HIPOKRIZIJA

danas sam prije podne onak na jarunskom placu (u očekivanju jednog zgodnog i korisnog susreeta) popila finu kavu! kava ko kava, ona moja, sa šlagom i natrenom. but, kafić egoist...11h...nigdje nikog u kafiću osim mene...a oni puštaju jazz! moje uši nisu vjerovale da to čuju? jazz...u kafiću? pa gdje ima toga? eto, fala bogu ima! ali nisam zato došla na zapis već zbog jedne bjelodane sramote! dakle, mislim da bi se zambata /da je pokojni/ "okrenuo u grobu"...ali sva sreća je živ pa svjedoči najvećoj sramoti dinama! umjesto da je dostojno proslavio svoju pobjedu (nakon dugo desetljeća izbivanja sa kupskih natjecanja evrope konačno smo tamo) dečki su pjevali srpske narodnjačke pjesme i plesali užičko kolo? tko je tu lud? zagreb je stvarno postao selendra jer takve strašne pjesme ne sviraju i ne slušaju niti u nekoj zabiti HR jer tamo ipak trešte barem naši narodnjaci ala sevka, rozga i slične "muze"! sve u svemu, valja mi odselit u nigdozemsku! to nije ona nizozemska kam ću otić zbog eutanazije, to je jedna zemlja koju još nisam otkrila? iako se bojim da bi i tamo mogli doć ercegovci i bosanci pa mi zagorčat život svojim narodnjačkim smećem? baš se nekaj pitam gdje su sada bili BBB dečki? kaj ih ne smetaju srpski narodnjaci? btw uživajte i dalje u blogu bez blogera! ne kanim se tako skoro vratit tamo..niti komu niti zašto!

Obojica ste bili otirači svojim ženama ...a meni glumiste mudonje? Ma gonite se više u kurac sa vašim...porukama...pozivima? Nisam ja ničija vreća! Bilo pa prošlo...tražili ste, imajte!

novi lap je tu! četvrti po redu..prvi sam imala davnih početaka iskrice tj. još 2007.g...potom slijedeći nakon što se ovaj jedan od prvih HP laptopa pokvario (dobila sam ga rabljenog od ex supruga)...bje to otprilike negdje 2009.g...bio je novi i taj je pak trajao prilično...mislim do 2015....kada sam opet dobila rabljeni od kćeri i eto izdržao do neki dan! ovaj novi je desetka, malo mi je neobičan iako sam taj ofis imala na poslu draža mi sedmica ili xp. no više me muči to da li ću spasiti sve fotke novijeg datuma i dokumente koje sam zadnje radila a nisam ih spremila na stick! a i slova sa kvačicama su me mučila..no riješila sam našu tastaturu...pa lozinke, pa mail, pa net...reklo bi se da sam sve riješila. osim skyp nisam uspjela al više nemam živaca...a trebat će malo vremena da svladam tastaturu iako pišem ko zmaj! sve u svemu...još jedna domaća zadaća riješena. još samo da riješim ovu sutra i bit ću na konju...ili bar magarcu! see you

U ljudskom se govoru neke misli udomaće kao neupitan odgovor na zahtjevna životna pitanja. No događa se, često se događa da te misli, premda u njima ima istine, ni izbliza ne sadrže svu istinu. Uz istinu, u njima je prisutna i želja da se nekoga utješi, ohrabri. Izgovarajući ih, ljudi nastoje nadvladati nemoć ljudskog govora, nemoć ljudske šutnje. Ali površnošću, pa i površnošću iz najplemenitijih pobuda, nije moguće zaroniti u dubine ljudske boli.

Često se može čuti da vrijeme liječi rane. Ali tko god je iskusio, čitavim bićem iskusio egzistencijalnu ranu, egzistencijalnu bol, zna da to nije istina. Vrijeme, moguće, liječi površinske rane, površinske boli, ali s onima koje su srasle s čovjekovom osobnošću, s njegovom dušom, nimalo se ne snalazi. I dobro je da je tako. Jer ima rana, ima boli s kojima bi se, izbriše li ih se iz čovjekove duše, izbrisao i sam čovjek. Njegova osobnost.

