HIPOKRIZIJA

meni badnjak ništa ne znači, jer nisam vjernik! ali mi znači unatrag 12 godina, kada sam se upravo nekako na badnjak, nekako u ovo vrijeme, podvečer, ulogirala na iskricu! naime, kćer me ulogirala..rekla je, mama, dosta mi je da hodaš po kući i čistiš i plačeš? i napravila mi je prvi profil...nike 45! godinu dana nakon počela sam tj. 2007 g. pisati blogove i eto me i danas tu! gotovo da sam najviše vjerna upravo...iskrici! stupidna su mi ta bjesomučna čestitanja danas cijeli dan? ranijih godina sam obično c/p jedan svoj tekst koji sve govori o "štovaocima" božića i mom mišljenju o tom! ove godine sam poštedjela i sebe i ove tu toga. što ne znači da oni sveudilj ne glupiraju se...gotovo da me podsjećaju na moju unučicu koja nema još 4 godine! otprilike to je taj nivo...svi čestitaju svima, al da u stvari nemaju pojma kaj je božić, tko je isus etc etc...no glavno da se krka, da se bleji i da se...kolektivno pripada! nikad nisam, niti ću. na koncu, otišla sam iz 20. stoljeća u 21. ovi pastiri i ovce bi još da smo u 1. stoljeću? a nejde to drago društvo. barem ne s ovim novim ovčicama koje su sve više vani nego tu. i kad smo kod ovčica, ova moja jedna i jedina ovčica tako me obradovala za božić da su mi jučer suze krenule! lijepo je kad netko misli na tebe i znaš da nisi sam. kad ti najviše treba. hvala ti, dijete lijepe duše! eto, od mene toliko...danas, ovdje i sada! večerala sam finu francusku, losos, punjene papričice, pršut....zalila sve sa vinom! nisam još u toj fazi (iako je ona mlađa od mene) u kojoj je vega da ne znam za sebe....napravila cheese cake, patka sutra čeka dragog gosta /(volim pomoći ljudima koji nemaju nikog), janjetina bu za štefanje i tak...nekak se mazim. i francusko vino je u frižideru..baš onak kak ima biti! još samo da imam sve to podijeliti s kim? ovo moje plandovanje nema veze s božićem...naprosto volim takve neke delicije...i povod! prije je toga bilo puno više...danas sam skromnija. ne materijalno, već više ne rasipam sebe i svoju lovu...više se ne dajem! imala sam sreću dugo biti s čovjekom koji je imao stila...životnog! a učenik nadmašio učitelja. to ili imaš ili nemaš? nažalost, većina koju srećem nema. ali ja imam, još uvijek...pa mi eto božić...novo leto...posluži za moje bakanalije!

sinoć dobra masaža tijela, večeras duha! dobro sam se nasmijala u vidri brodolomkama! bravo cure, bravo žene! zaključila sam ljetos, kad sam zadnji put bila u gaveli da mi je izbjegavat kazališta! slabije čujem pa mi je to onda tlaka. no ovaj put sam bila u drugom redu, kao da je striček koji mi je udijelio kartu znao da sam nagluha! tako se da. a sutra domjenak, ex firme! mi penzići smo isto dobro došli! a petak tribute to queen! u ex gjuri! malo mi je sve to too much, al kako ono vele: shaw must go one! gdje sam? gdje si? nema me,nema te! pa ipak...

