HIPOKRIZIJA

moj kvart žiškov i peseki u prekrasnom parku


ovaj majmun u izlogu napravljen od olovaka privukao je moju pažnju! originalno!

(SL
prag noću ostavlja bez daha!


još malo mene kraj municipala


ove stolice su mi se činile zanimljivim (možda zbog suživota)


karlov most i ja


eh, ne mogu ja bez mene


ovaj kipić s pimpekom mi taman za ovaj naš sajt

pogled na prag s vltave
(slike obrisane tj. tinpic ne postoji više)
Možda je i ovo bilo kao i prethodnih desetak? Unučica mi je Pražanka, nije nit čudno što je i baki Prag pri srcu! Pa ipak, nije sve bilo tako idilično. Bilo je lijepo, kao i obično, obići neka poznata mjesta koja obilazim već zadnjih desetak i više godina. Još je ljepše bilo vidjeti zadovoljnu i zdravu kćer nakon teških dana operacije i postoperativnih sranja. Često smo se družili, onak čoporativno na ručku, doručku, piću...obično u kvartu Žiškov! Jedan od kvartova pri centru grada ali prilično na zlu glasu još iz doba sovjeta! Tram broj 9 podsjećao me kao da sam na Remizi, mojoj dugogodišnjoj adresi. Prag ima toliko toga da čovjek živi i devet života ne bi sve vidio što je značajno. Ovaj put sam imala dva iskoraka, posjetila sam Stromovku, al to bje tek jedan od desetaka prekrasnih kraljevskih parkova i vrtova. Doživjela sam i stari trg sa njegovim crnim kulama iz Harya Potera, noću ispijajući neko črveno vino što je poseban ugođaj, čak i kad nemožeš previše razgovarati? I vožnja brodom Vltavom sa širokim pogledima na Prag bila je prekrasna. Sve u svemu, prelijepih šest dana sa mojom kćeri, fina praška klopica, šetnje, druženja. Čak je i moja pesa ovaj puta bila (prvi put) u Pragu! Nažalost, njoj se baš i nisu dopali svi ti krasni parkovi i šetnje, već je silno željela doma i najsretnija je bila kad smo se približili zagrebačkom smrdljivom zraku! Uvijek ostanem zatečena Praškom ljepotom, grad koji odiše toplinom i ljupkošću mitteleurope! Čak mi je nešto kruna i eura ostalo pa sam posjetila i šoping centar Flora. Trebala sam kupiti neke sitnice za kuću i još poneku sitnicu jer je tamo sve to jeftinije, ali na koncu...sve sam to dobila na poklon od kćeri! Tako je ostalo i za krpice! Par zgodnih fotki koje dijelim i ovdje, iako sam ispucala cijeli fotić i punila bateriju u dva navrata! Lijepo je bilo imati i bodygarda, vozača i nekog tko mi pomaže s prtljagom i svim tim sitnicama, gotovo je sve bilo kak ima biti? Ćak i ono što nije bilo i što neće biti! Jedno lijepo putovanje i boravak u uljuđenoj i sređenoj Evropi gdje tramvaj vozi svake 3 minute, gdje ljudi sjede u parkovima na travi i pijuckaju, svi se smiješe, turista nikad dosta iako puno previše. Sve u svemu, šarenilo Praga, unatoč toga što je otkriven prije više od 30 godina kao nova turistička destinacija, ne prestaje! I nadalje odudševljava, plijeni, jedino što sam ja umorna od sve više svijeta, gungule, rulje..modernih nomada koji često bezglavo jure ili bauljaju...nesvjesni niti sebe niti onog pokraj sebe? Svi fotkaju, selfaju i zaborave upijati i uživati u stvarnosti! Sve manje imam smisla i volje za takve putešestvije tako da sumnjam da ću ove godine opet tamo? Kao i svaka idila, i ova ima svoj završetak! Neću o njemu, jer svaki završetak je neki novi početak! Mi smo opet tu, doma! Vidim na blogu rasulo oliti rasap, ali blogeri nikako da se late pera i naprosto ostave traga? Sebi, njima, nama...naprosto sebe za sebe! Ne razumijem zašto ljudi stalno očekuju da netko drugi učini nešto za njih...izađe na izbore i promijeni vlast umjesto njih? Napiše neki suvisli blog koji je čitljiv i pri kojem komentari nisu ulizivački ili prostačko uvredljivi? Zašto ljudi nisu u stanju (ne samo na blogu) preskočiti (ako već ne slomiti) svoj ego? Ta učili smo raznošku još u osnovnjaku...zaletiš se i skočiš. Pače, preskočiš! Ti kozlići baš i nisu bili tako preveliki i na njima smo se učili kako to učiniti! Normalno, kad su došli gimnastičarski konji, bilo je sve teže! Ako ne prakticiraš ljubav, toleranciju i suživot nećeš jednog dana moći niti sa sobom! Zašto muškarci ne mogu podnijeti da žena ima svoje mišljenje? Čak niti ovi obrazovani i gradski dečki? Zapušteni, ostarjeli, poružnjeli, nesigurni i čangrizavi, naprosto potrošeni u svakom pogledu kakvi postaju nakon pedesete ili šezdesete, kome su još zanimljivi osim ženama koje se i nadalje trude, iako im je trud uzaludan? Zar su nas doista tako dresirali i ne možemo to promijeniti? Prije ćemo odustati od sebe nego li od njih a oni su već davno odustali od sebe!
p.s.
Ističe mi premium i sumnjam da ću ga produžiti, jer mi je ljepše pisati za sebe samu. Ovdje stvarno dugo već čovjek, ne samo da nema što pisati, već nema što, niti s kim, komentirati! Jedva da imam više s kime i govoriti? Nije to moje siromaštvo krivo već upravo bogatstvo govora, spoznaje, osjećaja, misli...ma svega dovoljno, čak i previše! Vjerojatno mi je ovo zadnji zapis u kojem donosim više slika nego li riječi. Slike nisu tipične i teško je bilo izabrati od nekoliko desetaka slika prekrasnog Praga, ali odabrala sam neke baš meni „svojstvene“ kao što je majmun od olovaka u izlogu, ogromni stolci, pimpek koji nedostaje ovom sajtu osobito kao muda, malo mene i vožnje Vltavom! Prag je Evropa uvijek bio i ostao, za razliku od nas na Balkanu! Čak nas i Janezi mogu zajebavat na granici i ne puštat u tu istu Evropu satima zbog tzv Shengena! Vratih se svom domu koji je ipak negdje drugdje a ne ovdje u jadnoj Hrvatskoj! Moj dom ima ulicu, prozore i vrata, naš suživot i radost pogleda bez riječi, dom koji mogu smjestit bilo gdje drugdje pa i tu gdje jest!

