HIPOKRIZIJA

Svoju bjelinu u magli srela sam jednog zimskog dana. Gotovo da nisam povjerovala da mu onkraj hotelskoh prozora šeću sjeverni jeleni. Htjedoh prošlo ljeto otić u Finsku, koliko mi je bilo vruće. Ali moj bljedoliki nije bio u Finskoj. Bio je u Kanadi. U vukojebini od snježnih smetova crtali smo kućicu sa žutim prozorima. I pričali dugo u noć. Zapalila se iskrica! Potom nas je fibra odvojila u najluđoj novogodišnjoj noći. I sve je nekako bilo pogrešno. I moja ljubav prema njemu, i njegovi stalni nespretni izgovori da će, ću, ćeš…etc. Uglavnom je ostajalo na planovima i željama. Osim ponekoj stvarnosti. Koja se gotovo svaki put izjalovila. Kada bih mogla sabrati sve pegule života, mislim da su se upravo poostvarivale u toj bijeloj priči. No, ono što je bilo bilo je božanski. Cjelovi su bili baš onakvi kakvi trebaju biti…sočni…meki…puteni. Svaki je tražio još. A bilo ih je tako malo. Najviše u čežnji! Netko mi reče da je čežnja samo neuspjeh odvažnima, doživjeh oboje, ne volim čežnje jer hrane same sebe? Željela sam da spojimo obale….ušli smo jedno u drugo kao tektonske ploče jer svaki susret bje više od potresa. Sjećam se onog najžešćeg, rezultirao je mojom migrenom i tvojim herpesom! Dugo je trebalo dok sam shvatila da ta bjelina u magli osta tamo na sjeveru a povratkom u južne krajeve nesta čarolije. Često vidimo samo ono što želimo, trebamo. Hranimo se sitnim djelićima mozaika i doma u polumraku sobe slažemo kaleidoskop…želja! Ponekad nam se i posreći. A onda jurnemo svim skupljenim šarenim djelićima kako bismo uhvatili, zadržali ono što je već…prošlo! O kako sam slutila svaki put da je prošlo još dok nije niti došlo! O kojeg li prokletstva kad znaš da to što najviše želiš, slutiš, čezneš…neće doći? I toliko puta sam se oprostila od tebe. Potom, toliko puta ti prva poslala sms…na koji si obvezno odgovorio. Čestitao božić i novu godinu nakon mjeseci praznine od bjeline ničega. Čak nit brisanje brojeva nije pomoglo. Znala sam da si ti po dugačkom broju mobitela iz Njemačke! Puštala ti Ravela kako bismo se zajedno njihali na krilima čežnje. Često je želja ljepša od ispunjenja. Kao da smo to znali pa smo se davali na kapaljku. Kada si ti htio i mogao, ja nisam. Što iz inata što ih sticaja okolnosti. Kada sam ja htjela ti nisi mogao. Često sam se pitala: što si uopće mogao? Ova slova u stvari nagrđuju bjelinu i pustoš koja je ostala nakon što sam ti rekla: farewell my love! No ta ista bjelina ostavlja prostora nekoj drugoj boji? Možda da crnu pomiješam sa bijelom…obično sam voljela biti…siva eminencija samoj sebi! Tako sam se tješila. A onda, jednog dana mjesecima kasnije, slučajnim susretom, prošla sam skoro mimo tebe! Tvoj prekrasni široki osmjeh razlio se tvojim licem kad si me ugledao! I ja sam se smijala od uha do uha, iako nisam znala tko si? Činio se tako poznatim a opet... To sam ti i rekla kad si mi prišao: tko si ti?! Ostao si ovaj puta ti zatečen i zapanjen? Jer, ono što si mi učinio bilo je tako i toliko jadno da sam te naprosto izbrisala iz svog pamćenja. Nisam ti se niti imena mogla sjetit, iako dok si prošao, sjetih se! To mi se nikad prije niti ikad poslije nije dogodilo. Čovjek se pobrine sam za sebe, da manje boli, da preživi...da i dalje može voljeti? Iako nikad više tako se zaljubiti!

danas, u ovaj kasni sat, kako nemam gitaru, prebirem po nekim pričama iz davnina! zazvonio je mobitel i prenuo me iz svijeta mašte u stvarnost! nije regoč, nisu malik i tintilinići iz šume striborove, samo jedna iskričava priča iz vremena kada sam se još mogla zaljubiti! danas tako kako razmišljam ne želim pa nit ne mogu! to je ta volja koje nemaš (o kojoj priča mandarineto, alex)..jer sreo si tako puno nepoznatih ljudi koje si upoznao, prepoznao i...uglavnom nastojiš zaboraviti! oni drugi, koji su tu, kojih se sjetiš i koje nosiš kao frendove...u kasnim satim ne mogu ti pokucat na vrata, zavuć ti se u postelju i makar samo zagrliti, poljubiti i pričati, da ti ne dojade? ili samo zaspati uz tebe! ako nisi zaljubljen, svaki takav neki ti je suvišan, smeta, ne želiš ga kraj sebe! u kasnim satima, onaj kojeg želiš, nema ga! ne postoji, a htio bi. i zato si tu, jer nada doista uvijek umire posljednja! valjda s nama

Link

sjedila je to jutro kao i obično, pomalo nagnuta za lapom uz srk svoje prošarane kave. šlag je bio potaman kao i stevija. i slim cigareta joj je baš nekako odgovarala. na rukohvatu masivne kožne fotelje (uf, nikad je nije voljela) ležale su razbacane kartice teksta neverbalne od sinoć. nije završila jer je skužila zajeb. al će danas. pripijena ljubičasto nijansirana joging majca sa kapuljačom obavijala se oko njenih moćnih grudi! osjećala ih je, onako prkosne. pitala se (ne više) zašto joj on nikad skoro nije ljubio grudi? a i ljubili su se rijetko. to mu je čak i rekla, uz obećanje da će se popravit? a nije. i to je bila cijela priča, naprosto je bila svjesna svega što je prošlo. i neka je. dokle će ih uopće primjećivati? i ona i neki budući on? nije niti bitno, bitno je da ih je danas stavila u svoju priču.