Znam, s ranama, s boli, čovjek može naučiti živjeti. Znam i da te rane, te boli mogu biti nova čovjekova snaga, novost njegove duše. Ali one se pritom ne iscjeljuju. Događa se nešto drugo, nešto vrednije: čovjek kroz njih raste. Po njima blizine traju.

Isto tako, kad umre netko dobar, netko plemenit, netko tko je za sobom ostavio vrijedan trag, običava se, uz druge lijepe riječi, reći da mrtvi žive dok ih se sjećamo. Dok ih spominjemo. No u tome ima tek nešto istine, i to ponajprije one izvanjske.

Prava je istina da mi živimo dotle dok se sjećamo tih dobrih i plemenitih ljudi, dok ih se – i ne samo riječima – spominjemo. Mi živimo dotle dok imamo hrabrosti učiti od njihovih tragova. Pridodati im se. Mi živimo dok se odgovorno odnosimo prema baštini njihovih života, njihovih osobnosti. Njihove dobrote.

Nama je – jer nam je bilo darovano doživjeti blagoslov njihova života – povjerena odgovornost za svjetlo za koje su oni živjeli. Koje su kroz svoje dane održavali. Oni su gorjeli. I izgorjeli, jer im je svjetlo koje su prepoznali bilo važnije od promišljenosti, od odmjerenosti. Da to svjetlo i po njima bude izrazito, bilo im je važnije od broja njihovih dana.

Mi im sada ništa ne možemo oduzeti. Osim sebe. Oni su na najbolji način učinili što je bilo do njih. Na nama je da učinimo ono što je do nas, i to ne u izdvojenosti nego da na nama blizak način, uz svoj trud, nadopunjujemo, nastavljamo i njihov trud. Da se uključimo u taj vez dobrote, da prenosimo svjetlo u svaki dan kojim koračamo. I da ga i po nama preostane i za dane poslije nas.

S. Lice.

"tvoje tijelo ima oblik moje boli" f.t. sinoć sam opet potražila svoje tijelo! A jutrom me obgrlila svojom ljepotom jedna nježna žuta ružica...probat ću je stavit iako nisam sigurna da ću to uspjeti? Naime, ovih dana mi se posve pokvario moj stari laptop. U ponedjeljak stiže posve novi ..do tada se mučim ovako na mob. Nije ni to loše ..odmaram od misli!

zašto prosječne, ispodprosječne i sve ostale toliko puca nostalgija? danima već? pa mi pametnice i svi ostali pametni smo sebi dugo već dojadili? pametan biti znači biti bistra uma i procesuirati ono što se vani događa! pa to onda staviti u svoj žrvanj (mozak) i napraviti po mogućnosti nešto probavljjivo. čak i jestivo. nažalost ovo kaj gmiže na dvije noge uglavnom nikako da shvati...svoje shvaćanje sebe! pa si onda nedostaju takvi nikakvi. fala bogu da na ovom prostoru još posstoje ljudi od pera, misli...poput đure, nijesveuimenu...hm..hm...nemrem se nikog živućeg (u bloškom smislu) sjetit više, jer definitivno vege nema i njezinih zapisa koji su bili jedni od rijetkih (ako ne i jedini, osim mojih) koje sam čitala. o njima (ili autorici) često ne baš lijepo mislila jer je imala svoje eskapade spram mene, al meni je jasno bilo da je to bio jal...no,, sva sreća i ona je shvatila da se od jala loše živi. a blog...uh...i ovo je puno previše pametnih riječi na ovo malo prosstora! valja dati mjesta nostalgičarima!

