HIPOKRIZIJA

otužnog li bloga! nisam (nisu) izmislili neko drugo, bolje mjesto...pa ja ko po nekoj navici, ko onaj slijepac koji ide istim putem jer mu put pokazuje bijeli štap, pijanac koji pamti put do kuće po opipu i koljenima, koliko je puta posrnuo? utabanom stazom! kažu da su slonovi dugovječna i jako pametna bića, sisavci! put kojim oni prođu, prolaze generacije...prije i poslije! oni koji se zagube...ili izgube, ne kaže se zabadav...slon u staklarni! biće je skrenuo (ne u glavi) sa svoga puta? iako mislim da je nekoć ovdje upravo bila staza slonova a onda je neka budala izgradila staklarnu! pa se sad čude čemu ovim putem prolaze slonovi? a oni znaju da je to njihov put! špajz servis, češki kristal i ostale gluposti...zadržite za sebe! no pasaran!

da se i ja pridružim večerašnjoj slikovnici, iako slika nije uopće bila bitna! ona je samo lajtmotiv!
glazbeni zavod, svečani koncert povodom međunarodnog dana glazbe(ali i hrvatsko natjecanje mladih glazbenih umjetnika papandopulo) ...neki vladimir krpan, neven frangeš i david gazarov-klavir! potom majstori goran končar, violina, saša nestorović, saksofon, david grigorian, violončelo, lela kaplowitz, vokal, gitare primož grašič i mario mavrin! prekrasan spoj classic and jazz.
ruku na srce izvrsno su se spojili klavir i čelo, izvrsno violina, sax i klavir...ali meni je ipak ponajbolji bio duo klavir i sax...d. gazarov i s. nestorović (telonius monk: i mean you)
poslastica za uho, praznik za oko...i da, o da...bilo je jako puno ljudi! zamislite, ima nas kaj ne kričimo na tekmu dinamotkotigaznam ili na thompsona i ruke u zraku na mišu kovača! jebeš ti nas takve nikakve! drugi put ću zakeljit takvo što...znak raspoznavanja, noge i ruke u zraku! nadam se da opet nikom ne smetam svojim drugačijim zapisom, iako sam se trudila biti u trendu...slika je tu!

Ha ha... Reklo bi se u sridu! U međuvremenu uživam u mirovini i većina toga kaj sam opisala u ovom postu davne 2015.g. na fejsu, me ne muči... Ali dijelim ga i ovdje, zato što ipak i dan danas jako točno opisuje i prispodobuje većinu muškog roda! Čast izuzecima

muškarci su zame dno hranidbenog lanca. no, začudno je to da poradi takvih likova veći dio svog života provedeš upravo u potrazi za dotičnima i po mogućnosti čak i za....suživotom? danima sam odgađala uključivanje grijanja jer sam se nekako zaledila pa mi pasalo i tih 18 u stanu? danas sam konačno upalila grijanje al ne znači da sam se otkravila? osim možda samo za pisanje? često sam vani, puno sam vani...u prometu, na ulici, s ljudima. uglavnom promatram, bilježimi procesuiram...u glavi! malo je teže kad sav taj kozmos moraš pretočit u par suvislih rečenica. i to u 15 minuta pijenja popodnevne kave? gade mi se (sve više jer ih sve više srećem) muškarci, uglavnom moji vršnjaci (cca 55-65 godina) koji sveudilj oblijeću oko tih mladih žena trgovkinja. ružno ih je vidjet i čut kako sline? a žene naprosto rade svoj posao i nastoje bit ljubazne! nekima i je to sav njihov svijet (očijukanje) al su ipak manjina! sve to mi ne promiče, pače...ponekad i uživam u tim bizarnostima! dođe mi da priđem takvom nekom djedici i upitam ga onak uz naivni smješak: jel ti uopće još kaj možeš il svršavaš na tim curkama...verbalno? nije mi povod ovog zapisa bilo to, al svjedočila sam toliko puta kad neki dedek (čak i za mene prestar od cca 65 godina) ostavlja brojeve mobitela, pročitane knjige, pjesme etc. ovih dana sam trebala popit kavu s jednim profačem sa faksa! al neću, iako on još to ne zna? metar i žilet, sa puno preseravanja o sebi i muškog ega koji kak reče, ima posla samo s mlađima (cca 40 let a njemu je 55)? pa sam mu rekla, što ću ti ja? pa ja sam starija od tebe? muškarci problematična ega i puni kompleksa trebaju mlađe cure koje će u njima gledat boga (normlno, on ima i svoju firmu od koje može barit...ups...živjet etc). a i neki drugi dječaci koje sretoh ovih dana jako su me podsjetili da fakat s muškima treba hranit...kitove! jer krilovi su najbolje što muškarci mogu bit? i u poslovnom smislu volim mlade golobrade dečke koji bi pametovali? što im ja mogu kad su prije no što su postali to što sada jesu bili...dostavljači, vozači, prodavači...i odjednom mi postaali kolege, šefovi, direktori? ja im neću skidat poslovni junf jer sam ovih dana naročito...prestara. i sebi i drugima! kao da sam negdje drugdje? a uzela bih godišnji i od sebe što uopće ne znači da nisam zadovoljna sobom. pače, zadovoljna i zadovoljena. no jebač mi ne treba. treba mi muškarac kojeg nema! i znate kaj je treći dio ovog mog omnibusa (oliti trilogije)? to kaj mi je već muka od mene same? jer, deja vu efekt je postao moja svakodnvnica. jedino još da otvorim svoju kladionicu pa da se kladim? toliko pogađam ljude, situacije, reakcije da mi to više nije nit smiješno nit tragično. naprosto mi dođe da se upucam od predvidivosti? sebe još uvijek tu i tamo mogu iznenadit? znate čim? time da vjerujem da čovjek može biti isti kao...čovjek, a ne toliko drugačiji? o fejsu neću (slikom na sliku ja to zovem), no gušt mi je ovo napisat i očekivat efekt od tog?