(fb, 8.4.2018)

danas, što je isto a što drugačije? grudi su i dalje tu, lila majca s kapuljačom također! njega nema, pače, prošla i godina dana od zadnje veze. bila je to možda najbolja veza u njezinih zadnjih 13 samačkih godina (koja je konačno sadržavala sve potrebne elemente)? u međuvremenu događa se nova. sa poljupcima i dodirima! kiša napokon i na tlu! gledam kako se priroda preobratila u dan dva upravo zbog nje (kiše). što nedostaje? možda onaj neki žar koji je tinjao i zapalio je prije nekoliko godina u jednoj posebnoj priči? sinoć sam odgledala ponovo film notebook. i poželjela s nekim ostarjeti. to nije hir, to je postala moja trajna želja! no, želje se obično ne ostvaruju, ali zato postoje filmovi. njih uvijek možemo gledati ispočetka.

p.s. evo i šahistice

Na rubu pameti
Autor: Miroslav Krleža
Roman “Na rubu pameti” prvi je puta objavljen 1938. godine u Zagrebu, a drugo njegovo izdanje svjetlo dana ugledalo je tek 1954. godine. Ovo je jedini Krležin roman pisan u prvom licu jednine, iz perspektive doktora prava koji s buntovnim stavom dolazi u sukob s društvom, jer jedino u takvom otporu vidi smisao života. Krleža svojim specifičnim stilom na ironičan i sarkastičan način pristupa ljudskoj gluposti i ljudima koje smatra maskama, koje se ponašaju u skladu s javnim ludilom, amoralni i koristoljubivi pojedinci koji ne prežu ni pred čim, pa čak ni pred ubojstvom.
Ovaj roman svojim sadržajem prije svega ocrtava jednu Krležinu karakteristiku, a to je idealizam. Bezimeni antijunak buntovnik je protiv jednog takvog naoko idealnog svijeta, koji konačno želi iskočiti iz tog lažnog ideala i početi djelovati u smjeru svojih ideala. Na svom putu svojevrsne preobrazbe shvaća da je svijet prepun jednakih ljudi koji kao ovce bez vlastite pameti slijede jednu shemu, bez ikakvog propitkivanja, pogotovo dok je takvo ponašanje nagrađeno statusom u društvu. Tek se rijetki nađu koji imaju jednake “poglede na svijet” kao i protagonist. Počevši od večere u vinogradu Domaćinskog, preko niza drugih apsurdnih okolnosti u kojima je naš antijunak optužen i stavljan na margine društva, Krleža želi prikazati besmislenost ljudske gluposti, kako se ona vodi nekakvim svojim zakonima, koji najčešće postaju općeprihvaćeni moralni i društveni zakoni.
Krležin osebujan stil prepoznatljiv je posebnom uporabom interpunkcije, ili bolje rečeno njenim izostavljanjem. Ekspresionistička “bujica riječi” prisutna je u ovom romanu kroz protagonistovo pripovijedanje u prvom licu, te je ovakav postupak nizanja riječi neizostavan. Sukladno tome, kako ni u struji svijesti ne postoje interpunkcije tamo gdje postoje u pisanoj formi, tako i Krleža oblikuje svoje tekstove. Osim kulta bujice riječi, Krleža posebno njeguje lingvistički doživljaj teksta. Česta uporaba internacionalizama preuzetih iz njemačkog, francuskog, engleskog ili latinskog jezika ukazuju na pišćevu nevjerojatnu poliglotsku učenost, ali i njegov postupak kojim suprotstavlja jezičnu situaciju svoga vremena, u kojem se vode razne borbe za afirmaciju i uspostavu hrvatskog jezičnog standarda. Krležina ljubav prema kajkavštini prepoznatljiva je u svakom njegovom djelu, pa u romanu cijelo jedno poglavlje posvećuje kajkavskoj lamentaciji junakovog zatvorskog druga.
Da postoji nekakva opća pouka ovog djela, teško je reći. No niz zaključaka koji vrijede i za današnje društvo možemo izvući iz dogodovština doktora prava, antijunaka romana “Na rubu pameti”. Djelo počinje tzv. odom ljudskoj gluposti, koja upućuje na temu, i koja objašnjava jednim dijelom naslov romana. Glupost čiji su predstavnici kojekakvi društveni pseudoneprijetvorni i pseudomoralni ljudi, beskrajna je i ide u krajnosti. Na svom putu štete glupost će se ipak dotaknuti onih koji joj se ne klanjaju, nego idu protiv nje. Još je gore što je glupost samodostatna, hrani se sama sobom, a time nadjačava mudrost koja pak šuti i trpi glupost. Sve se svodi na jedno – ili se pokori društvenim normama koliko god bile “glupe” ili ćeš biti proglašen luđakom."

P.S.
Gornji citat (Krležin) nije izazvan opaskama nekih mojih bivših frendova na jednom drugom portalu gdje pišem, već jučerašnjom stupidnošću sa križem i bolesnom djecom (koja groteskna država) koja se odigrala na gornjem gradu! ali, kako takove ljude srećem sveudilj, i vaša mala kaplja pomogla je tkati misao o njegovu (Krležinu) zapisu kao primjerenom i poradi vas, svih nas koji nismo bili tamo?
Jučer mi je bivši donio pet litri prekrasnog pelješkog domaćeg vina koje je naručio i kupio još dok smo bilil skupa! Reče: znaš da ja crno vino ne pijem! I posipao se pepelom? Dobro je kad čovjek uči na svojim greškama! Poneki nešto i nauče, iako takvo muško još nisam srela? Žene su u tome puno vještije, ako već nisu naučile, barem hine da jesu. Anyway...znate kaj sam napisala bivšem nakon što sam probala vino? Vino je fenomenalno...ne samo za bogove već i za ljude! Možda se konačno i napijem (sada imam razloga)?
btw to nije zato što su me banirali na jednom sajtu poradi gornjeg teksta, gdje pišem već 10 let već stoga što sam dobila svojevemeno kompliment da sam bolji čovjek od njega? ali on nije od sebe, jer nitko ne može pobjeći od sebe!

p.s.p.s-a
počet ću ovdje pisati. svoj blog. istina, nije isto pod pseudonimom ili pod vlastitim imenom i tuđim prezimenima...ali tko mari? što mi se još može dogodi osim da me baniraju na fejsu? big dil!

gornji zapis objavljen je na fejsu na današnji dan, 6. travnja 2018., i baš me dobro podsjetio ·na taj moj dobar uradak!

danas ću ga samo dopunit podsjećanjem na čuvenu rečenicu iz još čuvenijeg filma: amarkord:
"Svi smo mi povremeno ludi". dakle, između "...
ili se pokori društvenim normama koliko god bile “glupe” ili ćeš biti proglašen luđakom."..
pa danas radije biram da budem proglašena luđakom, a i u sjećanje na pisanje mai sarai i slobodu govora na ovim prostorima?