dvije po dvije, sada već i četiri...lijepo je uvijek lijepo, iako lijepog sve manje. jutros me rastužila bandićeva košnja trave (ovaca) ispred džamije, ali nedam se. lijepog je ipak više...crtica po crtica i eto ti života!uz jutarnju kavicu prebirem po lapu! jučer me i kćer obradovala...poslat će mi novi pa mi više neće duplirat slova, zmrzavat se ekran svaki čas gasi pali...svoje je dao! kao i ja...iako meni još uvijek sve lampice svijetle! crvena npr na bandića i ostalo smeće koje voda izbacuje i pluta na površini već više od 20 let, zelena za svu ljepotu kao jučer npr kada sam uslikala tu svakodnevicu i preljepu prirodu moje drage trešnjevke...a bome i žuta radi...to je ono kad prelazim iz zelene u crvenu...da me opominje kako živjeti život treba svaki dan...u malim stvarima! moja uobičajena jutarnja kava sa šlagom, subota...kao da još radim (prošlo je i 9 mjeseci od mog zadnjeg odlaska na posao) očekujem vikend! ha ha...uživam...uživajte...i dobro vam ovo životno more...ljubavi, patnje, ravnodušnosti...however....tu sam!
dijelim svoj zapis iz 2014.g. na fejsu)

NEPOZNATOM OBOŽAVATELJU!
Dugo nisam ovdje pisala, a sve rjeđe i drugdje! No, danas me jedna poruka ponukala da ovo napišem. Posegnu jedna moja generacija do 2012. u mojim zapisima i blogovima! Razgalilo me to, a i ovo što je napisao! Morti zato valjda tolko i citiram Rudanicu kak bi dotična počela i mene ak već ne citirat a ono bar čitat?
Pa kaže ON (moja generacija):
"....u nadi da tu negdje ima osoba kojoj ću biti i svjetlo i sjena, i dan i noć, i prijatelj i ljubavnik..... i kliknuh naslikicu osvjetljenu flash-om u pozadini..... a kad tamo Vi. Da Vi, sa velikim V, jer ono malo što pročitah u blogu dade mi do znanja da Vam stotine Rudanica nisu niti do koljena. Listajući stranice zaustavih se na dvadeset i nekoj iz 2012. i tu stadoh.Nemam više vremena...... moglo bi potrajati...... Al' svidjele mi se fotkice sa 24-te i onaj link na "play it Sam...." pa pustih i suzu...... Što, zar mislite da mi muškarci nemamo emocije ?????? Žal za nečim prošlim ili žal za nečim još ne doživljenim.....Živite, živite punim plućima i njedrima... nisam Vam zavidan, pače, veseli me. Vesele me veseli ljudi jer ih ovdje u kako Vi kažete Rvatskoj ima sve manje i manje...." pa još jednom sviram samo za njega...as time goes by

As Time Goes By Casablanca
Link

lijepo je imati ljude koji ti žele pomoći! čak ako to i ne mogu ili ne učine. eto, ne jednom mi se dogodilo da moja četiri bivša (u zadnje tri godine) žele mi pomoći! bilo da sam direkno molila za neku pomoć (kao npr danas za broj moba za šlep mog auta) ili su oni sami skužili, čuli, vidjeli...pa se ponudili? uglavnom ostanem dobra sa svojim bivšima...a s vremenom se toga nakupi...ali ovi dečki zadnjih nekoliko godina su fakat ok. valjda zato kaj sam i ja ok? no, u konačnici unatoč njihovoj želji i volji, stvari i probleme uglavnom rješavam sama! pa sam tako i danas sjela u neispravan auto i otišla sa zapadnog dijela grada 25 km do svog mehaničara. istina bok, auto je definitivno crko u sesvetama....ali bje to nadomak! ponekad me fakat anđeli čuvaju? ili naprosto imam muda a sreća prati hrabre? kakogod, čovjeku poraste perje kad nešto uspije učinit dobro.a to me mučilo već pet dana. čak sam si i apaurinčekk popila. uviijek sam bila borac u životu...i za mene nema neriješnih stvari? ako ništa prerežem gordijski čvor i tako riješim. ovaj gordijski će me koštat bojim se i više od tisuće? moj auto mi još uvijek znači moju slobodu!

važna zabilježba danas..pet dana već stoji blog na naslovnici! nečuveno! ha ha...nisam vidjela anonsu za umrli blog?
a netko ga treba proglasit umrlim? ili obavit oživljavanje? ha ha kaj tak teško ide usta na usta na dejting sajtu? očito! svi bi nekaj, a u stvari ne bi ništ! tako je lakše...lagano umiranje! primjeren tekst još primjerenijem sajtu, državi, planetu...

