitom balkanu nemamo baš pretjerane mogućnosti. Nemamo novca, djeca su daleko ili ne haju, roditelji su uglavnom pokojni ili su nam teret. Sve u svemu, ne baš sjajna niti sadašnjost a kamoli budućnost? I u takvoj nekoj stvarnosti dođemo na blog i očekujemo neku dobru spiku? Ali, ono što je dobro meni, nije jari. Ono što bi wasy ne bi dona. Ono što bi arapo ne bi krelec etc etc….ali svi smo tu! Tolerancija bez isključivosti. Mislim da svatko od nas ponekad zaslužuje neku lijepu riječ i pohvalu a bome i pogrdu! svi smo krvavi ispod kože i nitko ne može samo tako podnijeti kad ga društvo, grupa, prijateji...odbaci i prezre. Iako bih rekla, svakome prema zaslugama. Jedino je pitanje tko određuje te zasluge za pljesak ili palac dolje? Normalno, i u tome se razlikujemo. Ali ta naša različitost ne bi trebala biti barijera, pače…barikada na cesti nikom ne trebaju. A uglavnom jest upravo tako. Eto, sinoćnji donin zapis tako lijepo ilustrira kako se ljudi različitih mišljenja mogu sučelit I pri tome lijepo družit! Ali, da opet spomenem Đusi, nemam što radit s tim nekim ljudima, a njih je uglavnom više no ovih drugih s kojima imam. Kaj da radim onda ovdje na blogu? Pa uglavnom soliram. Nije da meni nije do price, trkeljanja, šale…volim se jako zezat. Ali ko kakve okoštale posudice mi uporno stojimo jedni kraj drugih sa svojim tekućinama I jedino kaj znamo jest trkavat se i prolijevat svoju tekućinu! Normalno, pri tome se uopće ne dodirujući. Nema empatije (barem ne one iskrene osim ponekad), nema istinske komunikacije jer većina ljudi ima potrebu pokazat se I prikazat drugačijim do li onih kaj jesu? Svi smo haj naj sretni I veseli. Moš mislit! Što je s katarzom? Onom osobnom, koju većina nas proživljava svaki dan. Zašto ne prolit I žuč ovdje javno? Zašto ne zaplakat javno? Opsovat? Obljubit? Sve što je ljudski nije mi strano! Ja nisam sama protiv svih, ja bih bila sama s vama?! ali vas takvih gotovo da nema?

sam brawn

Link

Link


https://www.index.hr/vijesti/clanak/ako-napravite-stadion-prije-obnove-svih
-porusenih-kuca-treba-vas-pohapsiti/2402471.aspx?index_ref=naslovnica_vijes
ti_ostalo_d


ja toliko na temu dinama! pitanje je tko će uopće pročitati ovaj članak (vjeroajatno nitko, osobito ne oni koji bi trebali), ali nemojte mi poslije reći kako niste znali, niste mogli etc etc...ja potpisujem svaku riječ!