vozila se kući nakon večeri u kojoj su, zahvaljujući njoj, drugi složili puzzle što i kako žele? pa se i ona pitala: a što ona želi? ne više i ne prečesto biti upravo u takvim društvima koja ne znaju niti što žele? a dugo već je upravo u takvim društvima. kako svjestan čovjek može biti u nesvjesnim druženjima? ne daje li on svojom svjesnošću upravo alibi toj nesvjesnosti? i večeras je to učinila. nije čak niti znala što očekuje, jer nije očekivala ništa! bio je to možda samo povod da obavi jedan drugi poslić kojem se ovih dana posvetila. iako je i u tome entuzijazam splasnuo. možda zbog tri sms poruke koje je dobila sinoć. nije muškarac, ali boli kao da jest! općenito, kao da je rasula sve puzzle iz kutije na topli i meki tepih te sjela nanj! prelazi dlanovima preko dotičnih kao da ih pita: što biste vi sagradili? koji biste lik bili? dugo se već nije igrala puzzli...to je igra u kojoj jedan ( tvoj) dio ulazi u neki dio drugog dijela! i ta dva dijela čine jedan. gotovo da se ne prepoznaje gdje jedan prestaje a drugi počinje! i onda počnu tako zajedno, puzzla po puzzla stvarati neki novi oblik i svijet. nepoznati, jer uglavnom poznat nam je naš. ali onaj puzzla stranac nekako kao da zna gdje da nam se podvuče i kako da nadopuni naše prestajanje i izgradi svoje počinjanje! i tako to u oba smjera. i počnu tu igru stvaranja a da ne znaju više gdje im je početak a gdje kraj? jer ga nema. osim kada sve puzzle potroše i nestane šarenog toplog tepiha. nastane tepih od puzzli i novih oblika koji su se izgubili u novoj slici. kad jednom potroše sve puzzle,nema im druge nego krenuti s igrom ispočetka. normalno, u tom rastvaranju izgubi se pokoja pločica puzzle i kako se pokoja gubi tako i cijela slika gubi prvotni smisao! nastaje sve više rupa koje nikako ne uspijevaju popuniti. ispočetka ih to čak i veseli, jer misle kako će popuniti novim likovima i djelima? ali, ne možeš zakrpati sve rupe koje se tijekom vremena pojave. one zjape i podsjećaju da je nekoć tu bio neki lik i djelo. zašto se sve više osjeća kao tek komadić neke puzzle? sve je manje slagalica a sve više pitanja: koji dio ide u koji utor? potom je sve manje i pitanja, jer valja odustati. odustati od igre spajanja i dijeljenja. ne možeš nešto spajati što se ne da dijeliti. tako i oni, svi njezini puzzli. možda je i bilo nekih podudarnosti, možda je bilo pokojeg ulaženja i prožimanja, ali...ali...vremenom sve se više puzzli pogubilo, sve je više rupa zjapilo i sve je manje bilo to što je trebalo za biti. ostao je tepih, topao i mekan! ali prazan, bez duše, bez šara...baš kao pravi tepih o koji obično otareme noge ili zaronimo s njima. svjesna da je tepih ipak samo...podloga! a puzzle su...igra koja skoro da nema kraja! uvijek možeš, ispočetka!

p.s. rečenica iz filma kojeg upravo gledam (prije ponoći)...bliska sam s tobom, ali ponekad imam dojam da ja udišem helij a ti kisik! toliko o zakonu spojenih posuda i naglasku na...ponekad! jer uglavnom ipak očito jesu bliski!

još malo pa će mi uzeti uru vremena, stoga mi valja požuriti se! ali ne mogu ne ostaviti traga večerašnje druge ruke i njihove svirke! upozorio me jedan frend na njih, drugi potvrdio...a sada defitinitvno postajem njihov fan! uskoro im izlazi i cd! što sam starija sve više volim blues...dobro je bilo večeras. dobra svirka prije svega...a sve ostalo, nije niti bitno! pustit ću si za laku noć moj favorite!
John Mayall, The Mists of Time
Link

wow
Link

i za kraj...bonamasa!

Link

Sjela mu je u krilo, onak opkoračivši ga raširenih nogu! I nije se ništa dogodilo, iako joj se to nedogađanje prvi put dogodilo prije deset godina. Nije mogla vjerovati tada, kao niti sada. Privlačna žena sjedi muškarcu u krilu a njemu se ništa ne događa? Zar je moguće? O da, i te kako je moguće! Ovaj put ga je pitala: zar se ništa ne događa? Da, ništa se ne događa, ponovio je on! Lako je priznati sebi da ju ova činjenica danas nije tako pogodila kao ona, prvi put, prije deset let. Sada zna što joj je tj što im je činiti! Nekako se teško mirila s padom ili nepostojanjem muške sexualnosti! On bi htio, vidijela je da ju želi, ali ne može! Ok, postoje pripravci za to i mala plava djeluje u roku par minuta...ali....ali još uvijek se ne želi sexati programirano, baš u određeno vrijeme, na određenom mjestu, kada je to moguće! Ne želi se odreći svojih sexualnih želja, maštanja...ali niti stvarnosti! Pa ipak, shvaća da svakog dana sve više i sve češće to mora? Kako je tek muškarcima koji gube tu svoju moć? U osnovi, boli ju briga, još uvijek je jako sebična, želi svoj orgazam, barem jedan! Još uvijek u svoju želju za svojim željenim muškarcem unosi cijelu sebe! I ništa ne izostaje, pače...ona je vrlo željna i tako ga onda i čeka! I predivan je osjaćaj kad on, onako moćan, prodire unj! O tome ne može razgovarati sa svojom frendicom koju zna više od 40 godina! Iz jednostavnog razloga što je ona tih 40 godina solo i nema više pojma kaj je sex. a ona nikako da ga se odrekne! Ne može o tome niti sa svojom djecom, jer je davno još starija kćer rekla da je sex...precijenjen! Ona vjerojatno misli da je sex njezine majke tek puko sjećanje? Nekako se sve frendice sablažnjavaju pri spomenu riječi sex, a kamoli da počne explicitno pričati o...prodiranju npr. Ili svom položaju koji nikako nije misionarski. Pače, dogy styl je uglavnom pomalo čudan čak i njima, muškarcima koji ga obožavaju! Može to samo ovdje, na ovom dejting sajtu! Pa će opet izazvati sablazan tipa dežurnih dušebrižnica bloga koje skrivaju sve pa i svoj sexualni život kojeg nemaju i teško im je čitati sexualnu abecedu ili bilo što, što ima neki sexualni predznak! Ali zato uredno borave na dejting sajtu kako bi valjda...prale kosu? Pa dođu ovdje uključit fen da se malo nafrčkaju? Što može kad je prirodno kovrčava! Ili muškarci koji sveudilj mogu, ali su zaboravili kako je to s partnericom? Da se razumijemo, njezin sexualni život i nadalje živi živahan život, jedino kaj joj sve češće društvo pravi...mala plava! A dvije plaluvše na hrpi su puno previše? Čak i za jedan novi početak kakav nije željela i kojem se ne nazire kraj!

