HIPOKRIZIJA

ovih dana imam puno priča! dugo već se nisam tako čoporativno družila? dobro je ponekad otići u čopor kako bi opet shvatio kako nisi taj. odradiš vrganjovu juhu sa prepečencem, napraviš tartufe s njokima i fužima...i zaradiš atribut vrhunske kuharice! odeš na koncert stefanovskog.....i unatoč i uprkos...i dalje misliš na njega! on niti ne zna da postojiš a kamoli da misliš? ili on uopće niti ne postoji? ili ipak...ponekad se pitam koliko sam u zabludi glede ljudi koji su me vojeli....vole...ili će? i u stvari, što je istina? moja? ne volim da me seciraju i potom to serviraju? jer, ja sam već tamo i to učinila! pseće plaže su prekrasne...toliko radosti i igre na jednom mjestu. danas sam obišla neka mjesta moje mladosti punat na krku, gdje sam bila prije više od 40 godina..potom svratih u staru bašku u želji za obić neku plažu po čuvenju. ali ništa od svega...samo gužve i hrpe ljudi. povjerovala sam da ima tamo neka naša plaža u staroj baškoj na kojoj još nismo bili? ne treba ići na mjesta ljubavi, čak niti tuđe ljubavi, jer sve su ljubavi naše! moje...tvoje. nisi bio tamo...nisam bila tamo...a mišljah kako ćemo nas dvoje...jednom tamo! stanuje li ljubav uopće ovdje? niti glasa, a kamoli krika? da, možda sam ja nestašna a ti konzervativan..pa ne priliči? ili sam ja neslobodna od svoje slobode a ti? gdje si ti? ili naprosto više nisi tu ni za kog? a niti ja više nisam, iako jesam? sve su to čini od pričina! uglavnom, da završim lijepo je biti! makar sedam dana, negdje drugdje, netko drugi, nešto drugo...nekom! iako to upravo jesi ti. gutljaj prekrasnog souvignona, šetnja dokom, cheese cake koji baš i nije bio nešto, noć i...stepenice! 39 stepenica Hitchcock-ovih? ne sjećam se da sam se ikad u životu toliko penjala stepenicama koliko ovih dana...koji je to zaludan trud kad se popneš a znaš da moraš sići? je li ljepota u usponu ili silasku? treći kat, sa liftom. neka tako i ostane! do daljnjega! i da, nemam baš nekih fotogrfija jer one najjepše su ionako utisnute i otisnute u nama!
ionako sam ovih dana opet ispričala pregršt priča...posjetila neke lopoče na kontinentu i opet im pala u zagrljaj! priče čovjeku o čovjeku! pa ipak, zalud je sve to. koliko god želio, čeznuo...jači je otpor i misao na ništa o ničem. tako je lakše! okružit se hrpom ljudi, prijatelja, kvazi, surogata... zamjena... odmjena...čopor ko čopor, uvijek ima svog vođu, prvi red, drugi red...etc...etc...i reći: ja tako živim! jer ja tako ne živim! dobar dan, dome ma gdje bio! lopoči su tamo, ja sam tu...par fotki tek toliko na jedno "... ljeto koje smo sanjali mi...."ako mi netko iščupa tu pjesmu drage diklića negdje, dajem hm...dajem kraljstvstvo (za konja)!



dečki (kings of strings)

Link i ostalo društvo

Link

Kako se ono zove predstava prije same predstave? Proba! Bez publike...ko i ovaj moj blog. No uvijek ima šaptača, inspicijenata u svakoj predstavi. Ova je jedna takva...bez publike, bez glavne glumice...but...pozirnica je tu. Stoga, pokloni se u počni! Kaže on da sam ja alfa ženka. I da zato neće imati povjerenje u mene? A ja čim osjetim betu (osobito kad su muški u pitanju)postajem alfa! I ne želi upoznati moje jebače. To mu je naime izjavna rečenica. Al on u stvari niti mene ne poznaje! Nema pojma tko sam ja jer da zna ne bi me oglasio alfom. To je moguće samo u ovom iskričavom...(o)mega virtualnom svijetu. Sva sreća da ću dotičnog pospremiti u ropotarnicu iskričarenja i po ničem neće činiti muzej voštanih osim što će ovaj blog svjedočit o tom. Kakogod, ispružena od istoka prema zapadu na sjevernoj strani strani neba posvemašnja južina i sve veća temperatura u mom krevetu. Zraka...ne i mozga... a tijelo tek oskudno odjeveno čeka neka nova svitanja u zagrljaju? Ova potonja, temperarura tek radna...u ovaj sitni sat! Žao mi je samo kaj ipak me neki bilmezi... čitaju? Bolje im je uzet knjigu...nju se još i može pročitati?

prođe više od mjesec i pol dana kako sam bila vani. ništa nije isto (čak niti prostor) iako je sve isto! promijenila sam se ja! sve više uživam u svom domu, svojoj samoći i redosljedu stvari, događaja, osoba. posloženo tako da sam centar zbivanja. teško da će mi se sada dogoditi da otrčim bilo kome samo tako? čak niti djeci. i pesa je došla u drugi plan, iako to nije drugi već baš onaj koji joj i pripada. što uopće ne znači da sam ja postala sebična. ne! samo nakon desetak i više godina kada sam uređivala i sređivala tuđe živote, počela sam (gotovo i završila) svoj. i sve više me poprima život od danas do sutra! nemam planova, nemam želja. što ne znači da me poneki događaj ne razveseli kao malo dijete! eto, npr jedan poziv za koncert i odlazak na more. i kaže on, na pitanje, koliko ostajemo...do kad želimo! a ja ko pravi seneca, omnia mea mecum porto! što znači da sve svoje imam sa sobom (pesu) pa i ja mogu...dokle oću! dobar je to osjećaj...da se ne moraš prema nikom rihtat, uvažavat, usklađivat...onak....odeš i vratiš se...kao da nisi otišao, ali kao da se nisi niti vratio. sve je laganini...ne razmišljam trenutno niti o sexu! i to je dobar osjećaj da nisi u vlasti ničega...nikoga! zrak je prilično čist. čak i ovaj zagrebači! eh da, malo sam pretjerala sa čagicom i jutrom posljedice. nisam ja još prava, al bit ću. again!

jedan lavlji bje jučer, drugi (lavičin) sutra! posthumno oba. još su dva lavlja u kolovozu. nekoć sam bila okružena lavovima. ko antilopa. danas slobodna od svih tih njih. samo sjećanja. godišnjice. danas bi on bio star čovjek, a nekoć sam ga silno voljela! i ona bi sutra imala 89! puno previše. dobro je da čovjek ne doživi neke godine, stvari...dobro je da ga nema. i nas kojih ima kao da nema? običaji kažu da je pristojno odgovorit ak ti netko čestita rođendan! pristojnost nalaže da zahvalimo i kad nam netko izrazi sućut? iako su to samo kurtoazne pizdarije, ponekad nam ništa drugo nit ne preostaje? pa kaže:
kurtoazija....uljudnost, uglađenost, pristojnost, lijepo ponašanje. – Pod međunarodnom kurtoazijom (lat. comitas gentium) razumijeva se, za razliku od međunarodnog prava, skup običajnih ali pravno neobvezatnih pravila o uljudnom ponašanju i postupanju u odnosima među državama; pravila kurtoazije čine najveći dio ceremonijala, a mnogo ih je sadržano u diplomatskom pravu."
nisam u diplomaiciji, al mišljah jednom, ne tako davno da je moj dom i tvoj dom! nema ništa diplomatskog u tome, bje to čista ljudska ljubav! danas, kurtoazije radi, trebao si reći: hvala! a nisi. thats all falks!