imam jednu novu zanimaciju! isprva je to bila zezancija al onda sam vidjela da to ljudi em čitaju, em google nagrađuje! postala sam googlov vodič 5. razine! wow...nude mi da se pridružim na svjetskom skupu dotičnih u USA, mislim da je san jose u kaliforniji. uglavnom, zabavno je to...odeš negdje na kavu, pa te on (google) pita kakva je tvoja recenzija? pa ja napišem...ak je dobra, pohvalim i pridijelim neke komplimente i sitne opaske, a ako pak nekaj nije dobro i to napišem! pa ljudi to čitaju, čak mi i povratno odgovaraju,....zahvaljuju, slažu se samnom etc etc..ima i raznih pitanja npr da li neka postaja ima rampu za invalide ili WC i takve gluposti, ali kako mnogi ne znaju o kakvoj postaji se radi, dobro je napisati kaj je? meni je ta aplikacija simpa zato što me stalno podsjeća gdje sam sve bila...kafići, restorani, šoping centri, kino...pa ispada da non stop šalabajzam! a evo, sad se mogu i prijavit za svjetski skup google vodiča! ako ja slučajno zaboravim napisati /a najčešće to ne učinim/ tada me on podsjeti...gdje sam bila i po tjedan dana unatrag! simpa je to...imaš dojam da koristiš nekim ljudima jer dobivaš povratne informacije, neki vlasnici zahvaljuju i tak...na koncu danas je cijeli svijet jedno globalno selo!
btw provela sam krasan vikend (iako je petak počeo loše sa kvarom auta ali ova cura sve rješava ili sama ili uz pomoć frendova), plesala dugo u noć kak dugo već nisam (do 2 ure), subota i nedjelja su bile na drugi način krasne...sve u svemu, eto i ponedjeljka...danas mi je dvomjesečnica kak imam dečka! wow...neki broje godine ja mjesece...kod mene je to onak turbo protočno! baš sam jutros razmišljala kak sam u zadnje četiri godine imala četiri dečka (od 3-6 mjeseci druženja a s jednim sam čak i živjela skoro 6 mjeseci) a k tome je bilo i par prolaznih avanturica oliti druženja! tak da danas slavim mjesečnicu. ispada da živim jedan dinamičan život što je u stvari istina! i volim da je tako, uvijek ću imati vremena plaziti po kući ko zombi i zanovijetati, bilo ovdje bilo nekom mačku ili pesu u brk? ili njemu, ako se kojim slučajem zalomi da potrajemo? sve u svemu, život je lijep...osobito zadnjih dana kada trusim svoju životnu ušteđevinu kao da ću sutra krepat? neka...na koncu to je moja lova i nikom nisam dužna podnosit račune. to je taj dobar osjećaj...i da, nisam tri dana bila na iskrici...to je još najveće postignuće! bravo ja!