večeras mi je dragi otvorio šampanj! dok sam ja pila njega, on je ispio svoje bijelo vino! bome sam potegla pola butelje, onak uz tuc-e i kikiriki...grickalice kad počneš jesti, ne staješ! bilo je i povoda a i razloga! sklopila sam jedan dobar ugovor koji mi je omogućio opet dobar izvor mjesečnih prihoda. istina, dotični sam potrošila u nepuna dva dana, ali bje to stjecaj okolnosti! nikad mi nije bio problem potrošiti novac. i moje financije govore o mom odnosu prema novcu! kako dođe tako i ode! danas sam dogovorila i odlazak u prag! prošlo je više od godine dana kako sam tamo bila. slušam danas od kćeri kako je pariz prljav! na svu sreću, prag nije. uvijek sam se tamo lijepo osjećala, iako sam uglavnom zadnjih godina išla sama, nije mi baš ugodno bilo danima hodati po pragu, ispijati kavice, ručati u troje...ali u stvari bjah solo! ljepše je kad imaš svog para! a i pribavila sam prvi potpis jer skupljam potpise za EU izbore! kad sam se ja angažirala, moj kandidat sigurno prolazi! valjda smo zbog svega pobrojanog sretna? iako ima natruha i neke sjete. nije sve baš kako se čini i kako izgleda? jedna scena me danas posebno nasmijala, ali neću o njoj, ovak javno! većina bi pomislila da sam luda. a nisam, samo imam svoje ljude koji me vole i čine za mene neke male stvari! ona, pesa, trenutno prosvjeduje...glasno se buni jer sam ju ostavila puna četiri sata! koliko joj pripadam dala mi je znati tako što se sklupčala kraj mene dok ovo tipkam! i ona će s nama u prag...barem tako mislim, gotovo sam odlučila iako mi je sugerirano drugačije! pas je ponekad tako dobar lakmus da npr odeš u šetnju sam, da se makneš i razbistriš misli, kao time out od dobrih i dragih ljudi...kad ti se više neda, naprosto kažeš: idem prošetati pesa! koliko puta me ta rečenica spasila od nekih loših riječi, poteza. ona nit ne zna koliko puta sam se na nju izvukla kad sam otišla bilo s neke kave, posjete ili neke druge situacije iz koje sam se htjela izvući. dobro je piti šampanjac, al je još bolje imati psa! tada staneš uvijek na vrijeme. jer ona te čeka! kao večeras. ona uvijek čeka kad se vratim...sama...s njim...bez njega! sve smo to već prošle. pa ipak...radost je sve više u ponavljanju!

Zašto se čovjek odupire ljubavnom zovu u ovim godinama? Zar zbog svih onih teških dana nakon, kada ju je pokušavao zaboraviti? Ili možda zbog svih dana koji će doći...nakon? A iskušenje je tako neodoljivo. Nekako se uvijek sjetim Mostova okruga medison. Knjiga mi je bila otkriće (i danas stoji u mojoj polici s knjigama), a potom je došao i film. Možda je vrijeme da knjigu opet pročitam jer stoji već dugi niz godina od zadnjeg čitanja? Film sam odgledala nekoliko puta. On ima za mene jedno potresno značenje, jer sam dugo i često poistovjećivala svoju sudbinu sa sudbinom dotične Franceske. Razlika je jedino bila što sam ja učinila to što ona nije! I nisam nikad požalila, iako sam puno i često patila zbog te velike ljubavi. Meni tek knjiga i film daju potpunu priču. I to mi je još i danas posebna priča, kao i moja koju sam odživjela. Takve stvari (a nisu uopće stvari) vas potpuno obilježe za cijeli život. Dilema o činjenju ili ne činjenju u životu je vječna. I to da ćeš svakako požaliti! U toj dilemi, ja ipak radije činim pa požalim! Tako će biti i ovaj put! Upravo živim jednu lijepu priču, od jutarnjih razgovora telefonom, porukica, šetnji, gotovo obaveznog odlaska u kino srijedom, zajedničkih ručkova, buđenja u zagrljaju! Čak su nam i politički stavovi slični! Ima još toliko force u nama, vitalni 60-godišnjak, vitalna cura od šest banki (ono sitno ne brojimo)! Ništ nam ne fali, a ono što imamo jest i život mimo. Ja svoje plesnjake i blues druženja te unučicu, a on svoj bridž i tenis s dečkima. Usudimo se! Koliko još? Dokle? Može li više? Ne usudim se planirati. Naprosto živim i uživam u svakom dodiru, poljupcu, druženju! Možda je zadnji, ponekad kao da je prvi...nisu to godine kak veli Maza za neke spektakularne početke, ali su možda za neke dobre...svršetke!