p.s. ima jedna bitna razlika, danas od te 2015.g., ne moram palit grijanje...toplo je!

ovu fotku sam uhvatila tek toliko...iako se ništ ne vidi niti čuje, ali i vidjelo se i čulo!
valerija nikolovska sinoć je fenomenalno interpretirala janis-ine pjesme! Bile su još dvije curke sa moćnim glasovima, ali uživala sam u vintage baru upravo u nikolvskoj i njezinoj izvedbi janis. istina, bila sam vjerojatno najstarija tam, a kak reče moj pratioc, najviše sam se upravo ja gibala! takav događaj valja zabilježiti...janis je jedna, ali nikolovska ima prekrasan glas i fenomenalno pjeva...znam da ću reći herezu, bolje i od same janis! nažalost, sva ta velika imena (janis, hendrix, jim morison, amy winehouse iako je ona novijeg doba) umrla su nadomak tridesete od droge! moja generacija imala je sve te veličine prilike slušati day by day na radiju, gramofonima a ponešto (barem u pokušaju) uživo! nažalost, ovi klinci danas imaju samo tribute...bilo ih je pomalo otužno gledati sinoć? oni su se gibali na janis, ali nije to onaj ritam, nije to ona mladost šezdesetineke...

Link
Link
Link

ovaj zadnji link se vide tri glave, jedna kuštrava plava koja se stalno drmuska, a ta he he je moja! nemrem ja bez nikolovske...bje to u kulturnom centru novi zagreb ljetos!
p.s. sinoć je izvrsno svirao i vedran božić...oni koji znaju za ZEGE rock znaju i za njega i njegovu svirku na gitari!

eh, volim ova jutarnja promišljanja uz kavu...čitanja fenomenalnih mojih tekstova (fejs me podsjetio na moj zapis i tekst od prije godinu dana) ...i promatranje efekta od tog? ha ha..dobro vam jutro! intimno pitanje, jeste li se posrali? ovo pitanje ne smatrajte provokacijom već čisto medicinskom brigom za zdravlje!