Čovjek je čudna biljka? Iako opet, posve normalna i prijemčiva, kao i svaka biljka. Presađivali su me sijaset puta. Prvi put kad sam navršila sedam ljeta. Otišla u drugi grad, drugu klimu, običaje. Pamtim scenu i danas mog dolaska na početku polugdišta. Nova škola, pogrešni razred, učitljica i moje suze! Sva sreća, dotična je bila prava ljubav od svog posla. Zvala se Ljubica i nikad neću zaboraviti njezinu ruku koja me čvrsto držala dok me vodila u moj razred. Potom sam opet, kao punoljetna cura promijenila i grad i postala radni čovjek! Osamostalila se, iako sam se opet vratila neko vrijeme pod okrilje roditelja, dakle selila se treći i četvrti put! Istina, sada je to bio isti kvart, Trešnjevka! U njemu sam ostala preko 40 godina. Udajom sam otišla kilometar dalje od mojih roditelja u svoj novi dom! Više od 20 godina, pustila korijenje, podigla djecu, odbolovala svoju veliku ljubav i napustila i drugi brak! I opet odselila u drugi kvart, sve dalje i dalje od centra! Ni tamo nisam bila kratko...prođe i deset godina! I nekako sam znala da ima još...seoba! Posljednja je uslijedila prije godinu dana jer takva prilika se ne propušta. Napustila sam svoj dom i otišla u prekrasan stan od 80 kvadrata, sređen ajnc a. Mislila sam kako će mi dugo trebati da se opet priviknem na promjenu prebivališta? Bila je to sedma promjena adrese u mom životu! Nije puno, ali bome nije niti malo! Većina ljudi ima dvije do tri adrese u svom životnom vijeku. Tko zna koliko ću ih ja još imati? Barem dvije sigurno...jednom kad se za dvije godine vratim u svoj dom (koji sam iznajmljivala) a potom i odlazak u dom (onaj starački)! A tko zna, morti se i udam po treći put, ali ovaj put se ja nekom uselim, jer do sada su se uvijek drugi meni useljavali? Danas sam šetala livadom mog bivšeg doma osutom djetelinom. Ona, pesa se povaljala nekoliko puta. I meni je došlo...kao da sam bila sretna što sam makar u šetnji svojim starim „kvaratom“. I osupnula me u razmišljanju činjenica kako se čovjek prilagodi kad ga „presadiš“. Ko biljka, kojoj ako pokupiš sve važne korijene i daš joj vode, preživi! Dapače, privikne se na novi kraj i tlo i počne rasti, cvjetati i oživi! Čak ponekad i na pijesku i pustinji. Žilavi smo mi s korjenjem koje nam stalno režu (ili to sami činimo). Dovoljno je stvarno malo volje i...esencije života! Toga barem imam oduvijek..jedino što moja esencija nije uglavnom ona većine. No, koga je to briga? Drago mi je da sam ipak kao biljka u rasadniku, uvijek sam malo narasla nakon svake seobe, proširila svoje vidike i obzore (to ga dođe na isto), spoznala i upoznala nove ljude, novu sebe. Živjela sam u prizemlju krasne kuće sa ogromnim vrtom ponad zidina jednog od najstarijih gradova HR i svijeta, skijala planinama gorskog kotara dok smo to još činili bez vezova, živjela na okretištu tramvaja gdje me noću budila škripa noćnog trama. Ne ovog današnjeg, već onih koji su vozili remizom davnih osamdesetih godina. Potom otišla živjeti pokraj rijeke Save koja mi je otvorila nove vidike i život. Kao i Jarun, moje novo svakodnevno svratište! Sada živim kraj pruge i noću oko 2 ure umjesto da spavam osluškujem manevriranje teretnjaka na zapadu grada! Koja je slijedeća stanica? Ima li je uopće? Ili je ovo sve samo jedna kompozicija sastavljena od različitih vagona jedno te iste pruge. I smjera! Ka izlazu putnika! Za neke nove biljke, stanare...rasadnik čeka!

krećete danas ka istom cilju! sretno! ostah tu na kiši...s vama! o kako ispire ta ljetna kiša iznutra i izvana. obitelj na okupu! zato i postoji da jedni drugima pomognu...iako kažžu da ne treba sva jaja stavjati u istu košaru? zašto se nekako osjećam ovdje ko pale sam na svijetu? oko mene zuje komarci i žnarci (razne muške bube) al uopće ne dopiru. ništa više ne dopire do mene.

nije važno kako se zovem

zar je važno kako se zovem
zar je to uopće važno
u gomili nepreglednih imena
kojih se sjećaš samo po boji kose
ukradenim mislima i pogledima
izjeo si njihove svilene oči, osamljene i snene
nudio samo mrvice svoje radosti
preostale nakon ludog pijančevanja
usadio ga kao udicu, nepovratno, u utrobu
i vučeš ih za sobom kao jato iznemoglih riba
oguljenih krljušti i škrga krvavih do kosti
sve dok ih ne rastoče sol i sivi zaborav

i nije važno kako se zovem
nisi popio konjak kojeg sam grijala na svojem nepcu
ni kušao južne krajeve mojih bedara
kako si obećao u noći kad je padalo lišće
i prijetio da sam sranje jedno malo
i da ćeš me se dočepati
makar pozvala vojsku specijalaca
oblizao si pohlepno prste, ljepljive od čokolade
crvene od vina i krvi s mojih usana
a onda me ostavio na stubama
da trunem kao mrtva bremenita mačka

nije uopće važno kako se zovem

( r.f.)

hvala ti curo što postojiš...što znam kako se zoveš...,.što te ima! ima nas!

kako imam još ciglih i nepunih sat vremena premiuma, potrošit ću ga i iskoristit za objavu još jednog teksta i to c/p! znala sam ja i ovih dana dok sam pisala i ovdje i na fejsu da ima neka tajna veza u mojim mislima i tekstovima koje sam pisala i mislima ovog slavnog feralovca, novinara dolje potpisanog! nebitno je kolko se vas sjeća tih novina koje su počele izlaziti (mračne, kak velite) 1984. kao prilog Slobodne, a potom od 1993. kao samostalne novine Feral Tribune. većina vas ih se možda sjeća po sjajnim karikaturama i izrugivanjima totalitarnom predjsjedniku F. Tuđmanu koji ih je zabranjivao dok ih na koncu nije i uništio! tek toliko, uvodno o našoj "tradiciji" demokracije? pa tako ovih dana dotični VIKTOR IVANČIĆ napisao je jedan tekst s kojim se morti u nekim dijelovima ne slažem jer je prežestok, ironičan, ciničan i pretjeruje (takvi su feralovci)....ali, osobito potpisujem zadnji dio njegova teksta gdje govori o krvavoj bajci koja i danas hara brdovitim balkanom zvanim Hrvatska!