Lagano umire onaj …

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi
zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj
koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj
koji se pretvara u roba navika,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
onaj koji ne priča s ljudima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj
koji ne mijenja svoj život
kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti, niti jednom u svom životu,
da pobjegne od smislenih savjeta…



Pablo Neruda

OMNIBUS
muškarci su zame dno hranidbenog lanca. no, začudno je to da poradi takvih likova veći dio svog života provedeš upravo u potrazi za dotičnima i po mogućnosti čak i za....suživotom? danima sam odgađala uključivanje grijanja jer sam se nekako zaledila pa mi pasalo i tih 18 u stanu? danas sam konačno upalila grijanje al ne znači da sam se otkravila? osim možda samo za pisanje? često sam vani, puno sam vani...u prometu, na ulici, s ljudima. uglavnom promatram, bilježimi procesuiram...u glavi! malo je teže kad sav taj kozmos moraš pretočit u par suvislih rečenica. i to u 15 minuta pijenja popodnevne kave? gade mi se (sve više jer ih sve više srećem) muškarci, uglavnom moji vršnjaci (cca 55-65 godina) koji sveudilj oblijeću oko tih mladih žena trgovkinja. ružno ih je vidjet i čut kako sline? a žene naprosto rade svoj posao i nastoje bit ljubazne! nekima i je to sav njihov svijet (očijukanje) al su ipak manjina! sve to mi ne promiče, pače...ponekad i uživam u tim bizarnostima! dođe mi da priđem takvom nekom djedici i upitam ga onak uz naivni smješak: jel ti uopće još kaj možeš il svršavaš na tim curkama...verbalno? nije mi povod ovog zapisa bilo to, al svjedočila sam toliko puta kad neki dedek (čak i za mene prestar od cca 65 godina) ostavlja brojeve mobitela, pročitane knjige, pjesme etc. ovih dana sam trebala popit kavu s jednim profačem sa faksa! al neću, iako on još to ne zna? metar i žilet, sa puno preseravanja o sebi i muškog ega koji kak reče, ima posla samo s mlađima (cca 40 let a njemu je 55)? pa sam mu rekla, što ću ti ja? pa ja sam starija od tebe? muškarci problematična ega i puni kompleksa trebaju mlađe cure koje će u njima gledat boga (normlno, on ima i svoju firmu od koje može barit...ups...živjet etc). a i neki drugi dječaci koje sretoh ovih dana jako su me podsjetili da fakat s muškima treba hranit...kitove! jer krilovi su najbolje što muškarci mogu bit? i u poslovnom smislu volim mlade golobrade dečke koji bi pametovali? što im ja mogu kad su prije no što su postali to što sada jesu bili...dostavljači, vozači, prodavači...i odjednom mi postaali kolege, šefovi, direktori? ja im neću skidat poslovni junf jer sam ovih dana naročito...prestara. i sebi i drugima! kao da sam negdje drugdje? a uzela bih godišnji i od sebe što uopće ne znači da nisam zadovoljna sobom. pače, zadovoljna i zadovoljena. no jebač mi ne treba. treba mi muškarac kojeg nema! i znate kaj je treći dio ovog mog omnibusa (oliti trilogije)? to kaj mi je već muka od mene same? jer, deja vu efekt je postao moja svakodnvnica. jedino još da otvorim svoju kladionicu pa da se kladim? toliko pogađam ljude, situacije, reakcije da mi to više nije nit smiješno nit tragično. naprosto mi dođe da se upucam od predvidivosti? sebe još uvijek tu i tamo mogu iznenadit? znate čim? time da vjerujem da čovjek može biti isti kao...čovjek, a ne toliko drugačiji? o fejsu neću (slikom na sliku ja to zovem), no gušt mi je ovo napisat i očekivat efekt od tog?