Ovaj tekst je trebao biti sastavni dio moje fotke objavljene jučer u povodu foto sessiona na blogu! Ali, odustala sam jer nisam željela pokvariti vam dobar osjećaj i zadovoljstvo koje je vladalo na blogu (izgleda da ipak jesam samim svojim pojavljivanjem na blogu?). I meni je neobično drago da sam većinu ljudi (žena) ugledala nakon dugo godina druženja i boravka na blogu! Iako sam valjda osoba koja je najviše ljudi srela uživo sa bloga i iskrice općenito! Ali nikad nisam ljude cijelina po izgledu a nisam dopuštala niti da to drugi čine meni. Sada kad je podvig iza nas (vas) ne mogu (kao i obično) ne reći par riječi o tome? Jeste li primijetili kroz život ljude koji vječno šute i nikad nisu u prvim redovima. Koji govore samo kad ih se prozove i pita. Koji rijetko imaju kaj za reći, koji često sami sebi mrmljaju u bradu. Koji rijetko čine prvi neku stvar, makar ona bila i odlična i ma koliko bili uvjereni da su u pravu? Koji nikad nisu na čelu nečega već pri začelju, ili u najboljem slučaju u nekoj zlatnoj sredini. Ali, kada svi krenu, eto i njih, obavezno su tu! Poslušnici i podanici. Oni su bili prvi hadezeovski birači na prvim višestranačkim izborima, jer su svi tada glasali za hdz. Nisu mislili svojom glavom, već kud cijelo krdo od naroda, tamo i oni. Pa se desila tridesetgodišnja tiranija jedne (uz svesvrdnu pomoć druge sdp-ovske stranke) jedne stranke. Pa opet su tako svi živi (mislim ovi koji se vode da žive a još više ovi kojih nema nigdje na popisu da plaćaju prirez al su uredno tu) glasali 20 let za Bandića! Jer, svi su to činili pa i oni (vi)! Pa svi nose neki komad robe pa onda svi živi potrče u neki shop kako bi i oni imali baš takav isti komad. Pa svi gledaju jedno te iste glupe HR serije i ne daj ti bože da ne znaš tko je ona faca iz supertalenta, života na vagi ili selu. Ne može ti se desit da ne voliš Halida ili Mišu, a još manje da ne znaš za Rozgu ili kakosezovebloomova mama? Tko je vidio istrčat sam na igralište i reć: ej, ljudi…to sam ja i ja tako mislim, ja tako delam…jer sam to ja! Ovdje sam na blogu 15 let (ej ljudi, to je strašno puno godina) a neke ljude nisam nikad vidjela do ovih dana. Moć čopora je nenadjebiva, valja brda i planine, rulja nosi sve pred sobom kao bujica…i onda trebaš samo ili biti u struji (matici) ili se spašavaj tko može! Malo karikiram, ali jasno je što je poanta. Ovih dana me blog podsjeća na onu famoznu: svi smo mi Mirko Norac! To što je Norac u međuvremenu osuđeni ratni zločinac, nema veze! „Svi“ ti koji su to uredno vikali, sad ih nema niti od korova? Glavno da smo se poistovjetili. Ko i oni kaj su nosili plinske boce po Zagrebu…a danas kad pitaš Medveda kaj su time šteli, nemaju pojma i prave se blesavi; tko ja? Ma ni u ludilu, ja sam ugledni građanin, pače ministar! Jer, onda su bili dio rulje koja ruši sve pred sobom, a danas je dotični uvaženi ministar! Uvijek sam se u životu nekako suprotstavljala struji. Sam protiv svih, bio mi je radni naslov svih mojih nastojanja u poslu gdje god sam radia. Uvijek mi je dobrobit pojedinca bila važna i smatrala sam da upravo pojedinac se treba izboriti za skupinu! Nažalost, obično je bilo tako da sam se izborila za skupinu, na svoju štetu jer sam se ja kompromitirala. No, ovaj naš balkanski prostor već tri desetljeća ne njeguje čovjeka već grupu, čopor, rulju! Što se više utapaš u sredinu, to se više držiš za slamku i ne utapaš! Tko je vidio biti soler i mislit svojom glavom kad čopor misli umjesto tebe? Tko je vidio biti individua. Osobito mi soleri, pa nama je nasušna potreba poistovjetit se sa istima ili sličnima. Dobrano sam 20 let osjećala kaj znači biti solo žena i samohrana majka! Društvo tako loše gleda na žene, osobito na takve koje žive solo i nemaju svoje „zaštitnike“ ma koliko ih dotični mlatio! Zbog tog osjećaja pripadanja sam prije deset let i otišla u jednu udrugu solera misleći kako ću tamo, sretajući solo ljude kao ja, manje biti solo? Brus! Jednako sam bila solo i tamo kao i drugdje. Naprosto ne uklapaš se, ili ne znaš, ili ne možeš /abdicirati od svog svjetonazora, uma i sl/ ili naprosto nećeš! Nije u pitanju prijezir, češće možda cinizam. Zašto bih ja morala biti kao oni? A zašto oni ne bi mogli biti kao ja? Pametniji, bolji, sposobniji, elokventniji, ljepši etc etc. Rijetko sam doživjela da su se ljudi meni priklanjali ma koliko bila u pravu. Jer, biti u pravu ne znači opstati i biti poželjan, osobito ne profitabilan. Većina u grupi gleda svoju dobrobit, skriva svoje nesposobnosti, slabosti…grupa im daje moć i snagu koje nemaju! Normalno, pri tome je poželjno ne isticati se, ne biti previše pametan niti sposoban, onak…ne talasaj i ne kvari prosjek! Možda svi ti i bi ponekad zatalasali, ali…nije zgodno, nije pristojno, nije uputno, ne donosi korist, samo šteti etc etc. Tko je vidio plivati uz struju…ovako je lakše, pustiš se niz struju i nosi te kolotečina osrednjosti. Zašto ovo pišem danas? Možda zato što sam kao i uvijek svoja i ne reagiram kad svi reagiraju, ne keljim svoje fotke kad svi to rade, već sam ju davnih dana zalijepila na svoj profil, na blog i time riskirala da me većina kinji, kudi, pljuje, omalovažava, ismijava i sl. A da pri tome nisu bili kadri isto to učiniti? I zašto ovo pišem, kad ćete vi i dalje činiti isto kao i do sada! Zbog sebe, jer da ne reagiram na ponašanje grupe (koja je uglavnom kontra pojedinca a ne u zaštitu pojedinca), ne bih bila sebi vjerodostojna. Ok, treba neki put i prešutit. Ošla je brkata i da vam nema meije jedva da bih mislila da sam na blogu? Nema sučeljavanja mišljenja, jer nitko niti nema mišljenje! Svi klize niz dlaku jedni drugima, licemjerno plješću i ostavljaju lajkove (iako nismo na fejsu). Nema razgovora jer ljudi ne znaju razgovarati, osim ako se ne svađaju ili jedni drugima vire iz dupeta? Najbolji je blog kad se lijepe sličice! Tada smo svi lijepi, dobri, sretni, berićetni! Moš mislit! Eto, i ja sam pokvarila taj dojam sreće i sklada na blogu, ali zato ovaj „ispravak“ netočnog navoda u vidu zapisa koji će malo pojasnit moje pojavljivanje „kad i svi živi“! Znam, bilo bi profitabilnije da sam odšutjela, ali vi ste navikli da ja u kupe a vi u špade! Treba ipak biti vjerodostojan i ne iznevjerit sebe, a druge hoćemo…kad-tad! Ipak je važno da smo svi sretni, vi onakvi, ja ovakva. I ja ovakva javno kažem, drago mi je da sam vas vidjela i malo proširila svoj dojam o vama. Ili ga potpuno fulala…nebitno. Čovjek ima lice i obraz i valja ga pokazat, ako treba i postavit za drugi šamar? Ali prvenstveno je čovjek misleće biće koje u ovim letima treba imat svoje ja i ne ovisit o mišljenju drugih. No, živjeli vi meni, vječni oportunisti! Ima mjesta za sve, unatoč i uprkos A.G.Matošu?