VIKTOR IVANČIĆ- Bajka na kvadrat
Piše: Viktor Ivančić
Tekst za Peščanik.net, 13. 7. 2018.

„Mislim da ste povrijedili sve članke Poslovnika Hrvatskog sabora jer niste čestitali najveći uspjeh hrvatskog sporta. U ime kolega i kolegica, mislim da smo sjednicu trebali početi sa čestitanjem.“

Tim se riječima parlamentarni zastupnik HDZ-a Ivan Šuker obratio potpredsjedniku Sabora Furiju Radinu koji je vodio jučerašnje zasjedanje najvišega tijela vlasti. Radin je pokušao duhovitošću kamuflirati skrušenost. Rekao je:

„Ja sam prvi među jednakima. Drago mi je da ste vi kao jednaki među jednakima na to podsjetili. I ne samo što čestitam hrvatskoj reprezentaciji za ogroman uspjeh, nego molim i vas da ih uzmete kao uzor.“

Tko zna kakva se kombinacija košmara i straha na nekoliko sekundi zakuhala u glavi manjinskoga zastupnika, pogotovo kada su se salom zavijorili svečani termini – „hrvatski sport“, „Hrvatski sabor“, „hrvatski nogomet“… Mudrije mu je pokazati se prikladno priključenim: em je Talijan, em bi se htio vratiti doma bez šavova na čelu.

Da je Furio Radin kojim slučajem reagirao drugačije, da je zastupniku Šukeru na primjer rekao: „Daj, Ivane, nemoj me zajebavati!“, ili: „Nismo na tribinama, pobogu, nego u parlamentu!“, ili čak: „Oprostite, kolega, ali moje navijačke simpatije sinoć su bile na strani Engleza!“, vrlo je vjerojatno da bi u visokome zakonodavnom tijelu potekla izdajnička krv.

Zbog pomanjkanja diplomatskog talenta, mnogo lošije od Radina prošao je sveprisutni javni mislilac Žarko Puhovski. Nakon što je uoči polufinalne utakmice u razgovoru s novinarom Zoranom Šprajcom u emisiji „RTL Direkt“ sasvim razložno konstatirao da „oko reprezentacije imamo nacionalistički naboj“, da „imamo reprezentaciju koja nastupa kao reprezentacija HDZ-a, a ne Hrvatske, jer pozdravljaju himnu na način na koji je pozdravljaju članovi HDZ-a“, te da „niz desničarskih portala zadnjih dana ističe kako Hrvatska jedina ima pravu reprezentaciju jer ima samo bijele igrače“, niz desničarskih portala otvorio je pravedničku baražnu vatru, mada ni mainstream mediji nisu zaostajali. Kolumnistica Jutarnjeg lista, recimo, podsjetila je Puhovskog da nogometaši igraju za Hrvatsku, a ne za Partiju.

Narod.hr, pak, zasjekao je mnogo dublje: loš navijač optužen je da je bio jedan od krunskih svjedoka na suđenju hrvatskim rodoljubima 1972. godine, da je „slao kolege na robiju“, da je prokleti Jugoslaven koji je osnivao zloglasni UJDI, da je bio u bliskim odnosima s Vojislavom Koštunicom, da je kao član HHO-a rovario protiv Hrvatske, da je svjedočio protiv hrvatskih heroja pred Haškim sudom i tom prilikom pljuvao po Oluji… Mislilac Puhovski, uglavnom, nije napadnut kao netko tko eventualno pogrešno misli, već kao okorjeli neprijatelj Hrvatske, čija razmatranja o nogometnoj reprezentaciji – ponajprije stoga što zvuče neumjesno objektivno – imaju nedvosmislen protudržavni naboj.

S nešto manje intenziteta isti je portal nalupao i sociologa Dražena Lalića, makar se ovaj, prepun prigodne snishodljivosti, u razgovoru za Hinu ubio od dokazivanja da atmosfera oko reprezentacije ni po čemu „nije nacionalistička“, da je u tom pogledu raspoloženje u timu „pluralno“, što „odgovara pluralnosti hrvatskoga društva“, pa ni dlanovi na prsima kod intoniranja himne ne smiju biti korišteni za zlonamjerne komentare. Iskopali su mu – avaj – tekst objavljen prije godinu dana u Večernjem listu gdje je Lalić tvrdio kako su „desničari isforsirali držanje ruke na srcu pri izvođenju himne producirano kao ‘izraz narodne duše’“, što ne samo da je netočno, već je i neoprostivo.

Prešlo se zatim i na susjede, te je za beogradskoga sportskog novinara Milojka Pantića – nakon njegove opservacije o tome kako balkanski političari na sportskome polju obično njeguju „plitkoumni populistički nacionalizam“ i kako nije moguće zamisliti modernoga europskog državnika koji „ulazi u svlačionicu i grli i ljubi oznojene sportaše“ (kao što je to nakon utakmice s Danskom učinila Kolinda Grabar Kitarović) – ustanovljeno da je „za vrijeme Miloševićevog zločinačkog režima bio važna faca režimske utvrde, dakle, RTS-a“. Osim toga, navija za „Crvenu zvezdu“ i „rado se druži sa Vukom Draškovićem“.

Direktno.hr, opet, fokusirao se na Vesnu Pusić koja u svojoj čestitci nogometašima na Twitteru, prema sudu komentatorice portala, nije iskazala dovoljnu dozu oduševljenja. „U danima kad Hrvatsku ne glorificiraju samo Hrvati, nego nas respektira i veliča cijeli svijet, bivša ministrica vanjskih poslova RH još uvijek ima potrebu ograditi se od činjenice da čak i ona pokazuje znakove veselja zbog veličanstvenog uspjeha Hrvatske u Rusiji“. Normalna stvar, jer ista je „poznata po izjavi o agresiji Hrvatske na BiH“.

I tako. Uz buku petardi, sirena, navijačkih urlika i Thompsonovih refrena čuje se sve glasnije karakteristično struganje. Intenzivno se oštre noževi za one koji u ovim danima ponosa i slave „ne mogu obuzdati svoju zajedljivost“.

Dan nakon pobjede protiv Engleske najtiražniji dnevni list na naslovnoj stranici objavljuje golemi (logički nejasan, ali svima razumljiv) naslov: „Mi smo Hrvati!“ Kolumnistica dnevnika poziva hrvatske navijače da se „maksimalno vesele“, jer – dodaje zlokobno, valjda i škripeći zubima – „neki to naprosto ne mogu“. Na jutarnju sjednicu Vlade ministri dolaze odjeveni u karirane majice. Furio Radin u obližnjem parlamentu u zadnji čas spašava živu glavu…

Opći manjak osjećaja za realnost nezagriženima ulijeva strah u kosti. Donedavno spokojni građani koji o sportu pojma nemaju na brzinu uče pravila nogometne igre. Grozničavo memoriraju imena fudbalskih velikana. Panično ulijeću u najbliže dućane kupiti štogod kockasto. Nacionalni trijumf je tako veličanstven da nitko nema pravo na zločin nepripadanja.

