HIPOKRIZIJA

još od Beča i Pešte! Koji je sveudilj proklamiran zadnjih 30 let. da malo dosolim jarcu i fly-u iako mi to nije nit na kraj pameti. Dugo sam se 90-tih godina pitala što je i tko kastrirao ovaj HR narod i građane HR (znam, reći ćete da prije se nije moglo, ali to je laž. moglo se isto kao i danas)? Moram priznati da nisam do danas našla jednoznačan odgovor, ali potvrda o kastraciji HR naroda stiže svakodnevno! Zadnja u vidu ovih nešto miljardi. Nema više ljudi ala Gotovac ili Supek! Zašto? Jeste li ovih dana čuli ijedan glas tzv "poštene inteligencije" ili nekih ljudi od formata (i zanata) da su imalo digli svoj glas protiv pljačke stoljeća? U moje doba, još u onoj "mračnoj" SKH uvijek je bilo onih koji su uredno šutjeli i klimali i onih drugih (jako malo) koji su furt rogoborili i tražili pravicu! Ne gledali samo svoj osobni interes već im je uvijek opće dobro bilo na pameti, čak i po cijenu vlastita gubitka. Znala sam 30 godina jednog takvog (osim sebe) koji je unatoč direktorskim i inim mogućnostima, ostao vjeran sebi i svojim idealima. Reče tada: nisam htio biti odvjetnik jer ne želim živjeti od tuđe nevolje! I razumijem da šutite neko vrijeme (rat, uništenje omraženog socijalizma etc), ali brate mili, 30 godina biti u šupku svuda i svagdje, nije lako! Istina, ta se rabota isplati i ljudi poput jarca i dan danas broje neke škude na ime prodaje svoje duše? Znaju i oni da pravda nije isto što i pravo, ali mene su upravo tako učili davnih sedamdesetih na mom faksu! I otada samo tako i mislim, da je pravda jednako pravu! i tako delam. tu sam gdje sam. dobro mi je jer sam mirna sa svojoj sviješću i savješću. ne moram čak niti u crkvu izmolit neki oprost ili što već. uvijek sam najprije polazila od sebe...što ja činim da bude bolje, drugačije? davnih 60.tih to reče i onaj slavni koji je stupio svojom nogom na Mjesec! koliko se vas pita što može učiniti za društvo, zemlju, domovinu? a što čini samo za sebe? znam, reći ćete...teško je. pa djeca, pa krediti, pa sredina, pa svi živi misle tako etc etc. nisu me nikad mogli u jaram, iako sam jarmala cijeli život. ali biti svoj ima strašnu cijenu. to znači da si sam na vjetrometini. i kad svi imaju neki zaklon, nekog rođu, ti si sam. ali, onda si i svoj gospodar. ne trebaš čak niti boga za oprost niti za pomoć! puno je teže tako, ali neopisivo zadovoljstvo životom kao kad izoreš npr cijelu njivu (nisam nikad al mi poznat osjećaj vlaltita znoja)! pravo je pitanje kome ili čemu ovih par slova? meni i opet meni. sve što činim činim zbog sebe. sve što činim drugima, činim i sebi. još od Beča i Pešte, sluge smo i slugani svima, pa čak i sebi. kad ćemo i da li ikad izdići se iz tog sluganstva, ovisi samo o nama? ona siva tvar služi mnogočemu ako pročitamo upustvo za uporabu? a možemo i po navici piti, jesti, prditi... sve što čini čovjek! ili bilo koja druga životinja. ja se ufam da se ipak malkice razlikujem i umišljam sebi da činim što mogu, a desit će se što mora!

Ovih dana minula su i četiri mjeseca kako te nema! Bje to najtužniji dan u mom životu, jer do tada nisam nikog ispratila u vječna lovišna na svojim rukama. A tebe jesam, moj druže! Trinaest godina smo nas dvije bile drugari, kak samo čovjek i pas može biti. Ili još bolje, žena i pesica! Iznenada, kako si ušla u moj život tako si i otišla. Reče vet, odite doma i pomazite se s njom, dajte joj da jede sve kaj želi i...pozdravite se. Dođite sutra da ju otpratimo u vječna lovišta. Nekako sam sve to herojski kak sam i inače u životu sve srčano obavljala...pa djeca, pa jedan brak, pa drugi...pa posel. Sve sam ostavila iza sebe, al kod tebe se slomih. Naoko, sve je ok. Dragi me tješio, djeca su imala empatiju, znanci uredno lajkali na fejsu...svi su bili tu, ali tebe ne bje. Otada nekako više ne odlazim na Savu. Bila sam svega dva puta. Bolno je. Idem svaki dan u šetnju, uglavnom solo. Nekako mi ne paše ničija blizina otkad tebe nema. Kažu, nabavit ćeš ti drugog psa? Neću. Ne samo zato što sam stara i pitanje je hoću li moći i u o sebi brinuti? Uvijek sam bila ludo romantična i razumna. Nejde to dvoje ruku pod ruku, zato sam valjda još i danas u raskoraku najviše sama sa sobom. Što i kako dalje? Reče mi frendica da mi se divi kako sam ja to odrezala, glede Sare. Tri dana sam jezivo jaukala u sebi i patila zbog nje, a potom sam odrezala. Precizno, kao kirurg kirurškim nožem. Tako čine to škorpioni, moćni i snažni kad treba! A onda dođe moj vodenjak pa to umota u nježne ode i otprati te u vječna lovišta. Sve u svemu, sjećam se davne 2001.g. kada sam prestala pušit. I konstatirala da život nakon toga nije isti? Nešto fali, ali ne mogu reći kaj točno. Tako i ovo sa Sarom. Njezinim odlaskom nije isto, iako i dalje imam sve ovce na broju (moju djecu, partnera, unuku, prijatelje)...ali nedostaje onaj pas čuvar koji sve te raštrkane ovce skuplja po padinama pašnjaka zvanog život. Pasem ja i nadalje, brstim pače svakodnevno...malo partner, malo djeca, malo unučica...eto pomalo i ova sara na iskrici...ali, nema nje! Ostavio me i zadnji moj drug. Ona je to bila. S njom sam mogla o svemu i svačemu. O onome što nisam mogla niti partneru, niti kćeri niti prijateljima. Nikom. Moja Sara. Sjećam se kad sam davnih dana, prije cca 13 ljeta otvarajući ovaj nick (koji mi je tada bio rezervni i za sprdačinu) razmišljala što reći? Pa je sara bila za moju Saru a tera za majčicu zemlju. Sare više nema (btw to je bilo nesuđeno ime moje unučice, ali kako se bake uglavnom ne pitaju za želju, Sara je završila na pesi) ali ostaje tera, personifikacija majčice zemlje!

Čitam ovih dana (valjda potaknuto Baginim suicidom) markove konake o tome treba li ili ne treba objavljivati da se netko, ne daj bože, sunovratio? Kojeg li licemjerja, o pokojnima sve najbolje i ne pisat ono kaj jest, već ajmo pisat tek tolko da pišemo? A da su bili tada kada nisu bili (svi ti vrli prijatelji i dušebrižnici) čovjek vjerojatno ne bi skončao tako kako jest. Pa me to malo ponukalo da idem istražit (nesuđeni novinar) kako stoje stvari u HR? Pa sam našla da u HR ima cca 700 samoubojstava godišnje! Pa sam opet iščeprkala da ima cca 50.000 ovisnika o kockanju. Pače, u HR ima sve skup cca 400 tisuća ovisnika o drogi, alkoholu, kocki, internetu. Godišnje se ubije cca 700 ljudi. O tome se šuti, o toj pošasti nemrete nigdje pročitat, u nijednim dnevnim vijestima čut...a osobito vas nitko ne pita ako ste na marginama društva. Ako ste invalid, penzioner, bolesnik, šljaker...takvi kao da su nevidljivi. Čitam redovno danima već o kojekakvim glupostima koje oplah(k)uju ovu lijepu našu. Ali nigdje nemrem pročitat o zalima koje nas sveudlji drmaju. Pače, premijer, predsjednik i ostala dvorska svita unisono orkestrira kako nam je dobro da nam nikad bolje? To što ćemo uskoro jesti suverenu travu njih ne muči, jer što će stoka sitnog zuba do li pasti? Sjećam se vremena Sanadera kad sam pisala o istim stvarima uz ufanje da je neven tu i da pomaže (svim uvlakačima u dupe)! Danas više ne vjerujem u neven, a još manje u nevinost hrvatske raje! Eto, kćer mi došla iz bijelog svijeta poradi vjenčanja svoje polusestre. Prava ercegovačka svadba od cca 150 ljudi! I zna se, gdje je ero tu je i covid! Pa je tako kćer, umjesto malo odmora u lijepoj našoj i na plavom moru, pobjegla glavom bez obzira. Natrag u svoju domaju, jer ne daj ti bog da sa covidom zaglaviš u ovoj "lijepoj našoj" i našem zdravstvu? Živ ne izlaziš, a čemu smo i nedugo svjedočili. Istina, nismo još dobili službene podatke da je jedan mladi čovjek (Matijanić) skončao na pravdi boga u našem nebrižnom zdravstvu. U kojem se mogu liječit samo odabrani, a plaćat svi mi! Netko će reć, pa što me ulovio popizditis danas? Nije, jer meni je dobro, rekla bih nikad bolje! Ali još uvijek donekle čujem, dobro vidim a i vijuge mi rade pa procesuiram ne samo ovo što vidim i čujem već i ono čega nema? U takvoj situaciji, pada mi na pamet jedino jedna dobra misao: proleteri svih zemalja, ujedinite se! Jedino kaj znam da većina ne zna kaj je to proleter? A kad smo već kod čitanja, čitam ovih dana (Mirovina.hr) o anketi što ljudi misle kakva je nekoć bila hrana? I normalno, svi mi koji smo živjeli dulje od 30 let znamo da je nekoć hrana imala okus i miris, voće sočnost a povrće sve blagodati majčice zemlje! Što danas imamo osim okorjelih kapitalista koji prodaju muda pod bubrege a raja sve to puši? Pušila sam i ja 30 let al više ne pušim, iako još uvijek svesrdno plaćam porez u pušioni! Živjeli vi meni ovdje i tamo. Meni je ipak lakše jer sam se olakšala...i ovdje i tamo.

p.s. svekolika isprika "blogerima" jer nema nit slike nit linka. danas treniram mozak. znam, ovo je dejting sajt i nije baš prikladno ovdje promućkati pa proliti, ali napisah nekoć davno, kad sam ovdje došla, da nažalost politika ima utjecaj na nas i da su mi stavovi lijevi (ne ovi naši, jer u lijepoj našoj nema ljevice, osim minorno). u tom smislu povremeno na svom plaćenom oglasnom prostoru prospem i nosim malo crvene boje! tko je bik nek se zaleti iako nismo u pamploni, ostali kako vam drago!