"....bila ja sinoć baš na tom adventu, i unatoč lijepom društvu sve je to bilo tako otužno! najprije, ne
volim gužve (nije mi ovo prvi ali je najgori upravo zbog toga) s nostalgijom se sjećam onog
prvog..moglo se proći, hodati, stati i pojesti nekaj, popiti...nažalost, i danas uglavnom pretežiraju kobase, a rijetko gdje ćeš naići na nešto autohtono? čak ove godine nije bilo niti kuhane rakije, a zna se da je to upravo naša tradicija? ali zato je grog bio jako dobar. i jazzari koji su svirali rock blues na europskom trgu...pa sam čak malo i začagala! uz upitne poglede naših još uvijek balkanezera! no, na štrosu i klovićevim je bilo ok...čini mi se da je tamo i publika bila nešto drugačija, da ne kažem zagrebačkija! "
i što sam više zalazila na gornji grad bilo je više zagrepčana! a kod žnidaršića, dupkom puno. konobar nas je samo beznadno pogledao i slegnuo ramenima! time kao da je rekao, ne, nema nade da se netko digne! i nije nam bilo nego produžit dalje, do muzeja prekinutih veza gdje su nas pak sterali u 22 h! a ni vino nije nit sluga žindaršićevom, kako po kvaliteti tako nit po cijeni. ta zna se gdje je kuhano vino najjeftinije. tek na štrosu bje prava bakanalija od domaćeg kruha i masti, sa čvarcima i grahom zalivenim bučinim uljem! mljac...k tome orehnjača, baš onakva kakvu pamtim od svoje pokojne prve svekrve! bje puno smijeha, puno zezanja...i povratak u samački stan. nakon gungule, godilo je! i ona me čekala da obavimo zadnji piš parti.
i da završim, u svom stilu...obukla sam samostojeće i nabacila još ponešto sve u nadi, možda mi se posreći! učinila i okladu, sama sa sobom, tipujući na gubitnika! ona me onjušila kad sam došla doma i kao da je rekla...opet si bila s njim? i jesam, i nisam! dobar je i glup to osjećaj! sve je kao na prvom našem adventu...i drveća, i lampice, i zrinjevac, i štandovi..čak i mi, bez nas! kakogod, živa sam i bilježim. next, please!

tako je, naime, glasila moja prognoza! moj pokojni mi je to prorekao davnih godina. na svu sreću, još sam tu...reklo bi se svoja na svome. ali gledajući film "zaboravljeni" o jednom beskućniku, postarije dobi, koji je bez posla, kćer ga ne šljivi i gledam kako obija prenoćišta! američka, se razme. kod nas ih niti nema! krepaj ak nemaš svoj dom, svoj izvor prihoda i slično. koliko je takvih pokraj nas a da ih nismo niti svjesni. dnevno srećem ljude koji ko sjene promiču kraj mene, kao da šmugnu dok petljaju po kontejnerima i traže odbačene boce. 0.50 kn koje život znače! što me dijeli od onog ispod mosta? možda čak ništa. jer, ne živimo od tuđeg mišljenja, već od svog rada. ako se od njega može iole pošteno živjet. ili čak, pristojno umrijet. još dvije godine i bit će mi to besplatno. čudi se kćer kaj razmišljam o tome. a o čemu bih? ta ne valjda o životu? čemu? komu? i tako je prirodno ovako razmišljat. barem znaš na čemu si i što nisi. glupo je hinit veselost, sreću...a biti na rubu. a većina ih je upravo tamo, na rubu! trenutno ne mogu reći da mi je loše. osim što gotovo da nemam nikog svog. čak niti one koje imam, nemam! anyway, predamnom je još jedna duga, hladna zima! sa tisuću kuna grijanja! ima li to smisla? baš i ne, iz mog kuta gledanja! danas sam vidjela neke fotke koje mi imaju značenje. bje to jedan apšit na kojem smo svi, relevantni, bili! više nismo...neki su pokojni, neki se rasuli ko rakova djeca, neki su u pički materini sa sobom i svojom obitelji. ja? ja sam i nadalje tu! al ne ispod mosta! iako je u ovoj duši dovoljno hladno za dotični most!

bio je to izvrstan film, al nije mi namjera o njem! povod mi je blog kojeg danas nema cijeli dan! preciznije, od sinoćnjeg wasijevog bloga ne bje 24 sata niti jednog bloga? to nisam još doživjela u ovih više od 10 godina bloganja na ovom sajtu? blogovi su stajali par dana, ali nikad cijeli dan tj 24 sata nije bilo osim jednog bloga! e to je doista sumrak bloga!

nek se nađe i ovaj link, prije no što krenete u bjesomučni trk?

https://www.facebook.com/SteveCuttsArt/videos/1622732177785253/?hc_location
=ufi

https://www.index.hr/magazin/clanak/priziv-savjesti-se-kod-nekih-javlja-jed

ino-kad-je-tudja-picka-u-pitanju/2046749.aspx



E ovo mi je osvježilo dan! donosim cijeli članak a ne samo link, kako bih vam pružila jedinstveni doživljaj i užitak čitanja! one koje se srame da imaju pičku nek ne čitaju. a i oni koji misle da je pička nekaj sramotno, isto nek ne čitaju!