Društvo se dijeli na navijače i četnike, s tim što se ovi drugi broje u promilima promila. Nije isključeno da će dobrovoljačke patrole sljedećih dana kružiti ulicama i kontrolirati širinu sretnih osmijeha na licima prolaznika.

Usudiš li se o hrvatskoj nogometnoj „repki“ kazati bilo što osim hvalospjeva – nadrljao si. Usudiš li se o hrvatskoj nogometnoj „repki“ ne kazati ništa – nadrljao si. Tko ne slavi „vatrene“, gorjet će na lomači.

Euforija po uhodanoj šemi poprima konture hajke; slavljenička ekstaza hrli prema harangi. Jedan od slađih elemenata pobjede je sloboda lova na izdajnike. Skeptični su nepoželjni. Indiferentni još i više. Poročan je svatko tko se ne odaje frenetičnome navijaštvu. Tko remeti bajku, jebat ćemo mu majku!

U punome su pogonu sva sredstva javnog uniformiranja. Političari u kariranim dresovima, novinari u kariranim dresovima, akademici u kariranim dresovima, Radin u kariranom znoju, svi proslavljaju princip nacionalnog zajedništva: građane dresirati, izrode adresirati.

Kolektivni odnos prema hrvatskome nogometnom uspjehu replika je kolektivnog odnosa prema tzv. domovinskom ratu: uspostavljena je svetinja, a oni koji je dolično ne štuju svrstavaju se u neprijatelje koje valja uništiti. Hrvati su, bez izuzetka, dužni pasti na koljena od ushićenja. „Naši momci“ s ruskih nogometnih travnjaka izjednačeni su s „našim momcima“ iz legendarnih ratnih postrojbi – dirneš li u njih, svakog si iskrenog rodoljuba zlikovački ranio u srce, državotvorni organ koji kuca samo za domovinu.

Reporter Hrvatske televizije Edi Škovrlj ne libi se to dodatno naglasiti. U izvještaju s navijačkoga slavlja u Zadru za nedjelju najavljuje „Oluju svih oluja“. Nakon nekoliko uvrijeđenih reakcija iz Srbije – i nijedne iz Hrvatske – portal koji je iskasapio Žarka Puhovskog zazveckao je naslovom: „Zar smo došli do toga da se više ni Oluja ne smije spomenuti na HRT-u?!“

Sve je dakle spremno za nedjeljno finale. Na snazi je pravilo: tko nije u kvadratićima, bit će u komadićima! Ili si pod zastavom, ili si pod istragom!

Poželimo stoga, sigurnosti radi, da se „naši momci“ vrate iz daleke Rusije s titulom svjetskih prvaka. Histeriju pišu pobjednici."

mogu samo dodati, momci su se vratili a to se vidi po bojnim pokličima i ovdje i drugdje! jedino kaj nisu zlatni. al su zato zlatni toliki drugi hrvati ovih dana...nadam se da neće i oni stradati jer su se usudili biti zlatni, a ne samo srebrni (sad sam ja cinična, ko prava feralovka)? a da su se palile i ovdje lomače, zazivala djeca i izdajnici, spominjalo nabijanje na kolac te brojila zrnca od 45.....etc etc.. jesu! samo što nije ponoć...ova "vještica" mora otić jer u ponoć se pepeljuga vraća svom pepelu! dust to dust!
CLOSED!

ne mogu reći da je moja hrvatska meni iznad svega? jer tako bih onda poništila pola svoga života koji je postojao i bio tako plodan (djetinjstvo, školovanje, brak, djeca, najveće lljubavi, uspjeh u poslu, odrastanje i stasanje u pametnu,zgodnu i sposobnu ženu koja je sama odgojila dvoje djece) bez dotične hrvatske! rodila sam se u jugi i hrvatsku dočekala tek u zrelosti! nažalost, hrvatska za mene znači patnje i bol, rat koji sam prošla sama sa dvoje male djece, hrvatska za mene znači kkapitalizam i ugnjetavanje čovjeka, hrvatska za mene znači iseljavanje moje djece u inozemstvo zato što im je dosta ovakve hrvatske. za mene hrvatska znači da moja kćer, rođena zagrepčanka, doktorica znanosti je nezaposlena i nemre naći posao. za mene hrvatska znači da danas, 30 godina nakon hrvatske i nakon više od 40 godina rada uz zarađenu mirovinu,, živim gore nego ikad! za mene hrvatska znači da svaki dan vidim gladne ljude kako kopaju po kontejnerima. za mene hrvatska znači da vidim kako se političari bogate i grabe samo za sebe i nije ih briga za narod! za mene hrvatska je postala maćeha prema svim onim stotinama tisuća (dobro je netko pokazao kolika je ta brojka, pet puta veća iseljene mlade djece od svih onih koji su bili na trgu na dočeku) iseljenih. za mene je hrvatska 300 tisuća blokiranih građana koji nemaju nikakva prava zagarantirana ustavom. za mene je hrvatska država laži, licemjerja i uguzništva! nemamo mi ponos, osim na ovakvim glupostima kao što je nogomet! i svaka nam čast na ovoj proslavi srebra na nogometnom svjetskom prvenstvu! ali, to je samo kap u moru patnje, stradanja i jada hrvatskog naroda! žao mi je i hrvaatske države i naroda. o građanima neću koji svakodnevno trpe uvrede i ponižavanja, ismijavanja samo zato što drugačije misle! još uvijek pasemo suverenu hrvatsku travu! nisam ja rekla da smo stoka sitnog zuba, već upravo vaš uvaženi prvi predsjednik! ali nadmašili ste i njega, jer je ovo ipa 21. stoljeće. koliko ste uvreda i ismijavanja izrekli ovih dana samo zato što netko (slučajno sam se ja drznula pisati o svom viđenju ovog cirkusa) misli drugačije? sutra ćete se potući na ulici...nadam se da neću biti svjedokom toga? jer, za mene je ovo bilo sam još jedno nogometno prvenstvo,, to sam i napisala u svojoj objavi od 12.6. prije početka...da vas podsjetim, to sam napisala i 2014. za prošlo nogometno prvenstvo! ako išta, neke stavove i mišljenja ne miijenjam..stoga uzalud vam trud svirači! ja ću i ovo danas objavit na svom plaćenom prostoru, koji je moj jednak kao što je vaš vaš! no, ovdje nećet pročitati ismijavanja i uvrede na osobnoj razini...ja ovdje i svagdje ismijavam mentalitet jednog naroda, primitivizam ponašanja...i to je sve! još davnih stoljeća to je činio molier...sva sreća, i danas je obvezna literatura! živjela revolucija duha i aristokracija duha! ona ne poznaje boje, porijeklo...ona je svevremena i stanuje, fala bogu, i u ovoj maloj državi. sva sreća, možemo i mi napredovati pa sustići npr u napretku demokracije, kak vele svjetska istraživanja...burkina fasu! eto, meni ona potstaje od danas uzor...aako može ona, možemo i mi! za one koji ne znaju, to je isto jedna mala državica u africi...i vidljiva je na zemljopisnoj karti!