A.G.Matoš:

“O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
………”
Antun Gustav Matoš

Davnih dana stavih fotku i u profil i na blog (mislim čak i prije mjesec dana sa friškom friskom ali je obrisah) ali čini mi se da je to danas pitanje "časti"? Pa u tom biti ili ne biti dio čopora, eto da se i ja ukažem tim povodom! Jer, unatoč mom 15-godišnjem soliranju (pisanju) ovdje na blogu, ne mogu negirati da sam i ja dio "bloškog jata" koja se volim ponekad poslikat ovdje! U to ime evo jedne fotke od prije mjesec dana...nek se nađe u galeriji!

ne znam jeste li primijetili, ali ja jesam! otkad sam se vratila na blog nakon duljeg izbivanja primijetih da u pravilu (čast izuzecima) ovdje na blogu nema žive duše nakon 22h? pa u tom smislu, nemam kaj za reći, osim da objavim svoj prijavak da sam....živa! u to ime jedna stvar koja me ostavlja jako...budnom! znam, niste tražili al meni će nekako baš večeras pasat? možda zato što me razveselila jedna pojava? nekoć mi je ta pjesma bila jako sexi. a kako ne bismo večeras imali carmine, evo malo burane!
Link

prije no što pođem na počinak i prije no što rujan prođe, nekako se sjetih baš sinoć...večeras.... jeseni, one vani i one u meni! nekako je uvijek bila moćna, da ne kažem sudbonosna! prvi posao u školi sam dobila 01. rujna! upoznala svog prvog dečka 11. rujna (znam da ga svi dugačije pamtite)! potom se i udala pet godina poslije upravo tog 11. rujna! pa sam prvi put upravo u rujnu, 8. rujna prevarila svog supruga i spavala sa čovjekom u kojeg sam bila zaljubljena nekoć davne 87.g. prošlog stoljeća! uf...ima još? pa sam se 17.rujna zaposlila u tom svom nekom sudbinskom poduzeću u kojem sam srela svog životnog parntera (kasnije i supruga)! i rastala sam se drugi put u rujnu, 8. rujna! jbt taj rujan mi je fakat sudbonosan? sva sreća da ovih dana završava pa neću učiniti niti činiti neke druge gluposti od života! ili prave svari, kakogod? čuvam se rujna, iako pričati i pisati mogu u rujnu, kaj ne? evo i jedna prava pjesma koju sam davne 87.g. plesala u čatežu! bje tada u njemu jesen a u meni proljeće! danas, svuda jesen oko mene! ostavili su me svi, pa i čežnja. zavući ću se pod poplon (ne naga) i zaroniti u carstvo snova! sa ili bez male tabletice. znam da će...jutro promijeniti sve (kak vele moji dragi indexi)!
danas se izgleda svira samo dobra svirka...pa da nastavim u istom, revijalnom tonu!