Čitajući (više gledajući) ovih dana blog o sadržaju i ambalaži (osobito kad su žene u pitanju) ne mogu ne sjetit se jednog svog zapisa od prije cca dvije godine. Tada sam još, kao friška umirovljenica ostala osupnuta spoznajom da moj život više ne počinje u 17h već skoro pa završava jer u to vrijeme završe gotovo sve moje dnevne obveze! Danas, više nemam niti pesu i time je otišla moja zadnja životna obveza tj. postala sam sama sebi svrhom i razlogom! Kako je to dobar osjećaj kad su dnevne pizdarije iza tebe i kad ti dan ne počinje u 17h već gotovo da završava! Obično skinem grudnjak kad znam da više neću van! I to je šlus od dana! Nekoć sam grudnjak skidala tek navečer prije kreveta, iako sam počesto znala ga skidat po istom pitanju (kreveta) u neka druga doba dana i poradi drugih razloga! Općenito, volim ovaj dobar život. jer, onaj drugi koji sam imala 40 i nešto godina....ustajanje, odlazak na posao, jurnjava na poslu sa milion obveza, ljudi, vožnje...ma svih tih značajnih beznačajnosti za koje mislimo da ne možemo. ili još gore, da drugi ne mogu bez nas? O djeci i kućnim poslovima da ne govorim? Najveći komad života smo perilica, sušilica, kuharica, odgajateljica, učiteljica, dadilja, hodamo po jajima s partnerom ili smo kurva (vjerojatno nema žene koja to nije bar jednom čula u životu)...a tako malo smo upravo mi? I to u slučaju kad je sve dobro...i brak, i djeca i posel! Da mi je netko rekao prije 40 godina kaj me čeka kad odem u mirovinu, sigurna sam da bih taj čas ostavila sve (i djecu i muža i posel) i otišla u nepoznatom pravcu! Živit penzonerski život. Istina, tada bi me jebala egzistencija koja mi je sad zagarantirana! Ne moram više mislit oću li dobit manju plaću, oću li promijenit posao i opet se zajebat. kako ću prehranit djecu, kako ih podić na noge, kako udovoljit parnteru! Većina nas odradi taj dio i umjesto da to nazove pravim imenom (tlaka) mi to zovemo produktivnim životom! Ajme, što su nam ga namjestili. Od Marxa koji je rekao otprilike da je rad stvorio čovjeka, iako bih se ja više priklonila onoj izreci: rad je stvorio čovjeka a nerad gospodina! Da netko ne bi pomislio da se nisam naradila, pače...više od 40 godina, I u socijalizmu sam radila kao da je firma moja. Jedna moja potčinjena frendica mi je rekla da ja svršavam dok radim! Prilično me to ošinulo tim više što sam shvatila da je skoro pa istina! A onda odeš iz firme u kojoj si ostavio više od 30 godina svog života (10 sati dnevno) a da se niti ne osvrneš! Ima tome i četiri godine i ne znam koga ili čega bih se sjećala od tamo osim svoje ljubavi i drugog supruga? No, nešto me taj rad (više magla od posla jer svako šefovanje je to) ipak naučio? Naučila sam organizirati ne samo posao već u svoj život! Pa tako i danas organiziram svoj osobni život na svoje veliko zadovoljstvo! Ne bi vjerovali koliko je to bitno. Danas uživam jer imam cijeli dan...pa si mogu priuštiti dugotrajno pijenje kave ujutro i čituckanje i surfanje po netu do 11h! Ne moram imati nikakav honorarni posao jer mi je mirovina vrlo dobra (za naše prilike i odlična)! Nemam obveze prema roditeljima (oba su pokojna) a niti prema djeci jer imaju svoje obitelji a nit ne žive tu! A unučicu viđam rijetko tako da mi je ona začin za život! Sve u svemu, divan život! Toga obično postanem svjesna tek nekako kad na iskrica web blogu počnem čitati o tome kako je starost okrutna, kako žena koja je stara nema život, kako je izgled bitan i u starosti etc etc. Ja se u stvari, sve češće se pitam...kako sam uopće živjela tada kad sam morala svoj dnevni život svesti na vrijeme od 18-23h, a jutrom se ustajati prije 6h? Česti stereotipi o tome što je dobar a što loš život su nažalost stvar drilanja i odgoja? Od malena nas uče kako da se upregnemo i arbajtamo u ovom trulom kapitalizmu! Kako da se žena utegne i pritegne kako bi igledala zanimljivo nekom totalno nezanimljivom liku od svog supruga, šefa ili susjeda na brdovitom balkanu? Svaka čast ljudima (kao npr moj zet i kćer) koji imaju lovu i obrazovanje i jedva da su radili u ovih svojih skoro pa pol stoljeća u ovoj jebenoj državi! I baš ih briga kaj selo kaže! Novac je ipak taj koji određuje toliko toga u našem životu. Daje bezbrižnost, osobito ovako pod stare dane. Radila sam da bih živjela al nisam živjela da bih radila! Dobro je da više nit ne radim da bih živjela. sada naprosto živim! Zašto su i nadalje ljudima važni neki periferni znakovi (izgled, kosa, frizura, obleka, društveni status i kaj selo kaže) nikad nisam razumjela. Svi mi smo pomalo tašti i razumijem da volimo i mi svog konja za trku pokazat, ali jedno je dobra ambalaža a drugo je sadržaj. Ovdje se uglavnom uvijek raspravljalo o ambalažama a rijetko o sadržaju. Sve sam sklonija da skupu (ne zbog cijene, već zato što je pogubna za planet) ambalažu zamijeni negdašnja…staklo, pak papir, masni papir i sl. Tako je i ova naša ambalaža (prikazivanje prema vanjskom svijetu) nepotrebna pače, štetna! Jasno mi je da je ta naša ambalaža u stvari vapaj za čovjekom…da nas vidi, čuje…da nismo sami! Da parafraziram Alića: “Štovani, meni je sve jasno!”
p.s.
Ima jedino jedan "bug". U starosti sve znaš, ako još i možeš, super. Ali nemaš više volje za tolika sranja i sva ta “ispunjenja” trivijalnostima. Radije sjedim i ne radim ništa nego li da (kak bi to srbi rekli) “gluvarim”! Taj pojam tako dobro oslikava toliko toga što danas radi moderan čovjek u trci za (sa) samim sobom. Osta samo nedjelja (prokleta) a više nema nit Akija.

Link

Još neki dan sam ovaj naslov spremila. Zlu ne trebalo? Ko i neku čokoladicu, osobito crnu. Ili neki fini keks koji tako rijetko jedem. Voće će me doći glave? Kokice i bambus tek u tragovima. Skulirala sam se. Nema više (ili uglavnom) večeri s bambusom i kokicama. Kažu, čaša crnog vina za žene dnevno je utaman. A ja sam od pomalo razuzdane milfače postala sredovječna žena koja još uvijek i puši, i pije, i sexa se…al povremeno! I umjereno. Večeri su opet onakve, sliče jedna na drugu. Uhvatim sebe kako bauljam stanom (ovaj put jednim drugim). Nije da je danas nedostajalo čega? Pače, bje i majstora za veš mašinu. Osobito volim ovakve kvarove koji to i nisu. Pa malo kave sa kćeri i njene nostalgije za nekom sobom od nekoć! Oće to u nadolasku polovice stoljeća. Ajme, pa kćer mi je na putu ka pola stoljeća. Žo mi je njenog tugovanja za kilama, godinama. Reče da je stamen! Da ju više ništ ne dira. A dira i mene. Neću joj reći da joj ne vjerujem, ali neću joj reći niti laž. Zna ona da njezina mama može sve reći, osim laži. A možda je danas upravo trebala neku moju malu laž? Otpustila sam sve to propušteno s njom. Ona mi nije oprostila, ali ja sebi jesam. Bilo je to jednog kolovoza baš ovako negdje iza Oluje. Srela sam se sa svim sojim pregnućima i uginućima. Stala sam pred sebe (i njih) i zavapila: Nisam tako htjela, valjda nisam znala drugačije? I zatražila oprost od njih za sve što nisam dobro učinila? I sebi oprostih tada, pred njima. Nisam s namjerom, ali ne sudi se nikom sa ili bez namjere! O ubojstvu osobito. Osim što sam sebe osudila na godine koje su bile moje iskupljenje za sve one druge, prije njih. Da se nisam tada suočila sa sobom, s njima, mojim kćerima i oprostila si, ne znam kako bih danas? Otpustila sam i sva svoja propuštanja. I oprostila svima živima i neživima. U stvari, kad nekog više nema, nemaš kaj, osim oprostiti. Najgluplje je nositi nešto u sebi što ne možeš podijeliti (odložiti) a tiče se mrtvih? O propuštanju neću previše, jer njega je bilo najviše. Propustiš tako odgoj djece i odjednom ona odrastu a ti se pitaš: gdje sam bio, što sam radio. Propustiš svoje ljubavi bilo da ih konzumiraš ili one naprosto prođu mimo. I pitaš se, gdje su se dogodile, gdje su bile, kao su otišle? U stvari, cijeli život nam se svodi na propuštanje, otpuštanje a potom oprost sebima i drugima što nisu. Ponekad i što jesu! Nakon malo pasijansa, dobrog filma, jednog lijepog poljupca punog ljubavi, vrijeme mi je poći spati? Nisam više od onih koja bdijem ovdje dokasno. Neka tiha sreća me danas ulovila. Što zbog onog poljupca koji je još tako živ, a što zbog frendice koju ću sutra pohodit. A preksutra na plesnjak s drugom frendicom. Sitna ali draga zadovoljstva. U ovim nekim letima to nam jedino i preostaje. Ne brojim više dane i ne znam koji je, al uredno sam jutrom pojela jednu bananu, svoju dnevnu dozu (125 gr) borovnica, dvije smokve s večeri, par marelica. Neki dan mi reče moj dragi da gotovo da nema mjesta gdje ja nisam bila! Ima u tome istine, jednako kao što ima i u tome da nema što nisam doživjela? Iako se onda pitam, kaj ću delati npr za deset let? Neki, po našem zdravstvu, već sa pedeset moraju pišat u lonac (tak vele doktori)? I da, nemojte me uzimati previša za ozbiljno. Ja davno već ništa nit ne čitam, osim anonsi!

Drago Gervais:

Tri nonice

Tri nonice stare
pred kućun su stale
i kritikale.
I Katu, i Pepu, i Jelu,
i Toncu debelu.
Jedna da j' takova,
druga onakova,
jedna bi se rad ženit,
druga se zna lenit,
treća sve zafraja
četrta da ne vaja.
A svet da se j' pokvaril,
i prvo da j' boji bil.
Tri nonice stare
su kritikale
od osme do polna.
A kad je polne zvonilo,
jednoj je doma poć bilo.
Su dve ustale
i nju kritikale.

Nekako ovih dana, u sezoni kiselih krastavaca i ponukana Đusikinim okama, sjedoh i nakon skoro dvije godine jedne lijepe priče, vrijeme je da napišem opet blog! Ne znači da je priča posve gotova, ali dođe vrijeme propitivanja, a tada mi je uvijek najbolje pasao upravo ovaj moj plaćeni prostor u vidu bloga!