Svoju bjelinu u magli srela sam jednog zimskog dana. Gotovo da nisam povjerovala da mu onkraj hotelskoh prozora šeću sjeverni jeleni. Htjedoh prošlo ljeto otić u Finsku, koliko mi je bilo vruće. Ali moj bljedoliki nije bio u Finskoj. Bio je u Kanadi. U vukojebini od snježnih smetova crtali smo kućicu sa žutim prozorima. I pričali dugo u noć. Zapalila se iskrica! Potom nas je fibra odvojila u najluđoj novogodišnjoj noći. I sve je nekako bilo pogrešno. I moja ljubav prema njemu, i njegovi stalni nespretni izgovori da će, ću, ćeš…etc. Uglavnom je ostajalo na planovima i željama. Osim ponekoj stvarnosti. Koja se gotovo svaki put izjalovila. Kada bih mogla sabrati sve pegule života, mislim da su se upravo poostvarivale u toj bijeloj priči. No, ono što je bilo bilo je božanski. Cjelovi su bili baš onakvi kakvi trebaju biti…sočni…meki…puteni. Svaki je tražio još. A bilo ih je tako malo. Najviše u čežnji! Netko mi reče da je čežnja samo neuspjeh odvažnima, doživjeh oboje, ne volim čežnje jer hrane same sebe? Željela sam da spojimo obale….ušli smo jedno u drugo kao tektonske ploče jer svaki susret bje više od potresa. Sjećam se onog najžešćeg, rezultirao je mojom migrenom i tvojim herpesom! Dugo je trebalo dok sam shvatila da ta bjelina u magli osta tamo na sjeveru a povratkom u južne krajeve nesta čarolije. Često vidimo samo ono što želimo, trebamo. Hranimo se sitnim djelićima mozaika i doma u polumraku sobe slažemo kaleidoskop…želja! Ponekad nam se i posreći. A onda jurnemo svim skupljenim šarenim djelićima kako bismo uhvatili, zadržali ono što je već…prošlo! O kako sam slutila svaki put da je prošlo još dok nije niti došlo! O kojeg li prokletstva kad znaš da to što najviše želiš, slutiš, čezneš…neće doći? I toliko puta sam se oprostila od tebe. Potom, toliko puta ti prva poslala sms…na koji si obvezno odgovorio. Čestitao božić i novu godinu nakon mjeseci praznine od bjeline ničega. Čak nit brisanje brojeva nije pomoglo. Znala sam da si ti po dugačkom broju mobitela iz Njemačke! Puštala ti Ravela kako bismo se zajedno njihali na krilima čežnje. Često je želja ljepša od ispunjenja. Kao da smo to znali pa smo se davali na kapaljku. Kada si ti htio i mogao, ja nisam. Što iz inata što ih sticaja okolnosti. Kada sam ja htjela ti nisi mogao. Često sam se pitala: što si uopće mogao? Ova slova u stvari nagrđuju bjelinu i pustoš koja je ostala nakon što sam ti rekla: farewell my love! No ta ista bjelina ostavlja prostora nekoj drugoj boji? Možda da crnu pomiješam sa bijelom…obično sam voljela biti…siva eminencija samoj sebi! Tako sam se tješila. A onda, jednog dana mjesecima kasnije, slučajnim susretom, prošla sam skoro mimo tebe! Tvoj prekrasni široki osmjeh razlio se tvojim licem kad si me ugledao! I ja sam se smijala od uha do uha, iako nisam znala tko si? Činio se tako poznatim a opet... To sam ti i rekla kad si mi prišao: tko si ti?! Ostao si ovaj puta ti zatečen i zapanjen? Jer, ono što si mi učinio bilo je tako i toliko jadno da sam te naprosto izbrisala iz svog pamćenja. Nisam ti se niti imena mogla sjetit, iako dok si prošao, sjetih se! To mi se nikad prije niti ikad poslije nije dogodilo. Čovjek se pobrine sam za sebe, da manje boli, da preživi...da i dalje može voljeti? Iako nikad više tako se zaljubiti!

danas, u ovaj kasni sat, kako nemam gitaru, prebirem po nekim pričama iz davnina! zazvonio je mobitel i prenuo me iz svijeta mašte u stvarnost! nije regoč, nisu malik i tintilinići iz šume striborove, samo jedna iskričava priča iz vremena kada sam se još mogla zaljubiti! danas tako kako razmišljam ne želim pa nit ne mogu! to je ta volja koje nemaš (o kojoj priča mandarineto, alex)..jer sreo si tako puno nepoznatih ljudi koje si upoznao, prepoznao i...uglavnom nastojiš zaboraviti! oni drugi, koji su tu, kojih se sjetiš i koje nosiš kao frendove...u kasnim satim ne mogu ti pokucat na vrata, zavuć ti se u postelju i makar samo zagrliti, poljubiti i pričati, da ti ne dojade? ili samo zaspati uz tebe! ako nisi zaljubljen, svaki takav neki ti je suvišan, smeta, ne želiš ga kraj sebe! u kasnim satima, onaj kojeg želiš, nema ga! ne postoji, a htio bi. i zato si tu, jer nada doista uvijek umire posljednja! valjda s nama

Link

sjedila je to jutro kao i obično, pomalo nagnuta za lapom uz srk svoje prošarane kave. šlag je bio potaman kao i stevija. i slim cigareta joj je baš nekako odgovarala. na rukohvatu masivne kožne fotelje (uf, nikad je nije voljela) ležale su razbacane kartice teksta neverbalne od sinoć. nije završila jer je skužila zajeb. al će danas. pripijena ljubičasto nijansirana joging majca sa kapuljačom obavijala se oko njenih moćnih grudi! osjećala ih je, onako prkosne. pitala se (ne više) zašto joj on nikad skoro nije ljubio grudi? a i ljubili su se rijetko. to mu je čak i rekla, uz obećanje da će se popravit? a nije. i to je bila cijela priča, naprosto je bila svjesna svega što je prošlo. i neka je. dokle će ih uopće primjećivati? i ona i neki budući on? nije niti bitno, bitno je da ih je danas stavila u svoju priču.

(fb, 8.4.2018)

danas, što je isto a što drugačije? grudi su i dalje tu, lila majca s kapuljačom također! njega nema, pače, prošla i godina dana od zadnje veze. bila je to možda najbolja veza u njezinih zadnjih 13 samačkih godina (koja je konačno sadržavala sve potrebne elemente)? u međuvremenu događa se nova. sa poljupcima i dodirima! kiša napokon i na tlu! gledam kako se priroda preobratila u dan dva upravo zbog nje (kiše). što nedostaje? možda onaj neki žar koji je tinjao i zapalio je prije nekoliko godina u jednoj posebnoj priči? sinoć sam odgledala ponovo film notebook. i poželjela s nekim ostarjeti. to nije hir, to je postala moja trajna želja! no, želje se obično ne ostvaruju, ali zato postoje filmovi. njih uvijek možemo gledati ispočetka.