c/p by my face na današnji dan 2015.g.

ili pita od.....red tijesta, red file...i tako sve dok ne potrošiš? htjela sam s tobom popit piće nakon kazališta? htjela sam se probudit jutrom u tvom zagrljaju. htjela sam stići do tebe prije no što zaspeš iscrpljen gripom, makar i nekom porukm! oh, toliko toga sam htjela, čak i smjela! a nisam. osim natočila bambus, sjetila se na svoje siste koje sam poslala tijekom dana i uglavnom bespotrebnih 2,5 sata predstave. a moglo je to i upola kraće? čovjek je sve više prikraćen. za sve, pa i sebe. rekoh danas, jednom kad ostarimo neće nas više biti. al, nema nas niti danas. osim u otaljavanju, znam da i ti u prikrajku svoga doma nešto petljaš. svi mi petljamo. skoro ko i ta savijača...red tijesta, red file. pitam se koliko je vas? netko mi reče ovih dana da sam razmažena? pa jesam! imala sam čovjeka koji je neke moje želje ispunjavao posve. one druge nije uopće. opet dolazimo do reda tijesta i reda file. to valjda i održava nas na životu. tko bi samo tijesto? ili samu filu? to ipak nije savijača! i tako, baš je dobro da dolaze neki sitni sati. i noćas sam legla u pol dva al ne zaspah prije 4! prebučno je bilo. i nije bilo tvog ramena, one čežnje da prislonim glavu i kažem: tu si? a ti samo odgovoriš: jesam! dok ovo napisah, zatitrao mi osmjeh u kutu usana. prvi i pol bambus je pri kraju. čak nisam uspjela niti piće popit nakon gavele. utrčali smo u neki hamby shop u franopanaskoj. tamo se jede, nema smisla da mi koji bi samo pili zauzimamo mjesst ljudima koji bi jeli. možda bih i ja jela, ali ne u dotičnom društvu. i onda smo potegnuli pješke do obrtničkog doma. zatvoreno, pa press klub, zatvoreno! e onda sam ja zatvorila butigu, odbila prijevoz i otišla busom! jebeš subotu. takvu barem. rezolutna sam.. jesam. neki kažu razmažena, neki rezolutna...ja samo znam da dugo već nemam pertnera. ili pratioca bar? zar je to tako teško? a jest,, očito! i da, opet sam naučila da ne možemo silovat emocije, da nam se netko svidi? naprossto nam se svidi. ili pak ne! s ovima sa nek ne treba trošit nikako vrijeme, čak niti pod razno! bez obzira što oni drugi nikad neće niti doći. nema kompromisa. barem ne kod ove cure!

p.s. evo još jedan link sinoćnje mjuze. jedino kaj mi malo slova viška pa umjesto funk treba stajati fak!
"Do You Wanna Funk

Link

nije me bilo i mjesec dana! nekako mi se ne sviđa taj novi prostor, a i neki novi ljudi. poseljačila se udruga kao i zagreb. i što sad? ne ići i posve to bataliti ili ipak s vremena na vrijeme otić. pa se dobro provest, ko sinoć npr. bili su jedni krasni ljudi, dugo ih ne bje....s njima sam uvijek voljela plesati (ččitaj: ludovati) na neke pomalo otkačene stvari iz nekog doba! a bio je i jedan znanac, fejs frend. kad me on zavrti podijem stane ti dah. a i meni, koja ostanem bez daha! prekrasno pleše. a i moja frendica i on su krasan par. ovih dana samo spajam ljude...ha ha. kad već ne mogu spojit sebe sa sobom? al nije da nisam dobila i pusu...to valjda što sam ...primus inter pares? moram priznat da sam se ipak malo strgala. dugo već ne sjećam se takvog osjećaja subotom ujutro...jedva se vučem po hiži. pri kavi! a večeras treba i do gavele. neka, prošlii vikend sam tri dana bila doma,ovaj je red da malo zaružim. sve u svemu stanje redovno. malo ću pustit sinoćnju čagicu!

