HIPOKRIZIJA

Trenutka ja se sjecam sjajna,
kada preda mnom se ti pojavi
ko prividjenje, kao tajna,
i ko ljepote genij pravi.

Kad tuga sve mi skrha nade,
a kinjile me strepnje taste,
tvoj njezni glas mi pjevat stade
i lik tvoj sanjah na dnu maste.

No, doba minu.Vihor njezni
rasprsio mi sne i stravu.
I predadoh ja glas tvoj njezni
i lik nebeski zaboravu.

Polako su se vukli dani
u zabiti, u zatocenju,
bez zanosa, bez suza ranih,
bez nadahnuca, nalik mrenju.

Al stize dusi probudjenje.
I opet mi se ti pojavi
ko nenadano prividjenje
i ko ljepote genij pravi.

I kucat stade srce vruce,
nov zivot u njem maha uze.
I opet plamti nadahnuce,
i ljubav sja, i teku suze.
A.P.

dobila sam novo rješenje za mirovinu (drago mi je da je veća) i tražeći staro da vidim kolika je razlika naletjeh na neke stare stvari. mailove, pisma, opraštanja, ljubav, tugu...na koncu i smrt! moj pokojni, dok je bio živ, često mi je znao reći, nakon naših svađa i mirenja, suza...sve je ok, nitko nije umro! a onda, on je ipak umro...od tuge! nije znao, nije mogao...a volio me, kao i ja njega. tužno je to kad se ljudi vole a ipak se sjebu i zajebu posve! pa me onda u tom moodu sustiglo i jedno drugo opraštanje, bez oprosta! tri godine kako si otišao, danas sam pročitala tih par rečenica naškrabanih na pol lista otrgnutog papira. kao da si otrgnuo sebe i mene iz neke knjige. koja je trebala biti napisana, a nije! najteže su te priče koje su obećavale, koje su bile divne, lijepe...nestvarne čak! danas sam šetala livadom gdje mi je moj dragi često znao ubrati neko cvijeće. i trešnje su opet u zorenju! jedino su grane previsoko. on, onako stasit i prav, znao ih je dohvatiti. pa ipak, sada s odmakom, znam da nije mogao drugačije. jesam li mu oprostila? pitao me to u pismu, hoću li mu oprostiti? nisam, nit neću. ali zaborav čini svoje. danas, na DI DAY brojim dane (bje to 8.6.), pače godine tvog odlaska. nema više dolazaka! možda smo i mogli (prije trebali) drugačije, ali obično ljudi shvate i vide što su trebali i što nisu, post festum. rijetko kome se posreći da greške može ispraviti i uživati u blagodatima...sebe...njega? neka, imam pregršt toga iza sebe. ljubavi puno i čitajući danas sve te mailove, pisma, bilješke jedne davne ljubavi sretna sam što je postojala. nema te više, kao što niti moje ljubavi nema dugo već. otišla sam od tebe i tek tada si shvatio koliko sam ti bila. šteta što to nisi znao dok je bilo vrijeme. sada te nema više. i mene jedva da ima. pa ipak, bila sam dio svega toga...i boli...i ljubavi...i sreće! ne trebaju mi slike, video koji smo ionako uništili...ne treba mi niti tvoja niti moje kćeri da me sjete na to kako nas je bilo. znaju one da je to bila velika ljubav. bile su nijemi svjedoci toga. mi do srži u tome. pa ipak, ne osta nit traga...tvoj pepeo razasut, moja duša negdje u svemiru...sve u svemu, kao da nas nije niti bilo. a opet, riječi koje sam danas čitala sa bijelih stranica papira jasno govore da nas je bilo više od svega što postoji! ostalo je to ipak negdje u tragovima...tvoje...moje dnk! možda konačno sjednem jednog dana i sve to pročitam pa potom i zapalim? čovjek koji nema budućnost ne treba mu niti prošlost. a ja sam samo žena čovjek!

PRAVO STANJE STVARI (ŠAH MAT)

