ORBITA LJUBAVI

anđele plavi, moj anđele ukras srca,
ostavi me noćas samu, ne slušaj dušu
dok u suzama grca, pusti me, ne pitaj
ništa, želim noćas biti sama u svojoj tuzi...
lagano mi samo krilima miluj usne,
možda vrati mi se osmijeh širok kao
nekad...pusti me, vjetre da odmaram
od težine negativnih misli, da vragolasto
poskakujem u slobodi kao nekad u djetinjstvu,
na livadi ispod neba boje lana.....
i ti, što ispred mene stojiš kao križ života,
što predstavljaš se prijateljem, a umjesto
odgovora, suze prizivaju plač, puste me samu,
samcatu da noćas sjedim osluškujući tajne mora,
školjki i radujem se svatima morskih sirena....
očekujem razumijevanje, nadam se samo slici
koju duguješ mi anđele odavno već, želim je
vidjeti na mom stolu, opipati na krevetu od ruža,
želim konačno napisati priču, u kojoj TI si moj
junak jedini, hrabar, pozitivan, baš onakav kakav
potreban je da roman u iščekivanju bude savršen....

ODSJAJ SUNCA

ti volio si odsjaj sunca u moru
i sa mnom dočekati jutarnju zoru,
ti volio si odsjaj mog pogleda
u visinama neba, govorio mi-
ljubiti treba....

a ja prepustila se sudbini,
umjesto dugi, prepuštena tmini,
ostala bez snage, oslabljena uzalud
potrošenim rječima, ne stigavši
vidjeti tebe, najdraže moje u odsjaju sunca...

SREĆO DRHTEĆA
e moja srećo,
drhtim
od pomisli da
krećem ti u
pohode,
neozbiljno
pokretima
daješ signal
prepoznatljivog stanja,
a ja,
zabezeknutih usana,
zaustavih korak
na pragu,
nazad nema mi
više,
naprijed
sigurnost je
upitna,
previše neozbiljnosti je
u našim siluetama,
naučio si me
tako
i sad
tko me više
može ispraviti,
žurim u dahu
popiti
zadnju kaplju
jutarnje kave,
sve radim nešto
na brzaka
i trčećim pokretom
odlazim na naše
tajno mjesto,
zagrijavam gnijezdo,
drhtim
dal od hladnoće
ili sreće koja
nasmiješila mi
se na pragu
prošle jeseni,
svejedno mi je
koje boje birat ću
cipele
za krenuti na put,
ti znaš da ja najviše
volim
kolor
divljih trešanja
i okus
šumskih jagoda,
ma ja sam ti obična
mala
iz tamo neke
livade snova,
ne služim više
za primjer
svjetini
ozbiljnih
namrštenih lica,
što će mi
zajedljivost,
ne polažem
nikome račune,
samo si ti
balončić
u pjeni koju stvaram
slinom
uzavrelih minuta,
skidam se polako,
vrijeme mi više
ništa ne znači,
možda ukorit će
me Božja ruka,
pa šta,
ne bojim se uz tebe
nikoga....

Link

probudih se,
podbuhlih očiju,
samo ravna crta
na obzorju
mojih
čežnji
mislila sam,
treba mi tek
tišina
i miris
plavog jorgovana,
možda
pokoja
ptica pjevica,
a onda, čujem
neki klik,
kucanje,
na vratima
ugledah
plavog anđela,
gledao me ravno u oči,
smješkao
blaženo,
tepao mi kako
navikla nisam,
pribojah se
u času,
navikla u zadnjem
tromjesečju
na urlike,
i tresak,
ali poljubac
koji sletio na moj
blijedi obraz,
podigne me,
zatreseh krilima
i dignuh se
poput ptice feniksa,
zar stvarna je
to slika
rajskog vrta
u kojem volim
obitavati,
sama,
slikati oazu
nepoznatog
bilja,
slušati frulu
pastira
i gledati stado
na ispaši,
zaigraše duša,
zanijemih,
dal od sreće,
ovo je valjda
dekada
za koju kažu da
obistinit
će se moje
želje,
ne sve,
samo one,
moje i njegove,ostvariti
pa onda
sretno nam bilo
i dokle
trajalo....

prilike iziskuju strpljenje
i ne slušaju zapovijedi,
tijela traže mnogo više,
a mi na sto čuda što činiti,
danima tako učmali u sofi,
glođemo istrebljenu kost,
nervozno šireći paniku jer
možda na vidiku je novina,
ubijaju nas čestice mrzovolje,
krv i meso mijenjaju izgled,
površinski čini nam se nered,
a nas smo dvoje pod kišobranom,
kao jedno čini nam se bar,
ne popušta nitko i to boli,
jako boli, tenzije prelijevaju se,
zato dopusti meni da prva
oslobodim se čvora koji izgriza,
naučila sam sve zakone postojanja,
obući ću odijelo od brezinog lišća,
navući masku što dan pretvara u noć,
tu je pogodak za pravi put kad
nebom prolomit će se glas savijesti,
rosa umiti će naša umorna lica,
tada zaljuljat će se koljevka
i označiti kraj naših stremljenja....

pišem da te tražim...pišem da te nađem
da te uzmem...da te imam...u njedrima
noći i koljevci dana...
pišem da me zoveš imenom miline,
da u meni odvrneš ventil ljubavi...
jer.....jer bez nje sam ogoljena Djeva,
Duh straha...hladna stijena...isušena zemlja
bez plodova s okusom tuge......

dozivam danonoćno hodajući uzbrdo...
teškog koraka izbodenih tabana...možda ipak
nazire se...možda ukaže se barem djelić tebe,
tvoje sjene...čujem, slušam, usne postaju vrele,
puni se kljetka...puštaš mi neke rokerske note,
a nije baš da ljubim taj stil ali poštujem trud i vraćam
da vraćam duplo...tko zna možda i mnogo više,
još me muči samo nada...to je ta gmizava zmijetina
koja često razočara do bolne istine...hoće li me
ovog puta ipak zaobići i dati mi cijelog tebe....
hoću li napokon umjesto upitnika tetovirati !