"kažu s godinama sve ti je manje važno što činiš i kako već ti gotovo jedino postane važno možeš li se ujutro redovno posrat? hm...nije u pitanju omalovažavanje već krucijalno pitanje života! ja sam npr jutros konstatirala kako sam od oca naslijedila sklonost dobrom pražnjenju crijeva. a čitam neki dan na jednom portalu članak o sranju kakvo ono mora biti? pa kaže da smo sretni mi koji se lijepo poseremo s kobasicom koja je kompaktna. niti pretvrda niti premekana, onak...da samo klizi! sve drugo je muka u životu. i tako, prilično zanimljiv članak. pa sam jutros pomislila kako nas u stvari naši roditelji zeznu. ostave nam neku manu ili neku vrlinu pa onda odu. a to nam utisnu dok smo živi a onda njih više nema da ih pitaš...a zašto, a kako? oni su jednostavno reproducirali sebe, ali to nisu oni. a nisi niti ti autohtoni ti jer si satkan od njihovih gena. i tko zna koliko u povijest sežu dotični. većina će se ipak sablaznit nad ovim postom ali po meni je on posve prirodan izraz dvojbi...tko smo i kao takvi, kamo idemo. iako znamo krajnje odedište, zanima nas još ovaj ostatak puta...spoticanja, padanja, dizanja. a sve zahvaljujući tome kaj je tamo neki spermić pogodio neko jajašce! kako je čovjek u stvari smiješan svat? tako pretenciozan u svom jastvu koje u biti uopće uglavnom nije on. ubiše se ovi mladi od sebstva (čitaj: selfija) jer u sebi krije nebrojene mogućnosti štance koju samo treba otkriti i primijeniti. pa onda biti štošta. nažalosst, većina uglavnom ne istražuje svoja govna u jutarnjoj seansi i vjerojatno niti ne zna od kojeg roda im je to dano? a većina od tih štanci koje su na raspolaganju, uporabi samo pokoju, ostale ostaju zauvijek nepoznanica? razmišljam od koga (koje čukunicebabe ili čukundede) sam npr naslijedila sklonost ka ljubavi? ili npr sklonost ka promišljanju, koju ipak pripisujem očevim genima nego li majčinim! pa ipak, osim malo sranja, uglavnom ne znamo tko smo! eto ja i u šezdesetim razbijam glavu o tome? a jedva da mi je kaj i ostalo od spoznavanja mene? to je možda jedina knjiga koju sam do kraja prošitala ali ne baš i shvatila! ipak je to priča iz prve ruke koju ispričaš i nema ponavljanja, nema natrag...nema čak niti tragova u pijesku, jer djeca su ipak nešto drugo (lijepo to kaže h. đubran tko su djeca i roditelji u svojoj poredbi luka i strijele)!"

zza zza gabor navodno je rekla: najljepše su mi bile godine između 39 i 40 a između tih deset godina odvijao se cijeli moj život! dakle, ženu se za godine ne pita! no, 39 pjesnikinja večeras u lisinskom rekle su svoje! kratke pjesme, njih 39! izvrstan scenario, tu i tamo malo đ. jusića juniora, par žena prekrasnih vokala....garnirana pjesnička večer s malo glazbe! sve u svemu, doživljaj! volim poeziju u malim dozama i ove večeras su baš bile po mojoj mjeri! sve u ciglih uru i pol! bravo scenarista, režiser....a i voditeljica (s.šarunić) je bila na nivou! sve u svemu, hvala frendici koja mi je poklonila dvije karte! i mom pratiocu koji reče da mu je od svega najviše i najbolje bilo to kaj smo držali ruku u ruci? hm...meni baš i ne! osim programa bilo je prekrasno čuti svih 39 pjesnikinja koje, kao band aid, recitiraju jednu pjesmu patrone pjesnikinje, ane horvat! bio je to nesvakidašnji događaj! možda je bio i dobar osjećaj da sam opet parkirala kod bivše firme, tamo gdje sam hodočastila i parkirala punih 30 godina! osjećaj iako je sve poznato...i pekarna dubravica na ćošku, i international, birtije okolne, raskrižje...čak je i reklama firme ista, uz jednu novu, vrišteću o casinu...sve u svemu, pase! nevjerojatno koliko nas godine našeg života ostavljaju ravnodušnima? jer da, postoji samo sadašnjost...prošlost je bila ali više nije, budućnost će doći ali ne znamo kako, kada...i da li? radujem se janis u subotu, tribute u vintage baru....dobro je biti živ, volim izlaziti, još više volim kad to mogu i podijeliti makar s...rukom u ruci! što nedostaje? možda ipak samo...vrijeme buduće kako se ne bi vraćalo ono prošlo? jer, budućnost ipak ne postoji! niti prošlost ne postoji. sadašnjost ne treba tratiti...no nije lako to postići! vabi prošlost, kao ponavljanje, vabi budućnost kao očekivanje! a kako pak živjeti sadašnjost, bez prošlosti i budućnosti?