Uvijek (kad kažem uvijek mislim na zadnjih osam let na blogu) su mi išli na živce „kuleri“ na blogu. Bilo je ženskih jednako kako i muških. No unatoč razlici u spolu „rejting“ je bil isti. Sveudilj su se trudili ostavit dojam kak su oni kul i kak su tu slučajno u prolazi, poradi dobre zajebancije i zabave. Toliko su se trudili ostavit taj dojam da je to bilo grdo za videt. Jer, oni nisu luzeri koji ovdje stanuju. Danima, satima, godinama! Oni mijenjaju nickove lakše nego neki čarape. I imaju ih ko aševe u rukavu tucet. Oni pače otvaraju odmah na tucet nikova, koje onda ko špilove karata bacaju pred nas bijednike! Ko kad igrate šah a tamo neki silni piončići samo smeteju. Čemu uopće služi ta pješadija, osim da plješće. Njima! I raja im nekak povjeruje? Često sam se pitala zašto i pokušavala si to objasnit? Meni je to tako prozirno i uvijek dokučivo. No njima...hm...kad ljudi sami povjeruju u svoje laži nije im čak niti bitno što drugi misle? Ostali su kulisa, nužna za neki "dobar" scenario, ali ipak samo kulisa. Uvijek se može nać dovoljno dasaka, čavala i...zabijaj! Najniži oblik vrijeđanja (normalno, jer nemaš argumente) je iskrivljavanje čak i vlastita imena (nicka)? Po mogućnosti to mora bit neka ogavna kovanica koja bi odmah u startu nokautirala protivnika. Potom slijedi bujica još ogavnijih komentara kojima se treba dokazat da je dotični/a sudionik bloga...gnjida, đubre, niže biće, glupača, koza...jednom rječju ne zaslužuje nit gromoglasnog prdeža. Kojeg obilato koriste (kao i druge izlučevine i opise) koji bi trebali posvjedočit istinitosti njihovog nipodaštavanja sumnjiva (osuđenog) blogera! U toj zajebanciji i ruganju sve je dopušteno. Privatna prepiska, sedmo koljeno rodbine, svi živi i mrtvi, sve informacije i poluinformacije kao i judi polusvijeta koji su kadri zakardašit kontra...dotičnog/e za malo topline i trenutak pažnje! To se zove ljuti boj i osvješteno pisanje! Što više pljuvačke, to veća čitanost. I vike: držite lopova! To što je "car" parade gol, nikom ništa. Ta nećemo pričat o njegovoj "hudoj sudbi" glede...supruga, mame, tate, djece, ljubavnika, posla i ostalih sporednih stvari koje ili nema i nije nikad imao (a nisu stvari) ili ih je imao/la...prekomjerno. Nije važno imati dobar brak, djecu, posao koji te ispunja, ljubavnika (ne nužno)...važno je prokazati bližnjeg svog koji iole podsjeća na...sreću. Jer, to je proskribiran pojam na blogu, iako je novijeg datuma. Sjećam se dana kad se ovdje posve lijepo dijelilo ljubavnička i ljubavna preganja i došlo na blog poput ove očice večeras, samo da bi se ostavilo malo ljubavi...svoje i poželjelo drugima njihove! Čak su i iskričarski blogeri tako zgodno očijukali...ponekad i otvoreno zavodeći i vabeći. Istina, bilo je i iskričavog frcanja, jer ponekad se događalo da više momaka želi jedno te istu djevu ili više djeva nekog "dečkića"...al sve se to rješavalo džentlmentskim ukrštanjem mačeva od...riječi i slova! Bilo je uvijek sekti, skupina zatvorenih za bio kakve slučajne namjernike i blogere koji su bili svoji. Takvi nikad nikom nisu bii poželjni, jer samim time što su takvi, sumnjima su morala. Ta zna se da svatko nekom pripada, otpada, služi nekom interesu? Dvorska svita bloška obično je bila uviđavna i nije često (zlo) rabila palac gore ili dolje. Tek tu i tamo očitim kradljivcima ideja, originalnosti i hvastavcima. Tadašnji blog vrlo je brzo izlučio prave od onih drugih. Zato je i bilo malo, ali odabrano drutšvo koje je pisalo. Uglavnom ne bje slika. One su stigle na blog puno kasnije. Čak bih se mogla i prisjetiti s kojim nickovima, a jedan od predvodnika bje zelena žirafa sa svojim zvjerinjakom. Autsajderi su pokušavali tu i tamo s pisanjem al su mogli doć do izražaja tek radnim jutarnjim danom kada većina blogera nije nit pisala. Neki su stekli i "slavu" u takvim uvjetima pisanja. Znalo se da je večer rezervirano za druženje, pisanje, bloganje! Nije to jadikovka za M. Hopkins i njeno...those where the days, već posve suvisla kronologija zbivanja. Većini vas to je danas nepojmljivo, jednako kako je mnogim hrvatima put u pakao i dalje....popločen najboljim namjerama! Davno sam napustila taj put i te staze, na koje većina vas tek kroči. Ja mogu bez vas a vi još bolje bez mene. Stoga, nije svih ovih riječi bilo vrijedno ovo mjesto (koje čine ljudi) već ljudi koji su ga činili. Više ih uglavnom nema. Pokoji relikt (koko, vrbi, zlica) zajedo samnom je ipak...reliquiae reliquiarum. Kako davno bje dok sam igrala šah, dugo mi je trebalo da prihvatim...pat poziciju! Koja se očitovala u tome da nepišem, pišući! Predajem partiju (predaja nije mat, medo jer govorim o pat poziciji) i odsada ću biti tek povremeni više promatrač nego li sudionik. "vječnim" veselim blogerima, kojima je sve smiješno (osim njih samih). njima želim još puno glupih, tupih i inih bivanja ovdje! Plodonosnost nije upitna, kao niti ljudska glupost. I hipokrizija (kakav je i naslov ovog bloga)! U mojoj srednjoj školi kad smo imali apšit naručili smo na gradskoj lokalnoj radio stanici: rastajem se cigani sa vama! Neću vam pustit tu stvar jer bi to značilo da sam postala vi! Pustit ću sebi jednu, ma dvije... dobru, staru...prastaru...meni ušeć!

(neki linkovi, neki blog iz 2016.g.)

p.s.
sve je isto ko i lani!
Link

jutro si započela pogledom i pozdravom s vratiju, kao da možda i nećeš više nikad takva izaći van? a onda, sve prognoze su se izjalovile, čak i ona o kiši. toliko ljudi boluje od račine, svjedočila je tome ovih dana. hodnici krcati starim i bolesnim ljudima. ima li to smisla? toliko bolesti, toliko patnje a tako mali narod? očito život zadnjih 30 godina ubire danak? i tako sretna, oboružana sutrašnjicom provela je dobar joj dan! nekako je sve bilo bolje i ljepše nego li zadnjih dana. a večernji koncert duo Nika Bauman na flauti i Marko Ferlan na gitari bio je točka na i! prekrasni mladi ljudi koji svirajfu prekrasnu glazbu! bila sam tamo i upijala! sretna što sam živa i živahna. potegnula na drugi kraj grada. i dotočila sam si bambus, kako bih nazdravila današnjoj dobroj vijesti! ona druga dobra slijedi u subotu! onu lošu, primila sam jučer. tako valjda i nastaje život, red sreće red tuge i tako preko nekoliko puta! malena, dobro si i dobro ćeš biti! dok god imaš sebe. u ovoj priči bila si posve sama i možeš ti to, kao što si mogla i toliko toga! njih dvije opet pričaju. dobro je da sam dobila info o tome. znači da ipak značim nešto u životu te žene! unatoč protivljenja njenog. sve u svemu, počastit ću se ovih dana za unukin ročkas jednim finim obiteljskim ručkom u umamy! malena, sretan ti dan zdravlja! da, ne govorim to svojoj unučici već ovoj malenoj koja je bremenita godinama ali i nadalje čuči u njoj djevojčica! ha ha, jedan me bivši često oslovljavao tako? a to mi se jako svidjelo, dok nisam shvatila da i ostale žene tako oslovljava! ružno i tužno je kad misliš da si nekom važan a onda shvatiš da te frkne ko šibicu nakon što zapali cigaretu! veselim se životu, dobrim i starim prijateljima...obitelji...iskrici više baš i ne! dobro je, što ne znači da nemre biti i bolje?