kad bi me večeras samo držao za ruku, vjerovala bih da postoji sutra? ovako, sva prošlost nikakva je utjeha. kad bi mi pričao lijepu neku priču a ja bih samo slušala, našla bih razloga gledati tvoje plave oči? ovako, čemu? mi nemamo budućnosti, iako se sve češće pitam, nemam li ja budućnost? i sve češće potvrdno odgovaram! u međuvremenu, otpijem gutljaj bambusa i usporedim vrećicu slanih kokica sa onom od neki dan! nema više onih čeških sa sirom. po tri u paketu, za ciglih 12 kuna! kako bih rado zamijenila ritual pijenja bambusa i hrskanja kokica za neki mir, zagrljaj tvoj i šutnju! stalno pričam zadnje vrijeme. to obično činim kad znam da nema ničeg, pa nit budućnosti. a ona mi je upravo sada bitna. rekla sam nedugo jednom dragom čovjeku da o meni nitko nema vodit brigu osim mene. ja se ne mogu osloniti na kćer kao on na sina! i trebam ruku u ruci, zajednički račun za plin i struju, jedan auto jer nemamo za dva tanka benzina. užasno se bojim takvog i tog života ali znam da je on upravo najbolji mogući! ne pristajem na potpunu samoću iako je ona najizglednija. kako živjeti između mogućeg i potrebnog? koliko je računice u svemu tome? možemo li uopće više istresti sve figurice iz džepa i bez fige ih poredati, jedne naspram drugih...ne kao neprijatelje spremne za borbu prsa o prsa već kao prvi ešalon...ljubavi, potom drugi...poštovanja, zatim treći...umijeće mogućeg? može li ta vojska spasa pomoći tebi i meni pri nalaženju nečeg što smo davno izgubili...ponaosob, pa onda i zajedno? ima li nade za nas? zašto u svakoj izgovorenoj riječi tražim sumnju, umjesto potporu? jer je nema! možda ne znam uživati u koracima koji nas naprosto vode, a ja bih htjela znati kamo? jer znam kuda želim doći! najsmješnije je kada dvoje ljudi, misleći da rade isto, idu svaki svojim trakom i onda ko na ranžirnom...jedan kolosjek ode lijevo a drugi desno! istina, vagoni i vlak i dalje voze...ali svaki u svom smjeru! makar i na rezalište, u skladište i nedođiju. je li moguće da je važno samo da si na kolosjeku? i da se voziš. ovih dana će mi vlakovi krenut u svim smjerovima...vagona ko u priči, al bez sadržaja, smisla...čak i bez tereta! kažu da je ambalaža bez sadržaja tara, neto je sadržaj a bruto...e do toga nikako da dođem? kako volim ovo bloško prostranstvo besmisla! redovno mu se vraćam ko zadnji ovisnik po posljednji, onaj zlatni šut!

p.s. zapisano večeri jedne od ovih dana, koja je mogla biti sinoć, može biti i večeras...a sjutra? hm...bome može i sutra!

(večeras ipak idem opet gledati film zvijezda je rođena! vrijedi film, a vrijedi i društvo!)

danas su svi nešto zadovoljni i sretni, pa rekoh da i ja podijelim malo sebe i doprinesem mrtvoj prirodi na blogu (umjesto cvijeća, roda, vrućih krumpira, leptira i ostale prirode i društva)!



a baš sam si će će! pa sam se i uslikala prije ručka! dragi (on mi je bio najljepši poklon za rođendan) me pozvao na ručak, onak iznenada, nakon što se vratio s puta. istina, neki roštilj, neka birtija...ali poanta je u lijepom druženju!

p.s. zatvorit ću komentiranje jer mi nije do laskanja a još manje do pljuvačnice! iako mi uglavnom (osim par ljudi) nije uopće stalo što bilo tko ima reći o bilo čemu, a osobito o meni, ovdje na blogu? šteta...nekoć je ovo bilo mjesto razmjene, uvažavanja i tolerancije! i da, nadam se da moja sreća nije drugima nesreća (moja sućut svima onim kojima ipak jest)!

https://www.index.hr/vijesti/clanak/demograf-iznio-alarmantne-podatke-ima-n
as-samo-3,95-milijuna/2071916.aspx


NAJPOZNATIJI hrvatski demograf dr. Stjepan Šterc s Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na predavanju pod nazivom "Istarska demografska stvarnost i izazovi" iznio je alarmantne podatke koji svjedoče o demografskom slomu Hrvatske kojem Istarska županija, kako je naveo, brojkama još donekle odolijeva, ali se sve teže odupire depopulacijskim trendovima koji su zahvatili čitavu zemlju, prenosi Glas Istre.

Šterc je ponovio kako se radi o temi koja je prevažna za Hrvatsku, ali i za regionalnu budućnost s obzirom da su demografski pokazatelji i trendovi u našoj zemlji toliko negativni da su zahvatili čitav njezin prostor, pa čak i one regije poput Istre, koja se, među ostalim, smatraju i najrazvijenijima.

"Ta problematika je u zadnje vrijeme često u javnosti, no još uvijek se njoj premalo pažnje posvećuje i još uvijek se ne shvaća da je to problematika koja nije pitanje svjetonazora, politike ili religijskog pristupa, već je pitanje koje je temelj razvojne budućnosti u Hrvatskoj, odnosno pitanje opstanka", kazao je.

"Zbog toga zaustavljanje negativnih demografskih trendova jest izazov i za Hrvatsku i za Istru. Koliko je ozbiljan taj problem govori i činjenica da mi u ovom trenutku nemamo niti jedne druge problematike koja ima apsolutno sve negativne pokazatelje i trendove. To pokazuju podaci i službena statistika, no ja smatram da je situacija kad su negativni demografski trendovi u pitanju u stvarnosti još i daleko gora od one koja se može iščitati kroz te brojke", dodaje Šterc.

Ima nas samo 3,95 milijuna

"Nedavno su na naslovnoj stranici jednog hrvatskog dnevnika objavljeno upozorenje nas demografa odnosno projekcije i procjene koliko stanovništva uopće u ovom trenutku ima u Hrvatskoj. Mi smo na temelju pokazatelja, s obzirom na prirodni pad i svu silinu iseljavanja, projicirali da nas ima nešto manje od 4 milijuna, odnosno oko 3,95 milijuna i držimo da je ta brojka puno realnija od službenih procjena DZS da nas ima oko 4,1 milijuna.

Podsjećam da je popis stanovništva iz 2011. godine zabilježio da nas ima 4,28 milijuna, a ako analiziramo demografska kretanja u razdoblju od tog popisa do 2018. godine prirodni pad je u Hrvatskoj veći od 105 tisuća osoba.

To znači da je 105 tisuća osoba od zadnjeg popisa stanovništva u Hrvatskoj umrlo nego što ih se u istom razdoblju rodilo!", kazao je."


hm...izumiremo definitivno! ali, tragedija je što to mi živi mirno gledamo i ništa ne poduzimamo?

c/p blog cyberlady

"Abolirani četnici :))

Index prenio, vijest dana, za umrijet od smijeha, ali pazi sad ovo ;

Sve do one rečenice "većina od njih sigurno nosi krunicu" iskreno sam suosjećao s ovim ocem i njegovim sinom,osjećao sam bijes i ljutnju radi represije nad nevinim ljudima...ali nakon te rečenice kažem "gazi gubu ultra ljevičarsku,jugokomunista,ateističku"...šljam koji za sve krivi katolike i treba gaziti i mlatiti,to je radikalni polusvijet koji bi rado kršio vjerska prava kao komunisti,progonio i zatirao vjeru...i treba ga gaziti

Vratite se u svoje rupe, stvorovi.