Preksinoć sam se vratila. Nije me bilo 12 dana. Kad je otvorio vrata i dok sam ušla u diskretno osvijetljen foaje (gorjela je samo jedna bočna svjetiljka, dok je veliki luster na sredini halla samo visio i stvarao pomalo prijeteće sjene)! No, čim sam ušla u hodnik stana osjećao se fini miris! O, pa ti si nešto fino kuhao? Tek tada smo se kušnuli, zagrlili i pogledali! Ja onako preplanula očito sam ostavila dojam i oči su mu zasjale! Meni pak na prizor koji sam ugledala jer je svjetlo bilo posve dovoljno; moj lik tj ja na njegovoj majci i prsima? Polako sam se odmaknula u nevjerici? Ta nisi valjda dao napraviti logo s mojim likom na majcu? A jest! Ušli smo u boravak a na ogromnom okrglom stolu stajao je krasan buket sitnih ružica. Boja kakvu baš volim, onako pomalo orange...dugo ne vidjeh tako krasan buket malih ružica! One su mi skoro draže nego one prave. A miris koji se širio iz kuhinje pripadao je friško spečenoj gužvari! Hm...ja to baš i ne volim, rekoh! Razočaranje na njegovom licu, no kasnije se ispostavilo da sam pojela više komada nego ikad u životu! Otvorio je bocu chanet merlota koji sam donijela prošli put kad sam bila pozvana na ručak. On ne pije uopće. Hm...šteta što nisam imala društvo, jer njegovo pijenje čaja ne mogu reći da je društvo u pijenju? Napravio je i kolač, onak, od čokolade, preliven čokoladom. Nisam mogla vjerovati? Cijelo vrijeme večeri svirao je prekrasan blues a njegova svaka gesta odavala je zaljubljenog čovjeka, što je na koncu i rekao. Preselili smo se od stola na jedan prastari dvosjed, ali čini mi se uz sve te vezene jastuke da je bio udobniji od bilo kojeg novijeg datuma! Ispred nas cijeli zid pun slika...i dok je on otišao nešto petljati ja sam sebi izabrala par koje su mi se dopadale. Bilo je najviše akvarela, a upravo tu tehniku najviše volim. Bio je i jedan Rabuzin, čak jako dobar! Umjesto telke (primijetila sam da što su ljudi pametniji to im je manji televizor i obratno) pogled mi je klizio staklenim vitrinama punim knjiga...od nove knjige (neštoo o muškarcima bez žena) murakamija koji je stajao postrance lagano položen očito nakon nedugog čitanja? Čitala sam naslove no nisam željela da to bude preočito koliko sam ih upijala. Bit će prilike ali čovjek očito voli čitati. Sjedili smo sučelice na secesijskoj sofi i pričali...o nama, o prošlosti, budućnost smo jedva dotakli. Dodirivali se, onako kako to čini dvoje ljudi koji se upoznaje. Kao da smo se njušili i istraživali. Dodiri su nam pasali, sve više. U odlasku, primila sam za kvaku ogromnih vratiju ali on me lagano primio za ruku i rekao: ne ovdje...ona druga vrata! Ha ha...ona prva vrata bila su vrata za odlazak u predstoblje spavaće sobe i kupaone, a ne van! Znakovito? Slijedeći put možda te ja odvedem na ta vrata, kako ne bi zalutala prema izlazu, reče! Lijepo veče, lijepi ljudi, lijep ambijent, lijepa priča!
p.s.
bilo je raznih fotki s ljetovanja (ipak ću hitit dvije, tek toliko), ali....što sam više gledala tu svoju fotku, sve mi se više sviđala i bilo mi je jasno zašto se čovjek zaljubio i stavio moj lik sebi kao otisak na majcu. Zato sam se radije odlučila za nju uz ovaj tekst baš stoga što se na njoj vidi sva ljepota moje duše i neka tiha sreća. Nije važno kako izgledam, važno je da sebi izgledam sretno...a očito i onome kome treba! Sutra nam je mjesečnica, tko zna, možda dočekamo i dvomjesečnicu, šestomjesečnicu....godišnjicu? Day by day. Danas sam bila pozvana na ručak i opet smo proveli divno vrijeme. Živim lijepe dane i trenutke i nemam potrebu baviti se drugim ljudima (osim sporadično kad me povuku za rep). No jasno mi je da je ljudski jad i jal nepresušno vrelo, drugima ali ne i meni!