to što ne pišem ne znači da mi je duša prazna! iako jest! sinoćnji plesnjak bje jedna druga pustinja! no, red je bio otić frendu za otvorenje, popit očajni vranac i otić doma u pol 12. večeras će mi valjda route 66 popravit mjuzu barem! a i frend je dobar. uglavnom, sve pomalo i polako postaje otužno! oće to s godinama kada više nisi nego li što jesi. ali ipak, i ovakva većini sam previše! najbolja mi je rečenica: neću ostvariti tvoja očekivanja, ne mogu te slijediti etc etc! u stvari, najbolje i jest da slijedim samu sebe. a mene moja pesa! koja isto stari. volim taj ležerni ritam, podsjeća me na porgy i bess! dobar je to život kada ništa uglavnom ne moraš, kada znaš da nitko ništa ne očekuje od tebe. a niti traži! ti još manje. pa ipak....
nekad me pralo što nemam s kime pričati? danas je to gotovo pa prihvatljivo! pače, radije sam solo i pričam sa sobom nego li da pričam s bez veze ljudima. tišina i dalje caruje mojim domom, ne trešti radio po cijeli dan kako bi dao privid nekoga i nečega! istina, ponekad se uhvatim kako slušam kako je tiho. osobito kada niti mobitel ne zazvoni. nekako reduciramo sve, sebe, druge, nepotrebno, potrebno...dobar je to osjećaj kad se okružiš samo svrsishodnim i svrhovitim...kako stvarima, ljudima, događajima. koncentrirana redukcija. koja istina nije uvijek ugodna, pače, ponekad je vrlo neugodna. a onda, posve sam si dovoljna. neki dobar film, čaša vina, dobar ručak, kava i cigareta su mi još uvijek gušt....nasmijala se moja kćer neki dan kad sam joj /preko skypa se razme/ rekla da imam još poneki gušt...i da sam prešla 60. i da je nebitno oću li kapnut od ovog ili onog...važno je da još guštam! sve više razmišljam kad odem, da to bude dobro. ili barem što manje loše? u stvari, sve manje čeznem za bilo čime. čak i za njime! prihvatila sam i shvatila da je ovako dobro i da vjerojatno bolje ne može! rekla bih, tek sada je u životu to prava mjera stvari. jadno je i jebeno kad moraš potratiti cijeli život na trku s...obitelji, djecom, poslom i svim stupidnim stvarima koje se zovu sadržajem! a sada staneš i promatraš vlat, kukca, oblačak koji kreira nebo, vrtlog vira neke vode i shvatiš koliko si toga propustio. a tek sebe? a onda uhvatiš komadić svega toga za sebe i držiš...držiš...dok i to ne pustiš!

Link

obojila si jučer pravom bojom, blog, purpurna! i hvala ti na tome. ne mogu tamo javno kod perceta ali mogu ovako! a i inače, bje to prekrasan film (boja purpra)! nažalost, i danas imamo jednake prijepore prema ljudima koji su drugačiji (bilo po boji ili rasi ili pak svjetonazoru)! dobro će doći ona

matoševa stara pjesma.....

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

...za istinu, pravdu...pojedinac ponekad treba i poginuti! no fala bogu, svi smo još živi samo se ne pokazujemo. neki od blogera (ima nas kaj smo svoji al ima i onih drugih, no svakom njegovo) su tu i kad nisu, jer se njihovi zapisi i ljudskost pamte navek!

....ne volim samo pričati o sexu...ajmo malo o drugim stvarima? iako sve manje volim pričati o bilo čemu. ne stoga što nemam o čemu ili stoga što me većina toga ne zanima već upravo zato što oni koji bi pričali, njihova priča me ne zanima. onih drugih nema. tko mene zanima? što me zanima? pa sigurno ne ovo trkeljanje danima po blogu. i k tome, kad su glavni blogeri eternis koji je zvređal pola bloga pa se pravi nevješt ili meija koja je direktno (ili barem kumovala) da se sa iskrice trajno baniraju i izbrišu neki nickovi? kome oni to prodaju nevinaščad? i tko su ini tj ostali? ajme golotinje i sirotinje. bloške! danas su me fakat nasmijali katolici, ovi hrvatski! jer im ne paše njihov vrhovni poglavar. iako mi je još smješnije (kao ne vjerniku) da o biskupu stepincu treba meritorno reći nekaj neki pravoslavni pop. to vrijeđa mene iako nisam nit hrvatica po zanimanju nit katolkinja oliti vjernica! no notorna je glupost da srpski paroh čeprka po hrvatskoj katoličkoj prošlosti? hrvati bi to sami trebali, pokazati a bome i prokazati svog stepinca...čitam ovih dana da je bio notorni mizogin, pa ako zbog ničeg a ono zbog toga ga treba anatemizirati (a ne proglasit svecem). no reklo bi se svaka crkva ima svoje bogove, vragove i ostalu...siročad! samo da nisu siroti u glavu. što uglavnom jesu. u stvari, tako stoje stvari. sinoć mi je jedan ex poslao virtualno cvijeće. danas u mojoj vazi stvarno cvijeće, žute ruže! nisu od muškog ali ne znači da manje vrijede. dapače, sve više štujem žene u mom životu jer su muškarci dokazano (i prokazano) kurve! iako ne znam tko im daje novac, a oni se ipak kurvaju! ha ha...nije mi baš do pisanja, al napisah! danas sam općenito sklona...otpravljanju! bližnjih, daljih...ukurac i starost!
sve teže mi se i samozadovoljit. kako je to tužno kad ti sex sve manje znači. sada sve više razumijem te jadne muškarce nakon pedesetineke...stvarno je život siromašan bez tog sexa? eto, ja bez njega ciglih 15 dana i fali mi. iako knjigu m. gotovac, fališ mi, nisam vratila. a morti nit neću. neka me podsjeća na zadnji neuspjeh, jer mi ne fališ!