Sjediš s njim uz TV i sretan si što nisi sam! Sjediš s njim uz TV i ide ti on na žifce! Sjediš sam i nisi sretan što si sam, pače, nesretan si! Otprilike tako bi se dao opisati samački život i onaj u dvoje! Naravno, nakon romance u vidu zaljubljenosti i sretne veze koja traje....traje...dok traje!? Reklo bi se naoko da je spas u vezi? Budeš zajedno kad ti paše, a odeš kad ti paše! Brus. Jedno vrijeme ti to paše, a potom ti i to počne ići na žifce! Pa se svaki put spremi, kad ideš kod njega, pa nosi tablete, pa vuci životinju, pa njezinu hranu, pa donji veš, pa gornji veš, pa hranu koju jedeš jer imaš posebni režim, pa piće koje piješ, pa mjeriš tlak u određeno vrijeme, pa šećeš u određno vrijeme, pa pišaš po noći etc etc. Život u dvoje je stvarno zahtjevan? Samački život također! I što nam ostaje ili bolje rečeno, preostaje? Želiš mir a kad miruješ, dojadi! Kad malo živneš, pretjeraš! Bilo bi bolje da nisi. A jesi. Al da nisi, bilo bi. Ili kad jesi, bilo je bolje da nisi. I tako u nedogled. Nekako je uvijek previse, čak i kad je premalo! Jer biti nonica (nono) nije jednostavno. Treba imat štofa za svaki dan…šutjeti, pričati i naći volju za život? Dvije godine sam provela s partnerom, pače i zajedničkom životu sad će i godina. Oboje u sedmom desetljeću, on nešto dalje ja na sredini! Imali smo ljubavi, novaca, događanja, razumijevanja I svega što mogu imati nonić i nonica! Imamo i danas! Čak smo imali redovan i dobar sex, s čime se većina oprosti već u petom desetljeću? Pa ovih dana više nemamo! Jer nam se više neda iz raznih razloga. Niti sam niti sa. A niti bez. Kako to preživjeti? Lako, u sedmom desetljeću. Tada sve možeš, jer uglavnom više ništa ne želiš! Nije to pesimizam, život se naprosto pobrine za sve ostalo a na tebi je samo da ustaneš, legneš, nahraniš organizam nekom hranom, bilo za tilo bilo za dušu. Čitajući ovo Gervaisovu pjesmu dođe mi žo kaj sam u ovom velikom gradu a ne u nekoj istarskoj kali sa hoklicom u hladu kamene kuće! Tko zna, morti bih tada bila sretnija? Vjerojatno ne bih, ali nemirna duša (jebemu, i tilo još uvijek) nikad mira neće imat. Život ipak živiš u glavi a tek potom se prostreš…pred nekim, s nekim…negdje. A onda sve to pokupiš, poput veša pred kišu. Ponekad kiša i omane, ali veš je na sigurnom, iako zalud! Tako I život, ma kako ga živio, potrošiš ga. Čak i kada i ako ga otaljavaš ili ako ga ne živiš. On neumoljivo prođe, pomalo obudovjeli poput onog vlažnog veša kojeg pobereš prije kiše. Ili, kao što je to uglavnom ovdje na iskrici, zalud? Desetljeće i više sam tu, evo me opet. Reko bi pametan čovjek, pa što ću tu, sve je déjà vu? Baš zato, rutina je tako dobra stvar u ovim nekim godinama kad nemaš hokl, kalu i…zvonik! Naime, nama nevjernicima dugo već crkvena zvonjava ne određuje ure već samo ide na živce! Nisam se vratila nakon dvije godine poradi dejtanja već me vratila potreba za pisanjem. Obično dok sam živjela život, nisam pisala…ali kad se uđem u sebe ko majca nakon pranja, volim o tom stiskanju (ili ulaženju, kako vam je draže) pisati. Onog drugog više nema, jerk ad nemaš partnera I životinju, teško da se moš više s ikim stiskat. Čak i unučica to odbija, jer eto cura će u školu! A ja sam i dalje tu. Ponekad mi se čini da će mi pepeo razasuti po iskrici…ha ha. Baby, welcome back!

P.s.
prva fotka od prije skoro 30 leta a druga ovog sparnog kolovoškog popodneva!

da citiram dotičnu rudan koji dio bi se nekak i na mene mogao prispodobiti:

....Meni je super. Ja sam salonski bundžija, ne živim ni od klikova, ni od lajkova, na mojoj stranici nema reklama, sama sam sebi jedini sponzor. Lupam po tipkovnici i opušteno šaljem znake svoga gnušanja prema svim ustašama, glupanima, slijepcima, sebičnjacima i bedacima. Istovremeno mogu u toplom, hrvatskom domu grickati šljive odjevene u čokoladu koje mi je poslala poljska izdavačica, Basia se zove, i biti „hrabra....“

a evo i link, ali i cijeli tekst! uživala sam čitajući!, kao da me pitala kaj bi trebalo napisati o ovoj sramoti jučer! fala bogu, mi građani zagreba smo ostali doma!

http://www.rudan.info/smrt-novinarima/

Smrt novinarima!*

U Hrvatskoj je organiziran Prosvjed sa ogromnim P. Na njemu su bili svi koji dišu hrvatski. Majka Božja Kraljica Hrvata u nekoliko kopija, zastave HOS-a u prvom planu, bijesna skupina obespravljenih se, urlajući iz hrvatskih grla, borila za demokraciju. Bio je tamo Dva Metra Drva, sveznajući sabornik, bonsai Treger Ustaša krvavih očiju, zašto pije kad mu škodi, nepismeni fejsbuk vjeroučitelj koji se godinama, sada i u Saboru, režeći zalaže za ljubav.

Što su nosači slike Kraljice Hrvata htjeli poručiti vlasti nije najjasnije. Djevica je protiv covid potvrda? Za HOS-ovce znamo. Oni su uvijek za dom spremni, šire mir i dobro. Ako treba, kad ih netko zove, samo zove, krenut će na zločinački, nedemokratski, covidpotvrdaški Stožer koji nije stožer nego Štab i demokratski ga maljem zatući.

Na jučerašnjem zagrebačkom Festivalu demokracije čuli smo protivnike uvođenja covid potvrda, mnogi su i protiv cijepljenja. Naše je tijelo hram. Tko u njega nepozvan uđe treba ga ognjem i mačem demokratski spaliti. Samo tako može ući mir u tijelo naše.

Vakcina je u mnogim državama Nepoznat Netko. Nisu samo Hrvati na zadnjim nogama. Za „ljudska prava“ bore se Nizozemci, Austrijanci, Nijemci, Amerikanci…Neke vlade sa „borcima za demokraciju“ ratuju vodenim topovima, pravim mecima, izglasavanjem obaveznog cijepljenja, uvođenjem karantene i covid potvrda, druge čekaju da broj mrtvih naraste pa će se onda odlučiti za jednu od neefikasnih metoda.

Korona je čitavom svijetu zorno pokazala, ljudska je glupost nenadjebiva. Hara i Istokom i Zapadom i Sjeverom i Jugom. Negdje ipak žešće. Hrvatska spada u zemlje gdje sila caruje, a um klade valja. Treba li dokaz? Kako je moguće da se u Zagrebu održi skup kome je prisustvovalo desetak tisuća ljudi, a nitko od organizatora, doduše, organizator je vjerojatno bio „hrvatski narod“, nije tražio ni dobio dozvolu? U vrijeme korone?

I ja sam „hrvatski narod“. Želim znati imena i prezimena svih političara koji nisu dobili dozvolu da u glavnom gradu moje zemlje organiziraju urlanje, mahanje ustaškom zastavom, ukazanje ustašije i luđaka na svim mojim kućnim ekranima. MUP je nečinjenjem, plaćam ga za činjenje, amenovalo premlaćivanje novinara i omogućila bolesnicima širokoga spektra da poručuju što oni misle o koroni, cijepljenju, testiranju, covid potvrdama.

Bi li se MUP jednako dobrohotno odnosio i prema mojim istomišljenicima kad bismo odlučili, nas pet stotina, sigurna sam da nas ima toliko, otići u Zagreb i tamo izvikivati parole: „Antivakseri, jebo vas Ante Pavelić!“ „Antivakseri, sami platite troškove svoga liječenja!“, „Antivakseri, cjepivo je bolje od smrti!“ „Antivakseri, zbog vas čekamo godinu dana na operaciju srca!“, „Antivakseri, ubili ste mi mamu!“

Ili, vezano za pakleni, hrvatski strah od testiranja. „Hrvatice, rađajte doma!“ „Rodilišta su ubijališta ljudskih prava!“ „Ne tuđe ruke u hrvatske pičke!“ „Rak prostate je Božja volja, neću tuđi prst u moju hrvatsku guzicu!“ „Kolonoskopija je samo za pedere!“ Bismo li dobili dozvolu za skup?

Ja si utvaram, što bi rekao moj dobri znanac Ćiro Blažević, imam čast i privilegiju da mogu bez vladine dozvole napisati što mislim. Imam čast i privilegiju da mogu pročitati što pišu neki koji ne misle poput mene i bez straha se smijati njihovim objavama. Nisu svi te sreće. Nekim je ljudima posao izvještavati sa skupova koji se bez dozvole održavaju na hrvatskim trgovima. Ti jadnici nisu sigurni da će među borcima za demokraciju sačuvati živu glavu.

Divim im se. Za bijedne pare obavljaju grozan posao, a o glavi im rade ambiciozni, alkoholizirani odlično plaćeni političari koji huškaju narod da bi se tako mogli dokopati još više moći, ukrasti još više love i isprazniti još više boca.

Dragi novinari. Zašto radite taj posao? Kako možete izdržati smrad divljaka koji vas mlate u ime njihove demokracije? Raspitajte se o rezultatima popisa stanovništva. Vaši pametniji vršnjaci odavno su brisnuli.

Meni je super. Ja sam salonski bundžija, ne živim ni od klikova, ni od lajkova, na mojoj stranici nema reklama, sama sam sebi jedini sponzor. Lupam po tipkovnici i opušteno šaljem znake svoga gnušanja prema svim ustašama, glupanima, slijepcima, sebičnjacima i bedacima. Istovremeno mogu u toplom, hrvatskom domu grickati šljive odjevene u čokoladu koje mi je poslala poljska izdavačica, Basia se zove, i biti „hrabra“.

Jučerašnji skup nekolicine općepoznatih lopina i izmanipulirane većine pokazao nam je da „Hrvati“ stavljaju znak jednakosti između mlaćenja novinara i borbe za ljudska prava. Hvala bogu, ekipa koja je bauljala i mojim Zagrebom sigurno nije naša budućnost.