p.s. evo i šahistice

Na rubu pameti
Autor: Miroslav Krleža
Roman “Na rubu pameti” prvi je puta objavljen 1938. godine u Zagrebu, a drugo njegovo izdanje svjetlo dana ugledalo je tek 1954. godine. Ovo je jedini Krležin roman pisan u prvom licu jednine, iz perspektive doktora prava koji s buntovnim stavom dolazi u sukob s društvom, jer jedino u takvom otporu vidi smisao života. Krleža svojim specifičnim stilom na ironičan i sarkastičan način pristupa ljudskoj gluposti i ljudima koje smatra maskama, koje se ponašaju u skladu s javnim ludilom, amoralni i koristoljubivi pojedinci koji ne prežu ni pred čim, pa čak ni pred ubojstvom.
Ovaj roman svojim sadržajem prije svega ocrtava jednu Krležinu karakteristiku, a to je idealizam. Bezimeni antijunak buntovnik je protiv jednog takvog naoko idealnog svijeta, koji konačno želi iskočiti iz tog lažnog ideala i početi djelovati u smjeru svojih ideala. Na svom putu svojevrsne preobrazbe shvaća da je svijet prepun jednakih ljudi koji kao ovce bez vlastite pameti slijede jednu shemu, bez ikakvog propitkivanja, pogotovo dok je takvo ponašanje nagrađeno statusom u društvu. Tek se rijetki nađu koji imaju jednake “poglede na svijet” kao i protagonist. Počevši od večere u vinogradu Domaćinskog, preko niza drugih apsurdnih okolnosti u kojima je naš antijunak optužen i stavljan na margine društva, Krleža želi prikazati besmislenost ljudske gluposti, kako se ona vodi nekakvim svojim zakonima, koji najčešće postaju općeprihvaćeni moralni i društveni zakoni.
Krležin osebujan stil prepoznatljiv je posebnom uporabom interpunkcije, ili bolje rečeno njenim izostavljanjem. Ekspresionistička “bujica riječi” prisutna je u ovom romanu kroz protagonistovo pripovijedanje u prvom licu, te je ovakav postupak nizanja riječi neizostavan. Sukladno tome, kako ni u struji svijesti ne postoje interpunkcije tamo gdje postoje u pisanoj formi, tako i Krleža oblikuje svoje tekstove. Osim kulta bujice riječi, Krleža posebno njeguje lingvistički doživljaj teksta. Česta uporaba internacionalizama preuzetih iz njemačkog, francuskog, engleskog ili latinskog jezika ukazuju na pišćevu nevjerojatnu poliglotsku učenost, ali i njegov postupak kojim suprotstavlja jezičnu situaciju svoga vremena, u kojem se vode razne borbe za afirmaciju i uspostavu hrvatskog jezičnog standarda. Krležina ljubav prema kajkavštini prepoznatljiva je u svakom njegovom djelu, pa u romanu cijelo jedno poglavlje posvećuje kajkavskoj lamentaciji junakovog zatvorskog druga.
Da postoji nekakva opća pouka ovog djela, teško je reći. No niz zaključaka koji vrijede i za današnje društvo možemo izvući iz dogodovština doktora prava, antijunaka romana “Na rubu pameti”. Djelo počinje tzv. odom ljudskoj gluposti, koja upućuje na temu, i koja objašnjava jednim dijelom naslov romana. Glupost čiji su predstavnici kojekakvi društveni pseudoneprijetvorni i pseudomoralni ljudi, beskrajna je i ide u krajnosti. Na svom putu štete glupost će se ipak dotaknuti onih koji joj se ne klanjaju, nego idu protiv nje. Još je gore što je glupost samodostatna, hrani se sama sobom, a time nadjačava mudrost koja pak šuti i trpi glupost. Sve se svodi na jedno – ili se pokori društvenim normama koliko god bile “glupe” ili ćeš biti proglašen luđakom."

P.S.
Gornji citat (Krležin) nije izazvan opaskama nekih mojih bivših frendova na jednom drugom portalu gdje pišem, već jučerašnjom stupidnošću sa križem i bolesnom djecom (koja groteskna država) koja se odigrala na gornjem gradu! ali, kako takove ljude srećem sveudilj, i vaša mala kaplja pomogla je tkati misao o njegovu (Krležinu) zapisu kao primjerenom i poradi vas, svih nas koji nismo bili tamo?
Jučer mi je bivši donio pet litri prekrasnog pelješkog domaćeg vina koje je naručio i kupio još dok smo bilil skupa! Reče: znaš da ja crno vino ne pijem! I posipao se pepelom? Dobro je kad čovjek uči na svojim greškama! Poneki nešto i nauče, iako takvo muško još nisam srela? Žene su u tome puno vještije, ako već nisu naučile, barem hine da jesu. Anyway...znate kaj sam napisala bivšem nakon što sam probala vino? Vino je fenomenalno...ne samo za bogove već i za ljude! Možda se konačno i napijem (sada imam razloga)?
btw to nije zato što su me banirali na jednom sajtu poradi gornjeg teksta, gdje pišem već 10 let već stoga što sam dobila svojevemeno kompliment da sam bolji čovjek od njega? ali on nije od sebe, jer nitko ne može pobjeći od sebe!

p.s.p.s-a
počet ću ovdje pisati. svoj blog. istina, nije isto pod pseudonimom ili pod vlastitim imenom i tuđim prezimenima...ali tko mari? što mi se još može dogodi osim da me baniraju na fejsu? big dil!

gornji zapis objavljen je na fejsu na današnji dan, 6. travnja 2018., i baš me dobro podsjetio ·na taj moj dobar uradak!