Link
Link

ovih dana sam baš nekako bila zadovoljna sobom! istina, ne tako kao jučer, kad sam žudnjom preplavljena (nakon finog ručka kad me obično preplave sexualne želje) poželjela napisati jedan dobar blog o još boljem kurcu? ali nisam. ne zato što ga nemam, već mi je i to nekako pase! dakle, ovih dana sam (obično to činim dva puta godišnje, s jeseni i proljeća) preslagala ljetnu robu i spremila je u spordni ormar, a zimsku stavila u oveći plakar u hodniku! i ništa osobito osim što sam opet maknula dvije velike crne vreće robe koju nisam ovo ljetno niti obukla! uglavnom desetak suknji koje više niti ne nosim, jedno pet haljina, dosta bluza i sl. bilo mi je žao jer je roba uščuvana, malo nošena a o kvaliteti da ne govorim? prije odlaska u mirovinu, redovito sam se skupo i fino oblačila i tako kupovala ljubav! fala bogu, taj period života je iza mene. sada tu i tamo odem u second hand. ili kao jučer odem i kupim onako namah esprit kaput! plavi denver onak baš šik! više nemam pesa pa nemam više niti taj razlog za izaći iz kuće! ali, volim lijepu oblekicu! sjećam se moje pokojne mame, ona je bila u domu i imala pun ormar prekrasne robe...a kad je umrla nisam znala kaj bih s tim? veličina mi nije odgovarala a nit tipično bablji image svih tih oblekica. pa sam sve to podijelila. i neke žene su mi bile zahvalne. pa sam tako i jučer uzela dvije vreće moje robice i to odnijela u H&M. dobih 4x10% popusta (kuponi) za kupovinu! neki dan sam pak bila u second hand shopu i opet kupila nešto oblekice. dolazi zima! i nije mi problem nositi obleku koju je netko nosio prije mene? samo operem i nosim! no, nisam ovaj zapis nazvala po toj second hand kupovini već sam šire razmišljala o tome što izvorno činimo u životu? što je naše? tko smo mi, a što je odraz (dnk) naših roditelja, društva i okoline koja nas formira (čak i ona kokina voda), koliko nam dopuštaju sva ta ograničenja, bilo materijalna, bilo duhovna? kako npr da se ja borim protiv svojih frustracija? kojih često postanem svjesna tek u vidu sna koji mi se već godinama ponavlja: da mi netko hoće ukrasti moje lijekove? koji istina život znače (u nedostatku istih moj bi život vjerojatno bio lošije kvaliteta) ali ipak, nikad nisu bili na tom mjestu s kojeg ga uredno "lopov" želi meni ukrasti? što je to što opsjeda našu podsvjest i što nas u biti čini drugačijm od onih koje srećemo (mi sami) svaki dan? što je vaš credo? osim što je to nekoć bila vrhunska marka za kupaonice, to bi bio i naš životni moto...nešto što nas pokreće, što ima posebnu vrijednost...ukratko: nešto što smo mi? čitam ovih dana na blogu posve suprotne misli:
pa tako npr. reče jedan bloger:
"baš kao što hrabrost ugrožava život,
isto tako ga strah štiti.. -

na to će jedna blogerica, kao antipod gornjem:

Baš kao što hrabrost ŠTITI život,
isto tako ga strah UGROŽAVA.."

pa mi je taj naoko oprečni stav dao mislit? jer, dobar dio toga u našem životu je...second hand (iz druge ruke), a ne upravo naše izvorno! bilo da smo potaknuti nečijim tuđim mišljenjem, bilo da je netko utjecao da ga promijenimo. Knjiga, film, druga osoba (pa čak i voljena) je za nas ipak samo ....second hand!
ja nekako si mislim, da moja hrabrost i strah idu ruku pod ruku! ponekad me štiti strah a ponekad hrabrost! ponekad mi strah ugrožava život (npr strah od operacije da se dogodi) a opet štiti život (strah koji nam brani da se podvrgnemo nekoj operaciji i tako možda spasimo svoj život)! s gledišta nekog vojnika, hrabrost ugrožava život, ali strah npr od neprijatelja ga može paralizirati i upravo mu ugroziti isti taj život? je li sve u životu baš tako jednoznačno? mislim da nije! dojučerašnji prijatelj (bilo čovjek, bilo pas, bilo hrana) postaje nam ljuti neprijatelj ukoliko nam učini nažao i postane opasan po naš život? dobro je imati credo, ali kad dođeš u neke godine sve manje si čvrst a sve se više svijaš! ali, sve si čvršći i sve se manje svijaš! jel to dualizam? nebitno kako ćemo ga zvati...znam samo da samo mijena stalna jest!