*

Danas sam se doma preko veze cijepila četvrti put. Nije mi se dalo gužvati među stotinama koji čekaju ubod. Ipak se kreće☺

jedno je kad čitaš slova i brojke a drugo kad vidiš sličku?
ne pitam se kaj je ispod ovih pokrivala bolnice na kraju grada. nevjernim tomama nikad dosta dokaza! ljudi doista umiru svaki dan hrpimice! ok, cjepivo ne štiti 100% ali osobno se nadam da me ipak štiti da ne završim ispod ovog pokrivala? čitam starosnu dob i samo mogu reć: deca, čuvajte se! jedno je biti slobodna duha i uma i misliti svojom glavom (ufam se da sam to činila dugo u onoj državi, kao ondašnji disident kao i u ovoj, kao vječna oporba, koja je uredno plaćala porez i držala se svih društvenih normi) a drugo je ugrožavati druge svojom slobodom? jedno je propitivati odluke vlasti i "vlasti" (stožera) a drugo je za opće dobro poslušati struku i liječnike (isto propitivati). ugrožavati sebe i druge zatucanim i zadrtim "baš neću" bez pokrića! kakogod, ja sam svoju kavu popila i mogu u svoj dan, ali ne mogu slobodno jer me ugrožavaju toliki necijepljeni! pa ja pozivam sve cijepljene da i oni dignu glas, morti i prosvjeduju (ipak nas ima 2 miliona) pa se morti ovi ne cijepljeni ipak dozovu? iako mislim da smo davno, davno trebali biti na ulici za daleko važnije događaje...a nismo! znajući vas znam da niti nećemo!




https://www.index.hr/vijesti/clanak/cijepljeni-u-bolnicama-prosjecno-imaju-



71-godinu-necijepljeni-60/2318533.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_ostalo_



d

prođe i deset godina, a kao da je bilo jučer? i danas sjećanje nate!

(zabilježeno 10.11.2011.)
Moje ljubavno pismo tebi! Nisam ti ga stigla reći iako sam danima već smišljala kako da ti ga prišapnem. Zatekla me tvoja smrt. Na nekom zidu u prolazu hodnika visilo je tvoje ime. Iako sam se silno željela oprostiti od tebe, bog je valjda smislio tolko drugih načina. Pa sam podigla pogled u nebo šetajući pesu i ugledala pticu ponad sebe. Upalila sam i svijeću za stolom dok sam ručala. I pričala sam jedući s tobom. Za tim istim stolom i istim pogledom na Plješivicu. Dok smo još pričali i objedovali. Potom smo otišli. I valjda zato što smo se silno voljeli nije bilo moguće opet doći. Ljudi kad su ravnodušni onda mogu učiniti i pokoji korak previše. Kad nisu, i onaj nužni čini se nemogućim? I imam milion razloga da te pitam zašto? Zašto se nisi oprostio od mene, nas? A onda, znam da smo se davno oprostili i ostali živjeti svaki na svojoj obali. Tvoj ponos nije htio niti danas dok si odlazio reći mi: dođi! A ja nisam znala biti veći čovjek od tebe i naprosto doći. Ipak ostajemo mi! Davno, rekoh: kad mi dođe zadnji čas zovnut ću te! Nažalost, ti nisi mogao! Zastala sam danas, oko podneva (ne znajući tad još da te već nije bilo), dva puta i pogledala na prozore ponad Britanca sjećajući se koliko smo tamo dana i noći probdjeli, ljubeći se i voleći se, koliko tuge i jada bje na toj adresi. Kao i suvišnih lica. Sada nema nikoga, čak ni prozori nisu ofarbani. No, kao i toliko puta čovjek tek post festum razaznaje svoja stanja, slutnje, neke znakove i postupke. Sinoć sam trebala napisati svoj odgovor odvjetnici, jer reče ona: blizu smo nagodbe? Voljeli smo se dugo, predugo, puno, previše....za ljudski vijek, jer i živjeti 20 godina je dovoljno, a kamoli voljeti se! Valjda zato i nismo mogli sačekati kraj? Za razliku od tebe koji si sav svoj jad i čemer ostavio u sebi, ja sam se okrenula svijetu. Ponekad je dobro svu svoju nutrinu podijeliti ovako sa neznancima. Puno lakše nego sa najmilijima, dragima. I tako često sam te htjela nazvati, pitati te kako si? Ili ti reći kako sam! Ali obično sam odustajala ne imajući hrabrosti još jednom doživjeti da me poniziš, povrijediš, uvrijediš? Ne stoga što me nisi volio, već stoga što si više volio sebe ili što nisi mogao biti drugačiji ili što sam ja tebe voljela previše? Oprostila sam ti već dugo. Ti meni nisi. Ponio si to sa sobom! Ali u plamenu svijeće u onom jezičku koji je plamtio ka nebu osjetila sam tvoje riječi: oprosti mi! Moje riječi: oprosti mi! Voljela sam te ko nitko nikad, ko nikog, volio si me ko nitko, kao nikad nikog! Ali ljubav nije dovoljna za ostati. Ali je trebala biti za sići zajedno, a nije! No i takva nedostatna, najviše je što je bilo. I sada kada te nema....ima te u meni, nama!
„....Ali, kad od neke davne prošlosti, nakon smrti mnogih stvorenja, nakon uništenja raznih stvari, više nema ničega, ipak još dugo ostanu miris i okus, sami, krhkiji ali još življi, postojaniji, vjerniji, poput duša, pa čuvaju sjećanje, očekivanje i nadu, na ruševinama, nepokolebljivo noseći na sebi svu golemu građevinu uspomena..."

bio je nedugo još jedan dan mrtvih. nisam pohodila tvoj grob jer znam da nisi tamo. znam da si tamo gdje smo se voljeli, tamo gdje smo tako često obitavali i bili sretni! tvoj prosuti pepeo po kamenjaku u istri, čeka moj dolazak! tko zna koliko ću još godina obilježavati tvoj odlazak? ali, doći ću i ja