Priziv savjesti se kod nekih javlja jedino kad je (tuđa) pička u pitanju
Dada Batinić prije 2 sata

ZBOG priziva savjesti radnica u apoteci je ignorirala liječnički recept i pacijentici odbila dati kontracepcijske tablete.

Izgleda da se priziv savjesti kod nekih javlja jedino kad je (tuđa)pička u pitanju. Pička je potrošni organ i može se dogoditi da prekomjernom upotrebom iste iscrpite kod nekog svu savjest. Tuđa masturbacija također šteti zdravlju savjesne osobe. Suši joj moždane ovojnice, troši mentalnu i fizičku snagu, sužava svijest, a kod nekih se može pojaviti i psihički poremećaj poznatiji kao ludilo, u današnje vrijeme popularno zvan priziv savjesti.

Takve savjesti i jest potrebno prizivati jer su poput duhova- nepostojeće. Umjesto da se pičke za sva pitanja obrate ljekarnicima, udrugama ili najbližem svećeniku, one kao da žele zadržati pravo da svojom (ne)savjesnom upotrebom opterećuju tuđu savjest. Takve savjesti i jesu najčešće opterećene pizdarijama te stalno naprežu svoje stidne uši u nadi da će čuti za neku novu pičku koja (ni)je pazila. Riječ pička savjesni koriste samo u kontekstu psovke, inače preferiraju izraz "ono dolje". S obzirom da svoje vrijeme provode na niskim granama, njima je čak i "ono dolje" nedostižna visina. Upravo zato je pičku potrebno spustiti što je moguće niže.

"Ono dolje" ih ostavlja u uvjerenju da su oni iznad nje, a u nemogućnosti da se ikad popnu na razinu lišenu frustracije, kompleksa i primitivizma, svoju niskost proglašavaju moralom i veličinom. Iako veličina nije bitna u odnosu ravnopravnih partnera, ipak je to presudna karakteristika po kojoj razlikujemo pičku od pičkice. Savjest prosječne pičkice stalno treba prizivati, odnosno potpaljivati niskim granama, lako zapaljivim štivom i suhoglavcima. Bez te potpale ona se nikad ne bi prob(l)udila. U današnje vrijeme sve je teže biti pička, no vrhunska pička nikad neće dozvoliti da joj svaki kurac smeta. Naprotiv! Ona se ne obazire na dušebrižnike kojima je duša u genitalnom traktu i čija je čistoća vidljiva tek u ispranosti mozga.

Prezire Evu koje više pažnje pridaje jabuci negoli toplom obroku pa Adam jede po restoranima. Ne osvrće se na egzibicionizam misionara ni čast časnih sestara. Vrhunska pička zna svoju vrijednost-ona je PH neutralna. Svaki odmak od neutralnosti čini pičku manje vrijednom, opterećujući je potencijalnim kliconošama. Mnogi Hrvati smatraju da je vrijednost pičke isključivo u demografskoj obnovi. Vrhunska pička se nikad ne obnavlja s takvima. Nju se ne može ucijeniti potporama ni doplatcima niti je seksualno motiviraju porodiljne naknade. U ime obitelji ona neće i ne smije zanemariti sebe. Ako djeluje samo u ime obitelji, onda s tom pičkom nešto nije u redu.

kad shvatiš da sve ima svoj vijek trajanja, nekako ti je lakše, iako teže! nema vječnosti, kako ne u onoj indijanskoj o vječnim lovištima, tako niti o raju. a još manje o paklu veze. nema trajanja do konca, barem ne onog vječnog. sve traje dok ne završi. normalno, čak je i svršetak težak. barem nekim ženama. nikad nisam bila ta, pa ipak...vrijeme je za kraj! ne i svršetak. nakon gotovo šest godina plesnjaka u udruzi vrijeme je da prestanem tamo ići. udruga se pretvorila u narodnjački klub. to sam večeras i rekla predsjedniku udruge. nikad nisam otišla u 23,15 h sa plesnjaka, ali danas jesam! i thats it! nakon šest godina vrijeme je da i novu godinu opet budem doma! one mi znače više i od božića, iako nit one više. što ne znači da neću koga kod pozvati na božićni ručak. potrebite uglavnom, ili barem koje takvima smatram. sve u svemu, tempi pasati!