ne znam kako vi, ali ja sam se kroz život seljakala. nisam toliko toga bila svjesna, ali neki dan pričam sa svojom frendicom koja je gotovo cijeli život (otkad je doselila u HR) na istom mjestu, gotovo 50 godina? pa sam se sjetila svih svojih seoba, koje su trauma u životu! rođena sam u prekrasnom tisućlljetnom gradu, puli! djetinjstvo sam provela tamo, a onda smo morali /zbog zdravstvenih razloga moje sister/ odseliti u gorski kotar! tamo sam saznala kaj su prave zime i snjegovi po metar! potom sam se uputila (roditelji su došli godinu kasnije) u metropolu, u potrazi kak se veli, trbuhom za kruhom! osam let i prve najljepše trenutke svog bračnog života /deca i sl/ proživjela sam kod mojih staraca u voltinom! ogromna stančuga od 80 kvadrata bilo je dosta za dvije obitelji! nažalost, potom smo ostali samo s mojom mamom! bio je to ujedno i najsretniji dio mog života! potom sam se osamostalila i moja mlada obitelj /dvoje dece, muž i ja/ smo otišli u svoj stan na remizi! nažalost, ubrzo je taj brak propao, no sticajem okolnosti nisam se selila. 25 godina nakon ipak jesam, u vrbane! kupila mali stan za sebe (kćeri su otišle u svoj život). u njemu sam doživjela drugu mladost...nakon pet banki, nakon svih muževa, djece...high life! no, nekako me sustiglo svo to moje prpošno trošenje tak da sam prije pet let iznajmila svoj stančić i otišla u jedan krasan i velik stan! frendu je ostao veliki stan s kojim nije znao kaj bi pa sam ga ja čuvala pet let! i onda sam prije dvije godine upoznala svoju novu ljubav i zaželjela se zajedničkog života. i eto me sad u jarunu! jbt kad zbrojim prošla sam pet adresa u gradu Zagrebu (ak ne računam one gradove prije zgb)? strašno puno. ispada da sam se u ovih skoro pedesetlet selila svakih manje od 10 let? i shvatila sam jedno: čovjek je tako prilagodljiva životinja! vrlo brzo prihvati to novo i prilagodi se. gotovo da zaboravi svoje bivše prebivalište, ali dok je tamo bio, toliko toga ga je vezivalo. i činilo mu se da neće nikad moć otić! vežemo se, ali i prilagođavamo! baš me zanima kako vi stojite s tim? koliko ste često selili u svom žviotu?
p.s. nije tema, ali na temu vezivanja i ljubavi! eto, danas sam ponovo shvatila zakaj obožavam ribu! riba se vratila u zagreb! juhu...pic, prvoklasna i svježa riba uz blitvu...bolje bi pasala skaramuča, ali dobar je i pinot crni /nije mi se dalo vadit čep/ i eto...ja sam uživala kao malo dijete! u klopici, u kiši (bila sam sva mokra dok sam otišla tih pet minuta do placa/ ali vrijedilo je! entuzijazam je bitan! glede svega, pa tako i doma...koje nije mjesto! uvijek sam znala reći, moj dom je tamo gdje sam ja!