prekrasna valerija nikolovski i njezin trio (livada, mladi stavros) imali su praznik dobre glazbe večeras! uglavnom jazz (ja čuh i natruhe bluesa) plijenili su večeras svojom izvedbom u kulturnom centru N. zagreba! sjajno veče zahvaljujući mojim frendovima! tako je to kad si soler i imaš hrpu prijatelja i svako toliko izađeš s nekim negdje van. nažalost, blues i jazz nisu baš omiljeni u zagrebu, ali tu i tamo čovjek može poslušati dobru mjuzu! nakon mjuze smo zasjeli...nas četvero, s tim da smo ja i frend dijelili savjete našim frendovima, paru! bremenito je biti zajedno a imati hrpu problema! kako ljudi ne vide, ne čuju...sebe...onog drugog! a nas dvoje (soleri) puni pameti i ideja! ha ha...al nekako nismo onomad mogli i znali sebi pomoći kako bi održali (ili uopće stvorili neku našu vezu)! no, vrijednost svih tih mojih negdašnjih veza, pokušaja i vezica su predivna prijateljstva koja traju godinama već! neka čak i desetljeće! sve u svemu krasno veče...
evo malo te mjuze.. prekrasna žena koja dok pjeva osjeća, a jednako tako i pratitelji (klavijature i bubnjevi).
sve u svemu, valja ponoviti!

Link

dobar roštilj (frend je stalni gost pa ga gazda zvao), još bolja mjuza! nisam mislila, al me frend pozvao...vanjska terasa, nebo ponad nas...i veče završavam s njim, mojim gotovo najdražim j.mayallom! kao i ovaj premium! nenadjebiva mjuza...a i dečko koji je pjevao večeras imao je tako sexy glas...da ti se koža naježi! eh, zato valjda i volim još uvijek muške više neg žene! ha ha...toliko je puteva, no moji svi vode...to the end! svakog dana umirem ponovno i svaki živim kao da je posljednji! ou je...a riječi...o da...riječi su isto, ipak samo riječi! zovu na dodire, snove...u konačnici i spavanje, kada nestaješ i gubiš svijest sa sobom! samo neka bude brzo i namah, bez boli i patnje koju čovjek ne zaslužuje! no, bog (ili tko već) ne ispunjava sve želje, ponekom poneku i da! meni je današnja i večerašnja ispunjena u ovoj stvari j. mayala!

John Mayall & The Bluesbreakers with Gary Moore - So Many Roads
Link

hm..ima nešto u tvojoj teoriji mandarineto? ali, poznato je da naš mozak sinapsama juri svaki dan našeg života! istim stazama, ali isto tako radeći i nove. bitno za dobar život je jednako obnavljati stare i raditi nove! kada to u prakticiranju života i činiš onda to otprilike izgleda prilično ležerno...ne siluješ se na odluke već one dolaze same od sebe...a onda nešto lijevo što smo onomad silno htjeli al nismo učinili, učinimo iznenada tek tako, ničim izazvani! ili obrnuto. kada shvati čovjek (istina možda i prekasno da puno toga djelatno promijeni) da se ipak sve u životu događa s razlogom (najviše učimo iz svojih pogrešaka), onda se pomiriš s tom činjenicom i ležerno živiš! nema više silovanja, prihvaćaš uglavnom sve što dolazi ili kad odlazi...sve češće i sve više vidiš u tome ljepotu prolaznosti! i sve više uživaš i u svojoj prolaznosti, s natruhama trajanja! dobar je to život koji uključuje jednako utabane staze (npr imam rituale kao jutarnje pijenje kave, odlasci u šetnje gotovo na uvijek ista mjesta). ali jednako tako i nove izazove, pa ću otići na kavu sa svojom frendicom koju znam 40 godina ali i sa čovjekm kojeg sam tek upoznala na iskrici, plesu ili slično. nažalost, da bi mogao tako živjeti to pretpostavlja osobnu slobodu (da nisi rob rada, djece, obitelji) kao i materijalnu (da ne moraš crnčiti po cijele dane i da si možeš priušitti poneki izazov)! no, najviše mi sami sebe omeđujemo jer nije nemoguće zato što je nemoguće već je nemoguće zato što mi mislimo da je nemoguće! zato, imaš moje odobravanje alex! svaki novi dan, kad silazim sa kreveta onako bosih nogu je izazov....kao da ne znam da li ću stati na meki tepih ili bodljikavu žicu? ali znam, jer ja znam da je uglavnom to moj izbor da li ću uopće zagaziti ili odustati? ono što je neminovno, ne možemo promijeniti (čak niti sebe uglavnom) ali ono što možemo..mijenjajmo!