kad provedeš savršen dan...od kave do ručka a potom završiš priču sa filmom mojih omiljenih queenovaca i fredom mercuryem! istina, negdje se mogao uvući i sex u ovu priču, ali nije! ali čaša bambusa ipak je, onak, na kraju dana! sumnjam da ću tako skoro imati tako lijepi vikend? petak...subota...nedjelja! voljela bih da sam se mogla pokriti tobom, ali nisam! neki događaji su posljedica nekih drugih. jedno je sigurno, danas sam jako nedostajala svojoj pesi! ne sjećam se kada sam toliko izbivala u danu jer sam dolazila doma tek toliko da se presvučem ili prošećem nju! ovaj vikend tj danas naročito, sam prošetala najviše sebe! trebalo mi je to i zahvalna sam što postoje još ljudi koji se mogu smijati, pričati i biti...cijeli dan! hvala i meni!
no slušajući tu glazbu, gledajući taj film, napunila sam se emocijama. kako je nekad svijet bio bolji...prepuni wembley stadion, poznata glazba i rane osamdesete...godine moje mladosti! drago mi je da sam živjela u tom vremenu...s tim vrijednostima (love aid festival) i sve je nekako bilo drugačije! bolje! dvije najdraže mi njihove stvari...mogu ih slušati po milionti put! bravo dečki, bravo fredi!
p.s. hvala i tebi! lijepo je kad imaš s nekim podijeliti sebe!

Link


Link

ovo već šestu godinu, upravo ovako nekako ob vremenu crnog petka, adventa i sličnih šarenih laža koje dolaze, eto malo da zavirim u sebe...davne 2012.g. a gle čuda, danas aktualnije nego li ikad? kakogod, hvala mi na tome!