ode danas još jedan velikan...scot walker
Link

male stvari čine čovjeka radosnim! pa sam ja jutros radosna što ću ipak svoj podulji boravak na moru u apartmanu platiti ciglih 50 kn manje nego što sam mislila! i što idem doma. veselim se kao malo dijete...lijepo je bilo lješkariti na pustim plažama, upijati sunce koje miluje a ne prži, udisati miris bora /a ne kremica za sunanje/ i slušati šum valova.. priznajem, ponešto sam i naučila. gledajući tako tu kasnorujansku klijentelu (iz bijelog svijeta) uglavnom sam viđala ostarjele i teško pokretne ljude! istina, nije to baš neki osjećaj, ali je možda bolji nego li skinuti se na plaži a biti...hm...najstariji, najružniji...onako, blago rečeno ostario i otužan među mlađarijom, dječurlijom i sličnima! i promatrala sam danima jednog gospona (čini se mojih godina) koji se svaki dan popodne pojavljivao na šljančanoj plažici u plićaku i stajao tako u moru do koljena...i odustajao! gotovo da sam otvorila kladionicu oće li ili neće uć i zaplivat? bilo je tu otužnih parova...koji nikako si ne sliče, ali tako su se dobro družili. istina, uglavnom uz mobitel. shvatila sam da je većini društvo mobitel, čak i onima koji nisu bili solo ko ja. istina, bila sam s frendicom na moru, ali kako smo se blago u gosplodinu razišle odmah prvih dana egzistirale smo jedna kraj druge...više sam se družila s njezinim pesom nego s njom! narovoučenje: nemojte nikad ići sa sebi podređenim ljudima (bila sam joj godinama šefica) na odmor, kad tad će vam ga zabit! sve u svemu, prednost je kad si solo (zadnjih dana čak niti pesu nisam vodila na plažu jer je gospođi bila dovoljna jutarnja šetnjica uz kavu i večernja) možeš promatrat ljude! i zapažat i učit puno toga? većina ljudi ide kroz život zatvorenih očiju iako gledaju. ovaj zapis sam zapisala najviše stoga što u intermezzu volim svoje misli bacit na papir! i dobro je to...eto da to nisam neki dan učinila ne bih znala kada sam se preselila u drugi apartman i uštedjela tih cca 50 kn! ja kao i obično o sebi...a drugi nikako da se odviknu pisati o drugima. i to ih kvalificirati tako teškim i neistinitim tvrdnjama i uvredama, da se čovjek zapita: što sam im to učinila (janardana, eternis)? jer, kad netko koga jedva znam tj jednom sam ga srela, i ta napiše cit:
".....a potvrdu toga sam dobila čitajući tvoj patokratski komentar..gle...ti samo njeguj svoju patokraciju, a ja ću po svom.."

za one koji ne znaju, pokušat ću djelomice objasnit tuđim riječima što je patokracija :
"Patokracija je totalitarni oblik vladavine u kojoj se zlorabi apsolutna politička vladavina koju vodi psihopatska elita..."



Link


btw zatvaram komentiranje

V. rasprostre šareni ručnik na šljunčanu plažu. Osvrne se oko sebe... Prohladno prijepodne, nigdje nikoga. "Baš me briga, odoh plivati!" Polako umoči nogu u vodu. "Brrr". Svejedno ulazi, želja za plivanjem nadvladava osjećaj neugode. Baca se u more i nakon par zamaha rukama nelagoda nestaje. Ispunjena zadovoljstvom, pliva sve dalje i dalje, ne primjećujući da obrisi obale postaju sve manji. Kruži očima, na obzoru ničega, oko nje je nepregledno more. Struja i blaga bura odnijeli su je na pučinu, nigdje nikoga, ni najmanjeg čamca. Duboko udahne i krene u smjeru u kojem je misli da se nalazi kopno. Na izmaku je snaga, pokreti ruku i nogu su sve sporiji. Hvata je očaj. "Gotovo je", prođe joj glavom. Oprašta se sa najmilijima, a onda veliko ništavilo...