Prijavljeno!"

c/p blog cyberlady upravo obrisano od strane imenovane (i prijavljen od mene radi širenja mržnje)

pa ja ovo prenosim u novinarskoj maniri, jer iako je blog obrisan od strane dotične, zaboravlja da javno izgovorena riječ je dostupna svima...pa ja citirajući je ostavljam ovaj svoj blog...na znanje i ravnanje onima "koje treba gaziti" kako bi znali da će ih gaziti!
i dodajem samo ovo (iz svoje "rupe" se razme): ja se vas ne bojim!

hodamo jedno pokraj drugog već dugo...dugo...on, nostalgija i...ja! on na svom meridijanu, ja na svojoj paraleli! i pokušavam se sjetiti postoji li točka sjecišta...meridijana i paralele? mislim da to čak zovu geografska širina i duljina koja se izražava...stupnjevima! a stupnjevima se mjeri i...temperatura! kako zraka, tališta, vrelišta...svih agregatnih stanja. a nekako mi se čini da je para (zrak)...najprimjerenija.

probala sam vatru, izgorjeh! probala sam vodu...potonuh! probala sam zemlju...zatrpala me! zašto nikako do zraka doći...ne znam? možda i zato što nisam dovoljno jasno izrekla (formulirala) svoju želju: želim čovjeka čija je duša (duh, intelekt) lagan poput moga zraka, želim čovjeka čija je ljubav nježna, snažna i duboka poput mojih smaragdnih dubina, želim čovjeka čija materijalna vrijednost daje snagu i gordost koju neovisan čovjek valja imati (egal sa ženom), but...nedovoljno da bi postao....bahat !

pa kada sam konačno napisala popis...namirnica, mogu krenuti u pripravu svog...kolača na x meridijanu, y paraleli...ka z....(treća nepoznanica)....zenithu...svog života (btw: klaić između ostalog kaže za zenit da je preneseno najviši stupanj, najviša točka, vrhunac...a potječe od arapskog semt...nebo!!!)...mora biti da mi je pala newtonova jabuka....na moj zenit...pa pišem to što pišem. but, neće se moći reći da nisam...zapisala...želju!

/zapisah blog nike45, 2009.g....eto mi obljetnice okrugle mog bloganja/

nedjelja

Obično večeri poput ove, kad krenem od kraja do kraja kreveta shvatim da te tražim? Počne s nekom erotikom no to je tek uvertira. Pomislim kako bi mi trebao dobar kurac da me izjebe a onda krene čežnja za tvojim zagrljajem...osjećam kako tonem u san a ti me držiš...potom se ipak okrenem na svoju stranu i spavamo u nekom kontaktu...bilo rukom...nogom, makar nožnim palcem..Dugo već nisam navikla spavati s tobom. Možda zato što odeš? Imala sam ovih dana posla. Očistila sam cijelu kuću od buha. Izgleda da smo to jedino podijelile s Badom, pesom jednog vlasnika? Nedostaješ mi dugo već...dulje nego što te znam. Večeras sam i krevet promijenila, al sam to ona ista ja. Dokle? I mrzim ta svoja stanja nemoći kad te očajnički trebam ..mine to i opet mir...ko Porgi i Bes. Ujutro ću stavit link, sad pišem na mobu. Summertime...ono crnačko ljuljanje u ritmu ljeta koje je otišlo...pokoji titraj u mojoj jeseni života. Zima samo što nije otišla. Ostani u njoj, sačekajmo konačno novo ljeto ..zajedno? kao...njih dvoje..

ponedjeljak

A tek Tin...o kako me on stalno prati...kak reče..mojom stopom idi, pokazat ću ti kako gospe ljube..." Neka...valja poći sad, sutra će zazvoniti a ja ću samo reći: bok...kako si...da, dobro sam...što ima...a nema!
Takvi su razgovori bez smisla koji ništa ne govore a sve prešute! A zašto? Zar imamo i sutra? A kako, kad nismo imali niti juče!
Kad nejde onda nejde...spavanje mislim!
Sada si i nespavanje mogu priuštiti!
...a i ona se nekako nije mogla smjestit...niti k meni na krevet već onak pod nogama...na tepihu!a sacmo je nanadjebiv...satchmo...eh...zna se da mislim na L.A. alias sačma

utorak

i pita mene upravo jedan tridesetosmogodišnjak da li mu vjerujem da je spavao sa ženom mojih godina? zašto mu ne bih vjerovala?
večeras sam se tako lijepo smijala...sama! jedan zgodan film i onaj krasan glumac cristy...izvrstan je film napravio na temu glumatanja i glume...glumaca! i nas ostalih. šteta kad se čovjek nema s kime smijati, smijanje u dvoje je zakon!
jazz...blues...soul...sve mi je draži! onak za dušu, koju sam potepla. a onda natruhe zztopa, acdc-a!

srijeda

pisala mi jedna blogerica da sam joj falila na blogu i da joj je drago što sam se vratila. a ja sam pisala cijelo vrijeme i kao što rekoh: "vratit ću se jednog dana", vratih se u ovu pustinju!
dugo već nemmam ja s kime niti razgovarati a kamoli pričati? draže mi ovako samoj sa sobom! kćer ide na dva tjedna u pragu. nije mi do nje, al mi je do unučice. prekrasna mlada damica...svaki dan sve krasnija. krijepi mi dušu...u moru pustinje i poplavama sranja. lamatam rukama, održavam dah, i iako mi ništa ne fali...ništa nemam osim praznine! osobito u gluho doba...kad sablasno igraju se sjene...da mi je bar otići. tada bi konačno otišla i ova nada.
kako su ljudi u stanju i nadalje povrjeđivat druge ljude samo zato što povrjeđuju sebe? kad smo najjadniji, povrjeđujemo druge! sretna sam jer to činim sve rjeđe. sada, pišući sve ovo, povrjeđujem sebe...no tako mi je lakše, sjediti za lapom nego li ležati u mraku u krevetu! nevjerojatan sam trezvenjak...popijem jedan bammbus i šlus. nemrem se niti napit? bar za sad! čitam neke naslove i....idem!
i da, ne nisam bila u srijedu na brbljavoj jer je sada utorkom...to prepuštam hm hm...radije ću u kic na pjesničku žensku veče! mijenjam jednu solidnu ženu za pet nesolidnih mušaraca!