(c/p moj komentar kod alex koji mi se zdopao, pače...mislim da je to moj credo stoga vrijedan zasebnog bloga)

moj kvart žiškov i peseki u prekrasnom parku


ovaj majmun u izlogu napravljen od olovaka privukao je moju pažnju! originalno!

(SL
prag noću ostavlja bez daha!


još malo mene kraj municipala


ove stolice su mi se činile zanimljivim (možda zbog suživota)


karlov most i ja


eh, ne mogu ja bez mene


ovaj kipić s pimpekom mi taman za ovaj naš sajt

pogled na prag s vltave
(slike obrisane tj. tinpic ne postoji više)
Možda je i ovo bilo kao i prethodnih desetak? Unučica mi je Pražanka, nije nit čudno što je i baki Prag pri srcu! Pa ipak, nije sve bilo tako idilično. Bilo je lijepo, kao i obično, obići neka poznata mjesta koja obilazim već zadnjih desetak i više godina. Još je ljepše bilo vidjeti zadovoljnu i zdravu kćer nakon teških dana operacije i postoperativnih sranja. Često smo se družili, onak čoporativno na ručku, doručku, piću...obično u kvartu Žiškov! Jedan od kvartova pri centru grada ali prilično na zlu glasu još iz doba sovjeta! Tram broj 9 podsjećao me kao da sam na Remizi, mojoj dugogodišnjoj adresi. Prag ima toliko toga da čovjek živi i devet života ne bi sve vidio što je značajno. Ovaj put sam imala dva iskoraka, posjetila sam Stromovku, al to bje tek jedan od desetaka prekrasnih kraljevskih parkova i vrtova. Doživjela sam i stari trg sa njegovim crnim kulama iz Harya Potera, noću ispijajući neko črveno vino što je poseban ugođaj, čak i kad nemožeš previše razgovarati? I vožnja brodom Vltavom sa širokim pogledima na Prag bila je prekrasna. Sve u svemu, prelijepih šest dana sa mojom kćeri, fina praška klopica, šetnje, druženja. Čak je i moja pesa ovaj puta bila (prvi put) u Pragu! Nažalost, njoj se baš i nisu dopali svi ti krasni parkovi i šetnje, već je silno željela doma i najsretnija je bila kad smo se približili zagrebačkom smrdljivom zraku! Uvijek ostanem zatečena Praškom ljepotom, grad koji odiše toplinom i ljupkošću mitteleurope! Čak mi je nešto kruna i eura ostalo pa sam posjetila i šoping centar Flora. Trebala sam kupiti neke sitnice za kuću i još poneku sitnicu jer je tamo sve to jeftinije, ali na koncu...sve sam to dobila na poklon od kćeri! Tako je ostalo i za krpice! Par zgodnih fotki koje dijelim i ovdje, iako sam ispucala cijeli fotić i punila bateriju u dva navrata! Lijepo je bilo imati i bodygarda, vozača i nekog tko mi pomaže s prtljagom i svim tim sitnicama, gotovo je sve bilo kak ima biti? Ćak i ono što nije bilo i što neće biti! Jedno lijepo putovanje i boravak u uljuđenoj i sređenoj Evropi gdje tramvaj vozi svake 3 minute, gdje ljudi sjede u parkovima na travi i pijuckaju, svi se smiješe, turista nikad dosta iako puno previše. Sve u svemu, šarenilo Praga, unatoč toga što je otkriven prije više od 30 godina kao nova turistička destinacija, ne prestaje! I nadalje odudševljava, plijeni, jedino što sam ja umorna od sve više svijeta, gungule, rulje..modernih nomada koji često bezglavo jure ili bauljaju...nesvjesni niti sebe niti onog pokraj sebe? Svi fotkaju, selfaju i zaborave upijati i uživati u stvarnosti! Sve manje imam smisla i volje za takve putešestvije tako da sumnjam da ću ove godine opet tamo? Kao i svaka idila, i ova ima svoj završetak! Neću o njemu, jer svaki završetak je neki novi početak! Mi smo opet tu, doma! Vidim na blogu rasulo oliti rasap, ali blogeri nikako da se late pera i naprosto ostave traga? Sebi, njima, nama...naprosto sebe za sebe! Ne razumijem zašto ljudi stalno očekuju da netko drugi učini nešto za njih...izađe na izbore i promijeni vlast umjesto njih? Napiše neki suvisli blog koji je čitljiv i pri kojem komentari nisu ulizivački ili prostačko uvredljivi? Zašto ljudi nisu u stanju (ne samo na blogu) preskočiti (ako već ne slomiti) svoj ego? Ta učili smo raznošku još u osnovnjaku...zaletiš se i skočiš. Pače, preskočiš! Ti kozlići baš i nisu bili tako preveliki i na njima smo se učili kako to učiniti! Normalno, kad su došli gimnastičarski konji, bilo je sve teže! Ako ne prakticiraš ljubav, toleranciju i suživot nećeš jednog dana moći niti sa sobom! Zašto muškarci ne mogu podnijeti da žena ima svoje mišljenje? Čak niti ovi obrazovani i gradski dečki? Zapušteni, ostarjeli, poružnjeli, nesigurni i čangrizavi, naprosto potrošeni u svakom pogledu kakvi postaju nakon pedesete ili šezdesete, kome su još zanimljivi osim ženama koje se i nadalje trude, iako im je trud uzaludan? Zar su nas doista tako dresirali i ne možemo to promijeniti? Prije ćemo odustati od sebe nego li od njih a oni su već davno odustali od sebe!
p.s.
Ističe mi premium i sumnjam da ću ga produžiti, jer mi je ljepše pisati za sebe samu. Ovdje stvarno dugo već čovjek, ne samo da nema što pisati, već nema što, niti s kim, komentirati! Jedva da imam više s kime i govoriti? Nije to moje siromaštvo krivo već upravo bogatstvo govora, spoznaje, osjećaja, misli...ma svega dovoljno, čak i previše! Vjerojatno mi je ovo zadnji zapis u kojem donosim više slika nego li riječi. Slike nisu tipične i teško je bilo izabrati od nekoliko desetaka slika prekrasnog Praga, ali odabrala sam neke baš meni „svojstvene“ kao što je majmun od olovaka u izlogu, ogromni stolci, pimpek koji nedostaje ovom sajtu osobito kao muda, malo mene i vožnje Vltavom! Prag je Evropa uvijek bio i ostao, za razliku od nas na Balkanu! Čak nas i Janezi mogu zajebavat na granici i ne puštat u tu istu Evropu satima zbog tzv Shengena! Vratih se svom domu koji je ipak negdje drugdje a ne ovdje u jadnoj Hrvatskoj! Moj dom ima ulicu, prozore i vrata, naš suživot i radost pogleda bez riječi, dom koji mogu smjestit bilo gdje drugdje pa i tu gdje jest!