Svjetlo bolno bliješti. "Dakle tako izgleda kraj... ili novi početak?" "Gospodine, izgleda da se budi!" začuje glas. Ne može odrediti od kuda dolazi. Osjeća vibracije. Jako zakašlje, izbaci iz sebe mlaz vode. Ugleda zabrinuto bradato lice nagnuto nad njenu glavu. "Što se dešava? Gdje sam?" grglja. Opet zakašlje, opet mlaz vode iz ustiju. Brada i brkovi na licu se razdvoje u smiješak: " Budi mirna, na sigurnom si." Lagano je pomiluje po kosi: "Ja sam kapetan Nemo, a ti si na mom Nautilisu." Ona ga upitno pogleda, želeći nešto reći. "Tiho, ne govori. Sakupi snagu", reče. "Sigurno te zanima kako si se našla na mojoj podmornici? Znaš, ove godine ronimo Jadranom, a baš danas smo odlučili posjetiti Većku kulu kralja Pasoglava." V. dolazi k sebi: "Kako ste me našli, plavu glavu u plavom moru?" "Iznad tebe je bilo jato lastavica, koje su se ponašale vrlo čudno. Umjesto da lete prema jugu, one su kružile iznad jedne točke. Zaintrigiran, usmjerio sam podmornicu prema tom mjestu i ugledao te. Samo što nisi potonula. Oteo sam te moru, sada pripadaš meni." V. se pridigne, stane na još nesigurne noge, zagrli ga i poljubi u obraz. "Hvala!"

Kad se malo oporavila, Nemo je uhvati ispod ruke i povede u razgledavanje. Raskošni saloni puni skupog namještaja i slika, blistava strojarnica, puna skladišta hrane, prostorije sa torpedima... Opisivao joj je kako što radi, čemu je svrha ovog ili onog. Članovi posade su tiho promicali pored njih, obavljajući svakodnevne poslove. "Krasno mjesto", reče mu nakon razgledavanja, dok su sjedili u jednom od salona i pijuckali crno vino. "Ali ja bih se ipak vratila na kopno. Hoćeš li me, molim te, iskrcati?" "Nažalost ne mogu, tako bi moja tajna bila otkrivena. Svijet bi saznao mene i podmornicu, a to ne mogu dopustiti. Smatraj se gošćom, imati ćeš kraljevski tretman, a kasnije... Lijepa si, mogli bi...", tu on uzdahne i naglo napusti prostoriju.

Tu noć V. nije mogla zaspati. Vrtjela se na udobnom krevetu natkrivenom baldahinom, smišljajući kako da pobjegne. Prisjeti se da joj je Nemo pokazivao torpedne cijevi i kako se aktiviraju. U tišini navuče na sebe kupaći kostim i polako otvori vrata. "Nema čuvara!" usklikne u sebi. Bešumno klizne opustjelim hodnikom. Stigla je do komore sa torpedima, bez da ju je itko primjetio. Uđe i zaključa vrata iza sebe. Pogleda kroz cijev za ispaljivanje, kopno je upravo pred njom u smjeru istoka. Uskladi žiroskope, namjesti samoispaljivanje i upuže u cijev. Zatvarač cijevi se automatski zatvori i ona ostade u mraku. Začu se zvuk pneumatskih pumpi i ona osjeti strahovit pritisak stlačenog zraka. Već je bila u nesvijesti kada su se prednja vrata cijevi otvorila i ona izletjela prema obali.

Protrlja oči, leži na svom ručniku, osjeća žuljanje šljunka ispod tijela. Sunce sada prži i dalje pustu plažu. Kruži pogledom, grane borova se lagano njišu, sjene postaju sve dulje. "Kakav je ovo bio san!" misli, "ali od kuda mi ova tetovaža ispod lijeve sise?" (autor D.P)