četvrtak

e sad jutrom uz kofi idem čitat kaj sam trkeljala noćas?
suvislo, da nemre suvislije bit! pročisti se um noću i izađe van čisti...um! kaos emocija ionak pluta na njem!
ko ulje na vodi! to ja zovem suživot koji me prati već pet desetljeća (onih prvih 10 jedva da pamtim!
đubrad, obrisali su main blog...imala sam ga u praćenima...baš mi je žao. obrisala ga iskrica, ali moje fotke uredno stoje na netu...e bome ću ih tužit...slike koje su objavljene na tom blogu su i dalje javne a bloga nema...skandalozno! no, ima i to svoje prednosti, barem neće lopovi krasti moje blogove i stavljat ih tamo gdje im nema mjesta!

petak

stvarno, čitam danas o jednoj bahatoj curi koja je tako mlada a tako degutantna...kao čovjek, kao žena, kao političarka! i sjetim se jednog drugog našeg svjetskog čovjeka, dr. mihaljevića...svjetska klinika..al ono kaj je najbitnije, čovjek je tako jednostavan, skroman...nije bahat kao ovi naši bijedni doktorčići. svaka mu čast...a i amerima u toj njihovoj klinici...znam iz prve ruke da su perfektni! hvala mu što je spasio mi i stariju, a bome lani i mlađu kćer (ovu mlađu nije on operirao jer više ne operira ali je sredio da može doć na operaciju a da nije imala još niti pola love potrebne za operaciju...pa su je primili pod hitno i sve riješili)...hvala im! i mojim hrabrim kćerima koje su sve to preživjele. a i ja sam još cijela! taman za u krevet!

subota

ručak u troje, on, ona i ja! frezije i bugarsko vino! koja kombinacija. mislim da nije dobitna, iako se tako činilo? rekla bih sve je stalo u tjedan dana. što mi je najžalije? obično nemam s kime jesti. obično nemam s kime popit čašu vina i pričat. imam s kime šetati. imam i s kime plesati. radije bih slušala blues, jazz, rock...s tobom. ali nema te! dobro je imati svoje ljude, prijatelje...jedne za kavu, druge za ples, treće za bambus, četvrte za blues, pete za ručak? primijetili ste da sam preskočila sex, jer za sex nemam svoje ljude. sex imam samo za dragog mi čovjeka, kad ga imam! puno previše ljudi...a tjedan ima samo sedam dana! ja bih radije sve sa jednim. i ne mora biti svaki dan, kak skoro nikad nit nije. sve znaš i saznaš u ovim nekim godinama ali znanje i primjena nisu isto. pače, posve odvojene stvari.
i gotov tjedan...sve opet ispočetka! meni nije trebalo sedam godina (koliko je Lewisu trebalo dok je napisao sve knjige Narnije) već je sve stalo u sedam dana stvaranja! dok gledam annie hall (w.alena) razmišljam o tome što sam danas čula..i malo se prestravila! mojoj sister su ugradili bypass...još jedan u obitelji!
p.s.
svi dani su tu, nisam niti jedan zaboravila ili preskočila? u stvari, sviđa mi se ova kompilacija neovisno od dana koji nedostaju, ne po redosljedu već po sadržaju ili su suvišni! nekoć mi je woody allen bio jako zanimljiv zajedno sa svojim filmovima...danas, deja vou. i uvijek sam se pitala zakaj taj kepec (ali fenomenalni ima um i režiser) misli o sebi u fizičkom smislu kako je nenadjebiv muškarac u svim svojim filmovima glumi nekog macho tipa i zavodnika? ha ha...mora da se šali?

Ella Fitzgerald & Louis Armstrong - Summertime

Link

a može i ovaj (iako je bolji original, al sviđa mi se ova orange cura...moram što hitnije pohodit frizera)

Link

https://www.index.hr/vijesti/clanak/splitski-vijecnik-gradonacelnici-supetr




a-steta-sto-traktori-ne-plove-morem/2070507.aspx



eh, balavac je pravi baštinik onih "nedužnih civila" koji su pobijeni na bleiburgu! zanimljivo kako cijeli svijet gleda posve drugačije na te događaje (osobito englezi koji su svu tu zarobljenu vojsku predali partizanima koji su bili stvarni pobjednici na ovim prostorima i saveznici saveznika) kojima se neki hrvati jako ponose? a i austrijanci su rekli svoje! i kako samo prijeti svima nama koji baštinimo neku drugu kulturu, svjetonazor i koji se isto borimo protiv nepravdi iz povijesti...ali ne mržnjom i prijetnjama već...hm....odlaskom iz ove lijepe naše! kad vam odu svi "neprijatelji" tko će vam onda biti neprijatelj? žena je tako kulturno i pismeno sve vas stavila na pravo mjesto jer vam u današnjem modernom svijetu...nema mjesta!
(moj komentar pod punim imenom i prezimenom na portalu i ovoj objavi)

ali, kad smo već kod bleiburga i "komemoracije" (koju spominje danas na blogu krelec) evo malo povijesnih činjenica za one koji čitaju!

".....Novo „uzbuđenje“ u javnosti izazivaju pojedinci i mediji, iznoseći svoje brojke o žrtvama Bleiburga i Križnog puta u „prigodnim“ tekstovima u kojima se „povijesno“ tumači da je zločin bio planiran i naređen iz vrha tadašnje Jugoslavije, odnosno – neposredno od strane Tita. Međutim, vrhovni komandant Jugoslavenske armije Josip Broz iz Beograda je 14. svibnja 1945. godine poslao brzojav štabovima 1., 2., 3. i 4. armije JA, te glavnim štabovima Hrvatske i Slovenije čiji je sadržaj od kapitalne povijesne vrijednosti: „Preduzmite najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca. Ukoliko postoje među zarobljenicima i uhapšenicima takva lica koja treba da odgovaraju za djela ratnih zločinstava, predavati ih na revers vojnim sudovima radi daljnjeg postupka“..."

iz ovog citata što je naredio Tito da se zaključiti da je dotični rekao gotovo isto što i Tuđman kada smo olujom vratili otete krajeve HR od strane srba i kad su srbi krenuli bježat!
ja vjerujem i jednom i drugom da su rekli to što su rekli (jedino je pitanje jesu li držali figu u džepu a to je na povjesničarima a nikako ne na meni)?

s jednom drugom izjavom bih se posve složila:

"Tomislav Jakić, istaknuti novinar i svojedobno savjetnik Stjepana Mesića za njegova mandata kao predsjednika države, uz ostalo piše: „Je li istina da je poslije predaje ustaško-domobransko-četničko-belogardijske grupacije, praćene povelikim brojem civila, bilo likvidiranja? Istina je! Je li istina da se to događalo poslije službenog završetka rata u Europi? Istina je! Ali, istina je i to (što nitko nije rekao, niti svih ovih proteklih godina govori), da se spomenuta grupacija povlačila prema granici s Austrijom uz borbu, odbijajući predaju – poslije službenog završetka rata u Europi, dakle poslije onoga dana kada je trebala položiti oružje. Kao što je, formalno-pravno, istina i to (što opet nitko ne govori) da zbog toga što je odbila predaju i nastavila borbu i poslije službenog zavšetka rata, ta grupacija više nije imala status legitimne i legalne oružane sile. Sve to, naravno, ne mijenja ništa na činjenici da su izvršene likvidacije koje se ne može nego najoštrije osuditi, ali smješta cijeli događaj u donekle drugačiji kontkest, a to se nekima očito ne sviđa.“

kad smo kod bleiburga, evo još malo činjenica:

"...Uvodna uvertira Bleiburga i početak formiranja bleiburške kolone započela je u jesen 1944. godine, kada je NOV Hrvatske (odnosno Osmi dalmatinski korpus) trajno oslobodila hrvatsku obalu od Dubrovnika do Zadra, odnosno cijelu Dalmaciju i jugoistočnu Liku – podsjeća dr. Branko Dubravica, profesor. Izbjegle kolone poražene njemačke vojske i vojske NDH povlačile su se unskim pravcem ka Bihaću i Zagrebu i neretljanskim pravcem od Mostara ka Sarajevu i Zagrebu. Na pravcu nastupa NOV Hrvatske i kasnije 4. armije koja je po nacionalnoj i teritorijalnoj pripadnosti bila uglavnom hrvatska, nije se dogodio Bleiburg, ali je odmazda nad poraženima bila ograničenog karaktera.
Stoga južna polovina Hrvatske, ili prostor južnije od Plitvica ne živi pod dojmom blajburške tragedije, osim manjih dijelova zapadne Like oko Gospića. Izbjeglička kolona prvo se slivala dolinama rijeke Une, Vrbasa, Save i Drave u pravcu Zagreba i Varaždina, da bi tako okupljena napustila crte obrane pred Zagrebom i krenula put Koruške u Austriji, nadajući se probiti tim pravcem i predati Englezima. U izbjegličkoj koloni zateklo se oko 50% vojnika i civila s prostora Bosne i Hercegovine, Hrvati katoličke i islamske vjeroispovjesti, kako je tadašnja sližbena politika gledala na Muslimane.
Temeljna pogreška vodstva NDH
Odluka o napuštanju obrambenih crta na Ilovi i Uni, to jest u široj obrani Zagreba, te pakiranju kofera za put na demokratski Zapad, bila je temeljna pogreška vodstva NDH. U izbjegličku kolonu uključili su se i oni pojedinci i grupe koje se nisu osjećale krivim za služenje režimu NDH i koje bi bile pošteđene progona, torture i likvidacija koje su mnogi u zarobljeničkoj koloni doživjeli.
Neuspjeli prodor glavnine vojske NDH u središte Koruške Klagenfurt, završio je okruženjem od strane Engleza i jugoslavenskih partizana, među kojima je bio i Šesti slavonski korpus u sastavu 3. armije JA. Nakon okruženja uslijedila je kapitulacija pred Englezima i izručenje partizanima. Manji dio snaga probio se u dubinu Austrije i našao pod zaštitom angloameričkih snaga, dok je većina vraćena u Jugoslaviju. Tada je nastupila drama u kojoj su mnogi izvučeni iz kolone i odvedeni na stratišta u Sloveniji i graničnim područjima u Hrvatskoj.
O tome tko će biti izdvojen iz zarobljeničke kolone odlučivali su samovoljni pojedinci partizani. Jedni su strijeljani zato što su imali činove, drugi zbog boje odora, treći zbog vremena stupanja u vojsku, četvrti zbog određenog zavičajnog podrijetla, peti zbog toga što su prepoznati kao zločinci, i tako redom. Nakon početnog razvrstavanja i formiranja kolone nazvane Križni put, većina preživjelih dospjela je u sabirne logore gdje je provela pet do osam mjeseci i dočekala amnestiju.
Bleiburg se nije mogao izbjeći, ali se mogao znatno ublažiti. Na Bleiburga ljudi nisu ubijani samo zato što su bili Hrvati, već zato što su kao vojnici ili civili bili u službi NDH, u kojoj su u ime Hrvata i hrvatske nezavisnosti ustaše počinile stravične zločine, a zbog kojih su u obračunavanju s onima koji su bili u Bleiburgu u znak odmazde pored objektivnih krivaca stradali i vojnici i civili koji nisu bili zločinci, samim time što su bili vojnici ili službenici NDH. Na Bleiburgu nije bilo Hrvata iz Istre, Međimurja, Baranje, Rijeke i Zadra, ili ih je bilo vrlo malo s podruja Dalmacije, dok ih je gotovo 50% bilo iz Bosne i Hercegovine – Hrvata dviju vjeroispovijesti (katolika i muslimana) prema tadašnjem ustaškom pogledu na Muslimane kao etničke Hrvate.."

eto, toliko o mom doprinosu glede bleiburga, križnog puta (imala sam prilike s nekim sudionicima razgovarat o tome), balavca koji priča o bleiburgu i "likvidaciji" nas koji mislimo drugačije...o jadnoj hrvatskoj koja još niti danas ne zna istinu o svim svojim izgubljenim ratovima? zašto? pa možda zato što upravo istina smeta razno-raznim bivšim i sadašnjim te budućim bivšima koji na krilima nacionalizma i stradanja HR građana grade svoju "blistavu" karijeru poltrona, ulizica, uguznika i ostalih koristoljibivih političara na ovim prostorima još od onog rata naovamo, a osobito nakon ovog domovinskog! sva sreća da mladi uglavnom jebu i ustaše i partizane, kao i sve nas ostarjele i onemoćale koji smo ih sjebali bar za jedno 50 godina života! no, ipak je zanimljivo kako to da je na bleiburgu najviše bilo upravo življa iz BiH a menje iz ovih nekih dijelova RH s tim da ih iz nekih dijelova RH (a pretežito hrvatsko stanovništvo) jedva da je bilo? (cit: Na Bleiburgu nije bilo Hrvata iz Istre, Međimurja, Baranje, Rijeke i Zadra, ili ih je bilo vrlo malo s podruja Dalmacije, dok ih je gotovo 50% bilo iz Bosne i Hercegovine – Hrvata dviju vjeroispovijesti (katolika i muslimana) prema tadašnjem ustaškom pogledu na Muslimane kao etničke Hrvate..").

Valjda su to ti "zaslužni" hrvati o kojima slušamo već 30 godina u samostalnoj i suverenoj RH pa njihovi potomci kroje gaće današnjih 4.5 miliona hrvata u RH?