danas ću ga samo dopunit podsjećanjem na čuvenu rečenicu iz još čuvenijeg filma: amarkord:
"Svi smo mi povremeno ludi". dakle, između "...
ili se pokori društvenim normama koliko god bile “glupe” ili ćeš biti proglašen luđakom."..
pa danas radije biram da budem proglašena luđakom, a i u sjećanje na pisanje mai sarai i slobodu govora na ovim prostorima?

vozila se kući nakon večeri u kojoj su, zahvaljujući njoj, drugi složili puzzle što i kako žele? pa se i ona pitala: a što ona želi? ne više i ne prečesto biti upravo u takvim društvima koja ne znaju niti što žele? a dugo već je upravo u takvim društvima. kako svjestan čovjek može biti u nesvjesnim druženjima? ne daje li on svojom svjesnošću upravo alibi toj nesvjesnosti? i večeras je to učinila. nije čak niti znala što očekuje, jer nije očekivala ništa! bio je to možda samo povod da obavi jedan drugi poslić kojem se ovih dana posvetila. iako je i u tome entuzijazam splasnuo. možda zbog tri sms poruke koje je dobila sinoć. nije muškarac, ali boli kao da jest! općenito, kao da je rasula sve puzzle iz kutije na topli i meki tepih te sjela nanj! prelazi dlanovima preko dotičnih kao da ih pita: što biste vi sagradili? koji biste lik bili? dugo se već nije igrala puzzli...to je igra u kojoj jedan ( tvoj) dio ulazi u neki dio drugog dijela! i ta dva dijela čine jedan. gotovo da se ne prepoznaje gdje jedan prestaje a drugi počinje! i onda počnu tako zajedno, puzzla po puzzla stvarati neki novi oblik i svijet. nepoznati, jer uglavnom poznat nam je naš. ali onaj puzzla stranac nekako kao da zna gdje da nam se podvuče i kako da nadopuni naše prestajanje i izgradi svoje počinjanje! i tako to u oba smjera. i počnu tu igru stvaranja a da ne znaju više gdje im je početak a gdje kraj? jer ga nema. osim kada sve puzzle potroše i nestane šarenog toplog tepiha. nastane tepih od puzzli i novih oblika koji su se izgubili u novoj slici. kad jednom potroše sve puzzle,nema im druge nego krenuti s igrom ispočetka. normalno, u tom rastvaranju izgubi se pokoja pločica puzzle i kako se pokoja gubi tako i cijela slika gubi prvotni smisao! nastaje sve više rupa koje nikako ne uspijevaju popuniti. ispočetka ih to čak i veseli, jer misle kako će popuniti novim likovima i djelima? ali, ne možeš zakrpati sve rupe koje se tijekom vremena pojave. one zjape i podsjećaju da je nekoć tu bio neki lik i djelo. zašto se sve više osjeća kao tek komadić neke puzzle? sve je manje slagalica a sve više pitanja: koji dio ide u koji utor? potom je sve manje i pitanja, jer valja odustati. odustati od igre spajanja i dijeljenja. ne možeš nešto spajati što se ne da dijeliti. tako i oni, svi njezini puzzli. možda je i bilo nekih podudarnosti, možda je bilo pokojeg ulaženja i prožimanja, ali...ali...vremenom sve se više puzzli pogubilo, sve je više rupa zjapilo i sve je manje bilo to što je trebalo za biti. ostao je tepih, topao i mekan! ali prazan, bez duše, bez šara...baš kao pravi tepih o koji obično otareme noge ili zaronimo s njima. svjesna da je tepih ipak samo...podloga! a puzzle su...igra koja skoro da nema kraja! uvijek možeš, ispočetka!

p.s. rečenica iz filma kojeg upravo gledam (prije ponoći)...bliska sam s tobom, ali ponekad imam dojam da ja udišem helij a ti kisik! toliko o zakonu spojenih posuda i naglasku na...ponekad! jer uglavnom ipak očito jesu bliski!

još malo pa će mi uzeti uru vremena, stoga mi valja požuriti se! ali ne mogu ne ostaviti traga večerašnje druge ruke i njihove svirke! upozorio me jedan frend na njih, drugi potvrdio...a sada defitinitvno postajem njihov fan! uskoro im izlazi i cd! što sam starija sve više volim blues...dobro je bilo večeras. dobra svirka prije svega...a sve ostalo, nije niti bitno! pustit ću si za laku noć moj favorite!
John Mayall, The Mists of Time
Link

wow
Link

i za kraj...bonamasa!