Živim jednim mirnim (reklo bi se penzionerskim) životom, kakav i priliči ovoj dobi! Fizički, skoro pa bez greške, odvaljujem dnevnu rutu brojača koraka. Dobar je to izum, ne opterećuješ se kilometrima već koracima. Stimulativno. U prosjeku pet tisuća dnevno. Ponekad i sedam, deset, a bome poneki dan i jedva dvije tisuće. Hodanje je imanentno čovjeku a ne trčanje! No nisam o tome željela pisati. Miran život očituje se i u raznolikosti, iako bih skoro rekla da mi je dnevni događaj dana odlazak u nabavku u dućan? S obzirom na materijalnu situaciju, moj partner i ja si možemo priuštiti ponešto i van popisa! Dobar je osjećaj kad znaš da jedeš kvalitetno i ono kaj ti paše! To je izvor zadovoljstva u ovim letima, jer je ostalih izvora sve manje. Seks je sve manje neka ekstaza a sve više sjećanje na dobar osjećaj koji je nekoć proizvodio. Sada su orgazmi sve tiši iako još redoviti! Sjajno je to što još možemo i imamo s kim! Vidim ovih dana uglavnom ugrožene blogere koji vicevima pokušavaju odagnati nestašicu. Vlada nije donijela mjere protiv tih i takvih nestašica. Za svoju nejebicu morate se sami pobrinuti? U stvari, zadovoljna životinja uglavnom drijema. Moje više nema, ali zato gazdarica dremka. Svaki dan poslije objeda odem se ispružit na velikom bračnom krevetu (sa ili bez partnera) i pokušam odspavati ili odrijemati? Kažu da je zdravo pola sata! Ne uspijevam, ali se trudim…svaki dan iznova. Tako i sa mojom melankolijom uma i duha. Svaki dan pokušavam upogonit moj um sa nekom svrhom i razlogom! Uglavnom uspijevam, ali desert (ili šlagvort) uglavnom izostaje? Zašto? Zar je tako teško vodit smislene razgovore osim o vremenu, sexu, politici i ostalim tricama i kučinama poput: što ćemo danas jesti? Biće da se ne krećem u takvom svijetu? Davno sam spoznala da na iskrici neću sresti čovjeka s kojim mogu pričat o bitku! Viceve nikad nisam znala pričat a ne volim ih niti slušat? Oni su dokaz siromaštva duha. Imam tik do balkona nekoliko breza koje (osobito kad je vjetar) raspršuju sitne male čestice kojih mi je pun balkon. No, one me raduju! To breza pušta sveudilj oko sebe svoje male izdanke i tako se valjda održava na životu. Moj život me u mnogo čemu podsjeća na te sitne male letače? I ja se trudim cijeli svoj život rasprostirati se duž ljudi ne bih li doživjela uzvratni doticaj? Dodir kao poticaj je vrlo poticajan! Ako pak odgovor izostane, ako pak ta naša sićušna sjemenka ljudskosti odleprša ko onaj helikopter biljka i završi negdje u žbunu, nije propast svijeta! Imamo mi sanjari ljudska bića dovoljno sićušnih atoma za borbu. Prvi ešalon, pa drugi…i tako i nedogled. Eto, i ukrajinci konačno uspijevaju. Ne treba se obeshrabrit. Nije da se i ja ne smijem, ali ne vicevima. Moj dragi povremeno (po meni prečesto) pogleda Dva i pol muškarca! I glasno se smije! Ja se smijem tome kaj se on smije. Sretna sam zbog njega, ali pitam se čemu bih se ja tako smijala. Ups…jesam neki dan, jednom krasnom francuskom filmu i njihovom humoru. A smijem se i ovih dana nakaradi vozanja kraljice diljem monarhije i ne mogu doć k sebi od tolike ljudske gluposti? U stvari, ona me najviše nasmijava i rastužuje. Sva sreća da ovih dana ova hrvatska nakaradna svakodnevica je zamijenjena ovom engleskom! U moru sivila i mraka, jučer je zasjala jedna rečenica i misao jedne Indijke na upit o monarhiji i smrti! Gledajući svaki dan oko sebe, sve se više pitam hoću li svjedočit potpunoj propasti ljudskog uma? Buljenje po cijele dane u mobitel sigurno nije napredak. Drago mi je da sam danas pročitavši Vrbičin zapis vidjela da još uvijek ima ljudi koji nisu abdicirali od uma! Kakogod, ostavljam vas u šumu (vjetra) svojih breza. Mahune i faširanci! Digresija? Ne, samo prastara…use, nase i podase!

lupi dlan o dlan! tak je nekoć bila ona vrtćka pjesmica koju su moje klinke učile. a ja danas upravo sretna! nisam još pročitala Haideggerov bitak i vrijeme, nisam se popela na Mout Everest al sam bila kod frizera! i sretna ko malo dijete. em mi je dobra bojica (nakon 6 mjeseci konačno ošla na pramičke), em me dobro pošišala (moja čuvena fudbalerka koju nosim već više od 30 let). a onda sam konačno nakon 2 tjedna obukla i svoju opravicu koju sam kupila u Zari! istina, tada kad sam ju kupovala ispričavala sam se blagajnici da je morti neću nikad obuć, al nemrem odoljet! čista klaunovska tunika sa nekim čudnim prorezima za ruke, onako duginih boja (lila i narandžasto) baš taman za vodenjački ukus! sva sreća da me često ne prime te moje huje da kupujem takvo nešto neprilično za bapca u mojim letima. alzo, sve sam to danas stavila na sebe i rekoh...idem se malo uslikat. tko zna kad ću opet...moći. ili biti pri sebi? taman za iskricu! kakogod, fotke su tu, oblekica je premijerno prošetala modnom pistom (rajše bi da sam danas išla na čagicu ali očito zbog kiše ništ od tog) zvanom iskrica! uvijek sam voljela ovaj blog kao moje ogledalo! pogledaš se, nabaciš nešto i promrmljaš sebi nešto u bradu...i odeš dalje! u stvaran život! o da, danas ću pustit jednu meni jako dragu ženicu...nije baš ženstvena al je moćna! i da, dobar tek. vrijeme je ručku i morti bolje da ne otvarate iskircu dok varite, mogao bi vam se pokvarit tek? meni je prijalo...pečeni patlidžani, neki teleći kare i aperitiv prije i crno vino poslije! reklo bi se savršen dan! tko zna, morti još bu i sexa? za sve one koji se nadaju...