(MEĐU) NOŽNO GURALO

c/p objava moj face 11.6.2014.

kaže jedan zapis niže da su bolnice kolabirale, nema reagensa etc...a ne samo tim povodom eto malo drugačijeg pogleda na ovo guranje lopte. glavno da se ima za najveću svjetsku glupost! 24 stupnja je u stanu! vani pakao. no, cijeli dan sam testirala izdržljivost tako što sam bila u autu od 10 h do 15h. da, kak veli jedna cura na svom blogu...mogu ja to! e sad, zakaj ne bi tam neki dripci mogli za neke milione eura (danas sam slušala kolki je budžet fife) i baš si nekaj mislim, kaj bi moglo ovu raju (svjetsku) natjerat da npr odustane od tih silnih milijardi dolara (radi se o nagradama za svjetsko nogometno prvenstvo)? da npr svi kažu da odustaju od nogometanja i natjeravanja lopte slijedećih mjesec dana i da sve te novce treba dat za one gladne pos vijetu, one beskućnike ispod mostova u najbogatijoj zemlji svijeta, za ove naše kontejner-ljude? hm...kaj je u dnk kodu čovjeka lop(a)tanje tako važno? igra kao igra...pa mogu to natjeravat na svakom uličnom igralištu s nekom krpenom loptom. ali brus! nije stvar do igre već je stvar do zarade! uložit će se koja milijarda putem fife a izvući će bilijun (u moje doba ta jedinica bje veća od miljarde? al ne garantiram kak je danas jer mi teško sastat se i sa više od koje tisuće). pa se pitam je li moguće da raja (svjetska) to ne vidi? istina, ovi brazilci to i vide pa prosvjeduju već danima, mjesecima...al tko ih šljivi! njih nema na naslovnicama...a i naši rvatine će doć koji dan na svoje. mozak na ispašu a galama na sva usta! mili moji da mi je pobjeć odavle na mjesec dana. negdje med ovce. za njih znam da ritmički bleje. testosteroni naprijed, pamet stoj! no, tak sam se dobro nasmijala jučer na otvorenom kad su komentirali jedno statističko istraživanje kak će hrvati radije ovo vrijeme gledat tekme neg bit sa svojm ženama u krevetu sexat se? na to je jedan ha ha..normalan konačno...muškarac reko onak javno, samo dajte dečki! a sve žene, cure, supruge koje će muževi zapostaviti te dane...slobodno se javite! meni je sex važniji od tekme! e ne samo da smo impotentna nacija glede ekonomije već i sexa. kak i ne bi bili kad je dečkima važnije nožno guralo od lopte neg ono....međunožno!

objavljeno/12.06.2018. u 8:47 /

jučer me alex svojim zapisom podsjetila na ovaj moj, kao i fejs koji uvijek podsjeća kako godine idu...pa mislim da je prigodan...iako je neko drugo prvensstvo (ili je opet isto, svjetsko nebitn)...zapis je prispodobiv...pače, mislim da bolnice imaju još manje svega.....još je toplije...a lova je lova...i daje se vrti vrtoglavo! a sve neka spika o domoljublju? pa kaj nejjdeju kopat tu neke kanale da lljudima navodnjavaju polja, gradit zaštitu od tuče i ostale radove po lijepoj našoj? mogu i bandiću pomoć fontane gradit, ionako raja nemre si platit more. a penzići nemreju nit u crikvu, nit u novi...pitam se da se morti za njih izgradi jedno krasno...lovište? onak, pošalje ih se tamo godišnje jednom par tisuća i pusti neki fini miris...i odu deca u vječna lovišta? jer ovakvo polako umiranje nije nit lorca opisao?

Autor: sara_tera(12.06.2018. u 8:50)

p.s. ovo je moj odgovor na višednevna izrugivanja, vrijeđanja..vas na desetke ovdje! znam, vi bolje ne znate. za razliku od vas, ja samo volim pisati i ne volim nogomet! a vi? hm hm...odgovor ostavljam vama! stay well

p.s. još jednom...dovla, pitao si me zašto sam tako uporna? pa upornost je vrlina....a ja ne mogu odustati od sebe! kad netko izgradi sebe uglavnom vlastitom sviješću i savješću, teško ga mogu bilo kakvi vjetrovi "oduvati" kak veli đole...stvar je biće do bagrema? a morti i do karaktera! ja nisam vi, vi niste ja! tu sve počinje i prestaje.

ja sam sretna zbog ovoga i želim s vama podijeliti svoju sreću. žao mi je što to nije bila i vaša sreća, sreća svih nas? očito se i nadalje na balkanu cijeni nešto drugo do li pamet? nitko nije sačekao ove ljude na aerodromu, nitko ih nije pratio po ulicama niti im skandirao...a donijeli su doma pet svjetskih medalja! zato i jesmo tu, na brdovitom balkanu što slavimo nešto posve drugo! BRAVO DJECO, BRAVO LJUDI NAŠE BUDUĆNOSTI! HVALA VAM ZA SVE ŠTO STE UČINILI ZA NAS...MI SMO UZ VAS...MI HRVATI...MI HRVATI...(ide pjesma)...neka pati, koga smeta (i to je "naš referen", kaj ne)...a sada video...

Link


https://www.facebook.com/index.hr/videos/1922322594504258/UzpfSTEwNzg2MTY1N


Tk1MDM3MDpWSzoxOTIyMzIyNTk0NTA0MjU4/


(eh, produžili mi dva dana premium pa mogu objavit i ovaj zapis)

BRAVO! BRAVO!
p.s.
naklon do poda...

zlatnoj Sari Kolak, zlatnim odbojkašicama (nakon 25 godina), zlatnim Sinovićima...sve smo to ubrali, MI HRVATI, ovih dana u svijetu! BRAVO MI!

ajme ljudi moji pa (je li to moguće, reko bi mladen delić nekoć) to još traje? blokada cijelog grada već pet sati...sva sreća i nadam se da nitko neće umrijeti, da mu neće trebati hitna da će se valjda probiti, da ničija kuća neće izgorjeti te da neće trebati intervenirati vatrogasci, i slične nepogode da nisu i neće pogoditi građane grada dok traje ova "fešta"! kaj je preveć je preveć, al neka uživate...eto, dok plaćam sve te policajce kaj tamo rade reda nadam se da negdje ne siluju neku djevojku, da ne kradu negdje neke lopine i sve to...da država funkcionira dok mi vatreno (pali se na svakom koraku) navijamo za vatrene!