Link
Link
Link

a bome atmosfera je bila užarena...užarilo se nas par...skoro ko kod mike-a!

kažu s godinama sve ti je manje važno što činiš i kako već ti gotovo jedino postane važno možeš li se ujutro redovno posrat? hm...nije u pitanju omalovažavanje već krucijalno pitanje života! ja sam npr jutros konsstatirala kako sam od oca naslijedila sklonost dobrom pražnjenju crijeva. a čitam neki dan o sranju kakvo ono mora biti? pa kaže da smo sretni mi koji se lijepo poseremo s kobasicom koja je kompaktna. niti pretvrda niti premekana, onak...da samo klizi! sve drugo je muka u životu. i tako, prilično zanimljivm članak. pa sam pomislila kako nas u stvari naši roditelji zeznu. ostave nam neku manu ili neku vrlinu pa onda odu. a to nam utisnu dok smo živi a onda njih više nema da ih pitaš...a zašto, a kako? oni su jednostavno reproducirali sebe, ali to nisu oni. a nisi niti ti autohtoni ti jer si satkan od njihovih gena. i tko zna koliko u povijest sežu dotični. većina će se ipak sablaznit nad ovim postom ali po meni je on posve prirodan izraz dvojbi...tko smo i kao takvi, kamo idemo. iako znamo krajnje oderdište, zanima naj još ovaj ostatak puta...spoticanja, padanja, dizanja. a sve zahvaljujući tome kaj je tamo neki spermić pogodio neko jajašce! kako je čovjek u stvari smiješan svat? tako pretenciozan u svom jastvu koje u biti uopće uglavnom nije on. jer u sebi krije nebrojene mogućnosti štance koju samo treba otkriti i primijeniti. pa onda biti štošta. nažalosst, većina uglavnom ne istražuje svoja govna u jutarnjoj seansi i vjerojatno niti ne zna od kojeg roda im je to dano? a većina od tih štanci koje su na raspolaganju uporabi samo pokoju, ostaje ostaju zauvijek nepoznanica? razmišljam od koga (koje čukunicebabe ili čukundede) sam npr naslijedila sklonost ka ljubavi? ili npr sklonost ka promišljanju, koju ipak pripisujem očevim genima nego li majčinim! pa ipak, osim malo sranja, uglavnom ne znamo tko smo! eto ja i u šezdesetim razbijam glavu o tome? a jedva da mi je kaj i ostalo od spoznavanja mene? to je možda jedina knjiga koju sam do kraja prošitala ali ne baš i shvatila! ipak je to priča iz prve ruke koju ispričaš i nema ponavljanja, nema natrag...nema čak niti tragova u pijesku, jer djeca su ipak nešto drugo (lijepo to kaže h đubran tko su djeca i roditelji u svojoj poredbi luka i strijele)!

obožavam meiju i njezino trkeljanje! tko je ne zna skupo bi je platio. a ljudi nikako da shvate da ljudi ne pišu radi dobivanja besplatnih njihovih savjeta već zato što imaju potrebu pisati...za sebe, o sebi! i kad čovjek čita meiju rekao bi jadna žena, žrtva maltretiranja na blogu! a u stvari ona je ljude prijavljivala policiji zbog pisanja na blogu (kluni), mene prijavila i banirala tako da su me trajno obrisali sa iskrice samo zato što sam ja na njezinu prijetnju da će objaviti moje ime i prezime, ja njezino objavila! big deal! ne volim kad ljudi glumatarju, i npr kao ona sebi uzimaju za pravo da traže privatan broj moba i zovu, pa ti onda još dijele lekcije kako da živiš jer po njima ne živiš po njihovom dobro! neki ljudi nikako da shvate da ima nas koji naprosto živimo svoj život po svome i da ne dijelimo drugima savjete kak da žive. ovdje naprossto iznosimo svoja iskusstva i glasno razmišljamo. na koncu tome i služi blog.

izvrstan engleski film, izvrsna muzika, kamera...pravi europski film! o sadržaju neću, jedna tragična velika ljubav...kako to već biva u životu, post festum shvatimo kako smo pogriješili! anyway, preporučam!