p.s.
ovu ljubavnu priču u kojoj sam ja glavna akterica dobila sam danas od svog dragog na messenger! prekrasna priča, prekrasan pisac...dečko iz centra zagreba, generacijama već u kući sa vitrajem u hallu, kaminom od keramičkih pločica u boji koji podsjeća na onaj katarine velike iz ermitaža? samo sam jednom u životu bila u ljepšoj kući...ona druga bila je djelo jednog arhitekta, podno sljemena koju je sačinio samo za sebe! ostala sam paf. al ova je više po mom ukusu, s početka prošlog stoljeća, u ovoj sam ostala paf na luster, koji se sa prvog kata spuštao do prizemlja...hall ogroman, sa stepenicama ko u glembayewih...slike i antikni i secesijski namještaj na sve strane, puno, puno knjiga...malo je takvih kuća u centru zagreba! i takav jedan gospon, obrazovan, pametan...pisac očito...piše meni ovaku ljubavnu priču! wow...mora da sam ipak dama! ali, da bi netko mogao procjenjivati je li neka žena dama morao bi biti barem...gospon! znate, ne može šloser procjenjivati inžinjera....niti kv radnik vkv majstora...fukara je fukara a gospočija nije samo po porijeklu...to se ima u glavi i manirima. to se čak i uči (sjetite se samo pigmaliona i te parodije gospočije) i ima ili nema. tko je kriv kmetima i fukari kaj misli da ih svašta pripada? a moja malenkost je na moru i "patnju mladog werthera" čovjek je sročio u gornju priču! priznajte da ima smisla za ispričat priču...pa makar i ja bila glavna glumica! lijep je to osjećaj ....nekome biti nešto


Link

OTUŽNOG LI DANA!

Post festum, nakon 11. rujna (koji mi višestruko znakovit kako svjetski tako i privatno), mogu samo reć da je i danas jedan D day. Stoga ću metnut par riječi J. Lukovića i njegovu predivnu misao o....ne samo izborima? Ovaj moj komentar i zapis se ne odnosi na nikog od nas ponaosob, on se odnosi na...sve nas! Svi smo mi krivi i zaslužni što smo tu gdje smo!

Ipak, danas ga posvećujem posthumno svom najdražem prijatelju koji mi je dotični zapis davno već komentirao na današnji dan na fejsu, a danas ga više nema! sedam godina dugo je naše prijateljstvo započeto upravo ovdje! bili smo kao brat i sestra, stoga ti hvala dragi prijatelju na sedam godina našeg drugovanja i tvoje ljudskosti! bili smo al i ostat ćemo..zauvijek! hvala ti

JOSIP LUKOVIĆ: DOBRODOŠAO

"....Kažu da se život sastoji od gomile sjećanja, a činjenica jest da se juha ne radi od samo vode i mrkve, već je potrebno i meso, začini, rezanci… ljepota je u raznolikosti, a ne monotonosti kojom je, tako suprematistički, ocrtavala se stvarnost njihovog doba. Kažu da u svakom dobu, događa se trenutak pomračenja, trenutak kada kompas podivlja i kada ulične svijetiljke zamjene zvijezde. Kažu, tada osjetljivija bića teturaju, poput utopljenika ridaju na koljenima brdima ruina na atlantisu potonulom u boci, i tada se pretvaraju u prafinske svijeće koja sagorjevanjem osvjetljavaju put. Kažu da mnogi ostanu samo trenutak zasljepljujuće svijetlosti zakopane u vremenu i prostoru, ali kažu da postoje i one iskre, koje te nemirne duhove stave pod svoje okrilje i zajedno tvoreći legiju, tihom revolucijom kreiraju svijet. ”Kakvih li lijepih misli” – promrmlja A. – ”Ali znaš, dogoditi će se to, kad tad. Samo je pitanje, hoćemo li mi biti ti koji će uhvatiti pero i ispisivati stranice povijesti i stvoriti si stvarnosti kakvu zaslužujemo, definirati svoje doba i biti lijepo sjećanje generaciji, ili ćemo biti samo male grančice otpale od rodnog stabla, koje sada pasivno plutaju na toj rijeci koja ima još jednom doći.....”

Hoće li...hoćemo li?

iako sam ja dugo već svjesna ovih činjenica jer živeći život iz dana u dan promatram, promišljam...i došla sam do istog zaključka! dobro da sam veći dio svog života provela u ovoj prvoj "boljoj" polovici života i ljudske inteligencije a da od 90. naovamo idem i ja ka svom zalazu! ipak, šteta za čovječanstvo ali s obzirom na način života i stupidnosti koje se preferiraju, nije nit čudno?
o čemu pričam? pa valja pročitati ovaj tekst u linku od jutarnjeg!

https://www.jutarnji.hr/life/znanost/znanost-je-dokazala-ljudi-su-sve-glupl
ji-tijekom-cijelog-20-stoljeca-djeca-su-se-radala-sve-pametnija-no-sredinom
-devedesetih-nesto-se-dogodilo/9330965/


p.s. isprika, hitila sam blog van i otšla na kavu, kupanje...etc...pa popravljam koga zanima?