imam jednu novu zanimaciju! isprva je to bila zezancija al onda sam vidjela da to ljudi em čitaju, em google nagrađuje! postala sam googlov vodič 5. razine! wow...nude mi da se pridružim na svjetskom skupu dotičnih u USA, mislim da je san jose u kaliforniji. uglavnom, zabavno je to...odeš negdje na kavu, pa te on (google) pita kakva je tvoja recenzija? pa ja napišem...ak je dobra, pohvalim i pridijelim neke komplimente i sitne opaske, a ako pak nekaj nije dobro i to napišem! pa ljudi to čitaju, čak mi i povratno odgovaraju,....zahvaljuju, slažu se samnom etc etc..ima i raznih pitanja npr da li neka postaja ima rampu za invalide ili WC i takve gluposti, ali kako mnogi ne znaju o kakvoj postaji se radi, dobro je napisati kaj je? meni je ta aplikacija simpa zato što me stalno podsjeća gdje sam sve bila...kafići, restorani, šoping centri, kino...pa ispada da non stop šalabajzam! a evo, sad se mogu i prijavit za svjetski skup google vodiča! ako ja slučajno zaboravim napisati /a najčešće to ne učinim/ tada me on podsjeti...gdje sam bila i po tjedan dana unatrag! simpa je to...imaš dojam da koristiš nekim ljudima jer dobivaš povratne informacije, neki vlasnici zahvaljuju i tak...na koncu danas je cijeli svijet jedno globalno selo!
btw provela sam krasan vikend (iako je petak počeo loše sa kvarom auta ali ova cura sve rješava ili sama ili uz pomoć frendova), plesala dugo u noć kak dugo već nisam (do 2 ure), subota i nedjelja su bile na drugi način krasne...sve u svemu, eto i ponedjeljka...danas mi je dvomjesečnica kak imam dečka! wow...neki broje godine ja mjesece...kod mene je to onak turbo protočno! baš sam jutros razmišljala kak sam u zadnje četiri godine imala četiri dečka (od 3-6 mjeseci druženja a s jednim sam čak i živjela skoro 6 mjeseci) a k tome je bilo i par prolaznih avanturica oliti druženja! tak da danas slavim mjesečnicu. ispada da živim jedan dinamičan život što je u stvari istina! i volim da je tako, uvijek ću imati vremena plaziti po kući ko zombi i zanovijetati, bilo ovdje bilo nekom mačku ili pesu u brk? ili njemu, ako se kojim slučajem zalomi da potrajemo? sve u svemu, život je lijep...osobito zadnjih dana kada trusim svoju životnu ušteđevinu kao da ću sutra krepat? neka...na koncu to je moja lova i nikom nisam dužna podnosit račune. to je taj dobar osjećaj...i da, nisam tri dana bila na iskrici...to je još najveće postignuće! bravo ja!