(zatvaram komentiranje jer me uopće ne zanima kaj tko misli o mom mišljenju...još danas plaćeno)

p.s.
eto u što se to pretvorilo u 22 h...privatni tomsonov dernek! rekla sam vam da to nema veze s nogometom! bolje niste niti zaslužili! sva sreća što se raja razišla pa su ostali sami ovi autohtoni građani zagreba s natpisima...livno, posušje, škabrnja i slične gradske četvrrti zagreba! jadno sve u svemu!

U ova tri mjeseca mog premiuma koji prolazi za dva dana reklo bi se da sam uspjela napisati (ili prepisati od same sebe ili drugih) 30-tak blogova što znači da sam gotovo svaki treći dan izbacila poneki tekst? To čak i nije loše, ali kad pogledam stvarno nove blogove koje sam ja napisala onda je skor puno lošiji...cca desetak novih zapisa! A od tri mogućnosti kupnje dosjea u ova tri mjeseca iskoristila sam samo jednu, i to za bivšeg dečka! Iako smo prekinuli još smo nešto petljali pa sam ja htjela vidjet jel on mulja s nekog drugog nicka. Jock! Čovjek bio zadnji put on line na nicku na kojem smo se i upoznali, još prošle godine...taman prije no što smo počeli! I nema drugih nickova, barem ne aktivnih! Pa sam danas onak bez veze potrošila još jedan dosje a jedan mi i propao. A i bila sam u tri mjeseca soliranja samo na dvije iskričave kave! Više radi radoznalosti nego kaj sam mislila da bu nekaj od toga! Sve u svemu nije meni do 90 kn već fakat bivanje ovdje više nema smisla. Niti pišem, niti dejtam a bome nema se s kime niti razgovrati. Naprosto dođe čovjek tu iz neke navike eventualno nešto pročita i ode! I opet dođe...i nešto napiše. Očekuje nešto pročitat, popričat...ali to se ne događa! Jedino što se događa je da..redovito dolazim! Tako gledano, što će mi premium? I da, sretna sam što je ljeto ovako blago! Barem da tako potraje i cijeli srpanj, kolovoz ću nekako izdržat? I oporavak teče dobro, tijelo zarasta brže nego li duša! S ovim ću se i oprostit od vas, iako nemam od koga? Iako nema niti mene. Uz ovih par riječi ostavit ću i ovu fotku...svježe ubranog cvijeća koje to u stvari nije. Ima neke simbolike u njemu, jer tek od danas počinje dugotrajan njegov život bez vode. Upravo takvo suho, biti će mi pratilac kroz ljeto, jesen, zimu...proljeće! Pitala sam se ovih dana rekonvalescencije, što bi me moglo obradovati? Nisam se baš mogla sjetiti, iako me par sitnica obradovalo ovih dana. Sjetile su me na jednu lijepu priču dvoje ljudi koji su se možda voljeli, koji su se držali i pomalo hranili onim čega nema! Zdravo živim, ne ljubim, ne sexam se (kažu, pauza bar još mjesec dana), jedem voće, popijem čašu vina za ručkom i navečer, razvijam moždane vijuge tako što puno i često pričam sa sobom a sve manje s drugima. Više se ne znam niti svaditi? Uglavnom, živim "savršen" život u kojem me nitko ne može povrijediti niti išta dati, jer ja nemam što uzeti? i kao da se spremam ....tek početi živjeti...a ne prestati? Smiješno, zar ne!

Paralelni svemir/
Otvoreno pismo hrvatskoj javnosti Zlatka Dalića, izbornika Hrvatske nogometne reprezentacije

Dragi svi, Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji je pokazalo da u svijetu nogometa svi imamo jednake šanse. Talentirana generacija sjajnih pojedinaca, koji su spremni predano raditi, mogu uspjeti. Mogu uspjeti, kada imaju svu pomoć, kada ih se usmjerava, vodi i gura prema uspjehu. Ova je generacija nogometaša to ostvarila, pokazala da skup sjajnih pojedinaca u nogometu mogu stići na sami svjetski vrh. Tu nije bitna brojnost nacije, veličina proračuna, nisu bitni stadioni, nije bitno čak niti okruženje jer da jest ova generacija hrvatskih nogometaša ne bi uspjela stići u finale svjetskog prvenstva. Ipak, ove retke ne pišem zbog ekipe koju vodim. Ovo pišem zbog teške situacije u Hrvatskoj. Hrvatska je danas najsiromašnija država Evropske unije. U Hrvatskoj se živi, nikad teže, od svršetka posljednjeg svjetskog sukoba. Hrvatska je zemlja koju vode loši ljudi, pripadnici organizacije koja je proglašena zločinačkom. Hrvatsku su ti ljudi odveli u ponor bijede, Hrvatska je zemlja iz koje je u posljednjih dvadeset godina izbjeglo milijun ljudi. Danas u Hrvatskoj naši stari, umirovljenici, svojim mirovinama nisu u stanju podmiriti niti osnovne životne potrebe, školstvo si mladost ne može priuštiti, zdravstvo je u kolapsu, sudstvo štiti krupni kapital i korumpirano je. Stanje u državi je takvo da je pitanje vremena kada će se sustav urušiti i kada će takva situacija postati neizdrživa. Zato, ovim putem, tražim od svih političara i svih predstavnika vlasti, koji su odveli moj narod u pakao bijede, beznađa i siromaštva, da se maknu od nogometne reprezentacije Hrvatske. Niste dobrodošli u našu svlačionicu, ne želimo se s vama fotografirati i ne želimo se s vama rukovati. Vi ste upravo oni koji su, od nama najvažnijih, a to su ljudi Hrvatske, napravili najsiromašniji i najbjedniji narod Evrope. Upravo ste vi, bogateći se i stvarajući uvjete da "vaši" budu nositelji poslova, stvorili nemoguće uvjete za život u Hrvatskoj. Najviši dužnosnici Hrvatske posljednjih su godina od Hrvatske napravili mjesto nepogodno za život, pa tako imamo djecu koja nikada nisu vidjela more - a Hrvatska ima više od tisuću kilometara obale. Imamo djecu koja idu gladna u krevet jer im nezaposleni roditelji nemaju što dati za obrok. Imamo zemlju koja je pusta, imamo cijele regije u kojima je nekoliko stanovnika na kilometar kvadratni. Ljudi koji su to napravili iz naše zemlje nisu dobrodošli u naše redove, mi takve ljude ne smatramo poželjnima u našem društvu. Molimo da našu odluku poštujete, da ne oblačite dresove nogometne reprezentacije, da ne koristite naše uspjehe za svoju promociju. Koristeći naše uspjehe umanjujete vrijednost našeg rada, našeg postignuća i bacate ljagu na sport. Vaša su djela vidljiva svaki dan kada po kantama za otpatke ljudi Hrvatske prekapaju za korom kruha, to su dosezi vašeg djelovanja i mi, sportaši, ne želimo da nas ljudi Hrvatske povezuju s vama. Svi nogometaši, kao i nogometni stožer, ovim putem obavještavaju javnost da će sav prihod od novčanih nagrada sa Svjetskog prvenstva u Rusiji uplatiti u poseban fond za djecu Hrvatske. Taj fond će financirati ljetovanja djece Hrvatske, djece koja nikada nisu vidjela Jadransko more. Hrvatski nogometni reprezentativci su uz ljude Hrvatske i napravit će ono što je u njihovoj moći da ljudima, osim svojim pobjedama, na svaki drugi način olakšaju život koji je u Hrvatskoj izuzetno težak. Neka sva djeca Hrvatske imaju mogućnost da barem sedam dana provedu na hrvatskoj obali. To je najmanje što nogometaši mogu učiniti za naše najranjivije i najdraže. Ovim putem još jednom pozdravljamo sve ljude Hrvatske, uz obećanje da ćemo dati sve od sebe da naslov svjetskih prvaka donesemo u Hrvatsku, uz vašu pomoć, uz vaše bodrenje. Živjeli ljudi Hrvatske, živjela Hrvatska! Zlatko Dalić, nogometaši nogometne reprezentacije