Kad ti nije bitno niti koji je dan... A kažu, nedjelja je! I kaj je bitno kad ti sjediš a do nogu ti leže dva psa? Ma da, bitno je da ja to ne mogu sad ovog časa ovjekovječio i prenijeti ovdje... Jer... Bitno postaje nebitno onda kad čovjeka nema? A nema ga kad je npr na odmoru! Još samo da otklonimo zujalicu kaj mi stalno zvrnda? Al danas dobivam svoju sobu i ne bum više spavala s frendaicom u bračnom krevetu! Bogme u ovim ljetima kad ne razaznajem muško od ženskog... To može bit opako? Iako sam sad riješila jedan test sa psima i kažu da sam jako mlada u duši?

jedan čvenk (nije iskričavi) može vas od prvotne kavice odvesti i dalje do druženja...šetnju maksimirom, dobar ručak, finu kavu...pa ispuniti dan samo tako ugodnim razgovorom, šalom, ponekim dodirom!
btw ruku ne držim na srcu kao većina hadezeovaca zbog "domoljublja" već sam se poflekala na ručku (kak to već biva s nama starcima) ali to me nimalo nije omelo da smo moja cura i ja provele krasan dan! tnx fotografu (nadam se da postimage šljaka)...wow bravo ja, uspjela sam nakon tinpica svladati i ovaj posti!

Link


gornja riječ na perzijskom znači: onaj koji diše s tobom!
i kaže martha danas u "zlatnim godinama": kraj mene nitko ne diše a to je tužno! želim da netko popuni prazno mjesto pored mene!
kaže walter: želim ženu koju ću smjeti i moći vidjeti kako stari!
to su riječi koje sam htjela zapisati...trajno!
ovaj buket ruža uz današnju kavu razgalio me kao i neke izgovorene riječi dubokog i punog značenja! iako ih je pet a ne sedam, što kažu da je ljubavnički broj, mene takva gesta raspameti! btw danas prvi put stavljam fotku by postimage umjesto tinpic koji prestaje s radom (barem zabadav) tak da...pitanje je hoće li mi se dati s time petljati ubuduće?

accuweather kaže sjutra pretežno oblačno! na koncu nisam uspjela nazvat redara zbog jednog parkiranog vozila na pješačkom. možda i zato što je u stvari to tako nebitno, jadnika neće prizvati pameti i kulturi a ja ću čineći građansku dužnost, zarazit se dirajući govno! a i kaj bi redari radili u popodnevnim satima?nekoliko neodgovorenih poruka, jedan neodgovoreni poziv. kako ljudi olako shvaćaju život i misle da mogu samo tako banut? pa on se ipak samo ne događa, valjda i mi činimo svoje sinapse po njem? puno želja i malo očekivanja. ne govorim o odlasku na godišnji već o povratku! kako djelić trenutka promijeni tijek ne samo dana već moguće i života! uhvatila me vrtoglavica al ne od ljubavi. a bome nit od života! bilo je i vrijeme da mi se vrati, ne bje je 20 godina skoro. a jedan mladi čovjek završio u ludnici bez razloga i smisla? ili ga ja nisam uspjela ubrat? jel netko zna da je pisalo zašto? i što je to pisalo na tom famoznom plakatu da to što on ima pa je tamo a mi drugi nemamo? ja npr? zašto sam ja normalna a on nije? jel sve u fizici? priznajem, matematika i fizika su mi slabe strane. možda kad uđem u kadu mogu suvislo objasnit arhimeda ili kad pogledam zemljinu kuglu keplera ili kopernika? kolika je moja srednja udaljenost od sunca? već više od deset godina! počela sam se vrtit oko svoje osi al ne i oko sunca. u svom tom sasvježđu nisam ga uspjela naći. ili sam ga možda ko krijesnicu pustila u tamnu noć...nek slobodno svijetli svaku noć negdje drugdje, nekom drugom? laka noć svim lutajućim dušama koje su i današnji dan privele kraju a da nisu ugasile svoje ili tuđe krijesnice! i da se nisu one ugasile!