Link

Sjela mu je u krilo, onak opkoračivši ga raširenih nogu! I nije se ništa dogodilo, iako joj se to nedogađanje prvi put dogodilo prije deset godina. Nije mogla vjerovati tada, kao niti sada. Privlačna žena sjedi muškarcu u krilu a njemu se ništa ne događa? Zar je moguće? O da, i te kako je moguće! Ovaj put ga je pitala: zar se ništa ne događa? Da, ništa se ne događa, ponovio je on! Lako je priznati sebi da ju ova činjenica danas nije tako pogodila kao ona, prvi put, prije deset let. Sada zna što joj je tj što im je činiti! Nekako se teško mirila s padom ili nepostojanjem muške sexualnosti! On bi htio, vidijela je da ju želi, ali ne može! Ok, postoje pripravci za to i mala plava djeluje u roku par minuta...ali....ali još uvijek se ne želi sexati programirano, baš u određeno vrijeme, na određenom mjestu, kada je to moguće! Ne želi se odreći svojih sexualnih želja, maštanja...ali niti stvarnosti! Pa ipak, shvaća da svakog dana sve više i sve češće to mora? Kako je tek muškarcima koji gube tu svoju moć? U osnovi, boli ju briga, još uvijek je jako sebična, želi svoj orgazam, barem jedan! Još uvijek u svoju želju za svojim željenim muškarcem unosi cijelu sebe! I ništa ne izostaje, pače...ona je vrlo željna i tako ga onda i čeka! I predivan je osjaćaj kad on, onako moćan, prodire unj! O tome ne može razgovarati sa svojom frendicom koju zna više od 40 godina! Iz jednostavnog razloga što je ona tih 40 godina solo i nema više pojma kaj je sex. a ona nikako da ga se odrekne! Ne može o tome niti sa svojom djecom, jer je davno još starija kćer rekla da je sex...precijenjen! Ona vjerojatno misli da je sex njezine majke tek puko sjećanje? Nekako se sve frendice sablažnjavaju pri spomenu riječi sex, a kamoli da počne explicitno pričati o...prodiranju npr. Ili svom položaju koji nikako nije misionarski. Pače, dogy styl je uglavnom pomalo čudan čak i njima, muškarcima koji ga obožavaju! Može to samo ovdje, na ovom dejting sajtu! Pa će opet izazvati sablazan tipa dežurnih dušebrižnica bloga koje skrivaju sve pa i svoj sexualni život kojeg nemaju i teško im je čitati sexualnu abecedu ili bilo što, što ima neki sexualni predznak! Ali zato uredno borave na dejting sajtu kako bi valjda...prale kosu? Pa dođu ovdje uključit fen da se malo nafrčkaju? Što može kad je prirodno kovrčava! Ili muškarci koji sveudilj mogu, ali su zaboravili kako je to s partnericom? Da se razumijemo, njezin sexualni život i nadalje živi živahan život, jedino kaj joj sve češće društvo pravi...mala plava! A dvije plaluvše na hrpi su puno previše? Čak i za jedan novi početak kakav nije željela i kojem se ne nazire kraj!

večeras mi je dragi otvorio šampanj! dok sam ja pila njega, on je ispio svoje bijelo vino! bome sam potegla pola butelje, onak uz tuc-e i kikiriki...grickalice kad počneš jesti, ne staješ! bilo je i povoda a i razloga! sklopila sam jedan dobar ugovor koji mi je omogućio opet dobar izvor mjesečnih prihoda. istina, dotični sam potrošila u nepuna dva dana, ali bje to stjecaj okolnosti! nikad mi nije bio problem potrošiti novac. i moje financije govore o mom odnosu prema novcu! kako dođe tako i ode! danas sam dogovorila i odlazak u prag! prošlo je više od godine dana kako sam tamo bila. slušam danas od kćeri kako je pariz prljav! na svu sreću, prag nije. uvijek sam se tamo lijepo osjećala, iako sam uglavnom zadnjih godina išla sama, nije mi baš ugodno bilo danima hodati po pragu, ispijati kavice, ručati u troje...ali u stvari bjah solo! ljepše je kad imaš svog para! a i pribavila sam prvi potpis jer skupljam potpise za EU izbore! kad sam se ja angažirala, moj kandidat sigurno prolazi! valjda smo zbog svega pobrojanog sretna? iako ima natruha i neke sjete. nije sve baš kako se čini i kako izgleda? jedna scena me danas posebno nasmijala, ali neću o njoj, ovak javno! većina bi pomislila da sam luda. a nisam, samo imam svoje ljude koji me vole i čine za mene neke male stvari! ona, pesa, trenutno prosvjeduje...glasno se buni jer sam ju ostavila puna četiri sata! koliko joj pripadam dala mi je znati tako što se sklupčala kraj mene dok ovo tipkam! i ona će s nama u prag...barem tako mislim, gotovo sam odlučila iako mi je sugerirano drugačije! pas je ponekad tako dobar lakmus da npr odeš u šetnju sam, da se makneš i razbistriš misli, kao time out od dobrih i dragih ljudi...kad ti se više neda, naprosto kažeš: idem prošetati pesa! koliko puta me ta rečenica spasila od nekih loših riječi, poteza. ona nit ne zna koliko puta sam se na nju izvukla kad sam otišla bilo s neke kave, posjete ili neke druge situacije iz koje sam se htjela izvući. dobro je piti šampanjac, al je još bolje imati psa! tada staneš uvijek na vrijeme. jer ona te čeka! kao večeras. ona uvijek čeka kad se vratim...sama...s njim...bez njega! sve smo to već prošle. pa ipak...radost je sve više u ponavljanju!