Svoju bjelinu u magli srela sam jednog zimskog dana. Gotovo da nisam povjerovala da mu onkraj hotelskoh prozora šeću sjeverni jeleni. Htjedoh prošlo ljeto otić u Finsku, koliko mi je bilo vruće. Ali moj bljedoliki nije bio u Finskoj. Bio je u Kanadi. U vukojebini od snježnih smetova crtali smo kućicu sa žutim prozorima. I pričali dugo u noć. Zapalila se iskrica! Potom nas je fibra odvojila u najluđoj novogodišnjoj noći. I sve je nekako bilo pogrešno. I moja ljubav prema njemu, i njegovi stalni nespretni izgovori da će, ću, ćeš…etc. Uglavnom je ostajalo na planovima i željama. Osim ponekoj stvarnosti. Koja se gotovo svaki put izjalovila. Kada bih mogla sabrati sve pegule života, mislim da su se upravo poostvarivale u toj bijeloj priči. No, ono što je bilo bilo je božanski. Cjelovi su bili baš onakvi kakvi trebaju biti…sočni…meki…puteni. Svaki je tražio još. A bilo ih je tako malo. Najviše u čežnji! Netko mi reče da je čežnja samo neuspjeh odvažnima, doživjeh oboje, ne volim čežnje jer hrane same sebe? Željela sam da spojimo obale….ušli smo jedno u drugo kao tektonske ploče jer svaki susret bje više od potresa. Sjećam se onog najžešćeg, rezultirao je mojom migrenom i tvojim herpesom! Dugo je trebalo dok sam shvatila da ta bjelina u magli osta tamo na sjeveru a povratkom u južne krajeve nesta čarolije. Često vidimo samo ono što želimo, trebamo. Hranimo se sitnim djelićima mozaika i doma u polumraku sobe slažemo kaleidoskop…želja! Ponekad nam se i posreći. A onda jurnemo svim skupljenim šarenim djelićima kako bismo uhvatili, zadržali ono što je već…prošlo! O kako sam slutila svaki put da je prošlo još dok nije niti došlo! O kojeg li prokletstva kad znaš da to što najviše želiš, slutiš, čezneš…neće doći? I toliko puta sam se oprostila od tebe. Potom, toliko puta ti prva poslala sms…na koji si obvezno odgovorio. Čestitao božić i novu godinu nakon mjeseci praznine od bjeline ničega. Čak nit brisanje brojeva nije pomoglo. Znala sam da si ti po dugačkom broju mobitela iz Njemačke! Puštala ti Ravela kako bismo se zajedno njihali na krilima čežnje. Često je želja ljepša od ispunjenja. Kao da smo to znali pa smo se davali na kapaljku. Kada si ti htio i mogao, ja nisam. Što iz inata što ih sticaja okolnosti. Kada sam ja htjela ti nisi mogao. Često sam se pitala: što si uopće mogao? Ova slova u stvari nagrđuju bjelinu i pustoš koja je ostala nakon što sam ti rekla: farewell my love! No ta ista bjelina ostavlja prostora nekoj drugoj boji? Možda da crnu pomiješam sa bijelom…obično sam voljela biti…siva eminencija samoj sebi! Tako sam se tješila. A onda, jednog dana mjesecima kasnije, slučajnim susretom, prošla sam skoro mimo tebe! Tvoj prekrasni široki osmjeh razlio se tvojim licem kad si me ugledao! I ja sam se smijala od uha do uha, iako nisam znala tko si? Činio se tako poznatim a opet... To sam ti i rekla kad si mi prišao: tko si ti?! Ostao si ovaj puta ti zatečen i zapanjen? Jer, ono što si mi učinio bilo je tako i toliko jadno da sam te naprosto izbrisala iz svog pamćenja. Nisam ti se niti imena mogla sjetit, iako dok si prošao, sjetih se! To mi se nikad prije niti ikad poslije nije dogodilo. Čovjek se pobrine sam za sebe, da manje boli, da preživi...da i dalje može voljeti? Iako nikad više tako se zaljubiti!

danas, u ovaj kasni sat, kako nemam gitaru, prebirem po nekim pričama iz davnina! zazvonio je mobitel i prenuo me iz svijeta mašte u stvarnost! nije regoč, nisu malik i tintilinići iz šume striborove, samo jedna iskričava priča iz vremena kada sam se još mogla zaljubiti! danas tako kako razmišljam ne želim pa nit ne mogu! to je ta volja koje nemaš (o kojoj priča mandarineto, alex)..jer sreo si tako puno nepoznatih ljudi koje si upoznao, prepoznao i...uglavnom nastojiš zaboraviti! oni drugi, koji su tu, kojih se sjetiš i koje nosiš kao frendove...u kasnim satim ne mogu ti pokucat na vrata, zavuć ti se u postelju i makar samo zagrliti, poljubiti i pričati, da ti ne dojade? ili samo zaspati uz tebe! ako nisi zaljubljen, svaki takav neki ti je suvišan, smeta, ne želiš ga kraj sebe! u kasnim satima, onaj kojeg želiš, nema ga! ne postoji, a htio bi. i zato si tu, jer nada doista uvijek umire posljednja! valjda s nama

Link

sjedila je to jutro kao i obično, pomalo nagnuta za lapom uz srk svoje prošarane kave. šlag je bio potaman kao i stevija. i slim cigareta joj je baš nekako odgovarala. na rukohvatu masivne kožne fotelje (uf, nikad je nije voljela) ležale su razbacane kartice teksta neverbalne od sinoć. nije završila jer je skužila zajeb. al će danas. pripijena ljubičasto nijansirana joging majca sa kapuljačom obavijala se oko njenih moćnih grudi! osjećala ih je, onako prkosne. pitala se (ne više) zašto joj on nikad skoro nije ljubio grudi? a i ljubili su se rijetko. to mu je čak i rekla, uz obećanje da će se popravit? a nije. i to je bila cijela priča, naprosto je bila svjesna svega što je prošlo. i neka je. dokle će ih uopće primjećivati? i ona i neki budući on? nije niti bitno, bitno je da ih je danas stavila u svoju priču.

(fb, 8.4.2018)

danas, što je isto a što drugačije? grudi su i dalje tu, lila majca s kapuljačom također! njega nema, pače, prošla i godina dana od zadnje veze. bila je to možda najbolja veza u njezinih zadnjih 13 samačkih godina (koja je konačno sadržavala sve potrebne elemente)? u međuvremenu događa se nova. sa poljupcima i dodirima! kiša napokon i na tlu! gledam kako se priroda preobratila u dan dva upravo zbog nje (kiše). što nedostaje? možda onaj neki žar koji je tinjao i zapalio je prije nekoliko godina u jednoj posebnoj priči? sinoć sam odgledala ponovo film notebook. i poželjela s nekim ostarjeti. to nije hir, to je postala moja trajna želja! no, želje se obično ne ostvaruju, ali zato postoje filmovi. njih uvijek možemo gledati ispočetka.