Napisao - Igor Premuzic, nije Zlatko Dalić

c/p facebook

Kako je nekako i uobičajeno (u mom slučaju), ljeti činim sabiranje a potom i sažimanje! Pred istekom premiuma (to znači da na ovom nicku više nema pisanja, barem ne za javnost osim za osobni gušt) nekako mi došlo da saberem dekadu mog bivanja na iskrici. Ne poradi svođenja računa ili odustajanja od ljubavi, već naprosto što nije loše staviti misli na papir, nakon što si ih dobro promućkao. Osim nekoliko strastvenih zaljubljivanja i ljubavi s moje strane u prvim godinama iskrice (od 2007-2009.) mogu reći da je nakon toga nastupilo razdoblje koje je trajalo cca pet godina da je kroz moj život prodefiliralo par muškaraca za koje jedva da im se mogu i imena sjetit? Ne stoga što sam zaboravna već stoga što su oni upravo to zaslužili...delate! Osim par ružnih stvari iz tog razdoblja teško da bih se mogla sjetiti ičega lijepog? U tom sam razdoblju srela neke prijatelje, bilo ovdje bilo na nekim drugim sajtovima s kojima sam i danas dobra! Kad se osvrnem zadnje tri pak godine unatrag, mogu reći da iz par veza koje sam imala imam npr...mehaničara! I imam jednog dobrog frenda koji je u biti ništ koristi. Više za sebe nego li za mene. Imam i jedno lijepo sjećanje na to kako život može biti zabavan. Kad ti je s nekim zabavno onda nekako prevladaš (ili barem misliš da jesi) neke druge stvari koje uopće ne štimaju, kao npr razgovor? No, kako život nije zabava tako je i naša zabava trajala svega šest mjeseci. Istina, i danas smo si dobri, od vremena do vremena, ko neki vulkan kad tri puta godišnje eruptira tako i naša veselost nađe put i način da nam se opet dogodi. Potom ostaje uglavnom pepeo i nešto...magme! Koja se neminovno hladi i skrutnjuje odlazeći nekim čudnim putevima, koji u pravilu nikud ne vode! Potonju vezu (koja je završila prije par mjeseci) mogu opisati kao sijaset mogućnosti koje su se pretvorile u...nemogućnost! Jer, tek u naznakama veza je bila dobra, sadržajna i povremeno uzbudljiva. No, kada vas netko ne privlači (al onak baš privlači) seksualno i kad još dotični nema mašte eh....ravnodušnost i ponavljanje (ha ha nisu samo smiiješni pokreti u pitnju) u vezi dovode da se sve češće osjećate bez veze, ali vam je lijepo u vezi s vezom! Ako ništa, imate s kim jesti, otići u kino, otići u šoping i na plac, popiti kavu u društvu, pri tome imati body garda. Uvijek mi se sviđalo kako vrećice izgledaju u muškarčevim rukama! A i neki znak pažnje nije naodmet, kao što je i dobar osjećaj kad ti netko popravi sve štekere u stanu i odvrne sve slavine i slične „domaće zadaće“. Sve u svemu, u ovoj retrospektivi izazvanoj mojim knock down položajem, u iščekivanju da mi moja kćer danas napravi ručak ...volim svoje napadaje iskrenosti! Prema samoj sebi. Od te četiri veze, dvije sam ja prekinula (uz valjane razloge koje sam znala i kad sam počela), a dvije je otišao on (ni danas nisam uspjela saznati zašto? Iako je to posve nebitno, zanimljiva je ta bitna razlika). Ne sretoh ja (dugo već, ako ne i predugo, a skoro pa i nikada) osobu koja bi me zadovoljila, a kamoli oduševila! Kad kažem zadovoljila ne mislim prvenstveno sexsualno (kad s partnerom dugo godina imaš prekrasan sex i odbrojiš tucet orgazama jasno je da ti je sex važan) već i u onom drugom pogledu. Intelektualnom, da imamo zajedničke teme koje i nisu petparačke, da imamo zajedničke interese, od slušanja dobre glazbe do odlazaka na događanja poput filma, kazališta, koncerta. Al bogami i šetnje u prirodi i izlete u nepoznato. Nažalost, moram konstatirati da zadnjih devet godine uglavnom sama šećem sa svojom pesom. A tužno je šetati uvijek sam. To je samo dokaz koliko sam bila sama i kad nisam bila sama! Nije ovo svakidašnja jadikovka, iako je Tin neki dan imao rođendan (za mene gotovo najveći čovjek kojeg je dala HR). Ovo je rezime jedne dekade i jednog života koji nije bio samo virtualni iako je obično započinjao virtualno! Sve u svemu, igrala sam puno utakmica ali nikako da sastavim reprezentaciju koja bi igrala kao stalni postav? Pa sam odustala od nogometa. Istina, nije da nabijam skvoš sama sa zidom al nisam niti daleko! Znam da niti vaš skor nije ništa bolji, dapače...još je i gori al vi uredno šutite o tom. Iako ne biste to rekli, i ja sve više prešućujem a van stavim samo ono što mislim da može (treba) bit vani. Pridružit ću se velikoj većini ljudi, osobito Hrvata u ovoj jadnoj državi koji otaljavaju život koji ne žive. Uvijek sam nekako u životu plivala kontra struje misleći kako borba, traženje smisla znači i nalaženje, ne odustajanje znači i pobjedu, trajanje bez konca i kraja znači uvijek neki novi početak? Kada budem sve manje i što manje, možda sretnem nekog tko je više? Meni nikad nije bilo problem biti manje, ali njima uglavnom jest bio problem biti više? Možda zbog umjetničkog dojma, možda zbog tuge i radosti koje nisam posve izbacila iz sebe i idu ruku pod ruku. Jer, u stvari...ova cura više ne stanuje ovdje!
p.s.
Srž njih (vas) i mene jest činjenica da je vama puno i za čitati a meni nije niti pisati niti živjeti! Bojim se da više nikad neću samo ležati i pričati s nekim!