Zapis pod gornjim naslovom zapisala sam na blogu davne 2016.g. Znam, ne možemo svi umrijeti mladi kao James Dean, no iako mi je zbog toga žao, sretna sam u svom sedmom desetljeću! U njemu mogu reći da su ove moje brojke „zastrašujuće“: brojim više od 50 godina od moje prve menge, skoro pola stoljeća od prve jebačine, 40 i više godina od prvog poroda, 35 godina od vozačke, više od 30 od prvog razvoda etc etc. Pa ipak, upravo te brojke daju mi samopouzdanje da mogu svakom reći kaj got, da nikom nisam ništa dužna (doli sebi) i da mi se jebe za sve druge, što nijedan mladac ne može reći a da ne izrekne laž! Jedino je pitanje, da li ćeš to činit day by day polako se ipak šuljajući kroz život i stati pred sebe nakon pola stoljeća s rečenicom: ŽIVA SAM! I kak netko reče, ni me stra...a ni me nit sram! Što tko misli o tome, meni...lanjskom snijegu...zabole me! Nisam nikad previše prostačila (barem ne tako da mi prođe vrijeme), iako mi riječi...kurac, pička i jebanje nisu nepoznate /ha ha sve češće se ulovim kako u pisanju ličim na Rudanicu)! Dapače, one imaju svoje značenje i uvijek sam ih nastojala upotrijebiti sa svrhom i razlogom. Vrijeđanje razno raznim pogrdnim riječima i vokabularom kočijaša (to sam spomenula još prije više od godinu dana ovdje glede jedne objave novopridošle prosvjetne radnice) drugih nepoznatih ljudi, samo zato što faktor godine ili nedostatak istih ne znače ama baš ništa. Sve to nije moj đir! Nažalost, ovdje na blogu uvijek je bilo dežurnih pljuvača i bukača, koji se čak nisu potrudili barem navući neke rukavice i to pokušali reći malo pristojnije i ljudskije, ili se barem informirati o dotičnim ljudima iz stvarnosti? I što je zanimljivije, uvijek je bilo onih koji su se iščuđavali kad su neki drugi neke druge pljuvali, ali su uredno i sami imali pljuvačke kad je trebalo takmičiti se pljuvanjem u dalj kad su sami bili na tapeti? Uglavnom, ovdje je geslo „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj! Osobito onako čoporativno, pljuvačina i cipelarenje je omiljena disciplina iskričiavog bloga! Rijetko tko bi se drznuo jedan na jedan obračunat već obično takvi trebaju „svoje ljude“, „dvorsku svitu“ , brojanje komentara kao dokaz „ispravnosti“ ali češće, ispraznosti, te ostale „neutralne i brižne“. Broj komentara nije mjerilo pameti i suvislosti bloga, već mjerilo trenutne „vrijednosti“ ovisno o tome tko protiv koga. Ne brinite, kad tad obično izađu na vidjelo neke mutne stvari (dupli nickovi, lažni nickovi i ostali priležnici ili dojučerašnji prijatelji postaju neprijatelji i sl) ili npr smiješni triplikati jedno te istog nicka multiplicirani nekoliko puta! Moram vam jedino reći da dobrano kasnite danas, jer su to prije 15 let puno bolje činili neki drugi kao npr vegina svita? Nisam se nikad držala po strani, uvijek sam pokazala i prokazala neku pojavu (lošu i meni društveno neprihvatljivu), riječ, postupke koji nisu bili u redu! Imala sam svoje mišljenje o društvu, politici, čovjeku pojedincu i čoporu. Ja nikad nisam vrijeđala ali sam najviše uvrijedile neke ljude (koji mi to ne opraštaju), ISTINOM (wega, cyber, wasy, horni, božićnica, krelec, kjele, brkata etc). Gađajte istinom i sigurno ćete pogodit u sridu! Nikad nisam razumjela zašto je druge boljela neka moja objava na blogu, koja je bila neka moja intimna ispovijed (moji orgazmi, moje ljubavne priče, moj zajednički život) i kako su se danima i godinama neki (čak i danas) snebivali nadamnom? Ja eto već pet godina ne živim s jednim blogerom i nas smo dvoje u posve korektnim i dobrim odnosima, ali nam to ne praštaju neki blogeri (cyb, krelec) niti danas. Pa se pitam, imaju li ti ljudi neki interes ili uopće nemaju svoj život da se bave njime ili su toliko isprazni da se uvijek i svagda bave drugima? Pa sam tako pišući npr. o krelčevoj braniteljskoj mirovini sa 20 godina staža šofera konstatirala da je to, za mene, dobro unovčenih par godina ratovanja, i jednako plaćeništvu. Pa sam rekla istinu o meiji pa zaslužila ban (pozivanje da ne proziva nas solere kako i što da činimo dok istovremeno živi licemjerno u braku i na dejting sajtu) uz objavu imena i prezimena, uz njezinu prijetnju da će objaviti moje! Možda sam samo ja bila brža i stoga zaslužila ban i trajnog neprijatelja na blogu! Pa sam pisala o cyberlady i njezinom ništ koristi životu, budući je stalno nasrtala na mene uvredama zbog mog pisanja i viđenja društva (hdz, crkva i ostale HR gluposti potrošačkog mentaliteta). Taj „ništ koristi život“ sam poduprla istinom da nikad ništa nije stvorila, živi kod roditelja, nema supruga, djecu, posao (tada je to s poslom bilo aktualno) a sebe predstavlja kao vrhunaravnu božicu, maltene magistru? Istina, bila je to lavina njenog bijesa (nazvala me droljom, četnikušom...i gle čuda...nitko na blogu nije rekao niti slova da to nije primjereno) izazvana mojim slaganjem na blogu jednog drugog blogera (HBS, ex lover cyb) što je bilo neoprostivo? Pisala sam istinu o wasyx te iznosila činjenice i njegove laži, tko je i tko nije, gdje je i sve što je u stvari i dovelo do našeg kraha i njegova odlaska iz našeg zajedničkog života! Uvijek sam smatrala da je iznošenje „prljavog veša“ između bračnih partnera samo njihova stvar i da to ne može biti briga drugih? Osim ako se radi o fizičkom ili verbalnom zlostavljanju, što ovdje nikako nije bila riječ. Ako ste primijetili, taj čovjek nikad ništa loše o meni nije napisao, dapače, ne slažemo se oko puno toga ali smo ostali ljudi! Pisati istinu o nekom odnosu i vrijeđati ili lagati, nisu iste stvari. Ja nemam niti sam ikad imala svoje ljude ali sam puno ljudi pozvala na druženja u Armani, Hoolywood ili pak u Pivnici, gdje smo se dosta dugo družili in vivo. S nekima sam bila dobra znanica, ali čim nisam bila korisna u njihovom PR-u dotični „dobri“ su se nekim čudom preobratili u „zločeste“ ili ako već ne to, onda u izostanku osude loših ponašanja? Ta metamorfoza ljudska nikad mi nije bila jasna i uvijek mi je bila strana, jer uvijek sam imala svoj stav o lošim postupcima, rijiečima i nikad se nisam libila to reći u facu? Moj životni moto je bio: il sa štitom il na štitu! Pa sam stoga i napustila sva ta druženja. Moj najveći grijeh je što nisam znala (tako i u real life) prešutjeti istinu! Pače, bolesno sam iskrena? Znam, ponekad je to bila „moja istina“ ali ionako nema objektivnog. Znam samo jedno, nikom nikad ne treba reći...kozo, babo, kretenušo, droljo, četnikušo, glupačo,žena sa psihičkom dijagnozom i ostale još gore „pridjeve“ koje sam se svih ovih godina naslušala od ljudi koji me uopće ne poznaju ili me poznaju samo ovlaš. Jedan najuporniji (horni) godinama je bio toliko i tako zločest ovdje na blogu (samo zato što me nije mogao imati), no ipak sam mu pružila ruku, prije no što je otišao zauvijek! Znala sam da je jadan i da su svi takvi koji sipaju uvrede i laži o drugima, u stvari, jadni! Svoj jad, tugu i bol izražavaju tako da povrjeđuju druge! Kad doživiš moje godine i kad preživiš da ti i vlastito dijete kaže: „....dao bog da krepaš...“ shvatiš ovu prethodnu tvrdnju da su ljudi koji povređuju druge, sami loše. Dobro sam, iako sam stara i toliko toga više ne mogu. A niti želim! Ono što želim, imam i imat ću. Zajednički, miran život s rukom u ruci s dragom osobom, bez bilo kakvih materijalnih upitnika. Partner je važniji od djece, stoga vam predlažem da se pobrinete za dotičnog. Ili pak pomirite sa samotnošću. Nas dvoje smo već postavili upit za apartman za dvoje u jednom od boljih staračkih domova, tako da smo mirni, kad nam dođe vrijeme. Starost (kada služi zdravlje a za sada to mogu reći) može biti tako lijepa! Kada odu svi, ostanemo mi! Istina, dugo sam čekala takav sklad, dugo sam čekala čovjeka koji nikad nije došao (upravo jedan takav danas piše o čekanju i starosti), ali, dočekala sam sebe, pa je došao i on. Stoga jedino što mogu reći na ovom svom javnom, zakupljenom prostoru, jest da se svaki čovjek treba pomiriti sa sobom. I ne povrjeđivati druge, jer time u stvari povrjeđuje sebe. Tražeći vlastitu sreću i podnoseći vlastitu nesreću, ne smeta nam tuđa sreća. Ne smijemo nikad tuđu sreću uzeti kao svoju prepreku, već upravo motiv da ju dosegnemo, na svoj način. Ne znam da li ste primijetili da se nikad ne bavim mladim ljudima (za razliku od npr brkate koja se stalno bavi „bapcima“ ala ja, koko, đusi) jer se mladi ljudi dovoljno bave sobom. Onako kako znaju i umiju, iako često pogrešno. Što ću im ja? Ta ja imam svoj život i uvijek sam se bavila njime. Susjedovo prekrasno cvijeće nije nimalo pomagalo mom cvijeću (živom) koje je uvijek uvenulo? Zato mi je kuća puna suhog. Svakom njegovo!
Meni, moj zajednički život koji mi se smiješi. Trebalo je proći mnogo godina, veza, vezica, brakova, druženja...uglavnom utaman! Ali, sve je to moje i to sam ja. Zato je starost dobra, jer prigrliš sve što imaš i onda takav kreneš mirno na put bez povratka. Jasno, ne nosiš tamo kamo ideš nikakvu prtljagu, već lagan ko perce, ko nikad u životu. Ovaj dan, iako je posvećen onima kojih više nema, dobar je za susret sa sobom i svom prolaznošću. Tim više nije dobro sa sobom nositi sve te vreće trulog krumpira (vreću predstavljaju sva ta loša druženja, ljutnja i prijepori koje nakupimo kroz život)! Zamislite samo koliko je to težak teret i koliko svi ti krumpiri trule (neki se talože desetljećima) i smrde? A kažu, zrak je u Zagrebu ovih dana jako loš (i bez toga)! Sve u svemu, znam da ću i danas ovim zapisom nekima izvaditi „džigericu“, ali nije niti ona loša ako znaš kako s njom (pečena s češnjakom). Istina, moja nije blago teleća (koja je mekša i sočnija) već goveđa...a zna se da je ona žilava, ali zato bogatija proteinima i zdravija (a možda i pogubnija) za nas!
p.s.
Vidim da je dobar dio zapisa koji su djelomice bili povod ovog mog, koje sam čitala ovih dana i jutros (explicitno navođenje mog nicka od strane brke, cyber, krelca) ili obrisani ili reducirani a radi se samo o nekoliko sati mog izbivanja?Pa bi naoko čovjek rekao da ovaj moj i nema neki smisao? Možda je upravo smisao u tome što dotičnih nema a moj postoji, kao i sve što sam pisala desetljećima unatrag! Tko zna, morti i ja konačno dočekam da mi netko servira neku moju uvredu ili nešto ružno kaj sam nekome napisala i vrijeđala ako mi vi podastrijete? Bit će mi drago da o tome razgovaramo, iako znam da dugo već nitko od vas ne može (neće) samnom razgovarati! Strah od jedan na jedan ukorijenjen je u čovjeku, dok bahaćenje u čoporu daje neslućene i nadnaravne visine. Eto npr krelec je tipičan primjer takvog djelatnika koji je sam za sebe benigan i krotak ko poljski mišić i nikad nisam od njega ništa uvredljivo pročitala na njegovom blogu koji je on napisao (ne bih ga čak niti nazvala blogerom, već komentatorom jer doista sve što i napiše, nije njegovo već ili c/p ili fotka), ali zato se uvijek osili kada je dio čopora (poznat je kao pobočnik wege,božićnice i styxe, a često i drugih koji napadaju coco i saru-mai). Reklo bi se da je većina nas ovdje već davno...BRENDIRANA! Takvi, brendirani....Bitno je da vi razumijete sebe, a ja sebe!

PROJEKT ZAJEDNIČKI ŽIVOT (zapis, 2/2016.)
Danas sam započela jedan projekt koji smo dogovorili jučer pod radnim naslovom: zajednički život. Čak smo ga i zalili…ti šljivom ja bailyesom. Istina, dogovoru je prethodila burna šutnja. Tvoja! Što reći? Oće li i to biti priča: put u pakao popločen je najboljim namjerama? Nadam se ne. Ili bi to možda mogla biti Casablanca: Ovo je početak jednog divnog prijateljstva? Nazvao si me cimericom, što u neku ruku i jest to. Suživot! Bit će zanimljivo čut i komentare djece…možda će i ona misliti da je…prerano? Jer i sami nismo sigurni je li trebalo ili nije trebalo? A kako ćemo znati ako ne probamo? Nema pokusa, nema probe…samo stvarnost. Za istač me ljubiš, držiš, miluješ…činiš sve što sam ikad željela. Čak i ono što nisam. I lijepo i ružno. Biti skeptik (znam, reći ćeš pa ja sam ionako član grupe skeptika u PUB-u) ili optimista? Nadam se s pokrićem! U stvari što možemo izgubiti? Ja samo još jednu nadu, želju, čežnju zvanu…ljubav. Ti nešto više, ako je imati dom više? Na koncu, već ti rekoh da je dom tamo gdje si ti , iako mi ne vjeruješ? Toliko života je bilo i prošlo. Prokrstarilo čak mojim obalama. Možda se ova zadrži? Možda nakon oluja, valova krene… bonaca? Ništa ne prejudiciramo, ništa ne garantiramo, nema potpisa, nema pečata…samo želja i volja za biti zajedno! Koliko i kako dugo? To the end? No, valja svaki dan iznova započinjati kako ne bi završilo! Ovo je ipak samo…uvod!

E vidiš fly, sad si naveo (pa i krelec) nekoliko primjera osobne odgovornosti! Jedinka čini društvo! Ima jedna dobra izreka koja kaže otprilike ovako: pola društva ne misli ništa, jedna četvrtina misli pozitivno (progresivno), druga četvrtina misli negativno (nazadno)! Napredak društva (promjena) ne ovisi o onih 50% već upravo o ovih 25% (četvrtini) koja prevlada uz onih 50% koji se nekom linijom manjeg otpora (nemišljenjem) prikloni onima koji mise! Tako i mi neki (sebe ubrajam u svojesnog člana društva, ali okorjelog pojedinca), držimo se reda, poštujemo pravila, propise, zakone etc etc...što zbog odgoja u obiteljskom domu što zbog samoodgoja. Većinu toga što smo i tko smo, učinili smo sami! Naravno, ne tako da smo išli linijom manjeg otpora (daljinski u ruke, lopta u noge, mozak na pašu) već da smo npr sjeli i zamislili se nad nekim događajem, osobama, stvarima. Normalno, uz knjige koje otvaraju (nedostatak upravo zatvara, jer većina zatvorenika je nikako ili malo obrazovana) kao i žeđ za znanjem! To se ne uči u školi, s tim se rađaš i onda to sam njeguješ. Učiniš čovjeka od sebe. Neću reći da ponekad (osobito u mladosti) svi mi i svatko od nas nije činio (a i danas ne čini) neke nepodopštine, ali srž čovjeka je da je on socijalno biće koje djeluje u grupi i utječe na grupu! Nažalost, svaka grupa, da ne kažem čopor traži i vođu ili barem neke koji su predvodnici, ili bar prvi među jednakima. Zašto već dugo nemamo nekog V.Gotovca, Supeka i slične bardove čovječnosti, pameti, vrlina? Možda zato što su nam postali neki drugi uzori, ako ne i uzroci? Poroci koji više nisu to već uzor ponašanja, stupovi društva. Za lopove, ubojice, nasilnike...često je pravda bila slijepa i nedostižna, ali ipak, povijest nas uči da su svi ti „veliki i jaki“ kad tad postali slabi i propali! Tko se od vas (nas) i koliko često zapita, stavi glavu med dlanove i onako u tišini /bez tv, radila, lapa i ostalih sranja koja odvraćaju pažnju / sam sa sobom, razgovara sa sobom. Propituje, sagledava, razmišlja? Razmišljanje i promišljanje je postalo danas prohibirano djelovanje! Zašto? Pa zar nas nije onaj majmun, sišavši s drveta (ili onaj 100-ti) doveo ovdje gdje smo. Iako nismo htjeli tu biti, ali jesmo! Koga da pitamo, kuda i kamo, kako dalje? Osim sebe! Moramo li baš sve bure i oluje, sve pijavice, tornada, potrese, poplave...sve probati na vlastitoj koži da bismo znali da ne činimo dobro? Neke generacije nekoć činilo se da im je stalo? One 60.g. prošlog stoljeća u vidu sexualne revolucije i protesta protiv rata, ove početkom 21. st. glede wall streeta i ostalih sranja u vidu G7, zar je svijet spao na jednu Gretu? Ili je ipak ona, upravo...put u pakao popločen je najboljim namjerama? Sva sreća da postoji i čistilište prije pakla, iako mi se čini da će ove generacije koje dolaze dotično preskočiti i da će ravno u pakao, od ovog raja na zemlji!