PISMO SIMONOVE SIMONI (nije ljubavno)
Nisam Simone (de Beauvoir), al još uvijek sam sklona "traženju smisla i življenju slobode"! Neki su me ovdje ovih dana proglasili egoistom i složila bih se s njima! Jer, „.. sam izraz opisuje potragu za osobnim interesima ne uzimajući u obzir interese drugih i ne brinući o štetnosti vlastitog ponašanja prema drugim osobama. Sebičnost se u ovom kontekstu kritizira kao suprotnost altruizma i solidarnosti. Obratno postoji stav da altruizam postaje moguć tek kroz ostvarenje vlastitog blagostanja analogno primjeru da je prva mjera u pružanju prve pomoći zaštita samoga sebe ili primjerice čuveni biblijski citat: "Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga".
Tako gledano, ne može biti egoista netko tko vodi brigu o sebi. Da li može biti egoista netko tko ne vodi brigu o sebi? Opet, tako gledano, dapače, može! Da li samo zato što, kak je znala reći moja 15. godišnja kćer svojevremeno, „mama, ali svi živi...etc.“ koji argument joj ja nisam uvažavala. Jer, meni argument da „svi nešto čine“ nije argument, sam po sebi! Pa tako, manje više „svi živi“ uglavnom hvataju krivine kad je posao u pitanju i nastoje što manje raditi! Pa tako, većina nastoji gdje god može ušićariti nešto badava (kako na nekim promidžbenim akcijama tako i u sitnim pogodnostima i koristima) prvo na poslu a potom i u privatnom životu! Pa tako, većina nastoji uz što manje truda postići veće (čitaj materijalno isplativije) rezultate! Pa tako, većina u prometu se ne drži prometnih znakova već ih često krši. Pa tako, većina nastoji gdje god može ne platiti neki porez ili daće, glumeći sirotinju i primajući plaću u vidu minimalca, a potom obilato ispod stola dobivajući u koverti! Time ne samo da zakidaju državu, već i sve uredne platiše poreza! I tako bih mogla nizati do ujutro! Pitam se koliko se vas (vi ovdje ste mi samo „uzorak“) prepoznalo u ovim navodima? Reći ćete (kao što reče i medo) svi ste vi samo obični ljudi! A zašto obični ljudi ne bi bili moralni, pošteni, radišni, spremni voljeti bližnjeg svog i pomoći mu a ne biti jalni i ljubomorni? Zašto je običnim ljudima to tako teško? Zar je toliki napor biti neobično običan? Jeste li probali? Day by day! Dakle, što je s ljudima koji čine loše sebi time što iako si olakšavaju život (prakticirajući zaglupljujuće stvari poput nogometa, turskih serija, šoping centara, razgovora o vremenu i šupljoglavih svakodnevnih postavjanja slika i sličica kojima bi se djeca u prvom pučke ismijavala, jer su ih prerasla) u osnovi si ga otežavaju. Njima će se vratiti ta prosječnost, ta ispraznost, taj lažni moral, ta prijevara! I opet ću se vratit na svoju kćer koja je rekla (pametna neka mala) nakon što sam joj prigovorila da čita stripove, romane i ostalo ljubavno i ino smeće: znam, ti bi bila najsretnija da ja čitam...enciklopeciju! Danas mi je zahvalna! Voljela bih sretati ljude od kojih bi mogla naučiti...bolje voljeti, bolje pisati, bolje raditi, bolje pričati, bolje...ako već ne, a ono..dobro? Da se opet vratim na Simone de Beauvoir koja je bila „.. kao nepristran, hladni promatrač i moralno angažirani sudionik u društvenim i političkim zbivanjima svoga vremena...“ . I na kraju, postavit ću pitanje (na koje sam nakon dugih krzmanja našla odgovore koji me baš i nisu zadovoljili, no važno je postavljati pitanja) da li je društveno korisno i ljudski (u razvoju čovjeka) prihvatljivo ponašati se poput...varati bližnje, partnere kako poslovne tako i intimne, skrivati i koristiti prava koja nam ne pripadaju („branitelji“, „socijalno ugroženi“, „poslovno uspješni“) jer uzimajući sebi ono što ga ne pripada, uzima drugom, kojeg pripada! Tko je taj tko određuje što koga pripada? Sigurno ne pojedinac koji uzima (mimo reda i zakona) ono što misli da ima pravo! E to jest egoizam! Biti bahat i bez mjere u svojem siromaštvu duha i ostvarenja! Onoga što bi mogao, a neće! Onoga što bi htio a ne može! Tako gledano, svojom slobodom i življenjem ukazujem i pokazujem (bez crkve u pozadini koja me tjera na takav nauk) kako se može biti običan! Jer takvi obični, ispravni i pravi, mogu iznjedriti, podići one druge...velike! Ne trenutne političke i ine moćnike, već prave ljudske mogućnike! Ako sam (a često sam) tim svojim ponašanjem upravo ukazivala na ove druge (ne stoga što jesam, već su se oni osjećali nelagodno, prozvano i normalno ugroženo) žao mi je što se i oni ne trude barem u traženju smisla i ljudske slobode od sebe samih.“ No, kako to biva, nesposobni su uvijek imali sposobnost da onesposobe sposobne! Nažalost, ovo društvo, ova država počiva na tome i takvima! Ne od jučer...otkad pamtim. I ne znači da ću ikad doživjet drugačije. Al ću znati u svojoj glavi što jest a što nije. I neće mi nikad moći nitko (kao što nit nije) podvaljivat da je šamaranje tuđeg obraza, kao da miluješ svoj! I istina je, ne milujem vas, već vas upravo šamaram! Nakon što sam toliko puta išamarala sebe stoga i znam cijenit čovjeka i skrbit zanj!