Joe Bonamassa & Beth Hart

Link

U ovim satima dok se igra tekma i svi gledaju /pa i moj dragi/ sjedoh za lap da nanižem neke misli. Nije nova Jalta i ne iscrtavaju se nove granice. Nema zajedničkih posjeda, djece, imovine. Samo ljubav koja se ne dijeli, a niti oduzima, već samo množi. Kako se razići s nekim koga još uvijek voliš, ali ne možeš više? Često sam znala reći da ljubav nije dovoljna. Pa ipak, trebala bi biti…dostatna. Bar za preživljavanje! Ali ne želim preživljavati. Nikad nisam. Željela sam živjeti. Zato sam i odlučila ući u ovaj projekt zajednički život koji traje eto već skoro godinu dana. Iskustva baš i nisu davala nadu, pa ipak…krenuh! Ponekad često sam se pitala jeste li vi (npr moj dugogodišnji frend) koji ništa niste pokušavali, mudriji? Ili ste kukavice? Koje bi, ali nemaju hrabrosti zakoračiti u…prazno? Odlasci su uvijek teški, ali kažu oni koji ostaju da su ostanci teži? U lošim brakovima, lošim vezama, lošim prijateljstvima, lošim obiteljskim odnosima. Jesu li moji svi bili toliko i tako loši ili ja naprosto imam kratki fitilj? Pa neću i ne mogu preodgajati ljude. Ne mogu ljude tjerati da žive neki drugi život, da budu netko drugi. Ili da ja budem druga. Osobito ne drugotna! Žena koja misli i to se usudi kazati. Žena koja jest i baš to svoje jest želi podijeliti…kao ravnopravan partner, kao sudionik a ne supatnik! Čemu patnja, osobito zajednička? I na stranu što imamo milion stvari i sitnica u kojima si pašemo, kad je nekoliko onih od kojih nikako ne možemo odstupit ni za milimetar. Niti on, niti ja! A ratova nije niti bilo, pače…lijepi mir i primirje s ponekom neverom! Uvjeti savršeni, bonaca rekli bi moji dalmoši! On sređen, nježan, dobar. Ja sređena, nježna, dobra! Nema djece /ili ih barem ne bi trebalo biti s obzirom na njihovu dob preko 40 banke), nema posla niti obveza. Divan život, rekao bi J. Stewart. Pa ipak, ne želiš nikoga preodgajat niti učit novim vještinama, a njegove navike (od držanja daljinskog do ostalih zala modernog doba) te svakodnevno sekiraju. Pa prigovaraš, pa opominješ…a to ide nakurac! I poželiš opet svoju slobodu…da jedeš što hoćeš, da se budiš ili ideš spavati kad hoćeš i da ne moraš prema nikom imat obzire i bedinat. Da iako imaš, nemaš s kime pričati. Ništa spektakularno, ali day by day postaje naporno. Pa smo dogovorili primirje…od želja, uvjeta, prigovora i ostalih dnevnih aktivnosti. Sveli smo ih na minimum. I nježnosti smo prorijedili, iako je još uvijek ima mnogo više nego li kod npr.normalnih brakova i veza! gledam te neke filmove i kažu…nisu se sexali šest mjeseci…al su zadovoljni? Hm hm…tako rijetko nisam se sexala niti kad sam bila solo? Mala digresija, ali meni je to važno. Dali smo si otkazni rok kako bismo lakše se prilagodili novonastaloj situaciji. Nećemo više graditi budućnost, barem ne zajedničku. Ljubav na određeno vrijeme. Otkazni rok šest mjeseci. Jel to previše? Možda jest ali s obzirom na ovu energetsku situaciji valja biti spreman, moj Horacije? Na dugu i tešku zimu. Valja biti pragmatičan. Jer, većina ljudi je pragmatična. Za sebe to nikad nisam mogla reći, ali čini mi se da sam upravo pragmatična! Na koncu, u ovom zajedničkom projektu koji je propao, izgubit ću i nešto materijalno. 300€ baš i nije malo. Nekima je to cijela penzija! Većina će se čudit, pa zakaj to ovak javno pišem? Ovakve stvari se skrivaju ko zmija noge! Ja volim o životnim stvarima pričati u stvarnosti ali i ovdje. Možda moje iskustvo i razmišljanje pomogne nekoj ženi koja je isto u nekoj nedoumici? Otići ili ostati? Možda se probudio onaj zlostavljač u meni koji me želi opet malo izložiti? Možda ću i ovaj put požaliti kao što sam toliko puta? Whatever, stvar je zrela za raskid! Ko i Vatikasnki ugovori, ali nikako da ih ova država raskine? Pa moram plaćati perverzije onih u lila mantijama. Pa kako onda ne bih plaćala svoje krive prosudbe, gluposti, odlaske, dolaske! Kak je ono rekla Skarletica: sutra je novi dan! Srijeda! Znam da poslije dolazi četvrtak, pa petak...i tako dalje! A onda opet sve ispočetka? To the end