http://www.rudan.info/prizori-iz-bracnog-zivota/


ha ha...ima nas koji nismo ostavljeni, već smo ostavljali iako je u konačnici to nebitno! Osim kad je bitno (kad to učini žena na brdovitom balkanu). I baš zato mi je gušt bilo ovo danas čitati (Bergmanove "Prizore iz bračnog života davno sam gledala), a prije puno godina sam i sama napisala jedan uradak na temu žena koje su ostavile svoje muževe /zaboravljene žene/ i žive svoj život. U mom slučaju, dvaput, a kažu budale, dvaput je dvaput, pa ja ponavljam!

Ovaj pasus iz gornjeg Vedranina bloga mi se posebno sviđa, jer je uprav tak!


"....Ima i ona kad žena odjebe muža i krene prema svijetloj budućnosti sama ili s drugim. To je mnogo uzbudljivija situacija. Protiv nje se dižu muž i tata, tete, strine, svekrva, majka, svekar, otac, svi susjedi, kolege iz firme, selo, grad, jedna država, druga država, ako je tata stranac, djeca u vrtiću njenog sina… Kad je mama popularna na nju reže čak i državni službenici i mediji, kad ih tata dobro plati.

Ipak, s vremenom, ako tata nije ekstremno bogat ili ekstremno bolestan, nositelju rogova popusti bijes, baci pod jaja nešto mlađe da bi lakše zaboravio „kurvu“. Djecu je davno izbrisao sa ekrana svog kompjutera...."


Ali, eto i njezinog teksta a ne samo link, ako nekog ipak zanima, iako sumnjam u čitače?

Gledala sam „Prizore iz bračnog života“, seriju snimljenu prema Bergmanovoj istog imena. Sjećam se fenomenalnih glumaca. Tada me smetalo ono što me smeta i danas. Priča je, ma koliko glumci bili fantastični, neuvjerljiva do pakla. Neživotna. Glupa. Može je snimiti samo tašti mužjak koji ništa ne zna o ženama.

Bergman i ovaj drugi, Levi se zove, u nekoliko nastavaka šire lažnu vijest. Nema ludog, uzbudljivog, nezaboravnog seksa s bivšim mužem. Nema! Sve znamo kako je bilo. Zaljubiš se, vrijeme će pokazati da si se zajebala, živiš s njim godinama, tu su djeca, nedostatak love, ili mnogo love, isti kurac. A onda, najzad, nešto se dogodi i ti si izvan pakla.

Na vratu ti jašu i vrište zajednička djeca. On je otišao jer Sanja, Ana, Marija, Petra, pitaj boga kako se zovu one druge, nije mogla izdržati stres koji sa sobom nosi status ljubavnice, a i djetešce je na putu.

Svijet ti se ruši na glavu. Tko će vratiti kredite? Kako se izboriti za alimentaciju, plaćanje baleta, jahanja, učenja kineskog…S vremenom, vrijeme ili dobar jebač i dobar novi otac tvoje djece, zaliječi rane. Zaboraviš da si stenjala pod čovjekom koga s vremena na vrijeme vidiš na Korzu. Kad ga prepoznaš uvijek se pitaš, koji sam ja kurac radila s tim…Tim…Ajde da budem pristojna, s tim neprivlačnim gospodinom. Priča ostavljenih žena.

Ima i ona kad žena odjebe muža i krene prema svijetloj budućnosti sama ili s drugim. To je mnogo uzbudljivija situacija. Protiv nje se dižu muž i tata, tete, strine, svekrva, majka, svekar, otac, svi susjedi, kolege iz firme, selo, grad, jedna država, druga država, ako je tata stranac, djeca u vrtiću njenog sina… Kad je mama popularna na nju reže čak i državni službenici i mediji, kad ih tata dobro plati.

Ipak, s vremenom, ako tata nije ekstremno bogat ili ekstremno bolestan, nositelju rogova popusti bijes, baci pod jaja nešto mlađe da bi lakše zaboravio „kurvu“. Djecu je davno izbrisao sa ekrana svog kompjutera.

To režiseri znaju pa ipak godinama gledamo filmove i serije u kojima bivše žene, lude od pohote, dudlaju bivšem mužu kao da im od toga život ovisi. Nema šanse, nema jebene šanse da je to priča iz života.

Mi razvedene sjećamo se dugogodišnjih „prizora“ u kojima smo užasnute gledale u plafon i muhu kako po njemu gmiže. Kad će svršiti, jebote, pitale smo se dok smo u očaju bjesomučno mahale lažno podivljalom guzicom. Ali to nije sve. Koliko smo mu puta morale pjevati ode „ogromnom“ kurcu, „fenomenalnoj tehnici“, hvaliti sarmu njegove mame?

Treba li spominjati sortiranje prljavog rublja, ubacivanje u mašinu, izvlačenje, „što ćemo sutra jesti“, da, žao mi je, srce, što je Dinamo izgubio. Smrt Tovarima ili Purgerima ili nekim trećim idiotima za koje ti se živo jebe. Ti si sigurna da su navijači kreteni, on to ne smije znati. Bračni život je napet k’o kineski kišobran kad krene jako jugo sa snažnim oborinama.

I onda, nakon svega što prođeš s bivšim, glupim k’o kurac ili pametnim k’o neki od naših političkih analitičara, svodi se na isto, jebeni kreten snimi seriju u kojoj bivša žena poludi za bivšim mužem.

Ej, tašti režiseri mužjaci, otkrit ću vam tajnu. Kad biste razvedene žene pitali bi li se rađe kresnule s bivšim mužem ili popile metak, sve bi se odlučile za metak. Ne, ne i ne za onaj metak.

Zašto su i stara i ova serija ipak gledane? Zato jer se glumci, u pauzama između besmislenog brbljanja, jebu. U ovoj novoj seriji glumac ima fenomenalnu guzicu i krasnu kosu, glumica izgleda senzacionalno. Opsjednute gledateljice sjede na kauču pokraj partnera uz koga ih drži pokojna želja i uživaju gledati na ekranu ono što im se ne dešava u životu.

Jebeno gubljenje vremena. Ne treba se kresati ni s bivšim ni sa sadašnjim mužem u vremenu kad jednim klikom možeš doći do komada mesa koji ti se blještavo smiješi sa ekrana. Seriju neka gledaju ostavljeni bivši muževi koji stvarno vjeruju da će im na vrata noći o ponoći pozvoniti bivša žena odjevena samo u osmijeh i parfem.

stvarno si mi pomogao ovih dana da se opet vratim sebi, pisanju...najprije kroz čitanje mojih starih blogova jer ih ti želiš čitati, a potom i tvojim opaskama da bih trebala opet pisati? dotični su i danas tako aktualni, a prošlo je desetljeće! zašto ih danas "reprintam"? možda im je opet vrijeme ugledati svjetlo dana, i samoj mi ih pročitati u ovaj preljepi dan (vikend).

i da, ne slažem se s tobom stipsa da su blogeri lošiji od drugih ljudi samo zato što pišu o svom životu (koji nas povezuje i s drugim ljudima). i blogeri su samo ljudi! istina, ja sam imala posla samo s jednim, a srela sam ih mnogo i bili su samo prolaznici u mom životu, kao i većina ljudi koje sam mimohodno sretala. istina da nigdje i nikad nisam srela tako živopisne (meni uglavnom čudne) ljude kao ovdje. ali i nadalje ću radije pročitati npr vedranu rudan nego li bilo kojeg pisca umotanog u celofan! istina je, najjača vjera ma kako gorka ponekad bila!

"bilo bi dobro sve ponovo istražiti, šarene trenutke naše mladosti, melodiju naših riječi...sve i neznane, zaboravljene uzroke svega što nam se dogodilo, one koji se zasigurno skrivaju u sivim dubinama izumrlih ili začahurenih dana iza nekog tajanstvenog zastora naše duše.

bilo bi dobro - jer od svih stvari na ovome velikom svijetu ipak sam sama sebi najzanimljivija - ako jednom sve izgubi svoju boju a krajolik oko nas posivi,

izgubili smo doista samo dane kojih se ne sjećamo" (margit kafka)

moj blog 09/05/07,


Ovaj davni blog nagnao me da napišem ovaj danas. Ne o dogođenom već o nedogođenom. Gotovo da nema dana, mjesta, trenutka kada ne srećem neke događaje i trenutke koje sam dijelila s ljudima…kafić, plac, slastičarna, livada, planina, more. I bolna su ta sjećanja jer su izgubljena. Na neki način. A opet, sve su to mrtve slike živih događaja. Al, večeras, zato što je nedjelja sjećam se jednog događaja koji se nije dogodio. Bje nedjelja istom, predvečer, oprala sam kosu kao sada. Bje to neko moje praško proljeće. A ti na splitskoj rivi ili negdje ponad nje. Svirao si mi na pianu …proco harum i blijede sjene. Nije da mi nisu i drugi svirali. Benjo čak. Naš susret koji se nije dogodio, ljubav i maštanja koja su ostala nedogođena nisu se izgubila.