Zašto se čovjek odupire ljubavnom zovu u ovim godinama? Zar zbog svih onih teških dana nakon, kada ju je pokušavao zaboraviti? Ili možda zbog svih dana koji će doći...nakon? A iskušenje je tako neodoljivo. Nekako se uvijek sjetim Mostova okruga medison. Knjiga mi je bila otkriće (i danas stoji u mojoj polici s knjigama), a potom je došao i film. Možda je vrijeme da knjigu opet pročitam jer stoji već dugi niz godina od zadnjeg čitanja? Film sam odgledala nekoliko puta. On ima za mene jedno potresno značenje, jer sam dugo i često poistovjećivala svoju sudbinu sa sudbinom dotične Franceske. Razlika je jedino bila što sam ja učinila to što ona nije! I nisam nikad požalila, iako sam puno i često patila zbog te velike ljubavi. Meni tek knjiga i film daju potpunu priču. I to mi je još i danas posebna priča, kao i moja koju sam odživjela. Takve stvari (a nisu uopće stvari) vas potpuno obilježe za cijeli život. Dilema o činjenju ili ne činjenju u životu je vječna. I to da ćeš svakako požaliti! U toj dilemi, ja ipak radije činim pa požalim! Tako će biti i ovaj put! Upravo živim jednu lijepu priču, od jutarnjih razgovora telefonom, porukica, šetnji, gotovo obaveznog odlaska u kino srijedom, zajedničkih ručkova, buđenja u zagrljaju! Čak su nam i politički stavovi slični! Ima još toliko force u nama, vitalni 60-godišnjak, vitalna cura od šest banki (ono sitno ne brojimo)! Ništ nam ne fali, a ono što imamo jest i život mimo. Ja svoje plesnjake i blues druženja te unučicu, a on svoj bridž i tenis s dečkima. Usudimo se! Koliko još? Dokle? Može li više? Ne usudim se planirati. Naprosto živim i uživam u svakom dodiru, poljupcu, druženju! Možda je zadnji, ponekad kao da je prvi...nisu to godine kak veli Maza za neke spektakularne početke, ali su možda za neke dobre...svršetke!

kad bi me večeras samo držao za ruku, vjerovala bih da postoji sutra? ovako, sva prošlost nikakva je utjeha. kad bi mi pričao lijepu neku priču a ja bih samo slušala, našla bih razloga gledati tvoje plave oči? ovako, čemu? mi nemamo budućnosti, iako se sve češće pitam, nemam li ja budućnost? i sve češće potvrdno odgovaram! u međuvremenu, otpijem gutljaj bambusa i usporedim vrećicu slanih kokica sa onom od neki dan! nema više onih čeških sa sirom. po tri u paketu, za ciglih 12 kuna! kako bih rado zamijenila ritual pijenja bambusa i hrskanja kokica za neki mir, zagrljaj tvoj i šutnju! stalno pričam zadnje vrijeme. to obično činim kad znam da nema ničeg, pa nit budućnosti. a ona mi je upravo sada bitna. rekla sam nedugo jednom dragom čovjeku da o meni nitko nema vodit brigu osim mene. ja se ne mogu osloniti na kćer kao on na sina! i trebam ruku u ruci, zajednički račun za plin i struju, jedan auto jer nemamo za dva tanka benzina. užasno se bojim takvog i tog života ali znam da je on upravo najbolji mogući! ne pristajem na potpunu samoću iako je ona najizglednija. kako živjeti između mogućeg i potrebnog? koliko je računice u svemu tome? možemo li uopće više istresti sve figurice iz džepa i bez fige ih poredati, jedne naspram drugih...ne kao neprijatelje spremne za borbu prsa o prsa već kao prvi ešalon...ljubavi, potom drugi...poštovanja, zatim treći...umijeće mogućeg? može li ta vojska spasa pomoći tebi i meni pri nalaženju nečeg što smo davno izgubili...ponaosob, pa onda i zajedno? ima li nade za nas? zašto u svakoj izgovorenoj riječi tražim sumnju, umjesto potporu? jer je nema! možda ne znam uživati u koracima koji nas naprosto vode, a ja bih htjela znati kamo? jer znam kuda želim doći! najsmješnije je kada dvoje ljudi, misleći da rade isto, idu svaki svojim trakom i onda ko na ranžirnom...jedan kolosjek ode lijevo a drugi desno! istina, vagoni i vlak i dalje voze...ali svaki u svom smjeru! makar i na rezalište, u skladište i nedođiju. je li moguće da je važno samo da si na kolosjeku? i da se voziš. ovih dana će mi vlakovi krenut u svim smjerovima...vagona ko u priči, al bez sadržaja, smisla...čak i bez tereta! kažu da je ambalaža bez sadržaja tara, neto je sadržaj a bruto...e do toga nikako da dođem? kako volim ovo bloško prostranstvo besmisla! redovno mu se vraćam ko zadnji ovisnik po posljednji, onaj zlatni šut!

p.s. zapisano večeri jedne od ovih dana, koja je mogla biti sinoć, može biti i večeras...a sjutra? hm...bome može i sutra!

(večeras ipak idem opet gledati film zvijezda je rođena! vrijedi film, a vrijedi i društvo!)

danas su svi nešto zadovoljni i sretni, pa rekoh da i ja podijelim malo sebe i doprinesem mrtvoj prirodi na blogu (umjesto cvijeća, roda, vrućih krumpira, leptira i ostale prirode i društva)!



a baš sam si će će! pa sam se i uslikala prije ručka! dragi (on mi je bio najljepši poklon za rođendan) me pozvao na ručak, onak iznenada, nakon što se vratio s puta. istina, neki roštilj, neka birtija...ali poanta je u lijepom druženju!

p.s. zatvorit ću komentiranje jer mi nije do laskanja a još manje do pljuvačnice! iako mi uglavnom (osim par ljudi) nije uopće stalo što bilo tko ima reći o bilo čemu, a osobito o meni, ovdje na blogu? šteta...nekoć je ovo bilo mjesto razmjene, uvažavanja i tolerancije! i da, nadam se da moja sreća nije drugima nesreća (moja sućut svima onim kojima ipak jest)!

https://www.index.hr/vijesti/clanak/demograf-iznio-alarmantne-podatke-ima-n
as-samo-3,95-milijuna/2071916.aspx


NAJPOZNATIJI hrvatski demograf dr. Stjepan Šterc s Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na predavanju pod nazivom "Istarska demografska stvarnost i izazovi" iznio je alarmantne podatke koji svjedoče o demografskom slomu Hrvatske kojem Istarska županija, kako je naveo, brojkama još donekle odolijeva, ali se sve teže odupire depopulacijskim trendovima koji su zahvatili čitavu zemlju, prenosi Glas Istre.