Casablanca - As Time Goes By

Link

Frank Sinatra - My Way
Link

Kad odeš malo na body lifting i ostaviš svoj dom na desetak dana, ipak nikad ne znaš možda je to i na...neodređeno vrijeme? Unatoč svih uvjeravanja kako je u pitanju samo „kozmetika“, pa kad se ipak vratiš...hm...sjetiš se onog filma Divan život sa J. Stuartom...i odahneš! S takvom nekakvom spoznajom sam otišla, pospremivši stan kao da se više nikad unj neću vratit. Neka bude sve na svome mjestu iako meni u njem nije bilo mjesta. I kad pomisliš kako nemaš nikog svog tko će te dnevno obilaziti shvatiš da mobitel stalno zvoni, da svi pitaju, nude pomoć, pitaju što trebaš...od prijevoza tam i sim, spavaćice su kolale svakih par dana, a o ostalim potpreptšinama da nit ne govorim. A onda i kćer, hvala bogu konačno dobro, potegne 700 km do mene. A bivši dragi me pozove na kavu (kafić prek puta bolnice) i učini 300 km porad mene? Tako sam si barem ja to umislila! I jedan frend ti donese banane, smokve i svašta nešto, drugi ti donese sladoled iz obližnje slastičarne, tablete iz apoteke, omiljene perece iz pekare. I shvatiš da imaš prijatelje, ljude...svoje ljude! I sretneš mahom mlade žene od kojih nosi svaka svoju priču. I sretna si što si stara i što ti više ništa ne znače neki reproduktivni organi, iako sam ih upravo „dotjerivala i frizirala“ kako bi ostali tam gdje jesu. Ne da konec djelo krasi već svaki organ ima svoju funkciju i ne treba ga odstranjivat ak ne “šteka“. Čak sam kao u crtiću zamišljala kak su to dečki (doktor i svita) činili. A onda sam vidjela na guglu kak to ameri rade, nije baš lijepo za gledat al je svrhovito (kolporafi anterior)! Prvi put kad sam vidjela video odmah sam zgasila jer me baš ne fascinira ženska stvar onak na gotovs, onda sam ponovo upalila i odgledala video do kraja. Pa još jednom sve ispočetka...da utvrdim gradivo kako su to oni stručno „zaštepali“. I kad ti kateter deset dana bude jedini vjerni pratitelj shvatiš što je sloboda kretanja! I što je divan život koji imaš, al ne na filmu. Sara me dočekala skačući u vis metar, jedva je disala...i sve sam vidjela u njenim očima. Deset dana patnje i nejedenja, ljubavi i čežnje...zahvalnosti što sam opet tu! I imam prekrasnog zeta. Otišao je 1000 km tam i natrag (Njemačka) još tolko da bi nešto učinio za svog šogora! Kako je dobar osjećaj imati muško kraj sebe! Makar i bivše dečke! Hvala vam dečki! Fini ručak u društvu mojih najmilijih, fina kava sa šlagom upravo takva kakvu znam...moja đezva samo za jednu kofi. U stvari, ne znam kuhati više kava, iako sam danas opet, ko nekad, skuhala dvije kave. To obično radi netko s mudima. Trenutno ih nema a kako stvari stoje i ljeto će biti...hm...dugo toplo (sumnjam da se itko od vas sjeća roya tinsa i te petparačke serije koja je žarila i palila ženskim srcima) i samačko? Čitam jutros blog i potaknula me pamina i purpina priča na ovu moju bolničku priču! Divno je bilo sretati nove ljude u iznimno teškim okolnostima gdje nekim mladim ženama vade reproduktivne organe, gdje neke stare gospođe se bore za život a predivne sestre sve to stoički i ljudski podnose. No, užasnulo me da i danas, u 21. stoljeću ženama roštu naživo onim groznim željeznim pomagalima ko u doba inkvizicije. Sad ću malo bit „emancipirana“ i reći da ipak živimo u muškom svijetu, jer da nije tako valjda bi već neko pametno muško izmislilo neke druge sprave a ne ove koje mene jako podsjećaju na one za mučenje iz srednjeg vijeka u doba invizicije? Naravno, žene sve trpe pa i to. Ponekad je dobro dignut se iz udobnosti svog života i zakoračit u neki drugi, teži život! Tada bolje vidiš svoj divan život. Pita me kćer kako sam spavala? Krasno...u svom ogromnom krevetu...baš mi je pasalo to prostranstvo nakon skučenosti, sloboda pokreta (istina malo otežanih zbog kozmetike) i buđenje...mene same! Počinjem uživati u svojoj rutini. Neki to zovu dosada, ali dok god sam u glavi razigrana bit ću to i u nogoma, rukama, riti....njoj (ha ha moja alter egica bu opet na svome). Čak će mi se i frizura popraviti!! I znate kaj još...moj berekinski šarm su ovi „moji“ u bolnici tak prihvatili da su mi sve curke rekle dat zahtjev za fejs prijateljstvom....da vidimo mi kaj vi to pišete tam? Mi neki uvijek moramo bit kozeri, glumit klaunove....al u stvari smo vrlo ozbiljni i seriozni igrači. Istina, ne damo se grlit vlažni u nekoj polumračnoj svlačionici nakon što smo dobili još jedan meč u životu ko naša precjednica...al kad se otuširam, namirišem...eh....di će mi biti kraj? Pri tome, iako šaleći se posve ozbiljno mislim da treba češće i više progovarati o „ženskim“ problemima glede bolesti i svega što ženu prati od mladosti pa do starosti. Nekako se sve to gura u stranu o tome se ne piše, o tome se ne priča ili se šapće...a gotovo da nema žene koja bar nekim povodom nije došla „pod nož“. No nažalost, kako živimo u muškom svijetu njima je totlna nepoznanica porod, carski rez, histeroktomija, odstranjivanje jajnika, mioma, polipa, cisti i ostalih čudovišta! Da ne govorim o dojkama koje isto znaju biti „crna točka zdravlja“. Pa će tako i ovaj moj zapis izazvat javnu sablazan čuvara morala i ćudoređa, no ja se nedam! Stvarnost je toliko okrutna da, da svaki dan pišem neki zapis na temu „ženskih organa“ i njihovih bolesti, ne bi bilo dovoljno koliko je ženski život strašan! Od mladosti, kada se najprije „čuvamo“ od neželjena začeća..jer, pazite...to je naša briga a manje briga partnera. Potom slijedi porod i sve ono što se može iskomplicirati (carski, drip, zadak), i opet faza „čuvanja“ od neželjenih trudnoća, potom menopauza i svi problemi koje nosi klimakterij (kiretaže)...sve te riječi koje grozno zvuče...uf...strašno. No, ipak je divno biti žena...jer jedinstveni je osjećaj npr biti majka, za koji mogu slobodno reći da je najjači osjećaj koji može osjetiti čovjek/žena! Kao i obično, stvari nazivljem pravim imenom, a kako ovo nije fejs mogu ponešto napisati i o bolestima a ne samo keljit sličice i „životinjsko carstvo“ te glumit kako je život samo smijeh i oduševljenje. To ćete glumit sutra. Ovaj put je centar mog zapisa njezino veličanstvo...žena! To the end!!
p.s.
Nisam znala da pogled s balkona može biti tako dobar!