Davne 2000 i neke prvi put u životu sam se ozbiljnije srela sa homosexualnom ljubavlju? Do tada mi homići baš i nisu bili nešto, tolerirala sam ali razmišljala...ne zanima me njihovo javno pokazivanje ljubavi. Onda sam u kinu ubrzo pogledala krasan film Brokeback mountain (snimljen 2006.g.) i ostala oduševljena! Kako svaka ljubav može biti krasna! Pa i ona homoseksualna. Večeras sam opet odgledala jedan krasa film (kino tv) pod nazivom Supernova! Ne tako davno, dotični je igrao u kinima, ali nekako nisam imala baš s kim otići? Kad je ljubav u pitanju, volim to dijeliti s nekim tko mi je blizak. I eto večeras odgledah dotični film o ljubavi dva muškarca. Meni vrlo drag glumac C. Firt i onaj drugi Tucci. Fenomenalno je to odglumio upravo Tucci, ali eto gotovo 15 godina nakon opet ostah zatečena snagom ljubavi...dva muškarca! I opet sam shvatila...svaka ljubav je ipak samo ljubav! Dvoje ljudi koji se vole i ne žele izgubiti jedno drugo a moraju jer bolest (Alzhaimer) čini svoje! Toliko ljubavi i ljudskosti ne vidjeh u toliko odgledanih straight filmova. A godine čine svoje i sve je izvjesnije da ćemo se sve manje čuditi! Ima jedna divna misao u filmu i glasi otprilike ovako: sve ćemo imati manje čuđenja, ali ne zato što neće biti čuda, već stoga što se nećemo moći čuditi! Koliko je to duboka misao!

još od Beča i Pešte! Koji je sveudilj proklamiran zadnjih 30 let. da malo dosolim jarcu i fly-u iako mi to nije nit na kraj pameti. Dugo sam se 90-tih godina pitala što je i tko kastrirao ovaj HR narod i građane HR (znam, reći ćete da prije se nije moglo, ali to je laž. moglo se isto kao i danas)? Moram priznati da nisam do danas našla jednoznačan odgovor, ali potvrda o kastraciji HR naroda stiže svakodnevno! Zadnja u vidu ovih nešto miljardi. Nema više ljudi ala Gotovac ili Supek! Zašto? Jeste li ovih dana čuli ijedan glas tzv "poštene inteligencije" ili nekih ljudi od formata (i zanata) da su imalo digli svoj glas protiv pljačke stoljeća? U moje doba, još u onoj "mračnoj" SKH uvijek je bilo onih koji su uredno šutjeli i klimali i onih drugih (jako malo) koji su furt rogoborili i tražili pravicu! Ne gledali samo svoj osobni interes već im je uvijek opće dobro bilo na pameti, čak i po cijenu vlastita gubitka. Znala sam 30 godina jednog takvog (osim sebe) koji je unatoč direktorskim i inim mogućnostima, ostao vjeran sebi i svojim idealima. Reče tada: nisam htio biti odvjetnik jer ne želim živjeti od tuđe nevolje! I razumijem da šutite neko vrijeme (rat, uništenje omraženog socijalizma etc), ali brate mili, 30 godina biti u šupku svuda i svagdje, nije lako! Istina, ta se rabota isplati i ljudi poput jarca i dan danas broje neke škude na ime prodaje svoje duše? Znaju i oni da pravda nije isto što i pravo, ali mene su upravo tako učili davnih sedamdesetih na mom faksu! I otada samo tako i mislim, da je pravda jednako pravu! i tako delam. tu sam gdje sam. dobro mi je jer sam mirna sa svojoj sviješću i savješću. ne moram čak niti u crkvu izmolit neki oprost ili što već. uvijek sam najprije polazila od sebe...što ja činim da bude bolje, drugačije? davnih 60.tih to reče i onaj slavni koji je stupio svojom nogom na Mjesec! koliko se vas pita što može učiniti za društvo, zemlju, domovinu? a što čini samo za sebe? znam, reći ćete...teško je. pa djeca, pa krediti, pa sredina, pa svi živi misle tako etc etc. nisu me nikad mogli u jaram, iako sam jarmala cijeli život. ali biti svoj ima strašnu cijenu. to znači da si sam na vjetrometini. i kad svi imaju neki zaklon, nekog rođu, ti si sam. ali, onda si i svoj gospodar. ne trebaš čak niti boga za oprost niti za pomoć! puno je teže tako, ali neopisivo zadovoljstvo životom kao kad izoreš npr cijelu njivu (nisam nikad al mi poznat osjećaj vlaltita znoja)! pravo je pitanje kome ili čemu ovih par slova? meni i opet meni. sve što činim činim zbog sebe. sve što činim drugima, činim i sebi. još od Beča i Pešte, sluge smo i slugani svima, pa čak i sebi. kad ćemo i da li ikad izdići se iz tog sluganstva, ovisi samo o nama? ona siva tvar služi mnogočemu ako pročitamo upustvo za uporabu? a možemo i po navici piti, jesti, prditi... sve što čini čovjek! ili bilo koja druga životinja. ja se ufam da se ipak malkice razlikujem i umišljam sebi da činim što mogu, a desit će se što mora!