Šterc je ponovio kako se radi o temi koja je prevažna za Hrvatsku, ali i za regionalnu budućnost s obzirom da su demografski pokazatelji i trendovi u našoj zemlji toliko negativni da su zahvatili čitav njezin prostor, pa čak i one regije poput Istre, koja se, među ostalim, smatraju i najrazvijenijima.

"Ta problematika je u zadnje vrijeme često u javnosti, no još uvijek se njoj premalo pažnje posvećuje i još uvijek se ne shvaća da je to problematika koja nije pitanje svjetonazora, politike ili religijskog pristupa, već je pitanje koje je temelj razvojne budućnosti u Hrvatskoj, odnosno pitanje opstanka", kazao je.

"Zbog toga zaustavljanje negativnih demografskih trendova jest izazov i za Hrvatsku i za Istru. Koliko je ozbiljan taj problem govori i činjenica da mi u ovom trenutku nemamo niti jedne druge problematike koja ima apsolutno sve negativne pokazatelje i trendove. To pokazuju podaci i službena statistika, no ja smatram da je situacija kad su negativni demografski trendovi u pitanju u stvarnosti još i daleko gora od one koja se može iščitati kroz te brojke", dodaje Šterc.

Ima nas samo 3,95 milijuna

"Nedavno su na naslovnoj stranici jednog hrvatskog dnevnika objavljeno upozorenje nas demografa odnosno projekcije i procjene koliko stanovništva uopće u ovom trenutku ima u Hrvatskoj. Mi smo na temelju pokazatelja, s obzirom na prirodni pad i svu silinu iseljavanja, projicirali da nas ima nešto manje od 4 milijuna, odnosno oko 3,95 milijuna i držimo da je ta brojka puno realnija od službenih procjena DZS da nas ima oko 4,1 milijuna.

Podsjećam da je popis stanovništva iz 2011. godine zabilježio da nas ima 4,28 milijuna, a ako analiziramo demografska kretanja u razdoblju od tog popisa do 2018. godine prirodni pad je u Hrvatskoj veći od 105 tisuća osoba.

To znači da je 105 tisuća osoba od zadnjeg popisa stanovništva u Hrvatskoj umrlo nego što ih se u istom razdoblju rodilo!", kazao je."


hm...izumiremo definitivno! ali, tragedija je što to mi živi mirno gledamo i ništa ne poduzimamo?

c/p blog cyberlady

"Abolirani četnici :))

Index prenio, vijest dana, za umrijet od smijeha, ali pazi sad ovo ;

Sve do one rečenice "većina od njih sigurno nosi krunicu" iskreno sam suosjećao s ovim ocem i njegovim sinom,osjećao sam bijes i ljutnju radi represije nad nevinim ljudima...ali nakon te rečenice kažem "gazi gubu ultra ljevičarsku,jugokomunista,ateističku"...šljam koji za sve krivi katolike i treba gaziti i mlatiti,to je radikalni polusvijet koji bi rado kršio vjerska prava kao komunisti,progonio i zatirao vjeru...i treba ga gaziti

Vratite se u svoje rupe, stvorovi.

Prijavljeno!"

c/p blog cyberlady upravo obrisano od strane imenovane (i prijavljen od mene radi širenja mržnje)

pa ja ovo prenosim u novinarskoj maniri, jer iako je blog obrisan od strane dotične, zaboravlja da javno izgovorena riječ je dostupna svima...pa ja citirajući je ostavljam ovaj svoj blog...na znanje i ravnanje onima "koje treba gaziti" kako bi znali da će ih gaziti!
i dodajem samo ovo (iz svoje "rupe" se razme): ja se vas ne bojim!

hodamo jedno pokraj drugog već dugo...dugo...on, nostalgija i...ja! on na svom meridijanu, ja na svojoj paraleli! i pokušavam se sjetiti postoji li točka sjecišta...meridijana i paralele? mislim da to čak zovu geografska širina i duljina koja se izražava...stupnjevima! a stupnjevima se mjeri i...temperatura! kako zraka, tališta, vrelišta...svih agregatnih stanja. a nekako mi se čini da je para (zrak)...najprimjerenija.

probala sam vatru, izgorjeh! probala sam vodu...potonuh! probala sam zemlju...zatrpala me! zašto nikako do zraka doći...ne znam? možda i zato što nisam dovoljno jasno izrekla (formulirala) svoju želju: želim čovjeka čija je duša (duh, intelekt) lagan poput moga zraka, želim čovjeka čija je ljubav nježna, snažna i duboka poput mojih smaragdnih dubina, želim čovjeka čija materijalna vrijednost daje snagu i gordost koju neovisan čovjek valja imati (egal sa ženom), but...nedovoljno da bi postao....bahat !

pa kada sam konačno napisala popis...namirnica, mogu krenuti u pripravu svog...kolača na x meridijanu, y paraleli...ka z....(treća nepoznanica)....zenithu...svog života (btw: klaić između ostalog kaže za zenit da je preneseno najviši stupanj, najviša točka, vrhunac...a potječe od arapskog semt...nebo!!!)...mora biti da mi je pala newtonova jabuka....na moj zenit...pa pišem to što pišem. but, neće se moći reći da nisam...zapisala...želju!

/zapisah blog nike45, 2009.g....eto mi obljetnice okrugle mog bloganja/