A i ovaj danas je opet...pase! Danas neću o sjećanjima, već o sposobnosti nesposobnih da onesposobe sposobne. U prometu. U poslu. U sexu. U ljubavnoj vezi. I danas čitam o nekim novim klincima koji (ono što nisam razumjela barem sam pokušavala ne osuđivati) koji opet ne razumiju. Jer nisu bili tamo? Al oni znaju kako je tamo biti! Ja sam bila tamo i znam! Biti mlad nosi svoje prednosti. Stoga što misliš da sve možeš i sve znaš. A onda te događaji demantiraju. Pa te sjebu, onak da se jedva pridigneš! I činiš to day by day. I tako je normalno dizati se kad si mlad. U tome i prođe mladost. U trčanju za...bićem! Bilo da su to naša produžena bića (djeca) bilo da je to karijera jer valja se dokazati za svoje tiće. Bilo da je stoga što se hranimo uzletima, poletima i ostalim pregnućima. I bje tako. I jest tako. No, potom dođu neke druge godine...neke druge boje! Pa nam siva više nije tako mrska. Pa suton sve više govori a manje šuti. I čovjek sve više sluša a manje priča. Jer je uglavnom već naučio da ga ne čuju. Ili čuju pogrešno. No zašto mladi uporno misle kako stari pričaju bajke kad pričaju o svom pregnuću, o svojoj mogućnosti. Jel stoga što se stide svojih nemogućnosti? A što ću ja sirotim japancima i njihovim spermićima. Ne znači im niti 25 let. Oni ne mogu. Naprosto su sporopokretni. Ili njoj koja ima dvoje malodobne djece normalno ne samo da joj nije do sexa već je to nemoguća misija. Nakon svih domaćih zadaća, nakon svih pranja zmazanog veša i ostalih kućnih poslova koji je moraju napraviti. Hm, ta kome je do bilo čega? Razumijem „mlađe djeve“ (al dovoljno stare da shvate da više nisu tak mlade) nadomak 40. kako shvaćaju da žive u vakumu. I čupaju se rukama i nogama da ih ne usisa! I zato ovdje na blogu uvjeravaju sve i svakog kako je biti star...ne biti! Jer imati mengu znak je da je žensko? I razumijem muškarce kojima su pomalo omlohavili trbusi (i um) uslijed ispijanja pive sa dečkima iz kvarta, faksa, škole. Koji uporno trče...na nasipu na Savi (upravo se vratih otamo i pomalo je otužno ih gledat)...jer kile se samo ljepe! I pričaju ribičke priče. Al ak trebaju pojebat neku ženu onak s nogu...ili ne daj bože još nešto zahtjevnije...e to je već za Ginisovu knjigu? Zato im i G točka zvuči kao izmišljena invazija marsovaca. Od nikog ne očekujem nit tražim da bude sposoban? Al očekujem da nesposobni svoju sposobnost primijene na sebe a ne da tim aršinom mjere druge. A ono što im nije pojmljivo nek ostave po strani. Vratit će se i uzeti to onkraj puta kad im dođe vrijeme. Ni ja nisam Haidegera čitala u mladosti. Nisam nit u zrelosti. A bome neću nit u starosti. Sve u svoje vrijeme, dragi moji blogeri!"
(moj blog, 2012.g)

Link

da malo prekinem ovu BB onaniju od pisanja i brisanja blogova svakih par minuta, kako bi blog barem ličio na sarmicu (malo mesa, malo zelja) ili "kako vam drago" (kak bi reko moj šeki).

Btw nikad me žensko nije „skinulo“, pa bome nisi niti ti, brko! Ali, kad već nemreš bez mene i kad se već ismijavaš blogerima koji pišu, ne zaboravi činjenicu da su neki pisali dok si ti još išla u pučku školu. To samo po sebi ništa ne znači, ali ovih dana sam opet dohvatila I. Mandića i njegovu knjigu „Sebi pod kožu“. Nekako mi je uvijek bio pitak za čitanje, upravo zato što ima svoj tijek misli i ili ga uhvatiš ili odustaneš. I pisao je godinama kolumne u Vjesiku koje sam čitala, iako je uvijek bio trn u oku kulturnih i kultnih piskarala. Potom godinama i sama pisala blogove (od 2007.g.) i utvaram si da i ja tako imam svoj tijek misli koji godinama već stavljam van. Evo i danas ću ponoviti svoju Abecedu. Povod je to što sam baš ovih dana svom dragom čovjeku partneru poslala cijelu mapu pod tim nazivom sa svim mojim iskričavim pričama. Jednoć, davne 2013.g. u vrijeme ljeta i kiselih krastavaca ovdje na blogu, napisala sam svaki dan novu priču. Normalno, bile su to priče za van i prilagođene, kak veli Mandić, ne za moj dnevnik već za javnost. A tada je namjera druga i drugačija. Logično, kad imaš sjajnu misao želiš ju lansirat u svemir. Čovjek je ipak zoon politikon! Btw važno je da je čovjek vjerodostojan, sebi pa onda i drugima! A vjerodostojnost dokazujemo time npr da se ne stidimo sebe i svojih uradaka. Pa tako ja gotovo nikad ne brišem svoje zapise na blogu (evo već 14 godina kako sveudilj pišem). Dapače. Često im se vraćam i čitam ih ponovo. A ne odričem se niti svog života, pače...kak veli moj dragi, prekrasna si, poštujem te, volim te...svaki dan sve više. Čitam tvoje blogove i shvaćam tko si. O „biserju pred svinjama...“ neću, ali jasno je da se godinama upravo o tome radi? I znate kaj, drage moje „BB“ (brkata i buga) a nema veze sa brižitkom, gotovo da nema teksta kojeg se stidim, kojeg bih obrisala...sve sam to ja (za razliku od vas dvije koje svoje toliko brišete i same sebe i dezavuirate sebe (za nepismene: dezavuirati (franc. désavouer), poreći, opovrgnuti, osporiti; odreći se koga, uskratiti komu svoju potporu; natjerati u laž, lišiti vjerodostojnosti.)! I oni gdje sam opisivala sebe, svoje misli i oni koji su karikaturalno napisani. Jer, spadalo kakvo jesam volim zezanciju, volim britki humor, volim cinizam...ma volim sebe i svoje život! No, jedno je pisati o sebi u šali i pomalo se sprdati, a drugo je kad se sprdamo s drugim ljudima...koje niti znamo, a još manje kojima nemremo nit cipelu obrisat. Ako ništa ono po godinama i životnom iskustvu, jer ja sam bila tamo gdje ste vi, ali vi niste (a tko zna hoćete li i stići) gdje sam ja! A ljudi koji se sprdaju i ismijavaju druge kad tad postanu i sami predmetom sprdnje! Najvećim dijelom takvom rabotom upravo govorite o sebi, bijedi svoga jastva i vašem nezadovoljstvu i nemogućnosti da se nosite sa svojim životom? Kakogod, i ovo ne pišem poradi vas (iako gotovo da ne prođe tjedan a da me neka pogana usta ne spomenu) već zato što sam pričice opet pročitala i smatram da su dobre! A i dragi mi je napisao da je sve pročitao i još više me cijeni, voli, poštuje te smatra da jako dobro pišem. Na koncu, ovo je moj plaćeni prostor i kako sam već uplatila taj premium, nema razloga da ga i ne koristim, pa ću u par dana objavljivati „ljubavnu abecedu“, po nekoliko pričica (imena su, kao i neki sitni detalji izmišljeni tako da vjerujem da se nitko neće „pronaći“, iako znam da ćete se mnogi pronaći) iz vlastita života?

Pa krenimo redom, kak i ide Abeceda, jedino kaj ću preskočiti A (s njim ću završit u komentaru, i tu priču posvećujem „BB“ i ostalim prosvjetarima)!

(između jedan glazbeni numero, iako nije oriđinale,ali kako bih sprala gorak okus šrota koji se pušča ovih dana na blogu)

Link

B/Božidar
Sve je u osnovi počelo znatno ranije. Još u prosincu 2006. na sam badnjak. Dugo su me i često pitali o tome. Zašto baš tada, iako nije bilo pravog odgovora. Možda je taj dan kćer bila sažaljiva prema meni i konačno otjerala svoju mamu od sažaljevanja same sebe ka kompu. Nakon dva propala braka i ostavljena muža što je drugo preostalo. Valjalo je učiniti nešto još…drastičnije. A od slova A do slova B proteklo je prilično dana, mjeseci. Kad se zaljubiš nije lako zaliječiti rane. A još kad pri tome imaš pri srcu i bivšeg supruga kojeg kao svog ljubljenog čovjeka života isto moraš pospremiti, ne znaš u stvari što pospremaš. I u tom pospremanju otpila sam svojih prvih 14 kava. Božidar se pojavio u veljači 2007.g. i već u samom startu nije imao nikakvu šansu. Jer ja s oženjenima ne samo da ne pijem kave već se i ne družim. Ali uvijek u životu postoji neki ali. Kako reče guanta, tko sam sebe ne popljuje i nije neki čovjek. A imponiralo mi mr dr pa sveuč. prof. a godio klavir uz naša ispijanja kava. I rezolutno sam znala da neću biti s oženjenim. Ali sam ipak bila. Tada sam naučila mnoge stvari o sexu. Kako verbalno tako i stvarno. Svinganje mi bje strano a čovjeka koji je u tome bio doajen, gutala sam kao nekoć x100 romane. I opet je bio puno stariji. To je valjda bila još boljka od propalog braka. Ovom nije trebala vijagra. Dapače. Ali meni unatoč svim privlačnim epitetima i prilozima i priloškim oznakama kako umnim tako i fizičkim nikao nije odgovarala ona..zaposjednutog teritorija. Iako sam slobodna, vrlo sam monogamna. I ne volim povremeni seks u prilici ili neprilici neke hotelske sobe, moga stana u intervalu da li i kada će mi doći kćer. Pa je priča od prekrasnog druženja koja su često završavala uz kavu na jarunskom jezeru, završila time da jednog dana naprosto više nisam poslala sms, on nije meni. I tu je priča završila. Elegantno i damski i gospodski kako je i počela. On zasigurno još svinga…ova iskra je nevinašce. I smokva bje premekana zanj. Jedino kaj faktor vrijeme ne ide mu u prilog. Sad je možda u staračkom. A možda i u jebačkom. Nikad se ne zna?

C/ Cvjetko

Moj SISI kao i sve ružne stvari, došao je iznenada. Iako nam je namjera bila samo brainstroming, završila sam u njegovoj vikendici. Na istočnim obroncima Medvednice. Jednog prohladnog poluzimskoproljetnog jutra sjela sam u svoj clio i otišla. Ne znajući gdje. Ponekad imam takve napadaje iznenadnih odluka. I učinim posve suprotno od očekivanog. I mene same. Jer tko normalan ide čovjeku koji mi je, istina dan prije donio cvijeće na prvu kavu, u vikendicu. U posjetu. Koja kod normalne žene i muškarca neminovno završava u krevetu. Jer ja sam u to doba svoje rane iskričavosti bila još posve normalna. A on plav, plavook, privlačan, nabildan, kako mišićima (istina bje i nešto špeka) tako i umom. A vikendica ubava. Na brežuljku, istočnih obronaka Medvednice. Znam da se ponavljam, al baš mi se dopala kao moguća destinacija mojih vikenda? Neka purgerska sela i zaseoci. Ubrao mi je neke plave cvjetiće uz rub ceste. Umjesto kamina bje stara peć na drva, neka pileća juhica koju je skuhala omama (tak ju je on zvao). Muškarac od pet banki ima dadilju. Koja mu kuha. I posprema. I sve je bilo tako puno mirisa i okusa da ni proust ne bi odolio. Pa nisam niti ja. Ali on jest. Tj. njegov mali koji nije postao veliki. I to bje moj prvi susret s muškarcem koji ne može. Poslije su zaredali na iskrici (osobito njegovi imenjaci) gotovo tako da sam već pomislila naručiti istraživanje atomske agencije iz Vinče da li iskrica ima neka štetna zračenja za jaja i muda. Jerbo za mene su ta dva atributa različita. Uvijek sam razlikovala one muškarce koji su imali muda (gotovo da sam srela jedva pokojeg) i one druge. Bez muda ali s jajima. I unatoč pokušajima nastavka storije u Zagrebu, nije išlo. Ja sam odlučila definitivno otići kroz vrata njegovog vrlo atraktivnog stana. Još atraktivnije lokacije. Koje li mene. Ta mogla sam biti druga Žuži? Zato mi se ipak u ovoj priči dalje ne…duži!