(objavljeno by me 24/10/2012. na ovom portalu, a potom opet 24.11. 2013. na fejsu, koji me btw danas i podsjetio na ovo moje zavirivanje u sebe)

a naoko izvana sve mirno, a u tebi ključa. jedna loša misao sustiže drugu, jedna loša radnja nadovezuje se na drugu, kada ustrajavaš al nema rezultata. kako izdržati? kako izdržavaš, ljubavi moja? meni je preteško. ponekad nam tuđa težina može biti teža od vlastite. ove moje sitnice eh...kako je lijepo budit se, popit kavu, pisati ovdje, čuti se sa dragim ljudima, vidjeti...dobro reče netko i neki dan (mislim koka) kad si zdrav imaš tisuću želja ali kad si bolestan samo jednu. ali teške misli i razmišljanje o tebi kao kamen me pritišće. volim te dijete moje ali sva moja i ljubav ovoga svijeta ne mogu ti pomoći. moraš sama. heroj moj, svoj...alli pitam se dokle? godina je na izmaku, valjda je i tvojim mukama kraj! ali kao da se iznova, tek dok prebrodiš jedno sranje, dogodi drugo...pa se pitam dokle? a ti strpljivo sve podnašaš no znam da i ti više ne možeš. ne želiš. što je ljubav ako ne može pomoći najdražem stvoru? tlapnja? zar i toga da se odreknem? pa što će mi onda ostati? bez ostatka sam s tobom!

sjedoh danas za ručkom uz čašu vina! i nazdravih....svim živim i mrtvim vukovarcima. upravo sam se vratila s jedne projekcije zagreb film festivama u MSU! izvrstan izraelski film na temu rata, okupacije...arapa i izraelaca! imaju smisla za humor nad tom svojom svakodnevicom i sudbinom da desetljećima žive uz bodljikavu žicu, kontrole, bombe i krvoprolića. baš si nešto mislim kako bi to bilo da netko kod nas snimi npr film o stradanjima vukovaraca...iz jednog drugog kuta nego li što je naša oficijelna politika..gdje su svi žrtve i nitko nije pobjednik...jer prokleti rat svima nam je uzeo!

jučer sam pohodila bukovčevu izložbu u umjetničkom paviljonu! nisam ga baš nešto posebno cijenila jer najmanje što volim u slikarstvu su potreti! znam, od njih se živi i zato ih uglavnom slikari i čine. no, moram priznati da sam nakon jučerašnje izložbe i nekih aktova pomalo promijenila mišljenje o njemu! na bolje! jedna slika je prvi put izložena i stoga ju je valjalo i ovjekovječit...nisu znali gdje je pa je netom pred izložbu pronađena. ova izložba je kuriozum zato što uporedno prikazuje francuskog slikara cabanela koji je bio bukovčev učitelj. o njegovim slikama ne bih imala ništa reć kao što nit obično ne volim slike koje odišu religijskim motivima! sve u svemu, lopoči su mi najdraži...i par aktova...stoga ih donosim i ovdje, ovak malo javno da osvježim ovaj jadni prostor iskričavog bloga!

kad uploviš u luku predvidivosti nemaš se čemu čuditi? ona je tu, upravo onakva kakvom si ju prizvao! dnevna rutina, bez obzira je li to bio posao ili jutra uz kavu i net, postaje svrhom i smislom. svakodnevica? koji dio života našeg ona čini? i volimo ju, ako ne preplavi sve. čak i taj naš usidreni brod. ushit? možda onaj jutrom kad već treći dan mjerim šećer i on je na najnižim granama od ljeta? ili možda to što imam dvije izložbe u dva dana? što očekujem poziv na kavu! mirna luka predvidivosti u kojoj ima dana poput ovih kada jedva stižem i sustižem događanja. istina, većina mi se baš i ne sviđa osim kao popunjavanje svakodnevice. čak me google i poučio (drago mi je da sam znala i bez njega) da je ispravno svakodnevica a ne svakodnevnica! pa ipak, u tu moju luku povremeno zapuše i neki vjetrić koji uzbiba tu moju barku. a kad val zapljusne barku ona je opet brod. bez valova ipak je to neki trabakul ostavljen za rezalište. baterija pokazuje minimum? treba se napuniti. možda i ja? nekim drugim, nečim drugim do li...svakodnevicom?

ljubav je trebala biti dovoljno za sići zajedno, al nije! neka ti večeras vjetrovi kamenjaka daju spokoj tvojoj duši, jer mojoj duši još uvijek treba utjeha! ne znam gdje ću ja skončat, a niti znam hoće li itko to znati i mariti? kakogod, večeras ću malo zasvirati za nas! prva je za mene, a druga za tebe!
Roy Orbison - In Dreams

Link

Nat King Cole - Stardus

Link