p.s. evo i šahistice

Na rubu pameti
Autor: Miroslav Krleža
Roman “Na rubu pameti” prvi je puta objavljen 1938. godine u Zagrebu, a drugo njegovo izdanje svjetlo dana ugledalo je tek 1954. godine. Ovo je jedini Krležin roman pisan u prvom licu jednine, iz perspektive doktora prava koji s buntovnim stavom dolazi u sukob s društvom, jer jedino u takvom otporu vidi smisao života. Krleža svojim specifičnim stilom na ironičan i sarkastičan način pristupa ljudskoj gluposti i ljudima koje smatra maskama, koje se ponašaju u skladu s javnim ludilom, amoralni i koristoljubivi pojedinci koji ne prežu ni pred čim, pa čak ni pred ubojstvom.
Ovaj roman svojim sadržajem prije svega ocrtava jednu Krležinu karakteristiku, a to je idealizam. Bezimeni antijunak buntovnik je protiv jednog takvog naoko idealnog svijeta, koji konačno želi iskočiti iz tog lažnog ideala i početi djelovati u smjeru svojih ideala. Na svom putu svojevrsne preobrazbe shvaća da je svijet prepun jednakih ljudi koji kao ovce bez vlastite pameti slijede jednu shemu, bez ikakvog propitkivanja, pogotovo dok je takvo ponašanje nagrađeno statusom u društvu. Tek se rijetki nađu koji imaju jednake “poglede na svijet” kao i protagonist. Počevši od večere u vinogradu Domaćinskog, preko niza drugih apsurdnih okolnosti u kojima je naš antijunak optužen i stavljan na margine društva, Krleža želi prikazati besmislenost ljudske gluposti, kako se ona vodi nekakvim svojim zakonima, koji najčešće postaju općeprihvaćeni moralni i društveni zakoni.
Krležin osebujan stil prepoznatljiv je posebnom uporabom interpunkcije, ili bolje rečeno njenim izostavljanjem. Ekspresionistička “bujica riječi” prisutna je u ovom romanu kroz protagonistovo pripovijedanje u prvom licu, te je ovakav postupak nizanja riječi neizostavan. Sukladno tome, kako ni u struji svijesti ne postoje interpunkcije tamo gdje postoje u pisanoj formi, tako i Krleža oblikuje svoje tekstove. Osim kulta bujice riječi, Krleža posebno njeguje lingvistički doživljaj teksta. Česta uporaba internacionalizama preuzetih iz njemačkog, francuskog, engleskog ili latinskog jezika ukazuju na pišćevu nevjerojatnu poliglotsku učenost, ali i njegov postupak kojim suprotstavlja jezičnu situaciju svoga vremena, u kojem se vode razne borbe za afirmaciju i uspostavu hrvatskog jezičnog standarda. Krležina ljubav prema kajkavštini prepoznatljiva je u svakom njegovom djelu, pa u romanu cijelo jedno poglavlje posvećuje kajkavskoj lamentaciji junakovog zatvorskog druga.
Da postoji nekakva opća pouka ovog djela, teško je reći. No niz zaključaka koji vrijede i za današnje društvo možemo izvući iz dogodovština doktora prava, antijunaka romana “Na rubu pameti”. Djelo počinje tzv. odom ljudskoj gluposti, koja upućuje na temu, i koja objašnjava jednim dijelom naslov romana. Glupost čiji su predstavnici kojekakvi društveni pseudoneprijetvorni i pseudomoralni ljudi, beskrajna je i ide u krajnosti. Na svom putu štete glupost će se ipak dotaknuti onih koji joj se ne klanjaju, nego idu protiv nje. Još je gore što je glupost samodostatna, hrani se sama sobom, a time nadjačava mudrost koja pak šuti i trpi glupost. Sve se svodi na jedno – ili se pokori društvenim normama koliko god bile “glupe” ili ćeš biti proglašen luđakom."

P.S.
Gornji citat (Krležin) nije izazvan opaskama nekih mojih bivših frendova na jednom drugom portalu gdje pišem, već jučerašnjom stupidnošću sa križem i bolesnom djecom (koja groteskna država) koja se odigrala na gornjem gradu! ali, kako takove ljude srećem sveudilj, i vaša mala kaplja pomogla je tkati misao o njegovu (Krležinu) zapisu kao primjerenom i poradi vas, svih nas koji nismo bili tamo?
Jučer mi je bivši donio pet litri prekrasnog pelješkog domaćeg vina koje je naručio i kupio još dok smo bilil skupa! Reče: znaš da ja crno vino ne pijem! I posipao se pepelom? Dobro je kad čovjek uči na svojim greškama! Poneki nešto i nauče, iako takvo muško još nisam srela? Žene su u tome puno vještije, ako već nisu naučile, barem hine da jesu. Anyway...znate kaj sam napisala bivšem nakon što sam probala vino? Vino je fenomenalno...ne samo za bogove već i za ljude! Možda se konačno i napijem (sada imam razloga)?
btw to nije zato što su me banirali na jednom sajtu poradi gornjeg teksta, gdje pišem već 10 let već stoga što sam dobila svojevemeno kompliment da sam bolji čovjek od njega? ali on nije od sebe, jer nitko ne može pobjeći od sebe!

p.s.p.s-a
počet ću ovdje pisati. svoj blog. istina, nije isto pod pseudonimom ili pod vlastitim imenom i tuđim prezimenima...ali tko mari? što mi se još može dogodi osim da me baniraju na fejsu? big dil!

gornji zapis objavljen je na fejsu na današnji dan, 6. travnja 2018., i baš me dobro podsjetio ·na taj moj dobar uradak!

danas ću ga samo dopunit podsjećanjem na čuvenu rečenicu iz još čuvenijeg filma: amarkord:
"Svi smo mi povremeno ludi". dakle, između "...
ili se pokori društvenim normama koliko god bile “glupe” ili ćeš biti proglašen luđakom."..
pa danas radije biram da budem proglašena luđakom, a i u sjećanje na pisanje mai sarai i slobodu govora na ovim prostorima?