D/DRAGO

i nije bio baš tako drag. Kad sam mu vidjela fotku koju je poslao komentirala sam da je ko mafioza. Iako je činjenica da je udovac ulijevala povjerenje. Ta mrtve žene ne dolaze na vrata. But, u stvarnosti to bje pomalo zgrbljen i žgoljav muškarac. I, nitko mi nikad nije toliko (uzaludno) kuckao ne po vratima već po glavi i svim mogućim medijima (od mailova, telefona i ostalih prijetnji i uznemiravanja kako bivšeg, prijatelja, poznanika etc.) nego upravo njegova nova „supruga“. Istina ona je samu sebe takvom proglasila. Nikad nisam imala baš dobro mišljenje o slavoncima. Posebno ne onima koji slušaju Škoru i Thompsona. Kasnije, za jedan božić kupila mu upravo takav cd. Dok sam ispijala svoju kavu u jednom kafiću u gradiću nadomak Zagreba (po čijem zidu su upravo Thompsonove fotke ponosno stajale), mislila sam da sam sišla s uma. Ja i cd Thompsona. A priča je posve lijepo krenula. On, biznis u jednom drugom, meni dragom gradu, s povremenim izletima i povratcima u Zagreb. Baš romantično. S njim sam otkrila točkice…koje su otada postale tako česte u mojoj komunikaciji. Jer to su bili…poljupci koje mi je svaki dan slao. Bje to ljubav i strast koja je buknula obostrano. To može objasniti samo pjesma Solomona Burke - Together We'll Light Up The World….poslušajte. Shvatit ćete o čemu pričam. No unatoč toj i takvoj vatri kakvu nisam osjetila nikad u životu (o vođenju ljubavi danima, noćima…možda najbolje govori moj blog koji sam napisala) bilo je tako puno suvišnih lica. I jedan čovjek bez muda i jaja. Volim ljude koji djeluju potpuno benigno, koji te gledaju u oči (vlastite zelene) i njegove zelene…pa lažu. Prvo sebe, a potom i tebe. I tada sam shvatila da su muške zelene oči jebačke i lažljive. No, kažu i moje su takve. Iako ne i lažljive. Dapače, kamo sreće da sam manje željela istinu. I izbor. Ili ona ili ja. Muškarci su bića koja vole udobnost, poznato, mir…i uglavnom su vrlo prosječni. Oni drugi i drugačiji, koji vole izazov i nesigurnost, uzbuđenje…. rijetki su. Nažalost, oni pak nemaju nešto drugo. Obično su to ljudi kojima nije do statusa, kako materijalnog tako i društvenog.Gotovo da rastu na vrlo visokom drveću, poput lišća ili plodova. Tu su, ali fali onaj milimetar, centimetar…sjećam se uvijek mi je falio kad sam željela ko klinka ubrati neki plod sa drveta (murvu, trešnju, krušku etc.) I tada sam naučila životnu priču: ako tražiš od nekog izbor, onda budi spreman i na…neizbor. Tebe. Također, ono što je sigurno u trenu postaje….nesigurno (poput onog nedohvaćenog slasnog ploda na drvetu). Iako, kasnije se pokazalo da je on izabrao bolje nego li što sam ja njega. Viđali smo se još povremeno na kavama, sjećali se naših zagrljaja, neke stvari u mom životu mjerim…. prije i poslije njega. Ali, sretna sam što mi je omogućio da ja budem to što sam bila s njim. Dobro je da je otišao njoj i da ona mora podnašati svaki dan njegovo prisustvo i živjeti s pitanjem…kako je bilo s njom? Kako je mogao biti i sa mnom i s njom? Kako je mogao….A prošle su već tri godine. Ja ne žalim, čak se sve rjeđe i sjećam. Više se i ne srećemo…slučajno. Znam samo da sam (smo)….zapalili svijet!
Solomona Burke - Together We'll Light Up The World
http://www.youtube.com/watch?v=mKF_zAwDHkI&playnext=1&list=PL040AD3905E4F14


54

je_ _ _ i vo_ _ _i
nije bila moja brvnara...bje njegov već oronuli apartman...jedna zelena laguna nadomak...pitala sam ga: zar se bojiš, odustati ćeš? ne, dapače...pomislih, glumi macho tipa, ali izazov i moja strast...glad za nekim, nečim zvanim ljubav i vođenje ljubavi tjerali su me ka njemu...nisam vidjela što je trebalo iako sam sve vidjela...nisama htjela čuti iako sam slušala...s večeri razgovori...sve je bilo jasno...ali, želja za mnom s tobom bila je jača…rekao si: uvijek si željeo plavu, kao da sam znala da će biti neponovljivo, jedinstveno.........ha, imali smo 100 godina, pa ipak bili smo bezvremeni, bili smo dvoje prelazeći u jedno...tako smo se voljeli...tako smo se jebali...pa smo opet...pitali se jesmo li, kao da nismo da bismo opet...pred jutro se gledali u mraku, pa opet vodili ljubav...pa se jebali...zašto pamtim svaki pokret...dodir...reče, pamti naše dodire, kao da je kletva bilo...ne mogu iz zaboraviti...ne mogu ih ponovit! kasnije, kada presta vrtoglavica vidjeh sve što nisam htjela...čuh istinu a ne laži...kako se vratit prije poslije tebe i sebe. otišli smo oboje, vratili se...zar nisi vidio...nema niti tebe niti mene...ostadoše neke ljušture kako bi podsjećale na neke prošle sebe kao opomena nekim drugim meni, tebi...(nike, weblog 15.11.2007. 22:39:59)

u ranoj mladosti, preciznije, u srednjoj školi, uobičavala sam učiti oko podneva.Bje to pravi ritual! dva sata mi je bilo dost. bila sam naporna i sebi i drugima, jer sam učila na glas! čista štreberica. tih četiri godine mog srednjoškolskog obrazovanja bila je jedna radio emisija, mislim da postoji i danas, išla je u 12,10h, i zvala se: dogodilo se na današnji dan! kako sam voljela povijest voljela sam i to odslušati, a potom je bila glazbena ura od hitova i evergreena zvana: po vašem izboru! nakon tog ritualnog slušanja, započinjala sam s učenjem!
danas, jutrom, uz kavu otvorim fejs a kad tamo moj zapis pod gornjim naslovom na današnji dan, 2015.g. istina, prošlo je šest godina od tada, ali nekako mi ovaj zapis jako simpatičan i danas. iako uživam u blagodatima svoje mirovine, ne mogu ne sjetit se tih radničkih dana (nekoć su me tak pogrdno i zvali jer je moje djevojačko prezime bilo neka vrsta izvedenice od riječi radnik). to je prošlo, ali muškarci su i nadalje taki kaki su opisani u donjem zapišu! a i ja sam danas slična sebi, ako ne i bolja (čitaj: gora)! slično ko brkata, dojadilo mi čekat da ljudi nešto učine, između ostalog i sa sobom. kako je sve to pase!

"muškarci su zame dno hranidbenog lanca. no, začudno je to da poradi takvih likova veći dio svog života provedeš upravo u potrazi za dotičnima i po mogućnosti čak i za....suživotom? danima sam odgađala uključivanje grijanja jer sam se nekako zaledila pa mi pasalo i tih 18 u stanu? danas sam konačno upalila grijanje al ne znači da sam se otkravila? osim možda samo za pisanje? često sam vani, puno sam vani...u prometu, na ulici, s ljudima. uglavnom promatram, bilježimi procesuiram...u glavi! malo je teže kad sav taj kozmos moraš pretočit u par suvislih rečenica. i to u 15 minuta pijenja popodnevne kave? gade mi se (sve više jer ih sve više srećem) muškarci, uglavnom moji vršnjaci (cca 55-65 godina) koji sveudilj oblijeću oko tih mladih žena trgovkinja. ružno ih je vidjet i čut kako sline? a žene naprosto rade svoj posao i nastoje bit ljubazne! nekima i je to sav njihov svijet (očijukanje) al su ipak manjina! sve to mi ne promiče, pače...ponekad i uživam u tim bizarnostima! dođe mi da priđem takvom nekom djedici i upitam ga onak uz naivni smješak: jel ti uopće još kaj možeš il svršavaš na tim curkama...verbalno? nije mi povod ovog zapisa bilo to, al svjedočila sam toliko puta kad neki dedek (čak i za mene prestar od cca 65 godina) ostavlja brojeve mobitela, pročitane knjige, pjesme etc. ovih dana sam trebala popit kavu s jednim profačem sa faksa! al neću, iako on još to ne zna? metar i žilet, sa puno preseravanja o sebi i muškog ega koji kak reče, ima posla samo s mlađima (cca 40 let a njemu je 55)? pa sam mu rekla, što ću ti ja? pa ja sam starija od tebe? muškarci problematična ega i puni kompleksa trebaju mlađe cure koje će u njima gledat boga (normlno, on ima i svoju firmu od koje može barit...ups...živjet etc). a i neki drugi dječaci koje sretoh ovih dana jako su me podsjetili da fakat s muškima treba hranit...kitove! jer krilovi su najbolje što muškarci mogu bit? i u poslovnom smislu volim mlade golobrade dečke koji bi pametovali? što im ja mogu kad su prije no što su postali to što sada jesu bili...dostavljači, vozači, prodavači...i odjednom mi postaali kolege, šefovi, direktori? ja im neću skidat poslovni junf jer sam ovih dana naročito...prestara. i sebi i drugima! kao da sam negdje drugdje? a uzela bih godišnji i od sebe što uopće ne znači da nisam zadovoljna sobom. pače, zadovoljna i zadovoljena. no jebač mi ne treba. treba mi muškarac kojeg nema! i znate kaj je treći dio ovog mog omnibusa (oliti trilogije)? to kaj mi je već muka od mene same? jer, deja vu efekt je postao moja svakodnvnica. jedino još da otvorim svoju kladionicu pa da se kladim? toliko pogađam ljude, situacije, reakcije da mi to više nije nit smiješno nit tragično. naprosto mi dođe da se upucam od predvidivosti? sebe još uvijek tu i tamo mogu iznenadit? znate čim? time da vjerujem da čovjek može biti isti kao...čovjek, a ne toliko drugačiji? o fejsu neću (slikom na sliku ja to zovem), no gušt mi je ovo napisat i očekivat efekt od tog?"